VLADIMIR NAZOR: MAJKA PRAVOSLAVNA

Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje,

- Oh, ta kuća bijedna!
Tražeć okom i rukama kolievčicu malog Jove,
Ikonicu Svetog Đurđa i đerđefić tvoje Ruže?
Sve je sada dim i pepel, sve proguta čađa tavna,
Ti, slomljena krepka grana, najbiednija međ ženama,
Majko pravoslavna!

Jesi li se nahodala nogama što jedva nose,

- Oh, te noge bolne!
Jesi li se umorila tražeć Rumu, kravu svoju,
Kravu svoju, hraniteljku stare bake i dječice?
Da l' je vuci rastrgoše, il' je sakri šuma travna?
Ne muči se! Za koga bi sada bili sir i mlieko,
Majko pravoslavna.

Jesi li se naplakala nad sudbinom druga svoga,

- O druže ljubljeni!
Izdajom ga uloviše, kao psa izmlatiše,
Mučili ga, vezali ga, bacali ga u tamnice.
I on, koga srce vuklo djela vršit teška i slavna,
Kao hrom se bogalj vrati, da ti umre na rukama,
Ženo pravoslavna.

Jesi li se nakukala iznad one strašne jame,

- O jamo prokleta!
Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže
Pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču;
I boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tavna.
Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario,
Majko pravoslavna.

Bliediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju,

Bol ti preduboku!
Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje,
I nek traje vjekovima. Neka čuju u što sada
Promjetnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna.
Šutiš. Bliediš. I oreol mučeništva već te kruni,
Majko pravoslavna.

(U popaljenom srpskom selu kod Vrginmosta, januara 1943.)

 Majka pravoslavna hrvatskoga pjesništva
Miljenko Jergović SUMNJIVO LICE

Neki dan se, u posljednjoj minuti televizijskoga dnevnika, tik iza vijesti o smrti velikoga jezikoslovca Dalibora
Brozovića, navršilo šezdeset godina od ugasnuća hrvatskoga pjesnika i prvoga predsjednika slobodne,
antifašističke Hrvatske Vladimira Nazora. Tim su povodom dodijeljene Nazorove nagrade zaslužnima u
kulturi, a u ime dobitnika zahvalio se laureat za životno djelo iz oblasti književnosti Zvonimir Mrkonjić. On je,
kako smo čuli u dnevniku, iskoristio svoj govor za iskupljivanje Nazorovo od ideološkoga konteksta, pa je
nabrojao nekolicinu njegovih poetski čistih i neupljuvanih pjesmotvora, uključujući i onog cvrčka koji, kako
znamo još iz pučkoškolskih dana, i cvrči, cvrči, na čvoru crne smrče, te do dana današnjega poučava
naraštaje đaka stilskim figurama više nego smislu poezije.

Doista, već devetnaest dugih godina i dobri i zli hrvatski pjesnici i akademici iskupljuju Nazora od
ideološkoga konteksta tako što istjeruju partizana iz njega. Premda je riječ o već odavno nepotrebnom
egzorcizmu, pošto se pjesama iz tog konteksta više nitko i ne sjeća, jer se svih ovih godina ne
preštampavaju, osim, možda, ćiriličnim pismom.

Najznamenitija od takvih pjesama, od koje akademik Mrkonjić spašava Nazora, bila je “Majka pravoslavna”.
Nju je ispjevao u vrijeme jedne od neprijateljskih ofenziva i partizanskih bježanija, nastojeći da prigodno
obilježi stradanje hrvatskih Srba, te da kao Hrvat i katolik progovori o Drugome, da se uvuče u njegovu
dušu i osjeti njegovu tugu i nesreću. Progovarajući o majci pravoslavnoj, on je naumio dati glas svim onim
pravoslavnim majkama koje su od Jadovna do glinske crkve i od Jasenovca do Kozare i Neretve pod
ustaškim nožem, maljem i metkom izgubile svoje sinove i kćeri: “Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje -
oh, ta kuća b'jedna! - tražeć okom i rukama kolijevčicu malog Jove, ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje
Ruže?” Na ovim se stihovima, valja priznati, ne možemo učiti stilskim figurama, ali u njima je sačuvan
drevni i obredni smisao poezije. Bilo bi zanimljivo pročitati anamnezu pjesničkog organizma “Majke
pravoslavne” iz pera nekoga od odlikovanih pjesnika i akademika, da nam on polako i smireno objasni
zašto je to ideološka poezija, ispražnjena od autentičnoga pjesničkog sadržaja, za razliku od cvrčka koji
cvrči i nije prazan.

U “Majci pravoslavnoj” nema spomena ustaša i partizana, ne objašnjava se

povijest koja se upravo dogodila, ne sluti se bolja budućnost, niti se čitatelj
poučava razlikovanju dobra i zla. Ničega, osim goleme tuge u toj pjesmi Uzaludno je iz
nema, a upravo ta tuga, kako se čini, predstavlja onaj ideološki naboj od Nazora istjerivati
kojega Nazora pokušavaju osloboditi. Ili se ideologiziranost “Majke partizana da bi mu
pravoslavne” sastoji u tome što je Nazor kao Hrvat i katolik očito bio su utjeralo cvrčka
naumio napisati pjesmu vlastitoga iskupljenja, koja se, pošto je on hrvatski
pjesnik, nužno čita i u kolektivnom ključu. U određenom je smislu to
pjesma kajanja, isprike i užasnutosti nad krvavim rukama vlastitoga roda. Pa ako su pravoslavnim majkama
već zaklani njihovi sinovi i kćeri, ako je oduzet glas čitavome jednom pokoljenju, hrvatski će pjesnik Vladimir
Nazor biti i mali Jovo i sveti Đorđe i Ruža.

Ne samo da se to ne može nazvati ideologijom, nego je malo toga što bi hrvatskome jeziku učinilo veću
čast od takve pjesme i što bi hrvatsko društvo tako uzvisilo kao što ga njome uzvisuje Vladimir Nazor.
Istina, “Majka pravoslavna” samo je pjesma od tridesetak stihova, nije to Mannov “Doktor Faustus”, ali u
potucanju po bosanskim šumama nije se moglo napisati koliko na Bodenskome jezeru. A ni talent tog
hrvatskog Don Quijotea s titovkom na glavi, nije bio od te vrste.

Neobičan je sav taj mar da se, sa šezdeset i pet godina zakašnjenja, spriječi Nazora u nakani da ode u
partizane i da se njegova pjesma, velika pjesma, nekako poništi i pretvori u, hrvatskome oku nečitljivo,
ćirilično slovo na starome papiru. A doista, malo što u povijesti hrvatske književnosti ovome narodu čini
takvu čast i iskupljuje ga od svakoga zla počinjenog u njegovo ime kao “Majka pravoslavna”. Kao stihovi:
“Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, o, jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada
leže, pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna tavna?
Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, majko pravoslavna.”
Zacijelo, možda to i nije velika poezija, ali to je upravo ona poezija po kojoj se pozna veličina nekog
pjesništva i neke književnosti, veličina naroda u kojemu je neki pjesnik stvarao. Zlo je i djetinjasto odricati se
takvih pjesama, e ne bi li se iz pameti i sjećanja odagnalo ono zbog čega su morale biti napisane. Uzaludno
je iz Nazora istjerivati partizana da bi mu su utjeralo cvrčka.