Professional Documents
Culture Documents
Ava Justin - Žitija Svetih - 08. Decembar
Ava Justin - Žitija Svetih - 08. Decembar
ŽITIJA SVETIH
8. DECEMBAR
‐ ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG PATAPIJA
‐ SPOMEN SVETIH APOSTOLA SOSTENA, APOLOSA, TIHIKA, EPAFRODITA,
ONISIFORA, KIFE i KESARA
‐ SPOMEN SVETIH 300 MUČENIKA POSTRADALIH U AFRICI od Arijanaca
‐ SPOMEN SVETIH MUČENIKA ŠEZDESET SVEŠTENIKA
‐ SPOMEN SVETIH MUČENIKA KARHIDONSKIH
‐ SPOMEN SVETE MUČENICE ANTISE
‐ SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG DAMJANA, arhiepiskopa Kiparskog
‐ SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG KIRILA ČELMENSKOG
ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG PATAPIJA
U EGIPTU, na reci Nilu, bejaše grad, zvani Tiva. U tome gradu rodi se blaženi Patapije.
Roditelji njegovi behu hrišćani i vaspitavahu svoga sina u pobožnosti i strahu Božjem. A
kad postade punoletan, Patapije prezre sujetu ovoga sveta, ostavi kuću svoju, roditelje i
prijatelje, i postade monah. Udaljivši se u pustinju Egipatsku, on življaše Bogu,
podvizavajući se u postu, molitvama i raznovrsnim pustinjačkim trudovima. A kada se
saznade za njega i mnogi stadoše dolaziti k njemu i slaviti ga zbog vrlinskog života, njega
obuze tuga i muka što mu se narušava usamljeničko molitveno tihovanje i što ga ljudska
usta hvale. Zato on napusti Egipat i otputova u Carigrad. Jer mišljaše ovaj čudni svetitelj,
da će se možda lakše skriti od ljudi među ljudima u gradu negoli u pustinji. U Carigradu
on načini sebi kolibu uz gradski bedem, blizu crkve Vlaherne, zatvori se u njoj i prebivaše
u molitvenom tihovanju kao u pustinji, neznan ni od koga osim Boga Jedinoga, sa kojim
razgovaraše neprestanom molitvom. Ali kao što se ne može sakriti grad kad na gori stoji
(sr. Mt. 5, 14), tako i vrlinski čovek kad dostigne savršenu svetost. Jer sam Bog proslavlja
one koji Njega proslavljaju, i obelodanjuje radi koristi drugima one koji su se ispunili
blagodati Njegove. Tako i ovaj bogougodnik, savršen u svetosti i prebogat blagodaću
čudotvorstva, obelodanjivan i proslavljan Bogom, bi ubrzo pronađen kao blago sakriveno
u polju (sr. Mt. 13, 44). Jer jedan hrišćanski mladić, slep od rođenja, rukovođen samim
Bogom, dođe kolibi prepodobnog oca Patapija, i moli blaženoga da se pomoli za njega
Bogu: da mu podari progledanje, da bi video tvorevinu Božju, i putem posmatranja
tvorevine sticao savršenije poznanje o samom Tvorcu, i proslavljao Ga savršenije. Videvši
veru njegovu, prepodobni se sažali na njega i reče: U ime Isusa Hrista, koji daje slepima
svetlost a mrtvima život, progledaj! ‐ I tog časa se otvoriše oči sleporođenome i on stade
videti jasno; i uznese Bogu hvalu i blagodarnost.
Ovaj isceljeni mladić beše poznat mnogima. Stoga, videvši da je progledao, svi se čuđahu,
i pitahu ga kako je progledao. A on ne zataji ime čudotvorca i dobrotvora svoga, preko
koga dobi on isceljenje od Boga. Glas o ovome čudu i slava prepodobnoga pronese se po
narodu, i od toga vremena mnogi stadoše dolaziti k prepodobnom Patapiju moleći ga za
njegove molitve.
Jedan ugledan Vizantinac bolovaše od vodene bolesti, i telo mu beše strahovito oteklo.
Silne novce on potroši na lekare, ištući od njih isceljenja, i ne dobijajući ga. Čuvši za svetog
Patapija on naredi te ga odnesoše k njemu; i sa suzama moli on svetitelja da njegovu
telesnu boljku isceli celebnom blagodaću koju je dobio od Boga. Besplatni lekar najpre se
usrdno pomoli za njega Bogu, zatim ga oseni krsnim znakom i pomaza svetim jelejem, i
odmah sva voda isteče iz njegova tela prirodnim kanalima, i sva se iznutrica njegova
očisti, i on potpuno ozdravi telom.
2
Jednog mladića ljuto mučaše zli duh, koji ga gonjaše po gorama i pustinjama, čas bacajući
ga u oganj i vodu da ga pogubi, čas strovaljujući ga sa visokih i strmih gora u provaliju da
mu razbije i razmrska sve telo njegovo. I on bi već bio pogubio mladića, da nije sila Božija,
koja obesiljuje zlu silu vražiju, čuvala stvorenje Svoje od konačne pogibli. Jednom zloduh
strahovitom brzinom goneći ovoga mladića na obalu morsku da ga baci u more, srete na
putu prepodobnog Patapija koji, po Božjem naređenju, radi toga beše i izašao iz svoje
kolibe da stvorenje, sazdano po liku Božjem, oslobodi iz ropstva đavoljeg. A đavo,
ugledavši blaženoga još izdaleka, pojuri k njemu prevrćući očima, bacajući penu,
škrgućući zubima i preteći mu ubistvom. No kad se približi k svetitelju, on zavapi: ʺO,
nevolje! o, jada! šta je ovo? I ovde opet Patapije! O, šta da radim! kuda da se denem? gde
da odsada živim posle tolikih trudova mojih? Taman nađoh sebi obitalište, i evo sad me
silom izgone iz njega. Vaistinu si strašan, Nazarećanine,[1] i vlast je tvoja svuda i nad
svima! O, kuda sada da krenem? Krenem li u pustinju, ili u grad, ili ma na koju stranu, ti si
već tamo pre mene, i progoniš me jednim krsnim znakom i jednim imenom tvojim. Ja sam
pobeđen, satrven i prognan!ʺ Govoreći to, nečisti duh baci mladića na vazduh, i
čudotvorac Patapije, napravivši rukom znak krsta po vazduhu, zapreti zlom duhu
govoreći: ʺIzići, nečisti duše, iziđi, i otidi daleko u pustinju; to ti preko mene naređuje
Hristos, čiju si silu i protiv volje svoje priznaoʺ.
Kada to svetitelj reče, đavo baci mladića na zemlju, i izađe iz njega na usta kao dim. A
mladić, došavši sebi, plakaše od radosti, i svoje izbavljenje od nečistoga duha pripisivaše
pre svega Bogu, a zatim i prepodobnom Patapiju.
Žena neka koja imaše ljutu ranu na grudima, ispunjenu crvima, i koju lekari prestadoše
lečiti kao neizlečivu, dođe k prepodobnome i pripavši k nogama njegovim ona ga ridajno i
svesrdno moljaše za isceljenje. Svetitelj, osenivši ranu krsnim znakom, odmah je isceli.
Učinivši i druga mnogobrojna čudesa, prepodobni otac naš Patapije stiže k blaženoj
končini svojoj, i u dubokoj starosti pređe k Bogu, kome je celog života svog divno
ugađao.[2] I sveto telo njegovo bi česno pogrebeno u crkvi svetog Jovana Preteče, u slavu
Hrista Boga našeg, proslavljanog u svetima Njegovim, kome sa Ocem i Svetim Duhom
priliči čast i poklonjenje vavek. Amin.
SPOMEN SVETIH APOSTOLA
SOSTENA, APOLOSA, TIHIKA, EPAFRODITA,
ONISIFORA, KIFE i KESARA
3
OVI su ovi sveti apostoli iz Sedamdesetorice, koji se zajednički praznuju 4. januara.
Posebno praznuje se sveti Apolos 10. septembra, Onisifor 7. septembra, Kifa i Kesar 30.
marta. Sveti Sosten bi episkop u Kolofonu, u Lidiji,[3] Tihik ‐ njegov naslednik na istom
episkopskom prestolu, Epafrodit u Adrijaniji Pamfilijskoj,[4] Kifa u Ikoniji, a Kesar u
Koroni Peloponeskoj. Svi s plamenom ljubavlju bogonadahnuto propovedaše Evanđelje
Hristovo i za Njegovo sveto ime muke pretrpeše i u carstvo večne radosti pređoše.
SPOMEN SVETIH 300 MUČENIKA POSTRADALIH U AFRICI
od Arijanaca
OVI sveti mučenici življahu u vreme Zenona, cara grčkog,[5] U kada Afrikom vladaše, po
smrti oca svoga Genzerika, vandaloki kralj Gunerik,[6] arijanac po veri. U dogovoru sa
dva arijanska episkopa: Kirilom i Vilimandisom, Gunerik pokrenu tako strašno i silovito
gonjenje pravoslavnih, da ono prevaziđe ona gonjenja pod Dioklecijanom i
Maksimijanom. Opljačkavši pravoslavne hramove, bezdušni tiranin naredi vojnicima da iz
svih gradova izgone pravoslavne sveštenike. U to vreme mnoštvo pravoslavnih se sabra u
jednu crkvu, i u njoj tajno služahu Božanstvenu službu. Doznavši za to, varvari arijanci
opkoliše crkvu, zapališe je pomoću raznih gorivih sredstava, i spališe crkvu i sve
pravoslavne što behu u njoj na molitvi.
Zatim kralj Gunerik izdade naređenje: ubijati sve pravoslavne hrišćane koji neće da se
ponovo krste arijanskim krštenjem. Tada oni pravoslavni koji ne mogahu podneti mučenja
spasavahu se bekstvom, ostavljajući kuće svoje i imovinu; a oni jaki u veri pravoslavnoj,
dobrovoljno se predavahu na mučenja. Tako, trista pravoslavnih hrišćana u Karhidoni,
pošto odbiše arijanske zloverne zahteve, biše posečeni mačem. Sveštenici pak pravoslavni,
nošeni plamenom revnošću za pravoslavlje, postradaše još strašnije: dva od njih biše
spaljeni; šezdesetorici pak najrečitijih između njih biše jezici iz korena iščupani. No posle
toga oni se raziđoše po svoj zemlji grčkoj. I gle, kroz njih poče dejstvovati velika
čudotvorna sila Božija: iako lišeni jezika, oni jasno i glasno propovedahu istine
pravoslavne vere, i uništavahu arijanska lažna učenja, (na udivljenje i zaprepašćenje svih
koji ih gledahu i slušahu. Samo jedan od njih, pavši u telesni greh, bi lišen blagodati Božje,
i ne mogaše nadalje propovedati svete istine pravoslavne vere.
U to vreme žena gradonačelnika rimskog Sunilda, arijanka, primoravaše ženu nekog
rimskog velmože, po imenu Antisu, pravoslavnu hrišćanku da se ponovo krsti arijanskim
krštenjem. Antisa to odlučno i neustrašivo odbi. Tada razjarena Sunilda u besu svom spali
svetu Antisu. Međutim muž svete Antise uplaši se, i dobrovoljno ode i krsti se arijanskim
4
krštenjem. A kada on posle toga izjaha na konju u šetnju, i nalažaše se prema gradskoj
crkvi, iznenada senu munja i udari ga grom, i on pade mrtav s konja, sav ugljenisan. Tako
ga postiže sud Božji pre budućeg, večnog ognja paklenog.
SPOMEN SVETIH MUČENIKA ŠEZDESET SVEŠTENIKA
POŠTO im jezike odsekoše za Hrista, ovi i nadalje blagovešćahu.[7]
SPOMEN SVETIH MUČENIKA KARHIDONSKIH
KARHIDONI postradaše za Hrista, trista pravoslavnih vernika, mačem posečeni od
jeretika arijanaca.1
SPOMEN SVETE MUČENICE ANTISE
POSTRADALA za Gospoda Hrista, spaljena od arijanaca.[8]
SPOMEN SVETOG OCA NAŠEG
DAMJANA,
arhiepiskopa Kiparskog
OVAJ Svetitelj Božji poznat samo Crkvi na Kipru. Praznuje se zajedno sa naslednikom
svojim, arhiepiskopom Kiparskim Sofronijem (o kome videti pod 9. decembrom).
5
SPOMEN PREPODOBNOG OCA NAŠEG KIRILA ČELMENSKOG
NAPOMENE:
1. Tako su Gospoda našeg Isusa Hrista najpre nazivali Jevreji, a po ugledu na njih
tako su Ga stali nazivati i neznabošci.
4. Adrijanija ili Adrijaka ‐ grad u Trakiji, nedaleko od Filibe, grada u Makedoniji, koji
leži na granici prema Trakiji.
6
5. Zenon ‐ Vizantijski car od 474‐491. godine.
6. Genzerik ‐ kralj i osnivač Vandalskog kraljevstva u Severnoj Africi. Gunerik, njegov
sin, carovao od 477‐485. godine.
8. O njoj vidi pod današnjim datumom: Spomen svetih mučenika po stradalih u Africi
od arijanaca.