tiskovne forme I

2. Metali za izradu tiskovnih formi

Limovi - preko 0,5 mm, do 0,5 mm folije

Mehanička svojstva
tvrdoća, elastičnost, čvrstoća, savitljivost, mogućnost valjanja u limove i folije,
otpornost na habanje, itd.

Kemijska i fizikalno kemijska svojstva

otpornost prema koroziji, sposobnost za jetkanje, mogućnost izrade galvanskih
prevlaka, hidrofilnost, oleofilnost, itd.
Trebaju imati što sitniju kristalnu strukturu, jer im to daje čvrstoću, i površina im je
glatkija

Cink
Visoki i plošni tisak
Čisti cink je krhak, pa se ne koristi čist već legiran. “Mikrocink” se danas
upotrebljava umjesto”grafičkog cinka”.
Cink je metal sive boje, kemijski vrlo aktivan. U kontaktu sa atmosferom stvara
prevlaku koja se sastoji od: cink oksida, ZnO, cink hidroksida, Zn(OH) 2 i cink
karbonata, ZnCO3. Ta prevlaka je vrlo zbijena pa štiti metal od korozije.
Dekapiranje (otapanje površine radi čišćenja) mogu raditi i kiseline i lužine.
Npr.: ZnO + 2 HCl ZnCl2 + H2O
ZnO + 2 NaOH Na2ZnO2 +H2O
Zn + 2 HCl ZnCl2 + H2
Zn + 2 NaOH Na2ZnO2 + H2
Pri izradi klišeja cink se jetka nitratnom kiselinom (10 - 20%)
3 Zn + 8 HNO3 3 Zn(NO3)2 + 2 NO + 4 H2O
Cink ima vrlo izražena oleofilna svojstva, zbog toga se ne upotrebljava za
monometalne ploče za plošni tisak.

Bakar
Za sve tipove tiskovnih formi. Za visoki tisak u obliku lima, plošni i duboki ili lim ili
galvanska prevlaka. Za sito mrežica od bronce. Za velike naklade prevlači se slojem
kroma.
Ima sitnozrnatu strukturu. Vrlo je postojan, malo podliježe koroziji. Od kiselina otapa
ga jedino nitratna, ali prejako. Za jetkanje je mnogo bolji željezo (III) klorid, FeCl3
(feriklorid)
I stupanj
Cu + FeCl3 CuCl + FeCl2
II stupanj
CuCl + FeCl3 CuCl2 + FeCl2
Cu + 2 FeCl3 CuCl2 + 2FeCl2
Bakar se može vrlo dobro oleofilizirati, i zato se u plošnom tisku upotrebljava za
tiskovne površine.

-1-
 tiskovne forme I

Aluminij
Zasada samo kao TF za plošni tisak, i to rijetko kao lim, a obično kao folija. To je
metal svjetlosive boje, mekan je, ali mu već uobičajene nečistoće donekle povećavaju
tvrdoću i čvrstoću. Za TF se najčešće koristi čisti Al ili neka legura sa malo primjesa
u polutvrdom stanju. Anodnom oksidacijom može se površina aluminija i njegovih
legura učiniti nekoliko puta tvrđom. To je elektrokemijski postupak u kojemu se
alumnij prevlači tankim slojem aluminij oksida koji je vrlo porozan pa je to idealna
površina za adsorpciju. Al je vrlo aktivan metal, ima izražen afinitet prema kisiku, pa
mu je površina uvijek presvučena slojem Al2O3. Ta prevlaka ga štiti od korozije.
Dekapiranje Al-a može se provesti i u kiselinama i u lužinama jer su on i njegov
oksid amfoterni.
Al2O3 + 6 HCl 2 AlCl3 + 3 H2O
Al2O3 + 6 NaOH 2 Na3AlO3 + 3 H2O
Al + 3 HCl AlCl3 + 1,5 H2
Al + 3 NaOH Na3AlO3 + 1,5 H2
Otapaju ga i ostale kiseline, osim nitratne.
Može se podjednako uspješno oleofilizirati i hidrofilizirati.

Magnezij
Samo za izradu formi za visoki tisak. U Europi se upotrebljava vrlo rijetko. To je
svjetlosivi metal osrednje čvrstoće koja se povećava u legurama. To je vrlo reaktivan
metal, pa ga otapaju relativno slabe kiseline. Netopiv je u lužinama. Jetka se
razrijeđenom nitratnom kiselinom. Reakcija teče analogno kao i za cink. U kontaktu
sa atmosferom naglo se spaja sa kisikom, a usitnjen se može i zapaliti.

Krom
Krom se upotrebljava u dubokom i plošnom tisku kao galvanska prevlaka. U plošnom
tisku krom predstavlja slobodne hidrofilne površine. U dubokom služi za povećanje
tvrdoće površine bakrene tiskovne forme. To je svjetlosivi metal, vrlo velike tvrdoće i
otporan na habanje. Krom se može primijeniti i u visokom tisku, ali to se rijetko
koristi.
Površina kroma presvučena je vrlo tankom prozirnom zaštitnom oksidnom prevlakom
tako da je vrlo otporan prema atmosferilijama i nizu kemikalija. Postojan je u
lužinama i prema nitratnoj kiselini. Otapaju ga samo jake kiseline, kloridna i sulfatna
pa se za jetkanje obično primjenjuje kloridna kiselina:
Cr + 3HCl CrCl3 + 1,5 H2

Nikal
Svojstva nikla slična su svojstvima kroma, ali su nešto manje izražena. Dolazi u obzir
za povećanje tvrdoće tiskovne forme u dubokom tisku. Postojan je u lužinama, a
otapaju ga jake kiseline, uključujući i nitratnu.

Čelik
To je legura željeza s 0,15 - 1,7% ugljika. Koristi se za čelikotisak. Za tiskovnu
formu dolazi u obzir antikorozivni čelik Fe-Ni-Cr. Taj čelik može predstavljati
slobodne površine na bimetalnim pločama u plošnom tisku jer ima izražena hidrofilna
svojstva.

-2-
 tiskovne forme I

Jetkanje metala
Jetkanje je kemijsko otapanje metala sa ciljem da se na metalu dobije reljef određena
oblika. Jetkanjem se dobiva TF za duboki i visoki tisak. Neki tipovi tiskovnih formi
za plošni tisak jetkaju se vrlo plitko (nekoliko mikrometara) pa se tu obično govori o
najetkavanju.
Jetkanje je zapravo oksidacija metala pri kojoj nastaju topivi produkti. Metalnom
atomu se elektroni mogu oduzeti na 2 načina: kemijskim i elektrokemijskim
postupkom.

-3-
 tiskovne forme I

Kemijsko jetkanje
U ovom slučaju metalu oduzima elektrone neka druga čestica neposredno, npr.:
Cr + 3 HCl CrCl3 + 1,5 H2
0 -
Cr - 3 e Cr3+
3 H+ + 3e- 3 H0
Ili
Zn + 2 FeCl3 ZnCl2 + 2 FeCl2
cink oksidira
Zn0 - 2 e- Zn2+
3+
a Fe je oksidans jer on od cinka preuzima elektrone:
2 Fe3+ + 2e- 2 Fe2+
Danas se u praksi pretežno primjenjuje kemijsko jetkanje.

Elektrokemijsko jetkanje
Elektroni se oduzimaju posredstvom električne struje. Osnovni dijelovi elektrolitičke
ćelije su:
posuda sa elektrolitom, istosmjerni izvor električne struje i dvije elektrode,
katoda i anoda
Oksidacija odnosno otapanje metala se odvija na anodi, što znači da ono što trebamo
jetkati priključimo kao anodu. Elektrone oduzima izvor električne struje. Na katodi
se odvija redukcija. Reducira se onaj kation koji je elektropozitivniji. Obično je to
vodikov ion. Elektrolit može biti otopina kiseline, lužine ili soli, a zadatak mu je da
provodi struju. Izvjesna prednost ovakvih postupaka je u tome što se ne trebaju
upotrijebiti kiseline i jaki oksidansi, nego to mogu biti i otopine neutralnih i jeftinih
soli, a usto je lakša i regulacija brzine jetkanja. Rijetko se upotrebljava.

Brzina jetkanja
Najpovoljnije 5 do 15 minuta. Ovisi o vrsti metala i vrsti sredstva za jetkanje.
Elektronegativniji metali se brže jetkaju od elektropozitivnijih. Legure se u pravilu
brže jetkaju od čistih metala. Na brzinu utječu ovi faktori:
temperatura okoline,
koncentracija reaktanata i produkata i
miješanje otopine
Jetkanje bakra u željezo (III) kloridu odvija se prema ovoj jednadžbi:
Cu + 2 FeCl3 CuCl2 + 2 FeCl2
Za brzinu reakcije sa lijeva na desno vrijedi:

v = k * C2 (FeCl3)
gdje je:
v - brzina polazne reakcije
k - konstanta brzine polazne reakcije
C2( FeCl3) – (trenutna koncentracija željezo (III) klorida) 2
U toku jetkanja troši se željezo (III) klorid pa se brzina reakcije smanjuje.
Istodobno odvija se i povratna reakcija i za njezinu brzinu važi ovaj izraz:
v = k * C(CuCl2) * C2(FeCl2)
gdje je:
v - brzina povratne reakcije
k - konstanta brzine povratne reakcije

-4-
 tiskovne forme I

C(CUCl2) - koncentracija bakar (II) klorida

C(FeCl2) - koncentracija željezo (II) klorida
U toku jetkanja koncentracije bakar (II) klorida i željezo (II) klorida rastu, pa se
brzina povratne reakcije povećava. Promjene koncentracije reaktanata i produkata u
procesu jetkanja djeluju u smjeru smanjenja brzine reakcije. Drži se da je jetkanje
uspješnije ako u otopini ima nešto produkata. Zato se oni prije početka jetkanja i
dodaju.

Miješanje otopine
Zbog odvodnje istrošene otopine uz površinu metala koji se jetka

Jetkanje homogenih i heterogenih legura

Što su čestice u leguri nejednolikije veličine, to je rezultat jetkanja hrapaviji. Bitnu
ulogu ima i elektropozitivnost pojedinih čestica jer se na samoj površini metala koji
se jetka može odvijati proces galvanskog članka, tvz. mikročlanci. Gdje
elektronegativnije zrno predstavlja anodu, a elektropozitivnije katodu. neposredni
međusobni spoj tih kristalnih zrna u metalu predstavlja vodljivi spoj, a elektrolit je
sredstvo za jetkanje. Elektronegativniji kristal (anoda) se oksidira, tj. metal prelazi u
ionsko stanje, kemijski se otapa. Dok postoje elektronegativniji kristali (anode),
elektropozitivniji kristali (katode) se ne otapaju. Čak se može dogoditi da se odjetkaju
sitni tiskovni elementi.

Metalne prevlake vezane uz izradu tiskovnih formi

Kemijski način taloženja metala

Ako se provodi bez utjecaja električne struje, provodi se ionskom zamjenom. Može se
vršiti samo ako se elektropozitivniji (postojaniji) metal taloži na elektronegativniji
metal. Npr. bakar na željezo.
Fe + CuSO4 FeSO4 + Cu
ili
Cu + 2AgNO3 Cu(NO3)2 + 2Ag0

Ovakve metalne prevlake nemaju osobitu čvrstoću i ne prijanjaju dobro uz podlogu.

Ako se treba istaložiti metal na nemetalnoj podlozi, treba ga u otopini prevesti u
elementarno stanje.

Elektrokemijski način taloženja metala

Galvanizacija. Potrebna elektrolitička ćelija. Elektrolit je otopina soli metala koji
treba istaložiti. Taloženje se odvija na katodi jer se zapravo radi o redukciji
metalnih iona u elementarno stanje. Ovdje redukciju vrše elektroni iz izvora
električne struje. U slučaju taloženja cinka:
Zn2+ + 2e- Zn0
Cu2+ + 2e- Cu0
Galvanizacijom se veći broj metala može taložiti na drugim metalima. Čak i mnogi
vrlo aktivni metali se mogu taložiti na postojanima. Npr. nikal na bakru, krom na
bakru, cink na željezu...

-5-
 tiskovne forme I

Prijanjanje je vrlo dobro i takve prevlake su vrlo čvrste i tvrde. Ako se želi
galvanizirati nemetalni predmet, prvo se treba na nemetal kemijskim putem nanijeti
sloj metala (npr. srebra).

Bakrenje
To je galvansko nanošenje bakrenih prevlaka. Primjenjuje se u pripremi polimetalnih
ploča u plošnom tisku, i pri izradi bakrenih cilindara za duboki tisak.
Postoje 2 postupka: lužnati ili cijanidni i kiseli ili sulfatni postupak.

Lužnati ili cijanidni postupak bakrenja

Elektrolit je vrlo lužnata otopina, glavna komponenta kalij tetracijanokuprat
K3Cu(CN)4. To je kompleksna sol koja disocira na 2 stupnja:
K3Cu(CN)4 3K+ + Cu(CN)43- I stupanj
3-
Cu(CN)4 Cu+ + 4 CN- II stupanj
Stvarno stanje u cijanidnim otopinama znatno je složenije.
Reducirani bakar na katodi nadoknađuje se u otopini anodnim otapanjem bakrene
anode.
Ovakve otopine vrlo dugo zadržavaju isti sastav i mogu se mjesecima upotrebljavati
bez teškoća.
Bakrene prevlake dobivene cijanidnim postupkom rastu vrlo sporo zbog male
koncentracije bakrenih iona u otopini. Vrlo su kvalitetne jer imaju sitna kristalna zrna.
Iz cijanidnih otopina bakar se može taložiti na mnoge metale, pa čak i čelik, što se ne
uspijeva sulfatnim postupkom.
Ovaj postupak se samo izuzetno upotrebljava, poglavito zbog sporosti i otrovnih
otopina. Upotrebljava se samo onda kada se bakar taloži direktno na čelik, i to samo
sloj tek dovoljan da se nastavi sulfatnim postupkom.

Kiseli postupak
Kao elektrolit upotrebljava se kisela otopina kojoj je glavna otopina bakar sulfat,
CuSO4. Ona disocira:
CuSO4 Cu2+ + SO42-
To je jaka disocijacija, pa je koncentracija Cu2+ u otopini velika. Na katodi se bakreni
ioni reduciraju:
Cu2+ + 2 e- Cu0
Anoda je u pravilu od bakra i u toku bakrenja anodno se otapa:
Cu0 - 2 e- Cu2+
Pa se tako održava stalna koncentracija bakrenih iona i trajnost kupke je velika. Bakar
se iz ovakvih
otopina može taložiti na mnogim metalima, ali ne dolazi u obzir neposredno taloženje
na čelik jer
prevlaka dobro ne prijanja.
Zahvaljujući velikoj koncentraciji bakrenih iona i s tim u vezi primjene većih gustoća
struje, bakrene
prevlake brzo rastu. Te prevlake imaju krupna zrna, pa su relativno mekane i vrlo
hrapave. Postoji mogućnost da se uz izvjesnu modifikaciju i sulfatnim postupkom
dobiju tvrđe i glađe prevlake. Primjenjuje se postupak brušenja i glačanja bakrene
prevlake u toku galvanskog taloženja. U toku galvanskog presvlačenja ovi se cilindri
rotiraju djelomično uronjeni u otopinu, a istodobno na dijelu cilindra izvan otopine
nalazi se brusni kamen koji se pomiče amo tamo (aksijalno) uzduž cilindra. Na taj

-6-
 tiskovne forme I

način osim što brusni kamen uklanja neravnine, on sprječava rast kristala, pa nastaju
novi centri kristalizacije oko njih. No međutim za postupak elektrograviranja
potrebne su još tvrđe prevlake, a tvrdoća im mora biti vrlo ujednačena duž cijele
površine. U tim slučajevima dodaju se “sredstva za tvrdoću” .

Kromiranje
Primjenjuje se u plošnom i dubokom tisku i u oba slučaja krom se nanosi na bakar u
sloju debljine od samo nekoliko mikrometara.
Kao elektrolit se upotrebljava otopina kromatne kiseline H2CrO4, koja nastaje
otapanjem krom (VI) oksida, CrO3 (anhidrida kromatne kiseline) u vodi. Disocijacija:
H2CrO4 2H+ + CrO42-
Redukcija na katodi:
2H+ + 2 e- H20
Iskorištenje struje za taloženje kroma vrlo je malo i iznosi najviše 10 - 20 %. Sva
ostala energija se gubi na nepotrebnu reakciju izlučivanja vodika.
Anoda pri kromiranju nije od kroma jer se u uvjetima kromiranja krom ne otapa
anodno. Zato se upotrebljava anoda od nekog inertnog metala. Potrošeni ioni koji
sadrže krom nadoknađuju se dodavanjem anhidrida kromatne kiseline u elektrolit.

Anodizacija aluminija
To je elektrokemijski proces kojim se aluminijska površina presvlači slojem aluminij
oksida posebnih svojstava. Anodizacija je srodna galvanizaciji samo po tome što je i
to elektrokemijski proces. Postoji više razlika. Galvanizacijom metal se taloži na
predmet koji je katoda, a kod anodizacije se na aluminiju koji je anoda stvara
prevlaka aluminijevog oksida koja je nastala od tog istog aluminija i kisika iz
elektrolita.
Anodizirati se mogu samo neki metali. Anodizacija se provodi u elektrolitičkoj ćeliji.
Kao katoda se upotrebljava neki inertni metal. Kao elektrolit upotrebljavaju se
kiseline koje vrlo slabo otapaju aluminij oksid. Najčešće otopine sulfatne ili kromatne
kiseline. Površina aluminijske anode oksidira se u toku procesa stvarajući teško
topljivi aluminij oksid, Al2O3. Na katodi se reduciraju vodikovi ioni i vodik se izdvaja
u obliku plina. Nastali oksid je proziran i vrlo porozan, te se ne ljušti. Poroznost
predstavlja odličnu podlogu za adsorpciju sredstava za oleofiliziranje tiskovnih
površina i hidrofiliziranje slobodnih površina u plošnom tisku

Anodna oksidacija aluminija:

H2SO4 2H+ + SO42-
H2O H+ + OH-
(R):-K: 2H+ + 2E H2O
(O):+A: 40H- -4E H2O +O2
3O2 + 6Al 3AL2O3

Površinske pojave
Česta je pojava da površina čvrstih i tekućih tijela ima drukčija svojstva nego njihova
unutrašnjost. To je posljedica privlačnih sila koje djeluju među osnovnim česticama
(atomima, molekulama, ionima). U unutrašnjosti tijela te sile su zasićene, ali na
površini dio ih ostaje nezasićen. Te nezasićene sile na površini tijela uzrok su

-7-
 tiskovne forme I

drukčijem energetskom stanju površine od energetskog stanja unutrašnjosti tijela

(adsorpcija i močenje).
Najvažnija primjena adsorpcije je u području tehnologije izrade tiskovne forme i to u
jednofaznom jetkanju metalnih klišeja i izradi formi za plošni tisak. Močenje je pak
osnova plošnog tiska. ( kut močenja)

Adsorpcija
To je nagomilavanje osnovnih čestica iz otopina na površini čvrste ili tekuće tvari s
kojom je otopina u kontaktu. Drugim riječima, ako je neko tijelo u dodiru sa nekim
otopinama, onda će koncentracija otopljenih čestica biti uz površinu tijela drukčija
nego u unutrašnjosti otopine.
Tvar na čijoj površini dolazi do adsorpcije zove se adsorbens, a tvar čije se čestice
adsorbiraju zove se adsorptiv. Adsorpcija je tim više izražena što je površina
adsorbensa veća, pa će usitnjena tijela i hrapave površine adsorbirati više nego ravna
(glatka) tijela. Uzrok adsorpcije često su Van der Waalsove privlačne sile koje su na
površini nezasićene. Ovakva se adsorpcija može očekivati ako u otopini postoje ioni
ili polarne molekule (voda). U slučaju dipolnih molekula govorimo o orijentiranoj
adsorpciji. Postoji i kemiadsorpcija, do nje dolazi u slučaju ako adsorbirane
molekule kemijski reagiraju sa površinom na kojoj su adsorbirane, npr. stvaranje
oksidnih prevlaka na metalima ili kemiadsorpcija viših karboksilnih kiselina na cinku.
Spomenuti slučaj predstavlja kemijsko spajanje orjentirano adsorbiranih molekula
viših karboksilnih kiselina sa cinkom. Adsorpcija može predstavljati vrlo čvrstu vezu
adsorbensa i adsorptiva. Često sloj treba uklanjati struganjem.

Močenje
Pojava do koje dolazi kada su u kontaktu čvrsta i tekuća faza. Hidrofilne tvari se
dobro moče vodom, a oleofilne se dobro moče uljem. Mjera močenja je kontaktni kut
(theta). Hidrofobne površine  veći od 900, hidrofilne  manji od 900. Hidrofilnost
posebno izazivaju one tvari koje imaju izraziti polarni karakter, ili na površini
posjeduju električni naboj. (npr. metali sa oksidnom prevlakom, OH skupina, itd.)
Hidrofobne su one molekule čija građa nije polarne građe (ugljikovodici, metali bez
oksidne prevlake itd.). Česta je pojava u praksi da su hidrofilne površine oleofobne, i
oleofilne površine hidrofobne.

Površinska energija i površinska napetost

Pojave koje nastaju na graničnoj površini faza, npr. na površini čvrstoga tijela koje se
nalazi u tekućini ili u plinu, na površini dviju tekućina koje se međusobno ne miješaju
zovu se površinske pojave. U njih ubrajamo močenje, razlijevanje, kapilarno
prodiranje tekućine, itd.
Do površinskih pojava dolazi zato jer molekule i druge čestice tvari koje se nalaze na
površini imaju drugačija svojstva od onih čestica koje su u unutrašnjosti čvrste ili
tekuće tvari zapravo imaju slobodnu površinsku energiju.

A a a A1

slika .
a a a

-8-
 tiskovne forme I

Ako imamo tijelo ili tekućinu površine AA1 koja ga dijeli od zraka, bilo koja
molekula iz unutrašnjosti privlači sebi molekule koje je okružuju i sama je privučena
s njihovih strana. Ako su molekule iste vrste, onda se sile međusobnog djelovanja
kompenziraju. Ako promatramo molekulu na granici faza, sile koje djeluju s lijeva i s
desna međusobno se kompenziraju, dok s gornje strane djeluje vrlo slaba privlačna
sila jer na nju djeluju molekule plinova i para iz zraka. S obzirom da su sile
usmjerene prema dolje nekompenzirane, ona zadržava sposobnost privlačenja čestica
u susjednoj fazi. Taj višak energije površinskog sloja tvari, u usporedbi sa energijom
te iste mase tvari iz unutrašnjosti tijela zove se površinska energija, i označava se
slovom . Uslijed površinske energije na površini tijela se javlja napetost površine.
Slobodna površinska energija i napetost površine su brojčano jednake.
Površinska napetost tvari ovisi o njenim karakteristikama i o karakteristikama tvari sa
kojom je u kontaktu, te o temperaturi. Uz istu temperaturu energija neke tvari ista je
umnošku njene napetosti površine T i njene površine S.
E =T * S
S povišenjem temperature T oslabljuju privlačne sile među česticama tvari. Isto tako,
što su manje sile međusobnog djelovanja čestica dane tvari sa česticama prisutnim u
susjednoj fazi, ostaje više nekompenzirane energije, tj. veća je T. Npr. napetost
površine vode u kontaktu sa zrakom je najviša zato jer molekule vode najslabije
reagiraju sa molekulama plinova iz zraka, zato što je voda polarna, a plinovi
nepolarni, što su to plinovi pa ih jako malo dospijeva na jedinicu površine.
Povišenjem polarnosti tvari rastu međusobne sile djelovanja čestica unutar te tvari, pa
na površini ostaje više nekompenzirane energije, tj. T je veća.
Tekućine - najveća površina napetost - voda (najpolarnija), ugljikovodici - najmanja.
Kod talina metala napetost površine veća je od vode.
Čvrsta tijela - najveća energija - ionski kristali - privlačne sile među ionima su
najveće od svih privlačnih sila.
Najmanji čvrsti ugljikovodici.

-9-
 tiskovne forme I

Adsorpcija

Je koncentriranje plinovite, tekuće ili otopljene tvari na površini čvrstog tijela ili
tekućine. To je površinsko skupljanje. Tvar koja se skuplja na površini tj. tvar koja se
adsorbira je adsorptiv, a tvar na kojoj dolazi do adsorpcije je adsorbent. Ako imamo
slučaj da se na površini tiskovne forme za plošni tisak adsorbira škrob, onda je
tiskovna forma adsorbent, a škrob adsorptiv.

Kemizam adsorpcije
Molekule ili ioni na površini tvari imaju slobodnu površinsku energiju i čestice
susjedne faze se kreću bez reda. Kada se one približe površini adsorbenta na
udaljenost manju od 10Ĺ njih privuku i zadrže molekule adsorbenta, što znači da se
one adsorbiraju na njihovoj površini.
Sile koje vežu adsorptiv za adsorbens su adsorpcijske sile čija je priroda ista kao i kod
međumolekularnim i međuionskim vezama jer povećanjem energije sile površine
rastu. Sile adsorpcije najjače su na čvrstim tvarima, pogotovo onima sa ionskom
strukturom.

Adsorpcijska sposobnost
Kemijska sposobnost adsorbenta se izražava količinom tvari u molovima ili gramima
koja se adsorbira na 1 cm2.
Na izbočinama, šiljcima i drugim točkama površine gdje ima više uglova kristala,
adsorpcijska sposobnost se povećava. Zato se te točke zovu aktionima, dok u
udubljenjima adsorbenta ona imaju najmanju adsorpcijsku sposobnost. Ako je
koncentracija adsorptiva u otopini ili plinskoj fazi mala, on se adsorbira samo na
aktivnim mjestima. Povećanjem koncentracije i vremena djelovanja adsorptiva on se
adsorbira na sve manje aktivnim površinama i na kraju se prekrije čitava površina.
Formira se zasićeni adsorpcijski sloj koji predstavlja kraj adsorpcije i ona se
prekida. Zasićeni sloj može imati debljinu od jedne ili više molekula adsorptiva
(najčešće se drži monomolekularni sloj adsorptiva).

početak adsorpcije kraj adsorpcije

Da bi se moglo adsorbirati što više adsorptiva, koristi se adsorbent sa što

većom specifičnom površinom, dakle što hrapaviji, porozniji i sitno dispergirani
adsorbenti.
Adsorbirani ioni ili molekule sposobni su da se pod utjecajem vlastitog
kinetičkog kretanja i privlačenja koje izazivaju molekule ili ioni iz okoline vrate

-10-
 tiskovne forme I

natrag u okolinu (otrgnu se). Zato je adsorpcija reverzibilan proces. Povratni dio
tog reverzibilnog procesa zove se desorpcija. Kada su brzine adsorpcije i desorpcije
jednake nastupa površinska ravnoteža.
Povišenjem temperature adsorpciona ravnoteža se uspostavlja brzo, ali se
smanjuje količina adsorbiranih tvari jer se povećava toplinsko kretanje čestica i
ubrzava se desorpcija.
Adsorpcija u kojoj dolazi do kemijske reakcije adsorbensa i adsorptiva zove se
kemiadsorpcija. Stvaranje sloja kemijskog spoja na površini adsorbenta, čija debljina
može varirati od monomolekularne, nevidljivog, pa sve do vidljivog prostim okom.
Svojstva tvari u adsorbiranom sloju se često razlikuju od svojstava te iste tvari
u masi jer tvar iz adsorbiranog sloja se često ne otapa u otapalima koja je inače
otapaju, ona se teže isparava. To su posljedice čvrste veze sa molekulom ili ionima
čvrstog adsorbenta. Ako je riječ o kemiadsorpciji razlike u svojstvima dolaze još više
do izražaja jer se na površini javlja novi kemijski spoj.
Jaki elektroliti se skoro uvijek adsorbiraju kemijski iz vodenih otopina gdje se
ne adsorbiraju molekule, već ioni (što je veći naboj iona, on se bolje adsorbira). Kada
površina adsorbira ione, ona dobiva električni naboj. Ako je specifična površina
velika to može biti jako važno. Kod ionske adsorpcije se ne adsorbiraju bilo koji ioni,
nego prvenstveno oni koji su joj bliski po kemijskoj prirodi i mogu ući u njenu
kristalnu rešetku.

Kvašenje kao površinska pojava

Tekućina moči čvrsto tijelo samo u slučaju ako se pri tome smanjuje napetost
površine tijela. Tj. što je napetost površine manja, to se tijelo bolje moči tekućinom
(npr. metalna ploča se bolje moči alkoholom jer je njegova  manja, a još bolje se
moči nepolarnim tekućinama).

  

Ako je tekućine manja od čvrstih tvari, te tekućine uglavnom kvase čvrsta

tijela. Stupanj močenja možemo saznati po obliku koji zauzima kapljica tekućine na
površini čvrstog tijela.
Kut između čvrste, tekuće i plinovite faze je kut močenja  On se očitava na strani
polarnije faze. Mjera za močenje jest kosinus kontaktnog kuta cos . Potpuno
močenje cos cos =-1.
Močenje je prva etapa međusobnog djelovanja tekućine i čvrste tvari jer ono
predstavlja potpuni kontakt između dvije faze. S obzirom na to da se u grafičkoj
tehnologiji često susrećemo sa močenjem, važno je znati kako ga regulirati -
smanjivati ili povećavati, ovisno o zahtjevima tehnološkog procesa. Ako na čvrstu
površinu istovremeno djeluju dvije tekućine potpuno različite polarnosti (voda i ulje),
čvrsto tijelo će se kvasiti onom tekućinom čija je polarnost bliže njezinoj
vlastitoj polarnosti i samo se njome moči. Ta pojava se zove selektivno močenje. Iz

-11-
 tiskovne forme I

kontaktnog kuta izmjerenog u uvjetima selektivnog močenja možemo zaključiti nešto

o prirodi tih tvari.
Hidrofilne su one tvari koje se u uvjetima selektivnog močenja više moče vodom
nego nepolarnom tekućinom. To su molekule - ionske ili dipolne građe, npr. soli,
oksidi metala i hidroksidi metala. Tijelo se bolje moči vodom što je  bliži 0.
Hidrofobne su one tvari koje se u uvjetima selektivnog močenja bolje moče
nepolarnom tekućinom nego vodom. To su čađa, tiskarska boja, masti. Kemijski čisti
metali su hidrofobni, ali su na zraku prekriveni presvlakom oksida koja ih čini više ili
manje hidrofilnima.
Čvrsta tijela se na zraku vrlo dobro moče bilo kojom tekućinom jer to vodi smanjenju
njihove površinske energije. Ako je površinska napetost tekućine veća nego u čvrstoj
tvari, tekućina je ne moči (živa na bilo kojoj čvrstoj tvari). Na selektivnom močenju
se bazira - offset, svjetlotisak i litografija.

Faradayevi zakoni
Prikazuju ovisnost količine elektriciteta koji prolazi kroz elektrolit i količine izlučene
tvari na elektrodama.

I Faradayev zakon
Pri prolazu struje kroz neki elektrolit, težinska količina tvari koja se izlučuje ili otapa
na elektrodama je proporcionalna količini struje koja prođe kroz elektrolit.

II Faradayev zakon
Kod prolaza struje kroz različite elektrolite, jednake količine elektriciteta izlučuju ili
otapaju na elektrodama takvu količinu tvari koja je proporcionalna njihovim
kemijskim ekvivalentima.
 za izlučivanje 1 grama ekvivalenta tvari treba kroz elektrolit propustiti 96500 C
elektriciteta.

K= e/96500
gdje je:
K - elektrokemijski ekvivalent,
e - gramekvivalent tvari (g/C)
Oba faradayeva zakona u formuli:
M = K * Q = e / 96500 * 1.T

Ili rječnikom mase: 1. F. Zakon nam govori da ćemo sa duplo više struje dobiti
duplo više metala, a 2. da se neće svi metali sa istom strujom isto istaložiti

Elektrokemijsko otapanje i taloženje metala - kemizam

Pri elektrokemijskom jetkanju metalu se elektroni oduzimaju posredovanjem izvora
električne struje. Za to je potrebna elektrolitička ćelija. Osnovni dijelovi:
 posuda sa elektrolitom
 istosmjerni izvor električne energije
 dvije elektrode; katoda i anoda

-12-
 tiskovne forme I

Oksidacija (otapanje) metala odvija se na anodi (ploča koju treba jetkati priključi se u
električnoj ćeliji kao anoda).
Na katodi se odvija redukcija. Reducira se onaj kation iz elektrolita čiji je potencijal
najpozitivniji, to je obično vodikov ion.
Elektrolit - otopina kiseline, lužine ili soli. Najčešće otopina soli.

Elektrokemijsko taloženje (galvanizacija)

Elektrolit je otopina soli metala kojeg treba istaložiti.
Taloženje se odvija na katodi jer se radi o redukciji metalnih iona u elementarno
stanje.
Redukciju vrše elektroni iz izvora električne struje.
Za anodu je korisno uzeti isti metal koji se izdvaja na katodi jer se on u procesu
galvanizacije otapa na anodi i time se nadoknađuju u otopini ioni koji su se reducirali
na katodi. To otapanje je oksidacija.
Galvanizacijom se veći broj metala može taložiti na druge metale. (čak mnogi vrlo
aktivni na postojanije)
Prijanjanje je vrlo dobro i prevlake su tvrde.
Na ovaj način se ne može taložiti metal na nemetalnoj podlozi jer nemetali ne
provode električnu struju. U tom slučaju se prvo kemijskim putem istaloži tanak sloj
metala na nemetal, pa se onda ide galvanizirati.
Proces izlučivanja metala na katodi može se podijeliti u dvije etape:
I. redukcija iona metala do atoma
II. kristalizacija atoma metala

Površinski aktivne tvari

Tvari koje smanjuju napetost površine i adsorbiraju se na granici faza zovu se
površinski aktivne tvari (POV).
To su organske tvari čije se molekule sastoje od polarnog i nepolarnog dijela.
Nepolarni dio je ugljikovodični radikal. Polarni dio su polarne grupe: hidroksilna,
amino i kiselinske grupe same po sebi i nakon zamjene njihovih H atoma metalnim
atomima i karboksilna itd.
Primjer površinski aktivnih tvari: etanol (C2H5OH), sapun...
Nepolarna grupa daje molekuli PAT hidrofilna svojstva. Na taj način sve PAT imaju
dvostruku prirodu. To je bitno zbog slijedećeg:
Ako se na polarnu površinu nanesu molekule PAT, ona ih privuče njihovom
polarnom stranom i drži ih adsorpcionim silama. Nepolarni dijelovi ostaju okrenuti na
stranu manje polarne sredine. Formiranjem zasićenog adsorpcijskog sloja PAT
mijenja se molekularna priroda površine: od polarne (hidrofilne) površine nastaje
nepolarna (hidrofobna) i prestaje se močiti vodom, jer je ona sada formirana od
ugljikovodičnih repova koji se nalaze izvana
nepolarni dio

polarni dio

adsorbent

-13-
 tiskovne forme I

Ako se PAT nanese na hidrofobnu površinu, njene molekule privuče površina s

nepolarne strane. Površina se mijenja od hidrofobne u hidrofilnu, jer se sada izvana
nalaze polarne grupe

Ovo se svojstvo PAT koristi za formiranje tiskovnih i slobodnih površina na tiskovnoj

formi za plošni tisak.
PAT se adsorbiraju to jače što je više izražena nejednolikost građe njihovih molekula:
dugački radikal, jaka otpornost hidrofilne grupe i što su oni više udaljeni u prostoru.

Kopirni postupci
Danas su u upotrebi fotomehanički postupci u kojima se koristi svojstvo nekih
materijala da pod utjecajem svjetla mijenjaju topivost. U novije vrijeme koriste se
efekti što ga izaziva svjetlo na nekim poluvodičima i graviranje korištenjem
elektroničkih uređaja.
1. Koloidni kopirni postupci
2. Kopirni postupci na osnovi diazo spojeva
3. Fotopolimerni kopirni postupci
4. Elektrofotografski kopirni postupci
5. Skenerski kopirni postupci
Svi ti postupci mogu biti pozitivski i negativski. Kod pozitivskih se koristi pozitiv.
Postoje direktne i indirektne metode. U direktnim se tiskovna ploča direktno osloji
kopirnim slojem, eksponira kroz kopirni predložak i razvija. U indirektnim
postupcima kopirni sloj je na posebnom nosaču (papir ili plastična folija) i takav se
osvijetli kroz kopirni predložak, pa eventualno i razvije i tek onda prenosi na površinu
tiskovne forme.

Koloidni kopirni postupci

Najstariji fotomehanički postupci za izradu tis. forme. Koristi se svojstvo gelova
hidrofilnih koloida da u prisutnosti dikromata postaju ireverzibilni. Većina hidrofilnih
koloida su reverzibilni, tj. oni se nakon prelaza u gel mogu vodom peptizirati i prijeći
opet u sol. Neki dodaci sposobni su da pretvore reverzibilni koloid u ireverzibilni.
Postupak pretvaranja reverzibilnih koloida u ireverzibilne zove se štavljenje.
Sredstva za štavljenje: metanal, tanin, kalij krom (III) sulfat, dikromati, itd. Za
kopirne slojeve interesantna su samo ona sredstva koja postaju djelotvorna pod
utjecajem svjetla (neki dikromati i neki diazo spojevi). Štavljenje dikromatima spor je
proces i u uvjetima kopirnog sloja na tiskovnoj ploči traje više sati. Međutim,
djelovanjem svjetla određenih valnih dužina proces se ubrzava i može se dovršiti za
samo nekoliko minuta. Proces štavljenja zapravo započinje kada se dikromat
doda otopini hidrofilnog koloida. Zato trajnost kopirnih slojeva nije duga.
Operacije izrade kopije na TF:
 priprema kopirne otopine
 oslojavanje tiskovne ploče
 kopiranje
 razvijanje

-14-
 tiskovne forme I

Direktni koloidni kopirni postupci

Priprema koloidne otopine
Kopirne otopine obično su vodene otopine. Svakih nekoliko dana moraju se
pripremati svježe otopine. Tek u novije vrijeme pronađene su varijante sa rokom
trajanja od nekoliko mjeseci.
Sastav:
1. Koloidna tvar
2. sredstvo za štavljenje ili otvrđivanje
+ dodaci za podešavanje Ph, povećavanje sposobnosti močenja, bojila, itd.
Kao koloidne tvari upotrebljavaju se prirodni i sintetski visokomolekularni spojevi
koji imaju svojstva hidrofilnih koloida. Tvari životinjskog porijekla (uglavnom
bjelančevine)
 albumin
 riblje tutkalo
 šelak
 želatina i dr.
Biljnog porijekla:
 gumiarabica
 smola sibirskog ariša i dr.
Sintetski spojevi:
 polivinilalkohol (PVA)
 polivinilacetat (PVAc)
Albumin je bjelančevina dobivena iz bjelanjaka kokošjih jaja
Riblje tutkalo pripravlja se od ljusaka i još nekih dijelova ribljeg organizma.
Šelak se dobiva iz jedne vrste ušenaca koji žive na nekim biljkama
Želatina se priprema od kostiju goveda
Gumiarabica je polisaharid koji se nalazi u smoli jedne vrste tropske akacije
Smola sibirskog ariša srodna je gumiarabici
Polivinilacetat (PVAc) dobiva se polimerizacijom vinilacetata.
Polivinilalkohol (PVA) izrađuje se sintetski, dobiva se polimerizacijom monomera
vinilacetata i u polimeriziranom stanju se saponificira tako da se dobivaju molekule:
(-CH2-CH-)n
I
OH
Gdje n može biti različit.
Sredstvo za štavljenje
Obično neki topivi dikromat ili neki diazo spoj. Dikromati kao sredstva za štavljenje
starijeg su datuma i pri “kućnoj” izradi kopirnih slojeva jedino oni dolaze u obzir.
Diazo spojevi dodaju se u novije vrijeme i to isključivo industrijski.
Od topljivih dikromata najčešće se upotrebljava amonij dikromat (NH4)2Cr2O7, a
rjeđe kalij dikromat, K2Cr2O7.
Ove otopine su spremne za upotrebu, ali samo jedan do dva dana. Trajnost im se
produžuje ako im se doda amonijak. Dodavanjem amonijaka ph otopine raste, a
amonij dikromat uslijed povišenja ph prelazi u amonij kromat (NH4)CrO4 koji ne
uzrokuje štavljenje koloida. Bez amonijaka ph je oko 5, s amonijakom treba biti oko
9, 10. Takve otopine mogu se upotrebljavati nekoliko mjeseci jer im je praktički sav
dikromat preveden u kromat. U toku oslojavanja i sušenja kopirnog sloja amonijak
ispari, ph pada, kromat prelazi u dikromat, slojevi postaju sposobni da se štave.
Dakle:

-15-
 tiskovne forme I

(NH4)2Cr2O7 + 2 NH3 + H2O 2(NH4)2CrO4

Drugi tip sredstva za štavljenje koloidnog gela su diazo spojevi.
Radi se o aromatskim diazo spojevima koji pod djelovanjem svjetla prelaze u fenole
sposobne da štave hidrofilni koloid. Fenildiazonijev klorid,
C l
O H
N N

s v je t lo
+ HO H + H C l + N2

F e n ild ia z o n ije v Fe n o l
k lo r id

Kako diazo spoj ne štavi koloid, kopirne otopine, ako nisu izložene svjetlu će ostati
dugo nepromijenjene. Takove ploče se oslojavaju industrijski. Rok trajanja je oko
godine dana.
Te ploče se zovu predoslojene ploče.

Utjecaj sastava kopirnih slojeva senzibiliziranih dikromatima na njihovu

fotoosjetljivost
Glavni faktori koji utječu na fotoosjetljivost jesu:
 vrsta dikromata
 koncentracija dikromata
 ph kopirnog sloja
 vrsta koloidne tvari
Kopirni slojevi senzibilizirani amonij dikromatom fotoosjetljiviji su od onih
senzibiliziranih kalij dikromatom. Razlog tome je što se reakcija redukcije
šesterovalentnog kroma u trovalentni krom odvija brže u amonij nego u kalij
dikromatu. Zato se većina kopirnih otopina priprema s amonij dikromatom, a kalij
dikromat se upotrebljava u kopirnim otopinama za posebne svrhe. Kada se govori o
koncentraciji dikromata u koloidnim kopirnim slojevima, onda se obično misli na
količinu dikromata s obzirom na koloidnu tvar u suhom stanju.
Obično se koristi koncentracija 8 - 15%. Prevelike koncentracije dikromata su čak i
štetne jer u osušenom gelu može doći do kristalizacije. Osim toga narančasto obojenje
djeluje u kopirnom sloju kao filtar za aktinične zrake pa se uz veće koncentracije
narančastog dikromata može smanjiti efikasnost ekspozicije.
Što je ph kopirnih slojeva niži, to je njihova osjetljivost na svjetlo veća. Ph kopirnih
slojeva ovisi o više faktora. Tako će niži ph imati kopirni slojevi dobiveni od kiselih
kopirnih otopina. Osjetljivost na svjetlo kopirnih slojeva izrađenih od otopina čiji je
ph veći od 7 ovisi o tome koliko je amonijaka ishlapilo u toku oslojavanja i sušenja
sloja, a to pak ovisi o debljini kopirnog sloja, temperaturi sušenja, trajanju sušenja i
vremenu koje je proteklo od oslojavanja do kopiranja. Fotoosjetljivost također ovisi o

-16-
 tiskovne forme I

vrsti koloidne tvari od koje je pripremljena kopirna otopina. Kopirni slojevi od PVA
jače su osjetljivi na svjetlo nego slojevi izrađeni iz gumiarabice. Fotoosjetljivost
kopirnih slojeva od PVA ovisi i o dužini lanca polimera, tj. o stupnju polimerizacije.
Duži lanac, veća osjetljivost.

Oslojavanje tiskovne ploče

Za oslojavanje upotrebljavaju se centrifuge. Oslojavanjem u centrifugi dobiju se
kopirni slojevi jednolike debljine, osim na krajevima gdje je uslijed centrifugalne sile
nešto tanji sloj. Ta odstupanja ne igraju ulogu pri kopiranju. Debljina kopirnih slojeva
iznosi nekoliko mikrometara. Na debljinu sloja može se utjecati viskoznošću otopine i
brzinom okretanja centrifuge. Viskoznost otopine pak ovisi o koncentraciji koloidne
komponente u kopirnoj otopini, i u tom smislu porastom koncentracije viskoznost
raste. U kopirnim slojevima brža je reakcija štavljenja nego u kopirnoj otopini .
Proces štavljenja ubrzava se povišenjem temperature (sušenje ne smije trajati preko
10 minuta). Oslojene ploče imaju kratak vijek trajanja (ponekad samo nekoliko sati).
Postoji tri vrste centrifuga:
 vodoravne
 okomite i
 kose
Okomite i kose služe za oslojavanje vrlo velikih ploča.

Kopiranje
Kopiranje predstavlja osvjetljavanje oslojene tiskovne ploče kroz reprofotografski
predložak - dijapozitiv ili negativ. Za vrijeme kopiranja odvija se u kopirnom sloju
reakcija štavljenja koja smanjuje topljivost koloidnog gela.
Prema novijim teorijama štavljenje se odvija u 2 stupnja:
Prvi stupanj je fotokemijska reakcija do koje dolazi utjecajem svjetla na dikromat i
sumarno izgleda ovako:
3K2Cr2O7 + 12 h + 3 H2O 2(Cr2O3 * CrO3) + 6 KOH + 6 O
Ova se reakcija odvija samo onda ako je prisutan spoj koji može vezati nastali
kisik. U kopirnom sloju to je koloid. Tako se objašnjava činjenica da sami
dikromati nisu osjetljivi na svjetlo, nego postaju osjetljivi tek u smjesi s
organskim koloidom.
U drugom stupnju, nastali spoj krom (III) oksid krom (VI) oksid (Cr 2O3 * CrO3)
reagira sa koloidom stvarajući štavljeni teško topivi spoj:
Cr2O3 * CrO3 + koloid štavljeni koloid

Razvijanje kopirnih slojeva

Razvijanje kopirnih slojeva na bazi koloida predstavlja peptizaciju gela, tj. otapanje
koloida.
Kopirni slojevi od albumina i ribljeg tutkala razvijaju se hladnom vodom.
PVA i PVAc hladnom ili toplom vodom.
Želatina toplom vodom.
Šelak se razvija alkoholom.
Gumiarabica ili smola sibirskog ariša ostaju topljivi u vodi i nakon osvjetljavanja,
ali se neosvijetljena područja otapaju lakše. Razvijanje se prema tome može izvršiti
otopinama sa higroskopnim solima. U tim otopinama, ako su jako koncentrirane
ostaje vrlo malo vode raspoložive za razvijanje, jer je veći dio molekula vezan za sol.

-17-
 tiskovne forme I

Tako je moguće pripremiti otopinu koja ima tako malo slobodne vode da ona otopi
samo neosvijetljeni kopirni sloj, koji se lakše otapa.
Za razvijanje kopirnih slojeva na bazi gumiarabice upotrebljava se konkretno vrlo
koncentrirana otopina kalcij klorida, CaCl2. Kod gumiarabice postoji još jedan
problem, a to je da se molekule gumiarabice čvrsto adsorbiraju na prvršinu metalne
tiskovne ploče (posjeduju karboksilne skupine) pa se običnim razvijanjem ne može
ukloniti sloj molekula adsorbiranih na metal. Zato se otopini kalcij klorida dodaje
nešto kiseline da otopi površinu metala (mliječna kiselina).
Proces razvijanja kopirnih slojeva od gumiarabice otopinama higroskopnih soli jako
je ovisan o klimatskim uvjetima. Za ispiranje tiskovne ploče oslojene slojem
gumiarabice nakon razvijanja koristi se bezvodni alkohol.

Indirektni koloidni kopirni postupci

Poslije kopiranja sloj se može razvijati na ploči, ili se može prvo razviti, a potom
prenijeti na ploču. Indirektni postupci primjenjuju se u dubokom i sito tisku.
Najupotrebljavaniji materijal je “pigmentni papir” koji se upotrebljava u bakrotisku.
Sastoji se iz 2 dijela: papira koji je podloga i kopirnog sloja. Sastavne komponente
kopirnog sloja su želatina, pigment te neki dodaci.
Želatina
Je koloid koji nakon štavljenja i razvijanja ostaje na tiskovnoj formi predstavljajući
reljefnu kopiju.
Pigment
Njegova uloga je da prilikom osvjetljavanja apsorbira dio svjetla i tim regulira dubinu
do koje svjetlo prodire. Pigment je obično crvenosmeđi željezni oksid. Ta boja
apsorbira upravo one zrake koje su aktivne i koje u sloju dovode do procesa štavljenja
(<500 nm.).
Dodaci
Baktericidna sredstva, higroskopna sredstva koja sprečavaju potpuno sušenje
kopirnog sloja. Takvi pigmentni papiri imaju znatan vijek trajanja, ali ipak nakon
dužeg stajanja dolazi do nekih kemijskih promjena želatine koje se očituju tako da
stariji pigmentni papiri nakon senzibiliziranja postaju sve više fotoosjetljivi. Prije
upotrebe, obično jedan dan papir se senzibilizira. Odmah nakon senzibiliziranja
započinje reakcija štavljenja, pa je takav upotrebljiv samo nekoliko dana.
Senzibilizira se kalij dikromatom ( K2Cr2O7) koncentracije 2 - 4% u vremenu oko
3 min. Kalij dikromat prodire u sloj difuzijom. Poslije toga papir se suši na 18 - 20 0C.
Bitno je da se u jednom pogonu uvijek isto postupa prema pigmentnom papiru da bi
se mogla postići stalnost u proizvodnji. Kopija se razvija toplom vodom. Sredstvo za
jetkanje prodire difuzijom do bakra, znači tamo gdje je deblji sloj kopirnog sloja,
tamo će sredstvo za jetkanje kasnije doći do bakra. Ovakva metoda kopiranja
omogućuje izradu tiskovne forme kojom je moguće izrađivati prave višetonske
reprodukcije.

Kopirni postupci na osnovi diazo spojeva

Aromatski diazo spojevi općenito su nestabilni, jer se diazo grupa lako raspada. Za
kopirne slojeve mogu se koristiti oni diazo spojevi koji se kemijski mijenjaju pod
utjecajem svjetla. Osim onih koji djelovanjem svjetla prelaze u fenol, postoje i neki
drugi, složeniji diazo spojevi koji se kemijski mijenjaju pod utjecajem svjetla.
Koloidne slojeve na osnovi diazo spojeva možemo podijeliti na tri grupe:

-18-
 tiskovne forme I

 koloidni kopirni slojevi u kojima je sredstvo za štavljenje diazo spoj.

Ovakav tip kopirnih slojeva opisan je ranije
 diazo kopirni slojevi koji su topljivi, a djelovanjem svjetla prelaze u
netopivo stanje. Upotrebljavaju se visokomolekularni
N N
diazo spojevi, koji sadrže diazo grupe tipa...
X (x može biti klor ili neka druga anorganska grupa).
Takvi spojevi su uslijed jake polarnosti diazo-grupe
spojevi. Pod utjecajem svjetla diazo-grupa se razgrađuje i na njeno mjesto
dolazi znatno manje polarna -OH grupa, pa se time znatno smanji topivost
spoja.
 diazo kopirni slojevi koji su netopljivi, a djelovanjem svjetla prelaze u
topljivo stanje. Za teško topive diazo-kopirne slojeve, koji pod utjecajem
svjetla prelaze u lako topive spojeve upotrebljavaju se kinondiazidi. Tu se
ne radi samo o raspadanju diazo-grupe, nego se raspada i aromatski prsten.
Stvaranjem karboksilne skupine, koja je vrlo polarna, spoj postaje topiv u
lužnatim otopinama.

N2C l N2C l

s v je t lo

NH NH

C H2 C H2 C H2 C H2
d io m o le k u le t o p iv o g d io m o le k u le
d ia z o s p o ja n e t o p iv o g s p o ja
Za teško topive diazo kopirne slojeve, koji pod utjecajem svjetla prelaze u lako topive
spojeve upotrebljavaju se kinodiazidi. Tu se ne radi samo o raspadanju diazo grupe,
nego se raspada i aromatski prsten, što je vidljivo u slijedećem primjeru:
O
H
N2 C O O H
s v je t lo

n e t o p iv i t o p iv a
O - k in o d ia z id in d e n k a rb o n s k a
k is e lin a

Stvaranjem karboksilne skupine, koja je vrlo polarna, spoj postaje topiv u lužnatim
otopinama.

-19-
 tiskovne forme I

Diazo kopirni slojevi bez koloida manje su osjetljivi na klimatske promjene od onih
sa koloidima, a i fotoosjetljivost im je veća nego u koloidnim kopirnim slojevima
senzibiliziranim dikromatima. U svom netopivom obliku su hidrofobni i otporni
prema mnogim agresivnim kemikalijama, npr. otopinama za jetkanje.

Fotopolimerni kopirni postupci

Fotopolimeri su spojevi koji nastaju polimerizacijom monomera pod utjecajem
svjetla. To su u pravilu teško topivi spojevi (zbog vrlo velikih molekula), dok su
monomeri znatno lakše topivi u otapalima. Prema tome moguće je topivi monomer
fotopolimerizacijom prevesti u netopivi monomer. Monomeri su većinom plinoviti ili
tekući, pa se miješaju sa polimerima.
Danas se koriste ova tri tipa kopirnih materijala:
 tekući fotomonomer
 čvrsta smjesa tekućeg fotomonomera i čvrstog polimera
 čvrsti polimer koji se može dalje polimerizirati

Tekući fotomonomer
Mogao bi se nazvati i mokrim postupkom. Metalna ploča osloji se fotoosjetljivim
monomerom. Kopira se kroz jednotonski predložak. Osvijetljena područja postaju
čvrsta, a neosvijetljeni ostaju tekući i odstranjuju se sa ploče.

Čvrsta smjesa tekućeg fotomonomera i čvrstog polimera

Tekući fotoosjetljivi monomer pomiješa se sa nekim čvrstim polimerom, pa se dobije
čvrsta smjesa. Ako je tekući monomer topiv u nekom otapalu, onda se i ta smjesa
može odstraniti tim otapalom. Kada se osvijetli monomer prelazi u polimer, i prestaje
biti topiv.

Čvrsti polimer koji se može dalje polimerizirati

To npr. mogu biti polimeri s prostranim lancima u kojima postoje nezasićene veze.
Pod utjecajem svjetla nezasićene veze u prostranim lancima pucaju, a slobodne
valencije se spajaju stvarajući novi polimer čije molekule imaju mrežastu strukturu
rasprostranjenu u sve tri dimenzije. Novi spoj nije više topiv. Za kopirne slojeve
ovog tipa koristi se polivinil-cinamat. Za izradu tiskovne forme fotomehaničkim
postupkom fotopolimeri se mogu koristiti na 2 načina:
 za izradu kopirnih slojeva
 za izradu kompletne tiskovne forme
Kopirni slojevi od fotopolimera vrlo su trajni, pa su prikladni za izradu predoslojenih
ploča. Fotopolimeri koji nastaju pod djelovanjem svjetla rezistentni su na djelovanje
nitratne kiseline i u području visokog tiska mogu se upotrijebiti bez naknadne
termičke obrade. Osim toga oni su hidrofobni, pa se s tim u skladu mogu koristiti u
plošnom tisku.
U slučaju izrade kompletne tiskovne forme od fotopolimera, ploče se osvjetljavaju
kroz jednotonski negativski predložak. Svjetlo prodire u dubinu tiskovne ploče i
izaziva fotopolimerizaciju, Osvijetljena područja postaju netopiva, a neosvijetljena se
otope odgovarajućim otapalom. Dobije se reljefna tiskovna forma za visoki tisak.
Materijali ovoga tipa mogu se čuvati do 2 godine.

-20-
 tiskovne forme I

Elektrofotografski kopirni postupci

Koristi se svojstvo nekog poluvodiča da pod utjecajem svjetla postane električki
vodljiv. Ako se ploča takvog poluvodiča nabije statičkim elektricitetom i ako se
nakon toga osvijetli kroz dijapozitiv, onda će se samo sa osvijetljenih područja
elektricitet odvesti, dok ispod neprozirnih mjesta ostaje naboj. Najčešće se
upotrebljava na području plošnog tiska, ali dolaze u obzir i kopije za visoki tisak.
Upotrebom hidrofobne boje, takva pozitivska slika može se direktno koristiti kao
tiskovna površina u plošnom tisku. Te se ploče nabavljaju predoslojene.
Fotoosjetljivost se postiže nabijanjem kopirnog sloja statičkim elektricitetom, i tu
operaciju treba provesti direktno prije osvjetljavanja jer se naboj izgubi u roku od
nekoliko sati čak i ako ploča stoji u mraku. Postupci ovoga tipa uvijek su pozitivski
jer naboj treba ostati na ploči na budućim tiskovnim površinama. Nije nužno uvijek
osvjetljavati kroz dijapozitiv. Kopirati se može i neprozirni jednotonski original pri
čemu postoji mogućnost mijenjanja dimenzija slike.

-21-
 tiskovne forme I

Skenerski kopirni postupci

Skenersko kopiranje
Danas je u upotrebi laserski postupak. Zraka u jednom dijelu stroja skenira, pretvara
svjetlost u struju, u drugom dijelu stroja struja se ponovno pretvara u lasersku zraku
koja se kreće po predoslojenoj ploči. U kopirnom sloju ploče dolazi do fotokemijske
reakcije koja dovodi do promjene topivosti kopirnog sloja. Ova metoda može se
primijeniti na bilo kojem kopirnom sloju, ali da bi se koristili laseri manje snage
uglavnom je ograničen na fotoosjetljive kopirne slojeve (elektrofotografski kopirni
sloj i neki diazo kopirni slojevi).

Skenersko graviranje
Sastoji se od 3 dijela:
 optički dio
 gravirni dio
 upravljački dio
Može se upotrijebiti kontinuirana zraka ili isprekidana zraka svjetla (za rasterske
tiskovne forme od višetonskog originala). Rasterske točkice dobivene ovim načinom
nisu okrugle, već im oblik ovisi o obliku gravirne igle. Ovom metodom mogu se
ostvariti prave višetonske reprodukcije u dubokom tisku. Strojevi se nazivaju
klišografi. Može se umjesto dijamantne igle koristiti užarena igla za graviranje
plastičnih tiskovnih formi. Također se koristi i laserska zraka.

Kopiranje
Je postupak u kojemu se kopirni sloj izlaže svjetlu kroz odgovarajući predložak, pri
čemu na osvijetljenom dijelu predloška dolazi do fotokemijske promjene.

Reprofotografski predlošci
Koristi se ultra tvrdi fotografski materijal. Mrena >0,05, D>2.

Uređaji za kopiranje
Većinom se provodi kontaktno kopiranje, a upotrebljavaju se posebni kopirni okviri i
svjetiljke.
Prekidači svjetiljki mogu raditi na 2 načina. Vremenski, i količinski.

Spektralna osjetljivost kopirnih slojeva

Fotokemijsku reakciju u kopirnim slojevima izazivaju ultraljubičaste zrake, a iz
područja vidljivog svjetla samo one ispod 500 nm. Svi kopirni slojevi nemaju istu
spektralnu osjetljivost, nego se mogu s obzirom na vrst tvari koja podliježe
fotokemijskoj promjeni podijeliti u 4 grupe.
 dikromatne slojeve
 diazo slojeve
 fotopolimerne slojeve
 elektrofotografske slojeve
Dikromati 350 - 500 nm.

-22-
 tiskovne forme I

Postoje 2 maksimuma, osvjetljavanje zrakama koje odgovaraju prvom maksimumu

dobivamo mekšu kopiju (380 nm.), a zrakama valne duljine 450 nm. tvrđu kopiju.
Spektralna osjetljivost kopirnih slojeva s diazo spojevima obuhvaća nešto uže
područje i kreće se od 380 do 400 nm.

U praksi se ne može iskoristiti cijelo područje djelovanja svjetla, primjerice područje

ultravioletnih zraka apsorbira staklo kopirne rame, a u manjoj mjeri i montažna folija
i film. Fotopolimerni materijali osjetljivi su na zračenja u području ultravioletnih
zraka. Obično kraće od 365 nm. Kopirnim slojevima od polivinilcinamata može se
senzibiliziranjem proširiti vala duljina osjetljivosti do 400 nm.

slika: Spektralno područje osvjetljavanja kopirnih slojeva s dikromatom i diazo

spojevima (isprekidana linija).

-23-
 tiskovne forme I

200 250 300 350 400

350 400 450 500 550
1 - n e s e n z ib iliz ir a n i
2 - s e n z ib iliz ira n i p o liv in il- c in a m a t

Spektralna osjetljivost kopirnih slojeva od polivinil cinamata: 1 - nesenzibilizirani, 2 -

senzibilizirani

Fotopolimerni materijali koji su osjetljivi samo na UV zračenje ne mogu se kopirati u

kopirnim ramama sa staklenom pločom, nego se za njih izrađuju posebni uređaji za
kopiranje u kojima je staklo zamijenjeno polietilenskom folijom. Elektrografski
kopirni slojevi osjetljivi su u ultravioletnom području i u vidljivom dijelu spektra do
oko 550 nm, ali se mogu senzibilizirati i prema zrakama ostalog vidljivog dijela
spektra.

Rasvjeta u kopirnici
Ploče trebaju biti zaštićene ne samo od sunčevog svjetla, nego i od “sobnog svjetla”.

Još štetnije su flourescentne cijevi.

Najbolje je da se u kopirnici koristi žuta rasvjeta, što se može postići postavljanjem

žutog stakla u prozore, ili žutim poklopcima na lampama. Pri radu sa nabijenim
elektrofotografskim pločama rasvjeta treba biti crvena.

-24-
 tiskovne forme I

Izvori svjetla za kopiranje

Za kopiranje treba izabrati takav izvor koji emitira pretežito u području osjetljivosti
sloja. Sve ostalo zračenje je nekorisno, a može biti i štetno. Zračenje izvan
aktiničnog područja (područja koje izaziva fotokemijsku reakciju) pretvara se u
toplinu pa dolazi do pregrijavanja stakla kopirne rame i kopirnog sloja. U kopirnom
sloju ako je senzibiliziran dikromatima ubrzava se štavljenje u mraku.
Lučnice imaju vrlo povoljan spektralni sastav. Ne upotrebljavaju se zbog prisustva
otvorenog plamena, pepela i pojave ozona.
Živine svjetiljke imaju diskontinuirani spektar. Emitiraju najviše u području
spektralne osjetljivosti kopirnih slojeva, tj. između 350 - 450 nm. Rijetko se koriste,
budući da se moraju ohladiti prije ponovnog paljenja.
Ksenonske svjetiljke emitiraju svjetlo u cijelom vidljivom dijelu spektra, ali vrlo
malo u ultravioletnom području. Imaju maksimum zračenja 450 - 500 nm. Dolazi do
zagrijavanja rame i kopirnog sloja, ne smatraju se pogodnim izvorom svjetla.
Metal halogene svjetiljke imaju diskontinuirani spektar sa nekoliko izrazitih
maksimuma u području 350 do 450 nm, dok u ostalom dijelu spektra emitiraju vrlo
malo. Danas se smatraju najboljim za kopiranje na kopirnim slojevima i preporučuju
se za predoslojene ploče na osnovi diazo spojeva i fotopolimera. Vrlo su dobro
iskoristljive, pa je ekspozicija vrlo kratka.

-25-
 tiskovne forme I

Među novije izvore spadaju ultravioletne flourescentne cijevi. Njihova spektralna

emisija vrlo je povoljna jer emitiraju najviše u području ultravioletnog, ljubičastog i
plavog svjetla. Upotrebljavaju se za slučajeve gdje se ne upotrebljava točkasti izvor
svjetla, npr. kopiranje pri izradi fotopolimernih tiskovnih formi.

Deformacije tiskovnih elemenata pri kopiranju

Od izvora svjetla neke zrake dolaze koso, što dovodi do deformacije tiskovnih i
slobodnih elemenata, te pojava sivih zona. U pozitivskim postupcima dolazi do
suženja tiskovnih elemenata, a kod negativskih do proširenja. Deformacija je tim više
izražena što je kopirni sloj deblji, što je izvor svjetla bliži, što se tiskovni element
nalazi bliže rubu ploče, što je veća ekspozicija. U praksi se ne preporuča da udaljenost
izvora svjetla od stakla na kopirnom okviru iznosi 30-50% više nego što je duljina
dijagonale tiskovne ploče na koju se kopira.

Deformacije tiskovnih elemenata pri razvijanju

U nekim slučajevima otopina za razvijanje djeluje više manje i na netopivi dio
kopirnog sloja. To dovodi do smanjenja ili povećanja tiskovnih elemenata. Izraziti
primjer je kopirni sloj na bazi gumiarabice. Produženim razvijanjem, povišenjem
temperature i razrjeđivanjem razvijača vlagom iz okoline, razvijač postaje agresivniji,
pa polako otapa i štavljene dijelove kopirnog sloja. To dovodi do proširenja tiskovnih
elemenata, dakle do pozitivne deformacije.
PVA kopirni slojevi, nasuprot tome, u štavljenom stanju potpuno su netopivi u
razvijaču vodi, pa promjene u postupku razvijanja ne utječu na veličinu tiskovnih
elemenata.
Na predoslojenim pločama razvijač ima izvjesno djelovanje na netopivi dio kopirnog
sloja, pa treba voditi računa o trajanju i temperaturi razvijanja. Ako razvijanje traje
predugo, dolazi do smanjenja tiskovnih elemenata.

-26-
 tiskovne forme I

Pitanja iz tiskovnih formi I

1. TF za visoki tisak. Nacrtati i objasniti svojstva i međusobni odnos slobodnih i
tiskovnih površina. Osnovni materijali i postupci izrade.
2. TF za plošni tisak, ostalo kao u 1.
3. TF za duboki tisak, -II-
4. TF za sitotisak, -II-
5. Površinska napetost
6. Površinski aktivne tvari
7. Adsorpcija kao površinska pojava
8. Kvašenje kao površinska pojava
9. Površinska energija i površinska napetost
10. Indirektni kopirni postupci
11. Diazo kopirni postupci
12. Skenerski kopirni postupci
13. Koloidni kopirni postupci, reakcija štavljenja i uloga kisika
14. Kopirni postupci na bazi fotopolimera
15. Elektrofotografski kopirni postupci
16. Koloidni kopirni postupci, uloga amonijaka u otopini, kopirni sloj sa
gumiarabicom
17. Elektrokemijsko taloženje i otapanje metala
18. Lužnati postupak bakrenja
19. Kiseli postupak bakrenja
20. Mehanizam stvaranja i struktura elektrokemijskih prevlaka
21. Kromiranje
22. Anodizacija aluminija
23. Kemijsko taloženje i otapanje metala
24. Brzina jetkanja
25. Elektrokemijski način taloženja, mehanizam nastanka i struktura prevlake
26. Faradayevi zakoni, elektroliza na primjeru kromiranja
27. Mehanizam stvaranja i struktura elektrokemijskih prevlaka
28. Kemizam elektrokemijskog T. i O. metala
29. Jetkanje homogenih i heterogenih legura
30. Fizikalno kemijska svojstva metala za izradu tiskovnih formi
31. Svojstva metala za izradu tiskovnih formi
32. Polarizacija i prenapon
+ zadatak

Rječnik
adsorpcija - gutanje, usisavanje jednih tvari što ga vrše druge tvari ne čitavom
masom tvari koja usisava nego samo njenim površinskim slojem za razliku od
apsorpcije
aktiničan - aktis - lat, sunčana zraka, svjetlo, sjaj
šelak - prirodna smola koja nastaje ubodom ženke štitne uši (Coccus lacca), u grane i
grančice različitog istočno-indijskog drveća prilikom liježenja jajašaca

-27-
 tiskovne forme I

peptizacija - prelaz koloida iz stanja gela u stanje sola, protivno od grušanja

(koagulacije)
koloidi - disperzni sistemi u kojima je disperzna faza tako malih dimenzija, odnosno
njezina ukupna površina tako velika, da djelovanje te površine prevladava nad
djelovanjem kemijske konstitucije u određivanju njihovih karakterističnih
svojstava.

Sadržaj
2. Metali za izradu tiskovnih formi
Mehanička svojstva
Kemijska i fizikalno kemijska svojstva
Cink
Bakar
Aluminij
Magnezij
Krom
Nikal
Čelik

Jetkanje metala
Kemijsko jetkanje
Elektrokemijsko jetkanje
Brzina jetkanja
Miješanje otopine
Jetkanje homogenih i heterogenih legura

Metalne prevlake vezane uz izradu tiskovnih formi

Kemijski način taloženja metala
Elektrokemijski način taloženja metala
Bakrenje
Lužnati ili cijanidni postupak bakrenja
Kiseli postupak
Kromiranje
Anodizacija aluminija

Površinske pojave
Adsorpcija
Močenje

Površinska energija i površinska napetost

Adsorpcija
Kemizam adsorpcije
Adsorpcijska sposobnost

Kvašenje kao površinska pojava

Faradayevi zakoni

I Faradayev zakon

-28-
 tiskovne forme I

II Faradayev zakon

Elektrokemijsko otapanje i taloženje metala - kemizam

Elektrokemijsko taloženje (galvanizacija)

Površinski aktivne tvari

Kopirni postupci

Koloidni kopirni postupci

Direktni koloidni kopirni postupci
Utjecaj sastava kopirnih slojeva senzibiliziranih dikromatima na njihovu fotoosjetljivost
Oslojavanje tiskovne ploče
Kopiranje
Razvijanje kopirnih slojeva
Indirektni koloidni kopirni postupci
Kopirni postupci na osnovi diazo spojeva
Fotopolimerni kopirni postupci
Tekući fotomonomer
Čvrsta smjesa tekućeg fotomonomera i čvrstog polimera
Čvrsti polimer koji se može dalje polimerizirati
Elektrofotografski kopirni postupci
Skenerski kopirni postupci
Skenersko kopiranje
Skenersko graviranje

Kopiranje
Reprofotografski predlošci
Uređaji za kopiranje
Spektralna osjetljivost kopirnih slojeva
Rasvjeta u kopirnici
Izvori svjetla za kopiranje
Deformacije tiskovnih elemenata pri kopiranju
Deformacije tiskovnih elemenata pri razvijanju

Pitanja iz tiskovnih formi I

Rječnik

Sadržaj

-29-