Dr.

Muhtar Magravi

Predavanje: Potraga za srećom

Da bi pojedinac pronašao pravu i istinsku dreću, zadovoljstvo, potrebno je da okrene

svoje srce ka Allahu dž.š. Jedina istinska i prava sreća je Allahova dž.š. blizina.
Okretanje ka Allahu dž.š., što je osnov i korijen svega što je lijepo se može opisati sa
jednom riječi, to je Tevhid. Kada počinjemo da izučavamo Tevhid, kada počnemo da
otkrivamo Poruku koju nam je dostavio Muhammed a.s., tada, većina nas, Tevhidu
pristupa intelektualno, razumski, a ponekad čak i akademski. Ovim smo ušlu u oblast
koja se može nazvati Tevhid-el-ilmi (razumski, intelektualni Tevhid).U ovom stadiju o
Allahovoj dž.š. Jednoći ulčimo i saznajemo kroz Njegove atribute, kroz Njegovo
Gospodarstvo i kroz nauk da nema drugog Boga osim Njega (uluhijjet). Ovakav način
shvatanja i učenja o Tevhidu je svakako potreban, ali kod većine ljudi on ostane na
ovom niovu, na nivou inteletkualnog Tevhida. Ovakav Tevhid, ovakvo shvatanje
Tevhida treba da bude kulitivsano, treba da se polahko iz glave spusti u srce, u
emocije, u našu duhovnu stvarnost, da bi postao iskustveni Tevhid.
Iskustveni Tevhid bi se najbolje mogao shvatiti slijedećim primjerom:
Držim čašu hladne limunade u ruci, znam kako izgleda i znam kako drugima da je
opišem, ali ne znam kakvog je okusa, dok s druge strane imamo potrebno teoretsko
znanje ali iskustvo stičemo tek onda kada popijemo limunadu. Znanje koje imamo o
čaši i o napitku koji je u njoj je relativno u odnosu na iskustvo koje steknemo kada
popijemo napitak. Tevhid svakog pojedinca ne bi trebao da se zadržava na
intelektualnom nivou, nego bi trebao da pređe na iskustveni nivo. Sve ono što čovjek
nauči (o Tevhdu) u teoriji ali bez imalo iskustva i osjećaja će ga napustiti na smrtnoj
postelji.

O iskustvenom Tevhidu nam Poslanik a.s. govori u poznatom hadisu kudsijji kada
nam je prenio da je Allah dž.š. rekao:

“Ničim mi se Moj rob ne može približiti kao sa izvršavanjem farzova...“

za čovjeka koji se želi približiti Allahu dž.š. nema ničega boljeg od onoga što On voli,
a On voli sve ono što nam je naredio ili preporučio da izvršavamo. Ovim je Allah dž.š.
ukazao na način kojim se čovjek Njemu može približiti, tako da niko nema potrebe da
radi bilo šta za šta on misli da Allah dž.š. voli. Ili da čovjek izvršava sunnet, pri tome
zaboravljajući na propisane obaveze, misleći da će se time približiti Allahu dž.š., jer u
nastavku hadisa Allah dž.š. kaže:

„onda sa izvršavanjem nafila...“

ovim Allah džš.š. poručuje, nakon što čovjek postane dosljedan u izvršavanju farzova
i počne da izvršava i nafile trudeći sa da se nađe u Allahovoj dž.š. blizini, ovaj Moj
rob se zaista trudi da Mi se približi, izvršava propisane obaveze, izvršava i
dobrovoljne ibadete, i nastavit će da Mi se približava sve dok ga ne zavolim, sve dok
ne postane Moj voljeni (mahbub).
Arapska riječ „mahbub“ s obično prevodi kao „voljeni“ međutim to nije baš tako dobar
prijevod jer Allah dž.š. voli svako svoje stvorenje, ali ipak postoje dvije vrste ljubavi.
Prva ljubav kojom Allah dž.š. obuhvata sva svoja stvorenja se zove „rahmet“
Arapska riječ „rahmet“ se kod nas prevodi kao milost, međutim ona zapravo
označava ljubav. Mi kada vidimo majku kako sa puno pažnje u naručju drži dijete mi
tada kažemo kako ta majka voli svoje dijete, ne kažemo da je ona milostiva prema
djetetu. Međutim kada je Poslanik a.s. vidio isti ovaj događaj, kako majka drži dijete u
naručju rekao je: „Pogledajte koliko „rahmeta“ (ljubavi) ova majka pruža svome
djetetu. Allah prema svojim stvorenjima ima više „rahmeta“ (ljubavi) od majke prema
svome djetetu.“

U hadisi kudsijji koji smo prije naveli Allah dž.š. za ljubav nije upotrijebio riječ
„rahmet“ nego je upotrijebio riječ „hubb“, kao Njegove riječi kada kaže:

„Innellahe juhibbu mutettahhirin.“ (Allah voli one koji se čiste)

„Innehalle la juhibbul kafirin.“ (Allah ne voli nevjernike)

Ova vrsta ljubavi „hubb“ je samo za one koji vjeruju u Allaha dž.š. i Njegova
poslanika a.s. i imaju „hubb“ prema Allahu dž.š.

Ali ono što je važnije od imanja ljubavi (hubb) prema Allahu dž.š., voljeti Allaha dž.š.
jeste da Allah dž.š. ima ljubav (hubb) prema nama, da On nas voli. Jer velika je
razilka između voljeti i biti voljen. Neko može voljeti što ne znači nužno da je i voljen.
Kada govorimo o ljubavi kao (hubb), neko može reći da voli Allaha dž.š., ali da li
Allaha dž.š. voli tu osobu. U kontekstu ljubavi kao rahmeta svakako da voli jer Allah
dž.š. nam tu Svoju ljubav svakodnevno i stalno, svakog trenutka pokazuje, ali u
kontekstu „hubb“ ljubavi, da li Allah dž.š. voli svakog onoga ko kaže da voli Njega?

U hadisi kudsijji koji je osnov ovog predavanja Allah dž.š. kaže: „Ettekarrubu
minellahi...“ riječ „tekarrebe“ znači borba, naprezanje, napor, trud, ulaganje velikog
truda i velikog napora od strane roba na putu približavanja Allahu dž.š. Na naš trud i
napor uložen na putu približavanja Allahu dž.š. On će sa svoje strane odgovoriti sa
„mehabbetom“ (ljubavi) prema nama. A kada Allah dž.š. ima „hubb“ prema svome
robu tada dolazi do potpunog unutarnjeg, duhovnog preobražaja kod pojedinca. Taj
preobražaj Allah dž.š. opisuje u nastavku hadisa kada kaže:
„A kada ga zavolim (hubb) tada postanem okom kojim gleda, uho kojim čuje, ruka
kojom dohvaća, noga kojom kroči...“ ovo je naravno treba shvatiti kao metafora a ne
da Allah dž.š. bukvalno postane oko ili uho, neka je Uzvišen i daleko od toga.
Značenje ovoga je da je Allah dž.š., kod onog roba kojeg je On zavolio, stalno
prisustan u srcu, rob ga osjeća u svome srcu i ima neopisiv duhovni smiraj. Tada
takav rob vidi sa Allahom, čuje sa Allahom shvata sa Allahom, a kada neko vidi sa
Allahom tada on vidi stvari onakvim kakve one zapravo i jesu. Kada vidiš sa Allahom
i kada čitaš sa Allahom tada shvataš istinsko značenje pročitanog. Kada si sa
Allahom tada vidiš. čuješ, shvataš stvari onakvima kakve one zapravo i jesu, a ne
onakvim kakvim ih mi zamišljamo. Ovo se može postići jedino onda kada Tevhid
postane svakodnevno iskustvo. Počeli smo sa intelektualnim akademskim itd
Tevhidom, pa uz pomoć „tekarruba“ smo došli na stepen iskustvenog Tevhida,
odnosno zavoljeli smo Allaha. Ako ovo ne uradimo, ako se ne maknemo sa stepena
razumskog shvatanja Tevhida, ostat ćemo u tom području, koje je svakako dobro, ali
to nije ono što se od nas traži na putu približavanja Allahu. Jer kada se Tevhid gleda
samo razumom bez imalo osjećaja i želje za napredovanjem, tada ljudska nutrina
ostaje potpuno suha. Zato se vjernik obraća Allahu dž.š. sa dovom, i ulaže veliki
napor i trud da razumski Tevhid postane srčani tevhid, da mu Allah dž.š. bude stalno
u srcu. A kada imaš Allaha dž.š. u srcu onda imaš i Njegove osobine u srcu, pa tako
postaneš, na nivou stvorenog, okićen i ukrašen sa Uzvišenim osobinama, jer Allah
dž.š. nije više samo u znanju i u teoriji, nego je u srcu u svakodnevnom životu i
stalno prisutan, i tada počinješ to i da osjećaš.
Svako dobro djelo u životu vjernika dolazi iz potpune spoznaje o ovoj vrsti Tevhida,
dok svako loše djelo ili svaki grijeh u životu vjernika dolazi iz nedostatka spoznaje,
djelimičnog nedostatka spoznaje ili nedostatka poptune spoznaje ove vrste tevhida.
Neko može reći da vjeruje u Allaha, da vjeruje u Njegovu Jednoću, ali je grub prema
ljudima, neljubazan, nestrpljiv, ne mari za nevolje drugih ljudi, misli da je bolji nego
što u stvarnosti jeste itd. jedini razlog za ovo je nedostatak spoznaje istniskog i
pravog Tevhida.

Sada da se malo zadržimo na sredstvu pmoću kojeg se približavamo Allahu dž.š., a

to je „tekarrub“ odnosno borba sa nefsom, samoodricanje, ulaganje velikog napora i
truda na putu stizanja ka Allahu. dž.š.

Allahov dž.š. miljenik Muhammed a.s. nam je pokazao u utabao stazu kojom se ide
sa sredstvima tekarruba. Ako se ne budemo pridržavali ovog dokazanog i
potvrđenog načina približavanja Allahu dž.š. onda nećemo ni osjetiti slast Tevhida,
niti ćemo imati istinsko znanje o Allahu dž.š. niti ćemo Mu se približiti, nego ćemo
samo sebe zavaravati i misliti o sebi kako se velikom brzinom Njemu približavamo.
Hz. Džunejd (Bagdadi) je rekao: „Svi putevi koji vode blizini Allahovoj dž.š. su
zatvoreni, osim onoga kojeg nam je pokazao Poslanik a.s.“

Jedan od temelja približavanja Allahu dž.š. je namaz. Za namaz je rečeno da na

Ahiretu, niko neće doći u blizinu Allahovu dž.š. i Njegova poslanika a.s., osim sa
namazom. stepen ljubavi u srcu (hubb) koji Allahov dž.š. rob ima i osjeća prema
namazu, je stepen, odnosno stvarna slika ljubavi (hubb) stepena ljubavi koju rob ima
prema Allahu dž.š. Jedne od zadnjih riječi, u časaovima svoga preseljenja na bolji
svijet, koje je Poslanik a.s. izgovorio na ovom svijetu kao poruku svome ummetu su
bile: „Namaz, namaz!“ A zadnje što je vidio da njegov umet radi, kada je ležao
bolestan u svojoj postelji, je kako njegov ummet obavlja nama predvođen Ebu
Bekrom r.a.

Za namaz je rečeno da je mi'radž vjernika. namaz je sredstvo duhovong putovanja i

uzdizanja ka Allahu dž.š. Namaz je jedini od svih obaveznih ibadeta ovom ummetu
naređn iznad sedam nebesa, iza Sidretul munteha-a, u noći Mi'radža. Ovim nam
Allah dž.š. poručuje da ko želi da ode na Mi'radž, odnosno da se približi Allahu dž.š..
eto mu sredstva i načina približavanja.

Arapska riječ „salah“ korijen joj je riječ „vasala“ – stići, doći, približiti se, stići gdje?
Stići u u blizinu Uzvišenog dž.š.

Zašto mi namazu pristupamo i zašto ga obavljamo, u većini slučajeva, sa žurbom,

žureči da ga što prije završimo. Trebamo se zapitati da li je takav namaz istinski
tekarrub. Treba da se zapitamo zašto žurimo da završimo namaz što prije i da se
vratimo svakodnevnim poslovima. Gdje se vraćamo, kome se vraćamo? Da li bi
ikada poželili da se vratimo (iz namaza) ako bismo osjetili Allahovu dž.š. blizinu, da li
bi ikada poželili da namaz završimo što prije? Svaki namaz u kojem srce nije prisutno
se ne može smatrati istinskim tekarrubom – približavanjem Allahu dž.š. - jer takav
namaz je ništa više do puki tjelesni pokreti u kojem se srce ni ne trudi da krene
naprijed, da se pomakne iz svoga mrtvila, da osjeti slast imana i Allahove dž.š.
blizine. Ako na ovaj način razmišljamo o namazu možda će nam biti jasniji hadis u
kojem je Poslanik a.s. za nama rekao: „Namaz je radost za moje oči.“
Treba da se zapitamo da li bi smo se nakon namaza u kojem smo i na trenutak
osjetili blizinu Stvoritelja ikada poželili da se vratimo stvorenjima u onoj mjeri u kojoj
smo žudjeli za njima prije takvog namaza?

Hz. Ibn Kajjim el Dževzijje u jednoj od svojih knjiga spominje i iltifat – skretanje
pogleda u namazu – za koji kaže da postoje dvije vrste ilitifata:

- fizičko skretanje pogleda

- srčano skretanje pogleda

Fizičko skretanje pogleda se odnosi na ona dešavanja kada čovjek u namazu, makar
i za trenutak, skrene pogled sa mjesta na kojem će glavu spustiti na sedždi, dok je
srčano skretanje pogleda onda kada čovjek u namazu, pa makar i za trenutak,
mislima odluta ka nekome ili nečemu drugom mimo Allaha dž.š.
Ibn Kajjim kaže da kada se iltifat u namazu desi da tada Allah dž.š. kaže:
„Kuda robe moj? Kuda se to okrećeš, zar ima neko bolji od Mene?“
Sada kada smo ovo pročitali, ne možemo a da se ne zapitamo zašto toliko žurimo sa
namazom, kuda se to u namazu okrećemo, zar imamo nekog boljeg od Allaha dž.š.
da mu se u potpunosti okrenemo i svaki trenutak našeg života posvetimo?

Ili uzmimo za primjer zikir nakon obavljenog namaza, kada izgovaramo tesbih ili
tahmid, zašto smo u žurbi, zašto toliko žurimo da što prije završimo sa zikirom, koji je
također jedan od puteva, odnosno sredstava približavanja Allahu dž.š.? Ovakav
način učenja zikra, u žurbi i bez imalo razmišljanja o zikiru kao i Onome koga zikrimo,
tj. koga se sjećamo, nikada neće biti tekarrub. Razlog za ovo je jednostavan, u
ovakvom zikru srce nema nikakvog udjela, to su samo suhoparni pokreti prstima i
jezikom. Da bi se zikr mogao smatrati istinskim tekarrubom srce mora biti
usredotočeno na Onoga koji se zikri, odnosno srce bi trebalo da se barem trudi i da
bude svjesno samog čina sjećanja (zikra) kao i Onoga koga se sjeća.
Poslanik a.s. u jednom hadisu, govoreći o dovi koja je također jedan od vidova
tekarruba, kaže:
„Čuvajte se dove u kojoj srce nije prisutno. Činite dovu Allahu dž.š. kada je vaše srce
u stanju jekina. Znajte da Allah ne odgovara na dovu onome čije je srce u stanju
gafleta.“
Ovaj nam hadis opet kazuje da čak ni dova u kojoj srce nije prisutno niti se trudi da
bude prisutno, ne može biti sredstvo tekarruba.

Kada nam Allah dž.š. govori da činimo zikir, ne kaže nam da ga samo činimo, ili da
ga činimo ponekad, nego kaže:
„O vjernici često Allaha spominjite i hvalite.“

Biti u zikru, sjećati se i veličati Allaha dž.š. ne znači nužno i da čovjek u srcu ima
iman i ljubav prema Allahu dž.š., jer Allah dž.š. u Kur'anu laže da i licemjeri čine zikr
Allaha dž.š. ali ne često tj. mnogo. Allah dž.š. u Kur'anu kaže:
„Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred
svijetom, a Allaha gotovo i da ne spomenu.“
Allah dž.š. za licemjere kaže da kada dolaze da namaz obave dolaze lijeno i
dosadno im je u namazu, ne nalaza nikakvo zadovoljstvo u njemu žureći da ga što
prije završe da bi se vratili dunjaluku. Takvi vole da budu viđeni kako čine dobra djela
pratvarajući se da su i sami jako odani Allahu dž.š. i gotovo nikako i nikada ne
spominju Allaha dž.š.

Slijedeće sredstvo tekarruba na putu približavanja Allahu dž.š. je post. Čovjek bi

trebao postiti što je moguće češće. Trebamo se truditi da kada se iftarimo da ifatr ne
bude razlogom prekidanja našeg posta, odnosno da ne bude razlogom umanjivanja
nagrade za post. Iftariti se trebamo umjereno a ne „osvetnički“. Ne bismo se trebali
iftariti do granice povraćanja hrane koju smo pojeli, takav način iftara skoro da
poništava sve one pozitivne efekte koje je post ostavio u našem srcu.
Umjerenim načinom iftarenja postepeno svoga nefsa stavljamo pod kontrolu, tako da
ćemo biti u stanju donošenja krucijalnih odluka, koje su iznad životinjskih nagona za
jelom, pićem i razmnožavanjem, da donesemo ispravne odluke koje se neće temeljiti
na niskim strastima. Onaj ko uspije da pokori, da obuzda svoga nefsa na putu
stizanja Allahu dž.š. je najbolji osvajač i obuzdavatelj. O tome koliko je teško
obuzdati nefsa, strasti i nefsanske prohtjeve ako čovjek ne vodi brigu o njima i ako se
ne bori prtoiv njih, tj. ako im se prepusti, je rekao jedan od salihuna:

„Lakše je planinu izvajati prstima od kontrolisanja nefsanskog prohtjeva kada se

nastani unutar srca.“

Allah dž.š. želi da oslobodimo naša srca nefsanskog jarma i nefsanskih lanaca, kako
bi Ga srce vidjelo, jer nefs je perda na srcu koja ga čitavog prekriva, i zato se često
čujemo kako govorimo JA volim, JA mrzim, JA želim, JA se ne slažem itd. a ko je
JA? Jako često JA je nefs, i kada neko kaže „volim te svim srcem“ treba tumačiti kao
„volim te svim nefsom“. A kada nefs voli, mrzi, slaže se ili se ne slaže to je strast i
prohtjev unutar čovjeka. Tekarrubom se čovjek oslobađa stiska kojim je nefs
pritisnuo srce, skida perdu i u stanju je da vidi ljepotu Uzvišenog kada postaje
vezano samo za Gospodara.

Sadaka je od najboljih puteva ka mehkoći srca. Čovjek kada daje, kada dijeli sadaku,
bez obzira malo ili puno, sadaka zaista čini srce mehkim.
Jedan čovjek je doašo Poslaniku a.s. i požalio mu se na trvdoću svoga srca. Poslanik
a.s. mu reče:

„Nahrani siromaha i pomiluj siroče po glavi.“

Jedan od vidova tekarruba je i čuvanje pogleda, ne gledanje onoga što je haram, jer
zaista samo jedan kratki pogled u ono što je haram ostavlja tamnu mrlju na srcu i čini
ga bolesnim. Jedna od mnogobrojnih negativnih posljedica nekontrolisanja pogleda
je da čovjeku obaveze koje mu je Allah dž.š. propisao postanu teške za izvršavanje,
izvrašava ih sa poteškoćama i bez volje. Onaj koji teži da dostigne najveće stepene
kod Allaha dž.š. ne bi smio gledati ni u ono što je sumnjivo. Onaj koji se trudi da
kontroliše svoj pogled radi približavanja Allahu dž.š. On će mu dati firaset (srčani
pogled) za kojeg je Poslanik a.s. rekao:
„Čuvajte se vjernikovog pogleda, jer on vidi Allahovim svjetlom.“

Prenosi se da je jedan mladić došao kod halife Osmana r.a.. Osman r.a. mu reče:
„Šta je sa vama pa mi dolazite a u vašim očima se vidi zinaluk i pohota?“ Mladić mu u
čudu reče: „Zar Objava dolazi i nakon Poslanika a.s.?“ „Ne – reče mu Osman r.a. –
ovo je pogled vjernika koji vidi Allahovim svjetlom.“ Tada mladić objasni da kada je
dolazio Osmanu r.a. na putu ka njemu je vidio jednu ženu i mislio je o njenoj ljepoti.
Razmislimo o ovoj situaciji, ovo se dogodilo pije 14 vijekova, kako su se žene
oblačile u to vrijeme i kakve posljedice samo jedan zabranjeni pogled ostavlja na
čovjeka da je Osman r.a. na licu tog mladića primjetio tragove pohote.

Čuvanje jezika je također jedno od stredstava na putu približavanja Allahu dž.š. Mi

imamo jako često imamo potrebu da pričamo, i obično govorimo ili besposlice ili
govorimo i više nego što je potrebno. Da ne spominjemo one koji kada govore svoj
govor koriste da ogovaraju druge, da ismijavaju druge, goovorm iskazuju svoju
aroganciju. Poslanik a.s. je rekao:

„Čuvajte se pretjeranog govora bez spominjanja Allaha, jer puno govora bez
spominjanja Allaha čini srce tvrdim. Od Allaha je najudaljeniji onaj čije srce tvrdo.“

Pored čuvanja pogleda i jezika čovjek treba da čuva i svoje uši, odnosno da pazi šta
sluša, da kontroliše svoj sluh. Allah dž.š. koji nas je stvorio znao šta nam je potrebno
da bismo funkcionisali ispravno. Kada nam kaže da ne slušamo ono što je haram to
nije rekao zato što to Njemu koristi. On nam to kaže jer ako slušamo ono što nam je
zabranjeno da slušamo mi se tada udaljavamo od Njega. Slušajući haram u
nemogućnosti smo da čujemo svu ljepotu Njegoog govora. Slušajući haram naše
srce nije u stanju da čuje zikir ptica, vode, zraka, drveća ili meleka, jer među
ashabima kao i u vremenima iza njih zaista je bilo Allahovih dž.š. robova kojima je
On omogućio, radi njihovog čuvanja sluha kako fizičkog taki i srčanog, da čuju zikir
meleka.

U Kur'anu u suri El-Hidžr Allah dž.š. nam kazuje o narodu Lut a.s. i njihovim bolesnim
umovima. Imam Ibn Kajjim el Dževzijje je dao komentar na Kur'anski ajet iz ove
sure u kojem Allah dž.š. kaže:

„To su, zaista, pouke za one koji posmatraju.“

Ibn Kajjim kaže da je Allah dž.š. ovaj ajet spomenuo nakon kazivanja o narodu Lut
a.s. da bi nam pojasnio da ko ne kontroliše svoj pogled i svoje prohtjeve neće biti u
mogućnosti da postigne firaset – srčani pogled obasjan Allahovim dž.š. svjetlom.

Slijedeće o čemu ćemo reći par riječi je tefekkur – razmišljanje o Allahovim dž.š.
stvorenjima i Njegovim imenima i sifatima.

Kada čovjek npr. vidi prelijepu sliku koja ga zadivi i koja ostavi dubok trag u
njegovom srcu, tada se kod njega pojavi želja da upozna umjetnika koji je sliku
naslikao. Isto tako kada čovjek posmatra Allahova dž.š. stvorenja i razmišlja o
Njegovom savršenom stvaranju to čovjeku ukazuje na svaršena svojstva Stvoritelja.
Štp čovjek više razmišlja o Allahovom dž.š. stvaranju sve je veća želja u njegovom
srcu da upozna Stvoritelja jer srce počinje da u svemu stvorenom vidi Allahovu dž.š.
ljepotu. Ovo čovjeka vodi ka još većem stepenu razmišljanja – razmišljanja o
Allahovim dž.š. imenima i sifatima. Tada više Njegova imena i sifati nisu samo na
nivou razuma odnosno memorisanja nego su – srčanim jezikom rečeno – čovjeku
vidljiva. Kada čovjek vidi Njegovu ljepotu i Njegove sifate, šta se događa, tada
čovjek dobija hubb za Allaha dž.š. Čovjek ne može voljeti ono što mu je nepoznato.
ono što nikada nije vidio niti upoznao. Ako čovjek nema ljubavi prema Alllahu dž.š. i
Njegovom Poslaniku a.s. to je zato što ih ne poznaje, a ono što čovjek ne poznaje to
mu i ne nedostaje.

Ako čovjek ne razmišlja o Allahovom dž.š. stvaranju niti o Njegovim uzvišenim

imenima i sifatima malo je vjerovatno da razmišlja i o sebi, odnosno o svojim djelima.
Kakva su mu djela, dobra ili loša, lijepa ili ružna u odnosu spram Allaha dž.š. Ako je
čovjek stalno u žurbi, ako mu stalno nešto sporedno pažnju okupira, da li će biti u
stanju da zastane i razmisli o svojim djelima, da ne spominjemo razmišljanje o
Allahovom dž.š. stvaranju? Odgoor je naravno da neće. Jedne prlike mi je jedan
čovjek, kršćanin, rekao: „Ne želim da budem poput čovjeka koji uporno trči na
pokretnoj stazi, a ne stiže nigdje.“
Ako je čovjek stalno u žurbi zasigirno neće imati dovoljno vremena da se samo sa
sobom i da razmisli o svojim djelima. Ako čovjek ne razmišlja o svojim djelima kako
će razmišljati o Allahovom dž.š. stvaranju i Njegovim sifatima, ako ne razmišlja o
Njegovom stvaranju i sifatima neće Ga upoznati, a ako ga ne upozna neće Ga ni
zavoljeti, i postavlja se pitanje, ko je tu gubitnik?

Jedan od velikana je prelijepo rekao:

„Gospodaru moj, šta je našao onaj koji je Tebe izgubio, i šta je izgubio onaj koje je
Tebe našao?“