Vitezovi templari: ČUVARI SVETOG GRALA
Tajanstvena nit veže niz stvarnih i legendarnih
događaja - biblijsku predaju, uspon i pad Merovinga,
križarske ratove i viteške redove, tajna društva i revolucije.
Templari su bili i u našim krajevima - što znamo o njihovoj
tajnoj misiji i legendama koje su ih nadživjele?
K ada je 1119. godine
šampanjski vitez Hugues
de Payens zajedno s
osmoricom svojih drugova
vitezova u Jeruzalemu osnovao red
„Siromašni Kristovi vitezovi“,
vjerojatno nije ni slutio da je
pokrenuo jednu od najvećih
misterija zapadne kulture. Red
Vitezova Solomonovog hrama ili
Templarski red, kako su ga nazivali
po- što ga je službeno priznao
papa, nadovezao se na slijed
neobjašnjivih događaja koji su
prethodili de Payensovom rođenju
više od tisuću godina, i koji će
nastaviti zbunjivati svijet mnogo
godina nakon njegove smrti.
Borba do smrti
Osnivanje Templarskog reda
nalikovalo je na neku od tada
brojnih misija „mača i križa“. De
Pa-yensovi vitezovi zavjetovali su
se da će štititi evropske
hodočasnike na njihovu putu do
Jeruzalema, boriti se protiv
nevjernika (muslimana, Saracena)
i štititi Svetu žemlju, napose
Jeruzalem i sveta mjesta čitavog
kršćanstva. Uz uobičajeni zavjet na
siromaštvo i krepostan život, kako
i priliči vitezovima-svećenicima
srednjega vijeka, templari su vrlo
brzo legalizirani. Sveti Bernard,
opat Clairvauxa, jedan od vodećih
autoriteta zapadnog kršćanstva
toga doba, osobno se zauzeo za
njih, sastavio im pravila i pobrinuo
se da ih Sveta stolica službeno
prizna na koncilu održanom 1128.
godine u francuskom mjestu
Troyes. Godine 1139. papa Inocent
II. potvrdio je instituciju borbenih
redovnika bulom „Omne datum
optimum“, i otada se templari,
potpomognuti brojnim poklonima
i zemljišnim donacijama, sve brže
šire i Bliskim istokom i Evropom.
Njihovo je sjedište bilo na dvoru
jeruzalemskog kralja Baudouina
II, u neposrednoj blizini
Solomonovog hrama, po kojem su
i dobili ime. Pored siromaštva,
čednosti i pokornosti, templari su
morali brijati glave a nisu smjeli
dirati brade. Morali su nositi
potpuno bijelu odjeću, ukrašenu
zaštitnim znakom - „šapastim“
križem crvene boje, koji je bio
prišiven ili izvezen na svakom
dijelu odjeće. Pri stupanju u Red
svaki je vitez dobio opremu i
odjeću pancirnu košulju s
kapuljačom za glavu, par pletenih
željeznih štitnika za noge, željeznu
kacigu sa štitnikom za vrat,
valjkastu kacigu koja je pokrivala
cijelu glavu s rupama za gledanje i
disanje, pojačanu s dvije željezne
pločice pričvršćene u obiiku križa,
zatim željezne cipele i ogrtač.
Oružje viteza templara sastojalo se
od velikog mača s dvije oštrice,
koplja na motki od jaseneva drva i
trokutastog štita te tri no ža: jednog
ratničkog, drugog Za rezanje kruha
i mesa, i malog nožića.
Red templara bio je uređen ne
strogim hijerarhijsko-vojničkim
načelima. Na čelu Reda je Veliki
majstor, međutim sve važnije
odluke, poput stupanja u rat ili
primanja novih članova, donosile
su se na saborima ili zborovima.
Zamjenik Velikog majstora
nazivao se senešal, pojedinim
provincijama rukovodili su
maršali, a pojedini
velikodostojnici Reda nazivali su
se sar-ženti, kasalijeri i kaštelani.
Osim vitezova i štitonoša, u
sastavu Reda bili su i svećenici,
Piše: Davor ŠIŠOVIĆ
sluge i osoblje različitih pomoćnih
zanimanja. Ponašanje na bojnom
polju najstrože je regulirano: vitez
templar morao se boriti do smrti, a
ako bi bio zarobljen, nije mu bilo
dopušteno da moli za milost ili da
se otkupi. Nije bilo dopušteno ni
povlačenje, osim ako bi protivnik
bio trostruko nadmoćniji.
Današnjim čitaocima bit će jasnije
kako su izgledali ti drevni ratnici
ako se prisjeti filmova o Robinu
Hoodu, gdje su templari obično
pratili kralja Richarda Lavljeg
Srca. ili filmova o Ivanhoeu.
U toku narednih stotinjak godina,
templari su postali vojna i politička
sila međunarodnog utjecaja.
Budući da su se njihovi posjedi
prostirali širom Evrope i Bliskog
istoka, a bili su podređeni izravno
papi, lako je razumljivo njihovo
uplitanje u diplomaciju visokog
nivoa među plemićima i
monarsima širom zapadnog
s v i j e t a . To m e j e u v e l i k e
pridonosilo i bogatstvo Reda, koje
se, unatoč zavjetu siromaštva, sve
više uvećavalo. Naime, pojedini
vitez templar ne smije se osobno
bogatiti, ali to ne smeta da zgrće
bogatstva u ime Reda. Osim
brojnih poklona zemljišnih
posjeda, kojima su evropski
vladari i plemići zadobivali
naklonost pape i pojedinih
templarskih prvaka, bogatstvo
Reda uvećavala je i dotad u Evropi
neuobičajena djelatnost
bankarstvo. Brojni hodočasnici
koji su kretali put Jeruzalema
mogli su svoj novac pohraniti u
centralama Reda u bilo kojoj
zemlji, i dobivenom potvrdom
podizati protuvrijednost u valuti
bilo koje zemlje na putu do
Palestine. Naravno, ako bi
hodočasnik na putu stradao,
pohranjeni novac ostajao je u
v l a s n i š t v u R e d a . Ta k o đ e r,
pozajmljujući velike svote
monarsima u oskudici, templari su
postali bankari gotovo svakog
prijestolja u Evropi. Susrećući se s
muslimanskom i židovskom
kulturom, templari su posredovali i
u razmjeni znanja, prisvajajući
monopol na svaku znanstvenu ili
zanatsku inovaciju. Imali su
vlastite luke, brodogradilišta i
flotu, a njihovi su brodovi bili
među prvima koji su se koristili
magnetnom busolom. Potreba
liječenja vlastitih ranjenika
usavršila je njihovo poznavanje
medicine - imali su vlastite bolnice
i liječnike, a poznato je da su
upotrebljavali i neke vrste
gljivičnih izlučevina, preteče
kasnijih antibiotika.
Urota Filipa Lijepog
Međutim, dok su se slava i
blagostanje templara širili po
čitavoj Evropi, stanje u Svetoj
zemlji se iznenada pogoršalo.
Muslimanske vojske ponovo su
nasrnule osvajajući komad po
komad Palestine. Godine 1187.
pao je Jeruzalem, a 1291.
izgubljeno je i posljednje uporište
Evropljana na Bliskom istoku -
tvrđava Acre. Gubitkom Svete
zemlje nestao je osnovni razlog
postojanja Templarskog reda.
Stoga su svoju djelatnost usmjerili
na učvršćenje političkog položaja
u Evropi, što se pokazalo kobnim,
jer su snaga i bogatstvo templara
već otprije bili trn u oku mnogim
evropskim vladarima. Upravo u
Francuskoj, domovini osnivača
Reda i njegovom sjedištu nakon
gubitka Svete zemlje, pojavio se
njihov najžešći protivnik - kralj
Filip IV. Francuski nazivan i Filip
Lijepi. Filip Lijepi je Redu
dugovao novac, a pohlepa za
njihovim bogatstvom bila je
pojačana mržnjom zbog poniženja,
što je doživio kad su templari
odbili njegovu molbu da bude
primljen u Red. Budući da su
templari bili podložni izravno
papi, „agenti“ Filipa Lijepog oteli
su i ubili papu Bonifacija VIII. i
otrovali njegovog nasljednika
Benedikta XI, dok 1305. godine
nisu osigurali da za papu bude
izabran kraljev čovjek, Klement V.
Dugujući Filipu zahvalnost za svoj
izbor, Klement je teško mogao
odbiti kraljevske zahtjeve.
Francuski kralj se pobrinuo da u
Red ubaci svoje uhode sa
zadatkom da šire glasine o
sablažnjivom i svetogrdnom
ponašanju templara, što je trebalo
ubrzati papinsku osudu. U zoru 13.
listopada 1307. godine Filipovi
agenti proveli su raciju u čitavoj
Francuskoj i pohvatali gotovo sve
templare, a one koji su se opirali
hapšenju jednostavno su ubili.
Istragu je preuzela Inkvizicija,koja
je pod dirigentskom palicom kralja
mučenjem iznudila priznanja koja
su ih diskreditirala pred papom i
svijetom. Templari su otpuživani
za obožavanje demona po imenu
Bafomet, za ubojstva djece za
podučavanje žena o načinu
pobačaja, za besramne poljupce i
zavođenje iskušenika, za
homoseksualnost te za obredno
odbacivanje Krista i pljuvanje
po križu.
Papa Klement V je 1312. raspustio
Red, ali Filip ih je nastavio
proganjati sve dok 18. ožujka
1314. posljednji Veliki majstor
Jacques de Molay i Geofroy de
Charnay, templarski maršal
Normandije, nisu spaljeni na
lomači. Toj neslavnoj epizodi
francuske povijesti čak je i Dante
posvetio tri retka u „Čistilištu“:
„Vidim gdje novi kruti Pilat neće
da stiša glad, već nepovlasno svoje
lakomo jedro prema Templu
skreće. „
Danteov „novi Pilat“ je, dakako,
Filip Lijepi, koji je bez papinog
odobrenja (dakle „nepovlasno“)
pozatvarao i osudio na smrt
templare ne bi li se domogao
njihovog bogatstva. Naposljetku,
Filipov krajnji cilj ipak nije
postignut, jer je najveći dio
templarskih posjeda prešao u ruke
reda ivanovaca (kasnije nazvanih
Malteškim vitezovima), a čuveno i
legendarno blago templara
netragom je nestalo. Ipak, 1314.
godine templari su iščezli s
pozornice Evrope i katoličkog
svijeta uopće.
Protiv Tatara
Za svog nedugog postojanja
(manje od dva stoljeća), templari
su i u našim krajevima ostavili
vidljive tragove. Današnjom
jugoslavenskom zemljom prolazili
su putovi kojima su u Palestinu
putovali hodočasnici i križarske
vojske. Prvi spomen o templarima
na našem tlu potječe iz 18, veljače
11 6 9 . g o d i n e , k a d a p a p a
Aleksandar III. poručuje splitskom
nadbiskupu Gerardu da riješi
zemljišni spor između templarskog
posjeda u Vrani i skradinskog
biskupa Lampridija. Samostana
Sv. Grgura u Vrani, pored
današnjeg Biograda na Moru, još je
kralj Dimitrije Zvonimir poklonio
papi. Taj je samostan, zajedno s
okolnim posjedima, papa kasnije
darovao vitezovima templarima,
pa se, uspoređujući stare darovnice
i listine, dolazak templara u naše
krajeve može postaviti između
1165. i 1168. godine. Otprilike u
isto vrijeme templari dolaze i u
sjevernu Hrvatsku, gdje im
bosanski ban Borić daruje posjed
Zdelju na obroncima Bilogore.
Najizdašniji je prema templarima
bio kralj Bela III, koji ih je obdario
posjedima oko donjeg toka Kupe, u
Senju i u okolici Benkovca. Za
kasnijih hrvatsko-ugarskih
kraljeva Templari su stjecali nove
posjede, a za neke od njih navodi se
da su zasluženi u toku uspješnih
križarskih pohoda protiv
bogumila. Kada se 1217. godine
kralj Andrija II. uputio u križarski
rat, na koji je bio obavezan
zakletvom njegovih prethodnika,
templarima je povjerio
prikupljanje novca. Na svom inače
bezuspješnom i u povijesti
križarskih ratova beznačajnom
pohodu, kralj Andrija je odsjedao u
sjedištima Templarskog reda, a za
svog boravka u Splitu darovao im
je utvrđeni grad Klis. Pape su inače
često poticale ugarsko-hrvatske
kraljeve na borbu protiv
bogumilske hereze, a vitezovi
templari su im u tim pohodima
svesrdno pomagali. Kada su 1241.
godine Tatari provalili u Ugarsku,
templari su bili na čelu ugarske
vojske koja im se suprotstavila u
bici na rijeci Šaj. Ljetopisac Toma
Arhiđakon opisao je kako su u toj
bici izginuli hrvatski herceg
Koloman, nadbiskup Hugrin i
templarski magistar Rembald de
Carono, zajedno sa cijelom četom
templara, Nakon te izgubljene
bitke, templari su štitili kralja Belu
IV. za njegova povlačenja prema
obali.
Templarsko zlato Zadra
Gospodarstva templara u našim
krajevima također su pridonosila
jačanju njihove moći. Luka grada
Senja bila je pod njihovom
upravom, a donosila im je i važan
prihod - arboraticum, pristojbu
koja se plaćala prema broju jarbola
na lađi. Međutim, uslijed čestih
spletki i sukoba lokalnih plemića te
dinastičkih borbi između
Arpadovića i Anžuvinaca, templari
se u našim krajevima nikad nisu
toliko učvrstili kao u drugim
krajevima Evrope. Centrale Reda
bile su daleko najprije ona u
Svetoj zemlji, a kasnije u Parizu.
Zbog toga njihovo bogatstvo u
toku protu templarske agitacije i
konačnog raspuštanja Reda na
početku XIV. stoljeća nije bilo
osobito primamljivo. Obredne
crkvene dragocjenosti i relikvije
koje su im pripadale pohranjene su
u rizinici crkve Sv. Krševana u
Zadru, a kao njihov zaštitnik
spominje se hrvatski ban Pavao
Šubić. U toku kasnijih stoljeća
izgubio se svaki spomen o tom
djeliću templarskog blaga.
Progoni koje je predvodio Filip
Lijepi zaobišli su hrvatsko-ugarske
templare. Pošto su u građanskom
ratu pomogli dinastiji Anžuvinaca
da se uspne na prijestolje, a uživali
su i naklonost zagrebačkog
biskupa Augustina Kažotića,
templarski su posjedi nakon 1314.
godine dodijeljeni vitezovima
ivanovcima. Mnogi su templari
jednostavno promijenili odoru
dotadašnji bijeli plašt sa crvenim
križem zamijeniti su ruhom vitezova
Sv. Ivana crnim plaštem s bijelim
križem. Unatoč tome što nas od
njihovog nestanka s južnoslavenskog
tla dijeli više od šest stoljeća, brojni
spomenici podsjećaju na njihovu
prisutnost. Mnoge nekad templarske
crkve i danas stoje na svojim
temeljima, i unatoč kasnijim
Crkva Sv. Marije na Božjem polja
kod Vižinade, (slika gore) dvadesetak
kilometara od Poreča, nekad je
pripadala vitezovima templarima.
Poslije 1314, preuzeli su je vitezovi
ivanovci, a u šesnaestom stoljeću
postaje sjedište franjevaca glagoljaša.
Uz crkvicu je bio i samostan, od kojeg
je preostao samo bunar unutar zidova
groblja koje danas okružuje ovo
drevno templarsko sjedište. Znamenja
na pročelju crkve sv. Marije (slika
lijevo) ukazuju na nekadašnje
boravište vitezova-svećenika
pregradnjama i promjenama patrona,
od kojih je svatko ponešto dodavao, po
starim dokumentima lako je ustanoviti
njihovu prvobitnu ulogu. Danas
najočuvanije templarske crkvice su
one Sv. Martina u Martinu kraj Našica,
Sv. Marije u Gori, Sv. Petra od Bade
pod Kamenom kraj Splita, Sv. Marije
na Božjem polju u Vižinadi kraj
Poreča (koju su kasnije pregrađivali
vitezovi ivanovci te franjevci
glagoljaši i ruševna crkvica Sv.
Martina na Prozorju kod Dugog Sela.
2a restauracije Nehaj-kule u Senju
otkriveni su u njenim temeljima ostaci
templarske crkvice Sv. Jurja. O
templarima u našim krajevima
svjedoče i kamena znamenja poput
grba iz crkve Sv. Martina kraj Našica
te grba na nadvratniku zvonika crkve u
Novoj Rači. Naposljetku, ruševine
utvrđenog grada Vrane na obalama
Vranskog jezera pored Biograda na
Moru posljednji su ostaci najjačeg
templarskog uporišta u našoj zemlji.
 Što je Sveti Gral ?
Nakon raspuštanja Templarskog reda
1314. godine, svijetom su krenule
legende. Pažnju brojnih avanturista,
ali i plaćenika evropskih vladara,
privukle su priče o basnoslovnom
bogatstvu koje je izmaklo Filipu
Lijepom i na neobjašnjiv način
nestalo. Pretpostavljalo se da je blago
tajno izneseno iz Francuske još prije
Filipove racije i sklonjeno na neko od
mjesta gdje templari nisu bili
proganjani. Naime, izvan Francuske
gotovo da i nije bilo procesa protiv
tempfara, tako da su nakon raspuštanja
svoga Reda oni prelazili u druge,
poput ivanovaca ili Teutonskih
vitezova, ili su nastavljali živjeti
svjetovnim životom. Uporni
istraživači, srednjovjekovni špijuni,
koncentrirali su naposljetku svoje
sumnje na tri mjesta: brdske predjele
Škotske, pobrđe na francuskoj stran
Pirineja, oko mjesta Rennes le
Chateau, i područje teutonske države
na istoku današnje Njemačke.
Mnogo su zagonetnije priče o
karakteru templarskog blaga. Ono što
se inače naziva „blagom“ - hrpa zlata i
srebra, dragulja i sličnih dragocjenosti
lako je moglo izazvati pohlepu, ali
srednjovjekovlje je poznavalo brojne
načine stjecanja takvog bogatstva, od
pljačke, poreza i nameta, pa do
osvajačkih ratova. Templarskom se
blagu pridavao mističan karakter, a za
njegovu vrijednost govorilo se da
premašuje bilo što materijalne prirode.
Legenda se postepeno koncentrirala
oko pojma Sveli Gral. Međutim, malo
je teže bilo odrediti što je to zapravo.
Najstariji spomen Grala vezan je uz
Mojsijev zavjetni kovčeg, izrađen po
uputama boga Jahve, u koji su
pohranjene tablice s deset božjih
zapovijedi. Takvom Gralu legenda
pripisuje natprirodna svojstva,
tumačeći da njegov posjednik
raspolaže bezgraničnom moći. Ta je
verzija svakako privlačila
slavoljubive vojskovođe. Poznato je
da je nakon okupacije Francuske
Hitler slao specijalne ekipe na
iskopavanja oko mjesta Rennes le
Chateau na jugu Francuske.
To j s e s t a r o z a v j e t n o j p r i č i
suprotstavljaju druge dvije,
novozavjetne. Jedna od njih tumači da
je Gral kalež iz kojeg je Isus pio na
posljednjoj večeri, druga da je kalež u
koji je sakupljena krv iz Isusovih rana
dok je bio raspet na križu.Treća
priča spaja prethodne dvije - radi se o
jednom te istom kaležu. Prema sve tri
verzije o Gralu - kaležu, riječ je bila o
relikviji. Naravno, za sav kršćanski
svijet izuzetno skupocjenoj, ali ipak
samo relikviji. A to nije dovoljno da
objasni sve što se oko Grala ispredalo.
Posljednji niz legendi o Gralu ujedno
je i najtajanstveniji. Templarima se
naime, pored zemaljskih zasluga u
služenju mačem i križem, pripisuje
njegovanje tajnih znanja, posvećenih
obreda zatvorenih u uski krug
upućenih. O karakteru tih znanja
također postoje razmimoilaženja -
spominju se alkemija, upućenost u
istočnjačke duhovne vještine,
satanizam, crna i bijela magija,
njegovanje drevnih tradicija starijih i
od samog kršćanstva. Gral bi po tome
bio mistični pojam vezan uz predanje,
upućenost, učenje, posvećenost.
Brojne mistične organizacije i tajna
društva, od kojih neka i vuku porijeklo
od srednjovjekovnih viteško-vjerskih
redova, pripisuju sebi nastavljanje
templarskih tradicija, služeći se
brojnim, ponekad i slučajnim
koincidencijama. Rosenkre-utzeri ili
Vitezovi ružinog križa, na-primjer,
pojavili su se na tlu Njemačke i
Francuske, nekadašnjih sjedišta
Teutonaca i templara. Slobodno
zidarstvo vuče porijeklo iz Škotske.
Brojna društva i sekte koje spajaju
evropske i istočnjačke duhovne
tradicije također navode templare kao
svoj uzor. Većina odabranih u tajnim
društvima bili su pripadnici
kraljevskih i plemićkih porodica
evropskih dinastija, što je „kraljevsku
umjetnost“, kako su nazivali svoje
vještine, pretvaralo u stvaran politički
utjecaj sličan onom koji su imali
templari u toku dvanaestog i trinaestog
stoljeća.
Isus je preživio!
Brojnost nepoznanica kojima obiluje
historijsko proučavanje onih
elemenata legendi koji koincidiraju sa
stvarnim povijesnim činjenicama,
intrigantna je i provokativna za svakog
istraživača. Plodovi istraživanja,
međutim, obično su krajnje mršavi, jer
su izvori malobrojni ili učinjeni
nedostupnim uslijed „brige“
utjecajnih koji su se u toku stoljeća
starali za količinu podataka koji mogu
iscuriti u obliku legende. Ipak, trojica
engleskih novinara - Michael Baigent,
Richard Leigh i Henry Lincoln -
prihvatila su se opsežnog posla
proučavanja vjerodostojnosti o
templarima. Rezultat se pojavio 1982.
godine kao knjiga pod naslovom
„Sveta krv, sveti Gral“. Knjiga je
odmah izazvala kontroverzne
reakcije, od najžešćih osuda ( u kojima
su prednjačile crkvene vlasti i
predstavnici oficijelne znanosti ) do
pohvala i tajanstvenih izraza podrške.
A knjiga se temelji na opsežnoj i
mukotrpnoj analizi dokumenata,
biblijskih i historijskih tekstova,
arhivskih spisa, brošura tajnih
društava i prijašnjih znanstvenih
radova. Tamo gdje nema historijske
građe, ubačene su pretpostavke, čiju je
vjerojatnost teško provjerili, ali je
moguće prihvatili, budući da je
dostupni podaci ne isključuju.
Najkraće rečeno, knjiga „Sveta krv,
sveti Gral“ ruši jedan od osnovnih
mitova zapadne civilizacije, poništava
osnovni raison d'etre mnogih
historijskih događaja ili im daje
sasvim drugi smisao. Baigent, Leigh i
Lincoln, naime, dokazuju kako je
biblijska priča o raspinjanju Isusa
najobičnija prevara, da je izbor
tekstova uvrštenih u Bibliju
proizvoljan i politički uvjetovan, da je
Isus bio oženjen, preživio raspinjanje i
da se njegova loza održala do
današnjih dana. Autori su tu tezu
iznijeli postepeno, oprezno i
bojažljivo, slažući komadić po
komadić mozaika, obilno je potkre-
pljujući maksimumom raspoloživih
informacije.
Komparacijom biblijskih tekstova,
povijesnih dokumenata i tekstova
koji nisu uvršteni u Bibliju ali potječu
iz istog razdoblja, autori su utvrdili da
je Isus zaista pripadao kraljevskoj
židovskoj porodici i da je iz
dinastičkih razloga bio oženjen -
Marijom Magdalenom! Argument za
tu tvrdnju autori nalaze u činjenici da
novozavjetna Evanđelja nigdje
izričito ne govore da Isus nije bio
oženjen, a sudeći po položaju koji je
zauzimao (koji se opet u Bibliji izričito
ne spominje, ali ga je moguće
pretpostaviti iz načina na koji ga
oslovljavaju njegovi učenici), u
tadašnjoj židovskoj zajednici njegovo
bi neženstvo bilo i - neprilično.
Društveni i politički život palestinskih
Židova očitovao se u postojanju
različitih stranaka, od kojih su neke
kolaborirale s okupatorima
Rimljanima, neke se držale neutralno,
a neke pripremale otpor i ustanak. Zato
je najprije trebalo ujediniti židovski
narod, a tu je ulogu trebao preuzeti
netko kraljevskog porijekla - Isus.
Instrument otpora i ujedinjenja trebala
je biti nova vjera, prezentirana na
spektakularan način. Međutim, i
progresivna stranka cijepala se na
dvije „frakcije“ - pristalice „kraljevske
porodice“, koja je trebala provesti
ujedinjenje, i pristalice „božje
poruke“, koji su prednost davali vjeri i
svećenstvu. Zato je inscenirano
raspeće i uskrsnuće kao svojevrstan
kompromis - pristalice „poruke“
dobile su spektakl koji će postati
temeljem zapadne civilizacije, a
pristalice „porodice“ mogućnost
održanja kraljevske loze, koja će U
„pravom trenutku“ opet preuzeti svoju
ulogu vladara.
Nakon raspeća, uskrsnuća i uzašašća,
Marija Magdalena je prevezena u
Francusku, u Marseilles, zajedno s
porodicom i - Isusovim potomkom.
Na tom mjestu u priču ulazi Sveti Gral.
Naime, i prema postbiblijskim
predanjima, Marija Magdalena je
donijela Gral uFrancusku, samo s
nedovoljnim određenjem što je u tom
slučaju Gral. Logično i vjerojatno bi
bilo, po „pravovjernoj“ interpretaciji,
da je donijela kalež o kojem je već bilo
riječi. Moguća je i druga verzija,
iznesena u knjizi. U drevnim spisima
pojam „Sveti Gral“ javljao se u jednoj
riječi, pisanoj „Sangraal“ ili, drugdje,
„Sangreal“. Razdvojimo li tu riječ,
kako je kasnije činjeno, na „San
Graal“ - dobivamo pojam „sveti Gral“.
Međutim, razdvojimo li tu riječ na
drugi način, kao „Sang Real“,
dobivamo pojam „kraljevska krv“, a to
se već može poistovjetiti s
kraljevskom Isusovom lozom koju je
Marija Magdalena donijela sa sobom u
Francusku. Isusovi potomci orodili su
se s kraljevskom dinastijom
Merovinga, koja je vladala franačkim
carstvom od petog do devetog stoljeća.
Kada su Karolinzi svrgnuli
Merovinge, posljednji nosioci Isusove
krvi sklonili su se na jug Francuske - u
Rennes le Chateau, i u toku naredna
dva stoljeća nastavili živjeti kao
plemićka porodica Plantard. Kada je Katolička crkva, pružaju gotovo
na prijelomu tisućljeća oživio interes svakoj od teza iznijetih u ovoj knjizi,
za sveta mjesta u Palestini, na čelu tajnu još više zamagljuje. Autori
vojske koja je 1099. godine osvojila ranijih istraživanja. na koja su nailazili
Jeruzalem bio je Godfroi de Bouillon, Baigent i njegovi suradnici
rodoslovlje kojeg se nastavlja na ono misteriozno su umirali ili čak
Merovinga i porodica koje su ih osuđivani zbog špijunaže. Poznato je
naslijedile. Istom porodičnom krugu kakav utjecaj danas imaju „tajne“
pripada i Hugues de Peyens, osnivač i organizacije poput Slobodnih zidara
prvi Veliki majstor Templarskog reda. ili još postojećih Malteških vitezova.
Istraživanja tih tajni mukotrpna su,
često i opasna, a duh dvadesetog
Sionski priorat
stoljeća i dan-danas nedovoljno
otvoren da ih omogući ili prihvati.
Nakon osvajanja Jeruzalema, Godfroi
de Bouillon uslanovio je tajnu,
viteško-potitičku organizaciju Sionski
priorat. moćni trust utjecajnih ljudi
koji je neposredno potpomogao
osnivanje Templarskog reda. Neko je
vrijeme Veliki majstor Sionskog
priorata bio podudaran s, osobom
velikog majstora Templarskog reda,
sve do 1188, kad su te dvije funkcije
razdvojene. Nakon ukidanja templara,
Sionski priorat je nastavio postojati, s
dvojakom misijom: sačuvati „svetu
lozu“ i tajnu o njenom postojanju, te
jačanjem političkog utjecaja
omogućiti da „sveta dinastija“ ponovo
zasjedne na prijestolje neke od
evropskih kraljevina, napose
Francuske, ili čak - zašto ne? -
ujedinjenog evropskog kraljevstva.
Kraljevska loza pojavila se u
Lorenskoj dinastiji, orodila se s
habsburzima, zamalo bi osvojila i
francusko prijestolje da je u tome nije
spriječila - velika francuska revolucija
1789. godine. Giljotina je, skinuvši
glavu Mariji Antoaneti, uništila svaku
mogućnost da merovinška krv ponovo
zavlada Francuskom. Drugi nosilac
kraljevske krvi, dinastija Habzburg,
okončala je svaki udio u evropskoj
povijesti 1918. godine. Sionski
priorat, međutim, i dalje djeluje, a
uporni Baigent, Leigh i Lincoln
pronašli su u Parizu čovjeka za kojeg
pretpostavljaju da je izravni potomak
Merovinga. prema tome i Isusa, a
vjerojatno i sadašnji Veliki majstor
Sionskog priorata. Zove se Pierre
Ptantard do Saint-Clair.
Dugovjeka misterija koja obavija
Isusovu lozu, Merovinge, templare,
tajna društva, Sionski priorat i
ponovno uspostavljanje „svetog
carstva“ na zemlji, time nipošto nije
riješena. Dapače, otpor koji bilo koji
relevantan faktor evropske kulture u
posljednja dva tisućljeća, a napose
 Crne mačke hrvatskih templara
Pisala se 1169. godina, kad su vitezovi
templari, hramovnici ili božjaci - sa
svojim bijelim plaštevima i izvezenim
crvenim križem na ramenu - ujahali u
Slavoniju, a na poziv ondašnjeg
hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II.
Kralj ih je pozvao u naše krajeve kao
najhrabrije i najvještije bojovnike
svog vremena, ali istovremeno i kao
kršćanski viteški red koji se osobito
zanimao za novčarstvo, izmišljajući
čak kao sredstvo plaćanja prvi
poznati - ček! Doskora su templari
stekli u nas ogromne feudalne posjede,
a najznačajnija uporišta bijahu im
Klis, Senj, Dubica, Zagreb, Pusta
Bela, Ivanec, Rasinj a, Našice i
Božjakovina, koja je uostalom ime i
dobila po njima. Upravno središte bilo
im je u Vrani, vrhovni zapovjednik
vranski prior, a u rukama gotovo sva
duhovna i svjetovna vlast. Posvuda
gdje su imali posjede, templari su
podizali crkve posvećene svetom
Martinu - koji im je bio glavni zaštitnik
- ili njegovom učeniku, svetom Brcku.
Martin je tek kasnije postao vinski
patron naših krajeva, dok se Brcku
gotovo zatro trag. Crkvi s njegovim
imenom ima jako malo, ali na njega i
templare podsjeća naziv sela
Brckovljani kod Dugog Sela, baš kao i
ona stara crkva svetog Martina - jedna
od tri najstarije uopće u Hrvatskoj na
vinorodnom Martin-bregu,
nekadašnjem Prozorju, ponad
spomenutog Dugog Sela. To nas ne
smije čuditi, jer su baš Bož jakovina,
Brckovljani i Martin-breg bili
izrazito templarsko sijelo, i baš je tu
organiziran mnogi tajni obred, zbog
kojih je red kasnije ukinut. Templari su
u hrvatsko-ugarskoj srednjovjekovnoj
povijesti odigrali veliku ulogu, a
uspjeli su nagovoriti kralja Andriju II
1217. godine da pođe u križarski rat,
jedini U kojem su masovno
sudjelovali i hrvatski plemići. Da se
preveze do Svete zemlje Andrija II je
tada darovao Zadar Veneciji, a kojeg je
ona svojatala kroz cijeli srednji vijek.
Dok je Andrija II bio s našim križarima
u Palestini, hrvatsko-ugarskim
zemljama upravljao je templarski
vranski prior Poncije de Cruce, što
također govori o njihovoj važnosti.
Sto više, čak je zapovijedao i samom
hrvatskom banu, iz povijesti
poznatom Benku.
Na svojim tajanstvenim obredima u:
Vrani, Božjakovini i Našicama,
templari naših krajeva navodno su se
klanjali i prizivali demona Bahometa.
Kako je on izgledao nisu mogli
objasniti ni mučeni i ispitivani
templari, ali se po njihovom šturom
o p i s u k a s n i j e re k o n s t r u i r a o
Bahometov mogući izgled. Obzirom
da je riječ o liku žene, on je
najvjerojatnije odraz orgijanja, kojem
su se templari prepuštali!
Obredi u Vrani, Našicama i
Božjakovini
Na svojim feudalnim posjedima neki
dijelovi templarskog viteškog reda
navodno odavali su se i tajnim
obredima. To osobito vrijedi za
vranski priorat, Našice i Božjakovinu.
Uz heretičke, bili su to i demonski
obredi prepuni sodomije, obožavanja
Lucifera, ali i obnavljanja magije i
staroegipatskih misterija. Klanjali su
se crnoj mački, koja je u drevnom
Egiptu bila simbol skrivenog znanja.
Isto tako, u svojim su tajanstvenim
obredima ponavljali stečeno i
usvojeno znanje visoke magije stare
Kaldeje, a uz čaranja ispijali su i
neobične napitke od kojih su imali
razne vizije i priviđenja. U osnovi svih
tih tajnih i tajanstvenih templarskih
obreda vršenih u Vrani, Našicama i
Božjakovini bila je izrazita
seksualnost i zato su oni nerijetko
završavali orgijama, u kojima su
sudjelovale i otete žene, protivno
strogim moralnim pravilima ovog
viteškog reda. Priređivale su se prema
nekim izvorima „crne mise“ na golim
tijelima djevojaka, a pozdravljalo se
međusobno poljupcem u stražnjicu.
Na počasnom mjestu bila je crna
maćka, najčešće u obliku kipa, kojem
su se svi morali pokloniti, a ponekad
su i žene maskirane kao mačke da bi se
s njima ljubakalo. Istovremeno, na tim
tajnim sastancima odabrani članovi
templarskog reda bavili su se i
parapsihologijom, odnosno graničnim
područjima nauke, a osobito
izliječenjem bolesnika dodirom ruku,
prekognicijom, proricanjima i
pokušajima levitacije, te prizivanjem
duhova.
Ovi okultistički sastanci izazivali su
veliki strah u stanovnika njihovih
feuda, pa su se o templarima širile
najfantastičnije priče, od kojih su se
neke zadržale čak i do danas. Templari
su s vremenom postali simbol
mračnjaštva, pa je i u onom
popularnom „Robin Hudu“ jedan od
najvećih negativaca baš jedan vitez
hramovnik!
Kad je 13. ožujka 1314. godine u
Parizu izvršena smrtna kazna nad
Jacquesom de Molayem, velikim
meštrom templarskog reda i kad je
papa Klement V raspustio ove
vitezove, sva njihova imanja u
Hrvatskoj pripala su drugom viteškom
redu, ivanovcima ili hospitalcima.
Templari su se preseliti u legendu, a po
priči baš bi masoni trebali biti
nasljednici njihovih obreda i spoznaja.
Uostalom, navodno, masoni i danas na
svojim sastancima ubadaju igle u lutke
s obilježjima kralja i pape, a koje bi
trebale predstavljati navodno
francuskog kralja Filipa Lijepog i
papu Klementa.
Što se naših krajeva tiče, jedno je
činjenica: gdje god se nalazi crkvica
svetog Martina. gotovo je sigurno da
su tu svoj posjed imali baš templari! (j)