SADRŽAJ

1.UVOD...........................................................................................................3
2. KOMUNIKACIJA......................................................................................4
2.1. VRSTE KOMUNIKACIJA.....................................................................4
3. NEVERBALNA KOMUNIKACIJA..........................................................5
3.1. OBLICI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE.........................................5
4. FACIJALNA EKSPRESIJA.......................................................................6
4.1. IZRAŽAVANJE EMOCIJA....................................................................7
4.1.1. SREĆA..................................................................................8
4.1.2. TUGA ..................................................................................8
4.1.3. LJUTNJA ............................................................................8
4.1.4. STRAH.................................................................................9
4.1.5. GAĐENJE............................................................................9
4.1.5. IZNENAĐENJE...................................................................9
4.2. BEZIZRAZNO LICE..............................................................................9
4.3. CRVENILO LICA..................................................................................9
4.4. KONTAKT OČIMA.............................................................................10
4.4.1. ŠIRENJE I SAKUPLJANJE ZJENICA..............................11
4.4.2. USMJERAVANJE POGLEDA U STRANU......................12
4.4.3. TREPTANJE........................................................................12
4.4.4. MRŠTENJE OBRVA...........................................................12
4.4.5. PODIZANJE OBRVA ........................................................13
4.5. USNE........................................................................................................13
4.5.1. KOMPRESIJA USANA.......................................................13
4.5.2. DURENJE USNAMA..........................................................13
4.5.3. NAPUĆENE USNE..............................................................13
4.5.4. DODIRIVANJE USANA.....................................................14
4.5.5. ZIJEVANJE..........................................................................14
4.6. DODIRIVANJE NOSA...........................................................................14
5. ZAKLJUČAK..............................................................................................15
6. LITERATURA............................................................................................16
 1. UVOD

Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. Međutim,
pri govornom komuniciranju, svaku poruku, osim samih riječi, čine još dvije komponente:
korištenje glasa (ton glasa, njegova boja, brzina govora, glasnoća, izgovor, pauze u govoru) i
korištenje tijela (mimika i gestikulacija).

Čovjek se pri interakcijama, licem u lice, ponajviše usredotočuje na svoje riječi, pa

zaboravlja kako pri tom njegovi pokreti, stavovi i izrazi lica kazuju svoju priču. Neverbalna
komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje značenje. Mi
svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i "čitamo" ih kod drugih ljudi, a da toga
nismo ni svjesni. U većini slučajeva ne znamo nama svojstvene pokrete i izraze lica.

Možemo prestati da govorimo, ali je prosto nemoguće da prestanemo da šaljemo

neverbalne poruke. Iako ih, kako psiholozi kažu, primamo na nesvesnom nivou, one imaju
veliki uticaj na nas, na našu komunikaciju i odnos sa drugima.

Ovaj rad tretira izraze lica i pokrete (poput pokreta očima ili usnama) koji prate
bazične emocije: sreća, tuga, ljutnja, gađenje, strah, iznenađenje.

2
 2. KOMUNIKACIJA

Termin komunikacija potiče od latinskog glagola communicare koji znači učiniti

zajedničkim, odnosno, saopštiti. Imenica communicatio koja je izvedena iz pomenutog
glagola označava zajednicu, saobraćanje i opštenje. Osnovna etimološka određenja ovih
pojmova upućuju na činjenicu da djelatnost opštenja koja predstavlja sam temelj
komunikacije, nije ništa drugo do uspostavljanje zajednice, odnosno, društvenosti.

„Pojam komunkacija označava u svom najopštijem vidu, razumjevanje pojmova

između dvije ili više osoba. Osoba ili osobe od kojih poruka potiče zovu se tvorci ili davaoci
poruka, a oni koji primaju nazivaju se primaoci poruka, s tim da svako može biti i primalac i
davalac raznih poruka“ (Pedagoška enciklopedija, 1989.:404).

2.1. VRSTE KOMUNIKACIJA

Proces komunikacije smatra se elementarnim među živim bićima, a način na koji se

ona ostvaruje smatra se ključnim u razvijanju civilizacijske vrste.
Osnovne vrste komunikacija su:
1. Verbalna komunikacija - služi se govorom ili pismeno određenim rečima i vezama
reči, simbolička je i uvek je glasovna;
2. Neverbalna komunikacija - može biti potpuno odvojena od govora, može se postizati
putem položaja i pokreta tela, izraza lica i signalna je.

Istraživanja pokazuju da se poruka koju prenosimo tokom komunikacije sastoji od

verbalnog dijela, vizuelne impresije i tona glasa kojim je izgovorena. Prema psihološkim
istraživanjima 7 % emocionalnog značenja izrazimo riječima, oko 38 % prenosimo
korištenjem tona glasa, a 55 % emocionalne poruke prenosimo neverbalnim znakovima −
govorom tela, izrazom lica i sl., što pokazuje da vizuelni dio poruke koju slušalac dobija
gledanjem u osobu koja govori najviše ostaje u sjećanju. (Vox-magazin)   

3
 Dakle, verbalnim načinom uglavnom prenosimo informacije, a neverbalnim stavove i
emocionalni odnos prema informacijama koje primamo, ili odnos prema osobi sa kojom
komuniciramo.

3. NEVERBALNA KOMUNIKACIJA

Neverbalna vrši tri funkcije. Jedan dio našeg neverbalnog ponašanja usmjeren je
reguliranju samog mehanizma socijalne interakcije, drugi dio se odnosi na izražavanje
stavova, a treći je vezan za izražavanje emocionalnih stanja.

Neverbalna komunikacija je jednako važna kao i verbalna jer ljudi nisu samo bića koja
su obdarena razumom nego i bića koja emocionalno reaguju. (Dizdarević, 1997.)

Neverbalna komunikacija je prenos poruke bez upotrebe riječi izgovorenih ili

napisanih. Tjelesni pokreti, facijalna ekspresija i gestovi zamjenjuju riječi koje dominiraju u
verbalnoj komunikaciji. (Dizdarević, 1997.)

3.1. OBLICI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE

1. Vokalna ekspresija: melodika, dinamika, ritmika;

2. Facijalna ekspresija: pokreti i izrazi lica (250.000 izraza ljudskog lica) i očiju;
3. Gestovna ekspresija: pokreti ruku, dodiri tela;
4. Posturalna ekspresija: položaj tela (stojeći, sedeći, čučeći, klečeći i ležeći);
5. Proksemička ekspresija: dodir;
6. Spacijalno ponašanje: blizina, teritorijano ponašanje, pokreti u fizičkoj okolini;
7. Ritam: Ritam i brzina kretanja;
8. Odeća i ostali efekti izgleda.

4
4. FACIJALNA EKSPRESIJA

Facijalna ekspresija sudjeluje u ostvarivanju svih funkcija neverbalne komunikacije.

Ona je sastavni dio emocija i sredstvo identifikacije vrste emocije. Uloga facijalne ekspresije
iznimno je važna i u praćenju i održavanju komunikacijske interakcije. Na temelju raznih
facijalnih znakova jedan od sudionika u komunikaciji može pribaviti informaciju o tome
obraćaju li drugi sudionici uopće pozornost na njegovo izlaganje, shvaćaju li ono što je
izrekao, slažu li se s njime ili ne itd.

Prema Rotu (1982) pokreti dijelova tijela i držanje tijela služe primarno izražavanju
emocionalnih stanja, interpersonalnih stavova i nekih karakteristika ličnosti, a redovito se
javljaju i kao podrška verbalnoj komunikaciji. Po svojoj vrijednosti za stjecanje informacija o
osobama u komunikacijskoj interakciji pokreti ruku dolaze odmah iza facijalne ekspresije.

Lice predstavlja veoma važan kanal neverbalne komunikacije. Mi izraze lica koristimo
u širokom spektru socijalnih situacija i to kada želimo pokazati svoje emocije, osobine naše
ličnosti, inteligenciju, narav i slično.

Naš osmijeh govori ljudima da nam je drago što ih vidimo, mrgođenje ih odbija,
pogled uperen u pod im daje do znanja da nismo baš najsrećniji, a podignuta glava i izvijene
usne ukazuju da smo raspoloženi za šalu. Mnogo toga možemo reći licem. Možemo da
koristimo izraze lica onda kada su riječi nepodobne, a kada neko kaže nešto što i nije baš u
redu mi licem možemo da mu pokažemo da je napravio grešku. Iz ovoga postaje jasno da je
glavna uloga lica u našem korištenju govora tijela izražavanje emocija. Lice daje veliki
doprinos u samom izražavanju intenziteta neke emocije koju osjećamo.

Govor lica se ne ograničava samo na izraze lica. Ovdje je važno istaći i ulogu
pojedinih njegovih dijelova, a to su usne, oči, obrve, ljepota, pa i boja lica koja ovisi od
stepena uzbuđenosti našeg organizma ili našeg zdravstvenog stanja. Također, još jedan važan
aspekt izražavanja govora tijela putem facijalne ekspresije i lica jesu artifakti. U njih spadaju

5
brkovi, brade, naočare, minđuše, frizura i upotreba šminke. Pošto takve stvari utiču na našu
pojavu i govore puno o nama, treba da uzmemo u obzir i način na koji oni utiču. Na primjer,
brkovi i brada će često ukazivati na veću starost nego obrijana gornja usna, što može biti
razlog tedencije nekih mladih ljudi da je puštaju. Naočare često doprinose da se osobama
pripisuje veća inteligencija od one koju posjeduju. (Givens, 2002.)

Istraživanje izraza lica nije samo otkrilo njihovu ulogu u izražavanju emocija, već nam
je pružilo uvid i u njihovu ulogu u otkrivanju tipova ličnosti, stavova prema drugima,
seksualnoj privlačnosti, želju za komunikacijom i stepen izražajnosti tokom komunikacije.
Također, kada prvi put sretnemo nekoga i pogledamo ga u lice vjerovatno je prvi sud koji
donesemo da li nam se dopada ili ne, da li nas privlači ili ne, ljepota lica druge osobe. I
prilikom pozdravljanja pokret koji se skoro univerzalno pojavljuje svugdje u svijetu jeste
podizanje obrva. Znakovima koje odaje lice i njegovi dijelovi, odnosno facijalnom
ekspresijom, mi ljudima koji nas okružuju možemo u interakciji pružati različite signale.
(Morris, 1979.)

4.1. IZRAŽAVANJE EMOCIJA

Posmatrači traže različite emocije na različitim dijelovima lica. Strah se obično traži u
očima, kao i tuga. Sreća se vidi na obrazima i u očima. Iznenađenje se pokazuje na čelu, u
očima i na pokretima usana. Ljutnja se oslikava na licu. Postoje i mikrotrenutni izrazi lica koji
traju samo delić sekunde i teže se uočavaju. Na primjer, osoba može da govori da joj je drago
što vidi nekoga i možda se čak i smiješi, ali svoj pravi stav može otkriti mikrotrenutnim
izrazom gađenja. Takvi izrazi lica su isuviše kratki da bi ih većina ljudi zapazila.

Osnovni kanal izražanja emocija jesu facijalne ekspresije kojima se izražavaju

različite emocije. Dva američka istraživaća, Ekman i Friesen, otkrili su da postoji šest glavnih
izraza lica koji se koriste da pokažu sreću, tugu, ljutnju, strah, gađenje i iznenađenje (slike
dolje) (Ekman, 1975.)

6
4.1.1. SREĆA
Izražavanje sreće je univerzalno i lako prepoznatljivo, a interpretira se preko poruka
koje se povezuju sa uživanjem, zadovoljstvom, pozitivnim osjećanjima i prijateljstvom.
Osmijeh se lako može upotrijebiti u manipulatorske svrhe i često smo u prilici da kod ljudi
vidimo lažno osmjehivanje koje je često u funkciji maskiranja nekih pravih osjećanja. Tako je
lažni osmijeh moguće prepoznati po krajevima usana zakrivljenim nadole i prema očima koje
ostaju u pozi pravog osjećanja, odnosno rubovi očiju se ne zatežu nagore zajedno sa
krajevima usana i licem u smijeh čitavog lica. Slika gore pokazuje iskreni osmijeh koji
karakteriše podizanje uglova usna i podizanje uglova očiju tako da se „čitavo lice smije.“
(Givens, 2002.)

4.1.2. TUGA
Mišljenje koje dijeli većina psihologa je da emocije tuge predstavljaju formu lica koje
plače, ali umanjenog intenziteta. Premda su i suze zajednička pojava svim tužnim stanjima
one nisu indikator neke posebne emocije jer mogu biti viđene i u stanjima velike sreće.
(Givens, 2002.)

4.1.3. LJUTNJA
Znakovi ljutnje uključuju ukrućeno tijelo, namrštene obrve, stisnuta usta, raširene
nozdrve i „oči koje sijevaju“. Ljutnja se jasno vidi u donjem dijelu lica i području obrva
(Ekman, Friesen i Tomkins, 1971., citirano u Givens, 2002.). Ova facijalna ekspresija se

7
javlja kod dojenčadi između tri i četiri mjeseca (Burgoon i sur., 1989., citirano u Givens
2002.).

4.1.4. STRAH
Emocija straha se kod nekoga može prepoznati po povećanoj ugaonoj udaljenosti, po
pojačanom znojenju, ubrzanom disanju, plakanju, po češćem treptanju očima, reakcijama
ukočenosti, po znojnim dlanovima, po sušenju usta, nakostriješenim dlakama, pročišćavanju
grla, po proširenim zjenicama i zaprepaštenom izrazu očiju. Strah se jasno vidi u području
očiju (Ekman, Friesen i Tomkins, 1971., citirano u Givens, 2002.).

4.1.5. GAĐENJE
Gađenje je ekpresija koja prati tjelesni odgovor na objekte koji nam se gade, koji nas
tjeraju na povraćanje i koji nas veoma uznemiruju. Karakteriše ga iskrivljeni izraz lica kao što
je prikazano na slici. (Givens, 2002.)

4.1.5. IZNENAĐENJE
Izraz koji se skoro uvijek javlja u situacijama kada se desi nešto neočekivano.
Iznenađenje karakterišu otvorena usta, raskolačene oči, trenutna ukoćenost lica i tijela, ubrzan
puls i gubitak daha. (Givens, 2002.)

4.2. BEZIZRAZNO LICE

Bezizrazno lice je facijalni znak predstavljen neutralnim, relaksiranim licem bez

emocija. Kroz svoju bezizražajnost ovaj znak šalje jaku emocionalnu poruku „ne
uznemiravaj“. Naročito ukoliko se nalazimo u šoping centrima, liftovima ili tramvajima mi
pravimo bezizražajno lice kako bi se distancirali od stranaca. U psihijatriji, jedan simptom
šizofrenije predstavlja pojava bezizražajnog lica (Givens, 2002).

4.3. CRVENILO LICA

Crvenilo lica je jak emocionalni znak fizičke aktivnosti, stida ili ljutnje. Crvenilo lica
je rijetko znak čiste agresivnosti pojedinca, kako se popularno vjeruje, već je češće znak
moguće ili trenutne odbrane, pokazuju istraživanja. Istraživanja koja je sproveo Ekman

8
također pokazuju da je crvenilo lica redovno znak da osoba obraća pažnju na sebe, što je
slučaj kod stida, a u jednom istraživanju, Blurton Jonesa, djece u obdaništu utvrđeno je da je
do crvenjenja lica došlo samo kod one djece koja su bila m otivirana da nekog napadnu ali u
stvari to nisu ni uradila. (Ekman, 1998.; Blurton 1967., citirano u Givens 2002.)

4.4. KONTAKT OČIMA

U svakodnevnim ljudskim interakcijama postoji nekoliko situacija ili načina na koji se

gledamo sa drugim ljudima i na osnovu načina gledanja između ljudi mi možemo zaključiti u
kakvom se međusobnom odnosu oni nalaze. U prijateljskim susretima, u društvu, kontakti
pomoću očiju traju nešto duže nego obično, također kada neki pojedinac nalazi da mu je
sagovornica privlačna osoba on je duže gleda. To produženo fiksiranje se obično vrši
nesvjesno i njegova poruka se prima na isti način. Sagovornici su svjesni neobične topline
susreta, ali oni ne analiziraju znake koji se tu daju.

Gledišno ponašanje mladih ljubavnika prolazi kroz nekoliko različitih faza. U početku,
zbog stidljivosti dolazi do čestog gledanja u stranu, kolebanja i izbjegavanja pogleda onog
drugog. Tu su zatim i pogledi iskosa, pri kojima oči gledaju u partnera dok je glava i dalje
okrenuta na drugu stranu. Ponekad se taj položaj namjerno usvaja i kao šaljivo flertovanje.
Kasnije kad ljubavnici postanu istinski bliski i nema više straha, oni mogu da sjede jedno uz
drugo, duboko zagledani jedno drugom u oči, samo uz povremeno skretanje pogleda u stranu
(Morris, 1979).

A šta se događa sa očima kada umjesto ljubavi, u nekom odnosu postoji preovlađujući
status. Tako, aktivno neprijateljski nastrojen muškarac – pretpostavljeni unosi se svojim licem
u lice zaplašenog potčinjenog koji ne smije da se sretne sa njegovim pogledom. Kada oba
protivnika aktivno prijete jedan drugom, piljenje na malom rastojanju postaje uzajamno i
dvojica koji se svađaju gledaju jedan drugome pravo u oči.Sumirajući sve ove prizore ljubavi
i mržnje, možemo reći da direktan pogled u oči ukazuje na veoma aktivna osjećanja ljubavi,
neprijateljstva ili straha, dok je skrenut pogled vezan za stidljivost, indiferentnu nadmoćnost
ili potčinjenost. Gledanje je svakako važan aspekt svakog oblika ljudske komunikacije i
možemo u svakodnevnom životu naići na različite varijacije u gledanju ovisno od situacije i
ličnosti pojedinca. Tako možemo susresti brbljive ljude koji ne skreću svoj pogled sa
sugovornika, stidljive ljude koji nas manje gledaju, ljude koji pilje u nas kako bi smo mi prvi

9
skrenuli pogled kako bi oni pokazali svoju nadmoćnost i slično. I ostale emocije ispoljavaju
tipično ponašanje očiju. Kada su ljudi uzbuđeni, oči im naginju ka brzim, skenirajućim
pokretima. Kada su uplašeni, oči im djeluju razgoračeno i sleđeno, kao da ne žele da propuste
ni najmanji pokret koji bi mogao još više da im približi opasnost. Kada su ljuti, oči su im
sužene, često liče na male proreze. Tuga se ispoljava gledanjem na dole, smanjivanjem
kontakta očima, a to se dešava skoro svugdje u svijetu. Rezultati istraživanja kontakta očima
pokazuju da mi generalno započinjemo svoje izjave tako što sklonimo pogled od sugovornika,
a završavamo ih tako što ga ponovo pogledamo. Tokom govora mi neizmjenično gledamo u i
od sugovornika (Nielsen, 1962.; Argyle i Dean, 1965.; Kendon, 1967., citirano u Givens,
2002.). Potom, kontakt očima je direktniji kada postoji sviđanje i kooperacija između dvoje
ljudi (Argyle i Dean 1965., citirano u Givens, 2002.). Nadalje, ljudi prave manje kontakata
očima kada se ne vole i kada ne dijele isto mišljenje (Argyle i Dean 1965., citirano u Givens,
2002.). Kod primata direktno i dugotrajno zurenje u oči predstavlja znak dominantnosti i
prijetnje (Blurton Jones 1967.; Eibl-Eibesfeldt 1975., citirano u Givens, 2002.), dok
izbjegavanje pogleda znači submisivnost (Altmann 1967., citirano u Givens, 2002.).

4.4.1. ŠIRENJE I SAKUPLJANJE ZJENICA

Na veličinu naših zjenica ne utiče samo promjena svjetlosti. One su podložne i uticaju
naših emocionalnih promjena. I upravo zato što emocionalne promjene mogu primjetno da
mijenjaju veličinu naših zjenica pri nekom stalnom svjetlu, povećavanje i smanjivanje zjenica
su znaci koji govore o čovjekovom raspoloženju. Ako ugledamo nešto što nas uzbuđuje, bilo
da nam je zastrašujuće ili prijatno, naše zjenice se prošire više nego obično pod postojećim
svjetlosnim uvjetima. Ako ugledamo nešto čega se blago gnušamo, one se skupe više nego što
bi trebalo pod postojećim svjetlosnim uvjetima. Ove se promjene normalno događaju bez
našeg znanja, a kako su umnogome i izvan naše kontrole, one predstavljaju vrijedan vodič
kroz čovjekova istinska osjećanja. Ali, zjenični signali ne samo da se nesvjesno emituju već
se nesvjesno i primaju. Dva prijatelja koja razgovaraju imat će međusobno veće emocionalno
uzbuđenje ukoliko im se zjenice šire, a osjećat će međusobno gnušanje ukoliko im se zjenice
skupljaju. Obojica osjećaju da se nešto između njih događa ali im ni na kraj pameti ne bi bilo
da je uzrok u veličini njihovih zjenica (Morris, 1979). U nekim su istraživanjima grupi
gledalaca bile pokazivane dvije slike iste djevojke, s tim da je na jednoj slici djevojka imala
sužene zjenice, a na drugoj proširene. Potom se ispitivalo koja im je djevojka sa koje slike

10
izgledala ljepše. Oni su znali da se radi o nekom triku ali nisu znali šta je u pitanju i svi su
birali djevojku sa proširenim zjenicama (Morris, 1979). U prošlosti su italijanske kurtizane
koristile drogu koju su ukapljavale u oči kako bi im se proširivale zjenice da bi one izgledale
ljepše, zato je ta droga poslije nazvana „belladona“ (lijepa žena), a ovu činjenicu nalazimo u
više izvora o neverbalnoj komunikaciji. Kasniji nam primjeri dolaze iz Kine gdje se masovno
trgovalo dragim kamenom žadom. Orijentalni trgovci su imali običaj nositi tamne naočare,
kako nebi izgubili igru kada vide posebno dobar primjerak. (Morris, 1979).

4.4.2. USMJERAVANJE POGLEDA U STRANU

Usmjeravanje pogleda u stranu je pokret koji se redovno javlja kao neverbalna reakcija
na postavljeno verbalno pitanje. Ovaj pokret se naročito javlja kada neko rješava postavljeni
zadatak koji zahtijeva razmišljanje i signalizira procesiranje informacije i razmišljanje. U
klasičnoj studiji koju je proveo (Harnad, 1972., citirano u Givens 2002.) o lateralnom kretanju
očiju kod matematičara tokom mentalne aktivnosti, utvrđeno je da je pomjeranje očiju na
desnu stranu povezano sa simboličnim razmišljanjem, dok je pomjeranje očiju na lijevu stranu
povezano sa vizuelnim mišljenjem. Za ljude koji češće pomjeraju oči na lijevu stranu kada
razmišljaju se smatra da su kreativniji. „Inače se ljudi mogu podijeliti na one koji tokom
razmišljanja redovito pomjeraju oči na lijevu stranu i na one koji ih redovito pomjeraju u
desnu.“

4.4.3. TREPTANJE
Treptanje je pokret brzog spuštanja i podizanja očnih kapaka, a posmatranje brzine tih
pokreta može biti sredstvo detekcije laži. Naime, dosta istraživanja na temu ovog neverbalnog
znaka daju rezultatse koji kažu da se u normalnim situacijama ljudsko treptanje svodi na oko
20 treptaja, a kada je pristno uzbuđenje i emocionalni stres količina treptaja se znatno
povećava. Istraživanja pokazuju da kod mentalnih bolesnika, dolazi do povećanog treptanja
očima kada se govori o anksioznim i napetim temama, kao i kada se započinje nova tema
(Givens, 2002.)

4.4.4. MRŠTENJE OBRVA

Kao dio facijalne ekspresije se vidi u situacijama koncentracije, ljutnje, ne sviđanja ili
razmišljanja, a predstavlja skupljene i prema predjelu između očiju spuštene obrve. Smatra se,
a i istraživanja su pokazala, da mrštenje predstavlja senzitivni indikator neslaganja, sumnje ili
nesigurnosti. Nizovi skorašnjih studija otkrivaju da muškarci i žene u grupnim situacijama

11
kada trebaju odgovarati ženskim vođama reaguju mrgođenjem i mrštenjem, dok se smiju i
klimaju glavom kada su u pitanju muški lideri koji govori istu stvar. (Givens, 2002.)

4.4.5. PODIZANJE OBRVA

Podizanje obrva je izraz lica koji se može javiti u različitim situacijama. Može se javiti
kao bljesak obrvama prilikom pozdravljanja, kao pojačavanje dominantnosti ili kao
naglašavanje submisivnosti. Prema Morrisu (1979.) podizanje obrve odražava nečiji
skepticizam.

4.5. USNE

Usne kao dio znakova facijane ekspresije predstavljaju emocionalno najekspresivniji

dio tijela. Usne pružaju puno znakova o nečijim unutrašnjim osjećanjima i raspoloženjima.
Nesvjesna napetost u području usana odražava naša stvarna osjećanja. Tako, samo lagano
spuštanje krajeva usana, može odražavati našu trenutnu tugu ili razočarenje. (Givens, 2002.)

4.5.1. KOMPRESIJA USANA

Kompresija usana je obično negativan znak koji izražava trenutnu ljutnju, nesviđanje,
tugu ili nesigurnost.

4.5.2. DURENJE USNAMA

Ekspresija kada se donja usna izboči prema gornjoj, a izražava razočarenje, tugu,
nezadovoljstvo ili nesigurnost. Ovaj izraz viđamo kod djece koja se dure, a ukoliko kod
odraslih vidimo ovaj izraz za konferencijskim stolom on predstavlja neslaganje sa
komentarima.

4.5.3. NAPUĆENE USNE

Napućene usne viđamo kod postojanja neslaganja, intrigiranja ili proračunatog
razmišljanja. Zato što je pućenje usana signal mentalnog otpora, govornik bi odmah trebao
upitati svog slušatelja da li se slaže sa njim, prije nego nastavi svoj verbalni argument, a ovo
bi opet trebalo da izazove zahvalnost slušatelja spram govornikove intuitivnosti o shvaćanju
njegovih misli.

12
4.5.4. DODIRIVANJE USANA
Dodirivanje usana je signal za mnoga raspoloženja i mentalna stanja uključujući
anksioznost, dosadu, uzbuđenje, strah, zaprepaštenost i nesigurnost. Kao samododirujući gest,
dodirivanje usana je ekvivalent za infantilno sisanje palca. Tokom konverzacije, unakrsnog
ispitivanja ili intervjua, ova radnja predstavlja tačku ispitivanja tj. odražava neko unutrašnje
stanje koje tek treba ispitati. Ovaj akt se često povezuje sa signalom laganja (Givens, 2002.).

4.5.5. ZIJEVANJE
Zijevanje je iznenadna inhalacija vazduha kroz otvorena usta, a javlja se u situacijama
kada osjećamo pospanost, dosadu, emocionalni konflikt ili zamor. Kada se ovaj znak pojavi u
javnosti obično ga je teško preduhitriti i zaustaviti. Zijevanje se također javlja i na poslovnim
sastancima kao znak blage anksioznosti, neslaganja ili nesigurnosti. (Givens, 2002.)

4.6. DODIRIVANJE NOSA

Dodirivanje nosa je radnja vezana za trenutni stres. Kada čovjekove misli nisu u
skladu sa njegovom prividnom smirenošću, on svoj nos može da dodirne, protrlja ili pritisne.
Ovaj signal se smatra prikrivenim ili premještenim pokrivanjem usta jer lažov izbjegavajući
da pokrije njih pokriva nos koji je odmah iznad. Morris kaže: „Među gestovima koji se koriste
tokom obmanjivanja su: glađenje brade, češkanje obrve, povlačenje za uho, pritiskanje usana,
pokrivanje usta, dodirivanje nosa, trljanje obraza i glađenje kose.

U toku obmanjivanja najčešće se prave dva: dodirivanje nosa i pokrivanje usta.

Pokrivanje usta je najlakše razumjeti kao lažne riječi naviru na usta, a mozak kojem je
to neugodno šalje poruku ruci da pokrije usta. Ima više tipičnih oblika te radnje: lepezasto
rašireni prsti, kažiprst spušten na gornju usnu ili ruka na obrazu pored usta.

Ovdje je važno dodati da, ako vidite nekog kako pravi taj djelimičan gest pokrivanja
usta, to ne mora značiti da on laže. To samo znači da on vjerovatno laže onda kada mu ruka
ne traži usta! (Givens, 2002.)

13
5. ZAKLJUČAK

Komunikacija je proces razmjene misli, osjećaja i poruka. To je proces prenošenja

poruke između ljudi, koji se nužno odvija kad god postoji interakcija.

Komunikacijom verbalnim načinom uglavnom prenosimo informacije, a neverbalnim

stavove i emocionalni odnos prema informacijama koje primamo, ili odnos prema osobi sa
kojom komuniciramo.

U govoru tela ili neverbalnoj komunikaciji leži  čak 78 % razumevanja govorne

poruke. možemo prestati da govorimo, ali je prosto nemoguće da prestanemo da šaljemo
neverbalne poruke. Iako ih, kako psiholozi kažu, primamo na nesvjesnom nivou, one imaju
veliki uticaj na nas, na našu komunikaciju i odnos sa drugima.

Lice predstavlja veoma važan kanal neverbalne komunikacije. Mi izraze lica koristimo
u širokom spektru socijalnih situacija i to kada želimo pokazati svoje emocije, osobine naše
ličnosti, inteligenciju, narav i slično.

Facijalna ekspresija sudjeluje u ostvarivanju svih funkcija neverbalne komunikacije.

Ona je sastavni dio emocija i sredstvo identifikacije vrste emocije. U ovom radu bilo je
govora o bazičnim emocijama i facijalnoj ekspresiji koja odaje ove emocije. Pored izraza lica
govorili smo o pokretima (očiju, usana, nosa) koji odaju emocija osobe.

14
6. LITERATURA

1. Dizdarević, I. (1997). Psihologija masovnih komunikacija. Sarajevo : Humanitarno

udruženje građana, ŽENA 21.
2. Givens, D. (2002). The Nonverbal Dictionary of gestures, signs and body language cues.
Washington : Center for nonverbal studies press.
3. Morris, D. (1979). Otkrivanje čoveka kroz gestove i ponašanje. Beograd : Izdavački
zavod Jugoslavija.
4. Potkonjak, N., Šimleš, P. (1989). Pedagoška encikolopedija. Zagreb : Školska knjiga.
5. Rot, N. (1982). Znakovi i značenja - Verbalna i neverbalna komunikacija. Beograd :
Nolit.
6. Ilijazović, T., „Neverbalna komunikacija“, Vox,
www.vox-magazin.com (pristupljeno 12. 05. 2009.)
7. Ekman, P. (1975). Facial Expression and Emotion.
www.encarta.msn.com (pristupljeno 12.05.2009.)

15