Professional Documents
Culture Documents
Poslovno - Pravo - Seminarski, Diplomski, Maturski Radovi, PPT I Skripte Na WWW - Ponude.biz
Poslovno - Pravo - Seminarski, Diplomski, Maturski Radovi, PPT I Skripte Na WWW - Ponude.biz
2. Običaji i uzanse
Običaj je pravilo ponašanja koje nije propisano zakonom, već je nastalo dugotrajnim istovrsnim ponašanjem pripadnika grupe u
istim situacijama. Postoji više vrsta običaja: 1) po teritoriji: opšti, regionalni, lokalni (mesni) – najjača pravna snaga; 2) po
delatnosti: opšti i posebni (najjači u određenoj struci). Uzanse su prikupljeni sistematizovani i objavljeni običaji od strane
određene komore (privredne, trgovačke...). Pored opštih uzansi postoje i posebne uzanse za pojedine branše.
4. Delatnost preduzeća
Privrednom delatnošću se smatra proizvodnja i promet robe i vršenja usluga na tržištu. Delatnost preduzeća utvrđuje se opštim
pravnim aktom (ugovor o osnivanju, statut). Da bi preduzeće moglo vršiti jednu ili više delatnosti neophodno je da ispunjava
uslove koji se određuju saveznim i republičkim zakonima i podzakonskim aktima. Uslovi za obavljanje delatnosti mogu se
podeliti na opšte i posebne. Uslovi u pogledu: a)tehničke opremljenosti, b)zaštite na radu, c)zaštite i unapređivanja čovekove
sredine predstavljaju opšte zakonske uslove. Posebni uslovi se odnose na: stručnu spremu radnika, poslovne prostorije, posebne
mere zaštite od opasnih materija itd. Ispunjenost svih propisanih uslova za obavljanje delatnosti konstatuje se rešenjem nadležnog
upravnog organa bez kojeg preduzeće ne može da otpočne sa vršenjem delatnosti, odnosno ne može da menja uslove njenog
obavljanja. Sloboda izbora delatnosti podrazumeva i pravo preduzeća da svoju delatnost promeni. Postoje tri tipa promena:
proširenje, sužavanje i potpuna izmena delatnosti. Za promenu delatnosti preduzeća potrebna je saglasnost osnivača, ako je to
predviđeno aktom o osnivanju preduzeća, odnosno ugovorom. Razlikovanje na osnovne i sporedne delatnosti je implicitno
prisutno. Preduzeće može bez upisa u sudski registar da vrši i druge deatnosti koje služe delatnosti koja je upisana u sudski
registar ako se uobičajeno vrše uz tu delatnost, u manjem obimu ili povremeno, ili ako doprinose potpunijem korišćenju kapaciteta
i materijala koji se upotrebljava za vršenje upisane delatnosti. Delatnošću preduzeća određuju se i granice pravne i poslovne
sposobnosti peduzeća. Preduzeće može da zaključuje ugovore i obavlja druge poslove prometa robe i usluga u okviru delatnosti,
za koje je upisano u sudski registar. Pitanje ništavosti poslova koje je privredni subjekt zaključio van okvira registrovanih
delatnosti je do sada, zavisilo od savesnosti drugog lica. Ako drugo lice nije znalo niti je prema okolnostima moralo da zna da je
reč o nedopuštenom pravnom poslu onda je iz razloga pravne sigurnosti takav posao smatran važećim. U protivnom slučaju
smatran je ništavim.
5. Firma preduzeća
Firma je ime pod kojim preduzeće posluje. Načelno posmatrano preduzeće slobodno određuje svoju firmu. Ipak zakonski propisi
sadrže određene norme u čijim okvirima se primenjuje sloboda izbora firme. Propisima je predviđeno da se odluka o promeni
firme donosi na način koji je utvrđen statutom preduzeća. Sloboda firme je ograničena njenom obaveznom sadržinom. Firma mora
sadržavati oznaku koja upućuje na delatnost, na naziv (ime), sedište i oblik i vrstu odgovornosti preduzeća. Preduzeće ne bi
moralo u firmu unositi sve delatnosti kojima se bavi, već najmanje jednu od njih, koja je upisana u sudski registar. Od oblika i
vrsta odgovornosti u firmu se unose samo oni koji su statusnog karaktera. Pored obaveznih, firma može sadržavati i fakultativne
elemente (crteži, slike). U pogledu izbora nekih elemenata firme postoje određena ograničenja. Npr. za unošenje u firmu imena
istorijskih i drugih znamenitih ličnosti potrebna je dozvola nadležnog opštinskog organa. U firmu se ne može uneti naziv
društveno-političke zajednice. Postoji mogućnost korišćenja skraćene oznake firme. Ona mora obavezno sadržavati oblik i vrstu
odgovornosti preduzeća. Obavezno se upisuje u sudski registar. Propisana je obaveza preduzeća da u svom poslovanju
upotrebljava firmu onako kako je upisana u sudski registar. Preduzeće može svoju firmu upotrebljavati i kao robni znak. Iz opšte
obaveze korišćenja firme proizilazi i obaveza isticanja firme na poslovnim prostorijama preduzeća (puna ili skraćena oznaka
firme). Svaka registrovana firma uživa zaštitu. Ta zaštita može biti dvojaka: po osnovu upisa u sudski registar i po osnovu zabrane
nelojalne konkurencije. Pošto pod istom ili sličnom firmom ne mogu biti upisana kod istog registarskog suda dva ili više
preduzeća koja vrše istu ili sličnu delatnost zakon daje prednost preduzeću koje je ranije prijavilo firmu. Zaštitu svoje firme
1
tužbom preduzeće može tražiti u dva slučaja: a)ako je registarski sud propustio da vrši svoju službenu dužnost b)ako je sporna
firma upisana u registar kod drugog suda, a ne kod onog koji je upisao firmu preduzeća koje traži pravnu zaštitu. Kada nađe da je
zahtev za zaštitu firme opravdan sud će izreći zabranu upotrebe firme koja je zahtevom osporena i ona mora biti izbrisana iz
sudskog registra. Uz zabranu upotrebe firme preduzeće kome je izrečena zabrana može se osuditi i na naknadu štete u primerenom
iznosu (samo na zahtev tužioca).
6. Sedište preduzeća
Sedište preduzeća je mesto u kojem se obavlja njegova delatnost. Za slučaj obavljanja delatnosti u više mesta, sedištem se smatra
ono mesto koje je utvrđeno statutom preduzeća. Preduzeću se znači prepušta da potpuno samostalno opredeljuje statutom svoje
sedište. Preduzeće može da promeni sedište. Prema novim propisima više nije obavezno obaveštavanje nadležnih organa opštine
sa čije teritorije se premešta sedište i nadležnog organa opštine na čiju teritoriju se sedište premešta. Svaka promena sedišta se i
dalje mora registrovati i ne može biti proizvoljna tj. mora biti vezana za mesto u kojima preduzeće obavlja svoje registrovane
delatnosti. Odluka o promeni sedišta preduzeća donosi se na način predviđen statutom preduzeća.
2
Prinudno poravnanje je poseban oblik sanacije koji se sprovodi između preduzeća koje je insolventno i njegovih poverilaca.
Prinudno poravnanje je sporazum između insolventnog preduzeća i njegovih poverilaca čija potraživanja iznose više od polovine
vrednosti svih neizmirenih potraživanja prema tom preduzeću, kojim se dugovi tog preduzeća smanjuju ili se odlaže njihovo
ispunjavanje. Postupak prinudnog poravnanja se pokreće na predlog dužnika ili predlog poverilaca ako se dužnik sa time saglasi.
Ono se može pokrenuti samo ako su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka. Postupak prinudnog poravnanja vodi
nadležan sud u veću od trojce sudija (veće poravnanja) od kojih je jedan predsednik veća. Kao organ u postupku javlja se i
upravnik poravnanja. Posle otvaranja postupka prinudnog poravnanja dužnik može otuđivati i opterećivati svoju imovinu i davati
jemstva i avale samo po odobrenju upravnika poravnanja. Danom otvaranja postupka sva potraživanja koja su se mogla prebiti sa
protivpotraživanjima dužnika smatraju se prebijenim. Prebijaju se i potraživanja koja su na taj dan dospela kao i ona koja ne glase
na novac. Centralna faza je ročište za prinudno poravnanje. Na ročištu se izlaže finansijsko stanje dužnika, ispituju se prijavljena
potraživanja, a nakon toga poverioci se glasanjem izjašnjavaju o predloženom poravnanju. Prinudno poravnanje se smatra
prihvaćenim ako za njega glasaju poverioci čija potraživanja iznose više od polovine potraživanja onih poverilaca koji imaju
pravo glasa i kad poravnanje odobri veće poravnanja. Ako se prinudno poravnanje ne zaključi veće poravnanja otvara stečajni
postupak.
9. Likvidacija i stečaj
Stečaj je način prestanka insolventnog preduzeća. Do stečaja dolazi ako insolventnost dužnika nije otklonjena sanacijom ili
prinudnim poravnanjem. Stečaj se zasniva na više načela. Prema načelu univerzalnosti stečajne mase sva imovina stečajnog
dužnika služi za namirenje poverilaca. Prema načelu jednakosti poverilaca svi poverioci se pod jednakim uslovima namiruju iz
stečajne mase srazmerno veličini svojih potraživanja. Na osnovu načela ograničenja prava stečajnih dužnika, imovinom stečajnog
dužnika u stečajnom postupku upravljaju stečajni organi. Načelo sudskog vođenja postupka znači da se stečaj može voditi samo
od strane stečajnog suda. Za stečaj su karakteristični i načelo atrakcije sudske nadležnosti i načelo supsidijarnosti (izuzetnosti
postupka). Organi stečajnog postupka su stečajno veće, stečajni sudija i stečajni upravnik. Stečajno veće odlučuje o pokretanju
prethodnog postupka, o otvaranju stečajnog postupka, o prigovorima poverilaca itd. Stečajni sudija je nadležan po svim pitanjima
u vezi sa vođenjem postupka osim onih o kojima odlučuje stečajno veće. Stečajni upravnik rukovodi poslovima stečajnog
dužnika. Pre otvaranja stečajnog postupka vodi se prethodni postupak. Materijalnopravni uslovi za otvaranje stečajnog postupka
su: 1)ako nije uspeo postupak sanacije ili prinudnog poravnanja, 2)ako je dužnik insolventan neprekidno 60dana ili 60dana u
poslednjih 75dana, 3)ako preduzeće ne pokrije gubitak po završnom obračunu u roku od 90dana od dana donošenja tog obračuna,
4)ako nepokriveni gubitak po godišnjem obračunu iznosi 50% trajnih izvora sredstava preduzeća, 5)ako je vođen postupak
likvidacije pa se pokaže da postoje uslovi za vođenje stečajnog postupka. Formalnopravni uslov za pokretanje stečajnog postupka
je postojanje predloga za njegovo otvaranje od strane ovlašćenog lica. Od trenutka otvaranja stečajnog postupka nastaju pravne
posledice od kojih su najvažnije: prestaju prava direktora i organa upravljanja preduzeća i njihove funkcije prelaze na stečajnog
upravnika; prestaju radni odnosi zaposlenih, a uz firmu dužnika dodaje se oznaka “u stečaju” i broj novog računa. Nedospela
novčana potraživanja prema dužniku dospevaju danom otvaranja stečajnog postupka i unose se u stečajnu masu u novčanoj
vrednosti. Potraživanja poverilaca se prebijaju sa protivpotraživanjima dužnika. Danom otvarana stečajnog postupka obrazuje se
stečajna masa. Ona se formira prodajom i unovčavanjem imovine stečajnog dužnika. Prodaja imovine se vrši javnim nadmetanjem
mada stečajno veće može odobriti i prodaju prikupljanjem ponuda i neposrednom pogodbom. O prodaji imovine stečajnog
dužnika obaveštavaju se lica koja imaju pravo preče kupovine. Deoba stečajne mase vrši se kada je znatan deo imovine stečajnog
dužnika unovčen. Ako posle isplate poverilaca preostanu neraspoređena sredstva ona pripadaju vlasniku.
Likvidacija je drugi način prestanka preduzeća i drugih pravnih lica. Likvidacija se sprovodi: 1)kad je izrečena mera zabrane
vršenja delatnosti 2)ako su prestali da postoje prirodni i drugi uslovi za vršenje delatnosti 3)ako je pravosnažnom sudskom
odlukom utvrđena ništavnost upisa u sudski registar 4)ako je istekao rok za koji je subjekt osnovan ili ako je postignuta svrha radi
koje je osnovan 5)ako subjekt nije organizovan u skladu sa zakonom 6)u drugim slučajevima utvrđenim zakonom. Ako se tokom
likvidacionog postupka utvrde da postoje uslovi za stečaj, postupak likvidacije se obustavlja i podnosi se predlog za otvaranje
stečajnog postupka. Predlog za otvaranje likvidacionog postupka mogu podneti osnivač ili vlasnik preduzeća, samo preduzeće,
sud koji vodi sudski registar i nadležni sudski organ. Organi likvidacionog postupka su likvidaciono veće i likvidacioni upravnik.
3
mase društva. Upravljačka prava su: pravo na vršenje poslovodstva, na učešće u donošenju odluka, na protest, na informisanje i
kontrolu rada društva.
Organi društva – poslovima ortačkog društva upravljaju svi članovi. Ako se upravljanje poveri jednom članu on ima prava i
obaveze direktora društva. Direktor je obavezan organ društva. Ako skupština, upravni i nadzorni odbor nisu obrazovani,
ugovorom o osnivanju mora se utvrditi način vršenja njihove funkcije.
Donošenje odluka od strane članova društva – ako ugovorom o osnivanju društva nije drugačije određeno, svaki član društva ima
jedan glas nezavisno od veličine uloga i kapitalnog udela člana u društvu. Pri donošenju odluka važi princip opšte saglasnosti svih
članova (konsensus), ali se ugovorom o osnivanju može predvideti i većinsko odlučivanje. Kada se donosi odluka koja se odnosi
na nekog člana društva on ne može učestvovati u odlučivanju.
Poslovodstvo – svaki član društva je ovlašćen i obavezan da vodi poslove društva (ovlašćen je na poslovodstvo). Ako je pravo na
poslovodstvo preneto na više članova, svaki od njih ima pravo na samostalno poslovodstvo. Pravo na poslovodstvo može biti i
zajedničko. U tom slučaju svi članovi društva ovlašćeni na poslovodstvo istupaju kao korisnici jednog ovlašćenja.
Zastupanje društva – svaki član ovlašćen na poslovodstvo ima pravo da zastupa ortačko društvo i ovo pravo može biti
pojedinačno ili zajedničko. Zastupnik društva se može odreći svog prava na zastupanje u skladu sa ugovorom o osnivanju. Ovo
pravo se može i oduzeti u slučaju neke povrede obaveza zastupnika ili nesposobnosti za zastupanje.
Obaveštavanje i pravo uvida u poslovne knjige – svaki član društva ovlašćen na poslovodstvo ima obavezu da ostalim članovima
društva podnosi izveštaj o poslovanju društva. Svaki član ima i pravo da zahteva podnošenje obračuna, pravo uvida u poslove
društva, u poslovne knjige i druga dokumenta društva.
Imovinski odnosi – dobit i gubitak društva utvrđuje se godišnjim obračunom na kraju svake godine pri čemu se utvrđuje i učešće
svakog člana u raspodeli iskazane dobiti, odnosno u snošenju gubitaka društva. Ako se ugovorom ništa ne predvidi dobit se deli
srazmerno vrednosti udela u društvu. Raspolaganje ulogom i udelom u ortačkom društvu je ograničeno. Član ne može povući svoj
ulog bez saglasnosti svih članova društva. Prenos udela između članova je slobodan, jer se njime ne umanjuje imovina društva. Da
bi član društva mogao preneti svoj udeo na treće lice potrebno je da se sa tim saglase svi članovi društva. Član ortačkog društva ne
može biti zaposlen, niti prokurista u pravnom licu iste ili srodne delatnosti, niti može biti individualni preduzetnik koji obavlja
takvu delatnost.
Prestanak društva – ortačko društvo prestaje kada jedan član istupi iz društva ili ga drugi članovi iz njega isključe. Do prestanka
društva može doći i smrću člana društva, ukoliko ugovorom o osnivanju nije drugačije predviđeno. Društvo može prestati i na
osnovu odluke suda – ako neki član namerno ili grubom nepažnjom prekrši obavezu iz ugovora o osnivanju društva, svaki član
može tužbom kod nadležnog suda, tražiti prestanak društva. Prestanak društva i članskog odnosa prijavljuje se registarskom sudu
bez obzira na razlog prestanka društva.
Likvidacija ortačkog društva – ortačko društvo prestaje u postupku likvidacije, stečaja i statusnih promena. Likvidaciju sprovode
sami članovi društva. Ugovorom o osnivanju društva ili odlukom članova društva za likvidatora se može odrediti jedan ili više
članova društva. Ako članovi društva u roku od 15dana od dana nastupanja uslova za prestanak društva ne imenuju likvidatora,
sud ga imenuje iz reda trećih lica.
4
Ugovor o osnivanju društva može se menjati samo uz saglasnost svih članova. Uz ugovor o osnivanju društvo pri osnivanju
donosi i svoj statut. Statut d.o.o. sadrži odredbe o firmi, sedištu društva i delatnosti društva, ukupnom iznosu osnovnog kapitala,
deobi dobiti i načinu snošenja rizika i pokrića gubitaka; zastupanju; rezervama; načinu promene oblika društva; postupku izmene
statuta; prestanku društva itd.
Novčani deo osnovnog kapitala društva mora u trenutku osnivanja društva iznositi najmanje 5000USD u din. protivvrednosti po
kursu na dan uplate. U osnovni kapital se preko toga mogu unositi ulozi u stvarima i pravima. Minimalni novčani ulog svakog
člana mora biti najmanje 500USD... D.o.o. je po svojoj suštini društvo kapitala, pa ulozi ne mogu biti izraženi u radu i uslugama
osnivača. Član društva ima sledeće obaveze: 1)unošenje uloga – u slučaju primene pravila o smanjenju osnovnog kapitala, jedan
ili više članova mogu se u celini ili delimično osloboditi obaveze unošenja uloga, 2)obaveza na sporednu činidbu – ona je uvek
vezana za ulog nekog člana, ali se u njega ne uračunava, 3)obaveza dopunske uplate – odluku o obavezivanju članova na
dopunske uplate, o visini i vraćanju dopunskih uplata, može doneti samo skupština društva.
Imovinska prava člana društva su: 1)pravo na učešće u podeli dobiti (pravo na dividendu), 2)pravo na alikvotni deo ostatka
likvidacione mase društva, 3)na prioritetni upis pri povećanju osnovnog kapitala društva. Upravljačka prava su: 1)pravo glasa,
2)prava koja su u funkciji prava glasa (pravo na učešće u radu skupštine društva, pravo na davanje predloga itd.), 3)pravo na
informisanje. D.o.o. je dužno da vodi knjigu članova društva, a pravo uvida u knjigu članova ima svaki član d.o.o. bez ikakvih
ograničenja.
Između članova društva udeo se može slobodno prenositi, ali u skladu sa ugovorom o osnivanju društva. Za prenos udela na treća
lica nije potrebna saglasnost društva ali u tom slučaju članovi društva imaju zakonsko pravo preče kupovine udela (u roku od
30dana od dana ponude za prodaju udela). Što se tiče prodaje udela u izvršnom postupku, pored prava na obaveštavanje članovi
društva i društvo imaju i pravo preče kupovine udela u roku od 15dana od dana prijema obaveštenja od suda. Ako zbog smrti ili
prestanka člana ne dolazi do prestanka društva udeo se ili prenosi na naslednike ili se otkupljuje od strane članova društva ili
društva. Pored običnih (redovnih) udela u d.o.o. mogu postojati i prioritetni udeli. Prioritetni udeo daje pravo na prednost pri
isplati dividende alikvotnog dela ostatka likvidacione mase društva. On može biti kumulativan, participativan i kumulativno-
participativan. Sopstveni udeo je udeo d.o.o. u sebi samom.Ulozi se ne mogu vraćati članovima društva jer bi to dovelo do
umanjivanja vrednosti osnovnog kapitala.
Organi d.o.o. su: skupština, upravni odbor, nadzorni odbor, direktor. Direktor je obavezan organ d.o.o.. Upravni i nadzorni odbor
su obavezni organi samo ako društvo ima više od 100 zaposlenih, a ako se ne obrazuju, statutom se određuje koji organ odlučuje o
pitanjima iz delokruga tih organa. Skupština društva se obrazuje samo ako je ugovorom o osnivanju društva to predviđeno. U
jednočlanom d.o.o. obavezno se vodi knjiga odluka u koju se upisuju odluke koje se donose u vršenju funkcija upravljanja
društvom.
Skupština – ako ugovorom o osnivanju nije drugačije predviđeno obavezu sazivanja skupštine ima direktor društva. Da bi
skupština mogla punovažno odlučivati neophodno je da je ostvaren kvorum za njen rad, odnosno da joj prisustvuju članovi koji
zajedno imaju više od polovine ukupnog broja glasova u skupštini. Odluke o donušenju i izmeni statuta, promeni oblika i pretanku
preduzeća i drugim pitanjima skupština po zakonu donosi tročetvrtinskom većinom glasova prisutnih članova društva. Skupština
društva odlučuje javnim glasanjem. Kada to zahtevaju članovi koji zajedno imaju uloge u vrednosti od najmanje 1/10 osnovnog
kapitala, skupština o svakom pitanju može odlučivati tajnim glasanjem.
Prestanak društva – d.o.o. prestaje likvidacijom, stečajem i spajanjem sa drugim preduzećem odnosno
pripajanjem drugom preduzeću ili podelom. Može prestati i smrću ili prestankom člana, ako je to
predviđeno osnivačkim aktom društva. Član d.o.o. može istupiti iz društva ako za to postoje opravdani
razlozi i ako postoji saglasnost svih drugih članova društva. Odluku o isključenju člana skupština društva
donosi većinom od ukupnog broja glasova članova društva. Ovakva odluka može se doneti samo ako član
nije ispunio obavezu utvrđenu ugovorom o osnivanju ili iz drugih opravdanih razloga.
5
13. Akcionarsko društvo
A.d. je društvo koje osnivaju pravna ili fizička lica radi obavljanja delatnosti, čiji je osnovni kapital utvrđen i podeljen na akcije
određene nominalne vrednosti. A.d. je društvo koje za svoje obaveze odgovara isključivo sopstvenom imovinom. Članovi društva
nisu međusobno vezani kao članovi društva lica. Srazmerno vrednosti akcija koje poseduje, svaki akcionar učestvuje u svojini nad
društvom, u upravljanju društvom i učešću u njegovoj dobiti. A.d. se osniva donošenjem osnivačkog akta. Pod osnivačima se
podrazumevaju samo lica koja donose osnivački akt, a ne i akcionari. Postoje dva načina osnivanja a.d.: 1)simultano i
2)sukcesivno. Pod simultanim osnivanjem podrazumeva se osnivanje a.d. koje se vrši otkupom svih akcija društva od strane
6
njegovih osnivača i to već u trenutku osnivanja društva i bez upućivanja javnog poziva trećim licima za upis i uplatu akcija. Ovim
postupkom a.d. se može osnovati samo ako nema više od 50 akcionara osim ako akcije kupuju zakonom povlašćeni akcionari.
Kod sukcesivnog (postepenog) osnivanja, osnivanje se vrši tako što se upućuje poziv trećim licima za upis i uplatu akcija. Javni
poziv za upis i uplatu akcija naziva se prospekt na osnovu kojeg zainteresovana lica upisuju akcije tako što potpisuju izjavu o
upisu akcija (upisnica). Pri sukcesivnom osnivanju a.d. neophodno je sazvati osnivačku skupštinu na koju se pozivaju svi
akcionari. Osnivačka skupština donosi statut društva, bira organe društva i donosi druge propisane odluke. U tom trenutku a.d. se
smatra osnovanim i stiču se uslovi za njegov upis u registar. Novčani deo osnovnog kapitala a.d. koje se osniva mora iznositi
najmanje 10000USD ako se osniva simultanim postupkom, odnosno 20000USD ako se osniva sukcesivnim postupkom u din
protivvrednosti po kursu na dan uplate. Minimalni novčani ulog jednog akcionara ne može biti manji od 500USD, a minimalna
vrednost jedne akcije ne može biti niža od 5USD... Ulozi mogu biti u novcu stvarima i pravima, ali ne u radu i uslugama pruženim
društvu. Stvari koje čine predmet uloga mogu biti i pokretne i nepokretne, a prava mogu biti obligaciona i druga (patenti, licence
itd.). Preko učešća svakog akcionara u osnovnom kapitalu društva, utvrđuju se međusobni odnosi između njih u pogledu svojine
na društvu i uživanja odgovarajućih prava. Članstvo u a.d. stiče se sticanjem akcije, a gubi se otuđenjem akcije (prodajom,
poklonom). Članstvo može prestati i isključenjem akcionara iz članstva. Svaki akcionar ima članska (lična) i imovinska prava i
obaveze. Pravo na učešće u upravljanju društvom ima svaki akcionar, osim onog koji je vlasnik akcija bez prava upravljanja.
Akcionar ima i druga članska prava, kao što su pravo da bira i bude biran u organe društva i pravo kontrole rada organa društva.
Akcionari sa velikim brojem akcija, kao imaoci tzv. “kontrolnog paketa akcija” mogu odlučujući da utiču na upravljanje
društvom. Imovinska prava akcionar ostvaruje po osnovu posedovanja akcije. Osnovno pravo svakog akcionara je pravo na
dividendu. Dividende se islaćuju iz dobiti, a izuzetno iz sredstava rezervi. Pored prava na dividendu i prava na dodatno učešće u
dobiti, akcionar ima prava i na kupovinu akcija narednih emisija, s tim da može imati i pravo preče kupovine novih akcija, ako je
to predviđeno statutom. Akcionar ima i pravo na realnu naknadu za dodatne usluge koje je izvršio prema društvu. Važno
imovinsko pravo akcionara je i pravo na alikvotni udeo u likvidacionoj masi društva pri njegovom prestanku. Najznačajnija
obaveza akcionara je obaveza uplate upisane akcije tj. unošenje udela u stvarima i pravima. Akcionar može preuzeti i obavezu na
sporednu činidbu. Posebne obaveze akcionara upisuju se na akcijama odnosno privremenim akcijama. Svako a.d. ima tri obavezna
organa: skupštinu, upravni odbor i direktora. Skupština je organ svih akcionara u kome oni ostvaruju svoja upravljačka prava na
osnovu akcija koje poseduju. Ona odlučuje o osnovnim pitanjima pravnog statusa i rada a.d.. Upravnom odboru pripada pravo
upravljanja društvom, dok poslovodstvo (rukovođenje radom i poslovanjem, zastupanje, predstavljanje i kontrola zakonitosti rada)
pripada direktoru društva. U drugim zemljama javlja se i nadzorni odbor kao obavezan organ koji kontroliše rad društva (pre
svega uprave), zastupa društvo u određenim slučajevima itd.. Redovna skupština se održava jednom godišnje, a vanredna se
saziva po potrebi i na zahtev ovlašćenih sazivača. Skupštinu saziva upravni odbor ali se kao ovlašćeni sazivači mogu javiti i
akcionari i nadzorni odbor. Za punovažno odlučivanje na skupštini potreban je kvorum tj. prisutnost propisanog broja akcionara.
Odluke se donose većinom glasova prisutnih akcionara ako nije predviđena kvalifikovana većina. Članovi upravnog odbora i
direktor zajedno čine upravu društva. Upravni odbor se sastoji od tri ili više članova koje bira skupština iz reda akcionara,
zaposlenih u duštvu, ili iz reda lica izvan društva. Kvorum za rad upravnog odbora čini prisustvo više od ½ članova a odluke se
donose većinom glasova prisutnih članova.
7
odmah da se izjasni o ponudi. Ako se radi o odnosu između otsutnih lica ponuđeni se mora o ponudi izjasniti “bez odlaganja”.
Ponuda se može opozvati pod uslovom da je izjava o opozivu stigla ponuđenom pre ili istovremeno sa ponudom.
Prihvat ponude je izjava ponuđenog kojom se saglašava sa ponudom. Prihvatom ponude ugovor je zaključen. Prihvat ponude
mora biti identičan ponudi i ne može se dati pod uslovom. Ako su ugovorne strane neke nebitne sastojke ugovora ostavile za
kasnije sporazumevanje, ugovor se smatra zaključenim. Prihvat ponude može biti dat izričito ili prećutno. Prećutni prihvat postoji
ako ponuđeni ne izjavi direktno svoju saglasnost sa ponudom ali se iz njegovih radnji i okolnosti slučaja može sa sigurnošću
zaključiti da se saglasio sa ponudom. Prosto ćutanje nije znak prihvatanja. Prihvat ponude može se opozvati pod istim uslovima
kao i ponuda.
8
20. Ugovorna kazna
Ugovorna (konvencionalna) kazna je ugovorena svota novca ili druga imovinska vrednost koju je jedna strana dužna dati drugoj
ako svoju obavezu iz ugovora ne izvrši ili je izvrši sa zadocnjenjem. Odredba u ugovornoj kazni je akcesornog karaktera u odnosu
na osnovni ugovor što znači da deli pravnu sudbinu glavne obaveze. Postoje dva osnovna tipa ugovorne kazne: ugovorna kazna
zbog neizvršenja ugovora i ugovorna kazna zbog zadocnjenja u izvršenju ugovora. Ako je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja
ugovora poverilac može zahtevati ili ispunjenje ugovora ili raskid ugovora i ugovornu kaznu. Kada je predviđena kazna za slučaj
zadocnjenja poverilac može zahtevati i ispunjenje ugovora i ugovornu kaznu. Ugovorna kazna ima elemente kazne i elemente
pretpostavljene naknade štete. Zbog toga se šteta ne mora dokazivati, ona se pretpostavlja, a ugovorna kazna može biti i veća od
pretrpljene štete. Kada je pretrpljena šteta veća od visine ugovorne kazne poverilac pored ugovorne kazne može zahtevati i razliku
između njene visine i pretrpljene štete.
9
označava vreme od 21. do zaključno poslednjeg dana u mesecu. Način isporuke – zakonom je predviđeno da je prodavac izvršio
obavezu isporuke kupcu ako mu uruči robu ili preda ispravu kojom se ona može preuzeti. Osnovni načini isporuke su predaja –
traditio vera i simbolična predaja – traditio symbolica. Simbolična predaja se ostvaruje putem tzv. tradicijskih isprava koje, na
osnovu zakona ili običaja, predstavljaju robu i prenos isprave ima pravno dejstvo simbolične predaje.
2)Obaveza garancije za svostva robe javlja se u dva pojavna oblika: obaveza isporuke robe bez materijalnih nedostataka i obaveza
isporuke bez pravnih nedostataka. Prodavac odgovara za materijalne nedostatke koji su postojali u času prelaska rizika na kupca,
bez obzira da li mu je to bilo poznato, kao i za one nedostatke koji se pojave posle prelaska rizika na kupca, ali su posledica
uzroka koji su postojali pre toga. Roba ima materijalni nedostatak ako: nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za
promet; ako nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavcu ili mu je
morala biti poznata; ako stvar nema svostva i odlike koji su izričito ili prećutno ugovoreni; kada roba nije saobrazna uzorku ili
modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi obaveštenja. Kod svih dvostrano obaveznih ugovora ugovarač odgovara
i za pravne nedostatke ispunjenja i dužan je da štiti drugu stranu od prava i zahteva trećih lica kojima bi njeno pravo bilo
isključeno ili suženo.
Obaveze kupca su: 1)obaveza preuzimanja isporuke i 2)obaveza plaćanja cene. Pod preuzimanjem robe podrazumeva se
preduzimanje potrebnih radnji da bi isporuka bila moguća, kao i odnošenje robe. Predviđa se da rizik za slučajnu propast prelazi
na kupca kada je primio isporuku. Kada je zbog kupčeve docnje rizik prešao na kupca pre isporuke robe, prodavac ima obavezu
da čuva robu pažnjom dobrog privrednika i da preduzme potrebne mere radi čuvanja robe, pri čemu ima pravo na naknadu
troškova.
2)Obaveza plaćanja cene je određena mestom, rokom i načinom. Kupac je dužan platiti cenu na mestu određenom u ugovoru.
Predviđeno je da se plaćanje vrši u mestu gde je poverilac imao svoje sedište, ili prebivalište, u trenutku zaključenja ugovora.
Kupac je dužan platiti cenu u vreme određeno ugovorom. Ukoliko ne postoji odgovarajuća ugovorna odredba, ni poslovni običaj,
plaćanje se vrši u vreme isporuke robe. U pogledu roka plaćanja postoji više situacija – plaćanje pre nego što je kupcu isporučena
roba, plaćanje istovremeno sa isporukom i plaćanje posle isporuke.
Odgovornost prodavca u slučaju odstupanja od ugovorene količine robe – utvrđivanje količine robe se vrši vaganjem, merenjem
ili prebrojavanjem. Osnovno pravilo je da se količina isporučene robe utvrđuje u mestu i u vreme u kome je prodavac dužan da
izvrši isporuku, a ako to nije moguće kupac mora bez odlaganja utvrditi količinu čim je to moguće. U slučaju da je količina
utvrđena u prisustvu obeju stranaka kupac mora svoje prigovore na količinu robe staviti prodavcu prilikom samog utvrđivanja
količine. Kad kupac ili njegov predstavnik nije prisustvovao izvršenju isporuke, ili kad je prisustvovao, ali se utvrđivanje količine
robe nije moglo izvršiti tom prilikom, kupac mora po prijemu isporuke bez odlaganja utvrditi količinu robe čim je to moguće i u
kratkom roku staviti prodavcu prigovore na količinu robe. U pogledu odgovornosti prodavca za materijalne nedostatke od
posebne važnosti je pregled robe i obaveštavanje o materijalnim nedostacima tj. stavljanje prigovora. Predviđa se da će se pregled
robe obaviti čim je to prema redovnom toku stvari moguće. Kupac je, u obaveštenju o nedostatku, dužan da bliže opiše nedostatak
i pozove prodavca da pregleda robu. Postoje različiti načini prigovora (telegram, preporučeno pismo) pod uslovom da su
pouzdani. Kupac koji je blagovremeno i uredno obavestio prodavca o materijalnim nedostacima može: 1)zahtevati od prodavca da
nedostatak ukloni ili da mu isporuči robu bez nedostataka; 2)zahtevati sniženje cene; 3)izjaviti da raskida ugovor. U svakom od
ovih slučajeva kupac ima prava na naknadu štete. Odgovornost po osnovu garancije za ispravno funkcionisanje prodate robe –
kupac ima određena prava prema prodavcu i proizvođaču kada je izdat garantni list. Da bi došlo do odgovornosti po osnovu
garancije za ispravno funkcionisanje prodate robe potrebno je da postoje sledeći uslovi: treba da nastupi tzv. garantovani slučaj
(nedostatak pokriven garancijom); pojava nedostataka u okviru garantnog roka; normalno korišćenje i čuvanje robe (u skladu sa
tehničkim uputstvima). Ukoliko su ispunjeni ovi uslovi kupac ima pravo da zahteva opravku, zamenu robe, pravo na sniženje cene
i raskid ugovora, kao i na naknadu štete. Prodavac ima odgovornost za pravne nedostatke prodate robe ako na prodatoj robi
postoji neko pravo trećeg lica koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obavešten
niti je pristao da uzme robu opterećenu tim pravom.
Docnja prodavca –Ako je u docnji sa isporukom robe nalazi se u dužničkoj docnji, a ako neopravdano odbije prijem cene nalazi
se u poverilačkoj docnji. Prodavac zapada u docnju sa isporukom robe ne izvršenjem isporuke na vreme. Kupac može da traži
izvršenje ugovora i naknadu štete zbog zadocnjenja i može da raskine ugovor i traži naknadu štete zbog neizvršenja ugovora.
Razlikujemo apstraktnu i konkretnu štetu. Apstraktna šteta predstavlja minimum odštetnog zahteva i kupac kada je traži ne mora
da dokaže da je štetu pretrpeo. Konkretna šteta je šteta koju kupac mora da dokaže da ju je pretrpeo. Docnja kupca – ako je kupac
u docnji sa prijemom isporuke nalazi se u poverilačkoj docnji, a ako je u docnji sa plaćanjem cene nalazi se u dužničkoj docnji.
Kupac je u docnji sa prijemom isporuke kada bez osnovanog razloga odbije da primi isporuku ili je svojim ponašanjem spreči, kao
i kada je spreman da primi isporuku ali ne nudi ispunjenje svoje dospele obaveze. Na kupca prelazi rizik za slučajnu propast ili
oštećenje robe. Docnja kod fiksne kupoprodaje – ugovor o kupoprodaji predstavlja fiksni posao, ako je ispunjenje u roku bitni
sastojak ugovora. Ako dužnik zapadne u docnju ugovor se raskida po samom zakonu. Modaliteti ugovora o kupoprodaji –
1)kupovina na probu je ugovor o kupoprodaji koji je zaključen pod uslovom da kupac u određenom roku isproba robu i izjasni se
da li ostaje pri ugovoru. Kupovina na probu ne proizvodi pravno dejstvo dok se kupac ne izjasni da ostaje pri ugovoru. Ugovor o
kupovini i prodaji po mustri (uzorku) – je modalitet ugovora o kupoprodaji gde je ugovoreno da će isporučena roba biti saobrazna
uzorku. Odstupanja robe od uzorka dozvoljena su samo ukoliko je to predviđeno ugovorom, posebnim uzansama ili trgovačkim
običajima. Specifikaciona kupoprodaja – je ugovor o kupoprodaji kod kojeg je određena samo vrsta i količina robe a predviđeno
je pravo kupca da naknadno odredi neka svojstva robe.
10
obavljaju svoju delatnost prilikom zaključivanja ugovora o kupoprodaji robe. U pojedinim stranim zemljama poseban značaj
imaju berzanski posrednici koji obavljaju svoje delatnosti na berzama, uglavnom na berzanskim sastancima. Značajni su i
posrednici kod osiguranja, transportni posrednici, pomorski posrednici i turistički posrednici. Najčešće nalog za posredovanje daje
preduzeće koje se bavi pružanjem privrednih usluga kao što su npr. transportne org., brodske kompanije, turističke org., itd.
Obaveze posrednika iz ugovora o posredovanju su: 1)osnovna je da postupa pažnjom dobrog privrednika prilikom posredovanja,
2)obaveza da čuva poslovnu tajnu, 3)obaveza da vodi poslovne knjige o posredovanju (mešetarski, posrednički dnevnik),
4)obaveza izdavanja posredničkog lista (mešetarskog lista), 5)obaveza da čuva uzorke, 6)obaveza u pogledu davanja potrebnih
obaveštenja. Na osnovu ugovora o posredovanju, posrednik stiče pravo na naknadu (nagradu, proviziju) i pravo na naknadu
troškova.
11
uobičajeni način. Prevozilac ima obavezu da odbije da preveze pošiljku sa nedostacima pakovanja. Osnovno pravilo je da je
pošiljalac obavezan da isplati prevoziocu naknadu za izvršeni prevoz i naknadu troškova u vezi sa prevozom i u slučajevima kada
je u tovarnom listu ili ugovoru o prevozu određeno da ih plaća primalac, a primalac odbije da izvrši ovu isplatu. U mestu
opredeljenja po prispeću prevozilac mora obavestiti primaoca o prispeću i pozvati ga da preuzme prevezene stvari. Na duplikatu
tovarnog lista primalac mora potpisati da je primio prevezene stvari i mora ga predati prevoziocu jer će u suprotnom prevozilac
odbiti da mu preda prevezene stvari. U toku prevoza može nastupiti gubitak ili oštećenje pošiljke i tada je po pravilu prevozilac
odgovoran. Prevozilac će se osloboditi odgovornosti ako dokaže da je do oštećenja došlo usled radnje ovlašćenog lica, usled
svojstava pošiljke ili usled više sile. Prevozilac će biti odgovoran i za štetu usled zakašnjenja u prevozu sem ako je zakašnjenje
prouzrokovano nekom radnjom ili činjenicom koja isključuje njegovu odgovornost za gubitak i oštećenje stvari. Ako je došlo do
potpunog gubitka pošiljke pored naknade štete prevozilac je odgovoran da pošiljaocu vrati unapred naplaćeni iznos naknade za
ugovoreni prevoz.
12
osnovu nekog prethodnog ugovora o lizingu bila data u lizing. Bitno je da prethodni ugovor o lizingu nije trajao do roka
upotrebljivosti objekta koji se kreće od 10 - 40 meseci.
2)Prema dužini trajanja ugovora o lizingu treba razlikovati: a)kratkoročni lizing (servisni) – radi se o potrošnim dobrima kod
kojih se ostvaruje rentabilitet jedino većim brojem ustupanja objekata u lizing, b)dugoročni lizing – radi se o lizing objektima
velike vrednosti.
3)Prema položaju davaoca lizinga treba razlikovati: a)lizing preko lizing društva – proizvođač ili trgovac daju primaocu lizinga
lizing objekt dok se davalac lizinga sa proizvođačem i trgovcem nalazi u kupoprodajnom odnosu, a istovremeno je sa primaocem
lizinga zaključio ugovor o lizingu, b)koncern lizing – lizing društva se uključuju u koncerne sa proizvođačima, trgovcima i
finansijskim org., c)sale – and – lease – back lizing je forma posrednog lizinga kod kojih su proizvođač i davalac lizing objekta
različita preduzeća. d)proizvođački lizing je oblik neposrednog lizinga kod koga su postavljeni direktni pravni odnosi između
proizvođača lizing objekta, koji se pojavljuje i kao davalac lizinga, i primaoca lizinga. e)proizvodno–finansijski lizing je sličan
prethodnom lizingu ali se razlikuje po tome što primalac lizinga direktno stupa u pravne odnose i obaveze prema banci koja
kreditira primaoca lizinga u pogledu obaveze iz ugovora o lizingu prema proizvođaču.
Obaveze davaoca lizinga su: 1)da postupa kao savestan i uredan privrednik, 2)da ustupi privredno iskorišćavanje lizing objekta,
3)da uredno održava lizing objekat, 4)da prenese svojinsko-pravna ovlašćenja na primaoca lizinga. Obaveze primaoca lizinga su:
1)obaveza u pogledu plaćanja lizing rate, 2)u pogledu iskorišćavanja lizing objekta, 3)da omogući kontrolu davoca lizinga, 4)da
vrati lizing objekt po proteku ugovorenog roka.
13
pokrića u robnim dokumentima. 4)avalni kredit – banka avalira menicu koju je izdao njen klijent. 5)eskontni kredit – klijent
prodaje banci svoja nedospela potraživanja po menici (ređe čeku), a banka mu isplaćuje nominalni iznos potraživanja umanjen za
diskont. 6)lombardni kredit – banka odobrava klijentu na bazi zaloge pokretne stvari (zlatnih predmeta, hartija od vrednosti, itd.).
7)revolving krediti – su vrsta novčanih kredita koji se mogu višekratno koristiti u utvrđenom vremenskom roku i do utvrđenog
limita. 8)vinkulacioni krediti – su vrsta kredita koja banka odobrava prodavcu (izvozniku) na bazi robe koja služi kao sredstvo
obezbeđenja.
14
predajom predviđenih dokumenata MDA se razlikuje od običnog, neuslovljenog akreditiva kod koga je obično legitimisanje
korisnika (u smislu utvrđivanja identiteta) dovoljan osnov za naplatu akreditivne sume. Plaćanjem putem MDA najbolje se štite
interesi obeju ugovornih strana. Prodavac je siguran da robu neće uzalud isporučiti, već da će ona svakako biti preuzeta od strane
kupca. Prodavac obezbeđuje naplatu robe odmah nakon predaje dokumenata, a ne nakon prijema isporuke. Kupac može zaključiti
ugovor o međunarodnoj prodaji i ako u tom trenutku nema potrebna devizna sredstva (banka će ga kreditirati). MDA vrši funkciju
instrumenta plaćanja kod svih ugovora kod kojih se plaćanje cene robe ili usluge može vezati za određene dokumente. MDA može
poslužiti i kao sredstvo razmene novca, sredstvo kredita i sredstvo obezbeđenja.
Osnovna načela MDA su: 1)načelo samostalnosti MDA u odnosu na osnovni posao. 2)načelo samostalnosti i nezavisnosti odnosa
između učesnika u MDA. 3)načelo poslovanja dokumentima, a ne robom.
U poslu MDA učestvuju najmanje tri lica: nalogodavac za otvaranje akreditiva, akreditivna banka i korisnik akreditiva.
Nalogodavac (kupac) je lice koje izdaje svojoj banci nalog za otvaranje akreditiva u korist njegovog poverioca (prodavca) koji se
time javlja kao korisnik akreditiva. Banka koja prihvata nalog i otvara akreditiv je akreditivna banka. U zemlji korisnika se
angažuju i druge banke. Avizirajuća banka je posrednička banka koja po nalogu akreditivne banke obaveštava korisnika da je za
njega otvoren akreditiv, ali sama ne preuzima nikakvu obavezu u pogledu isplate akreditivne sume. Konfirmirajuća banka
preuzima po nalogu akreditivne banke obavezu prema korisniku da će mu po prezentaciji dokumenata isplatiti akreditivnu sumu.
Vrste akreditiva – Akreditiv može biti opoziv ili neopoziv. Ako se radi o opozivom akreditivu banka može u svakom trenutku da
izmeni ili poništi akreditiv. Neopoziv akreditiv stvara čvrstu pravnu obavezu akreditivnoj banci da će pri ispunjenju uslova iz
akreditiva platiti menicu. Akreditivi se dele i na potvrđene i nepotvrđene. Ako za isplatu akreditivne sume odgovara samo
akreditivna banka radi se o nepotvrđenom MDA. Kada se korespodentna banka obaveže radi se o potvrđenom MDA. Akreditivi se
mogu deliti i na loro i nostro akreditive. Loro (dolazeći) akreditivi su oni koje otvaraju strani subjekti u korist naših privrednih
org. kao korisnika, dok nostro akreditive otvaraju naše org. u korist stranih korisnika. Akceptni akreditivi se koriste prilikom
prodaje robe inostranom kupcu na kredit. Kod negocijacionog akreditiva prodavac vuče menicu na kupca, koji je akceptira i
istovremeno ovlašćuje svoju banku da tu menicu, po prijemu odgovarajućih robnih dokumenata, isplati. Prenosiv akreditiv je
akreditiv na osnovu koga korisnik ima pravo da banci koja je pozvana da izvrši isplatu ili akceptiranje izda uputstva da akreditiv
stavi na raspolaganje jednoj ili nekoliko drugih korisnika. Akreditiv se može preneti samo jednom i to ako je izričito označen kao
“prenosiv”, u protivnom se radi o neprenosivom akreditivu. Pod rotativnim akreditivima se podrazumevaju akreditivi koji se
isplatom akreditivne sume ne gase već se obnavljaju u istom iznosu. Kontra akreditivi su akreditivi kod kojih nalogodavac
akreditiva izdaje nalog akreditivnoj banci da otvori novi akreditiv, a pokriće za taj akreditiv predstavlja drugi akreditiv koji je u
njegovu korist otvoren kod iste banke.
Akreditivna banka se obavezuje da će sama ili preko korespondentne banke: 1)Obavestiti korisnika o otvaranju akreditiva.
2)Ispitati prezentirana dokumenta i ispunjenost drugih akreditivnih uslova. 3)Ispuniti obavezu plaćanja, akceptiranja ili
negociranja uz preuzimanje dokumenata. 4)Predati honorisana dokumenta nalogodavcu. 5)Pri izvršenju svih obaveza slediti
naloge i instrukcije nalogodavca.
15
Obaveze banke su: 1)postupanje u skladu sa prihvaćenim nalogom i sa naknadno datim instrukcijama, 2)uručivanje dokumenata
trasatu lično ili preko inkaso banke, 3)istovremena naplata potraživanja na način predviđen nalogom, 4)podnošenje računa i
predaja naplaćenog iznosa. Za svoj rad i dostavna i inkaso banka imaju pravo na proviziju i naknadu troškova.
39. Menica
Pod menicom se podrazumeva hartija od vrednosti po naredbi na osnovu zakona, kojom se njen izdavalac (trasant) obavezuje da
će sam ili po njegovom nalogu, određenom trećem licu (remitentu) o dospelosti biti isplaćen menični iznos na određenom mestu
od strane lica kome je upućena naredba za isplatu (trasata) ili od strane izdavaoca menice (trasanta). Menica je relativno duže
vreme u cirkulaciji i zbog toga je prvenstveno kreditno sredstvo i sredstvo obezbeđenja potraživanja. Najznačajnija podela menica
je na: 1)trasirane (vučene) menice, 2)sopstvene menice, 3)sopstvene trasirane menice. Postoje dve vrste trasiranih menica:
a)trasirana menica po sopstvenoj naredbi, b)menica trasirana na trasanta. Kod trasirane menice postoje tri bitna lica: 1)trasant
(izdavalac menice), 2)trasat (lice kome se upućuje nalog za isplatu menice) i 3)remitent (imalac menice kome o dospelosti treba
da se isplati menični iznos). Kod sopstvene menice izdavalac menice (trasant) se obavezuje da će isplatiti meničnu svotu o
dospelosti remitentu. Kod sopstvene trasirane menice izdavalac menice vuče isplatu te menice na samoga sebe. Kod ove menice
trasant, trasat i remitent je izdavalac menice.
Blanko menica – ne sadrži sve bitne menične elemente i zbog toga nije u potpunosti punovažna menica. Ova menica se izdaje
kada svi bitni menični elementi nisu poznati. Ova menica će biti izdata i postaće menica u punom pravnom smislu te reči tek kada
se u menično pismo unesu svi bitni elementi.
Osnovna menična načela su: 1)Načelo pismenosti (formalnosti) menice – sve hartije od vrednosti su punovažne jedino onda ako su
u pismenom obliku. 2)Načelo inkorporacije – ukazuje na neodvojivost prava iz hartije od vrednosti i prava na hartiju od vrednosti.
3)Načelo fiksne menične obaveze – znači da meničnu obavezu u pogledu obima i sadržine predstavlja samo ono što je
konstatovano na menici. 4)Načelo menične strogosti – je kompleksno jer se izražava i prema meničnom dužniku i prema
meničnom poveriocu. Ovo načelo znači da menični dužnik mora da isplati menični iznos, pa tek onda, ako to želi i hoće može da
se parniči. Menična strogost prema meničnom poveriocu se ogleda u tome što on u ostvarivanju svojih prava iz menice mora da se
pridržava veoma kratkih meničnih rokova i propisanih meničnih radnji; 5)Načelo menične solidarnosti – znači da svaki menični
dužnik solidarno odgovara sa drugim meničnim dužnicima u pogledu isplate menične svote. Menični poverilac prvo mora da
zahteva isplatu meničnog iznosa o dospelosti menice od strane glavnih meničnih dužnika, a to su akceptant, trasant i izdavalac
sopstvene menice. Drugi regresni menični dužnici po menici su jedino uslovno i subsidijerno obavezni; 6)Načelo samostalnosti
menične obaveze - znači da je svaki od meničnih potpisnika samostalan i nezavisan menični dužnik i da njegovu obavezu pravno
ne utiču obaveze drugih meničnih dužnika; 7)Načelo neposrednosti menice – znači da je svaki od meničnih dužnika neposredno
odgovoran imaocu menice.
16
Menica je punovažna ako sadrži sve bitne menične elemente koji su zakonom propisani. Trasirana menica mora da sadrži sledeće
bitne menične elemente: 1)Izričito označenje da se radi o menici; 2)Bezuslovni uput za isplatu određene svote novca; 3)Ime
trasata tj. lica koje treba da plati menicu; 4)Označenje dospelosti menice; 5)Mesto plaćanja menice; 6)Ime remitenta tj. lica kome
se ili po čijoj naredbi se menica mora isplatiti; 7)Datum izdavanja menice; 8)Mesto izdavanja menice; 9)Potpis trasanta tj. lica
koje je izdalo menicu. U opšte menične elemente spadaju 1) i 2), u personalne 3), 6) i 9), u kalendarske 4) i 7), u geografske 5) i
8). Pretpostavljeni bitni menični elementi su: dospelost menice, mesto izdavanja menice i mesto plaćanja menice.
40. Ček
Pod čekom se podrazumeva hartija od vrednosti kojom se njen izdavalac (trasant) nalogom obraća drugom licu (trasatu) koje je
bankarska org., da o dospelosti isplati čekovni iznos na teret njegovog pokrića zakonitom imaocu čeka. Po svojoj pravnoj prirodi
ček je veoma sličan menici, a to znači da spada u grupu pravnih poslova koji nastaju jednostranom izjavom volje. Osnovna
sličnost između menice i čeka je to što su oni namenjeni prvenstveno robno-novčanoj cirkulaciji i što kod njih osnovna obaveza
glasi na određenu svotu novca. Osnovna razlika je u tome što je menica prvenstveno sredstvo obezbeđenja, a često i sredstvo
kredita, dok je ček prvenstveno sredstvo plaćanja. Kod nas je ček često hartija od vrednosti na donosioca dok je menica
prvenstveno hartija od vrednosti po naredbi. Kod čeka postoji mnogo čvršća povezanost sa drugim bankarskim poslovima nego
kod menice (trasat kod čeka uvek mora biti bankarska org., a kod menice može da bude svako fizičko i pravno lice). U trenutku
izdavanja čeka trasant mora imati pokriće kod trasata, a kod menice u trenutku dospelosti menice.
Prema načinu određivanja imaoca prava iz čeka razlikujemo sledeće vrste čekova: 1)Čekovi na ime – prenose se cesijom ali se
mogu prenositi i indosamentom. Rekta čekovi se mogu prenositi samo cesijom; 2)Po naredbi – se prenose indosamentom; 3)Na
donosioca – se najbrže prenose običnom predajom tj. tradicijom. 4)Alternativni čekovi – sadrže ime remitenta i klauzulu da trasat
može da isplati čekovni iznos i donosiocu tog čeka. Može se preneti prostom tradicijom, a može se istovremeno prenositi cesijom
i indosamentom.
Prema nameni i drugim svojstvima, čekovi mogu biti: 1)isplatni čekovi su čekovi kod kojih trasat isplaćuje čekovnu svotu u
gotovom novcu; 2)obračunski (virmanski) čekovi su čekovi kod kojih se isplata čekovnog iznosa vrši prenosom, sa tekućeg računa
trasanta u korist tekućeg ili žiro-računa imaoca tog čeka; 3)barirani (precrtani) čekovi – su čekovi koji se realizuju u isplati
odgovarajućoj banci koja je naznačena na čeku, a koja tada istupa kao punomoćnik remitenta. Postoje opšti i posebno precrtani
barirani čekovi; 4)dokumentarni čekovi – isplata čekova uslovljena je istovremenom prezentacijom određenih robnih dokumnata;
5)akreditivni čekovi 6)putnički čekovi –su se pojavili radi podmirivanja svih troškova plaćanja na putevima tj. na putovanju.
7)cirkularne čekove izdaje banka u svojstvu trasanta i predaje ih svom klijentu kao remitentu, u cilju naplate tog čeka kod te banke
ili kod druge korespondentne banke; 8)vizirani čekovi – sadrže klauzulu koju na njih stavlja banka o postojanju pokrića u trenutku
izdavanja tog čeka; 9)certificirani čekovi – i kod njih banka unosi u ček klauzulu o postojanju pokrića u trenutku izdavanja tog
čeka, ali kod njih postoji sigurnost naplate čeka o dospelosti.
Bitni čekovni elementi su: 1)označenje da je ta pismena isprava ček, 2)bezuslovni nalog za isplatu određene svote novca iz
trasantovog pokrića kod trasata, 3)ime lica koje treba da isplati ček tj. ime trasata, 4)mesto plaćanja čeka, 5)datum i mesto
izdavanja čeka, 6)potpis lica koje je izdalo ček tj. potpis trasanta. 1) i 2) su opšte bitni čekovni elementi, 4) i mesto izdavanja čeka
su geografski bitni čekovni elementi, 3) i 6) su personalni bitni čekovni elementi. Datum izdavanja čeka je kalanderski bitni
čekovni element.
17