UVOD

Nakon detaljnih priprema i dvogodišnje gradnje 3. listopada 1885. godine svečano je otvorena
impozantna kazališna zgrada na Riječini, Općinsko kazalište (Teatro comunale). Izgrađeno je na
tadašnjem trgu Urmeny, prema projektu bečkih arhitekata Fellnera i Helmera, kao druga glavna
hrvatska kazališna kuća - poslije Osijeka, a prije Splita i Zagreba. Za taj su svečani trenutak
pomno pripremane i dvije velike opere: »Aida« i »Giaconda«, a tom je prigodom prvi put u
Rijeci zasjala električna rasvjeta. Prvi posjetitelji i uzvanici mogli su uživati u velebnom
kazališnom zdanju, remek djelu arhitekture svoga doba, koje je od tada pa do danas nekoliko puta
mijenjalo naziv: Teatro Verdi (1913.), Narodno kazalište Ivana Zajca (1953.) odnosno Narodno
kazalište »Ivan Zajc« i napokon Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca (1994.).
Mnoge velike predstave i veliki umjetnici na pozornici Kazališta tijekom 119 godina potvrdili
su njegovu bitnu ulogu u kulturnom životu Rijeke i Hrvatske.

1
1. ARHITEKTI

Riječko kazalište po narudžbi Gradskog zastupstva projektirao je glasoviti Wiener Atelier-

Felner-Helmer. Taj atelje je bio poznat u čitavoj Europi, a nastao je udruživanjem dvojice
arhitekata specializiranih za kazališta, Ferdinanda Fellnera i Hermana Gottlieba Helmera. Atelje
je izradio projekte za 53 kazališta, najveći ih je broj ostvaren na području bivše Austro-Ugarske
monarhije.1 Izvan Monarhije su projektirali 13 kazališnih zgrada, u Rumunjskoj, Rusiji,
Bugarskoj, Njemačkoj i Švicarskoj.
Drvena kazališta su stalno gorila, a što je bio razlog za gradnju stalnih, zidnih kazališnih
zgrada, koje su bile dekor modernih gradova. Nakon izgradnje riječkog Općinskog kazališta
Wiener Atelier-Fellner-Helmer izradio je projekt za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.

1.1. Arhitekt Ferdinand Fellner

Rođen 1847. godine u Beču, član stare bečke obitelji. Osnivač Ateljea Fellner je
Ferdinandov otac Ferdinand st. Ferdinand ml. je nakon završetka Velike realke nastavio studij
arhitekture na Visokoj tehničkoj školi u Beču te je diplomirao za arhitekta 1866. U očevu ateljeu
je počeo raditi projekte za kazališne zgrade. Nakon očeve smrti 1871.godine vodi samostalno
atelje. Ferdinand ml. je umro 1916. godine, a njega je pak nasljedio sin, također Ferdinand koji je
kao diplomirani arhitekt vodio taj atelje dalje.

1.2. Arhitekt Herman Gottlieb Helmer

Rođen je 1849. godine u Hamburgu. Bio je sin zlatara. Završio je školu za graditelje, a
kasnije je diplomirao građevinarstvo na Polytechnici u Hannoveru. Sa samo 21 godinu
projektirao je varaždinsko kazalište, te se u Varaždinu oženio domaćom djevojkom. Od 1873. se
udružuje u zajedničko poduzeće s Ferdinandom Fellnerom kod čijeg je oca od 1863. bio
arhitekturni crtač. F.Fellner i H.G.Helmersu radili su skupa 34 godine. Okupili su brojne

1
Narodno kazalište Ivan Zajc. Rijeka: Narodno kazalište »Ivan Zajc« i izdavački centar Rijeka. 1981.

2
suradnike, kao slikare J.Kotta, F.Matscha, kipare Richarda Kauffungena i Reinholda Volkla,
braću Klimt i dr., te je ta ekipa radila plastiku, štukature, zastore i stropne dekoracije.2

Nacrt pročelja kazališta u Rijeci

2
Narodno kazalište Ivan Zajc. Rijeka: Narodno kazalište »Ivana Zajca« i izdavački centar Rijeka. 1981.

3
2. POVIJEST KAZALIŠTA OD 1883.-1945.

Tradicija teatarskog života u Rijeci traje više od dva stoljeća. Prvo kazališno zdanje u Rijeci
podignuto je 1765. godine, no ono je služilo i u druge svrhe, te zbog toga krajem 18. stoljeća
započinje gradnja novoga kazališta kojega otvara trgovac i ugledni građanin Rijeke Andrija
Ljudevit Adamić, 1805.godine. U prelijepoj zgradi s velikim gledalištem i tri kata loža, te s
klasičnim pročeljem, tj. u Teatru Adamić (tu se danas nalazi Gradska biblioteka, uprava i
administracija Narodnog kazališta »Ivan Zajc« i prostorije Zajednice Talijana Istre i Rijeke.),
odvijao se kroz sljedećih osamdesetak godina kazališni život u Rijeci koji je bio ispunjen
pretežito talijanskim gostovanjima i nešto manje gostovanjima njemačkih opernih i dramskih
družina. No, osamdesetih godina 19. stoljeća nekoliko europskih kazališnih kuća pogodio je
požar, te su se u svim gradovima Monarhije počele poduzimati sigurnosne mjere opreza, a Teatar
Adamić nije zadovoljavao potrebne uvjete za normalan rad, te ga je riječko Municipalno
zastupstvo odlučilo srušiti i sagraditi potpuno novo, suvremeno i moderno kazalište koje će
odgovarati srednjoeuropskim standardima. Riječka gradska uprava je 1883. godine na čelu sa
slavnim gradonačelnikom Giovanniem Ciottom, unukom još slavnijega Andrija Ljudevita
Adamića, donijela odluku da se podigne nova kazališna zgrada na Riječini, zasigurno je bila
svijesna čina koji se mjeri stoljećima unaprijed.

4
 Rijeka, neka proslava u starom kazalištu

2.1. Kako se gradilo kazalište

Zbog nedostatka ravna terena Rijeka je izrazito nepovoljna za izgradnju, osobito velikih
zgrada. Odlučeno je da se kazališna zgrada gradi na tadašnjem prostranom trgu Urmeny
(današnja Uljarska ulica). Premda je riječ o prostranu trgu, urbanistički položaj kazališta posve je
netipičan. Kazalište se nalazi u trgovačkoj zoni, uz Gradsku tržnicu i ribarnicu, u blizini luke i
starog kanala Rječine. Nepovoljan naplavni i nasuti teren te česta pojava visokih voda učinili su
projekt vrlo zahtjevnim.
Projekt je naručen u Beču, u specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod već spomenutih
arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera koji su do tada projektirali više
kazališnih zgrada, većim dijelom u Monarhiji, npr. Stadttheater Beč 1870.-1872., Teatar Varaždin
1870.-1873., Volkstheater Budimpešta 1875. Nakon nekoliko mjeseci projektiranja, te izlaganja
skica na uvid javnosti, početkom lipnja 1883. stižu razrađeni planovi s predračunom od oko
313.000 forinti i uskoro se raspisuje natječaj za izvođenje radova. U kolovozu 1883. godine
započinje kopanje temelja.
Budući da je tlo na kojem se gradilo kazalište vrlo nekvalitetno za temalje, vlažno i blatno,
posebna komisija donosi odluku da se temeljenje mora izvesti na pilotima. Ispod razine najviše
plime zabijeno je 2000 pilota, a preko pilota je premazan betonski sloj koji je neko vrijeme
mirovao da bi se postigla potrebna čvrstoća. Zbog problema s visokom vodom zgrada nije imala
podrum ni odgovarajuće prateće prostore. Rad na kazalištu nadzirala je komisija stručnjaka.
Početkom 1884.godine, građevinu posjećuje gradonačelnik G.Ciotta s predsjednikom Magistrata
E.Brelićem. Radilo se danonoćno, porušeni su temelji zidani slabom žbukom, pa je nad slojem
betona počela gradnja prvih zidova zgrade. U travnju 1884. su se već razabirale konture
impozantne zgrade. U kolovozu zgrada je bila sagrađena do pod krov. Svečanost pokrivanja
krova bila je obilježena ukrasima, transparentom, riječkim grbom i velikim natpisom »Živjela
Rijeka«.
Predračun je iznosio 313.000 fiorina, no trebalo mu je dodati umjetnička djela, obogatiti
pročelje kipovima, učiniti rakošnim i elegantnim gledalište itd., te je zgrada sa svim tim
dodacima stajala 514.214,09 forinta.
U drugoj se fazi radila plastika pročelja i uređivala se unutrašnjost. Počelo je postavljanje
sokola od bijelog kamena, a iz Engleske je stiglo željezo za unutrašnjost. Kiparske radove i

5
izvedbu plastičnih ukrasa preuzeo je kipar R.Volkl iz Beča. Štukature je radio riječki kipar Santo
Barbieri, no kasnije su to izvodili bečki kipari Volkl i Silberbauern jer je S.Barbieri otkazao
ugovor. Ličilačke radove, oslikavanje željezne zavjese i pozlatu izvodio je bečki slikar J.Kott.
Izrada kipova na timpanonu, visoki reljef »Apolon s nimfama«, povjerena je bečkoj Kiparskoj
zadruzi, umjetnicima Kauffungenu i Fritschu, a četiri figuralne grupe »Muzika« na pročelju
izradio je poznati venecijanski kipar Augusto Benvenutti, autor spomenika Giorgioneu u Castel
Franco i Garibaldiu u Veneciji. Za uređenje scene pozvan je tada najpoznatiji scenograf Pietro
Bertoja koji uz inscenacije za otvorenje kazališta, radi i dekoraciju za plesnu dvoranu budući da
je bila predviđena mogućnost pretvaranja kazališnog auditorija i glumišta u dvoranu pomoću
hrastova montažnog poda.
Dužnost direktora–konstruktora kazališta preuzima Giacomo Zammattio, arhitekt, đak bečke
Politehnike, koji će se od 1.prosinca 1884. sudbinski vezati za Rijeku i u stambenim četvrtima
Dolac i Brajda ostaviti izuzetni pečat svoje darovitosti.3
Zgrada je podignuta tako da je vanjština u visokoj renesansi, a unutrašnjost u visokom baroku.
Riječka kazališna kuća sagrađena je druga po redu, iza Osijeka (1865.).

Gore: Presjek Foyera »Općinskog kazališta« u Rijeci Gore: Nacrt pročelja; Dolje. Tlocrt kazališne
zgrade arhitekata Fellnera i Helmera

3
Matejčić, Radmila. Kako čitati grad. Rijeka: Izdavački centar Rijeka. 1990.

6
2.2. Vanjski izgled kazališta
Pri oblikovanju vanjštine Fellner i Helmer pribjegavaju svojem omiljenom stilu i omiljenom
motivu Tempelfronta (templum-pročelje), primjenjenom na kazalištima u Beču, Brnu (na koje
kazalište i nalikuje) i Budimpešti. Timpanon glavnog pročelja nosi šest stupova (u prizemlju su
četiri), od kojih krajnji, blizu postavljeni, ne tvore interkolumnij. Na timpanonu se nalazi, visoki
reljef (ispupčenost) »Apolon s lirom« okružen nimfama. Apolon je grčki bog sunca i svijetlosti,
ujedno i zaštitnik pjesništva i muzike, a ovdje je prikazan s lirom, poznatim trzalački
instrumentom grčkih pjesnika i pjevača. Okružen je nimfama koje simboliziraju ljepotu i provode
veseo i bezbrižan život. Iza kolonade, iznad vrata za balkon, vodoravni je friz u plitkom reljefu.
Nad atikom glavnog pročelja, u drugom i trećem planu, položene su kupole gledališta i
pozornice.
Na pročelju, točnije na kruništu teatra smještene su četiri figuralne grupe koje simboliziraju
Dramu i Muziku. Te velike grupe izradio je Augusto Benvenutti. Kipovi su u obliku puttia tj.
malih golih dječaka sa krilima. Promatrajući kipove vidimo da ti likovi postaju humanizirani,
ustvari vidimo njihove emocije, njihov duh koji je vedar i raspjevan.

7
 To visokorenesansno rješenje slijede i sva ostala pročelja: pilastri tj. četverobridni stupovi koji
stoje uza sam zid ili su jednim djelom svoje debljine ugrađeni u zid, zatim trokutni natprozornici,
parapetne balustrade (ograda koja čuva od pada), prozorske klupice i razdjelni vijenci koji
raščlanjuju zidno platno, a dva rizalitna izbočenja čine korpus kazališta raščlanjenim i plastičnim.

Apolon s lirom Gore: Figuralna grupa muzika; Dolje: putti s likom tragedije

2.3. Unutrašnjost kazališta

U siječnju 1885.godine održana je javna sjednica gradskog zastupstva na kojoj je donijeta
povijesna odluka o uvođenju električne rasvjete u kazališnu zgradu. Posao elektrifikacije
povjeren je vodstvu bečke tvrtke Kremenezky, Mayer & Comp.koja je jamčila da će rasvjeta biti
izvrsna, te je kazalište bilo prava prigoda za »električnu premijeru« jer to je bilo prvo mjesto u
Rijeci sa rasvjetom tj. prva žarulja je zasjala u kazalištu - i u Rijeci. Tako je bilo i sa telefonom
koji je uveden iste god. u kazalište i izravnim linijama spojen s policijom i vatrogascima. Tek su
se više godina kasnije proširile gradom nove linije.
F.Fellner i H.Helmer napravili su nacrte za namještaj, željezni zastor poput perzijskog saga
dekorirao je bečki slikar J.Kott, a platneni zastor je »široko oslikao s naturalizmom« 4poznati
bečki dvorski scenograf Brioschi s grupom Burghartet Kautsky, koji su napravili i harlequin.
Istovremeno su bile gotove slike za strop auditorija koje su bile povjerene slikaru Franzu
Matschu koji je u suradnji s braćom Gustavom i Ernestom Klimtom izveo alegorijske-simboličke
kompozicije plesa, ljubavi, operete, koncerta, religiozne i ratne glazbe s golim figurama i u

4
Narodno kazalište Ivan Zajc. Rijeka: Narodno kazalište “Ivan Zajc” i Izdavački centar Rijeka. 1981.

8
plošno primjenjenim dekorativnim kolorističkim skalama. Ti navedeni prizori izvedeni su u
baroknom stilu, razmahanih linija i dinamične međuigre mase i prostora, te se dobiva dojam
dramatike i gibanja. Prikazuju sve ono što kazalište uključuje: zabavu, glazbu, zanos, ljepotu,
povijest i kulturu. U sredini stropa postavljen je predivni tzv. »čaroban luster« izveden u Beču.
Dakle, nasuprot odmjerenoj vanjštini, stoji kićena i raskošna neobarokna unutrašnjost.
Barokna je dekoracija dosljedno provedena u svim prostorima, a koncentrirana je u gledalištu u
kojem je kao bel etage (fr. lijep kat) posebno izdvojen prvi kat.
Zgrada je u osnovi pravilna, simetrična tlocrta i pročelja. Preko trijema, nekoliko stuba
odignutih od trga, stiže se u vestibul, središnje postavljeno široko predvorje, od kojega lijevo i
desno vode stube za lože, a ravno se ulazi u parter. Gledalište potkovičasta oblika okruženo je
ložama u tri razine, a posebno su izdvojene proscenijske lože (proscenij je prednji dio pozornice,
koji se nalazi sasvim blizu publike odnosno između zastora i orkestra) koje izgledaju kao
slobodan balkon. Bočno su smještena stubišta kojima se izravno ulazi na prilično velik prostor
balkona – galerije, koji je odraz demokratizacije kazališta i uobičajen je u kazališnim kućama
druge polovice 19. stoljeća u Srednjoj Europi. Svod je okrugao, ravan i geometrijski izdijeljen.
Preko njega je rokoko dekoracija veoma visoke kvalitete. Fellner i Helmer su osamostalili
proscenij kao posebni dio građevine koji je prijelazni od gledališta prema glumištu, a u toj
međuzoni smješten je orkestar neznatno snižen u odnosu prema gledalištu, na kojega se nastavlja
povišena skošena pozornica, a iza nje stražnja pozornica. Još dva para stubišta smještena su uz
proscenij te pozornicu i prateće prostorije. Kazalište je primjer potpuno novog pristupa u
rješavanju funkcije. Odnos se gledališta i pomoćnih i pratećih prostora s razvitkom kazališne
tehnike i diferencijacijom kazališnog osoblja neprestano mijenja u korist potonjih. Ovo kazalište
u kojem su i dalje nastupale jedino gostujuće družine, bilo je potpuno opremljeno za slučaj
uspostave stalnog ansambla. Moglo je primiti oko 1.240 gledatelja.
Umjesto drvene, za konstrukciju je gledališta primjenjena čelična konstrukcija stupova i
greda, i to je prvo takvo kazalište na našim prostorima. Može se primjetiti da se čelična konstruk-
cija gledališta uopće ne osjeća budući da je ukras nadvladao i posve prekrio konstruktivne
elemente. Međutim, ta primjenjena čelična konstrukcija još nije provedena dosljedno budući da je
krovna konstrukcija pozornice ostala drvena, ojačana čeličnim vezama i zategama, za razliku od
Zagrebačkog kazališta izgrađenog deset godina kasnije, gdje je sva unutrašnjost od čelika.

9
 Okretna pozornica s jednim središnjim propadalištem te studiozno provedena ventilacija, bile
su novine po kojima ovo kazalište postaje jedno od najmodernijih u Europi.

Strop gledališta HNK Ivana pl. Zajca Parter i lože Riječkog kazališta

2.4. Svečano otvorenje, 1885.

Nakon dugotrajnih i mukotrpnih priprema, nakon dvogodišnje gradnje i nestrpljiva iščekivanja
konačno je osvanuo 3. listopad 1885. godine, dan otvorenja novoga OPĆINSKOG
KAZALIŠTA (Teatro Comunale).
Pred ulaznim trijemom zgrade stajao je riječki gradonačelnik Giovanno Ciotta, oko njega
gradski vjećnici, arhitekti F.Fellner i H.G.Helmer te ostali umjetnici i stručnjaci koji su se
iskazali gradeći kazalište, zatim Guverner i princ Lobkowitz, zapovjednik riječkog garnizona
(garnizon-posada koja se nalazi na obrambenom mjestu). Tu su bili i riječki župnik Ivan Fijamin,
predsjednik suda, riječki zastupnik u mađarskom Parlamentu, zapovjednik riječke hrvatske
pukovnije »Jelačić«, te drugi časnici i visoka gospoda.
Prvi je progovorio arhitekt Fellner čija je zadaća bila da svoje djelo simbolički preda
Gradonačelniku i Gradu. Obratio se riječima »...Bilo bi neotklonivo moralno uništenje kada se za
sav narod ne bi trasirali putovi za duhovnu intuiciju i stvaralaštvo na intelektualnom polju. Taj
žrtvenik, na kojem će se obrazovati i srce i duh, treba da bude naše kazalište.« 5 Predstavnik

5
Matejčić, Radmila. Kako čitati grad. Rijeka: Izdavački centar Rijeka. 1990.

10
izvođača ocjenjuje kazalište kao »djelo, koje je časno svjedočanstvo umjetničkih nastojanja,
osjećanja solidarnosti i pripravnosti na žrtvu građana ovog veličanstvenog pomorskog grada.« 6
Po završetku govora ostalih uzvanika, sudionici su se uputili u atrij, gdje je ispod ulaznih vrata u
teatar, ugrađena metalna tuba s plakatom prve kazališne sezone u novoj zgradi, s tlocrtom i
pročeljem zgrade, s potpisom zaslužnika i stručnjaka. U tubu je stavljen dokument što govori o
okolnostima gradnje i novcima koji su bili u opticaju. Kod polaganja »posljednje stepenice«
simboličko dovršenje zgrade započeo je udarcima čekića Gradonačelnik, nastavio je Guverner i
ostali. Za to vrijeme Gradska glazba zabavljala je narod veselim programom i obilježila
svečanost izvođenjem carske i mađarske himne. Ta svečanost se odvijala u jutarnjim satima, a
nastavak se odvijao istu večer. Za taj svečani trenutak koji se s nestrpljenjem očekivao pomno su
pripremane i dvije velike opere, još neizvođene u Rijeci: bile su to spektakularno izvedene, prva,
Verdijeva »Aida« i zatim Ponchiellijeva »Gioconda«. Operama je ravnao maestro Gaetano
Cimini, a zabljesnula su već znana i omiljena pjevačka imena – Medea Borrelli, Clotilde Sartori i
Mary Guttember, no posjetitelji su uživali i u pravom tehnološkom čudu svoga vremena: prvoj
električnoj žarulji i prvom telefonu u gradu postavljenima upravo u teatru! Riječka publika je
oduvijek voljela i jedva je čekala nova gostovanja omiljenih komičnih i opernih družina iz
Venecije, Milana i drugih kazališnih središta. Riječko kazalište su pohodila brojna slavna imena
kazališne umjetnosti poput slavnog skladatelja Giacoma Puccinija i Pietra Mascagnija koji je
dirigirao svojom operom »Il piccolo Marat«, zatim rođena Riječanka, velika glumica Irma
Gramatica, i ostale poznate ličnosti. Poseban događaj za Riječane bio je kada se 1907. na
predstavi u kazalištu pojavio Gabriele d'Annunzio. Djela su mu već bila izvođena, a njegova
slava pjesnika i dramatičara već neprikosnovena. Kad se pojavio u loži, predstava je prekinuta,
glumci mu se pokloniše, a u gledalištu je prvo zastao dah, potom je uslijedio buran pljesak.

2.5. Preimenovanje kazališta – »Teatro Verdi«

U svojoj bogatoj i burnoj prošlosti Riječko kazalište je nekoliko puta mjenjalo svoj naziv:
nakon Općinskog, kazalište je 1913. godine preimenovano u »Teatro Verdi« prema najvećem
talijanskom opernom skladatelju što je bio logičan izbor jer je bio jedan od najvećih miljenika
riječke publike.

6
Matejčić, Radmila. Kako čitati grad. Rijeka: Izdavački centar Rijeka. 1990.

11
3. POVIJEST KAZALIŠTA OD 1945. DO DANAS

Ključan se prijelom, u svakom pogledu, u povijesti riječkog Kazališta zbiva 1945. godine.
Završetkom Drugog svjetskog rata faktički prestaje talijanska vlast nad Rijekom i drugim
hrvatskim prostorima na Jadranu, s druge strane postavljaju se temelji za stvaranje stalnog
Kazališta koje se rađa već iduće godine, jer do sada hrvatska riječ i hrvatski kazališni umjetnici
nisu imali pristupa teatru. Angažirani profesionalni glumci u hrvatskoj drami usavršavali su
dramski sastav preuzet iz Oblasne kazališne družine »Otokar Keršovani« (Okružna kazališna
družina »Nikola Car«, u kojoj su brojni iskusni glumci, odgojeni u Hrvatskom kazalšnom društvu
na Sušaku. Krajem 1945. iz Istre u Rijeku se seli također glumačka ekipa tzv. Oblasna kazališna
družina »Otokar Keršovani« koja se spaja s Okružnom kazališnom družinom »Nikola Car« pod
nazivom Oblasna kazališna družina »Otokar Keršovani«). Njoj je 15. prosinca 1945. godine
povjerena kazališna zgrada na upravljanje, dok je Talijanska drama preuzela zadatak odgajanja
mladih talentiranih ljudi. Svi su radili s nezapamćenim zanosom na pripremama za otvaranje prve
sezone Narodnog kazališta.

12
3.1. Svečano otvorenje, 1946. godine
Došao je dan 20. listopada 1946. godine, toliko očekivano otvorenje redovne sezone
Narodnog kazališta.Tada je izvedena Gundulićeva »Dubravka«, himna slobodi u režiji dr.
Marka Foteza, scenografa Vladimira Žedrinski, te pod ravnanjem dirigenta Borisa Papandopula.
Tom prigodom je izrečena prva hrvatska umjetnička riječ s pozornice zdanja na Riječini.
Istodobno, nema riječi o bilo kakvoj kulturnoj retorziji. Dapače u kazalištu počinju odmah
djelovat sva tri ansambla, hrvatska drama i opera i talijanska drama. U govoru, koji je tada održao
prvi intendant Narodnog kazališta dr. Đuro Rošić, rečeno je između ostalog i ovo: »...Zadatak
našeg kazališta je velik: da radnom narodu ovog kraja, kojeg je dosad tuklo svako zlo i koji je u
ogromnoj većini bio bezdušno izrabljivan po internacionalnom kapitalu, pruži mogućnost da kroz
zabavu stekne viši stepen naobrazbe i da se odgoji u naprednom duhu...u Narodnom kazalištu pod
istim krovom djeluju složno kazališni trudbenici dviju nacija...«7
Poslije »Dubravke«, prva hrvatska opera u povijesti Rijeke u Kazalištu bila je »Nikola Šubić
Zrinski«( 2. studenog 1946.) od hrvatskog kompozitora, Riječanina Ivana Zajca, također u režiji
dr. Marka Foteza, dirigenta Borisa Papandopula, te scenografa Krsta Hegedušića.
Za otvorenje prve sezone, prve predstave talijanske drame, komedija, »Il burbero benefico« od
Carla Goldonija, dana je 26. studenog 1946. u režiji Emilija Della Gatta.
Tako da su osim baleta koji je imao svega tri člana (Brita Moresco, Edita Barnemissa i Anica
Pezelj), počela s radom sva tri sastava nižući premjere tijekom sezone 1946/1947. Upravo je
nevjerovatno da je tako mali broj ansambla(3) bio u stanju izdržati toliki teret.

3.2. 1953. godina – »Narodno kazalište Ivana Zajca«

Riječko narodno kazalište 22. rujna 1953. godine dobiva novo ime prema još jednom
skladatelju, no ovoga puta po najvećem hrvatskom, još uz to i slavnome sugrađaninu – Ivanu
Zajcu koji je još 1857. na riječkoj opernoj sceni ravnao Verdijevim »Nabuccom« i postavi je na
opernu scenu više novih Verdijevih dijela, a 1860. napokon je postavio i vlastitu operu
»Ameliju«, dočekanu s burnim oduševljenjem sugrađana.
7
Narodno kazalište Ivan Zajc. Rijeka: Narodno kazalište »Ivan Zajc« i izdavački centar Rijeka. 1981.

13
 Na svečanoj predstavi, na kojoj je izveden izvadak iz oratorija Ivana Zajca »Prvi grijeh«,
predsjednik Narodnog odbora Rijeka Edo Jardas predao je intendantu kazališta Ferdi Delaku
povelju na kojoj je između ostalog pisalo: »...Riječko kazalište nosit će od sada naziv »Narodno
kazalište Ivana Zajca«...«.8

3.2.1. Ivan Zajc

Ivan Zajc rodio se 3. kolovoza 1832.godine u Rijeci. Tu je polazio osnovnu školu i hrvatsku
gimnaziju, a poslije završenih studija na milanskom konzervatoriju 1855.godine bio je imenovan
ravnateljem riječke opere i dirigentom u riječkom kazalištu, te je djelovao do 1862.godine.U
riječkom kazalištu je 1860. održana praizvedba njegove prve opere »Amelija«. Zatim se
afirmirao u Beču (1862.-1870.) komponirajući operete (»Momci na brod«, »Somnambula«). Tada
stvara i prva djela na hrvatskom: »U boj« (poslije umetnut u operu »Nikola Šubić Zrinjski«),
»Večer na Savi«, kantatu »Istočna zora« itd. Ostavio je golem opus od oko 1200 različitih djela,
kompozicija: 19 opera s tekstovima na hrv., tal., njem., 26 opereta, 50 kantata, 19 misa, 170 solo-
pjesama, 200 zborova, oratorij »Oče naš«, simfonije, scensku muziku (za Gundulićevu
»Dubravku«). Težište njegova stvaranja je opera, u kojoj se oslanja na talijanski stil (uzor mu je
Verdi). Njegovo najbolje djelo je opera »Nikola Šubić Zrinski«. Umro je 1914. godine. Svojim
svestranim djelovanjem kao kompozitor, dirigent, organizator, pedagog označuje jedno od
najznačnijih razdoblja u povijesti hrvatske glazbe.

3.3. Gostovanja i ljetne sezone

U drugom desetljeću drame iz Narodnog kazališta »Ivana Zajca« izašle su iz svoje kuće i
krenule na gostovanja. Hrvatska drama započela je ljetne predstave 1956. godine u parku
Pomorskog i povijesnog muzeja što je izazvalo mnoštvo pohvala. Ta oduševljenja potaknuli su
dramski ansambl da organizira ljetnu sezonu na širokom prostoru Istre, Kvarnera i Hrvatskog
primorja na improviziranim pozornicama od Kopra do Senja i Velog Lošinja sav je dramski
ansambl sa svim svojim tehničkim pomagalima kružio po malim mjestima regije, gdje su ga

8
Narodno kazalište Ivan Zajc. Rijeka: Narodno kazalište »Ivan Zajc« i Izdavački centar Rijeka. 1981.

14
željno očekivali, jer je za mnoge to bio prvi susret s pravim teatrom. Mnogi su turisti mogli
uživati gledajući na pozornici u izvedbi Hrvatske drame »Hamleta«, »Zlatarevo zlato«, »Romea i
Juliju«, »Dundo Maroja« itd. Osim ovih gostovanja na tlu riječke i istarske regije 1957. godine
došlo je do ideje o razmjeni gostovanja jadranskih kazališta(Pule, Zadra, Šibenika i Rijeke, a
Karlovac se također opredjelio za tu suradnju). Talijanska je drama svoje redovite mjesečne
turneje po Istri započela već 1954. godine.

3.4. Rekonstrukcija Riječkog kazališta

Narodno kazaalište »Ivan Zajc« 1.siječnja 1970. godine, zatvara zgradu za javne predstave i
upućena je na temeljitu rekonstrukciju. Godine su činile svoje i uz vidno propadanje, naglo su
počeli propadati i glavni djelovi zgrade (nosive konstrukcije), posebno nosiva konstrukcija loža,
pojavila se opasnost od požara zbog zastarjelih instalacija. Za njegovo održavanje nije bilo ni
razumjevanja, a još manje novaca u toku njegova postojanja. Ipak se radi o kulturnom spomeniku
od nacionalnog značenja što predstavlja jedno od najvrednijih spomenika riječkog područja. Do
temeljne rekonstrukcije dolazi ne samo zbog osposobljavanja kazališne bitne funkcije, već kako
bi se unijela nova, moderna tehnologija u kazališnu unutrašnjost. Na staru godinu 1969. godine
posljednja izvedba u staroj, oronuloj zgradi bila je Tijardovićeva »Mala Floramye«. Posebno
razumjevanje pokazale su radne akcije, tj. organizacije Riječana, a značajan je doprinos dala i
Kazališna zajednica, no tek su na kraju 1972. god. dovršeni svi projekti za rekonstrukciju
kazališta tj. izgrađeni su financijski planovi. Radovi su započeli 1973. godine, te se vjerovalo da
će obnova biti dovršena u roku od četiri do pet godina, no od 1973. prošlo je punih osam godina.
Za to vrijeme kazališna skupina premjestila se u dvoranu tadašnjeg Pionirskog kazališta ( zdanje
hrvatskog narodnog doma izgrađeno 1934. po Pičmanovu projektu9) današnje kazalište lutaka na
Brajdi. Utvrđene su bile slijedeće faze: Prva faza je obuhvaćala kompletnu rekonstrukciju krova,
fasade, vanjske stolarije, gromobrana i kišnih voda. U drugoj fazi je bilo predviđeno probijanje
novih otvora. Treća faza je uključivala ojačanje stropnih konstrukcija. Četvrta faza obuhvaćala je
sve radove u suterenu u unutrašnjosti tj. iskop, betoniranje i izolaciju sa grubim podovima, te
svim pregradnim zidovima i unutarnjom stolarijom. Peta faza uključivala je izradu
elektroinstalacijske slabe i jake struje, vodoinstalacije, ozvučenje gledališta, klimatizacija,

9
Narodno kazalište Ivan Zajc. Rijeka: Narodno kazalište »Ivan Zajc« i Izdavački centar Rijeka. 1981.

15
nanošenje grube žbuke. Šesta faza obuhvaćala je sve ostale instalacije, mehanizaciju pozornice i
nanošenje fine žbuke. U sedmoj fazi planirano je uređenje scenske rasvjete kao i svi dekoraterski
radovi (Glihine gromače), te posljednja, osma faza, uključuje opremanje kazališta i uređivanje
njegova okoliša. Ipak i u nepovoljnim uvjetima, Hrvatska drama u tom razdoblju postiže
vrhunske umjetničke rezultate: 1979. godine dobiva Nagradu grada Rijeke za sveukupnu
umjetničku djelatnost, a predstava »Paskvelija« Živka Činga u režiji Ljubiše Georgievskog 1981.
proglašena je najboljom predstavom u cjelini u Hrvatskoj, ocjenom stručne komisije Udruženja
dramskih umjetnika Hrvatske. 27. studenog 1981. godine otvara se obnovljena zgrada Narodnog
kazališta »Ivan Zajc« u Rijeci, ali zbog iščekivanja uporabne dozvole zatvara se ponovo do lipnja
1982., a do tada se igra po mjesnim zajednicama.
Modernizirano je nekoliko elemenata u zgradi kazališta, kojima je svrha da omoguće
prikladnije i bolje uvjete za izvođače i gledateljstvo. Tako podij orkestra ima pet zasebnih
segmenata koji se pomoću pneumatike (djeluje s pomoću zraka) mogu postaviti u bilo koji
položaj; izgrađena je i okretna pozornica promjera devet metara koja se okreće pomoću
beskonačnoga užeta, zatim rasvjetni portali koji su smješteni lijevo i desno od pozornice, te portal
pored zastora kao i tri mosta. Postavljeni su i elektroakustični uređaji za zvučne efekte, uvedeno
je kompjutersko upravljanje scenskom rasvjetom kao i interfonske veze za pozive glumcima. Uz
veliku dvoranu s gledalištem što ga čine parter, mezanin, dva kata loža i balkon, koji broji
ukupno 677 mjesta, prostor kazališnog foyera može primiti oko 90 ljudi.
Sa sezonom 1982 / 1983 počinje redovna djelatnost u zgradi Narodnog kazališta »Ivan Zajc«.

16
 Rekonstrukcija kazališta izvana Rekonstrukcija kazališta u unutrašnjosti

3.5. Svečani zastor – Oton Gliha

Svečani zastor Otona Glihe u novootvorenom kazalištu »Ivan Zajc« (1981.) u Rijeci idejom i
likovnom dimenzijom nadmašuje dekorativnu funkciju.
Dakako u prvi mah svi su bili zatečeni idejom, jer se pri tome postavljalo pitanje: kako
upriličiti sraz dvaju morfološki zapravo nespojivih sadržaja, surovosti kamenih gromača u
otvorenom pejzažu i skupocjenu blistavost kazališnog interijera (zlato, smeđe, bijelo, obilje
ukrasnih detalja). Očito je hrabro u tako definiran prostor ući s jednom autonomnom površinom i
bojom, te unijeti šturi više grafički negoli koloristički sadržaj u kićenu ornameniku i bujnost
baroknog ukrasa. No, Oton Gliha je svojim prekaljenim osjećajem za motiv gromača i
umjetničkim osjećajem svladao ta proturječja. Idejna poruka bila je ući s čitkim simbolom
kvarnerskog kraja i s izrazom ovog vremena i njegova stila. Identificirati u tom simbolu stoljetnu
prisutnost radnog čovjeka, njegovo mukotrpno ustrajanje i napore opstanka Gliha je odabrao
motiv gromača što se uspinju strmo ponad Bakarskog zaljeva (preko puta nekadašnje koksare), a
upravo te gromače uvedene su u registar zakonom zaštićenih vrijednosti. Tako je dokumentarno
sačuvao jedan osuđeni krajolik, a likovno je izbjegao potrebu da optički uspravi neko vodoravno
polje. Prikazao je bakarske gromače u sučelnom pogledu, kao tlo s visokim horizontom. Taj

17
prekrasni, široki pejzaž, između neba i mora, formuliran je gotovo na rubu apstrakcije, ali jasno
čuva realističko uporište i prostornu iluziju.
Glihine su gromače rađene tehnikom ulja na platnu, te su podnijele velik raspon zastora. One
nisu uvećanje malog formata. »Bez pretenzija da budu monumentalizirane, postale su
reprezuentativna znakovna cjelina (rječita u svakom djelu površine), s biljegom materijalne
čvrstine, elementarne snage koja svjedoči čovjeka.«10
Tako je Glihin svečani zastor u riječkom kazalištu posebna spoznajna i sadržajna tema u kojoj
idejna i likovna dimenzija nadmašuje dekorativnu funkciju.

Svečani zastor-gromače, Otona Glihe

3.6. 100 godina Kazališta u Rijeci (1885.- 1985.)

Povodom 100. obljetnice zgrade i 40 godina rada u slobodi (1945.) održana je svečana
sjednica prilikom koje su dodjeljene plakete i priznanja, te uručenje zlatnog grba grada Rijeke,
Kazalištu. Nakon svečane sjednice prikazao se film o obnovi zgrade Narodnog kazališta »Ivan
Zajc«. U večernjim satima prvi puta u obnovljenoj zgradi odjeknuli su taktovi Verdieve »Aide«
kao što su odjeknuli i prije točno sto godina, 3. listopada 1885. godine.
10
Ekl, Vanda. Gromače u teatru. Vjesnik. 1981.

18
3.7. 1991., 1994. godina
Od 1991. godine Kazalište dobiva status nacionalnog kazališta, a 1994. godine svoj današnji
naziv – Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca. Jedno od četri nacionalna kazališta u
Hrvatskoj (Osiječko, Zagrebačko, Splitsko, Riječko). Djelatnost riječkog kazališta danas je
vezana za četri ansambla: Hrvatsku dramu, Dramma Italiano-Talijansku dramu, Operu, Balet i
simfonijsku djelatnost koja je prerasla u Riječku filharmoniju. To je ujedno i jedino kazalište u
svijetu koje u svom sastavu ima profesionalni dramski ansambl nacionalne manjine.

ZAKLJUČAK
Za stodevetnaest godina svoga postojanja, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci,
djelo tvrtke Fellner i Helmer od osnutka do danas dio je povijesnog razvoja kazališta. Ono je
obrazac svojevrsnog građenja i dograđivanja koje je izvršilo zaista impozantan kulturni rad,

19
izdržalo sve neprilike s kojima se imalo boriti i dalo dosada već čitav niz lijepih umjetničkih
ostvarenja.
Hrvatsko narodno kazalište naše je najznačajnije središte kazališnih zbivnja i kulturološke sfere.
Posebno je zanimljiva činjenica da je habitus zgrade iznutra i izvana zadržan premda su učinjene
znatne promjene, koje su ovu kuću osposobile za suvremena kazališna kretanja.
Od povijesne 1946. pa do danas, sa svoje četiri umjetničke grane (Hrvatska drama, Dramma
italiano, Opera sa simfonijskom djelatnošću i Balet) i gotovo 60 godina njihova kontinuirana
djelovanja, svojom kvalitetom izvedbi riječki je HNK uspio postaviti visoke kazališne i
umjetničke kriterije i izboriti se za zasluženo mjesto jednog od vodećih kazališta u Hrvatskoj.
Istovremeno, njegov se repertoar odlikuje danas već pomno promišljenom prepoznatljivošću u
kojem se uvijek izvodi svježe čitana dramska, operna (Rossini, Verdi, Puccini, Mozart, Strauss) i
baletna klasika (Weber, Čajkovski, Vivaldi) ili djela hrvatske dramske i operne baštine
(Gundulić, Držić, Krleža, Zajc) , proizvode se nacionalna i zavičajna djela (Gervais, Kuntarić),
posebice klasična i suvremena (Sofoklo, Shakespeare, Moliere, Goldoni, Čehov, Pirandello,
Horvath, Brecht,…), i gotovo se obavezno njeguju i proizvode najaktualnija svjetska suvremena
dramska djela, te uvijek istražuju i najnovija svjetska kazališna strujanja na području izvedbenih
umjetnosti. Dokazuju to i brojna gostovanja u inozemstvu i nagrade na raznim festivalima.
Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca je uhvatilo duboko korijenje na terenu na kome radi,
steklo zasluženi ugled i publiku, te potpuno opravdalo svoje pravo na opstanak. Djelujući u našoj
najvećoj luci, ono, posjećivano i od stranaca, dostojno reprezentira našu kazališnu umjetnost i
pred stranim svijetom, a na svome terenu izvršava zaista plemenitu i veliku kulturnu misiju. Ono
predstavlja vrijedan i kvalitetan umjetnički kolektiv, kazalište kojim se možemo ponositi.

20
21