Millwall Football Club

Srijeda, 26.08.2009.
Njega vole samo njegovi navijači. Ostalima nije ni simpatičan. Naprotiv, mrze ga, i to najviše zahvaljujući baš onima koji ga vole. Jedan od
najčuvenijih nogometnih slogana "No One Likes Us We Don't Care" dovoljno govori u prilog tome. Pogađate, riječ je o Millwallu, klubu iz južnog
Londona.

Ipak vratimo se skoro 120 godina unatrag. Sve se na "otoku pasa" (Isle Of Dogs) promijenilo 1885. godine kada su radnici lokalnih tvornica oformili
svoj nogometni klub Millwall Rovers. Jedno vrijeme u svojoj najranijoj fazi postojanja Millwall je igrao na terenu koji su koristili dokeri za trčanje,
kriket i tenis. Deset godina kasnije Millwall dobija prvu ozbiljnu konkurenciju u svom kraju. Osnivanjem West Hama istočni London i dokovi uz
Temzu opredjeljivali su se za lavove ili čekičare, a rivalitet dva kluba će vrlo brzo postati nevjerojatno snažan, tako da se i danas smatra jednim od
najljućih u Britaniji.

Ubrzo West Ham ostaje bez prvog susjeda, pošto se Millwall 1910. godine seli na južnu obalu rijeke u četvrt New Cross. U to vrijeme rijetko tko je
zalazio u taj kraj koji se nije slučajno zvao "deadend". Millwall je sagradio svoj prvi stadion i nazvao ga "jazbina" (The Den). Lokalno stanovništvo je
prihvatilo svoj novi klub i već na prvoj utakmici protiv Breightona okupilo se preko 25.000 gledatelja.

Millwall je ubrzo postao miljenik južnog Londona, nazivan često i "tim iz susjedstva" pošto su se u "jazbini" okupljali navijači iz okolnih krajeva
Depforta, New Crossa, Peckhama, Lewishama, Bromleya, Isle Of Dogsa... Većina tih ljudi bili su siromašni radnici koji su živjeli na rubu egzistencije
pa im je odlazak na utakmice predstavljao jedine trenutke kada su se mogli opustiti i proveseliti.

Naravno nije se uvijek slavilo. Svoje nezadovoljstvo zbog poraza navijači su izražavali masovnim utrčavanjima na teren i jurnjavom za sucima i
protivničkim igračima. Tako je "jazbina" bila prvi stadion koji je morao zatvoriti ulaze navijačima. Engleski nogometni savez kaznio je Millwall davne
1920. godine zbog učestalih nereda navijača pa je klub morao igrati nekoliko utakmica bez prisustva publike.

Ista kazna zbog istih problema Millwallu je izricana u još nekoliko navrata 1934., 1947., 1950., 1978. ... Kao trećeligaš Millwall je uvijek imao pun
stadion. 1937. godine u FA kupu protiv Derby Countya zabilježena je rekordna posjeta u povijesti kluba. Čak 48.672 oduševljena navijača ispratila su
Millwall u polufinale natjecanja. Te sezone klub je osigurao povratak u drugu ligu što je proslavljeno na ulicama južnog Londona kao da je osvojena
titula.

Nakon drugog svjetskog rata Millwall je dugo godina igrao u trećoj, odnosno četvrtoj ligi, da bi se tek polovinom šezdesetih godina prošlog stoljeća
klub ustalio kao drugoligaš. Uspjehe kluba pratili su i stalni neredi i incidenti njegovih navijača. 1967. godine Millwallu je od strane nogometnog
saveza izdato naređenje da pod hitno mora postaviti visoku žičanu ogradu koja će razdvajati publiku od terena. Razlog za to bio je napad Millwallovih
"bootboysa" na suca utrakmice Millwalll - Aston Vlila, koji je pri neriješenom rezultatu dosudio sumnjiv penal za goste. Utakmica je jedva privedena
kraju, a sudac je uspio preživjeti linč.

Tih godina navijači su masovno počeli odlaziti na gostovanja gdje su rušili sve pred sobom. Na stadione se ulazilo bez pretresa i kontrole na ulazima, a
bilo je slobodno kretanje po cijelim tribinama jer nisu postojale ograde koje bi razdvojile dvije grupe navijača. Pošto su bili izmiješani, incidenti su se
često dešavali i to najčešće prilikom postizanja golova. Kada bi jedna grupa skočila da proslavi vodstvo svog kluba, ovi do njih bi ih bez mnogo
ustručavanja pokušali smiriti šakama.

Te tuče širom Otoka uzele su maha, tako da se krajem sedamdesetih godina nije moglo zamisliti da jedna nogometna utakmica prođe bez nereda na
tribinama. Millwall je u tome prednjačio. Iako je rijetko kad imao prilike da se sretne sa najboljim klubovima Engleske, pošto se izuzev u dvije sezone
uglavnom natjecao u drugoj i trećoj ligi, Millwall je zahvaljujući ispadima svojih navijača stekao reputaciju najomraženijeg kluba na Otoku.

Početkom osamdesetih huliganska ekipa Millwalla nazvala je sebe "Bushwackers", što bi u doslovnom prijevodu značilo "prepadači". Stariji momci su
se i dalje držali starog naziva "F troop". U sklopu njih postojala je i "Treatment" ekipa sastavljena od tridesetak najekstremnijih luđaka, koji su
nerijetko u tučama navlačili kirurške maske na lica kako ih policija ne bi kasnije prepoznala.

1985. godine uz tragedije na Heyselu i Bradfordu najveće nerede na jednoj nogometnoj utakmici izazvali su upravo navijači Millwalla. Kup utakmica
između Luton Towna i Millwalla prenošena je uživo na televiziji, ali je zgranuta javnost umjesto nogometa u izravnom prijenosu gledala iživljavanje
Millwallovih huligana nad domaćim navijačima, policijom, redarima i imovinom stadiona.

Okršaji sa suparničkim bandama u Londonu postali su sve brutalniji. ''Headhunters'' (Chelsea), ''Inter City Firm'' (West Ham), ''Yiddos'' (Tottenham),
''Gooners'' (Arsenal) i ''Bushwackers'' (Millwall) natjecali su se između sebe za primat u engleskoj prijestonici. Nerijetko se dešavalo da okršaji dvije
grupe navijača za neke završe tragično, pošto su huligani sve više počeli nositi hladno oružje. Tako je jedan navijač Millwalla nakon tuče sa West
Hamovim huliganima u londonskom metrou pao pod vlak i izgubio život. Par godina kasnije uslijedio je revanš, tako što je navijač čekičara izboden na
smrt, tada popularnim ''Stanley'' nožem. Ubojica je uhićen i poslan u zatvor iz kojeg je izašao nakon odležanih šest godina, a interesantno je da i danas,
preko dvadeset godina nakon toga, dobija prijeteće poruke telefonom.

Navijači drugih klubova zaobilazili su "jazbinu" kako su znali i umjeli, pošto je rijetko tko uspio vratiti se kući bez dobijenih batina, a mnogi klubovi su
čak zahtijevali da im Millwall osigura dodatno osiguranje i zaštitu za igrače i stručni stožer.
Dolaskom Rega Burra na mesto predsjednika kluba polovinom osamdesetih, stvari su se počele mijenjati...na bolje za nogomet, na gore za navijače
Millwalla. 1988. godine nogometni klub Millwall je po prvi i za sada jedini put izborio plasman u tadašnju prvu ligu. Udarnu snagu tima činio je
tandem napadača Teddy Sheringham - Toni Cascarino. Nakon dvije sezone provedene u društvu najboljih klub se vratio u drugu ligu.

Stadion Millwalla je tada više ličio na ruševinu i bojno polje nego na nogometni stadion na kojem bi trebali gostovati Manchester United, Liverpool ili
Arsenal. Klub nije imao novca da ga renovira, a interesantno je da je jedina novina u poređenju sa "jazbinom" iz perioda nakon drugog svjetskog rata
bila visoka zaštitna ograda oko gostujućeg sektora i policijski punkt kod sjeverne tribine, koji je prije ličio na zatvorsku promatračnicu. Na stadionu su
postojali i mali ograđeni boksovi u koje su za vrijeme utakmice zatvarani izgrednici.

Predsjednik kluba Reg Burr dobio je naređenje od nogometnog saveza da se odluči za jednu od dvije varijante: temeljito renoviranje stadiona ili
njegovo rušenje i izgradnja novog. Odluka da se izgradi novi stadion svima je izgledala razumno osim navijačima Millwalla. 8. svibnja 1993. godine
utakmica Millwall - Bristol Rovers zatvorila je stari Den. Reg Burr je na kraju utakmice jedva izvukao živu glavu pred naletom bijesnih navijača, koji
su uletjeli u teren i u pravcu njegove lože preko kordona policije bacali kamenje i izvađene stolice. Na najvećem transparentu jasno je pisala poruka:
"Danas je Reg Burr sahranio jazbinu!" Već narednog dana bageri su prionuli na posao, stadion Den, na kojem je klub Millwall zabilježio rekordni niz
od 59 utakmica bez poraza (u periodu od 1964. do 1969.), nakon 83 godine otišao je u povijest, a navijači protivničkih klubova konačno su mogli
odahnuti.

Još jedna zanimljivost vezana je za posljednje godine starog stadiona Millwalla. Godinu dana prije njegovog rušenja trojica navijača Leicester Citya
skupila su hrabrost da odu na utakmicu svog kluba u južni London. Pošto je Leicester, poput mnogih drugih klubova, odustao od dovođenja svojih
navijača na Den, Millwall nije osigurao poseban gostujući sektor. Trojica najhrabrijih Leicesterovih fanova tako su morali redovno kupiti ulaznice na
blagajnama za domaću tribinu. Naravno, Millwallovci su ih provalili čim su se pojavili na stadionu i prije nego što je utakmica počela. Nisu dobili
batine, ali su kasnije na sudu pričali da bi im lakše bilo da su ih Millwallovi navijači prebili i izbacili napolje. Ovako, njih trojica su morali trpiti
uvrede, pljuvanje, udarce, ismijavanje... Uz sve to nisu vidjeli ni jednu minutu utakmice, pošto su bili primorani da 90 minuta sjede dok su domaći
navijači oko njih svo vrijeme stajali i navijali. Nakon preživljene torture, hrabra trojka je tužila Millwall, koji im je morao nadoknaditi troškove puta i
ulaznice i platiti nadoknadu za pretrpljeni strah.

U kolovozu 1993. godine lisabonski Sporting uveličao je otvaranje novog stadiona kapaciteta 20.146 sjedećih mesta, izgrađenog nepun kilometar od
mjesta gde je bio stari i koji je nazvan jednostavno "The New Den" (nova jazbina).

1994. malo je falilo da se ponovi povijesni uspeh, ali je Millwall poražen u baražu od Derby Countya. Nezvanično se govorilo da nogometni savez nije
dozvolio Millwallu da se vrati u tada novooformljenu Premier ligu, pošto se ponašanje njegovih navijača jednostavno nije moglo više tolerirati. Nakon
poraza od Derbija, navijači su divljali doslovno dva dana, a policija je imala pune ruke posla. Broj uhićenih i ozlijeđenih brojao se u stotinama, a
materijalna šteta pričinjena na i oko stadiona bila je nemjerljiva.

Već sljedeće sezone Millwall je ispao u drugu diviziju (treću ligu), a klupski neuspjeh ostat će upamćen jednako kao i neredi navijača na Stamford
Bridgeu, kada su se Millwallovi huligani sukobili sa policijom i navijačima Chelsea nakon utakmice FA kupa. Prve dvije sezone provedene u drugoj
diviziji nisu nagovještavale da će se Millwall uskoro vratiti tamo gdje realno pripada, u prvu diviziju. Što zbog brojnih izrečenih zabrana od strane
saveza i policije, što zbog nezadovoljstva zbog preseljenja na novi i rušenja starog stadiona, tako i zbog loših rezultata Millwall je 1997. imao rekordno
malu prosječnu posjetu kao domaćin od svega 6000 navijača.

Nakon par sezona tavorenja u drugoj diviziji pod vodstvom mladog novog direktora Tea Paphitisa uslijedila je 2001. godina u kojoj je osiguran
povratak u viši rang. Atmosfera na tribinama ponovo je živnula i sljedeća godina bit će jedna od najboljih u novijoj povijesti kluba. Izboreno je
doigravanje za ulazak u Premier ligu, ali će 2. svibanj 2002. godine i uzvratna utakmica protiv Birmingham Citya ostati upamćen po najvećim neredima
na Otoku u posljednjih dvadeset godina. Millwall je poražen kod kuće golom u nadoknadi vremena, što je bio znak za navijače da krenu u rušilački
pohod. Nastao je opći kaos, prvo na tribinama, a zatim i ulicama južnog Londona. Sve je gorilo, a u neredima je sudjelovalo nekoliko tisuća huligana.
Policija je uspjela uspostaviti mir tek u jutarnjim satima. Bilanca nereda bila je pogubna. Pored mnoštva izgorjelih automobila i demoliranih barova
ozlijeđeno je čak 127 policajaca, većina teško i 36 konja, među kojima i ponos kraljevske ergele, konj koji je predvodio kraljevske parade.

Od narednog jutra policija sprovodi raciju po južnolondonskim četvrtima. Nakon par tjedana, na osnovu video snimaka nereda, uhićeno je i na
razgovore privedeno na stotine navijača Millwalla među kojima i Ray Everest, 56-godišnjak, vođa ozloglašene huliganske ekipe "Treatment". Ray je
proglašen za predvodnika i inicijatora nereda. Osuđen je na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina. Time je postao najstariji osuđeni huligan u
Velikoj Britaniji.

Interesantan događaj bila je proslava povodom 21. rođendana njegove kćerke. U prepunom pabu nedaleko od stadiona Millwalla bilo je preko dvjesto
uzvanika, uglavnom likova sa potjernica. Među njima pojavilo se i nekoliko nogometaša Millwalla u znak poštovanja prema ocu slavljenice koji se tada
već nalazio iza rešetaka. Kada je ta vijest došla do čelnika kluba, ti nogometaši su imali velike probleme da ih ubijede kako ipak nisu bili na
spomenutoj proslavi, pošto im je zaprijećeno otkazima.

Sljedeće sezone posjeta na ''New Denu'' je skoro prepolovljena sa prosječno 15 na svega 9 tisuća navijača. Millwall je izbacio čitavu listu imena kojima
će ulazak na stadion biti doživotno zabranjen, a do tog trenutka je zbog nereda nakon utakmice sa Birminghamom u zatvoru završilo preko sto
huligana. Već drugu sezonu, veliki broj navijača Millwalla izbjegavao je odlazak na utakmice zbog prevelikog prisustva policije koja još uvijek nije
završila započeti posao. Direktor Teo Paphitis uveo je također i specijalne mjere pri kupovini ulaznica. Svaka glasi na ime kupca čiji dosje u policiji
mora biti prazan.

Te godine policija se spremala kao nikada do tad za susrete Millwalla i West Hama, koji se nisu sretali više od deset godina. Najave velikih navijačkih
okršaja i naplate nekih starih dugova došle su i do naslovnih strana novina. Tenzija je bila veća nego za bilo koji drugi meč u Premier ligi, ali je policija
ipak uspjela situaciju na obje utakmice održati pod kontrolom. Millwallu je za malo izmaklo doigravanje za ulazak u Premier ligu, ali je zato postignut
najveći uspeh u povijesti kluba - plasman u finale FA kupa, u kojem su londonski lavovi poraženi u susretu sa favoritom Manchester Unitedom. Prvo
finale ujedno je bilo i ulaznica za Kup Uefa u novoj sezoni, što je također prvi izlazak Millwalla u Europu. Za finale kupa u Cardiffu nogometni savez
prvi put je prekršio pravilo o podjednakoj podjeli ulaznica finalistima, tako je Manchester United dobio 38.000, a Millwall samo 24.000 ulaznica. Sve
je učinjeno svjesno u suradnji sa policijom i čelnicima londonskog kluba, jer kako je rekao direktor Teo Paphitis: "Bojim se da u južnom Londonu
nema toliko navijača Millwalla koji su spremni pri kupovini ulaznica za finale ostaviti svoje osobne podatke, što je pokazala utakmica polufinala sa
Sunderlandom!" Naime, i na toj utakmici Millwall je dobio deset tisuća manje ulaznica nego klub sa sjevera Engleske.

Finale u Cardiffu i pored poraza ostat će ubilježeno zlatnim slovima u povijesti kluba, a navijači Millwalla potrudili su se da tijekom cijele utakmice
budu glasniji od protivnika i pruže svojim ljubimcima nevjerojatnu podršku. Incidenata gotovo da i nije bilo po gradu pošto je policija sve organizirala
do savršenstva. Ipak, na par mjesta došlo je do manjih tuča u kojima nije bilo ozbiljnije povrijeđenih. Unitedovi navijači napadali su manje grupe
običnih Millwallovih fanova ozlijedivši čak i jednu ženu. Najozbiljniji incident dogodio se nedaleko od stadiona u kojem je došlo do okršaja između
grupe od 70-tak navijača Manchester Uniteda i 30 Millwalla, ali je munjevitom reakcijom policije sve ubrzo smireno.

U novoj sezoni Millwall je prodao čak 16.000 pretplatnih karata, što je rekord od kako postoji ''New Den''. Utakmice Kupa Uefa, kao i one prvenstvene
protiv Leedsa ili West Hama jednostavno se ne smiju propustiti.

Sve do 2009. godine navijači Millwalla uglavnom su bili pod kontrolom i nisu uspijevali napraviti veće incidente, a tome je pripomogla i činjenica da
je West Ham ponovno izborio povratak u Premier ligu, no ovog ljeta ždrijeb je htio da se ova dva kluba sastanu u prvom kolu Carling kupa. Ispred
stadiona ponovno je došlo do okršaja huligana, u kojima je više osoba ozlijeđeno, od čega jedna teže, a problema je bilo i na samom stadionu, gdje su u
nekoliko navrata suci prekidali igru zbog utrčavanja huligana u teren.