MISTERI LJEPOTE

Nazivom misterij ne želimo govoriti o ljepoti koja bi bila misteriozna i negativnom smislu te
riječi kao nešto što je teško, što je ne moguće shvatit ili objasnit.
Ljepota je misterij iz jednostavnog razloga što kod ljepote uvijek ostaje nešto što se ne može u
potpunosti objasnit.
Ljepota se sva daje u materiji sva se nalazi u materiji jer dok promatramo umjetničku sliku
ljepota se ne nalazi izvan slike niti lebdi negdje iznad, zvuk ljepe glazbe, ljepota je u materiji ali
nadilazi samu materiju.
Ljepotu možemo vidjet u prirodi
Ljepota je sva u materiji ali ne divimo se materiji. Mi ne prilazimo kipu diveći se nijansi
mramora, nego se divimo novoj formi koju je taj mramor zadobio pod utjecajem majstora.
U ljudskom životu postoje dimenzije kojima možemo postupati samo s poštovanjem, jer se samo
tako one otvaraju i pokazuju u njihovoj pravoj ljepoti.
Među dimenzijama koje su važne za ljudski život nalazi se i ljepota.
Filozofsko proučavanje ljepote je zahtjevno jer iziskuje žeđ za istinom. Sa druge strane zahtjeva
da ljepoti pristupamo s poštovanjem, dapače s ljubavlju. Ljepota je ona koja baca iskru i pali
ljubav i samo onaj koji u istraživanju njene biti bude zapaljen bude njome zarobljen, može se
nadat da će uspjet otkrit njenu bit.
U promatranju ljepote nije potreban neki podčinjeni ili klečeći stav, nego stav otvorenog
poštovanja i pomnog slušanja.
Zašto govoriti o ljepoti?
Ljepota je od temeljne važnosti za čovjeka. Prije svega ljepota je u svijetu je odraz beskonačne
ljepote ili kako su to skolastici smatrali da je ljepota odraz Božje ljepote, ona je autentična
vrijednost, ljepota je nešto značajno, vrijedno što i sam Bog cijeni.
Potrebno je stoga proučit koje dobro donosi postupanje ljepote u čovjekovom životu. S točke
gledišta ekologije duha potrebno je uočiti koliko je osiromašenje ljudske egzistencije kada se
život liši njegove poetske komponente, kada se uništi prirodna ljepota, kada nestane ljepota
arhitekture.
Ljepota kao temeljni izvor čovjekove sreće
Hidelbrand
Područje ljepote djeluje i u onim trenutcima u kojima se čovjek bavi svim drugačijim stvarima.
Ljudi su oduvijek težili za lijepim prostorom-arhitektura
Sam ambijent u kojem živimo djeluje na nas.
Važnost ljepote za razvoj sposobnosti
Po Platonu: Kad gleda ljepotu duši rastu krila.Čista i ne patvorena ljepota oslobađa od svjetovnih
poteškoća. Vuče nas izvan zatvora svakodnevnog tupila.
Prema Platonu lijepo se predstavlja čovjekovom pogledu i umu kao nešto što je obdareno
proporcijom i harmonijom, predstavlja se kao izrašaj rada i mjere i to na takav način da se
mnogovrsnost i različitost elemenata raspoređuju ustanovljujući u duhovnoj viziji čovjeka
formiranu i organiziranu cjelinu, a čovjek koji se progresivno odjeljuje od veza s onim što je
tjelesno i osjetilno uzdiže se prema lijepom u sebi, tj. Prema ideji lijepog koja je vječna,
savršena, i besmrtna.
Kod Platona se može uočiti utjecaj nauka i lijepom na proces promišljanja koji dovodi do
spoznaje pravog smisla ljubavi.
Kad promatramo autentičnu ljepotu postajemo slobodni od težnje prema samim praktičnim
ciljevima.
Ljepota čovjeka uzdiže iznad svega što je nisko, obično.
Ljepota čovjeku otvara oči u promatranju onog što je nisko nečisto, zlo u mnogim stvarima.
ERNEST HELLD-čovjek ima samo jednu strast-mržnju prema ljepoti
Ljepota je zakleta neprijateljica osrednjosti, svaki umjetnik zna koliko je vrijedno njegovo djelo-
iznosi sebe i stavlja na materiju

STADIJI ŽIVLJENJA LJUDSKOG ŽIVOTA

Kierkegaard – 3 načina življenja ljudskog života – ne postoji jednostavni prijelaz nego čovjek
mora odlučiti da ih prijeđe i zato mnogi ostaju na prvom stadiju
1.Estetski stadij – život je prepuštanje životu, ono što zadovoljava estetu je neprestano
nezadovoljstvo, u ovom stadiju ne može postojati neki cilj, a ako i postoji onda je on fikcija jer
njegovo realiziranje ne donosi zadovoljstvo već odbojnost, za Kirkegaarda primjer ovog stadija
je Don Juan – za njega postoji samo neposredno i kad postigne rezultat gubi interes. Č bira ono
periferno, a ne bitno, esteta očekuje sve izvana i ima tjeskobu da to ne izgubi. Ovakva
egzistencija pokazuje na vlasitu nestalnost, apsurdnost i to doprinost rastu tjeskobe što vodi
depresiji i potpunoj apatiji – nastaje i kad č ne prijeđe u 2 stadij. Rađa se melankolija –
pojedinac zna i postaje svjestan da nikada neće doći do nekog ostvarenja, svaka situacija mu je
uzrok neke površne sreće. Esencijalni skok - radikalna odluka koja vodi u druge stadije ž.
2. Etički stadij – stadij razumskog izbora, osoba izabire samoga sebe i preuzima odgovornost s
kojom su povezane i žrtve. Pr. Sokrat, u ovom stadiju č želi nadići konačno i tako shvaća da je i
on sam konačan i da nije sam sebe stvorio.
3. Stadij izlaženja iz sebe i okretanja k B – skok vjere koji uključuje rizik jer č koji je konačan
ne može nikada sagledati gdje ga vodi taj skok. Pr. Abraham – u B kao apsolutu čovjek može
pronaći svoje ostvarenje.

RAZLIKOVANJE LJEPOTE I LUKSUZA i ASPEKTI LJEPOTE KOJI PROIZLAZE IZ

LUKSUZA
Ljepota nije luksuz jer bi tada bila zadovoljenje egoističnih želja.
Luksuz je nešto što nije potrebno, ne može se praktično primijeniti, pretjerani komfor bez
unutarnje vrijednosti, nosi element skupocjenog i brojnog, to se ne odnosi na umjetnička djela jer
ona nose vrijednost u sebi.
Ljepota nije luksuz jer je ona uvijek vrijednost dok luksuzne stvari mogu biti bezvrijedne.
Ljepota uzdiše duh dok ga luksuz zarobljava.
Luksuz ne pretpostavlja da bi stvar trebala imati bilo kakvu vrijednost.
Ljepota ima posebno mjesto u duhovnom razvoju osoba.
Kada osoba usmjeri svoj pogled prema ljepoti onda tu dolazi do jedne posebne forme
autotranscedencije.
Ljepota je fenomen od iznimno velike važnosti. Ona je jedan od najvećih izvora duboke sreće.
Ono što mi označavamo predikatom lijepo nije tek neka neutralna vlastitost, kao što zvuči za
neku melodiju kad kažemo da je duga.
Način shvaćanja ljepote i umjetnosti mogu varirati a tijekom vremena su se prilično promijenile,
međutim se može ustvrditi kad su postojale i podudaranje.
Ljepota nije stvarnost kojom bi razum mogao u potpunosti vladati.
Ljepota predstavlja subjektivno sjedinjenje između prirode i slobode.Po Kantovoj koncepciji
jedino sredstvo kojim se mogu povezat dva različita područja jest ljepota.
Umjetnička ljepota pokazuje istinu prirode, istinu osjetilnog, a čineći tako umjetnost pokazuje i
svoju ograničenost, a to je posebni karakter same umjetničke objektivnosti.
Po Hegelu ljepota upravo po svojoj ograničenosti na materiju ne može objavljivat ono što
nadolazi, nego samo ono što je po umjetnosti nadiđeno, parcijalnost ljepote se bolje shvaća po
uzvišenom elementu, onom od razuma i od filozofije na tim sr nivoima postiže prava
objektivnost.
Posthegelovska misao će pokušavat zatvorit ljepotu u granicama pojmova kako bi njome misao
mogla vladati.

KIĆ
loš ukus i kao takav pripada svim sferama ljudskog života. Kič nastaje u 19 st iz društvenih
procesa kada je srednja klasa ljudi htjela imati isto što i bogati pa dolazi do reprodukcije jeftinih
slika – proizvod potrošačkog društva. Kič – poremećenost ukusa, pojavljuje se u umjetnosti u
Njemačkoj u 19.st kada se počinje proizvoditi mnoštvo krivotvorina, pojavljuje se kada se 1
element ili čitavo djelo prenosi iz svoje autentičnosti u drugu svrhu koja je sasvim različita od
prvotne, reproduciranje remek-djela u trivijalne svrhe, umnožavanje unikata.
Trivijalno u umjetnosti
Kada se govori o kiču govori se o trivijalnoj umjetnosti – ali umjetnost ne može biti kič, nešto
ili je ili nije umjetnost. Trivijalno je antiteza lijepome. Kič nije ružan, trivijalno negira ljepotu ali
ne kao ružnoća, trivijalno je vrsta neautentične ljepote, antiteza ljepoti je pseudo ljepota, ono je
max negacija umjetnosti ljepote. Trivijalnom se pokazuje svugdje ali najviše u umjetnosti –
lažna umjetnost, vulgarno, banalno, opće poznato, lažno – opreka lijepom.
Hildebrandt – donosi 4 tipa trivijalnosti:
1. sladunjavost (renesansa, barok),
2. živahnost, bezbrižnost,
3. povezana sa srednjim staležom koji se izražava kroz srdačnost (stari Am filmovi),
4. temelji se na plitkim argumentima (beletristika).
Sve 4 vrste zahtjeva da se smatra lijepom i zato je to pseudoljepota. /Monstruozno i ružno nije
trivijalno jer je to specifična suprotnost metafizičkoj ljepoti. Umjetnik ne želi napraviti trivijalno
djelo ali ono ispadne takvo zbog manjka talenta.
Trivijalno ima utjecaj na masu, 2 vrste trivijalnih proizvoda: 1. slabi talent, 2. snažni talent, ali
za trivijalna djela, slaba umjetnička djela sa izuzetnom privlačnošću.

RUŽNOĆA
oprečnost ljepoti, metafizičkoj ljepoti i svim stupnjevima ljepote. Hildebrandt kaže da se ružnoća
najočitije pojavljuje u etici i religiji, moralno zlo je tipičan primjer metafizičke ružnoće. Ona je u
kontrastu sa uzvišenom ljepotom i religijom. Stupnjevi ružnoće – donose razliku između
moralne opakosti i moralne ružnoće. Ružnoća se očituje na svim područjima života, proizlazi iz
ometanja formalnog principa, nedostatak forme, kada nema harmonije biće nije lijepo, ako je
jedan detalj ružan ružno je sve. Naravi i ljepota proizlaze iz same forme i ne može se nekom biću
nametnuti druga forma ljepote. Hildebrandt – u ljepoti ljudskog lica veliku ulogu igra unutarnja
forma, iz karaktera osobe proizlazi ljepota lica a njegov izraz ovisi o nutarnjem sadržaju osobe,
njezinoj naravi. Ružnoću lica najviše izražava moralna ružnoća nego glupost ili osrednjost.
Nutarnja ljepota se odnosi na lice i nema veza sa tijelom čija je ljepota neovisna, ružno tijelo je
uvjetovano deformacijama. Unutarnja ljepota ne može utjecati na ljepotu tijela ali može na
ljepotu lica i dati mu estetsku vrijednost.

TRANSCEDENTALNOST LJEPOTE
Ljepota je uvijek misterij, nešto što se ne da objasniti i pojavljuje se kao 1 dimenzija stvarnosti
koju može shvatiti samo razum koji objektivizira stvarnost, stvara pojmove koji nam omogućuju
da shvaćamo. Ljepota oslobađa čovjeka od skučenosti razuma i pomaže mu shvatiti da on nije u
potpunosti sposoban shvatiti stvarnost i njome vladati.
Toma: kao vlastitost ljepote navodi sjajnost što je karakteristika i istine i dobra. O biću slijedi
Arist: ono se ne može smatrati vrstom i ne može se definirati, njegova vlastitost je da se temelji
na aktu bitka što je najradikalniji princip bića po kojem on dobiva puninu. Kod Arist sve je biće i
živo i ne, te je svako biće jedno, dobro, istinito i lijepo – transcedentali.
Toma: biće ne može biti vrsta ali postoje stvari koje biću daju nešto, transcedentali se
podudaraju u samoj stvari ali mi ih razumom razlučujemo te nam oni pomažu da bolje shvatimo
stvarnost, ljepota je tajanstvena upravo jer je transcendentalna, ona je jedinstvena i ima
dimenziju dobra, ljepota je ljepota ukoliko pripada nekom biću.
Transcedentali su predmeti misli koji svaku granicu roda i kategorije i koji se ne daju zatvoriti
ni u jedan razred bića jer ini se prožimaju svuda i svugdje se nalaze. Oni pokazuju biće pod
određenim vidom, nisu poput akcidenta, oni biću pridodaju razumski odnos.
Transcidentali se podudaraju u stvari, u samoj stvari su ne djeljivi. Oni se razlikuju razumom.
Tomina metafizička misao o ljepoti
Svako biće na participaciji nosi nešto od Boga, a način postojanja svega je slika te je nemoguće
da jedna slika reflektira svu stvarnost, a ako je ona slika Boga tada niti jedan transcendental, ni
jedna volja i razum ne može u potpunosti shvatiti i njome vladati. U transcedentalnosti postoje 2
vrijednosti: trag i svjetlo koje da vidjeti bitak ali ograničeno. Temelj lijepog je da je ona
vrijednost koja je povezana sa dobrom a usidrena s bićem. 3 dimenzije:proporcija, cjelovitost i
jasnoća. T postavlja vezu između dobra i ljepota savršenstvo je temeljni uvjet za postojanje
ljepote, ali ono nije isto savršeno kao ono od dobra, razlika dobra i ljepote: način na koji se
ljepota predstavlja subjektu dozvoljava mu shvatiti stvarnost u svom njezinom bogatstvu, istina
pridaje biću odnos s njegovim umom dok dobro spoznaji istine pridaje odnos prema volji, dakle
istina je odnos s razumom a dobro s voljom. Za razliku od dobra ljepota ne budi želju za
posjedovanjem, dobro nas potiče na djelovanje dok nas ljepota zaustavlja, stvalja u smiraj. Toma
smatra da je kod sp prisutan i osjećaj a ne samo um, ima i ugodu i užitak koji samom predmetu
pridaju novu dimenziju, užitkom prepoznajemo neki objekt kao lijep. Po metafizičkoj osnovi
ljepota nije reducirana samo na umjetničku ljepotu, budući je ljepota usidrena u stvarnosti ona će
uvijek biti podložna formalnoj razlici i zato se govori o različitim ljepotama i ljepota ima
hijerarhiju i različitu vrijednost - što je veća savršenost bitka veća je i ljepota. Zbog stupnja
savršene umjetnosti ljepota je najsavršenija, jer je čovjek duh najsavršenijeg a umjetnost
pokazuje čovjekov duh pa je zato ona ljepša od prirode. Toma smatra da čovjeku pripada najviši
stupanj ontološke stvarnosti i time i ljepota, svaka druga ljepota je radi čovjeka jer je samo on
može percipirati a umjetničko djelo je lijepo jer proizlazi iz čovjeka.

ISTINA
Istina se pridaje sudovima intelekta, pripada činima inteligencije koja se prilagođava
stvarnostima. Sud – ono što jest da jest i ono što nije da nije. Istina je u stvarima jer da nije
intelekt ne bi bio istinit.
I.st se podudara sa bićem i ono postaje prikladno razumu da ga on može shvatiti, biće je istinito
kada je razumom shvatljivo, svako biće je inteligibilno i to pripada samom bitku, što je veći bitak
veća je shvatljivost. Svaka stvar je shvatljiva ukoliko je u aktu, a potencija je shvatljiva ukoliko
je u odnosu na akt. Č intelekt je orijentiran prema istini i naša IQ se mijenja spoznajom. Intelekt
spoznaje apstrahiranjem.
Istina i ljepota – Platon je vidio čvrstu vezu i to moderni mislioci slijede, ali moderna filozofija
je izgubila povjerenje u razumi zbog toga su lj postavili kao ono što pokazuje istinu, odražava je.
Kant – umjetnike treba slušati a ne filozofe, oni donose vezu između bitka i istine. Ljepota
objavljuje, pokazuje istine do kojih se ne može doći razumom, smisao je u umj a ne u stvarnosti,
umjetnost je prava istina. Također istina je povezana sa ljepotom jer su obje transcendentali a oni
omogućuju stvarnost.
Stupnjevi shvaćanja kod Tome: 1. sp bića – shvaća da biće je, 2. sp istine – shvaća da shvaća,
spoznaje sam sebe, 3. sp dobra – vraća se na biće, sp sebe u činu vraćanja biću. Intel automatski
shvaća dobro a kad shvatimo da je nešto lijepo shvatili smo da je dobro i istinito, zadatak ljepota
nije da pokazuje istinitost ali ona to čini jer se u njoj očituje istina. Sp se događa u trenu,
neposredno shvaćanje ljepota ukazuje da je ona nešto urođeno u spoznaji. Istina se nikada ne
može u potpunosti spoznati, shvaćanje ljepota ukazuje na I.stupanj iako je sp I.stupanj uvijek
ograničena. Formalna dimenzije je ona koja je shvatljiva i nije svaka stvarnost shvatljiva, ali ona
koja je proizvodi užitak i on ukazuje na lj te stvari. Ako shvatimo ljepotu ne znači da smo
shvatili stvar. T smatra da su sluh i vid povezani sa spoznajnom dimenzijom.
Umjetnost i prirodna ljepote – srednj misao – priroda ljepote ukazuje na bogatstvo bitka, nosi
stvoriteljsku inteligenciju u sebi – nakon Kanta – lijepi su samo oni objekti koji su stvoreni od
ljudskog uma. Užitak koji donosi ljepotu je djelo koje je učinio genij, ono je djelo mašte. –
nakon Heideggera – prepoznaje se samo govor čovjeka i jezik postaje ona stvarnost koja upućuje
na bitak u čovjeka. Umjetnost više nije odraz ljepota koja bi nosila bitak već umjetnost
ustanovljuje ljepota i zato je samo preko pjesnika moguće spoznati ljepotu bitka. Ljepota postoji
samo radi čovjeka jer je jedino on može spoznati a č svjesno ili ne imitira kreativnost stvoritelj
nalazeći svoj poticaj u stvarnosti i interpretira je na svoj način. I u prirodi je isto istina, jer se
jedna te ista može interpretirati na više načina.

METAFIZIČKA ESTETIKA
Svjesna je kako čovjek između svih ostalih bića jedini koji može uočiti misterij stvarnosti te
otkriti do jedne točke koliko mu je to moguće istinu te stvarnosti.
Odnos između moderne i metafizičke ljepote
Po svojoj metafizičkoj estetici u svojim umjetničkim djelima čovjek svjesno ili ne svjesno imitira
stvoritelja.preko umjetnosti genija ne govori,kako je to zamislio Kant, neka mehanička priroda
koja bi bila u suprotnosti sa slobodom čovjekova duha, preko umjetnosti govori čovjek koji je
inteligentno biće, koje je u stanju otkriti ljepotu i misterij stvarnosti koja ga okružuje, te preko
umjetničkog djela pomoći drugima da na tom misteriju i drugi participiraju.
Umjetnost nije rezultat tamnih i iracionalnih sila koje bi bile negativne i samovoljne, umjetnik da
bi postigao vlastiti cilj nema potrebu odreći se svoje osobnosti uzimajući drogu ili neka druga
opojna sredstva. Nego se po metafizičkoj estetici dostojanstvo umjetnika nalazi u tome što u
svojoj kreativnosti prima poticaje iz stvarnosti koja ga okružuje propuštajući te poticaje.
Svako čovjekovo djelovanje nosi u sebi neku, više-manje duboku istinu stvarnosti. Radi toga se
može reći kako i umjetnost koja proizlazi iz ovog cjelokupnog čovjekovog stvaralaštva također
nosi u sebi, osim ljepote i određen sadržaj istine.
Umjetnost je ona koja nas postavlja u odnos sa čovjekovim duhom i njegovom mogućnosti
afirmiranja ili negiranja bilo ljepote bilo same istinitosti. Istine koja u sebi nosi prirodne ljepote
nisu manje duboke od onih koje su prisutne u umjetničkim djelima.
Iznad estetskog ukusa onog koji konteplira umjetničko djelo, ne bi bilo pogrešno smatrati kako je
velika umjetnost upravo ona koja je u stanju više uzdignuti spoznajne moći samoga čovjeka, jer
na neposredan način preko ljepote prenosi one istine do kojih se s velikom mukom i nakon
mnogih argumenata dolazi u filozofiji.

SADRŽAJ
Umjetnost ima duhovnu dimenziju, jer gdje god se pojavi sadrži život. „Ono radi čega se
umjetnost razlikuje od ostalih aktivnosti je upravo obrada sadržaja- ne toliko ono što, koliko ono
kako“.
Neko djelovanje postaje umjetnošću kada Cjelovita osobnost umjetnika postane ne toliko
formiranje materije, niti puko formiranje energije, nego postojanje načina formiranja.
Jedini put po kojem se u nekom umjetničkom djelu može uprisutnit cjelovita duhovnost
umjetnika, civilizacije u kojoj živi i duhovnost vremena u kojem živi, nije niti preko nekog
inspirirajućeg osjećaja, niti preko izraženog subjekta, nego samo preko načina formiranja.
Za umjetnika nema drugog načina izražavanja nego preko rada i taj isti rad jest izražavanje. U
djelu se izražava duhovnost umjetnika preko stila, stil jest cjelovita duhovnost umjetnika koja se
učinila načinom rada.
Sadržaj i subjekt
Ako je sadržaj nekog djela izražen preko osobnog i duhovnog karaktera nego stila, shvaćenog
kao duhovnost koja se pretvorila u način formiranja, kada se on razlikuje od teme, argumenata
samog djela ili subjekta.
Odnos između sadržaja teme i subjekta spada u vrlo složenu estetsku problematiku.
SUBJEKT-je argument koji se obrađuje: realni ili mogući objekt koji se predstavlja. Opisuje
povijesne ili izmišljene činjenice za ispričat, ideje za obradit ili sistematizirat.
Tema je inspirirajući motiv ili sadržaj.
SADRŽAJ- cjelovita duhovnost umjetnika koja je sva postala načinom formiranja.
Ako bi neko umjetničko djelo poput onih u apstraktnoj umjetnosti moglo bit bez subjekta ili
teme, nikako ne može bit bez sadržaja, jer bi se time umjetnost reducirala na tehniku.
Svako djelo zahtjeva neki stil, tj. sadržaj, dok mu subjekt nije neophodan. Umjetnik neki subjekt
može odredit na temelju sadržaja kao da mu ga je već postavila sama duhovnost.
Sadržaj i subjekt mogu se postavit u recipročnoj ne ovisnosti.
Sadržaj i forma
FORMA-krajnji i završni stupanj umjetnosti, dovršenost predstavljanja i izražavanja, savršenstvo
slike, uspjeh umjetničkog procesa.
Dugo vremena postojala su određena filozofska razmišljanja koja su sadržaj i formu držali za
dvije odijeljene stvarnosti.
Jedni su sadržaj sveli na jednostavan subjekt ili argument o kojem se raspravlja a formu su
zamišljali kao nešto izvan prirodno.
Drugi su sadržaj zamišljali kao temu ili motiv, zamišljaju ga kao inspirirajući osjećaj.
U oba slučaja vidimo jedno izvršno gledanje na samu stvarnost sadržaja: „ forma sadržaj bi
trebalo vidjet u njihovoj ne odjeljivosti“.
Neki sadržaj sebi donosi vlastitu formu, a stvaranje umjetnosti nije drugo doli formiranje
duhovnog sadržaja, davanje oblika nekoj duhovnosti.
FORMALIZAM-istu ne djeljivost potvrđuje sa stajališta forme . nije toliko bitno formiranje
nekog duhovnog sadržaja koliko se želi formirati materiju.
2 procesa formiranja: 1. Formiranje sadržaja
2. formiranje materije
Postoji i odnos sadržaj-forma, forma-sadržaj. Ne djeljivost sadržaja i forme se postiže
podudaranjem ova dva procesa.
Sa stajališta forme znači vidjet ova 2 procesa kao simultana(jednako bitna, podudarna).
Sadržaj sam sebi daje vlastitu formu.
Umjetnost je formiranje neke materije. U umjetnosti sadržaj formira neku materiju
Umjetničko djelo se kao materijalni oblik formira serijom pokreta i čina, koji nisu drugo nego
duhovnost, koja je sva postala način formiranja. Stoga će gotovo djelo tu duhovnost sadržavat,
objavljivat i izražavat.
Sadržaj i stil
Onaj tko stvara umjetnost uvijek je jedna konkretna i živa osoba, koja se da bi formirala i
oblikovala koristi vlastitim mišljenjem, moralom, načinom interpretacije, vlastitom cjelokupnom
duhovnošću i osobnošću.
Umjetnički sadržaj je samo osnova umjetniku ali ne u smislu da bi njegova osoba time postala
„objekt nekog oblikovanja“ što bi je izjednačilo s umjetničkim subjektom
Umjetnik koji je stvara jest jedinstvena i ne ponovljiva osoba, koja se u formiranju koristi svim
svojim vlastitim iskustvom, vlastitim načinom mišljenja, življenja, osjećanja, vlastitim načinom
interpretacije stvarnosti i postavljanja prema životu.
Tako da način formiranja jest jedino takav kakav može imati onaj tko misli,živi i osjeća na taj
način.
Između duhovnosti umjetnika i njegovog načina formiranja postoji uska veza. Mijenjanje jednog
nužno znači mijenjanje i drugog.
Sama duhovnost postaje taj determinirani način formiranja. Ona postaje stil jer umjetnik u svom
stilu formiranja slijedi taj jedinstven i ne zamjenjiv način koji je jedino njegov način formiranja.
STIL nije ništa drugo nego duhovnost ne ponovljive osobe koja je postavljena pod znak čiste
formalnosti te ona sama postaje njen vlastiti stil.

MATERIJA UMJETNIČKOG DJELA

Neko ljudsko djelovanje postaje umjetnošću kada nemajući ništa specifično za formiranje
posvaja neku materiju, da bi ta materija jednom formatirana postala forma i ništa drugo osim
forme.
Umjetnost postoji samo ako se prenese u materiju kao štosu npr.riječ nema snisao ako nije
ujedno znak ili zvuk.
Formirati umjetnost, znači formirati materiju i djelo nije drugo nego formirana materija.
U pojam materije ulazi sve ono što se shvaća pod tehnikom ili jezikom, ekspresivnim sredstvom.
Materija ne prethodi umjetničkoj nakani, niti joj se ova izvana dodaje, nego se jedna ili druga
rađaju zajedno.
Umjetnička nakana se definira samo unutar posvajanja neke materije. Dok posvaja neku materiju
umjetnik ne može raditi što hoće nego treba ući u dijalog s njom. Preko materije umjetnik
uspijeva otkriti idejnu nit vodilju samog djela.
Umjetničko djelo nije ništa drugo nego fizičko postojanje. Nije simbol, sredstvo, aspekt, nego je
sve. To ne znači negiranje duhovnosti umjetnosti.
Materija ispred umjetnika je ispunjena fizičkim znakovima, tradicijom uobičajenog i
umjetničkog korištenja i tehnikom manipuliranja. Umjetnik iz materije crpi sve ono što mu
pomaže da je transformira u djelotvornu i plodnu mogućnost.

ZAKON UMJETNIČKOG DJELA

Postoji samo zakonitost umjetničkog djela, ne postoji točno određen zakon, u umjetnosti ne
postoji neki opći zakon.
Ni jedan umjetnik nema neki točno određen zakon.
Što je kriterij nekom umjetničkom djelu?
Jedini kriterij: strepljenje prema uspjehu, nada da će djelo uspjeti. Umjetnik ima u vidu taj uspjeh
, ide korak po korak do uspjeha. Umjetnik se regulira nadom da će djelo uspjeti. Umjetnik ima
određenu formu što bi htio, ali u dodiru s materijom može odvesti skroz u drugom pravcu.
Nutarnja dinamika samog uspjeha je jedina zakonitost samog djela, njemu je cilj uspjelo djelo.
Ova zakonitost proizlazi iz same zakonitosti djela. Svako pojedinačno djelo ima svoju
zakonitost. Prije samog formiranja na neki način djelo se samo formira i ono se da formirati.
U umjetnosti opći zakon jest pojedinačni zakon. Zakon koji treba učiniti.

PROCES ILI FORMIRANJE UMJETNIČKOG DJELA

Svako formiranje nastaje preko određenog pokušaja.
Svako formiranje je u svojoj biti pokušaj.
Čovjek ne može djelovati ako to nije jedino nastavljanje preko pokušaja. Radimo sve preko
pokušaja.
Čovjek ne može nešto riješiti preko pokušaja. Čovjek preko svakog pokušaja razmišlja i
kreativno djeluje. Tek što se forma ostvari umjetnik dolazi do one točke da je nadvladao rizik i
ne sigurnost stvaralaštva. U tom momentu čovjek postaje kritičar svog djela , dali je uspio ili
ne.nakon pokušaja umjetnik dolazi do toga da je svako stvaralaštvo jedna određena avantura.
Umjetnik se mora bacit u tu avanturu.
Opasnost od promašaja u ostvarenju se ne događa samo u promašaju djela već i u samom
čovjekovu životu. Iako svaki promašaj može bit odskočna daska.
Stvaralaštvo je avantura i orijentiranje.
Umjetnik se mora ubaciti u avanturu, to je adrenalin.
Svako djelo je određena avantura.
Nalaženje forme dolazi kroz proizvođenje i ostvarivanja.
Ni jedan umjetnik nema sliku što napraviti. To se ne radi o pukom slučaju, on ipak ima neku
određenu vodilju između avanture i orijentacije.
Umjetnik zna što treba napravit ali nije u potpunosti siguran da je to to.
Orijentacija u umjetničkom stvaralaštvu nije toliko precizna da bi mogla unaprijed garantirat
uspjeh.
Uvijek je potrebno jedno otkrivanje. Serija pogrešaka nije tolika da bi se moglo dobit jedan
savjet ili uspjeh.
Neka znanstvena otkrića su nastala preko pogrešaka.
POKUŠAJ I ORGANIZACIJA
Oba ova pojma u umjetničkom procesu su nerazdvojni.
Čovjek ima umjetničku slobodu. Nalazi se pred nizom mogućnosti.
Osim umjetnosti postoji djelo kojem se treba priznat ne ovisnost.
Umjetnik kada je djelo izbacio iz sebe više nije vlasnik tog djela. Djelo živi za sebe.
Odnos između pokušaja i organizacije- sinteza između ovo dvoje
Djelo se radi samo od sebe dok ga umjetnik radi. Potpuna sloboda pokušaja i organizacije.
Jedinstvenost umjetničkog procesa se pokazuje samo kod gotovog djela. Umjetnik ne zna koji će
proći nego ga otkriva.
Tajanstvena i složena sastavljenost od pokušaja i organiziranja.

INSPIRACIJA I RAD U UMJETNIČKOM DJELU

Nekada je inspiracija u antici bila nadahnuta od bogova.
U srednjem vijeku je dolazila od samoga boga
Sa modernom filozofijom i Kantom postoje geni koji daju pravilo umjetnosti.
Filozofski pogled na inspiraciju:
Jeli umjetnost samo inspiracija ili i rad?
Aristotel: čovjek mora biti nadahnut ali je bitna i vještina, rad.
Romaničarski: estetika, osjećaji, emocija. Vrijednost djela proizvod je našeg utiska o tom djelu.
Umjetnost je suprotna teškoći, radu, trudu nego se rađa u spontanosti, lakoći, bez zaustavljanja.
Oprećnost: da je za umjetnost potrebna vještina, rad, posvećenost, žrtva. To se može prenijeti na
umjetnost. Pr. Davinci-radio je skice.
INSPIRACIJA nikad nije toliko određena da bi reducirala umjetničku aktivnost, ne može u
potpunosti vladati umjetnikom pa ima slobodu iščekivanja i otkrića.
Inspiracija je ona djelatnost koja donosi koncentraciju, produktivnost.
Djelo pod inspiracijom je djelo s lakoćom,
Djelovanje u inspiraciji je toliko zaljubljen u svoj cilj da bi ne uspjeh probudio više
zaprepašćenje nego sam uspjeh.
Pravom umjetniku dovoljan je mali osjet za poticaj.
U inspiraciji umjetnik osjeća mir što je sa povjerenjem iščekivao.
Inspiracija je aktivnost koja je koncentriranija i produktivnija, gipkija u kretanjima, sigurna u
uspjeh, sretna vlastitim rezultatima, zanesena sama svojom lakoćom.
Kad govorimo o estetičkom stilu ne treba naglašavati da je inspiracija besplatna ideja, jer se na
kraju dolazi u oprečnost s radom kojeg se vidi kao odgovor.
Prava inspiracija: to je strah, bojazan da se ne ošteti sretnu ideju, osjećaj da je umjetnik
inferioran pred vlastitim otkrićem, strah da neće znat obradit plodnu kuću. Ona sa sobom nosi
osjećaj odgovornosti, dužnosti prema vjernosti,neprestan trud i napor kako bi umjetnik bio
dostojan dobivenog dara, kako mu ne bi propao dotad sretno postignut vrhunac.
Radost otkrića postaje umjetniku djelotvoran i neophodan za umjetnički proces kada potiče
umjetnika na stav potpune posvećenosti radu, jer jedino tako dolazi do efikasne posvećenosti
radu jer jedino tako dolazi do efikasne aktivnosti.
Inspiracija nije invazija neke sigurne i agilne aktivnosti nad umjetnikom koji je pasivno
dočekuje, nego se radi o ekvilibriranom jedinstvu poimanja i davanja.
Slično je i kod ostalih ljudskih djelatnosti, inspirirani čovijek se osijeća daleko sposobnijim i
kreativnijim.
Inspiracija je neko poimanje koje je po sebi djelotvorno i produktivno.

VJEŽBA I IMPROVIZACIJA
VJEŽBANJE
Je proces produktivne interpretacije umjetničke materije, to je stupanj pripreme.
Međutim u tom radu nema želje da se proizvede djelo već da se dovrši 1 stupanj koji će
omogućiti prijelaz na sljedeći. Vježbanje je stadij istraživanja i probe, i kojem se kušaju vlastite
mogućnosti materije. Pokušava se određena tehnika kako bi ju se inkomponiralo u inventivni
način ili formativni proces.
Vježbanje potiče isplivavanje nekih novih problema i mogućnosti, to je vrijeme priprave i zbog
toga ne treba obezvrijeđivati jer ona još nije umjetnost nit je već proizvodnja.
Vježbanje je integralni dio umjetničkog tijeka jer je ono moment iščekivanja poticaja. Ono nije
ni inertno ni pasivno nego je plodno i simulativno. Ono je u isto vrijeme izazivanje materije i
zazivanje poticaja.
Vježbanje ukazuje na paradoksalni aspekt jer je to „rad“ koji ne uspijeva raditi. To je vježbanje
jednog stila gdje stil još uvijek ne dolazi do izražaja.
Plodna vrijednost vježbanja pokazuje se i u iščekivanju nečeg konkretnog, jer u vježbanju
disciplina može postat kreativna i ne trajnost može bit inventivna i sam trud se može obrnut u
otkriće.
IMPROVIZACIJA
Glavna oznaka je ne pripremljenost
Nećemo je promatrat s ove negativne točke gledišta već u kontekstu same vježbe.
Improvizacija umjetniku omogućava nadići sve neočekivane situacije.
Umjetnik već na početku formiranja može naići na nešto nepredvidivo. Zato je poželjno
unaprijed svjesno prihvatiti ono što može naići.
Prihvaćanje svake okolnosti prisiljava umjetnika da se koristi svim svojim memorijama i
iskustvima da bi pozitivno riješio situacije koje su se proizvele tijekom procesa.
Onaj tko improvizira spreman je svaku okolnost preokrenuti u priliku i svaku nezgodu u
mogućnost.
Materijom uspijeva vladati samo onaj tko se zna okoristit svim onim što materija nosi u sebi, jer
tad sve postaje iskoristivom sugestijom, plodnim poticajom. Ako dobro poznaje materiju.
Ono čemu improvizacija pridonosi i ono što najviše učvršćuje jest „produktivni karakter
iščekivanja i karakter pokušavanja u proizvodnji“.
Po improvizaciji kaos postaje organiziranost.
Improvizacija podcrtava razvoje koji su se dogodili upravo sretnim otkrićem.

FORMA
Toma Akvinski govori o ljepoti kao o formi, ona je ljepota ukoliko je forma. Forma po
Aristotelu – forma je prvi akt naravnog tijela koji ima život u potenciji, ona je strukturno načelo
stvari, vezana je uz materiju, predstavlja kvantitativno određenje tijela i to je ono što mi vidimo u
stvarnosti, ona postoji tek kada se utjelovi u jednoj stvari, uskladi sa mat i tada dolazi do
savršenstva. Forma po modernoj estetici – forma je istinski i stvarni organizam koji ima vlastiti
život i sve što treba imati, ona se vrti oko vlastitog centra gdje su dijelovi povezani u harmoniji.
Termin organizam uvodi Goethe, f orma je živi organizam jer umjetnik putem inspiracije daje i
formu koja je već tu i kad je počne obrađivati slijedi je te se ona sama formira. Forma formans –
forma koja formira materiju, Forma formata – formirana forma. Forma kao uspjeh – forma je
prije svega dobar ishod a proizlazi iz pokušaja preko kojih mi otkrivamo formu formalis. Da ne
proizlazi iz nekog čina ne bi se moglo govoriti o uspjehu, mi stalno pokušavamo da bi došli do
željene forme i tada se ostvaruje uspjeh, kada je ona u potpunosti realizirana. Prije uspjeha
dominira neizvjesnost i strah. Koncept uspjeha se temelji na nekoj normi i na slobodi. Ne postoji
put koji vodi do uspjeha, on se pokazuje kao rezultat. Glavna značajka uspjeha je da se on
dogodio prije rizika, jer što je rizik veći uspjeh je bolji. Svaki uspjeh forme vodi divljenju i
kontemplaciji. Forma kao organizam – ona je organizam koji je zakon sam sebi zato što je ona
vodilja pokušaja, daje naslutiti uspjeh i zato je ona i zakon i rezultat formiranja. Forma izvali
vlastitu vrijednost jer se prilagođava sama sebi – unutarnja teleologija i zato je ona organizam.
Po tome ispada da f u samoj sebi ima i cilj i savršenstvo, to je izlaz iz njezine nutarnje strukture.
Forma kao model – uspjeh je princip organiziranja, ali on je i model koji postaje princip kasnijih
formiranja, onaj koji je savršeno uspio je egzemplarni primjer, iz njega izvlačimo pouku.
Umjetničko formiranje – formiranje je pokušavanje te ono zalazi u sve sfere ljudskog
djelovanja. Inventivnost u formiranju daje različite mogućnosti i omogućava nam odabrati pravu.
Čovjekova sudbina je da djeluje preko pokušaja. Pokušaji vode čovjeka da nadiđe samog sebe.
Dimenzija avanture i orijentiranja – formiranje umjetničkog djela je avantura jer se nešto radi a
da se ne zna kako se treba raditi, u samome procesu nema sigurnosti i preciznosti i tek kada
završi vidimo što smo trebali učiniti. Dakle iako postoji neizvjesnost postoji i određena
orijentacija ali ta umjetnička orijentacija nikad nije precizna.Pokušaj i organizacija – oboje su
potrebni za umjetničko djelo.

INTERPRETACIJA UMJETNIČKOG DJELA

forma djela je istovremeno dovršena i ne, te ima beskraj aspekata u kojima se objavljuje i oni su
neiscrpni te jedna interpretacija može u potpunosti tumačiti neko djelo ali ga ne može iscrpiti i
zato ne postoji jedna i dovršena interpretacija. Neiscrpnost se ne suprotstavlja umjetničkom djelu
nego ga objašnjava. Svaki interpret teži da se njegova interpretacija podudara sa djelom, te
njegova interpretacija je identičnost sa djelom, i to djelo ju nadilazi, ono postaje zakon i sudac
same interpretacije. Interpret teži shvatiti krajnje značenje djela i svjestan je da njegova
interpretacija ima trenutnu vrijednost te teži da ga shvati u potpunosti.B. Croce – interpretacija –
tumačenje u kojem se osoba mora osloboditi svog ukusa i svih osobnih dimenzija koji ju prate –
to je nemoguće jer se ne možemo osloboditi od sebe, a i ti naši stavovi nam pomažu u
interpretaciji. G. Gentile – interpretacija nije samo tumačenje nego i proizvođenje jer djelo kao
takvo ne može postojati ako nema aktivnog tumača, tumačenje izvlači djelo iz prošlosti i daje mu
novi život. Kritika: djelo ne ovisi o interpretaciji jer je ona subjekt te se time obezvrjeđuje samo
djelo.