PUT

Glasilo Bogoslovije u Splitu

br. 23,
lipanj 2010.

Anketa među
bogoslovima (16)

U Rimu prije
pet godina (33)

Iz bogoslovske
kronike (39)

Posjet Zajednici
“Cenacolo” (37)
Razmišljanja o svećeništvu :
Razgovori : • Revolucionar ljubavi (6)
• don Ivan Čotić (14) • Putokaz u nebo (9)
• Panamski biskup • Marija - Majka svećenika (10)
Audilio Aguilar Aguilar (35) • Evanđelje i internet (19)
Naš duhovnik u suvremenom Hodočašće u Rim 2009.:
izdanju: U svijetu, za svijet! Pozorno pratimo tumačenja našega vicerektora

Radna akcija na dvorištu Izlet na Mosor

Sudamja 2010. Duhovne vježbe u Vepricu 2009.

 Riječ urednika
D
okle god kročimo ovom zemljom,
uvijek se nalazimo na putu. Ima
mnogo putova, dužih i kraćih, že-
ljenih i neželjenih, onih kojima znamo cilj
i onih koji nas vode u nepoznato. Katkad
nas zbunjuje raznolikost putova koji nam
se istodobno nude zahtijevajući od nas od-
luku. Bili bismo izgubljeni u tome mnoštvu
putova da nije onaj Put koji je temeljan, koji
otklanja sumnje i otvara vidike, Put koji
nam objavljuje Istinu i donosi Život – Isus
Krist.
Zato se i naš bogoslovski list zove upravo
PUT. Isus Krist je naš putokaz, voditelj i
pratitelj. Isus Krist u Duhu Svetome usmje-
rava naše ovozemno putovanje prema Ocu.
Kao budući svećenici djelovat ćemo u Kri-
stovoj osobi.
Tijekom protekle, svećeničke godine raz-
mišljali smo intenzivnije o svećeništvu.
Stoga je veći dio članaka posvećen toj temi,
bilo da se radi o samoj biti svećenika, bilo
da se radi o praktičnim pitanjima. Dakako,
dotakli smo se i drugih tema, pa će čitatelj
pronaći razmatranja uz biblijske tekstove,
razmišljanja o nekim aktualnim pitanjima,
prikaze pučkih običaja koji su značajni za
vjerski život u ovim krajevima južne Hr-
vatske, sjećanja na događaje u Rimu prije
pet godina, izvadak iz naše bogoslovne
kronike…
Nadamo se da smo čitatelju s ovim izda-
njem PUT-a omogućili barem mali uvid u
svijet bogoslova Centralnoga bogoslovnog
sjemeništa u Splitu.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 3
Razmišljanja o svećeništvu
Dragi bogoslovče, tebi na
razmišljanje, s ljubavlju
Piše: Marin Škarica, duhovnik
P
rošlo je mirno i bezbrižno
djetinjstvo. Uslijedile su go-
dine prve mladosti, lijepe i
zanimljive, jer su to godine razvijanja,
pupanja i cvjetanja, godine stvaranja
planova i zauzimanja životnih stavova
prema Bogu, prema sebi, prema životu
općenito.
U tim godinama pojavljuju se prve
simpatije, zaljubljivanja. To je posve
normalno, jer mladić u tim godinama
želi ljubiti i biti ljubljen, želi se dari-
vati i primati, želi postati i biti sretan.
Je li i tebi nekada zatreperilo srce,
ožarilo se i zacrvenilo lice, zagrijale
uši, kada si na svome životnom putu
susreo neku djevojku koja ti je pri-
vukla pažnju, jer si osjetio srodnost
svoje duše s njezinom; jer si osjetio da
biste mogli jedno drugo obogaćivati,
usrećivati? To ne bi bilo ništa čudno,
jer ljubav se želi darivati i dajući se
drugomu – rasti i umnažati se. To je
Božje djelo, zamisao i volja. Zato je
svaka ljubav, dok je po Božjoj volji,
zaista sveta ljubav.
4 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
• Bogoslovija - mjesto molitve,
rada, dozrijevanja, razmišljanja
i odabira
Ali, jer si ovdje u Bogosloviji, znači da
te privukla jedna druga Ljubav, pisana
velikim slovom, koja omogućuje da u toj
ljubavi ljubiš sve ljude, pa i onu djevojku
koje si se možda odrekao, jer ljubav
prema Bogu, Isusu Kristu, prelijeva se
u čistu duhovnu, u ljubav prema svima,
prema svakom čovjeku, i nije više ogra-
ničena na samo jedno biće. Tada ljubiš
Boga i u Bogu sve ljude.
Život ovdje u Bogosloviji trebaš iskoristiti
da napraviš odlučan i trajan izbor. Moli
svaki dan Gospodina da ti On pomogne
mudro napraviti taj životni izbor: ili da
Njemu mogneš pokloniti ljepotu, čistoću
i mirisavo cvijeće svoje mladosti i zrele
plodove svoga cijelog života kao Njegov
vjerni svećenik, u potpunom predanju;
ili, ako uvidiš da nemaš dovoljno ni vo-
lje, ni odlučnosti, ni snage, da doživotno
prihvatiš svećeništvo svim srcem onako
kako to Isus i Njegova Crkva traže i
očekuju, da odlučno promijeniš pravac
plovidbe lađe tvoga života, a da i dalje
s Kristom ostaneš čvrsto povezan kao
praktični vjernik laik.
• Radost sebedarnoga darivanja u
ljubavi
Čovjek postiže sreću po mjeri darivanja
ljubljenoj osobi. Onaj tko ljubi pravom
nesebičnom ljubavlju, sve će dati i uči-
niti da usreći osobu koju ljubi. Ne traži
ništa za sebe, nego želi usrećivati onoga
koga ljubi. Takav odnos prema drugome
jedini je vrijedan da se nazove divnim,
božanskim imenom “ljubav”, jer Bog
je Ljubav. Takva ljubav ne osiromašuje,
nego obogaćuje i usrećuje obojicu, i
onoga koji ljubi, i onoga koji je ljubljen.
Tako nastaje paradoks ljubavi: što se više
razdaješ i rasipaš u ljubavi, to više primaš
i imaš, što više gubiš, to više dobivaš. To
je, eto, divni, božanski paradoks istinske
ljubavi, darivanja, žrtve. Ljubav zauzvrat
traži ljubav, jer ljubav se može platiti
samo ljubavlju.
Iz ovoga je jasno, da se ne može ići za
Kristom, biti Njegov sljedbenik i uče-

nik, a biti polovičan, tražiti sebe i svoje
prohtjeve, prepuštati se raznim tjelesnim
grješnim nagonima. To bi bila sebičnost i
izdaja ljubavi. Krist te ljubi božanskom,
neizmjernom ljubavlju te očekuje da
mu za ljubav uzvratiš ljubavlju, za pri-
jateljstvo prijateljstvom, da mu daruješ
mirisavo cvijeće i rosu svoje mladosti,
svoje radosti i strahove, svoja očekivanja
i sanjarenja i da pođeš s Njim u život kao
svećenik ili, ako nemaš snage za to uzvi-
šeno zvanje, kao praktični vjernik laik.
Trebaš se ozbiljno zapitati imaš li snage
posve se predati Kristu u svećeništvu?
Pred tobom je život. Ti si u godinama
ljubavi i ideala. Krist te poziva da
Njemu potpuno pokloniš svoje srce, da
On bude tvoj ideal i putokaz u životu,
bilo svećeničkom, bilo u nekom laičkom
zvanju. On te želi na taj način usrećiti i
osmisliti tvoj život.
Da bi se mogao Kristu posve predati,
moraš biti čestit čovjek, Božji čovjek,
čovjek molitve, vjere i ljubavi, rada i
ozbiljnosti, vjernosti evanđeoskim na-
čelima, u stvari moraš biti “svet”, jer si
pozvan drugima pokazivati put prema
“svetosti”, a nitko ne može dati ono što
nema. Jedino se tako može biti svjedok
Isusa Krista i Njegova evanđelja. Ne smi-
ješ reći: Da, bit ću dobar, ali ima još mnogo vre-
mena da to postanem. Ako sad, u godinama
mladosti, u godinama idealizma, nemaš
snage za ideale, znaj, kasnije ćeš imati
još manje i snage i volje početi ozbiljno
živjeti. S pravom narodna mudrost kaže:
“Propuštena mladost, promašen život”,
jer ono što u mladosti propustiš, nikada
ne ćeš moći nadoknaditi.
Uvjeren sam da ne želiš olako izgubiti
pravu sreću i da nisi toliki slabić, da ne
bi imao dovoljno mladenačke snage,
volje i oduševljenja da prihvatiš ideale
kršćanstva, da se za njih oduševiš, da
te Krist privuče, da mu uzmogneš da-
rovati svoju mladost i cijeli život, poput
bezbrojnih zaljubljenika u Isusa Krista,
kako katoličkih laika tako i vjernih sve-
ćenika.
• “Kriste, zar si pozvao mene?”
Otkad je Isus hodao ovom zemljom i
pozivao svoje učenike, otada On nepre-
stano poziva mnoge mladiće i djevojke
da pođu za Njim. Mnogi se odazivaju
Njegovu pozivu, idu za Njim i prona-
laze svoju sreću u vjernosti Njemu. On
zove i tebe i očekuje da Mu se odazoveš
i povjeruješ da jedini On može ispuniti
sva tvoja očekivanja.
Zapitaj se, možeš li se radovati i zahvalji-
vati što si upoznao Kristovu ljubav, što
te On privukao i pozvao da Ga ovdje
u Bogosloviji još bolje upoznaš, možeš
li s papom Ivanom Pavlom iskreno se
zapitati: “Kriste, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime…” Možeš li
također reći: “Svoju lađu sada ostavljam
žalu, odsad idem kamo šalješ me Ti…”
Reci Kristu više svojim životom nego
usnama: “Kriste, Ti si htio mene, baš
mene, među tolikima. Hvala Ti, moj
Gospodine! Trudit ću se opravdati uka-
zano povjerenje.”
“Postoji samo jedna mlada stvarnost na
zemlji: to je Krist” (Ernest Hello). Jedini
On te ne će razočarati, jedini On te može
posve usrećiti. Ako pođeš za Kristom, ne
ćeš ništa izgubiti, sve ćeš steći. Krist, koji
je za tebe sve žrtvovao, može od tebe sve
i tražiti, da Mu se posve predaš. On će ti
obilato uzvratiti, jer Mu po darežljivosti
nitko nije ravan. On ti nudi jedinstveni
put do sreće. Nudi ti da pođeš tim pu-
tem zajedno s Njim. To je put Kristove
ljubavi, a On zna pisati lijepe životne
ljubavne priče, koje uvijek ostaju mlade
i privlačne, koje ne mogu nikada dosa-
diti ili postati banalne, jer su originalne
i neponovljive. To je pustolovina Boga
zaljubljenog u čovjeka. Ali to je i pusto-
lovina čovjeka zaljubljenog u Boga. Ako
Razmišljanja o svećeništvu
to učiniš ne ćeš se pokajati, jer On će te
usrećiti i stostruko ti uzvratiti.
• “Meni je živjeti Krist”
Ako shvaćaš smisao ovoga, ako te Krist
očarava, znači da je On bacio pogled
na tebe, da te zove da ostvariš jedinstvo
života s Njim, intimnije od krvnih veza
da bi mogao sa sv. Pavlom reći: “Ta meni
je živjeti Krist.” (Fil 1,21). U ovoj vezi
između tebe i Krista rađa se “čudo no-
voga života”. U dodiru s Kristom, koji je
prisutan u tebi po milosti i preko snage
koja ti dolazi od Njega, možeš ozdraviti
od svojih moralnih bolesti i postati mu-
dar Njegovom mudrošću i ići radosno
kroz život.
Ako si blizak Kristu i živiš s Njim,
onda osjećaš potrebu da i druge dovedeš
k Njemu, da ih naučiš da Ga ljube i u
Njemu pronalaze sreću. Tada ćeš rado
postati Njegov glas u svijetu i činit ćeš
ono što On želi i što je u Njegovu in-
teresu. Isus, koji više vidljivo ne hoda
ovom zemljom, želi se poslužiti tobom,
tvojim duhom i tijelom, da bi dopro do
svakoga i tako se objavio ljudima. On
želi u tebi prolaziti ovim svijetom i činiti
ljudima dobro.
Trebaš biti drugi Krist. Na putu si prema
tom preobražaju i već ovdje u Bogosloviji
možeš to ostvariti. Zato svi tvoji dani ov-
dje, tvoja molitva, tvoja zalaganja u radu
i poslušnosti, tvoje savjesno studiranje i
pripremanje, pa čak i tvoja igra i mlade-
načka radost i smijeh, mogu te svakoga
dana sve više približiti tvom idealu, Isusu
Kristu. To je zadnji cilj, konačna svrha
tvoga puta, tvoga boravka ovdje. Tvoj je
zadatak da mu dopustiš djelovati u tebi
i oblikovati te, kao što lončar oblikuje
glinu u svojim rukama.
I tada ćeš postati “živi Kristov sakra-
ment”. Onaj tko tebe vidi, vidjet će i
Krista i u Njemu – po tebi – moći će
susretati živoga Boga i biti sretan. Ti,
kojega Bog poziva na najljepšu pusto-
lovinu života, hoćeš li znati postići, da
uz Njegovu pomoć, na tvom licu zasja
svjetlo Kristova lica, jedine nade čovje-
čanstva?
Ako to uspiješ, tvoje ti radosti i sreće ne
će moći nitko oduzeti, jer ono “što oko
ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne
uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube”
(1 Kor 2, 9).
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 5
Razmišljanja o svećeništvu
Svećenik -
revolucionar ljubavi
Piše: Ivan Jurin, i. god.
S
vjesni smo kako na svijetu
postoje brojni problemi. Našu
Zemlju razaraju ratovi, more
strah i glad, razdvajaju razlike po
rasi, religiji i svjetonazoru. Vidjeli mi
to zlo kao Sotonu, grijeh ili mržnju,
očito je da je duboko nazočno i često
nam se čini kako je svakim danom
sve jače. Ljudi zasigurno shvaćaju
kako su nužno potrebne promjene,
no isto su tako obeshrabreni činjeni-
com kako najčešće ne znaju na koji
način nešto promijeniti ili, ako se na
to odvaže, uglavnom to čine krivo.
Tako su mnoge ideologije, režimi
i svjetski poretci pokušavali i
pokušavaju probleme riješiti
površno i, naravno, bez
puno uspjeha. Potrebno
je pronaći onaj iskon-
ski uzrok zla i nevolja
u svijetu i ukloniti ga.
Evanđelje nam pri tome
svjedoči kako “iz srca
izviru opake nami-
sli, ubojstva, preljubi,
bludništva, krađe, lažna
svjedočanstva, psovke” (Mt
15, 19). Tako je jasno kako je
jedino rješenje korjenito obra-
ćenje i povratak Bogu. To je ono
potrebno, “Bogu milo i savršeno”,
koje prepoznaje onaj koji se ne “su-
obličuje ovom svijetu, već se preo-
bražava obnavljanjem svoje pameti”
(usp. Rim 12, 2).
Čini mi se da baš tome opisu po svo-
jemu poslanju i identitetu odgovora
svećenik. On je svjestan kako “samo
od Boga dolazi prava revolucija, od-
lučujuća preobrazba svijeta” (papa
Benedikt XVI.). To je program dje-
lovanja svećenika. Stoga, on želi biti
Božji proročki glas u svijetu, savjest
naroda i njegovih upravitelja te oš-
tri kritičar svega onoga što se opire
6 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
Božjoj poruci, koju svijet ili prezire
ili ne želi čuti. Stoga, sebi ne može
dozvoliti da se ustali u situaciji koja
izgleda mirno, već je nezadovoljan
postojećim stanjem, iščekujući novi
svijet. Iako je posve siguran da će ovaj
svijet minuti kako bi se mogao stvo-
riti taj novi svijet, zna da u izgradnji
toga Kraljevstva on treba odigrati
određenu ulogu. Zato svećenik, kao
onaj koji poziva na obraćenje, koji
donosi promjene toga novog Božjeg
svijeta, ne podnosi
malodušnost ljudi koji dopuštaju da
se sve odvija mimo njih i koji svoju
sebičnu sreću traže u prolaznim
stvarima, kada je siguran da ih čeka
nešto veće, nešto čiji je predokus on
već morao sam osjetiti. Stoga je spre-
man, poput suvremenoga proroka,
svijetu uputiti kritiku i izraziti svoje
nezadovoljstvo takvim nepokretnim
stanjem u društvu i Crkvi. Ne može
podnijeti da kršćanstvo od one po-
kretačke snage koja čovječanstvo
usavršava do punine Kristove prelazi
u ono što mu je najudaljenije, u čistu
formalnost. Stoga poziva sve ljude da
shvate kako je potrebno uistinu biti
“sol zemlje i svjetlost svijeta” (usp.
Mt 5, 13.14). No, kršćanstvo kao ta-
kvo nije jednostavno jedna ustanova,
skup ljudi koji svoje snage troše u
službi neke ideologije, već je to sila
odozgor, poticaj Duha, dar Uskr-
sloga i nastavljanje Njegova djela;
utješiti žalosna, nahraniti gladna,
obući gologa, osloboditi zaroblje-
noga, izgubljenome pokazati put...
Dok duhovno i tjelesno potrebnih
bude na svijetu, kršćanstvo se ne
može i ne smije umoriti. No, ipak
primjećujemo kako smo toliko
često umorni i uspavani, neza-
interesirani za poslanje koje
smo primili, te upadamo u
malodušnost i nebrigu za
svijet koji nam je povjeren.
U tome je trenutku prijeko
potrebno zapitati se: vjeru-
jemo li doista da je Spasitelj
uskrsnuo, da je živ i da On,
svojim Svetim Duhom ko-
jega šalje kako bi obnovio
lice zemlje, vodi Crkvu i u
njoj prebiva? To je temeljni
problem i izvor kriza u Crkvi.
Ne shvaćamo da bez Njega ne
možemo ništa, a s Njime možemo
sve. Toliko nam puta kao da nije baš
najjasnije da Krist nije negdje nedo-
hvatljiv na nebesima, izvan zbivanja,
nego je toliko blizu, i to najizrazitije
“kad smo Njegovom ljubavlju oku-
pljeni, i kad nam, kao nekad svo-
jim učenicima, otvara Pisma i lomi
kruh”, kako lijepo kaže euharistij-
ska molitva. I tu je opet neophodno
djelovanje svećenika kao služitelja
otajstava koja su srce preobrazbe
svijeta i neprestana Kristova nazoč-
nost u Crkvi. Ispovijed i Euharistija,
sakramenti koji čine srž svećeničke
službe, stvaraju nove, kristolike ljude
 Razmišljanja o svećeništvu

koji će dioništvom u Kristovome Duhu nik nije u stalnome kontaktu s Učite- Zlatna zrnca
dati novo lice zemlji. Samo čovjek koji ljem, polako ga gubi iz vida, koleba se i
je pomiren s Bogom i svjestan potrebe nema potrebnu snagu za promjenu svo- Župnika arškoga
obraćenja u ispovijedi postaje novi stvor, jih mana, a kamoli mana svijeta. Zato
svjestan da se po njemu svijet mijenja. je Božja blizina i Njegova zbilja, u koju »» O kako je velik sve-
Tako, oslobođeni za ljubav i osnaženi je čovjek uveden osobnom molitvom i
Euharistijom, kršćani su poslani u svi- okrijepljen molitvom Crkve, ono što
ćenik! Istom u nebu
jet da, sjedinjeni s uskrslim Kristom u je svećeniku jedino potrebno kako bi ćemo razumjeti nje-
svetoj pričesti, sudjeluju u euharistijskoj svijetu donosio ono bez čega ne može govu uzvišenu čast.
“pretvorbi” svijeta. opstati – Boga. Kad bismo je na
Stoga nije potrebno pi- I za kraj, zemlji shvatili, umrli
tati otkud p rom i s l i mo bismo – ne od straha,
s ve ć e n i k u kakav bi svi-
nego od ljubavi.
tolika vo- jet bio bez
lja i snaga svećenika? »» Katolički je svećenik
da se trudi Pa ra f ra z i ra - personifikacija lju-
oko zadaće jući poznati bavi božanskog Srca
koja, ruku himan za ve-
na srce, i černju u doša- Isusova.
njemu često šću, svijet bi »» Ako negdje hoće
izgleda kao odavno im’o uništiti religiju, po-
borba protiv propasti od pri-
vjetrenjača, jevara sotoninih,
činju time da pro-
kao utopij- da Krist nije tjeraju svećenike, jer
ska ideja, sam, dirnut tamo gdje nema više
te se osjeća ljubavlju, lijek svećenika, nema više
poput viteza post’o bolesni- ni misne žrtve, a gdje
koji se bori cima, i da to ne
za pravdu i nastavlja biti nema misne žrtve,
ljubav koje preko svojih propada religija.
je gotovo ne- službenika »» Kad bih u isto vri-
moguće pot- koji mu dari-
puno ostva- vaju ono što
jeme susreo jednog
riti u ovome jedino vrijedi i svećenika i jednog
svijetu. Izvor nikada ne pre- anđela, najprije bih
te snage staje – ljubav. pozdravio svećenika.
je u tome I baš je zato
Pokaži mi put u Ars, Anđeo je prijatelj
što svećenik služi ovaj svijet i unatoč
i nastoji se suobličiti svim poteškoćama, i sluga Božji, no
a ja ću ti pokazati put u nebo!
Kristu Gospodinu, bolima i porušenim svećenik je Njegov
koji nas je svojom mukom oslobodio ro- snovima još uvijek predivan, a život zamjenik.
bovanja grijehu i uskrsnućem obnovio, ono što vrijedi živjeti i u služenju dru-
te svojim otkupiteljskim činom zapo- gome ostvariti. Stoga, dragi svećeniče,
»» Sveta Terezija je
čeo novo stvaranje koje po svojoj Crkvi dragi kršćanine, brate i sestro, uzdaj se običavala ljubiti tra-
nastavlja. Zato je svećenik pozvan biti u Gospodina, surađuj s Njime i budi si- gove što ih je iza sebe
drugi Krist, no ne samo nasljedovanjem guran; s ovim našim svijetom sve će biti ostavljao prolazeći
Učiteljevih gesti i korištenjem Njegovih dobro. Neka se u tvome životu ostvare
svećenik.
riječi, već ako želi da njegov napor bude stihovi pjesme Izidora Poljaka: “Pla-
plodonosan, mora se otvoriti onome nite, bijeli ognjevi duše, k nebu se srce »» Svećenik nije sveće-
istom Izvoru koji je Krista ispunjao i propni i gori, plamteć izgori!” I neka iz- nik za sebe, on ne
pratio ga do kraja, do križa i uskrsnuća. gori u nepokolebljivoj ljubavi za Boga i može samoga sebe
Stoga je ono što zapravo mijenja svijet bližnjega, za novi Božji svijet, jer samo
i svemu daje smisao – molitva. Bez nje će tako tvoje lice obasjavati nada iščeki- odriješiti od grijeha.
u njegovu životu nema radosti, vjera u vanja Onoga koji sigurno dolazi, i tvoje On nije ovdje za
kojoj bi trebao prednjačiti slabi, a sama srce tiho šaptati u molitvi: Maranatha... sebe, nego za vas.
služba gubi smisao i sadržaj. Ako uče- Dođi Gospodine Isuse...

PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 7

Razmišljanja o svećeništvu
Stepinac o svećeništvu
Piše: Miroslav Rubić, i. god.
K
ad je Sveti Otac, papa Bene-
dikt XVI., 2009. g., na svet-
kovinu Srca Isusova proglasio
svećeničku godinu, svim svećenicima,
a i onima koji se to spremaju postati,
dao je za uzor Ivana Mariju Vianneya,
svetoga Arškog župnika. To je učinio
iz dva razloga. Prvi je obilježavanje
150 godina od njegove smrti, a drugi
je njegov primjer kakvi bi svećenici
trebali biti. Vrlo su poticajne njegove
misli o svećeništvu: “O kako je svećeništvo
veliko! To ćemo shvatiti tek na nebu... Kad bi-
smo to shvatili ovdje na zemlji umrli bismo, ne
od straha, već od ljubavi.”
Nije da nam riječi svetaca nisu do-
voljne, ali šteta bi bilo ne podsjetiti se
da je i naš hrvatski narod dao mnoge
velike svećenike koji svojim životom
mogu svjedočiti za Krista. Neki su
nam ostavili veoma poticajne misli,
koje nam mogu uvelike pomoći na na-
šemu životnom putu. Jedan od takvih
velikana zasigurno je i blaženi Aloj-
zije Stepinac čijih bih nekoliko misli
želio s vama podijeliti. Svi vrlo dobro
poznajemo lik i djelo blaženoga Kar-
dinala, stoga smatram da se na tome ne
treba zadržavati. Za naše razmišljanje
uzeo bih ulomak iz pisma kojega je bl.
Stepinac poslao nećaku svoje sestre,
Matiji Burji, 1957. kada se on spremao
poći u sjemenište.
“Zahvaljivati za golem dar svećenstva, ne zato
što vas stavlja iznad careva i kraljeva po časti,
iznad svih armija svijeta po moći, nego što ni
u jednom zvanju ne možete proslaviti Boga i
koristiti besmrtnim dušama kao u svećeničkom
zvanju.”
U ovome ulomku se vidi sva zahval-
nost koju je krio u sebi bl. Alojzije za
dar svećeništva kojeg mu je Bog dao.
I ja se nekad zapitam: “Zašto je Bog
meni dao tako velik dar poziva i čim
sam ja to zaslužio?”. Kad pogledam
oko sebe, vidim mnoge mladiće koji
su sposobniji, pobožniji, jači i hra-
briji od mene, ali opet je Bog nešto
vidio u meni. Zašto je to tako, ne
znam, možda nikada ne ću ni znati,
8 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
ali od bl. Alojzija možda mogu lakše
uvidjeti veličinu i važnost svećenika.
On tvrdi da su oni iznad kraljeva i ca-
reva po časti. Međutim, danas to više
nije tako. Svećenike se uzima olako.
Malo ih tko cijeni, izruguju im se, te
ih se proziva zbog kojekakvih stvari.
Nažalost, kod nekih su svećenika ta
prozivanja opravdana. Bl. Alojzije je
rekao da “svećenicima najveća ambicija mora
biti da u svemu postanu slični Kristu”. Neki
su od tih ambicija odustali i zastranili
sa svoga puta. Postati sličan Kristu naj-
bolje ćemo uspjeti uz jaku i redovitu
molitvu. Ipak, molitva samoga sve-
ćenika nije dovoljna, za njega trebaju
moliti svi, a posebno oni kojima je
on darovan, te na taj način najviše po-
magati svojim pastirima. Bl. Alojzije
kaže: “Naši vjernici spoznaju da je njihova
dužnost i plemenito djelo moliti se i žrtvovati za
duhovne pastire.”
Kakav bi danas trebao biti svećenik?
Bl. Alojzije Stepinac veli da je sveće-
nik “iznad svih armija svijeta po moći”. On
ovdje ne misli na fizičku snagu i moć,
nego na duhovnu, po kojoj priziva
Duha Svetoga na nas i zove samoga
Krista na zemlju. Svećenik mora biti
borac, Kristov borac. On mora snažno
i hrabro predstavljati Krista u svijetu.
Za bl. Alojzija “svećenik je drugi Krist”.
On mora biti svet, zato što vrši svetu
službu Božju. Sveti svećenici će s lju-
bavlju i pouzdanjem u Krista vršiti
svoju službu bez ikakvoga straha. Bl.
Alojzije kaže “sveti svećenici su najveći bla-
goslov za jedan narod i za cijelo čovječanstvo”.
Oni su sol zemlje i svjetlost svijeta.
Oni su element koji našemu životu
daje začin. Taj začin je sam Krist ko-
jega nam daju u Euharistiji. Trebaju
nam osvjetljavati put do Krista i tako
pomoći u našemu spasenju. “Svećenik
nikada ne ide sam ni u nebo ni u pakao. Uvi-
jek ga prati mnoštvo duša.” Nije važno biti
bilo kakav svećenik, važno je biti do-
bar svećenik. On treba biti sav Božji,
živjeti samo za Boga, za Njega jedi-
noga raditi, trpjeti i ako treba umrijeti.
Ako želimo biti dobri i pravi svećenici
trebamo se potpuno predati Bogu i u
Njega staviti naše pouzdanje. On nam
je jedini prijatelj za kojega znamo da
nas nikada ne će izdati niti će nam
okrenuti leđa. Znamo što je sve Krist
za nas učinio te koliko je nezahvalno
kada bismo bili loši svećenici i na taj
način tjerali ljude od Njega. Bog je
jedino bogatstvo koje će ljudi vidjeti u
pravome svećeniku ako gledaju očima
srca.
Ovo kratko razmatranje o svećeništvu
želim završiti riječima samoga nadbi-
skupa Stepinca koje možda na najbo-
lji način opisuju poslanje svećenika
danas: “Svećenik nije privatan čovjek, koji
bi samo za sebe živio, on je u punom smislu
riječi javni čovjek, pripada vjernicima, jer je radi
njih primio svećeničko posvećenje, dostojanstvo i
duhovnu vlast. On je postavljen da vodi narod k
neprolaznoj sreći, vječnoj, a i vremenitoj.”

Svećenik - putokaz u nebo
Piše: Ivan Marić, i. god.
S
veti Ivan Marija Vianney, kojeg
nam Crkva stavlja za uzor u
ovoj svećeničkoj godini, obećao
je dječaku koji mu je pokazao put u
Ars da će mu za nagradu pokazati put
u raj. Na taj način je iznio plan svoga
svećeničkog djelovanja, a to je voditi do
Gospodina, ne izgubiti ni jednu dušu
koja mu je bila povjerena. Sveti Župnik
je pronalazio način kako to ostvarivati
u svoje vrijeme, a što danas? Poslanje
je isto, vremena druga, isti Gospodin
do kojega treba voditi, drugi radnici u
Gospodnjoj žetvi.
Primjer sam vam dao da i vi tako činite (usp.
Iv 13, 15) – rekao nam je Gospodin, po-
učio nas kako bismo svoje djelovanje
i život usmjerili prema Njemu i život
vječni baštinili. I danas Krist poučava
svoju Crkvu preko pastira, svećenika,
za koje kažemo da su drugi Krist.
Mogla bi se opet ponavljati ona, svima
već dobro poznata fraza, kako je danas
teže svjedočiti nego ikada. Ipak, zar
se vremena ne ponavljaju? Zar i u ovo
vrijeme nije sve već viđeno, samo na
neki drugačiji način? Lako je govoriti
kako je vrijeme danas podmuklije i za-
varavajuće više nego ikada, no varamo
se ako mislimo da je prolijevanje krvi
bilo i danas jest jednostavno i lako, jer
lako nam je sada biti odvažni i hrabri
kada sve ostaje samo na riječima, a
život nam neprestano pokazuje kako
se obećanja lako zaboravljaju kad nam
nisu po volji i kad dolazi u pitanje naš
vlastiti ja. Župnik je arški svoje obeća-
nje dječaku sigurno ispunio, a to svoje
poslanje vršio je cijeloga života i onima
kojima je bio poslan i mnogima koji su
mu dolazili pokazivao je put u nebo.
Prihvatio je to malo selo i znao je da će
morati puno učiniti jer u tome mjestu
“nije bilo puno ljubavi za Boga”. Sveti
župnik je u Arsu i njegovim stanov-
nicima znao prepoznati ud Kristova
tijela koji je bolestan, potreban pomoći
te, svom dušom ljubeći Krista i Crkvu,
znao da svaki ud tijela mora biti zdrav
kako bi čitavo tijelo bilo zdravo. U
Razmišljanja o svećeništvu
ovome treba biti
izvor svećeničkoga
poslanja i svjedoče-
nja, u ljubavi prema
Kristu i Njegovome
mističnom Tijelu,
u odgovornosti
prema svakom
članu Crkve. Sv.
Ivan Vianney se
namučio sa ško-
lovanjem kako
bi mogao postati
svećenik i ta nje-
gova upornost se na
pozitivan način očitovala i u čitavome zivati
put u nebo na način
njegovu životu, znao je biti sluga vjerni i
dobri i zato je zavrijedio ući u radost Gospo- da se u našemu djelovanju očituje
Kristovo spasiteljsko djelovanje znak
dara svoga (usp. Mt 25, 21). I danas se od
svećenika traži solidno znanje teologije je da je svećenik pravi svjedok Božje
ljubavi koja u samome svećeniku treba
i filozofije, određeno obrazovanje prije
samoga ređenja, i potrebno je da sveće- iz dana u dan sve više rasti. U današ-
nje vrijeme kada se Crkvu, a osobito
nik ima bar osnovno znanje iz većine
važnijih područja života. No moramo svećenika promatra sa svih strana, još
je veći izazov organizirati i usmjeriti
biti svjesni da nikakvim filozofijskim
dokazima niti svim mogućim znanjem svoje poslanje tako da svećenik bude
otvoren i pristupačan svakome čo-
ne ćemo nikoga privesti vjeri ukoliko
ne budemo živi svjedoci Kristovi, vjeku, bez isključivosti. Danas nije
rijetkost vidjeti da se i neki neredoviti
oni na kojima će se vidjeti da je život
za Boga uistinu vrijedan i ispunjen i nepraktični vjernici pa i nevjernici
rado druže s katoličkim svećenicima
smislom, ako ne budemo oni koji će
znati prići svakome čovjeku, nalazio što je dobro jer na taj način čujemo
razmišljanja nekoga drugog, onih koji
se on na ulici gladan i bos, ili onomu
koji, obilujući svime, nema ništa jer stvari i trenutačnu situaciju u svijetu i
svome životu promatraju na drugačiji
nije iskusio čovjekovu usmjerenost
prema nadnaravnom. U ovome slučaju način i to daleko od naših stereotipa i
često ograničenih pogleda.
pomoći obojici, jednome više materi-
jalno a drugome duhovno, novčićem i Biti svećenik danas nije lako, danas se
zagrljajem, odjećom i osmijehom, ali svećenike sve manje poštuje, baca se na
iz ljubavi, ne proračunato da ne bismo njih kamenje i za najmanju pogrješku,
bili oni kojima će biti rečeno: Nosite se lako ih se osuđuje. S druge strane, biti
od mene… (usp. Mt 7, 23) Bez autentič- svećenik danas je izazov kojeg se može
noga života ispunjenoga Kristovom na- prihvatiti s velikom radošću i poletom
zočnošću ne će biti ni svećenika koji će s nakanom da spašavamo duše neu-
pokazivati put u nebo, a tada ćemo svi morno im pokazujući put u nebo, da-
postati lutalice u ovome svijetu, lutalice jući sebe i trošeći sve svoje snage, a po-
koji će tražiti velike događaje i senzacije uzdajući se jedino u Isusa, prikazujući
željni pokazati svoju vjeru, a ploda ne na oltaru svakodnevno žrtvu čistu, žrtvu
ćemo donijeti, propast ćemo jer u ma- svetu, žrtvu savršenu, sveti kruh života i kalež
lim stvarima nismo bili vjerni. Darivati vječnoga spasenja (iz Rimskoga kanona).
se u potpunosti Bogu te ljudima poka-
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 9
Razmišljanja o svećeništvu
Marija – majka svećenika
Piše: Franjo-Frankopan Velić, iii. god.
U
sakristiji župne crkve u Arsu
nalazi se, još iz vremena sv.
Ivana Marije Vianneya, jedna
vrlo zanimljiva i neobična ikona.
Blažena Djevica Marija u rukama
drži štolu, ona je zapravo pruža sve-
ćeniku. Dok svećenik odijeva misno
ruho, gleda izravno u ovu ikonu. Je
li to slučajno? Nije! Ikona nije tek
jednostavna slika. Ona
prikazuje, doduše, jedan
jedini motiv, ali u sebi
krije cijeli niz događaja.
Ikona je vidljiva teolo-
gija, štoviše, ona je živa
vjera pretočena u sliku.
Ova ikona u sakristiji u
Arsu ima zadatak da mi-
snika pred početak svete
mise podsjeti na neke
događaje. Na koje, vidjet
ćemo tijekom ovoga raz-
matranja.
Prije svega: Zašto Marija
svećeniku daje baš štolu,
a ne nešto drugo? Prije
liturgijske obnove II.
Vatikanskog sabora bilo
je obvezno izgovarati
određene molitve pri
oblačenju misnoga ruha.
(Danas je to opcionalno.)
Tako se pri stavljanju
štole moli sljedeća moli-
tva:
Vrati mi, Gospodine, štolu
besmrtnosti, koju izgubih pri-
jestupom praroditelja: daj meni
nedostojnome da, pristupajući
tvojim svetim otajstvima, za-
služim vječno blaženstvo.
Posljedica “prijestupa praroditelja”,
odnosno istočnoga grijeha, jest smrt.
Ali Marija je bez istočnoga grijeha
začeta te stoga nikada nije ni izgubila
tu “štolu besmrtnosti”. Zato je nama
može i dati.
Međutim, štola ima još jednu drugu
10 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
simboliku: ona označava sveti red.
Možemo stoga zaključiti da Marija
ima neko posebno značenje za sveće-
nike, dakle i za nas bogoslove, koji se
pripremamo za svećeničku službu.
Najprije promotrimo njezinu odjeću
koja je vrlo znakovita. Ona nosi cr-
veni plašt, a ispod toga modru haljinu.
Modra boja je znak čovještva, a crvena
je znak božanstva. Poruka je sljedeća:
Marija je dušom i tijelom uznesena na
Nebo, prva je od ljudskog roda koja
je ušla u nebesku slavu, u zajedništvo
s Presvetim Trojstvom, i tako se, sli-
kovito rečeno, zaogrnula u božansku
narav.
Na ikonama Krista Svevladara vidimo
obrnuti raspored boja: On nosi crvenu
haljinu i nad njom modri plašt, kako
bi se označilo Njegovo Utjelovljenje:
“Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao
plijena držao svoje jednakosti s Bo-
gom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši
lik sluge, postavši ljudima sličan” (Fil
2, 6-8), sličan u svemu, osim u grijehu.
Krist je uzeo našu palu ljudsku narav,
kako bi je podigao i uzdigao k Bogu.
Tako smo postali dioni-
cima božanske naravi.
Blažena Djevica Marija
je prva koja je okusila
plodove Božjega spa-
senjskog djela. Ona nam
pokazuje na što nas Bog
poziva – na udio u svojoj
slavi.
To je svrha našega
cjelokupnog života.
Sve moramo usmjeriti
prema toj svrsi i nikada
je ne smijemo izgubiti
iz vida. Sigurno, svi
smo mi slabi i grješni i
nije uvijek lako imati tu
svrhu pred očima. Često
nam se neki drugi, niži
ciljevi čine privlačnijima
i ugodnijima. Ali to je
samo varka. Zato Bog
pred nas stavlja presveti
lik Blažene Djevice Ma-
rije, kako bismo spoznali
da je samo u Njemu
prava radost i sreća.
Nadalje, oko njezine
glave je krug od naj-
čišćega zlata, aureola.
Zapravo je to posljednji
od sveukupno četiriju
koncentričnih krugova.
Prvi krug je nevidljiv. Nalazi se na čelu
između očiju. On predstavlja milosno
djelovanje Duha Svetoga, Životvorca,
u najdubljem središtu našega bića.
Drugi krug obuhvaća čelo i oči te
predstavlja čovjekov duševni svijet, tj.
razum, volju i osjećaje.
 Razmišljanja o svećeništvu

Treći krug općenito uključuje kosu,
usta i bradu te predstavlja ljudsko ti-
jelo, dakle onu sastavnicu čovjeka koja
je najizloženija, najosjetljivija. Kosa
opada i sijedi; usta označavaju potrebu
hranjenja, kako bi se preživjelo. Dakle,
treći krug izražava ranjivost i smrtnost
ljudskoga tijela. Međutim, na ovoj
ikoni ne vidimo kosu, znak smrtnosti.
Zašto? Smrt je posljedica istočnoga
grijeha, a Marija je milošću Božjom
od prvoga trenutka svoga života saču-
vana od grijeha praroditelja. Stoga joj
ne vidimo kosu. Usta pak, kao znak
tjelesne ranjivosti, podsjećaju nas na
toliku bol koju je Marija, Gospa ža-
losna, pretrpjela kad je stajala podno
križa Isusova, te nama poručuju da
svatko od nas mora uzeti svoj križ na
se i slijediti Isusa.
Četvrti krug je aureola. To je svjetlo
Duha Svetoga koje, od najunutarnji-
jega kruga, prožima cijelo ljudsko biće,
dušu i tijelo, te ovija osobu svjetlošću,
koja je toliko uočljiva, da je drugi mogu
vidjeti i reći: “Ova osoba je zaista
hram Duha Svetoga!”. Marija, ponizna
službenica Gospodnja, predala se bez
pridržaja Bogu i potpuno se posvetila
Njemu te je tako postala boravištem
Duha Svetoga. I to je izvana vidljivo!
Tako Marija postaje živi putokaz k
Bogu.
Potrebno je da se posve predamo
Bogu, i to čitavim svojim bićem, i
dušom i tijelom. Ali koliko puta Bogu
postavljamo granice, koliko puta
želimo zadržati jedan kutak samo za
sebe, u koji se možemo povući da nam
Bog “ne smeta”! Ne možemo služiti
dvojici gospodara. Nemojmo sklapati
licemjerne kompromise! Bog traži od
nas potpunu predanost, zbog toga što
se On nama potpuno predao u Isusu
Kristu. Samo u potpunom predanju
možemo biti uvjerljivi svjedoci Nje-
gove ljubavi koji će sjati svjetlošću
Duha Svetoga.
Kao treći segment, uočavamo štolu u
Marijinim rukama. Marija je Bogo-
rodica. Ona je bila sačuvana od ljage
istočnoga grijeha, da bi u svoje krilo
primila samoga Boga po sili Duha Sve-
toga. U Mariji se dogodilo Utjelovlje-
nje. U njoj je Druga Božanska Osoba
uzela ljudsku narav. Isus je, ostavši
pravi Bog, postao pravim čovjekom.
Taj trenutak Utjelovljenja je zapravo
trenutak kada Bog Otac Isusa redi za
svećenika. Upravo u tome je veličina
svećenika, što je ređenjem uronjen
u otajstvo Bogočovjeka Isusa Krista.
Najčasnija svećenikova služba je sveta
misa. Na oltaru, preko svećeničkih
ruku, silom Duha Svetoga od kruha i
vina postaje Tijelo i Krv Kristova.
Dakle, na oltaru se Krist preko sveće-
nika ponovno utjelovljuje. Stoga smo i
mi pozvani da, poput Blažene Djevice
Marije, Bogu odgovorimo: “Neka mi
bude po riječi tvojoj!” (Lk 1, 38) te tako
čuvajući Njegovu Riječ i razmišljajući
o Njoj u svome srcu (usp. Lk, 2, 19)
pristignemo u Nebesko kraljevstvo
gdje ćemo pjevati beskrajni “Veliča”
(Lk 1, 46).
Gospodine Isuse Kriste, vrati nam po zagovoru
Presvete Bogorodice Marije štolu besmrtnosti,
koju izgubismo prijestupom praroditelja: daj
nama nedostojnima da, pristupajući tvojim
svetim otajstvima, zaslužimo vječno blaženstvo.
Koji živiš i kraljuješ s Bogom Ocem u jedin-
stvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.
Amen.

»» O djevice Marijo, kad govorimo o

zemaljskim stvarima, umorimo se, ali
kad o tebi zborimo, govor je uvijek novi.
»» Uspoređivali su te s majkom, ali ti si
bolja od najbolje majke na zemlji koja
ponekad kažnjava svoje dijete, misleći
da tako čini dobro, a ti, Marijo, nikada
ne kažnjavaš.
»» Tvoje Srce je sama ljubav i milosrđe, da
bismo bili uslišani, dosta je tebi se uteći.
»» Tvoje Srce, Marijo, tako je nježno prema
nama, nježno srce svih majki u usporedbi
s tvojim srcem je kao komad leda.
»» O, kako si dobra, presveta Marijo!
Amen.

PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 11

Razmišljanja o svećeništvu
Bog na ulicama moga grada
Piše: Denis Maslov, iv. god.
V
eć od davnina Split je poznat kao
jedan od najljepših mediteranskih
gradova. Riva, Baće, Obojena,
Kašjuni, Bene, Žnjan, Trstenik, vidilice,
cijeli Marjan, Poljud, …, sve su to dijelovi
našega grada na kojima se uvijek nešto do-
gađa, odmaranja, ćakule, kave, pjesma i još
mnogo toga… Ljudi koji dođu iz drugih
dijelova Hrvatske uvijek imaju samo riječi
hvale za ovaj “Cvit mediterana”. A men-
talitet ljudi koji žive ovdje? To je posebna
priča.
Pravih Splićana vrlo je malo, jer u Splitu
uglavnom žive ljudi koji su napustili Za-
goru i otoke. Tako su nastali kvartovi od
Mertojaka i Kacunara do Sućidra i Pu-
janki. Ljudi, živeći u zgradama i dolazeći
iz raznih krajeva, oblikovali su današnji
mentalitet grada. Populacija o kojoj ću go-
voriti uglavnom su mladi od 7. i 8. razreda
do onih od tridesetak godina, oni koji su
odrasli u ovome gradu i koji su “dica ulice”.
Ne želim ovdje generalizirati, nego samo
želim dočarati ozračje u kojemu većina
djece odrasta ili je već odrasla.
Ovdje svatko ima svoj “đir”, svatko uživa
na svoj način, ali glavna jedinica je “ekipa”.
Ovdje se živi za dvije stvari: za ljeto i za Haj-
12 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
duk. Kad dođe ljeto, po svim kvartovima
je ista priča, sjedi se do kasnih ura ispred
portuna, igra se na karte, zeza se, priča se
o balunu i ženama, to su ipak glavne teme,
dogovara se picigin na Baćama za sutra oko
sedam sati, kad one babe odu kući, jedu
se krafne… Sutradan se spava do kasno,
ako netko ima “nesreću pa radi”, onda se
pridruži ekipi navečer nakon 9 sati.
Najgora je zima. Tad se ne može biti vani,
ali sjedi se u lokalnim kafićima i igra se kla-
dionica. Ipak, ima i ostatak godine svoje ra-
dosti, a to su Hajdukove utakmice, koje su
središnji događaji svakoga tjedna. Oni koji
rade idu uglavnom na domaće utakmice,
dok su gostovanja posebna radost, tolika
da su mnogima postala stil života. Kad na
dan utakmice Torcida okupira parkove,
trgove, klupe, Rivu! Tu se štogod pojede,
popije, zapjeva… To su radosti koje drugi
ne mogu razumjeti. A onda kad je derbi,
kad se cijeli grad trese od pjesme, kad je i
Poljud malen za mnoga srca koja bi rado
vikala: I kad gube i kad tuku, uvijek vjerni svom
Hajduku! Problem nastaje jedino ako se nije
uspjelo pronaći novac za kartu, a i poslije
za ćevape s pivom. Bože moj, lijepa li ži-
vota!
Jedan potpuno drugi svijet, koji vrlo
malo dira u ovaj đir, je Crkva. Većina
naših župa u gradu funkcionira i u njima
ima mladih koji su jako kvalitetni. Žive
životom dostojnim jednog kršćanina i na
ponos su Crkvi. Oni su budući stupovi
naše majke Crkve, ukoliko svoje živote i
dalje budu usklađivali prema Božjim za-
povijedima. Organiziraju se razne pobož-
nosti za mlade, križni putovi, hodočašća,
klanjanja, prvi petci, tribine, … U našemu
gradu nema toliko vjerskoga sadržaja kao,
primjerice, u Zagrebu, ali naši povjerenici
u pastoralu, naši župnici, uistinu ulažu
velik napor, koji, nažalost, često ostaje
bez ploda. Slab je odaziv s obzirom na
napor naših svećenika. Poljud se jako brzo
napuni, dok crkve često popunjavaju bake
za vrijeme križnih putova i klanjanja. Ne
želim reći da nema mladih, ali želim na-
glasiti kako je puno lakše privući mlade
ako je nekakav vjerski “derbi” u pitanju,
poput Zlatka Sudca ili Zvjezdana Linića.
Teško privlačimo nove duše, ne zato što su
nam sadržaji loši, nego zato što smo mi,
bogoslovi i svećenici, često slabi svjedoci
pravih vrijednosti. Isus je rekao da su djeca
ovog svijeta snalažljivija od djece svjetla.

Mnogi će prije poći na utakmicu, nego na
klanjanje ili molitvenu zajednicu.
Znači li to da je naš pastoral u suprotnosti s
Hajdukovim utakmicama, izlascima vani i
drugim stvarima koje naši mladi smatraju
privlačnim? Naravno da nije. Mnoge
ćemo župnike vidjeti kako s mladima
izlaze na piće u grad, idu na izlete, odlaze
na utakmice. Pa u čemu je onda problem?
Moram primijetiti da mnogi svećenici u
razgovoru s ljudima koriste tešku termino-
logiju. Današnji mladi vole jednostavnost,
da im se pokaže da si jedan od njih, da si
čovjek, ali da se može biti drugačiji, da je
pogled na svijet puno ljepši iz perspektive
“kuće Očeve”, nego iz štale nekog naja-
mnika kojemu čuvaš svinje.
Svećenici trebaju biti bliski mladim lju-
dima, jer u crkvu više ne dolazi toliko
mladih koji su odgajani u kršćanskim obi-
teljima, nego sve više dolaze iz razrušenih
obitelji, s mnogo duhovnih rana. Treba
upoznati i razumjeti njihove potrebe, sla-
bosti i nadanja. Treba biti bezazlen poput
goluba i mudar poput zmije, da bismo
im lakše približili kršćansku vjeru. No,
udaljili smo mlade prikazavši im Boga
kao transcendenciju, kao nedodirljivoga,
kao onoga koji djeluje po principu zakona
akcije i reakcije. Naš Bog je trojstven, On
je zajedništvo u sebi, On je “ekipa”, On
zna što znači žrtva, On zna što je odba-
čenost i samoća, On liječi rane i zacjeljuje
srca slomljena. Kroz razgovor s mladima o
njihovim problemima, treba im prikazati
egzistencijalnoga Isusa, ne akademskoga,
Isusa koji konkretno njima pomaže, a
ne Isusa iz apstraktnih traktata. Mi često
dajemo i ponavljamo odgovore na pitanja
koja nas mladi uopće ne pitaju.
Dakako, mi bogoslovi i svećenici moramo
znati razmišljati racionalno, logički, redo-
vito čitati aktualnosti iz svijeta teologije,
da bismo mogli biti poput ptice koja
prvo sažvače hranu, pa onda daje svojim
mališanima: Tako i mi trebamo “pro-
žvakati” Isusa, Njegovu osobu i djelo na
akademskoj razini da bismo tim mladima
mogli ponuditi cjelovitu sliku o Bogu, ne
u odnosu 1:1, tj. onako kako naučimo i
pročitamo i govoriti o Isusu. Jedino na
koljenima i svakodnevno grijući stolicu
možemo biti istinski prenositelji Isusove
poruke u konkretnim problemima ljudi,
koje će nam Bog stavljati na put.
• Bog među Torcidom
– duša hrvatska, srce
hajdučko
Torcida, navijačka skupina
koja prati Hajduk, nastala
je 1950. g. Od tada do danas
uvijek su bili vjerni Haj-
duku. Torcida je navijačka
skupina s najvećim broj
navijača na gostovanjima
i domaćim utakmicama.
Kaže se da je Torcida dvana-
esti igrač Hajduka.
Velik broj mladih ljudi, čak i oni koji
nisu službeno u Torcidi, na neki način
povezani su s njom, a to se vidi kad
Hajduk igra, koliko je sjeverna tribina,
posebno sjeveroistok, vatren u navija-
nju. Na sjeverozapad idu upravo oni što
su vezani uz Torcidu, ali nisu aktivni
članovi i oni koje zovu “stara garda” (oni
koji su nekada bili aktivni članovi, a da-
nas su stariji i obiteljski ljudi). Široka je
lepeza osoba koja se skuplja na sjeveru.
Od momaka koji su uredni i izvan sta-
diona vode uzoran život, do okorjelih
narkomana. Moram naglasiti da je u
Torcidi droga bila, a i danas je, veliki
problem. Droga je jedan način bijega
od stvarnosti i dokaz koliko je čovjek
slab. Dosta se momaka počelo drogirati
“iz đira”, ali ipak je mnogima to bijeg
od neizliječenih rana djetinjstva ili bijeg
iz razorenih obitelji. Nije mi namjera
ovdje otvarati tu temu, ali droga i nasilje
ipak su sastavni dio većine mladih koji
podupiru Hajduk sa sjeverne tribine.
Kako te osobe, koje se životom zaklinju
za Hajduk, razmišljaju o Bogu? Razmi-
šljaju li o Njemu uopće? Kao što je prije
rečeno, to je široka lepeza ljudi i mnogo
različitih mišljenja, ali prema navijanju
možemo izvući neke zaključke. Poziv
na molitvu pred svetoga Duju, gdje ih
dosta dođe u neurednome stanju, pa lju-
bljenje stepenica katedrale svetoga Duje
prije odlaska na gostovanja, pa skandira-
nja poput: Isus i Marija – Hajdukova armija!,
ili: O Isuse na nebesu, daj pomozi bijelom dresu,
bijelom dresu, bijeloj boji, o Isuse, mi smo tvoji!,
ne mogu nas navesti na zaključak da je
Torcida mjesto kršćanske promidžbe,
jer psovanje Alahova Imena tijekom uta-
kmica protiv Željezničara i netolerantni
povici i psovke prema Dinamovim
igračima, a i navijačima, kao i igračima
Razmišljanja o svećeništvu
drugih klubova, daju nam naslutiti da su
kršćanski izrazi samo u službi jednoga
drugog cilja, i to navijanja.
Ne može se Torcidi reći da je “mjesto zla
i diskriminacije”, kako su neki pokuša-
vali oblatiti Torcidu. Tko god je pratio
utakmice, primijetio je da Torcida pazi
na aktualnosti te se često naprave tran-
sparenti poput onoga Kati Šolić, koja je
izgubila sva četiri sina u Domovinskome
ratu, zatim imena svih vatrogasaca pogi-
nulih na Kornatima, svim pripadnicima
Torcide koju su umrli itd. Ne može se
zaboraviti Torcidine akcije darivanja
siromašnih za vrijeme Božića i Uskrsa,
posjet mnogim ljudima u bolnicama,
dok mnogi od njih volontiraju. I u ci-
jelom svijetu navijanja, gdje je Hajduk
često bog, kako provući ideju o Bogu
koji je milosrdan, koji tolerira svakoga
i koji voli svakoga, bez obzira na boju
kože, naciju ili vjeru?
Većina kvartova, malih mjesta, gradova
ima svoju udrugu navijača. Treba pri-
stupiti tim momcima (ima i cura, iako
ne baš velik broj), pokušati razumjeti
njihovu ljubav prema Hajduku. Onima
koji su delikventi treba pokušati izvući
tu ranu koja ih potiče na traženje zado-
voljstva u lošim postupcima. Treba im
pokazati da su potrebni župi, da Bog
nije protiv Hajduka, i da, ako žele ići
u crkvu, ne moraju prestati ići na uta-
kmice, da su vrata uvijek otvorena za
razgovor kad im je teško, kad Hajduk
izgubi, kad ga cura prevari, kad ga pri-
jatelj ostavi… Treba pristupiti osobno
svakome od njih, pokazati mu da mu
želiš dobro, da mu želiš biti prijatelj
kojemu može doći u bilo koje doba, ako
mu treba, a kada čovjek popusti, priča o
Isusu Iscjelitelju i Spasitelju, vjerujem da
će naići na plodno tlo.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 13
Razmišljanja o svećeništvu
Razgovor s
don Ivanom Čotićem
Poruka sv. Benedikta kaže: “Moli i
radi”. To su dva vesla bez kojih lađa
našega života ne će ići naprijed. Zna-
mo da ćemo veslajući jednim veslom
vrtjeti se u krugu, nigdje ne ćemo stići
niti ćemo što korisno učiniti.
Razgovarao: Mislav Šaškor, i. god.
• Don Ivane, biste li se ukratko
predstavili našim čitateljima?
Rođen sam prije 48 godina u Splitu.
Osnovnu školu završio sam u mom
selu Dubravi, sjemenište i Teološki
fakultet u Splitu. Za svećenika sam
zaređen 26. lipnja 1988. Tri godine
bio sam kapelan u Solinu. Nakon
toga me nadbiskup Ante Jurić 1991.
g. imenovao župnikom novoosnovane
župe sv. Josipa na Mertojaku u Splitu
i ekskursorom novoosnovane župe sv.
Ivana Krstitelja na Trsteniku. Jedino
što su te dvije župe u tome trenutku
posjedovale bio je nadbiskupov de-
kret o osnivanju župa. Nakon dva-
naest godina svećeničkoga života na
Mertojaku, nadbiskup Marin Barišić
dodijelio mi je župu Kraljice Mira u
Makarskoj, da bi me 2007. imenovao
župnikom župe sv. Andrije apostola
na Sućidru u Splitu.
• Koje bi osobine trebale obi-
lježavati svećenika današnjice
i što se od njega očekuje?
Osobine su to Krista, Velikoga i Vječ-
noga svećenika, vječne i nepromje-
njive. Istina, drugačija su vremena, ali
kako je Krist isti jučer i danas, tako bi
i svećenik trebao biti isti takav. Sve-
ćenik je čovjek nepokolebljive vjere,
poslan i pozvan da, iz ljubavi prema
Bogu, služi bratu čovjeku. Osobito
treba imati na umu da je sinonim za
ljubav – služenje.
14 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
• Kako ideal
Žup n i k a
a r š k o g a
primijeniti
u današnje
vrijeme?
Kada je Vianney
1818. bio imeno-
van župnikom u
Arsu, generalni
vikar Courbon
ovako mu je obra-
zložio to imeno-
vanje: “U toj župi
nema mnogo
ljubavi prema
Bogu; Vi ćete
je u nju unijeti.” roditeljima. I drugi je kada roditelji
U svoju župu, među svoje župljane, daju sve od sebe, izgaraju za svoju
unijeti ljubav prema Bogu, to je trajni djecu, a s druge strane nailaze na ne-
ideal svakoga župnika. Kad znamo da razumijevanje i nezahvalnost. Dakle,
je svojom jednostavnošću, ljudskošću, problem je kako u svakome trenutku
pa i humorom ponizni Arški župnik u potpunosti dati sebe i drugo, kad
privlačio u Ars mnoštvo, putokaz je daješ sebe, a s druge strane naiđeš na
to i nama svećenicima kako djelovati, zid, ravnodušnost i hladnoću.
raditi i ponašati se na župi, ili bilo gdje • Kojim područjima pastoral-
drugo kao svećenici. noga rada pridajete veću po-
• S kojim se poteškoćama u pa- zornost?
storalu najčešće susrećete? Držeći se one narodne: “Trn se oštri
Reći ću to općenito. Rado uspoređu- dok je mlad i zelen”, najveću pozornost
jem župu s obitelji. U obitelji su, na- i brigu posvećujem djeci i mladima
zovimo ih tako, dva problema. Prvi kroz vjeronauk i ostale aktivnosti. Sma-
je kad roditelji nemaju vremena za tram da biti zajedno s njima, pa makar
svoje dijete, kad su im, nažalost, važ- kupeći šiške, pastoralno je korisno i
nije druge stvari. Dakle, problem je u učinkovito. Božićni posjet obiteljima

držim bitnim čimbenikom kvalitet-
noga pastorala u župi. Makar kratko
zadržavanje i upoznavanje života obi-
telji svakome će svećeniku pomoći da,
nakon blagoslova, tijekom godine, ako
je potrebno, ponovno dođe u tu obitelj
kroz posjet bolesnih i nemoćnih ili
pomoći u pronalasku rješenja različitih
problema i poteškoća.
• Danas se u Crkvi pojavljuju
mnoge karizmatske i molitvene
zajednice koje bi trebale biti
u službi župne zajednice. Je li
dobro za župu da se sastoji od
većega broja takvih zajednica i
kakvo je Vaše iskustvo s njima?
Bez ikakve sumnje, molitvene su za-
jednice u župi korisne, zvale se one
karizmatske ili nekarizmatske. Dok je
župnik upoznat s njihovim aktivno-
stima i neposredno ili posredno sudje-
luje na njihovim susretima, molitvene
su zajednice blagoslov za svaku župu.
• Kako okupljati mlade u Crkvu
i što im ponuditi?
Današnji su mladi dezorijentirani. Nije
im lako snalaziti se i odlučiti za pravi
odabir u supermarketu ponuda. Oni se
boje susreta sa sobom u tišini. Potvrda
tome jesu i nerijetko viđene slušalice na
ušima naših mladih dok idu gradom. Mi
bismo im trebali svojim životom ponu-
diti Boga optimizma, radosti i ljubavi.
Biti s njima ma gdje bili, kako bismo
im pomogli shvatiti da ima smisla biti
dobar, pošten i moralan. Kad ih imamo
u crkvi kroz različite vidove aktivnosti,
od športa, glazbe, do glume i slično,
onda im možemo nešto i reći. Mislim
da bez kvalitetnoga rada od rane dobi:
župnoga vjeronauka u osnovnoj školi,
ministranata, dječjih zborova, rada s
čitačima za liturgijska slavlja i slično ne
možemo sutra očekivati mlade u našim
crkvama.
• Svake godine na državnome
natjecanju iz vjeronauka sa
svojom ekipom postižete izvr-
sne rezultate. Koja je “tajna”
uspjeha i koje plodove ti re-
zultati donose?
Mislim da za bilo koju vrstu uspjeha ne
postoji neka posebna “tajna”. Važno je
da voliš i uživaš u onome što radiš te da
Razmišljanja o svećeništvu
si spreman učiniti
sve da uspiješ. To
je kao i u svakome
drugom poslu,
osobito športu.
Postaviš sebi cilj i
kažeš: “Ja to hoću
i mogu!”. Ovdje
je potrebno na-
glasiti da čovjek
treba ostati velik u
pobjedi i porazu.
Trudim se uvjeriti
nik planira svoje obveze tako da dnev-
moju ekipu kako je neizostavni dio na-
noj molitvi posveti posebno vrijeme.
tjecanja čestitati onima koji su bolji od
Tjedno jednosatno klanjanje, uz dnevno
nas. Plodovi? Mislim da je veliki dobitak
slavljenje Euharistije, za mene je naj-
u početku imati 15-ak djece koji žele ne-
draža molitva. Najizvrsniji je to susret s
što više saznati o Bogu, Crkvi i uzorima
Kristom u župnoj zajednici. Ne mogu
naše vjere, makar kroz natjecanje. Oni
ne spomenuti meni posebnu dragu ju-
su uzor svim vjeroučenicima, osobito
tarnju molitvu časoslova sa župnom za-
onima koji ne idu na župni vjeronauk
jednicom na misama zornicama tijekom
i nedjeljnu misu. Praktično svjedoče
došašća. Uz Sveto pismo, dobra knjiga je
o svojoj spremnosti dodatno dati sebe
vrlo koristan način formacije svećenika.
i svoje slobodno vrijeme za Crkvu.
Logično je da od njih očekujem da će i • Koliko Vas je studij teologije
sutra biti primjer svojim vršnjacima u pripremio za budući pastoralni
kršćanskom životu te suradnici na svim rad i koja bi po Vama bila naj-
područjima pastorala. važnija grana teologije?
• Katkad nam se čini da je ka- Teško je to reći imajući na umu činje-
teheza usmjerena samo prema nicu da je svaki čovjek subjektivan u
djeci i mladima, ali odgoj i iznošenju osobnih procjena, poglavito
rast u vjeri traje cijeli život. imajući na umu onu “po plodovima
Što na tom planu učiniti s ka- ćete ih njihovim prepoznati”. Ipak,
tehezom odraslih?
držim da sam dosta naučio zahvaljujući
Dobro vam, ili nam, se čini. Kateheza dobrim poglavarima i veoma susretlji-
odraslih je još uvijek u povojima, barem vim i kvalitetnim profesorima. Inače
na našim stranama. To je najproblema- u oblikovanju i definiranju mog stava
tičnija vrsta kateheze. Loše je što je ri- prema životu svakako su veliku ulogu
jetko gdje uvedena kao redovita praksa. imali i moji roditelji. Možda bi ovo što
Glavni razlog neuvođenja kateheze ću reći moglo ići i u odgovor na vaše
odraslih je zauzetost svećenika župnim posljednje pitanje, a to je: što sam na
vjeronaukom vjeroučenika mlađe dobi. Teologiji naučio, sve mi itekako koristi
Spomenut ću s jedne strane još uvijek i svime se služim u pastoralu, od glazbe
problem našega nepovjerenja u kate- preko filozofije do teologije.
hete laike, a s druge strane spremnost • Što biste na kraju poručili
ili nespremnost laika vjeroučitelja da u kandidatima za svećenički
kontinuitetu pristanu pomoći župniku red?
u držanju župne kateheze.
Poruku je davno poslao sv. Benedikt
• Kako uspijevate uskladiti Vaše pravilom Moli i radi. To su dva vesla bez
radne obveze s molitvom? Uz kojih lađa našega života ne će ići napri-
časoslov, koji Vam je najdraži
jed. Znamo da ćemo veslajući jednim
oblik molitve?
veslom vrtjeti se u krugu, nigdje ne
Svakodnevna molitva je vrlo važan ćemo stići niti ćemo što korisno učiniti.
čimbenik svećeničkog života. Iako je Ima još jedna od sv. Ignacija: Radi, moli,
svaka karika u lancu važna, molitva je voli. To bi trebao biti program svakoga
u svećeničkom životu najvažnija. Sveće- svećenika i svećeničkog kandidata.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 15
Razmišljanja o svećeništvu
1. Koje bi osobine trebale označavati svećenika današnjice? Zašto?
2. Što bi sutra, kao svećenik, na području pastorala najviše volio raditi?
»» Upornost je jedna od osobina koju
»» Najviše bih volio raditi s mladima,
• Svećenik bi, prije svega, trebao biti čovjek vjere i povje-
renja u Boga. Svećenik bi kroz osobni odnos s Bo-
gom trebao graditi svoj odnos s drugima. Ako svećenik
kroz molitvu ne produbljuje svoj odnos s Bogom, ne
može u potpunosti i ispravno živjeti svoje svećeništvo.
• Volio bih raditi ondje gdje bih bio najkorisniji, a iskreno
se nadam da će to biti na župi.
16 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
bi trebao posjedovati svaki svećenik
današnjice. Danas je vrijeme takvo
da svećenik za svoj posao skoro pa
nikada ne ubere plodove. Zato bi on
danas, bez obzira na sve, trebao imati
snage uza sve neuspjehe nastaviti svoj
rad. Svjedoci smo da danas poruke
svećenika i nemaju odjeka u svijetu,
a ako imaju, to se onda uzima i ko-
risti za izrugivanje. Zato bi svećenik
trebao biti uporan i ne odustajati od
svoga posla, jer uvijek postoji nekoli-
cina vjernika koji će slušati i slijediti
savjete svojih pastira.
iako smatram da je to najnezahval-
nije područje rada danas. Većinu
današnje mladosti ne zanima, ili ih
malo zanima Crkva. Oni to smatraju
nekakvom zaostalom zajednicom.
Nažalost, ta se mišljenja oblikuju već
u djetinjstvu i to je poslije jako teško
ispraviti. Upravo zato djecu treba
odmah odgajati u katoličkom duhu,
kako bi prepoznali sve prednosti koje
im danas daje Crkva. Takva djeca
će kasnije izrasti u zdravo formi-
rane osobe koje će biti pravi Kristovi
svjedoci. Nažalost, rad na ovom po-
dručju često nema uspjeha. Većinom
svećenici ispadnu “budale” u očima
mladih kada im krenu govoriti o kr-
šćanskim vrednotama. Naravno, uvi-
jek postoji manjina koja će poslušati
ove riječi i usaditi ih u srce. I upravo
oni će se sutra formirati u prave kr-
šćane i vjernike, koji se ne će sramiti
svjedočiti Krista u svijetu i koji će po
svojemu ponašanju biti prepoznatljivi
u zajednici kao pravi kršćani.
 Razmišljanja o svećeništvu

»» Navest ću samo jednu osobinu koju smatram najvažnijom: ljubiti. Ljubiti sve ljude, bez iznimke, bez predrasuda,
potpuno, istinski, savršeno. To je najveće svećenikovo poslanje. “Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako
budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13, 35) Isus ne govori da će nas ljudi prepoznavati po čudesnim djelima
ili našim nadljudskim sposobnostima kao njegove učenike, nego jednostavno: po ljubavi. Tek u ljubavi sve ostalo
ima smisla, a bez nje smo suhi i besplodni. Zato smatram da onaj koji želi biti svećenik najprije mora naučiti
ljubiti.
»» Prema mojemu mišljenju, osobine koje
»» Kao svećenik želio bih biti dobar ispovjednik. Volio bih znati slušati
bi trebale označavati svećenika sadaš-
ljude kad dođu k meni sa svojim problemima, u koje god vrijeme i
njice su, prije svega, svetost, dobrota i
na kojem god mjestu. Razumjeti njihove probleme i strahove, boli i
marljivost. Današnji svijet je izopačen i
tuge, suosjećati, “supatiti” s njima; radovati se s radosnima i plakati
sa zaplakanima (usp. Rim 12, 15). Jednostavno bih želio “biti tu” svećenik treba pokazati svojim primjerom
za druge. da on iskače iz toga svijeta, da on pred-
stavlja Božje svjetlo u svijetu, koje se po-
obinu uzi-
»» Kao prvu os malo gasi, ali svećenik svojim primjerom i
enika tre-
mam to da bi sveć radom treba pokazati da je on to svjetlo.
ost. Jer jedino
bala odlikovati svet
Kristu možemo »» Najviše bih volio raditi s mladima i ljudima
takvim služenjem je m u dr uš - koji imaju teške obiteljske probleme.
ovda šn
dati pravi primjer što m en i
oma važno, a
tvu. I još nešto ve ša kao
sm eta, ka d se sv ećenik na župi pona a,
ja ko
od ržac ”, ka o da je puk tu radi njeg Povrh svega
neki “vla st ki m uz višenim
i oslovlja va ti s ne ljubav prema Bogu i
kako bi ga svi trebal zi ti u su sret, umjesto da se
em u izla prema bližnjemu, ne biti zatvo-
imenima, i uvijek nj Bo gu i na ro du , da shvati kako
o podložnik ren u sebe i čekati da ti netko dođe, nego
svećenik ponaša ka en ik , a ne da je to neka njegova
o je sv eć biti otvoren svima i tražiti pitanja koja ljude
je to Božja volja št Bo gu , tako i narodu!
no st, ka ko najviše muče u današnjem vremenu te pokušati
zasluga. Posluš ra d s m ladima,
me ispu nj ao pomoći i dati im odgovor. Ne biti previše krut ili pre-
»»U pastoralu bi us pj et i, uz Bo žju pomoć,
im više otvoren, nego naći srednju mjeru jednostavnosti,
nadajući se da ću je dn ak o ta ko važ-
nje, no
dati pravo usmjere ijim i napušte-
s ljudima razgovarati nježno i s osmijehom, jer im danas
i ra d sa st ar
nim smatram toga nedostaje. Ne ljude odbijati i svima izići jednako
os obam a jer, ak o mi ne budemo u susret. Ne ljudima naglo nametati neke stvari, jer
nim kad su i
ih , tk o će dr ug i,
tu za nj ćeš ih odbiti, nego polako, s puno ljubavi i žara,
a.
tako na rubu društv i tada ćeš ih, malo po malo, privući k Bogu.
Želio bih biti negdje na seoskoj župi
»» Poniznost, ljubav i otvorenost prema drugima, dobroćudnost,
i najviše se angažirati za
razumnost, intelektualnost, sposobnost vođenja, strpljivost, jed-
djecu i mlade.
nom riječju svetost. Danas nisi i ne možeš biti svećenik ako nemaš
bar pola ovoga što sam gore nabrojio jer ne bi izdržao sam sa sobom, a
kamoli s napastima, svijetom i ljudima oko sebe. Znam da ja to mnogo puta ne
dokazujem i ne držim se tih stvari, ali mislim da bi se to moglo postići trpljenjem i molitvom.
»» Želio bih biti misionar.
»» Prema mojemu mišljenju, današnji svećenik trebao bi biti svestran, to jest trebao bi imati
»» sposobnost da se u svakoj situaciji može snaći te na taj način biti na korist onima kojima
će biti poslan. Budući da se danas od svećenika traži da se može prilagoditi svakoj situaciji,
njegovo znanje i sposobnosti trebaju biti na visokoj razini. U suprotnom, njegov će pasto-
ralni rad biti uvelike osiromašen. To uključuje i moralne kvalitete u kojima, dakako, treba
prednjačiti.
»» Možda svatko od nas bogoslova sanja da bude župnik neke male župe gdje će ga svi pošti-
vati i gdje će moći neometano djelovati. Ta tvrdnja i mene privlači, iako sebe katkada vidim
i u nekim drugim ulogama, osim pastorala. Ipak mislim da je svećenik prvenstveno upućen
vjernicima na služenje, pa bih tako i ja sebe najviše volio vidjeti kao župnika ili župnoga
»» pomoćnika na nekoj župi manjih razmjera.

PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 17

Razmišljanja o svećeništvu
»» Nemoguće je izdvojiti nekoliko
osobina koje bi trebale označa-
vati svećenika. Osobito danas,
svećenici su vrlo prepoznatljiva
vrsta osobe, pa ih često ko-
mentiraju, bilo pozitivno, bilo
negativno. Svećenički život sači-
njava niz osobina. Ni za jednu
od tih osobina ne može se reći
da je važnija od druge ili da je
ta druga osobina nevažna pa se
može staviti negdje po strani.
Svaka osobina ima svoje mjesto
u izgradnji potpuno ostvarene
osobe. Znamo da je nemoguće
biti savršen i bilo bi idealiziranje
kada bi se reklo da svi sveće-
nici moraju imati upravo sve
pozitivne osobine koje se pridi-
jevaju svećeniku. Danas je vrlo
teško ostvariti i držati do nekih
osobina, do nekih ideala. Ali je
jedno važno za sve svećenike,
današnjice, prošlosti, a i buduć-
nosti, da teži biti kao i Krist:
svećenik, alter Christus, drugi
Krist. Svaki bi se svećenik trebao
suobličavati životu Krista. On je
Krist među ljudima. Svećenik bi
trebao biti kao Krist – to je je-
dina i najvažnija osobina, a sve
druge su manje bitne. Netko je
sposoban na jednom, netko na
drugom području djelovanja,
dok im je svima zajedničko da se
u njima može prepoznati drugi
Krist i da sve rade na slavu
Božju i na korist braći ljudima.
»» Ne zapostavljajući ni jedan vid
pastorala, najviše bih volio ra-
diti s mladima i djecom, jer se
mnogi svećenici boje suočiti s
današnjom mladeži. Smatram
da nam mladi uvijek iznova daju
nove ideje i nove izazove za pro-
širivanje uskih vidika i okvira.
Mladi su naša budućnost. Treba
prihvatiti izazov i suočiti se s
njihovim problemima i s njima
kvalitetno raditi. Tko zna na
koji način Bog sve djeluje.
18 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
»»
»»
»» Prvenstveno da je psihološki isprofiliran po pitanju morala iz kojega
danas-sutra proizlazi sve, jer su ljudi dosta osjetljivi na suglasje djela i
onoga što se govori. To je još više potencirano mentalitetom u kojemu ži-
vimo. Za svakog je čovjeka poželjno da je velikodušan, komunikativan,
otvoren, … pa tako i za svećenika. No nisu svi ljudi po naravi i kon-
stituciji isti. Stoga, osjetljivost za one koji su u (tjelesnoj ili duhovnoj)
patnji te solidarnost prema svima može biti početak za sve; sve ostalo
će doći s darovima Duha Svetoga, koji se primaju u molitvi i predanju
Bogu. Zašto? “Nasljeduj Krista” je parola koja kruži danas i na taj
način se misli na Kristov krjepostan život. Ukoliko nasljedujemo samo
taj vid Krista, ostajemo blijeda kopija kopije i s vremenom zapadamo
u pragmatizam, stoga nasljedovati Krista potpuno, što prvenstveno i
osnovno uključuje molitvu, jer je i Kristu ona bila pokretačka snaga
djelovanja; na taj način sve ostalo biva smisleno i ima svoj cilj: služiti
Bogu preko čovjeka.
»» Većina svećenika želi raditi s mladima, jer su puni života, radosni, ... i
budućnost su svijeta, pa tako i Crkve. No, svećenik, koliko je moguće
i koliko ima prostora i vremena, treba imati u vidu i djecu i stare i
bolesne, sve slojeve društva, sve zastupljene životne situacije. Pogrješno
je shvaćati da, ukoliko se više opredijelimo za jednu skupinu ljudi, na taj
način marginaliziramo drugu i stavljamo je u podređen položaj, jer je i
cijela Crkva, sa svakim pojedincem, jedno Tijelo. Tako i kada radimo
više s jednom skupinom, to se automatski odnosi i na druge skupine.
Duh Sveti daje svima potrebne darove, vodi Crkvu te nadahnjuje ljude
za djelovanje i tako jednome daje darove za rad s mladima, drugome
za rad sa starima, trećemu za rad s djecom itd. Na taj način, organski
i globalno gledano, sva područja pastorala su zastupljena i imaju sveće-
nike za djelovanje na njima.
»» Današnjega svećenika trebaju krasiti sljedeće osobine: komunikativ-
nost, uljudnost, spremnost za pomoć, dostupnost, molitva, točnost, ali
ne pridajem im važnost baš tim redoslijedom. Zašto? Upravo zato što
one govore same za sebe.
»» Najviše bih volio raditi s mladima, jer danas se osjeća određena od-
bojnost mladih prema Crkvi, a ukoliko posjedujem navedene oznake,
smatram da ih na taj način mogu privući.

Propovijedati Evanđelje
na digitalnom kontinentu
Piše: Danijel Jurić, iv. god.
O
vaj rad nije zamišljen kao apologija
interneta i nije mi namjera zauzeti
za ili protiv stranu. Mišljenja sam
da neznanje o mogućnostima koje internet
sa sobom nosi i neupućenost u korištenje
njime utječe na stvaranje negativne slike o
internetu, a kod mnogih ljudi u današnjem
društvu, pa tako i Crkvi, i neku vrstu fobije.
Nepoznatoga se bojimo.
Tema interneta se u društvu (samim time i u
Crkvi) aktualizirala ponajviše u posljednjih
pet - šest godina kad se počela događati re-
volucionarna promjena u svijetu interneta.
Naime, od 2004. godine internet posjetitelji
su prestali biti samo čitatelji kojima se ser-
vira gotova i nepromjenjiva informacija, već
su postali doprinositelji i dobili su priliku
sami sudjelovati u stvaranju sadržaja i
pritom dijeliti svoje stavove i sadržaje
s drugim posjetiteljima. Dakle, posao
uređivanja sadržaja se prebacio na kraj-
nje korisnike.
Tako sad imamo internet koji je interakti-
van, što u vrlo kratko vrijeme dovodi do
razvoja, danas tako popularnih društvenih
mreža, napose Facebooka i Twittera. Sam
Facebook bio je namijenjen samo studen-
tima sveučilišta na Harvardu koji su tim
putem mogli međusobno komunicirati i
razmjenjivati informacije. Kasnije, mnoga
druga sveučilišta, srednje škole i velike kom-
panije diljem svijeta priključile su se mreži.
Danas ova internet stranica ima više od 200
milijuna aktivnih korisnika. Dakle, 200
milijuna ljudi koji svakodnevno provodi
nešto vremena provjeravajući aktivnosti
svojih prijatelja, iščitavajući nove vijesti,
događanja…
Papa Benedikt XVI. je u više navrata po-
zvao svećenike da mudro koriste sve mo-
gućnosti interneta, napose u porukama za
Svjetski dan medija. Savjetuje svećenicima
da koriste jedinstvene mogućnosti koje
nude moderne komunikacije i pokažu
da “Bog ima svoje pravo mjesto u svakom
dobu, uključujući i naše”. Internet, kojega
Razmišljanja o svećeništvu
papa naziva digitalnim kontinentom, je ne- Opet ću se vratiti na papino razmišljanje:
ophodno sredstvo za naviještanje Evanđelja. On kaže da internet ostaje velika prigoda
Mnogo je svećenika koji su taj papin poziv za vjernike, nudeći uvijek nove i pastoralno
prihvatili i izradili svoje blogove ili profile na bezgranične izglede da postanu u današnjem
nekoj društvenoj mreži i na kojima iznose svijetu svjedoci uvijek novog života, koji se
svoja razmišljanja na odabrane biblijske rađa iz slušanja Isusova evanđelja, vječnog
tekstove, aktualna događanja, a mnogi čak Sina koji je došao među nas da nas spasi.
i daju odgovore na pitanja koja posjetitelji Ovdje papa misli na mlade koji žive u
postavljaju. unutar velikih kulturnih promjena, stoga
Mladi se danas uistinu zanimaju za neka od svećenika zahtijeva posebnu pozornost
vjerska pitanja, ali mnoge strah ili stid prema onima koji se nalaze u stanju traženja,
sprječavaju postaviti neko onima koji ne vjeruju ili su obeshrabreni a u
pitanje javno, tako svećenički srcu imaju želje za apsolutnim i za neprola-
profili na internetu znim istinama. Papa, isto tako, pretpostav-
postaju mjesto na lja da internet može postati “kuća molitve
za sve narode”. Tako i u digitalnom svijetu
treba očitovati da Božja ljubav u Kristu za
nas nije stvar prošlosti niti je učena te-
orija, nego je sasvim stvarna i aktualna
stvarnost: današnjem zalutalom svijetu
treba očitovati da je Bog blizak; da u
Kristu svi jedni drugima pripadamo.
Internet ima i svojih opasnosti, kao i svi
drugi mediji. Internet ne funkcionira sam
naravno, nego ga upravlja ljudska ruka i
kojima u potpunoj ljudski razum. Stoga će biti opasan za ljude
anonimno- sti mogu po- utoliko što ga čovjek sam sebi učini opa-
staviti pitanje koje ih zanima snim. Papa, govoreći o opasnostima virtu-
i na njega dobiti odgovor. alnog svijeta, ističe kako ne treba zaboraviti
Stoga sam mišljenja da se da plodnost svećeničke službe dolazi prije
svećenici još češće, zauzetije svega od Krista kojeg upoznajemo i slušamo
i odvažnije trebaju otisnuti u molitvi; naviještanog propovijedanjem i
na misijska putovanja prema tom svjedočanstvom života; upoznatog, ljublje-
digitalnom kontinentu. nog i slavljenog u sakramentima, naročito u
Često sam imao priliku slušati mlade sve- euharistiji i pomirbi.
ćenike govoriti kako svećenik ne može i ne Ako Crkva ne može komunicirati, onda
treba više čekati da mu vjernik dolazi u cr- prestaje biti Crkva. Ne mijenjaju se samo
kvu ili župni ured, nego da je došlo vrijeme tehnologije komuniciranja, već i kultura
da se svećenik uputi za svojim vjernicima na komuniciranja. Mladi ljudi ne gledaju te-
njihova radna mjesta, na ulice i u kafiće, pri- leviziju, ne slušaju radio, ne čitaju novine.
vlačeći svoje stado natrag Crkvi. Je li možda Oni imaju socijalne mreže i internetske
došlo vrijeme da vjernika više ne moramo stranice koje posjećuju pa je potrebno što
čupati samo s ulica ili mjesta upitna morala, prije shvatiti što to znači za Crkvu. Gos-
nego ih je sad potrebno potražiti na inter- podin je apostole pozvao propovijedati i
netu? Ako to vrijeme još nije nastupilo, svjedočiti sve do kraja svijeta, mislim da taj
činjenica je da u skorom vremenu hoće. poziv vrijedi i za virtualni svijet.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 19
Naši pogledi
Izazov suvremene znanosti
Piše: Franjo-Frankopan Velić, iii. god.
U
zadnja je tri stoljeća došlo do
velikoga napretka u prirodo-
slovnim znanostima, koji je
otišao toliko daleko da je zahvatio sve
slojeve ljudskoga društva, pa i utjecao
na sam način života i razmišljanje ljudi.
Dok su se u prijašnjim vremenima
veće promjene događale u rasponima
od nekoliko stoljeća, danas se odvijaju
u nekoliko desetljeća: život seljaka u
XVIII. st. nije se mnogo razlikovao
od onoga u XIII. st., ali naše današnje
prilike i te kako se razlikuju od onih
prije 50 godina. Te su nagle promjene
utjecale i na odnos prema vjeri. Mnogi
se ateisti u obrani svoga svjetonazora
pozivaju na suvremena znanstvena
otkrića i dostignuća, pri čemu pod poj-
mom znanost isključivo podrazumije-
vaju prirodoslovlje. Oni uporno tvrde
da su današnja fizika, biologija, kemija,
genetika i srodne grane odgonetnuli,
razjasnili i protumačili cjelokupnu zbi-
lju. Mi kao vjernici pratimo taj razvoj
sa zabrinutošću.
Međutim, uočavamo vrlo zanimljivu
pojavu da prirodoslovlje na neki način
nadomješta, pa čak i oponaša religiju.
Prije su se gradile veličanstvene ka-
tedrale, a danas velebni istraživački
centri. Oratorije su zamijenili labo-
ratoriji. Ulogu svećenika preuzeo je
znanstvenik. Dok se je svećenik prije
kao jedini koristio knjigama i “tajnim”
jezikom (to jest latinskim), tako danas
znanstvenik upravlja znanjem govoreći
svojim tajnim jezikom – matematikom
– te nudeći ljudima tobože sve što im
je za život potrebno, od fizičkoga i
psihičkog zdravlja, preko raznoraznih
tehničkih uređaja, do svih vrsta zabave.
Poštovanje se više ne iskazuje svećeniku
nego znanstveniku. Prije se svećenika
smatralo sigurnim autoritetom, a danas
se znanstveniku besprigovorno vjeruje.
Konačno, Boga Stvoritelja zamijenio je
čovjek tehničar.
Ovdje moramo uočiti nešto vrlo važno:
stupanje znanstvenika na mjesto sveće-
nika nije tek društvena ili psihološka
20 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
pojava, nije ni isklju-
čivo pitanje moći i vla-
sti. To je prvenstveno
pitanje istine. Tko će
govoriti ili nastupati
u ime istine? Tko će
danas “posjedovati” ili
“raspolagati” istinom?
Znanost je, pod utjeca-
jem raznih filozofijskih
mišljenja, sebi prisvo-
jila isključivo “pravo”
na istinu: Objekt zna-
nosti i njezini rezultati
su jedina istina; do te se
istine dolazi matematič-
ko-empirijskim putem.
I to je sve. Izvan toga
nema nikakve druge
istine, a kamoli Boga.
To nas vodi do jednoga
vrlo opasnog uvjerenja:
istina je puki objekt
ljudskoga istraživanja;
pomoću matematičkih stojanje. Čovjek je za Dawkinsa samo
formula čovjek ima istinu u svojim “stroj za prenošenje gena”, a za njego-
rukama; istina je ljudski posjed kojim voga australskog istomišljenika Petera
raspolaže elitna skupina znanstvenika. Singera vrjednija je svinja ili majmun
Stoga je jasno da u takvom svjetonazoru od nedužnoga djeteta ili bespomoćne
nema mjesta za bilo kakvu zbilju izvan starice! To nije scenarij iz nekoga horor-
onoga što je kvantitativno mjerljivo, filma, nego zastrašujuća zbilja. Nijeka-
pa se gubi i svako ćudoredno uporište. nje transcendentne dimenzije čovjeka
Takozvani znanstveni ateizam želi omogućava istraživačima činiti što god
ukloniti Božje zapovijedi. Nema više im se prohtije. Mogli bismo slikovito
ni ljubavi ni odgovornosti za drugoga reći da današnji čovjek nije samo ubrao
niti ikakvoga smisla. Ništa! Sve postaje jedan plod sa stabla spoznaje dobra i
relativno. Ateistički znanstvenici pri- zla, nego da želi sve plodove odjednom
svojili su sebi istinu, da bi je na kraju pobrati! Takva je zamisao mogla doći
dokinuli. A bez istine nema ni slobode, samo s dna pakla.
jer kako se mogu za nešto odlučiti, Moramo biti svjesni toga da ateisti, kao
kad nemam nekog čvrstog oslonca za što je Dawkins, sigurno ne spadaju u
odluku?! Dostojanstvo čovjeka kao “ljude dobre volje”, s kojima se može
osobe nužno se gubi ukidanjem istine i mora stupiti u dijalog, koji će u miru
i slobode. A baš u ljudsku slobodu saslušati argumente i procijeniti ih.
sumnjaju ideologizirani biofizičari, Vjernici, a među njima osobito teolozi,
neurolozi i evolucionisti. su pozvani ne popuštati lako pred na-
Jedan od predvodnika toga pokreta je bi- padima i zlonamjernim podmetanjima
olog Richard Dawkins, koji je nedavno agresivnih ateista povlačeći se na “rezer-
objavio knjigu “The God Dellusion” u vne” položaje, s kojih se ne može dobiti
kojoj pokušava dokazati Božje nepo- ni “bitka” a kamoli “rat”. Potrebno je

malo više samopouzdanja! Sjetimo se
samo riječi apostola Pavla: “Obucite
svu opremu Božju da se mognete odu-
prijeti lukavstvima đavlovim. Jer, nije
nam se boriti protiv krvi i mesa, nego
protiv … upravljačâ ovoga mračnoga
svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.
Zbog toga posegnite za svom opremom
Božjom da uzmognete odoljeti u dan
zli.” (Ef 6, 11-13) A Drugi vatikanski
sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji
naučava: “Svu ljudsku povijest proži-
mlje teška borba protiv moći mraka.
… Ubačen u tu borbu, čovjek se mora
neprestano boriti da prione uz dobro.”
(GS 37)
Dozivajući u pamet koje su granice pri-
rodoslovnih istraživanja te jasno postav-
ljajući područja nadležnosti teologije i
drugih znanosti, ne smijemo dopustiti
ateistima da zlorabe znanstvena otkrića
i dostignuća. Bez straha moramo javno
iznositi ono što vjerujemo. Mi kršćani
svjedočimo da je Isus Krist Put, Istina i
Život (usp. Iv 14, 6). Dakle, Istina nije
neki predmet kojeg možeš posjedovati
i s njim raspolagati kako hoćeš, nego
Istina je Osoba koja se u potpunosti
predala za spas svih ljudi te nam tako
pokazala kojim nam je putem ići da bi-
smo imali život u punini. Prirodoslovni
zakoni pokušavaju približno opisati
jedan dio zbilje, ali oni nam nikada ne
će reći što činiti u životu, što činiti u
trenutcima kad nam je potrebna blizina
drugoga, kad nam treba savjet ili riječ
ohrabrenja. Matematička se jednadžba
ne će radovati s radosnima i plakati sa
zaplakanima. Ona ostaje nijema pred
bitnim ljudskim pitanjima. Kršćani su,
pak, pozvani donositi svijetu onaj mir
i onu ljubav koju može dati samo Bog.
Unutar Božjega naroda svećeniku pri-
pada osobita uloga, jer on već sada ov-
dje i u ovakvim prilikama na znakovit
način pretkazuje buduće Kraljevstvo
Božje. Potpomognut milošću Duha
Svetoga svojim će životom svjedočiti
da je Isus Krist jedina Istina i pravi Put
koji vodi do Boga. Svećenik će svojim
životom, svojim predanjem Bogu,
svojim zauzimanjem za siromašne i
obespravljene, za sve one koji su u
nevolji, koji su progonjeni i prezreni,
pokazati da nije bespotreban, nego da
je, unatoč znanstvenome napretku i
uspjehu znanstvenika, itekako potre-
ban ljudima u njihovim egzistencijal-
nim pitanjima, brigama i sumnjama.
Naposljetku, pokazat će i samim
znanstvenicima da će ih znanost bez
nekoga čvrstog moralnog oslonca od-
Naši pogledi
vesti u propast, u uništenje čitavoga
čovječanstva. Dokaz tomu je izum
atomske bombe – “istočni grijeh” zna-
nosti, kako ga neki nazivaju. Jedan od
najgenijalnijih američkih teorijskih
fizičara XX. stoljeća Richard Feynman
nam je ostavio svjedočanstvo o gradnji
prvih atomskih bombi u Los Alamosu:
Kada je 16. srpnja 1945. uspješno te-
stirana prva atomska bomba, prisjeća
se Feynman, znanstvenici su u Los
Alamosu cijelu noć slavili i feštali, a tri
tjedna kasnije takva je bomba usmrtila
stotine tisuća nedužnih ljudi… Feyn-
man s ogorčenjem piše da tada on i
ostali znanstvenici nisu znali što čine.
Taj uvid nije ništa novo; već je Isus s
križa rekao: “Oče, oprosti im, ne znaju
što čine!” (Lk 23, 34). Isus Krist je Put,
Istina i Život: Isus koji je bio siroma-
šan, progonjen i odbačen (usp. Iz 53, 3),
Isus koji je prošao ovim svijetom čineći
dobro i oslobađajući sve ljude od vlasti
Zloga (usp. Dj 10, 38), Isus koji je uče-
nicima oprao noge te im time ostavio
primjer (usp. Iv 13, 5.15), Isus koji je bio
poslušan sve do smrti na križu (usp. Fil
2, 8), Isus koji je slavno uskrsnuo i sjedi
s desna Ocu da nas zagovora (usp. Rim
8, 34), Isus koji je poslao Duha Svetoga
da mu budemo svjedoci sve do na kraj
svijeta (usp. Dj 1, 8).
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 21
Naši pogledi

Prvi je onaj koji je posljednji

Piše: Ratomir Vukorepa, iv. god.

U
dvadesetom poglavlju Matejeva
evanđelja pred nas je stavljen
trenutak u kojem Isus, po treći
put u ovom evanđelju, učenicima navije-
šta svoju skoru muku, smrt i uskrsnuće.
No, i ovaj put učenici ga nisu mogli
razumjeti. I sam Petar ga je prije toga
odvraćao, a vjerojatno su to činili i drugi
učenici. Oni su smatrali da njihov učitelj
ne smije biti ubijen, ne smije trpjeti ili na
neki drugi način biti ponižavan, nego da
je došao započeti svoju vladavinu. Oni
su Njegovo kraljevstvo pomalo shvaćali
u ovozemaljskom smislu, a On ih je
uporno od takvog stava odvraćao.
Ovdje se opisuje kako majka dvojice Nje-
govih učenika traži da joj sinovi sjednu
jedan s desne, a drugi s lijeve strane Isu-
sove u Njegovu kraljevstvu. Samo da
ponovno napomenem da se ovdje radi o
dvadesetom poglavlju Matejeva evanđelja.
Dakle, nakon svih pouka i govora koje je
Isus održao, nakon mnogih čudesa koja
je učinio, sad ga Njegovi najbliži, iako su
toliko vremena proveli u Njegovom druš-
tvu, ne razumiju. Nisu shvatili Njegov
navještaj. Možemo zamisliti kako se Isus
u tom trenutku osjećao.
Ipak, što je vrlo zanimljivo, Isus se nije na
njih naljutio, nego evanđelist kaže kako se
“ostala desetorica razgnjeve na dva brata.”
Zastanimo na trenutak i razmislimo – za-
što su se ostali učenici razgnjevili?! Imamo
dva moguća odgovora: zato što su oni na
pravi način shvatili bit Isusove poruke o
Njegovom kraljevstvu pa se sada ljute na
dvojicu koja to nisu shvatila, ili možda
zato što se oni nisu sjetili, ili se možda
nisu usuđivali ovo pitati Isusa. Po meni je
vjerojatniji ovaj drugi odgovor.
Isus se, dakle, ne ljuti, nego ulazi s njima
u raspravu iznoseći činjenicu da ne znaju
što traže. Ovo ih je vjerojatno veoma
začudilo: smatrali su da su Isusu jasno po-
stavili pitanje. Kako im On to sad kaže da
ne znaju što pitaju? Ovdje vidimo kako se
ova rasprava odvija na dvije razine, kako
to često biva u Isusovim raspravama s uče-
nicima, posebno u govorima o kraljev-
stvu nebeskom. Isus govori o dubokom
smislu kraljevstva nebeskog uzimajući
samo primjere iz zemaljskog života da
bi ljudi to bolje shvatili. No, učenici to
shvaćaju u nekom površnom smislu, dok
onaj dublji smisao još ne vide. To je slučaj
i u ovom odlomku evanđelja.
Vratimo se još samo na trenutak onoj
problematici s početka teksta. Kazali
smo kako su i ostali učenici zasigurno
bili mišljenja kao i ova dvojica. Sada za to
imamo i potvrdu u daljnjim retcima, gdje
slijedi Isusova pouka o služenju u zajed-
nici. U evanđelju piše kako ih “Isus dozva
pa im reče”. Da ostali nisu misli kao i ova
dvojica, onda bi riječ pouke bila upućena
samo njima, a ne svim učenicima.
Do sad smo o ovoj tematici razmišljali
u okviru egzegeze, doslovnog tuma-
čenja. Sad bih krenuo korak dalje. U
evanđeoskom odlomku o kojemu ovdje
govorimo, sažeta je bit Isusove pouke o
vladanju i služenju u budućoj kršćanskoj
zajednici.
Isus je htio da se zajednica Njegovih uče-
nika razlikuje od ovozemaljskih država i
vlasti baš po tome što se u njoj nitko ne
bi otimao za čast i položaj. Isus to izri-
čito od njih traži kad kaže “Ne će tako
biti među vama!”. Premda se mora znati
tko je za što odgovoran, svi trebaju biti
jednako vrednovani. Stoga u kršćanskoj
zajednici ne bi trebalo biti onih koji u
svemu gledaju samo svoju vlastitu korist,
koji izruguju ili krivo gledaju druge samo
zato što čine dobro, koji nisu u stanju pri-
hvatiti da je kraljevstvo nebesko drugačije
od zemaljskog kraljevstva. Ovo su samo
neki od primjera.
Dakle, svi kršćani su, prema Isusovim ri-
ječima jednako vrijedni. Svatko je u tome
prvi. Ipak, zajednice ne bi moglo biti bez
vlasti ili, bolje rečeno, prvenstva. Stoga su
poglavari radi zajednice, a ne zajednica
radi poglavara. Isus svoje prvenstvo vrši
tako da svima služi i da se za sve žrtvuje.
No, ne smijemo zaboraviti i Petrovo
prvenstvo: apostoli se nakon Isusova
odlaska ne bore za prvenstvo. Svi znaju
da im je Petar prvak, ali on sam ne traži
nikakve počasti.
Isus dva puta ponavlja istu tvrdnju koja se
odnosi na prvake zajednice: “tko hoće da
među vama bude najveći, neka vam bude
poslužitelj. I tko god hoće da među vama
bude prvi, neka vam bude sluga.” Na
kraju je potkrepljuje svojim primjerom.
On, utjelovljeni Bog, došao je na zemlju
“da služi i život svoj dade kao otkupninu
za mnoge.” Evo, ovdje i po treći put u
današnjem evanđelju aludira na svoju

22 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu


muku, smrt i uskrsnuće.
Primjenjujući ovo na bogoslovnu zajed-
nicu, možemo govoriti o međusobnim
odnosima u njoj: tko je prvi i po čemu se
to očituje? Sve ono što je odgovor na ovo
pitanje zapravo je odraz naše sebičnosti
i samodostatnosti te se nikako ne može
shvatiti u kontekstu ove Isusove poruke.
Prvi je onaj tko je posljednji – koji svima
služi. Kako možemo drugima služiti time
što smo položili više ispita od nekog dru-
gog, što smo naizgled primjer drugima,
“Abraham povjerova Jahvi i to
mu se uračuna u pravednost”
Piše: Ivan Marčić, v. god.
S
vi znamo priču o Abrahamu. To je
čovjek čiji je cijeli život bio sastav-
ljen od kušnji i nagrada. Naizgled je
Abraham imao sve, dobru ženu, mnogo
slugu, ogroman imetak i veliko bogat-
stvo. Ali godine su bile neumoljive i on
je ostario. Iz dana u dan pitao se zašto
mu Bog ne podari potomka, ma samo
jednog sina kojemu će sve to ostaviti. Ali
nikako. Mladost prođe i dođe sta-
rost, a ne obradovaše se Abraham
i Sara. Abrahamu najveću brigu
zadavala je upravo činjenica da će
baštinik njegova blaga sutra biti
neki od slugu. I obraća se Bogu,
moleći ga za uslišenje najveće od
svih molitava. I dobiva obećanje
da će njegovo potomstvo biti
brojno koliko je i zvijezda na
nebu.
Temeljna pouka ove priče je
Abrahamova vjera, ili prije bi-
smo mogli reći neiskazivanje
nevjerice, jer, poznajući ljudsku narav,
teško da se Abraham nije u sebi zapitao
kako će se to obećanje ostvariti, kad nig-
dje, pa čak ni u najudaljenijoj budućnosti
on ne vidi ostvarenje. Realno gledajući,
čak i s današnje točke gledišta, kad zna-
nosti gotovo ništa nije nemoguće, teško je
zamisliti nekoga tko bi u devetom deset-
ljeću svoga života želio, a kamoli dobio
dijete, nakon što je cijelu mladost proveo
što se o nama nikad nije čulo ništa loše?
U svemu nabrojenom mi smo daleko od
služenja jedni drugima, a Isus nas poziva
na to služenje.
Što je onda ono o čemu Isus govori? Svi
bismo trebali težiti da budemo prvi, da
prednjačimo – ali u čemu? U služenju
jedni drugima i to u ljubavi. Lijep pri-
mjer služenja je pomoći bratu u neprilici,
mudro savjetovati onoga tko od nas traži
da mu pomognemo, izdvojiti malo od
svog slobodnog vremena i pomoći bratu
bezuspješno pokušavajući dobiti dijete.
Ali on šuti, možda čak i sumnja, ali tu
sumnju ne iskazuje.
U današnjem, modernom svijetu mo-
žemo reći da je moguće apsolutno sve.
Možemo “uzgojiti” dijete u epruveti.
Žena može postati majka bez da uopće
ima spolni odnos s muškarcem. Postoje
banke sperme u kojima može u katalogu
birati oca svog djeteta. Muškarci mogu
pronaći zamjensku, surogat majku, koja će
im roditi dijete i kasnije im ga prepustiti
na odgoj. Nema toga za čim ljudi ne
posežu da bi dobili dijete. Vjerojatno bi
i Abraham, da živi u današnjem svijetu,
okušao čari umjetne oplodnje, pa bi i do-
bio sina, ali mi ga tada ne bismo pamtili.
On je velik po svojoj vjeri u apsurd, u ono
što je, našim očima gledano, nemoguće, a
Naši pogledi
ili sestri kojima ne ide matematika, grčki
ili latinski jezik; zamijeniti nekoga u
njegovoj službi kad od nas to opravdano
zatraži, itd. Ovo je vrlo teško u životu
činiti, ali je zasigurno pravi put prema
onome o čemu Isus govori.
Stoga, “tko hoće da među vama bude naj-
veći, neka vam bude poslužitelj. I tko god
hoće da među vama bude prvi, neka vam
bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao
da bude služen, nego da služi i život svoj
dade kao otkupninu za mnoge.”
opet u Božjim očima itekako moguće.
Kao što ljudi čine sve da bi dobili djecu,
ne bi se smjelo zaobići ni drugu krajnost
u ovom kontekstu, a to su ljudi koji ne
žele djecu, bolje reći, djeca koju nitko ne
želi, a koje je danas sve više i više. Do-
movi za nezbrinutu djecu su sve puniji i
puniji, a abortus je postao unosni biznis
kojim je “lako” doći do zarade. Koliko
tih “majki” zna što zapravo čini?
Ne zavaravajmo se da je posrijedi
neznanje, većina njih jako dobro
zna u što se upušta i što će učiniti.
A opravdanje da je dijete dio njihova
tijela i da one s njim mogu činiti što
ih god volja zaista više ne drži vodu.
Dijete je dijete, čovjek od samog
začetka, stanice se množe i ono živi.
Ali neki to jednostavno ne žele pri-
hvatiti i hoće se riješiti toga “tereta”
koji ih sputava. A za rješavanje ne
biraju način i sredstvo, dokle god je
rezultat povoljan.
Naša domovima danas izumire. Proma-
trajući demografske podatke, kako vri-
jeme odmiče, sve su porazniji i porazniji.
A sve više ljudi zaboravlja da je jedno di-
jete više i jedan dječji osmijeh više. Jedno
dijete više je jedan tračak nade u bolju
budućnost, jer nije ni Einsteinova majka
znala koga je rodila. Tko zna, možda je
baš ono malo dijete iz susjedstva novi…
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 23
Naši pogledi
Susret s
neobičnom djevojkom
Piše: Franjo-Frankopan Velić, iii. god.
Djevojka sa sela: pobožna, skromna, ne-
znatna. Nema ni mobitela ni face-a. Ne
šminka se. Ne ide u disko. Nije u trendu.
Trudna je. Ima momka, ali on nije otac dje-
teta. Svašta se priča. Susjedi je krivo gledaju,
vršnjaci je ismijavaju. A ona? Uvijek rado-
sna, dobra prema svima, lice joj vedrinom od-
sijeva. Tko je ona? – Marija iz Nazareta!
O
pet o Mariji! Pa toliko toga je
već rečeno i napisano o njoj.
Koliko li samo propovijedi, na-
govora, razmatranja! Ima li uopće smisla
još nešto reći o toj “djevojci sa sela”? Pa
ona nije “u trendu”! Pa ona ne poznaje
život! Može li ona uopće poručiti nešto
ljudima današnjega svijeta?
Neke spoznaje iz riznice ljudske mudro-
sti poslužit će nam u boljemu shvaćanju
Marijine uloge u našemu životu. Filozofi
kažu da je biće jedno, dobro, istinito i
lijepo. No, te četiri oznake, koje smo pri-
mili kao dar iz Božjih ruku, izgubili smo
iz vida. Marija će nam pomoći da ih po-
novno otkrijemo. Sokratovu “Upoznaj
samoga sebe!” mogli bismo promijeniti
u “Upoznaj Mariju, jer je puna milosti,
kako bi upoznao sebe i svoj poziv!”
• Biće je jedno.
Čovjek je jedan, jer je jedna osoba. Ali
grijeh ga razdire, cijepa ga. Čovjek, grješ-
nik je u svojoj osobnosti rascijepljen, što
su psiholozi kasnije označili pojmom shi-
zofrenije. Međutim, već sv. Pavao uočava:
“Ta ne činim dobro koje bih htio, nego
zlo koje ne bih htio – to činim. Jadan li
sam ja čovjek!”. (Rim 7, 19.24) Prosvjeti-
telji su mislili kako je čovjeku dostatno
znati što je dobro, pa da će onda i činiti
dobro. Ali to je zabluda, kako kaže apo-
stol Pavao. Pogledajmo u povijest: Staljin,
Hitler i Broz nisu bili zvijeri, nego ljudi.
A svojim su djelima pokazali apsurdnost
naivne prosvjetiteljske misli. Sama huma-
nost bez božanskoga vodi u bestijalnost,
kako reče austrijski pjesnik Franz Grill-
parzer.
24 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
Marija se tome suprotstavlja.
Ona je bez grijeha začeta i zato
nije u sebi rascijepljena. Srce joj
nije nemirno, jer se smirila u
Gospodinu, pa joj i duša može
veličati Boga Spasitelja. Sv. Ivan
u svome evanđelju nikada Ma-
riju ne naziva imenom, nego ju
spominje samo kao Majku Isu-
sovu. Ona je uvijek usmjerena
prema svome Sinu i posve mu
je na raspolaganju. Zato ona
ostaje jedna u svome biću – od
Nazareta do Kalvarije. Bog se
mogao potpuno osloniti na
nju. Zato se i mi ljudi možemo
na nju osloniti. Marija želi da
postanemo pravi ljudi koji su
jedno s Bogom, s braćom lju-
dima i sa samim sobom.
• Biće je dobro.
Bog je najveće dobro. Stoga je • Biće je istinito.
sve što je stvorio dobro, kako čitamo na
prvim stranicama Biblije: “I vidje Bog Isus je Put, Istina i Život. No čovjek
da je dobro.”. (Post 1, 10) No, mi to dobro svoje biće često čini neistinitim, želeći
često ne vidimo, jer smo zaslijepljeni svo- sam odrediti svoj put, tražeći slobodu
jim grijesima. Toliko smo, katkada i ne- od svega u ime “života”. I tako dolazi do
svjesno, ogorčeni i razočarani, da se čak mnogo neistinâ u društvu. Tko će stati
uz obespravljene, siromašne, napuštene,
i pitamo može li iz Nazareta što dobro
izići. Jedini odgovor na te naše sumnje je: prezrene? Tko će danas mladima reći
“Dođi i vidi!” (Iv 1, 46), postupak povratka istinu? Tko će ih odgojiti? MTV i You-
Bogu: moramo napustiti svoj grješni ži- Tube?! Tko će danas u Hrvatskoj ustati i
vot i uputiti se k Bogu. A na tom putu reći jasno i glasno: “Embriji su nerođena
Marija je uz nas. Ona je pralik dobroga djeca! Pobačaj je ubojstvo nerođene
čovjeka: dobra majka svoga Sina, dobra djece!”? Tko će danas u Europi ustati i
pomoćnica svoga zaručnika sv. Josipa, dignuti glas protiv istospolnih “brakova”?
dobra žena koja nas prati na putovanju Tko, ako ne Crkva? Ali i među crkve-
ovim svijetom. nim ljudima ima ponegdje neistinâ, jer
se neki pojedinci vode koristoljubljem,
Za Isusa govorahu: “Dobro je sve učinio!”. pohlepom i požudom.
(Mk 7, 37) U Marijinu domu u Nazaretu
nije ništa lošega ni vidio ni čuo. Zato smi- Zato nam je danas Marija, službenica
Istine, potrebnija nego ikada prije. Marija
jemo i za Mariju kazati: “Dobro je sve uči-
nila!”, u Nazaretu, u Betlehemu, u Egiptu, se ne povodi za sebičnim interesima, njen
vođa je sama Istina, to jest Bog. Stoga ona
u Kani, u Jeruzalemu. Ona nam služi kao
nadahnuće za dobro: “Dobar čovjek iz uvijek upućuje na svoga Sina: “Što god
vam rekne, učinite!”. (Iv 2, 5) Ne bojmo
riznice dobre vadi dobro.”. (Mt 12, 35)
se Istine! Istina je u Mariji uzela dobro-

stivo lice majke: “Vina nemaju!”, (Iv
2, 3) reče nekoć svome Sinu, a danas Mu
veli: “Istine nemaju!”. Marija zna odakle
može stići prava pomoć. Od Isusa, koji je
rekao: “Istina će vas osloboditi!”. (Iv 8, 32)
• Biće je lijepo.
Svijet je lijep, jer nosi vidljive tragove
Božje stvarateljske ruke. Bog je iz kaosa
stvorio kozmos, iz nereda nešto uređeno
i lijepo. Nije slučajno da su najljepši
umjetnički prikazi čovjeka baš prikazi
Krista ili Marije. Sjetimo se samo Miche-
langelove Pietà u Rimu ili Gospine slike
u Sinju. A u jednoj marijanskoj pjesmi
Zakon i ljubav
Piše: Mato Brečić, vi. god.
P
red nama je jedna zahtjevna i
teška, uvijek aktualna tema
odnosa zakona i djela naspram
ljubavi tako bitna za shvaćanje u
našim životima gdje se toliko puta
susrećemo s Božjim zakonom i gdje
smo pozvani na još odgovorniji
način raditi na vlastitoj izgradnji i
izgradnji svih vjernika. Krist nam
kaže: “Nisam došao ukinuti zakon.
Nisam došao ukinuti, nego ispuniti.
Tko, dakle, ukine i jednu od tih pa
i najmanjih zapovijedi i tako nauči
ljude, najmanji će biti u kraljevstvu
nebeskom.” (Mt 5, 17b. 19a).
Po sebi samom zakon je dobar, jer
propisuje stvari koje su dobre, po-
maže razlučiti dobro od zla, kako od
onoga što izgrađuje tako i od onoga
što uništava. No zakon nakon Kri-
stova dolaska posjeduje jednu veliku
novost. Dan mu je smisao i u njega
je ulivena ljubav, do te mjere da onaj
koji ga izvršava, a ne poštuje to nje-
govo ispunjenje postaje istinski rob,
toliko puta manifestiran u stavu od
Krista prekoravanih farizeja. Ogro-
mna je razlika između zakona obav-
ljenog izvanjski i onoga učinjenog s
ljubavlju.
Zanimljivi su tekstovi Svetoga Pisma
koji govore o tome odnosu. Tako
sveti Pavao navodi: “Za slobodu nas
Krist oslobodi. Držite se dakle i ne
pjevamo: “Od sunca sjajnija, od zvijezda
krasnija”. Marija je lijepa, jer je bez gri-
jeha. Grijeh čini čovjeka ružnim. Kažu
da žena nakon jednoga pobačaja izgleda
starija nego nakon sedam porođaja. Ma-
rija milošću Božjom pobjeđuje na svim
izborima ljepote. A ljepota se sastoji u što
većemu usklađivanju naše volje s Božjom
voljom.
Kada na televiziji ili u novinama izvje-
šćuju o izboru “missice”, često pomislim,
bi li i Bog toj curi dodijelio prvu nagradu.
Pa On bi tu nagradu dodijelio majci mno-
gobrojne djece ili nekoj teškoj bolesnici
koja hrabro nosi svoj križ! Jer ljepota nije
dajte se ponovo u jaram ropstva” (Gal
5, 1), misleći na zakon, te: “Mi u Krista
Isusa povjerovasmo da se opravdamo
po vjeri u Krista, a ne po djelima za-
kona, jer se po djelima zakona nitko
ne će opravdati.” (Gal 2, 16). Naprotiv,
u drugim dijelovima Novoga zavjeta
inzistiraju na poslušnosti i vjernosti
zakonu. Reklo bi se da postoji jedna
vrsta suprotnosti. Sv. Pavao je objavio
kraj zakona: “Slovo ubija a Duh oživ-
ljuje” (2 Kor 3, 6) a Krist govori da ga
nije došao ukinuti. Uz to, svima nam
je poznata opomena svetoga Jakova:
“Što koristi, braćo moja, ako netko
kaže da ima vjeru, a djela nema. Po-
kaži mi svoju vjeru bez djela i ja ću
tebi djelima pokazati svoju vjeru.”
(Jak 2, 14.18). No suprotnost je pri-
vidna. Oni su u savršenome skladu.
Kada sv. Pavao govori protiv zakona i
djela, govori upravo ono što je i Krist
govorio protiv njih, a to je hladno
formalističko izvršavanje bez lju-
bavi i vjere. Ono što naglašavaju jest
istaknuti nutrinu, sa slašću i željom
činiti volju Božju koja nam se pred-
stavlja i na ovaj način, u želji odgo-
voriti u svemu na ljubav koja dolazi
od Boga i vodi nas Bogu. Ima jedna
rečenica u Lukinu evanđelju u kojoj
Krist opisuje taj odnos, razgovarajući
s farizejima: “Namirujete desetinu od
metvice i rutvice i svake vrste povrća,
a ne marite za pravednost i ljubav
Naši pogledi
samo pitanje vanjskoga izgleda, nego je
odraz ljudskoga dostojanstva. Ondje gdje
čovjek spoznaje zbiljsku blizinu Božju,
tu se i otvara ljepoti Božjoj, što i vidimo
na Marijinome primjeru. U Mariji Božja
ljepota sjaji s lica, iz očiju, iz govora i iz
djelovanja. Agere sequitur esse, kažu filozofi,
“Djelovanje slijedi biće.”. Marija je posve
slična slici i prilici Božjoj i zato je lijepa.
Bog je Jedan, Istiniti, Dobri i Lijepi. Ako
čovjek želi naći sreću, neka se uteče Ma-
riji. Jer u njoj nailazi na prevedeni oblik
onoga na što smo svi pozvani: biti po
slici i prilici Božjoj, to jest jedni u sebi,
dobri, istiniti i lijepi.
Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne
zanemariti.” (Lk 11, 42).
Ovaj problem odnosa izvršavanja za-
kona bez ljubavi ili s njom prenosi se
na odnos djela i čina naspram milosti.
Djelo je zakon proveden u praksu,
njegovo ostvarenje. Tako farizeji, on-
dašnji ili današnji, smatraju da uvjet
za spasenje jest prakticiranje zakona,
zaboravljajući da spasenje dolazi od
bezuvjetne Božje ljubavi, a ne od
djela koje čovjek izvršava. Stav takvih
ljudi je da samo po izvršenim dobrim
djelima čovjek zaslužuje spasenje,
sebi ga osigurava. Imamo i naprotiv
drugi tip ljudi, koji razmišlja ovako:
osoba prima besplatno, nezavisno od
svojih zasluga spasenje i Božju ljubav
i zahvalno odgovara na ovu ljubav do-
brim djelima. Oba tipa ljudi rade, ali
rade na različit način. Zakon kao na-
čin da stanemo pred Boga je takav da
dovodi do smrti i do ubojstva ljubavi.
Čovjek koji formalistički ispunja za-
kon misli da on to sve radi sam, dakle
isključuje Božju milost, a sve to da
bi stao pred Boga i kazao mu: “Vidiš
kako sam dobar jer sam sve ispunio i
sada moram primiti nagradu.”. Tako
mnogi kršćani vjeruju da spasenje do-
lazi preko sakramenata, ali su u biti
njihova djela ta koja ih čine praved-
nima pred Bogom. To upravo znači
ne primiti sve od Boga, znači nasto-
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 25
Naši pogledi
jati dati Gospodinu nešto što prije
nismo primili od Njega. Inzistirati
na našemu trudu, vlastitoj organiza-
ciji, čini nas normalnim, ne daje nam
impresiju nevjernosti, dapače. No,
kad želimo nešto činiti, kad želimo
nešto raditi, nužno je da to Bog u
nama radi. Sve to činimo zahvalju-
jući snazi koja nam dolazi od Krista,
zahvaljujući nadahnuću koja nam
dolazi od Njega, uvijek zahvaljujući
jer radi Njega to možemo činiti.
Gledajući samo djela vrlo je dakle
teško primijetiti što iza toga stoji jer
se mogu činiti sa stavom oholosti, tj.
trebati se prikazati dobrim pred Bo-
gom, ili sa stavom ljubavi kako Krist
zahtijeva. Poslušajmo sv. Augustina:
“Vidite li velika djela koja izvršava
oholost: budite pozorni kako su ona
toliko slična onima učinjenim iz lju-
bavi. Ljubav daje hranu ogladnjelom
ali to čini i oholost. Ljubav posti ali
posti i oholost. Ljubav čini ovo da bi
bio hvaljen Gospodin, a oholost da
bi slavila sebe samu. Ljubav oblači
gologa, ali to čini i oholost. Što znači
sve to? Ne ćemo nikada razumjeti
ako gledamo djela: Ako podijelim
sva moja doba siromašnima, ili
dadnem svoje tijelo da se sažeže, a
ljubavi nemam, ništa mi ne koristi.”
(In Epistolam Ioannis ad Parthos, 8,9) I na
jednom drugom mjestu: “Da se svi
26 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
križaju, pjevaju aleluja, primaju kr-
štenja ili ulaze u crkve, grade zidove
crkava, samo ljubav razdvaja djecu
Božju od djece sotone.” (Ibidem, 5,7) I
to je veliki kriterij razlučivanja.
No, kad nema djela, uvijek smo
sigurni da nema ni vjere ni ljubavi.
Princip je uvijek isti: samo nas ljubav
ujedinjuje. Ne spašavamo se radi do-
brih djela niti se spašavamo bez do-
brih djela. Opravdani smo po vjeri,
ali nas ona sama gura da radimo.
Trebamo raditi, ali ne samo da bismo
uradili, nego raditi iz vjere i ljubavi.
Naravno, djela su nužna, ali problem
je gdje je temelj našega života. Temelj
je vjera, djela trebaju slijediti vjeru,
ne doći prije. Zašto? Zato što se samo
u vjeri shvaća da je potrebna milost
i da mogu nešto učiniti ali da mi je
za to potrebna milost. Poznato nam
je da su Galaćani mislili da je važna
osobna volja, vlastiti napor, konkret-
nost. Da, ali ne samo to. Naša zadaća
je otvoriti se milosti, otvoriti se Bogu
i ne proizvoditi našu “svetost”. Reći
tolike molitve, moliti časoslov sve
dane, čitati Bibliju sve dane, izvršavati
sva pravila bogoslovije može postati
nešto što nas ne košta ništa i što po-
staje s vremenom jako lako. Čovjek je
najprilagodljivije biće. Počinje misliti
kako je dobar i kako će se spasiti jer je
uradio ono što se od njega tražilo. Za-
kon nam nije cilj, nego kako kaže sv.
Pavao: Pedagog, nadziratelj koji nas
vodi Kristu da bi se po vjeri opravdali.
Pedagog je u rimsko doba bio rob, za-
dužen bdjeti nad djecom, štiti ih i vo-
diti učitelju. On je sredstvo. Nezreli
kršćanin nužno pada u deformaciju
farizejizma. Ne zna se osloboditi od
pedagoga i tako se zakon oblikuje u
gospodara i idola. Ono što je samo
sredstvo koje nas treba dovesti Kristu
nikada ne smije postati cilj samome
sebi. Uzrok takvom stanju je naša li-
jenost i nedostatak onoga unutarnjeg
dubokog prianjana. Kako napustiti
takvo farizejsko stanje? Umjesto pra-
vilima, moramo biti vjerni osobi, a u
vjernosti osobi držat ćemo se pravila.
To nikada ne znači napustiti pravila,
nego izvršavati ih iz ljubavi u vjeri
radi Krista, osobe koja me ljubi. Radi
osobe Isusa Krista.
Netko nakon svega može zaključiti
da nam zakon ne treba, no podsjeća
se da Krist nije došao ukinuti zakon i
da je zakon nužan. Netko će reći ako
je u konačnici unutarnji stav važniji
i na njemu sve počiva, ukinimo sva
pravila i izgrađujmo se od temelja
korak po korak. Ako tako počnu,
vidjet će krajnju oskudnost djela, a u
opasnosti su da njihov život prolazi,
a ništa, apsolutno ništa se ne mijenja.
Ako ih sretnete i nakon par godina
vidite potpunu nepromijenjenost,
mlitavost i mlakost. Treba znati da je
načelo djela jednostavnije od načela
vjere. Dostići poziciju čiste vjere pret-
postavlja interiornost i čistoću duha,
ali je malo onih koji to čine. Uvijek
je lakše početi raditi nešto, izvršavati,
iako na nesavršen način. Lakše je po-
četi vjerovati ako negirajući sami sebe
počnemo djelovati, ali uvijek se tru-
diti sve to raditi iz ljubavi. Ti vanjski
čini izvršenja zapovijedi ili pomažu
proizvesti ili konzervirati unutarnje
čine. Vjernost zakonu i disciplini u
bogosloviji služi stvaranju navika,
koje, ako ne potiču, barem ne spr-
ječavaju duhovni život. Ponavljam:
kad nema djela, uvijek smo sigurni
da nema ni vjere ni ljubavi, ali će na
kraju biti formiran samo onaj koji
radi ono što hoće iz ljubavi, a to što
hoće je dobro.
Raditi prisjećajući se vjere i ljubavi:
u Rimu, na Aventinu, uz benedik-
tinsku crkvu sv. Anselma nalazi se
nekoliko velikih klaustara. U naj-
većemu od njih, napravljenom od
cigle, nema nikakvih slika osim na
jednome mjestu, u luneti iznad glav-
nih vrata za ulazak u crkvu. Prije
svake molitve časoslova redovnici
stanu u dva reda i par minuta prije
početka stoje u tišini ispred natpisa
u luneti koji kaže na latinskom: Ante
Deum stantes, non simus corde vagantes, si
cor non orat in vanum lingua laborat. Pred
Bogom stojeći, ne budimo rastreseni,
ako srce ne moli, uzalud govorimo.
U vjernosti zakonu i disciplini ni-
kada ne zaboravimo da je ljubav ona
koja nas izgrađuje. Jedino po ljubavi
postajemo onakvima kakvim nas
želi vidjeti On.

Pred otajstvom
Euharistije
Piše: Mislav Šaškor, i. god.
T
u sam. Pred Tobom, moj
Isuse, ponizan i malen pred
veličanstvom Tvoga svetoga i
slavnoga Tijela. Tijela koje je, došavši
na ovu trulu i grješnu zemlju, svojom
smrću i uskrsnućem posvetilo sveko-
lika stvorenja na njoj. Ti, Bog,
ponizio si se postavši čovje-
kom i došavši na zemlju te si iz
ljubavi i prijateljstva umro, da
bi oslobodio svakoga čovjeka
od zatočeništva i podložnosti
grijehu. Svaki grijeh uzeo si
na sebe kao svoj grijeh, svaku
bol kao svoju bol, svaki plač
kao svoj plač. Pristao si da vri-
jeđaju, omalovažavaju, udaraju
i psuju Tebe, Dobroga Pastira,
kako bi dao za mene i za sve
ljude cijeloga sebe – svoj bo-
žanski život. A samo jednim
pogledom i zamahom mogao
si se osloboditi patnje i takve
sramotne smrti, smrti na križu.
I unatoč čavlima i nadljudskoj
boli, moliš našega Oca nebe-
skog da oprosti onima koji Te
razapinju, jer ne znaju što čine.
O ljubljena Hostijo, kolika li je
samo Tvoja ljubav, kad moliš
za svoje neprijatelje, kad, una-
toč tomu što Ti zlo čine, moliš
svoga Oca da im oprosti? Iako
nas učiš da moramo opraštati
neprijateljima i moliti za njih,
gledajući s ljudske strane, to mi se u
trenutcima zabijanja čavala u ruku
čini nemogućim. Ali Ti si, Isuse, Bo-
gočovjek, Tebi je sve moguće, pa i ono
što se običnome smrtnom čovjeku, ka-
kav sam ja, čini nestvarnim. Svojom si
pojavom i životom ostavio u nasljeđe
svevremenski primjer i ideal neoka-
ljanoga i svetog života, života koji je
u svakom svom trenutku postojanja
okrenut prema bližnjemu i za bli-
žnjega, ne poznajući osjećaj egoizma
i sebeljublja. Svjestan Tvoje goleme
ljubavi i svete žrtve, želim Ti zahvaliti
na njoj i častiti Tvoje Presveto Tijelo. I
evo, klečim ispred svoga Spasitelja sav
ushićen zbog Tvoje nazočnosti, smi-
raja i blagostanja kojim si zaogrnut,
euharistijski Isuse. Unatoč mirnoći,
koju gotovo mogu opipati, te ushiće-
nosti i čežnji koju osjećam za Tobom,
Isuse, javljaju se osjećaji nelagode i
srama. Zašto? Jer sam i danas pao pod
kušnjama i navalama Zloga, jer sam i
danas izdao Tebe, preljubljeni Isuse,
i okrenuo Ti leđa izrugujući i ogo-
varajući kolege, jer sam i danas Tebi
zabio čavle i stavio Ti trnovu krunu
svojom ohološću, lijenošću i lažima,
jer sam i danas pogazio svoja do jutros
Naši pogledi
čvrsta i sigurna obećanja da ću danas
biti dobar i da ne ću sagriješiti protiv
Tebe. Svjestan svoje ograničenosti i
grješnosti, malen i postiđen, pružam
Ti svoj dlan, jer ne mogu sam, pogled
spuštam, jer nisam Te dostojan. I sad
se mogu zapitati jesam li doista
svjestan Tvoje goleme ljubavi,
budući da Te iz dana u dan po-
novno vrijeđam i ponižavam?
Smijem li se zvati djetetom
Božjim i sinom svevišnjega
Oca? Nisam Te, Isuse, dosto-
jan, no trebam Te. Pristupam
Tebi kao slijepac kojemu je
potrebna sunčeva svjetlost, kao
žedan čovjek koji se želi napiti
iz zdenca života, kao bolesnik
koji dolazi liječniku po lijek
koji će ga ozdraviti, moleći
skrušeno oprost za sve svoje
padove. Koliko zemaljski otac
voli svoje dijete, toliko više naš
Nebeski Otac ljubi svakoga
od nas tolikom ljubavlju da je
dao Tebe, svoga Jedinorođenca,
kako bismo po Tvome uskr-
snuću zaslužili život koji nema
kraja. Blagi Gospodine, oprosti
mi grijehe i jačaj me u mojim
slabostima. Udijeli mi milost
da Uskrs ne doživljavam samo
kao puko obilježavanje Tvoje
smrti i uskrsnuća, nego da
prožet Tvojom bezgraničnom
dobrotom i milosrđem posadašnjujem
i svakodnevno posvješćujem Tvoje
spasiteljsko djelovanje i bezuvjetnu
ljubav te da tako iznutra obnovljen
stalno budem svjestan da bez križa i
patnje nema konačnog sjedinjenja s
Tobom u vječnosti.
I gledaj kaplju rujnu što iz Tvoga srca kaplje o,
Gospode, oprost čujem što ga Tvoja usna šapće
i osjećam što Ti zbori od očiju suza vruća da
ne može nikad biti bez Golgote uskrsnuća.
(S. S. Kranjčević)
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 27
Običaji
Ustim’, srcem častimo te,
sveti Križu Isusov
Piše: Milan Šarić, i. god.
U
gradu Hvaru 6. i 7. veljače ove
godine proslavljena je jubilarna
godina sv. Križića. Uz hvarskoga
biskupa mons. Slobodana Štambuka, na
svečanom misnom slavlju prisutni su bili
mons. Kiro Stojanov, skopski biskup i
egzarh cijele Makedonije, te mons. Dode
Gjergji, prizrenski biskup. U sklopu
proslave organiziran je i znanstveni skup
na kojemu su sudjelovali prof. dr. sc. don
Slavko Kovačić, umirovljeni profesor
KBF-a u Splitu, dr. sc. fra Bernardin
28 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
Škunca, poznati pisac i liturgičar, te prof.
Joško Bracanović, kustos Kaptolskoga
arhiva i knjižnice u Hvaru, koji je ujedno
i predstavio svoju knjigu 500 godina čašćenja
sv. Križića u kojoj je, na jednom mjestu,
prikupio gotovo sve dokumente vezane
uz ovaj događaj koji se zbio prije 500
godina.
U srijedu, 6. veljače 1510. g., u kući
lučkoga armirala (a ne admirala kako u
nekim knjigama pogrješno piše) Nikole
Bevilaque u hvarskome Burku, armira-
lova unuka primijetila je da je mali dr-
veni križ prokapao krvlju. Krv je curila
ispod krune, iz usta i nosa raspela. Ovaj
događaj je popratilo i snažno nevrijeme
te tri uzastopna potresa koja su srušila
krov crkve Anuncijate (Navještenja) koja
se nalazi u blizini armiralove kuće. Čude-
sno raspelo, prozvano sv. Križić, je kano-
nik Matij Lukanić, prijatelj Bevilaquinih,
odnio slikaru Stjepanu Vitaljiću koji je
zaključio da se ne radi o boji već o pravoj
krvi. Raspelo je preneseno u katedralu
sv. Stjepana I., pape i mučenika, gdje se
okupilo dosta ljudi kako bi vidjeli čudo.
Sljedećega dana, 7. veljače, obavljena je
velika pokornička procesija s raspelom, a
sve je ponovljeno, uz sudjelovanje ljudi s
cijeloga otoka sljedeće nedjelje, 10. veljače.
Zbog velikoga mnoštva koje je pristiglo,
sveta misa je služena na trgu pred kate-
dralom. U strahu od Božje kazne ljudi
su vršili veliku pokoru, a čak se pojavio
svojevrstan pokret flagelanata. Kasnije je
“krivcem” za čudo proglašen kanonik Lu-
kanić. On je u kući Bevilaquinih zajedno
s Nikolinim sinom Tomom predvodio
zakletvu na to isto raspelo da će poubijati
sve plemiće Hvarske komune. Lukanić se
zbog svega psihički razbolio te je umro
deset dana nakon čuda, 16. veljače. Ovim
događajima nazočio je tadašnji hvarski
knez na odlasku Bernardin Zane, tako da
se glas o čudu uskoro pročuo u Veneciji,
a vijest je stigla i do samoga pape Julija
II. Papa je, navodno, čuvši za čudo rekao:
Vae tibi, Phara, eris altra Ierusalem! (Jao tebi,
Hvare, bit ćeš drugi Jeruzalem!). Apo-
stolski vizitator Augustin Valier je 1579.
nazočio procesiji na spomen čuda, te je
u duhu nedavno završenoga Tridentskog
sabora proveo istragu koju je vodio kano-
nik Taffelis, a ispitao je svjedoke koji su u
vrijeme čuda uglavnom bili djeca. Valier
nije bio uvjeren u istinitost čuda te je ovu
procesiju pokušao zamijeniti procesijom
dobrotvornosti, ali mu to nije uspjelo.
Sljedeća dva apostolska vizitatora, Miho-

vil Priuli (1602. – 1603.) i Oktavijan Gar-
zadori (1624. – 1625.), spominju čudo i
ne dovode ga u pitanje.
Najznačajnija relikvija vezana uz ove
događaje je naravno sam sv. Križić. Radi
se o malome drvenom zidnom raspelu
koje se čuva u srebrnome relikvijaru, koji
je najvjerojatnije rad domaćih majstora
XVI. st. Komad platna natopljen krvlju
sa sv. Križića se čuva u cilindričnome
relikvijaru od srebra i stakla. Sačuvani su
još neki komadići platna, a stjenka zida
na kojemu je visjelo raspelo, iz kojeg je
također kapala krv, te voštani križići koje
je na tome zidu načinio kanonik Lukanić
su uglavnom izgubljeni. Neke relikvije
su poslane u Veneciju, a jedini sačuvani
voštani križić se čuva u srebrnome reli-
kvijaru u crkvi Duha Svetoga, a izlaže se
na “Božjemu grobu” na Veliki petak.
Osim procesije, na sam blagdan razvila
se još jedna pobožnost. Prvih petaka u
mjesecu obavljala se procesija s relikvi-
jom platna po dijelu trga ispred katedrale
uz pjevanje himna Barjaci kreću Kraljevi, a
zatim bi se u katedrali pjevao Oratorij sv.
Križiću. Ovaj se obred sastojao od Pavlova
kristološkoga teksta iz Poslanice Filiplja-
nima (2, 5 – 11; Isus Krist trajni lik Božji...),
napjeva Sveti Bože (Sveti Jaki! Sveti Neumrli!
(Ne)zaboravljeno vrijeme
Piše: Jure Martinić, iii. god.
Z
asigurno jedno od dražih godiš-
njih doba bilo mi je proljeće, ne
samo zbog ponovnoga rađanja
prirode i novog života, nego i zbog toga
što se u tom vremenu nalazi za mene
posebno drago vrijeme, vrijeme koje je
u meni ostavilo neizbrisiv trag i duboku
emotivnu navezanost, vrijeme koje je
mnogima nešto značilo, a danas se ne-
zaustavljivo topi pred vatrama suvreme-
nih iskušenja, vrijeme Velikoga tjedna.
Pokušat ću riječima prikazati neka svoja
sjećanja na te svete dane i to posebno
vrijeme.
Bilo je to vrijeme kad se u mjestu dru-
gačije živjelo, otkucaji velikoga zvona sa
zvonika svakoga punoga sata mijenjali su
tijek života ljudi tih dana. Svečana tišina i
Smiluj se nami! – Isukrste propeti, smiluj se nami!),
te nekih molitava. Glazba za Oratorij se
pripisuje dvojici najpoznatijih hvarskih
orguljaša. Prva verzija se pripisuje Tomi
Cecchiniju, a druga, koja se i danas pjeva,
Josipu Raffaelliju. Pavlov tekst se pjevao
na latinskom i hrvatskom jeziku. Ova
pobožnost traje i danas, uz neke preinake.
Prve petke zamijenili su korizmeni petci,
a procesiju pred katedralom, procesija
u katedrali. Svetkovina sv. Križića uve-
dena je u liturgijski kalendar biskupije,
a o čašćenju svjedoči i tekst pučiškoga
župnika Ciccarellija iz 1802. kako se u
cijeloj biskupiji na taj dan mole posebne
molitve. Osim u gradu Hvaru, danas se
ovaj blagdan zadržao u mjestu Svirče pod
nazivom Dorotija (6. veljače je spomen-
dan sv. Doroteje). O pokorničkoj naravi
blagdana svjedoči činjenica da se na taj
dan, koji je gotovo uvijek u vremenu kar-
nevala, u Svirčima ne smiju organizirati
plesovi.
Događaji vezani uz sv. Križić i nešto ma-
nje oni vezani uz bunu pučana znatno
su obilježili povijest grada i otoka Hvara,
pa su tako privukli pozornost i mnogih
znanstvenika, književnika i umjetnika.
Spomenimo samo Marina Gazarovića,
Jerolima Kavanjanina i pisca XX. st.
Peru Ljubića, rodom iz Vrbanja na otoku
sabranost prožimali su mjesto. Iz svake se
kuće spremao netko tko će taj dan obaviti
uru klanjanja.
Muškarci su se oblačili u svečana odijela
kao da idu kod liječnika, suca ili slično…
kao da je Gospodin neki zemaljski kralj
koji pazi na svečana odijela posjetitelja!
Prije nego bi došla njihova ura klečanja,
okupili bi se pred župnom kućom još
koji čas da se saberu, a onda bi uzašli uz
tri stepenice kroz mala “muška vrata”:
Muškarci, po onome što su i onakvi
kakvi su bili – pastiri, težaci, ribari ili
klesari – ušli bi u kapelu, poklonili se do
pločnika i kleknuli na pripravljeno im
bratimsko mjesto, moliti Gospodina, ne
samo za oproštenje, nego i da zahvale na
mnogim dobrim trenucima.
Običaji
Hvaru. Najpotpuniji prikaz pučkoga
ustanka i čuda sv. Križića je dao Vladi-
mir Nazor u svome romanu Pastir Loda.
Nazor je dobro proučio izvore i vjerno
prikazao bunu i događaje oko Križića uz
neke manje pogrješke. Zanimljivo je kako
on objašnjava zašto je, unatoč krvarenju
križa, došlo do bune. “Ljudi u selima ...
poručiše Hvaranima da se i oni klanjaju
pred čudom, ali da je hvarski puk već
dugo nalik na Krista na križ razapeta i
okrvavljena ranama od plemićkih ruku,
i da ta muka mora svršiti..., sada ili ni-
kada.”
I što reći na kraju? Mnogi kažu da nije
čudo što je sv. Križić onda krvario, nego
je još veće čudo što i danas ne krvari. Ali
Kristov križ i te kako krvari i danas kroz
rane tolikih obespravljenih i potlačenih.
Lijepo je obdržavati razne pobožnosti
i procesije, ali bi za potpunu proslavu
križa Kristova trebalo prestati misliti
samo na sebe i početi brinuti se za one
koji su potrebni naše pomoći.
O zdravo rane Kristove
beskrajno jamstvo ljubavi
iz vas nam teku sveđerno
rumene krvi potoci.
Tesar zamišlja Isusa u radionici kako radi
sa sv. Josipom, težak ga gleda kako s uče-
nicima blagoslivlja polja, ribar ga gleda
kako s učenicima plovi po moru i lovi
ribu, a pastiri ga zamišljaju kao Dobroga
Pastira. Klečali bi spuštene glave i ramena,
baš onako kako su živjeli i hodali. Njihovi
pogledi, oči od kojih bi se svako dijete
uozbiljilo, navikle na noć, zoru, sunce,
sumrak, oči pune srebra, te oči prodorne
i svijetle nisu mogle taj čas podnijeti sjaj
bijele Hostije. Kao da su se bojali. Nakon
završetka njihove ure izašli bi iz crkve i
bez puno priče laganim korakom uputili
bi se do svojih kuća. Često bi u te dane
znali komentirati i pitati koliko se samo
tih naših starih generacija izmijenilo pred
Gospodinom i Njegovim oltarom! Ura
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 29
Običaji
klanjanja obilježila je čitav njihov dan,
ni prije ni poslije nje ne bi radili ništa od
onoga što običavaju svaki dan. Za njih je
taj dan bio blagdan.
Poseban je doživljaj bio kada bi se pribli-
žila večer, vrijeme koje prethodi zadnjoj
uri. Zvonila bi sva zvona kao da je Uskrs
u predvečerje dana kada bi sunce tek koju
od svojih zraka ostavilo na svetome križu
kojega su mještani
postavili
iznad mjesta na Bračuti, pozivajući vjer-
nike na poklon Isusu na zadnjoj uri. Žene
bi počele dolaziti u crkvu već nakon što je
odbila predzadnja ura, dok muškarci nisu
ulazili do pred sam početak. Lijepe su te
travanjske večeri, nakon zalaska sunca
malo i hladne. Vjetar bi tjerao oblake, ali
ih nije mogao razagnati.
Sjećam se jedne godine kad me nono
Jure poveo u crkvu na jednu od funkcija
tih triju večeri. Putem do crkve zvonio
je treći poziv za uru. Nono je putem
do crkve sreo svoga barbu Matu, dok
je mene upozoravao na mir, jer ovo nije
obična funkcija, ovo je nešto više i sveča-
nije. U šutnji smo nastavili put do crkve,
oni dvojica nisu, osim pozdrava, ni riječi
progovorili, ne zbog toga što su posva-
đani, nego što su proživljavali ozbiljnost
Velikoga tjedna. Na vratima crkve barba
Mate je skinuo svoj šešir, a nono Jure
svoju francusku kapu i ušli su u crkvu.
Bila je dupkom puna. Već se počeo pjevati
najsvečaniji napjev Klanjamo se Tebi Isukrste.
Barba Mate je ostao na svojemu mjestu
30 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
u malim bratimskim bancima pokraj ol-
tara sv. Roka, a nono Jure otišao na svoje
mjesto po sredini velikih klupa. Za mene
tu nema mjesta. Mene je poslao u prve
klupe gdje se nalaze djeca, iako me on
odozdol pratio svojim pogledom hoću li
biti miran, jer u suprotnome sutra ne bih
išao s njime. Svjestan je bio nono Jure da
mi djeca još ne ra-
zumijemo
važnost “kvarantora”, ali vjeruje da ćemo
shvatiti jednoga dana, ako nas ne zavedu
druge stvari.
Nakon trećega otpjevanog Klanjamo se tebi
Isukrste, župnik je počeo moliti stare mo-
litve iz izlizanoga župskoga molitvenika
na čast pet rana Isusovih nakon kojih or-
gulje intoniraju, a narod prihvati usklik:
Svet, svet, svet, svet i presvet, Isus u Oltarskome
Sakramentu Presvetome. Nakon te molitve
izišao bi propovjednik na ulaz u kapelu i
propovijedao. Propovijedi kroz ove svete
dane bile su dosta duge. Ovi su dani
za nas predstavljali godišnje duhovne
vježbe, tako da se nitko nije pobunio na
dužinu propovijedi. Nakon propovijedi
cijela crkva bi oživjela nekim posebnim
duhom jer, evo, orgulje započinju onaj
naš Smiluj se meni Bože koji pjevaju samo
muškarci, a cijela crkva odgovara recita-
tivom. Posebni ugođaj daju visoki i jaki
muški glasovi s kora, a neopisiv doživ-
ljaj je pogled na veliki oltar pun cvijeća
i svijeća koje trepere u mraku. Župnik
je nakon otpjevanoga Smiluj se meni Bože
s Presvetim Sakramentom blagoslovio
puk, a onda ga pohranio do sutra ujutro
kada će ga ponovno izložiti na cjelod-
nevno klanjanje.
Izlazak iz crkve je bio miran i dostojan-
stven. Nije bilo ni priče ni dogovaranja,
svatko je u miru odlazio svojim kućama,
samo su se čuli koraci svečanih cipela
po izlizanim kogulama. Posebne su to
večeri, travanjske večeri, kad proljeće
miriše, a do kuće ne treba nikakva svje-
tiljka, jer je mjesečina kao zora. Noć je
tiha, mirna, nikakva galama se ne čuje
samo se čuje kad sa zvonika tuče ura i u
zoru kada pjeva pijetao.
U hladnoj zori predivno je bilo čuti
zvona koja pozivaju na otvorenje prve
ure. Mjesto se budi, radnici za posao,
težaci za polje, žene za domaćinstvo. Ve-
ćina će njih prije svoga posla pozdraviti
svoga Gospodina, ako ne na izloženju,
učinit će to na drugoj uri. Niz ulicu
redali su se muškarci s torbama na ra-
menima i žene te odlazili u crkvu, u
potpunoj šutnji koju zapovijeda dan,
ali i još nerazbuđene oči. Između sta-
rijih katkada bi protrčalo koje dijete
kojega su roditelji uspjeli probuditi u
spremanju za odlazak na posao. Tiha
misa je išla svojim tijekom u pobožnom
tonu, ne kao ona koja se služi za obič-
noga dana. Breca još jedna ura i poziva
nove klanjatelje na poklon Gospodinu.
Izišle bi žene iz crkve, ali ne kao inače
sa željom da čuju što ima novoga, nego
da razmijene mišljenja i kritike kakav je
propovjednik, pjeva li se bolje nego lani
i slično…
Na Veliki utorak je bilo više ljudi na za-
dnjoj uri nego prijašnjih večeri, vidjelo
se to po muškoj strani crkve, možda jer
je zadnja večer ali i zbog sutrašnje svete
ispovijedi. Bilo bi tu i onih muškaraca
koji su živjeli “po starinsku”, koji su se
ispovijedali godišnje jedan put, ali kako
valja. Nastojali bi bar nekoliko dana
nakon ispovijedi držati se svoje odluke,
iako nisu bili sigurni kada će im srdžba
nadvladati razum i dobru odluku.
To su događaji koji su obilježavali i is-
punjavali naš vjerski i društveni život
– događaji koji su se duboko urezali u
naše osjećaje, koji još i danas imaju svoj
smisao, iako današnjim novim narašta-
jima ne mogu uvijek pružiti odgovor
na ono što traže.

Hvarska pučka pobožnost
- procesija “Za križen”
Piše: Marko Plančić, v. god.
C
jelovito razumjeti štovanje
Isusove muke na otoku Hvaru
moguće je samo u određenome
povijesnom kulturno-vjerskom okviru.
Hvar se, naime, u tom, kao i u drugim
područjima vjerskoga i kulturnog ži-
vota, razvijao pod utjecajem europskoga
kršćanstva. Kad je Hvar osnivanjem
biskupije postao središtem kršćanskoga
života jedne pokrajine, Europa je upravo
tada bila zahvaćena osobitim vjerskim
zbivanjima. Nalazimo se u razdoblju iz-
među XI. i XIV. st. To je vrijeme sve zna-
čajnijega uključivanja laika u društvena
i duhovna zbivanja, koja su najviše du-
hovno usmjerena prema Isusovoj osobi,
ponajviše prema Njegovoj muci. U tome
svjetlu se, na osobit način u Europi toga
razdoblja, pa tako i na Hvaru, razvija što-
vanje Isusove muke, odnosno Kristovih
fizičkih boli. Ove pobožnosti najviše su
širile i promicale razne bratovštine. Na
Hvaru ih je bilo manje-više u svakoj župi
i upravo su one dale svoj veliki, ako ne i
najvažniji doprinos u razvijanju i sudjelo-
vanju u raznim pobožnostima u kojima
se časti Kristova muka. Najpoznatija od
svih tih pobožnosti svakako je procesija
Za križen. (Napomenimo ipak da početak
procesije Za križen ne možemo sa sigurno-
šću povezati s djelovanjem bratovština jer
nemamo nikakvih povijesnih dokume-
nata o tome.)
• Povijesni razvoj
Vjerojatno nikada ne bismo ništa doznali
o starijoj povijesti ove procesije da u vezi
s njom nije bilo nereda. Zapravo, nije no-
vost da pismohrane bilježe one događaje
koji u sebi uključuju neku poteškoću.
Tim putem doznajemo i za tu proce-
siju. Pod nadnevkom 16. veljače 1658.,
u spisima izvanrednih vizitacija biskupa
Milania, izlaže se molba vjernika u Jelsi,
u kojoj mole da im se dopusti procesija
Velikoga petka u rano jutro. U nastavku
dopisa donosi se odgovor biskupa Mila-
nia. Tako doznajemo cijeli niz podataka:
1. Procesija je već odavna u praksi. U
dokumentu se kaže da je procesija
“stari običaj u Jelsi”. Na temelju po-
vijesno-kritičke metode dolazimo do
zaključka da se postojanje procesije
pomiče unatrag barem za jedno sto-
ljeće, tj. u sredinu XVI. st.
Običaji
2. Procesija se odvijala na Veliki petak
izjutra. Dakle procesija nije počinjala
kao danas tj. u deset sati navečer Veli-
koga četvrtka.
3. Procesija je zahvaćala šest župa (Pi-
tve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj, Vrbov-
ska). Poteškoća je nastala oko Jelse,
stoga se ona ne spominje u navede-
nome popisu župa. Procesiju je zbog
nekoga nereda zabranio generalni
vikar hvarskoga biskupa Girgio Fa-
brio. No, ne možemo zaključiti o
kakvome je neredu riječ.
4. Svrha procesije je razmatranje Kri-
stove muke, pri čemu se mole i odre-
đene molitve.
5. Odredba o zabrani jelšanske proce-
sije izazvala je nemir u puku. Zato
svi stanovnici Jelse jednodušno mole
da smiju ići u posjet svim susjednim
crkvama, kao što je i do sada bio
običaj.
U odgovoru, koji se donosi odmah na-
kon iznesene molbe, kaže se da je biskup,
saslušavši i razmislivši o stvari, dopustio
Jelšanima obavljanje procesije prema
ustaljenom običaju. Osim navedenoga,
u odgovoru se dodaje da treba odrediti
četiri ili šest osoba srednje dobi koje
trebaju paziti na red u procesiji. Riječ je
dakle o uvođenju redara, pa je moguće da
je uzrok nereda vjerojatno u nekoj svađi
ili tučnjavi. Smatra se da je nered nastao
putem, a ne u samom mjestu Jelsi.
Važno je istaknuti da se u čitavoj poteš-
koći oko procesije ne spominju svećenici,
odnosno župnici. Procesija je pučka, a
predvode je bratovštine. Druga vijest o
procesiji dolazi opet iz biskupske kurije u
Hvaru, ali za više od stoljeća i pol kasnije.
Izgleda da je opet riječ o neredima nasta-
lim za vrijeme procesije, ponovno dolazi
do zabrane, odnosno do ograničenja.
Sada su u slučaj bile upletene sve župe.
Iz dekreta o zabrani procesije doznaje se
da se zabrana odnosi na svih šest župa
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 31
Običaji
kojima se unaprijed dopušta da obave
procesiju samo na području susjedne
župe. Sve je to bilo razlogom uznemire-
nosti stanovnika. Reakcije su bile brojne.
Svoje dopise, u kojima traže povlačenje
zabrane, poslali su svi župnici ovih župa
obrazlažući da se procesija do sada obav-
ljala uvijek u miru i duhu pobožnosti.
Nije poznato, je li i kada biskupska kurija
u Hvaru promijenila svoj iskaz i povukla
zabranu. Svakako, procesija Za križen i
dalje se održavala. To vidimo također
iz izvještaja župnika u Svirčima Mateja
Plamića, koji je naslovljen na god. 1842.
On izvještava da se na svaki Veliki petak
ujutro pred zoru obavlja procesija Za kri-
žen. Čini se ipak da je biskupska kurija u
Hvaru, uz sve probleme, ipak vodila brigu
o održavanju procesije.
Iz novije povijesti procesije treba istaknuti
još godinu 1944. kada su njemačke vla-
sti zabranile procesiju. To je prvi put u
povijesti da se procesija nije održala na
otoku Hvaru. Stjecajem ratnih okolnosti
te se godine u El-Shattu (Egipat) našao u
zbjegu velik broj ljudi iz ovoga kraja, pa
je procesija u vrlo svečanome obliku tamo
održana. Nakon rata procesija se do dana
današnjega odvijala redovito.
Iako svoje podrijetlo vuče ranije od po-
znatih dokumenata, nitko pouzdano
ne zna kada je nastala procesija Za kri-
žen. Stoga danas postoje razna mišljenja
o razlozima njezina nastanka. Većina
smatra da bi se procesiju i njen nastanak
32 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
trebalo vezati s događajima oko sv. Kri-
žića u Hvaru početkom XVI. st. Naime
poznata je činjenica da su pokorničke
procesije, što poglavito vrijedi za srednji
vijek, nastajale u slijedu važnih događaja.
Kada se u Hvaru godine 1510. usred
svađa i napetosti između vlastele i pučana
zbio događaj krvarenja sv. Križića, s čita-
voga se otoka slio narod prema hvarskoj
katedrali. Dana 7. i 10. veljače održane
su pokorničke procesije. Zna se, s druge
strane, da je taj narod upravo tih godina
sudjelovao u postupku oslobađanja od
plemića i višega klera. Taj je isti narod
često ulazio međusobno u mnoge razmi-
rice. U ovakvom su događaju svi vidjeli
poziv na mir. Nije li taj puk, vrativši se
u svoja mjesta, došao na misao da u pro-
cesiji s križem nastavi promicati mir te
da se procesija obavljala s nakanom da se
susjedi pomire i mole Božje oproštenje?
Mnogi stručnjaci i povjesničari koji su se
bavili procesijom Za križen drže ovu teo-
riju najvjerojatnijom. Ako ju povežemo
s činjenicom da su se spomenute župe u
kojima se odvija procesija osamostalile
koncem XV. stoljeća, možemo zaključiti
da je procesija najvjerojatnije nastala kon-
cem XV. i početkom XVI. st.
• Oblik i sadržaj procesije
Na čelu procesije nosi se križ pokriven
prozirnim crnim velom. Nosi ga križo-
noša koji je te godine na redu za nošenje
križa. Križonoša zauzima središnje mjesto
u procesiji, on je uz križ glavni čimbenik
procesije, pa to predstavlja posebnu čast
na otoku. Križonoša ima svoju pratnju:
pomoćnika ili zamjenika koji križonoši
kada iznemogne, pomaže nositi križ,
dva pratitelja s velikim svijećnjacima koji
križonošu prate tijekom čitavoga puta,
dva glavna pjevača i više odgovarača koji
pjevaju Gospin plač, nosače “torceva” te čo-
vjeka koji posebnim štapom križonošu
upozorava na zapreke pri hodanju putem,
a zove se batistrada. Svi članovi pratnje
obučeni su u bratimske tunike bijele boje.
Svećenici, u pravilu, ne predvode proce-
siju, nego je ispraćaju i dočekuju.
Procesija započinje obredom ispraćaja
koji se sastoji od početnoga pjevanja Gos-
pina plača koji je uglavnom upriličen uz
naziv župne crkve. Tako je ovaj napjev,
koji se inače pjeva u svakoj od crkava
koje se pohode tijekom procesije, pove-
zan sa zaštitnikom crkve koju se pohodi.
Napjev je karakteristično hvarski i izra-
žava Marijinu tugu i žalost zbog muke
Kristove i upravo zato se pjeva gotovo
nerazumljivo jer se želi dočarati Gospinu
žalost. Nakon napjeva slijedi župnikov
nagovor koji je, u velikome dijelu, uprav-
ljen križonoši i njegovoj obitelji. Potom
se pet puta moli Oče naš, Zdravo Marijo,
Slava Ocu na čast muke Isusove, pjeva se
drugi dio Gospina plača i tijekom pjevanja
procesija se polako oblikuje i kreće. Sam
tijek procesije ukrašen je raznim drugim
molitvama i pobožnostima. Najčešće se
moli Gospina i zlatna krunica te krunica
pet rana Isusovih, zatim se mogu čuti
razne korizmene pjesme od kojih su naj-
češće Na Gori maslinskoj te psalam Smiluj se
meni Bože. Procesije kreću iz svojih mjesta
u 22 sata, a uglavnom s vraćaju ujutro
oko 7.
Procesija Za križen je prava pučka pobož-
nost. Tu je naglašen molitveni i pokor-
nički duh i nema ničeg namještenog,
ničeg dotjeranog, što bi je stavljalo u red
narodnih običaja. Ona je u vremenskome
skladu s liturgijom Muke, jer se odvija u
noći između Velikoga četvrtka i Velikoga
petka, dakle u vremenu kada se liturgija
sjeća Isusove muke. U svom sadržaju stav-
lja isključivi naglasak na Isusovu fizičku
bol i muku te naglašava Marijinu tugu.
I upravo to čini njezinu jedinstvenost i
neponovljivost kako po svome trajanju
(oko 9 sati) tako i po svom naglašenom
pasionskom sadržaju.

Što se to zbiva pred našim očima,
čemu smo mi to svjedoci?
Piše: Mato Brečić, vi. god.
P
rošlo je već pet dugih godina od toga
prekrasnog iskustva koje vam se
toliko ureže u život, da se čini nemo-
gućim zaboraviti ga. Ipak, par dana nakon
završetka svih tih dana prebogatih događa-
jima koji se rijetko odvijaju i u kojima još
rjeđe možete sudjelovati stavio sam na papir
neka moja iskustva u bojazni kako ih ne bih
zaboravio, ali, kao što rekoh, ne uspijeva se
tako lako.
Tih smo se dana mi, bogoslovi iz Sedes Sa-
pientiae vratili u proljetni Rim nakon uskr-
snih odmora već na Uskrsni ponedjeljak,
kako bismo iste večeri započeli duhovnu
obnovu u Casalmentano, na periferiji grada. I
tamo dolazimo po prvi put. Smještamo se
u sobe koje nose imena rimskih fontana,
brežuljaka i trgova, svatko sam sa svojim
malim kutkom za ritiro, kako kažu Talijani,
povlačenje. Propovjednik nas je često izvje-
šćivao o lošemu stanju pape Ivana Pavla II.
kojega smo se sjećali u svojim molitvama,
iskreno se nadajući kako će se ponovno
izvući. No kako je obnova išla svome kraju
stalno su stizale nove loše vijesti. Došao je i
posljednji dan duhovnih vježbi, subota je, 2.
travnja 2005. godine. Činila se kao i svaka
druga. Već po tamo ustaljenoj tradiciji kla-
njanjem prije večere zadnjega dana prestaje
šutnja i zna se – nakon večere smo slobodni
do 22 sata kada se vraćamo na organizi-
ranu zabavu gdje svaki narod pjeva svoje
pjesme. Išao sam jednoj grupi pokazivati
katakombe. Još k tomu, bila je noć i sa svije-
ćama u tim hladnim galerijama se sve činilo
ljepšim. Nakon tako posebne šetnje kroz
galerije minulih stoljeća, nas dvadesetorica
se vraćamo u kuću i zatičemo ostale kako
gledaju televiziju. Svećenik don Alvaro Gra-
nados, ekonom koji je bio tih dana također s
nama, plače. I svi ostali bogoslovi tužni. Na
talijanskoj televiziji emisija Porta, porta koju
vodi poznati voditelj Bruno Vespa koji inače
nedjeljom ide na misu u Hrvatski papinski
zavod sv. Jeronima. Nitko se ne miče i nitko
ne odgovara na naša pitanja. Ponovno sam
pogledao i u poleđini gostiju na televiziji
slika Ivana Pavla II. na kojoj je natpis Adio,
Adio. Minutu
poslije uključuju
se na Trg sv. Pe-
tra, gdje kardinal
Angelo Comastri
predvodi molitvu.
U 21,57 sati sam
čuo riječi kao Si
è spento, ugasio se,
kako bi rekli Tali-
jani ili pak È andato
nella casa del Padre,
išao je u Očevu
kuću, ali nikako
čuti È morto, umro
je, što oni izbjegavaju jer im zvuči grubo.
Nakon tri, četiri minute postalo je jasno.
Umro je u 21,37 sati. Gledali smo mnoštvo
vjernika koji mole na Trgu sv. Petra. Tuga.
U 22,37 sati sam istrčao vani kako bih čuo
zvona kako brecaju i zaista blizu je bila žu-
pna crkva posvećena sv. Aleksandru. Tužni
zvuk odzvanjao je nakon zvona sv. Petra ci-
jelim Rimom. Iza, tišina. Sve se činilo istim,
a sve je bilo različito. Hodočasnička crkva
nije imala svoga pastira. Ivan Pavao II. nije
više bio među nama.
Nakon jutarnje svete mise, u nedjelju Bo-
žanskoga Milosrđa, krenuli smo u Vječni
grad. Sišli smo na Piazza Venezia i budući da
nije stizao drugi autobus nastavili pješke do
Trastevere. Bilo je mnoštvo policajaca radi
regulacije prometa. Zatim idemo na Trg. Sve
je puno vjernika. Svijeće, slike, mladi koji
mole i gledaju prema zatvorenome prozoru
njegove sobe. Osjetila se takva žalost kakvu
sam malokad doživio u svome životu, ali u
jednome posebnom spoju s nadom. Kako
smo ga voljeli!
Počele su stizati velike skupine vjernika i
svima nam poznate do pet kilometara duge
kolone onih koji su čekali da ga vide još je-
dan i zadnji put. Postojao je plan da idemo
svi u četvrtak ujutro, dakle posljednji dan
kada ga je bilo moguće vidjeti i kada ne bi
bilo predavanja na fakultetu. No, te srijede
navečer stiže vijest kako će se već večeras
Razno
u ponoć zatvoriti vrata i da se sutradan ne
će više otvarati zbog toga što je tijelo bilo u
lošemu stanju te ga je trebalo pripremiti za
pokop. Rektor don Pedro Huidobro, nakon
večere u 20,30 sati reče kako je došlo do pro-
mjene plana i kako nije sigurno da će nas
pustiti u Vatikan, ali kako nam ne preostaje
ništa drugo nego pokušati. Rekao je da se svi
moramo obući svečano i da je sastanak za 15
minuta na parkiralištu ispred vrta Bogoslo-
vije. Svima su nam kolale misli, ali kako, zar
ga ne ćemo uspjeti vidjeti? U dva kombija
i dva auta koja su nas čekala krenuli smo u
četiri do pet minuta udaljeni Vatikan i od-
lučili se ići na Vrata Pavla VI. Zaustavila nas
je Vatikanska policija i nakon kratkoga po-
jašnjenja pušteni smo tamo gdje je te večeri
bilo tako teško doći. Parkirali smo kombije
i automobile iza Bazilike, blizu Vatikanskih
vrtova, točnije, ispred kuće u kojoj žive fra-
njevci konventualci, inače ispovjednici u Ba-
zilici i krenuli pješke prema stepenicama za-
padnoga narteksa. Poveća skupina biskupa
stajala je nama na desno i promatrala kako u
povorci prolazimo kraj njih. Bili su tihi, tek
je nekolicina pričala. Počeli smo se penjati
uskim stepenicama i napokon ušli u narteks
kod kipa Konstantina Velikoga. Bacio sam
pogled prema Trgu i vidio još neprekidno
mnoštvo koje je čekalo u dugome redu,
ljude umotane dekama, iscrpljene, gladne.
Nismo se osjećali tako ugodno. U taj smo
tren začuli iz Bazilike glasove zbora vatikan-
skih dječaka koji su pjevali uistinu anđeoski
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 33
Razno
te smo se uključili u veliku kolonu upravo
kod glavnih ulaznih vrata. Vrlo se sporo
pomicala, ljudi su molili, plakali… Kako je
teško opisati ono što ste u tome trenutku
osjećali i doživljavali. Dolazi vam stotinu
misli, kako ćemo vidjeti Papu, velikoga
Ivana Pavla II. na odru, nasljednika Petrova,
namjesnika Kristova na zemlji. I znate da
sudjelujete u događaju koji se nije zbio već
25 godina i kako vam je Bog dao nezaslu-
ženo tako veliku milost da tu možete biti,
da možete osjetiti tugu cijeloga kršćanstva
i zajedništvo koje se vidjelo. Bio sam pono-
san što sam kršćanin, što sam opipao toliku
vjeru ljudi koji su me okruživali. Na pamet
mi je došla rečenica iz katoličkih dnevnih
novina Avvenire koja je dan prije bila postav-
ljena kao naslovnica: Što se to zbiva pred našim
očima? Čemu smo mi to svjedoci? Bog je bio tako
blizu. Bili smo tamo i gledali smo jedinstvo
i vjeru! I to se nikada, nikada ne zaboravlja,
postaje dio vas.
Kolona se polako pomicala. I u jednome
smo se trenutku našli ispred. Gledali smo
mu lice! Lijevo i desno su bile klupe u
kojima su sjedili i klečali ljudi iz Crkve i
drugi uglednici. Čuvari su sprječavali bilo
kakvo zaustavljanje i usmjeravali druge
lijevo i desno. Napokon kada smo došli i
mi na red kolona se zaustavila jer su u tome
trenutku došli George Bush i Bill Clinton
te su radi bolje kontrole zaustavili protok
kolone što nam je na sreću omogućilo da se
zaustavimo malo duže u molitvi. Izišli smo
na stražnja vrata izravno do parkirališta.
Napokon je stigao i dan pogreba. Bio je
petak. Digli smo se u dva sata poslije ponoći
kako bismo stigli na vrijeme. Nas neko-
licina smo se odlučili ići na lijevu stranu
ulicom Borgo Santo Spirito blizu generalne
kuće isusovaca, gdje su postojale prve želje-
zne ograde u nizu mnogobrojnih željeznih
ograda koje su se trebale postupno otvarati
kako bi se spriječio stampedo. Osiguranje
je pomislilo kako imamo akreditacije i pu-
stilo nas bez gledanja. Tako smo mi, veliki
sretnici, uspjeli doći te zore sve do Trga sv.
Petra i smjestiti se kod istočne Berninijeve
kolonade čekajući još tu daleku uru početka
mise zadušnice i pogreba. Toga je jutra po-
čeo puhati hladni vjetar, nalik na buru, koji
tako rijetko puše u Rimu. Uistinu nam je
bilo zima jer se nismo dobro obukli. Napo-
kon, nakon više sati iščekivanja pojavili su se
ljudi koji su izišli s lijesom. Nezaboravne su
nam ostale stranice evanđelistara, postavlje-
noga na lijes, koje su se vrtjele na vjetru, pje-
34 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
sma koju su pjevali grkokatolici na grčkome
jeziku, a najviše od svega najveće vatikansko
zvono koje se počelo njihati, i tako se dugo
njihalo da smo s nestrpljenjem očekivali
udarac jezička. Napokon se taj tužni udarac
prelomio Trgom i raširio onim hladnim vje-
trom. Nakon njega ponovno još jedan, pa
drugi uvijek brecajući polako u pravilnim
razmacima.
Prošlo je nekoliko dana, kardinali su u
Rimu radi izbora novoga pape. Nije nam
bilo lagano ići na Trg sv. Petra tih dana jer
smo već imali kolokvije tako da je većina
nas učila. Tako je bilo i s bogoslovima u
mojoj sobi na trećemu katu. Tu smo učili
u sobi iako smo mogli učiti i u knjižnici,
no svima nam je bio draži pogled na zeleni
brežuljak Aventin i na njegove samostane sv.
Sabine – gdje je živio par godina sv. Toma
Akvinski – sv. Aleksandra i Bonifacija i na-
pokon sv. Anselma, sjedišta benediktinaca,
te crkve vitezova Malteškoga reda. Ta oaza
mira još od poganskoga doba odmarala je
oči. Na posljetku, blizu bijaše i taraca za
šetnju kada se već zasitimo od učenja. Za
stolom je učio Ricardo Murillo, naš veliki
uzor i najmirniji bogoslov kojega sam ikada
sreo, inače Ekvadorijanac, zatim Guillermo
Ramos iz Meksika, Paul Robin iz Indije i
Marcos Tulio Pena iz El Salvadora, moj
veliki prijatelj zajedno sa mnom na prvoj
godini. Bio sam bolestan tih dana tako da
jedini bijah u krevetu. Dogovorili smo se da
jedan od nas, točnije Ricardo, sluša radio sa
slušalicama kako bi drugi mogli učiti, a u
slučaju izbora ima zadatak obavijestiti nas
sve. U jednom trenutku nam reče staloženo
u svome stilu, nama neshvatljivo, kako jedna
gospođa komentira zajedno s voditeljem
emisije da je, izgleda, bijeli dim. Svi smo ga
pogledali i prije nego smo mu postavili pita-
nja već nam stiže njegova nova informacija:
Ne, ipak je crni dim, nije se dobro vidjelo! Pa ipak je
još rano da ga danas izaberu, zaključismo.
Nije prošla jedna minuta, Ricardo u jedan
tren skoči i netipično povika: Il fumo è bianco,
dim je bijel! I kako je ustao pala mu je sje-
dalica. Svi smo se počeli veseliti. Otvaramo
ormare i uzimamo jakete. Skočio sam s
kreveta na kat, oblačim se i ostajem zadnji.
U taj tren kao potres u kući. Svi silaze niz
kamene stepenice, u jednome trenutku iz
svih soba. Napokon, izlazim kao jedan od
posljednjih. Na porti više nije bilo nikoga,
sva vrata kuće otvorena uključujući i ona
na ulici. Počeo sam trčati iako nisam imao
puno snage. Kada sam izišao mnoštvo se
kretalo u istome pravcu, časne koje trče,
svećenici u reverendama na biciklima, ljudi
viču iz kuća: Hanno fatto il papa, preveo sam u
sebi doslovno taj izraz koji bi glasio ovako:
Učinili su papu, to jest izabrali su papu. Sav
sam se uznojio jer sam imao temperaturu,
ali o tome se ne nije puno mislilo. Jedan je
cilj – doći na vrijeme do Svetoga Petra i do
tamo mi preostaje negdje oko pet minuta.
Upravo u taj tren počeše zvoniti sva rimska
zvona. Sva. Mnoštvo preplašenih ptica pole-
tjelo je prema nebu. Morate zamisliti kako
je to bilo! Kada sam se približio crkvi Santo
Spirito in Sassia već se mnoštvo ljudi kretalo
u rijekama. Uspio sam doći na Trg, provući
se do lanterne na lijevoj strani i nakon toga
još dvadesetak metara naprijed i tu sam. Bilo
je smiješno vidjeti bicikla koja su bila samo
bačena na hrpe na pojedinim mjestima stva-
rajući brežuljke. Pronašao sam neke naše
bogoslove iz Brazila i svi smo počeli iščeki-
vati gledajući prema bijelome renesansnom
balkonu. U jedan tren iziđe kardinal Este-
vez. Svi smo čekali one divne riječi koje su
se razlile u tišini koja se stvorila. Nitko nije
pričao, svi su ih htjeli čuti: Annuntio vobis gau-
dium magnum; habemus Papam! U taj tren velika
vika, radost, pljesak! Počeli su se svi grliti,
poskakivati kao mala djeca, nema veze jesu
li se poznavali. Nikada nisam vidio toliko
radosti na jednome mjestu! Nikada! Svi
smo bili jedno! I nitko se nije sramio iska-
zati svoju radost. Ona je stizala iz dubine,
bila je iskrena, tako jasna! Nakon toga smo
saznali tko je: kardinal Joseph Ratzinger!
Nisam bio dobro razumio ime koje je uzeo.
Okrenuo sam se i upitao nekoga Talijana:
Kako? Odgovori: Benedetto Sedicesimo. Tada se
začuo još veći pljesak. Svi smo o njemu
toliko slušali, njegovim izborom bili smo
oduševljeni. Bog je htio da upravo on bude
novi papa. Imali smo novoga čuvara istine!
Gledao sam ljude koji ljube Crkvu upravo
zato što ljube osobu pape. Napokon, nakon
kratke stanke, ugledali smo procesionalni
križ koji je izvirio iznad ograde balkona is-
pod crvenoga zastora i konačno Benedikta
XVI. s raširenim rukama. Čuli smo njegov
glas i riječi: Gospoda kardinali su izabrali mene,
poniznoga radnika u vinogradu Gospodnjem. A tek
kada smo se vratili u Bogosloviju! Svi smo
prije večere i početka molitve stojeći vikali:
Benedetto, Benedetto… tako možda dvadesetak
puta! Nakon toga rektor je otišao do ku-
hinje i među stolovima provozao kolica sa
šampanjcem i pivom da bismo proslavili.
Moja je temperatura od velikoga trčanja
toga popodneva potpuno nestala. Bili smo
zahvalni Bogu! Bili smo sretnici!

Razgovor s panamskim biskupom
Audilio Aguilar Aguilar
Razgovarali: Mario Popović i Marinko Šljivić (vi. god.)
Preveo s talijanskoga: Marin Periš
• Preuzvišeni biskupe Audilio, mo-
žete li nam se ukratko predsta-
viti i reći odakle dolazite?
Zovem se Audilio Aguilar Aguilar. Biskup
sam panamske biskupije Colon-Kuna Yala
koja broji oko 250 tisuća stanovnika. Co-
lon je panamski grad, smješten na Atlan-
tiku, a Kuna Yala je jedno indijsko pleme
nastanjeno na području biskupije. To je
jedinstveno pleme smješteno u priobal-
nom području biskupije. Svako njihovo
naselje ima svoga poglavicu, a pleme ima i
vlastiti jezik te mi je potreban prevoditelj
kad ih idem posjetiti. Zanimljivo je da
su u tome plemenu, tj. u tim plemenima
žene važnije i cjenjenije nego muškarci.
Kad se nekomu rodi kći, priredi se slavlje,
isto tako i kada djevojka postaje žena te
kada se udaje. Za muškarce se nikada ne
priređuje slavlje. Imamo i 4 svećenika iz
toga plemena, a nadam se da ćemo u bu-
dućnosti imati i više.
• Ako je ovo Vaš prvi posjet Hrvat-
skoj, zanima nas što Vam se po-
sebno svidjelo za vrijeme boravka
ovdje?
Prvi sam put u Hrvatskoj i za mene je ovo
bilo jedno lijepo vjersko iskustvo. Dobio
sam priliku malo bolje upoznati Crkvu u
Hrvatskoj o kojoj sam čuo već i prije od
Vašega rektora don Mate kojega poznajem
još od vremena kad smo zajedno studirali
u Rimu. On mi
je dosta pričao o
Hrvatskoj, no ovih
sam dana mogao
pobliže iskusiti
njenu ljepotu, po-
vijesno bogatstvo
te Crkvu koja je
oduvijek bila pri-
sutna u hrvatskome
narodu. Split je pre-
krasan grad, veoma
bogat poviješću, a
posjetio sam još Za-
greb i Dubrovnik.
• Vaša domovina je dosta slična na-
šoj jer je katoličanstvo dominan-
tna religija, broj stanovnika je
skoro pa jednak, veličina same dr-
žave je također gotovo jednaka.
No, zanima nas jesu li također
neki politički, socijalni, vjerski
fenomeni današnjega vremena
slični fenomenima u nas?
Panama će za 5 godina proslaviti 500
godina od kada je prva crkva sagrađena
na njenom tlu. U jednoj državi s tek sto
godina povijesti, Crkva ima 8 biskupija,
katolika je oko 85% tj. onih koji se izjaš-
njavaju katolicima, no praktičnih je puno
manje. Što se tiče socijalnih problema, i
nas zahvaća problem cijele Južne Amerike
a to je problem siromaštva. No, rekao bih
da je naš narod siromašniji kulturno, ne
toliko financijski jer ima posla i prostora
za rad. No, postoji jedno kulturno siro-
maštvo koje je još gore. Što se tiče odnosa s
vladom, koja je centar-desničarske opcije,
Crkva u Panami tu nema problema. Na-
kon diktature iz 1980ih godina, Crkva nije
imala nekih problema s vladom i mogu
reći da je to jedna slobodna Crkva.
• Krajem 80ih i početkom 90ih go-
dina, mada na različitim dijelo-
vima svijeta, naš narod i Vaš na-
rod proživljavali su slične, teške
trenutke rata. Deset je godina
prošlo otkad ste preuzeli kon-
Razno
trolu nad panamskim kanalom.
Na koji su način svi ti događaji,
te promjene utjecale na panamski
narod?
Kanal je Amerikancima bio samo od voj-
no-strateške važnosti, a za nas danas ima
više ekonomsku važnost. Svakoga dana
kanalom prođe 40, 45 brodova. Sve je to
jedan čimbenik koji vladi daje ekonom-
sku stabilnost. Postoji, međutim, jedan
problem, kao i drugdje u Americi, a to je
problem korupcije. No, činjenica je da je
u nas ekonomska situacija bolja od ostalih
država Latinske Amerike. Vlada novcem
od kanala pomaže siromašnima, hendi-
kepiranim osobama, osobama starijim od
70 godina. Odlazak Amerikanaca nama
je, općenito, označio vrijeme slobode, ra-
dosti jer smatrali smo sramotnom za nas
njihovu prisutnost u našoj državi.
• Ovo o čemu ste sada pričali više
se tiče međunarodnoga odnosa
Paname i SAD-a. No, koliko su
sve te promjene vlasti utjecale
na stanje unutar samoga panam-
skog naroda? Postoje li nekakve
podijeljene stranke od kojih su
neke bile protiv odlaska Ameri-
kanaca? Je li to sve utjecalo na
socijalne prilike i na koji način?
Siromašnim i skromno obrazovanim lju-
dima odlazak Amerikanaca nije se svidio.
Oni su htjeli Amerikance u Panami zbog
pitanja političke sigurnosti i stabilnosti.
S druge strane, visoko obrazovani ljudi,
predstavnici sveučilišta i sami studenti
smatrali su odlazak Amerikanaca iz naše
države potrebnim.
• Što se tiče Katoličke Crkve
u Panami, zanima nas njezino
ustrojstvo: koliko ima biskupija,
koliko svećenika? Koliko ima
bogoslovija, koliko bogoslova?
Postoji li problem svećeničkih
zvanja? Zanima nas općenito sta-
nje Katoličke Crkve u Panami!
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 35
Razno
Panama je podijeljena na osam biskupija.
Od tih osam biskupija jedna je nadbisku-
pija, jedna je apostolski vikarijat, a jedna
teritorijalna prelatura. Deset biskupa čini
biskupsku konferenciju Paname, od njih
je osam biskupa ordinarija, dvojica su
pomoćni biskupi, a imamo i dva biskupa
u miru, no oni ne sudjeluju u radu biskup-
ske konferencije. Svećenika nema toliko
koliko ih ima ovdje u Hrvatskoj. Sveu-
kupno u Panami ima oko 500 svećenika,
što biskupskih što redovničkih, dakle jako
malo. Postoji jedna biskupijska bogoslo-
vija i četiri filozofijske bogoslovije u četiri
različite biskupije, među njima i u mojoj.
Tu se dakle završavaju samo filozofijski
studiji, a za teologiju se mora ići u neko
drugo mjesto, u panamsku nadbiskupiju
ili u Ekvador na teološko sveučilište. Moja
biskupija ima samo 12 bogoslova, u cijeloj
Panami ih ima 70-80. Ja svoje bogoslove
šaljem nakon završene filozofije u Ekva-
dor ili Panamu a poneke i u Rim.
• Kojih redovničkih zajednica ima
najviše u Panami? Imaju li i oni
problema sa zvanjima?
U Panami ima najviše augustinaca, no
dosta su prisutni i franjevci, te pavlini.
Oni nemaju problema s brojem zvanja,
a posebno se to odnosi na augustince čija
bogoslovija ima mnogo zvanja. Oni traže
mlade ljude da im pomognu u poslovima,
u radu i iz toga se rađaju mnoga zvanja, a
kad samo pastoralno rade s mladima onda
nema zvanja. To je dosta zanimljivo.
• Već ste bili rekli da Crkva u Pa-
nami nema problema s vladom,
no kako je uređen odnos s drža-
vom? Postoje li nekakvi konkor-
dati? Na koji način se događa
financiranje Crkve, svećenika?
Crkva u Panami nikad nije imala nikakav
konkordat s državom. No, postoji jedan do-
bar odnos između Crkve i države. Država
ne daje novac Crkvi, ali ako nam je nešto
potrebno, država nam priskoči u pomoć.
Primjerice, ako ja idem u pastoralni pohod
na neki teško pristupačni dio biskupije, oni
se pobrinu za prijevoz, daju mi zrakoplov
ili brod. Što se tiče svećeničke plaće, bisku-
pija plaća one svećenike koji su u teškim
situacijama. Ostale svećenike financira
njihova župa, no oni rade i kao profesori u
školama i tu dobiju određen novac.
• Budući da ste pravnik, vjerojatno
Vam je poznata situacija s bra-
kovima u Panami. Ima li mnogo
36 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
rastava brakova? Kakvo je stanje
s obiteljima u Panami?
Nažalost, ima mnogo narušenih obitelji...
Problem je taj što se djevojke i mladići
vjenčaju dosta rano, s 18 do 20 godina,
a nakon toga ne prođe dugo i rastave se.
Ako se radi o mladima iz kršćanskih
obitelji, praktičnim vjernicima, onda je
situacija malo bolja, no čak i oni, ako se
vjenčaju premladi i bez pravilne priprave,
to onda ne funkcionira. U Panami ima
mnogo samohranih majki koje su njihovi
muževi i partneri ostavili. Problem je i taj
što ti momci koji su napustili obitelj od-
laze na ulicu i formiraju nekakve bande.
U Europi je problem što mladi do u ne-
dogled odgađaju vjenčanje i sve kasnije se
vjenčaju. U Panami je, pak, problem taj
što mladići i djevojke premladi uskaču u
brakove i to se onda kasnije lako uruši.
• Što se tiče samoga odnosa
prema vrijednosti života, kon-
kretnije što se tiče pobačaja,
kakvo je tu stanje?
Taj problem pobačaja, cijeli problem
nataliteta je problem na svjetskoj razini.
Kada u jednoj siromašnoj državi Latinske
Amerike država radi sve da ljudi ne bi
imali djecu, promiče kupnju prezervativa,
ne promiče politiku nataliteta, onda to
nije dobro.
• Panama je, rekli ste, većinski
katolička zemlja, otprilike sto i
nešto godina je prošlo od neovi-
snosti; kakvo je stanje što se tiče
sekulariziranosti države? Koliko
su u Vas aktualne teme zakoni o
medicinski potpomognutoj oplod-
nji, istospolnim brakovima? Kakav
odjek to nalazi kod ljudi? Čuje
li se glas vjernika katolika na te
teme ili su pomalo indiferentni
kada krenu rasprave o tome?
Vjernici su pomalo indiferentni na sve to,
ne čuju se dovoljno. Evo, što se tiče homo-
seksualaca. Već sada postoje mnoga njihova
društva. Prave svoje javne parade. Tu se
događa veliki sukob, jer traže čak da im se
dopuste brakovi. Otvaraju se i “gay” disko-
teke. Postoji, naravno, borba protiv toga,
no katolici u Panami bi trebali biti aktivniji
i trebao bi se više podići njihov glas.
• Nalazimo se u jednoj, za nas,
znakovitoj godini – svećeničkoj
godini.Budući da se i mi pripre-
mamo za ovo zvanje, nekad nam se
čini da nismo spremni za sve ono
što nam se stavlja na put, nekad
se čini teškim. Recite nam malo
Vaše razmišljanje o svećeništvu.
Problem bogoslovije nastaje ako bogoslov
u njoj ne doživi jedan živi susret s Kristom,
jer njegov se život tada ne mijenja. Kad
se bogoslovu dogodi taj susret s Kristom,
njegov se život mijenja. Ako bogoslovija
ne pomogne da se taj susret dogodi, nakon
ređenja bit će svećenik koji će biti čovjek
svijeta, bez duhovnosti, bez pravoga iden-
titeta. Kasnije je moguće da se spetlja s
nekom djevojkom, ženom, dobije dijete a
sve zato što se u bogosloviji nije dogodio
susret s Kristom. Mogu činiti sve i svašta,
ali srce im je daleko od Boga. Problem je taj
što postoje bogoslovi koji iskreno ne traže
taj susret s Bogom, nego se ponašaju kao da
već sve znaju. No, taj susret s Kristom je
ključan za kasniji svećenički život.
• Evo počeli smo govoriti o sve-
ćeničkoj formaciji bogoslova:
Jednu kratku poruku za nas
bogoslove koji se pripremamo
za važnu službu svećeništva.
Društvo ima potrebu za ovim zvanjem.
Stoga svećenik mora doista biti Božji čo-
vjek. Ovo naše društvo traži nešto, traži
sreću. Samo ako smo Božji ljudi možemo
pružiti tu sreću koju daje Bog. Čovjek je
žedan te sreće. Mislim da jedino mi sve-
ćenici možemo pružiti tu istinsku sreću,
naravno, ako smo je i sami pronašli. Tek
tada možemo dati nešto i drugomu. Ovo
je jedno lijepo, prekrasno zvanje, jer nas je
Bog želio pozvati da budemo svjedoci nade
i da ljudima nosimo istinsku radost i sreću.

Posjet Zajednici “Cenacolo” i
razgovor s bivšim ovisnikom
Članak napisao i razgovarao: Ante Bitunjac, ii. god.
S
vake prve srijede u mjesecu odlazimo
u posjet Zajednici bivših ovisnika Ce-
nacolo u Ugljanima. S njima slavimo
euharistiju, a potom imamo “šetajuću”
krunicu. Zajednicu posjećujemo po teča-
jevima, svakoga mjeseca drugi tečaj, a kat-
kad ide i naša nogometna ekipa odigrati
utakmicu s njima. Iz tog sam
razloga odlučio ukratko pred-
staviti samu Zajednicu.
Kao odgovor Božji na alarman-
tnu situaciju koja je vladala svi-
jetom i na krik mladih osoba
koje su, tražeći smisao svoga
života, sve više postajali robovi
raznih droga te mnogih dru-
gih razočaranih mladih ljudi,
jedna obična, vedra osoba,
časna sestra Elvira Petrozzi,
1983. g. osnovala je Zajednicu
Cenacolo. Zajednica je počela iz
jedne trošne i razrušene kuće u
općini Saluzzo u Italiji, a danas broji šezde-
setak kuća diljem svijeta (Italija, Hrvatska,
Bosna i Hercegovina, Slovenija, Austrija,
Poljska, Francuska, Irska, Engleska, Ru-
• Na samom početku intervjua,
možete li ukratko reći nešto
o sebi?
Zovem se Damir, imam 31 go-
dinu, dolazim iz Srbije. U komuni
sam godinu i pol dana. Bio sam
narkoman koji je pao do dna.
Moji roditelji, kad su to saznali,
molili su i izmolili za mene da pri-
jeđem u Zajednicu. 15 godina
profesionalno sam trenirao va-
terpolo. Dok sam trenirao, kon-
zumirao sam drogu. Moji suigrači
znali su da nešto koristim, no to se
sve lako i sakrije, prikrije.
• Kad ste došli u doticaj s dro-
gom? Kako i kad je počela vaša
ovisnost?
S drogom sam došao u doticaj
prije petnaest, šesnaest godina.
U srednjoj školi neki frajer puši, pa
sija, SAD, Meksiko, Brazil, Argentina,
Peru). Zadnjih godina, Zajednica je otvo-
rila bratovštine u Južnoj Americi, u kojoj
misionari (članovi Zajednice) žive i rade,
najčešće odvodeći napuštenu djecu s ulice,
pružajući im tako priliku za normalan ži-
vot i razvoj. Danas Zajednica broji preko
dvije i pol tisuće momaka i djevojaka.
Od onih koji žele ući u ovu Zajednicu
očekuje se da prođu nekoliko kolokvija
koji ih upućuju u zbilju i način života Za-
jednice. U tome pripremnom razdoblju
i ti počneš, onda popiješ neku
“cugu”, jer ne ćeš piti colu, nego
uzmeš pivo, i tako ide jedno za
drugim, i jednog dana se pro-
budiš i vidiš da si u paklu, paklu
ovisnosti iz kojeg više ne možeš
izaći. Postaneš rob droge, znači
najprije uzimaš da bi uživao, a
poslije uzimaš samo da bi preži-
vio, jednostavno iz potrebe. Meni
je dnevno trebalo do pet, šest
grama, a to je puno novaca. U
početku radiš, pa imaš novaca, i
tako uzmeš malo i bude ti lijepo,
a poslije toga prodavalo se sve i
svašta da bi kupio drogu. Ja sam
čak bio i godinu dana na robiji. A
zbog čega? Zbog ničega! Samo
gubiš vrijeme života.
• Vaš
odlazak na odvikavanje i
ulazak u Zajednicu, kako ste
se odlučili za taj preokret? Je
Razno
odlučuje se je li Zajednica u mogućnosti
pomoći ovisniku i kakvo je njegovo stanje.
Za ulazak u ovu Zajednicu je nužno da
osoba ne boluje od težih psihičkih bolesti
(shizofrenije ili duševnih poremećaja) jer
su u početku imali neugodnih iskustava
s takvim osobama. U Zajednicu ne ulaze
samo oni koji su ovisni o narkoti-
cima, nego i osobe koje pate od
raznih problema, npr. nesmisla
života, ovisnosti o alkoholu, kocki
i dr. Momci i djevojke u Zajednici
imaju različite dužnosti, od rada
oko kuće do rada u radionicama.
Osim rada bave se i športom.
U Hrvatskoj trenutno postoji
sedam kuća za momke i jedna za
djevojke: Vrbovec (Zajednica Sv.
Vinko – muška zajednica, Marija
Majka života – ženska kuća), Šaren-
grad (Zajednica Sveti Petar i Pavao),
Varaždin (Zajednica Sv. Josip Rad-
nik), Šišnec (Zajednica Sv. Marta), Novi-
grad (Zajednica Grad Radosti), Biograd
(Zajednica Sv. Nikola), Ugljane (Zajednica
Gospa od Zdravlja).
li uzrok neki događaj u vašem
životu ili ste sami odlučili?
Odvikavanje počinje kad sam
sebi priznaš da si narkoman, a
ja sam, sam sebi deset godina
govorio da mi ne treba pomoć,
i tako sve više i više upadaš u to.
Dok ne prihvatiš Isusovu ruku i
kreneš s Njim, nema ništa. Isus svi-
ma daje ruku, meni je davao de-
set godina,a nisam htio prihvatiti.
A ako me pitaš kad sam došao
ovdje, ne znam. Ja sam se samo
probudio u komuni i pitao: “Što
je ovaj Cenacolo, što ovi na ko-
ljenima rade, što to mole, koja
krunica?”.
• Kako su vaši roditelji reagi-
rali kad su otkrili da ste nar-
koman?
Mojim roditeljima, kad su saznali,
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 37
Razno

to je bio šok. Oni su već pretpo-
stavljali, nekoliko puta su mi pro-
našli marihuanu, pa bi mi govorili
da se drogiram, no ja bih ih uvi-
jek uspio razuvjeriti. Kad si narko-
man, nekako kao da dobiješ tu
sposobnost zavaravanja ljudi.
• Vjerojatno je i netko od va-
ših prijatelja narkoman. Je li
netko od njih pošao na odvi-
kavanje?
• Možete li reći nešto o Zajed-
Da, imam prijatelja ovisnika. No
nitko od njih nije pošao na odvi-
kavanje. Kao što sam već rekao,
ja sam iz Srbije i kvart u kojem
živim dosta je negativan i nitko
nema pojma o tome, ja sam prvi
koji je otišao na odvikavanje i na-
dam se da ću ja svojim životom
i druge potaknuti na odvikava-
nje.
• Jeste li se pokušali obratiti
nekome svećeniku za pomoć?
Kakav je bio vaš kontakt s
Crkvom dok ste konzumirali
narkotike?
Ne, nisam se nikome obraćao.
Moj jedini kontakt s “Crkvom” je
taj da sam išao iza crkve i kupo-
vao “dop” i prodavao. Nisam se
pokušavao nikome obratiti.
nici Cenacolo, o atmosferi u
kući i vašim dužnostima?
Zajednica je velika stvar gdje,
poslije nekog vremena, shva-
tiš da to nije skidanje s ovisnosti
nego životna škola, gdje možeš
naučiti mnoge stvari, upoznaš
sebe, upoznaš ljude oko sebe,
upoznaš prave prijatelje, naučiš
živjeti u poniznosti. Ovo je jako
težak put, no kad je tu dobra eki-
pa, kad živiš u prijateljstvu i iskre-
nosti sve je drugačije. Ima dana
kad je teško, kad ti fali obitelj i
vanjski svijet, no opet, kad ima-
te jedan cilj, i to se prevlada. U
Zajednici imamo različite dužno-
sti, primjerice služenje jedni dru-
gima, metla je najponiznija, od
koje kreneš. Jedna od najvećih
obveza u Zajednici je biti anđeo
čuvar. Biti anđeo čuvar znači,
momku koji tek uđe u Zajednicu
pomagati, jednostavno to znači
biti uz njega 24 sata, pričaš s nji-
me, pomažeš mu u krizi i druge
stvari.
• Što biste na kraju poručili
mladim osobama današnjeg
društva?
Rekao bih samo to, da vjera
ne znači samo prekrižiti se i reći:
“Vjerujem.”.

Čemu se živcirati?!
S
jedim u klupi. Sat. Malo se dosađu-
jem, malo spavam, malo… “Kolega,
kolega, jeste li s nama?” Ja u bunilu,
ne znam što je bilo. Svi u me gledaju,
ali i dalje mi nije jasno. Profesor nastavi
s predavanjem, ali mi i dalje nije jasno.
Dignem ruku. “Profesore, što je bilo,
ako smijem znati?” Opet me cijeli razred
pogleda, nasmije se, a profesor i dalje ne
odgovara. Zvonilo za kraj sata, a ja i dalje
ne znam što je bilo. Pitam kolegu, prvoga
do sebe: “Kolega, što je bilo?” – “Ma nije
bitno! Hoćemo zapalit’ jednu? Pusti sad
te ludosti!” – “Ma dobro ti i kažeš, lako
ću ja za profesora!” Zapalim cigaretu, ali
i dalje me muči ta “stvar”. Ma Bože moj,
zašto mi nitko ne će da kaže što je bilo?
“Kolega, molim te, reci mi što je bilo, ne
muči me više!” – “Ma stvarno nije bitno,
bilo pa prošlo”, kaže kolega. “Hajdemo
na sat!” Zvonit će, ne smijem zakasniti.
Trčim u razred, sjednem, ali živci mi
opet rade i osjećam da ću puknuti, ako
više ne saznam što je bilo. Sreća, opet
imamo istoga profesora, pa ću ga opet
pitati. Ponovno dižem ruku: “Profesore,
ispričavam se, ali možete li mi reći što je
bilo prošli sat, kad ste me opomenuli?”
Ali profesor samo nastavi, kao da nije
čuo ništa vrijedno spomena. Ja, ako sam
mislio da sam do sada bio živčan, tek sada
vidim i shvaćam što je zapravo živčanost.
Bože, molim Te da mi netko kaže što je
bilo! Puknut ću od znatiželje, od živaca,
od čega god već… Ali, koga god pitam da
mi kaže ili je zaboravio ili – “nije bitno”.
A ja i dalje “napet kao puška”.
Zvoni za kraj sata, a ja još bez saznanja.
Izašao sam opet na dvorište i opet pa-
lim jednu, pa drugu, pa treću cigaretu,
sve od živaca. Malo se smirim, zabo-
ravim na trenutak “nemili” događaj.
prije
Uđem u razgovor s kolegama, skoro pa
pola sata, ili bilo kad
sve zaboravim. Lagano prolazi muka i
isto ovako, ili malo manje iživcirao zbog
živciranje. Zvoni za nastavu, treći sat,
neke gluposti koja zapravo nije vrijedna
slušam predavanje, skroz zaboravim na
spomena, a kamoli gubljenja živaca?
živciranje, na muku. Završi sat. Opet
Bog nam je dao puno darova, a među
iziđem vani na dvorište, ali ne palim
njima nalazi se i osmijeh. Zašto to jed-
cigaretu, jer nema muke i živciranja.
nostavno ne bismo iskoristili? Zašto ne
Uđem u razgovor s kolegama. Par me-
maknemo namrgođene poglede s naših
tara od mene pričaju dvojica kolega iz
lica i svakome pružimo osmijeh i osje-
razreda o “događaju” sa mnom. O moj
ćaj dobre volje? Zašto jednostavno ne
Bože! Udarim se dlanom po čelu, naba-
izbacimo ljutnju, mržnju, bespotrebno
cim kiseli osmjeh na lice i zapitam se:
živciranje iz svoga srca? Može nam tako
Oko čega se ja to živciram i radi kakvih
cijeli život proći u ljutnji, u nesretnosti,
gluposti razbijam glavu!
da zapravo nismo nikada bili sretni niti
Sigurno se pitate što je bilo. Ali to zapravo drugome pružili osmijeh. Nikad ne
nije ni bitno. Vratimo se malo u svoju znaš koliko će tvoj osmijeh, tvoja dobra
prošlost. Zar se nisam jučer, prekjučer, ili volja biti kao lijek bratu čovjeku!

38 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu

 Iz života CBS-a

Kronika Bogoslovije
Zabilježio: Mate Mihaljević (i. god.), a nadopunjeno iz osobne kronike Jure Martinića (iii. god.)
28. rujna 2009. 5. listopada 2009.
Danas su u Centralno bogoslovno sjemenište (CBS) došli Početak je nove akademske godine. Studenti su se okupili
bogoslovi prve godine i svi oni koji u ovaj zavod ulaze prvi u našoj kapeli, a misno slavlje predvodio je šibenski biskup
put. U prvu godinu došlo je 12 bogoslova, u drugu tri, u če- mons. Ante Ivas. Uslijedio je zaziv Duha Svetoga na stu-
tvrtu jedan, a jedan u šestu godinu. Ovo je prvi put da novi dente i profesore našega fakulteta. Program je nastavljen s
bogoslovi dolaze dva dana ranije kako bi se naviknuli na “lectio brevis”, koju je održao dekan don Nediljko Ante An-
dnevni raspored te se što bolje upoznali s radom CBS-a.
čić. Osvrnuvši se na Papinu encikliku “Caritas in veritate”
30. rujna 2009. pozvao je studente i bogoslove da svakodnevno čitaju Sveto
Pismo, da se redovito mole te da karitativno djeluju.
8. listopada 2009.
Trideset i jedan bogo-
slov odlazi s Rektorom
na jednodnevni izlet.
Naš cilj je bio vrh Mo-
sora, gdje se nalazi
drevna kapela sv. Jure.
Nakon dvosatnoga
penjanja stižemo na vrh, gdje smo slavili misu. Nakon
Danas dolaze bogoslovi ostalih godina. Ukupan broj bo- silaska nastavljeno je druženje na livadi u blizini sela
goslova je 43, od toga šest kandidata za đakonat. Naši Dubrava, gdje smo uz roštiljanje, pjesmu i šalu ostali do
odgojitelji su don Mate Uzinić (rektor), don Alojzije Čondić popodnevnih sati.
(vicerektor), don Marin Škarica (duhovnik) te don Nikola
Margeta (ekonom). Neizostavne članice naše zajednice su 11. listopada 2009.
i sestre Služavke Malog Isusa: s. Maris Bašić, s. Nazarija Dvanaest bogoslova
Delaš (predstojnica), s. Filotea Žuro i s. Natalina Vidović. s Rektorom odlazi u
Danas smo također proslavili našega suzaštitnika sv. Jero- neretvansku župu
nima. U poslijepodnevnim satima slavljena je sveta misa Slivno-Ravno. Od-
koju su predslavili biskupi mons. Želimir Puljić i mons. Ilija lazak je bio znak
Janjić. Naš nadbiskup i metropolit, mons. Marin Barišić, zahvalnosti za
ove godine nije mogao doći, ali smo ga uključili u naše mandarine koje ova
molitve. Mons. Puljić je u propovijedi naglasio važnost te- župe svake godine
ološkog studija, molitve te moralnog života. Nakon svete dariva Bogosloviji.
mise uslijedila je večera, koja je poslužila za bolje među-
15. – 17. listopada 2009.
sobno upoznavanje, a na kojoj je mons. Janjić uputio svoju
pozdravnu riječ prisjetivši se svojih bogoslovskih dana. Skupina od 12 bogo-
slova odlazi s rekto-
1. - 2. listopada 2009. rom don Matom na
Hvarski bogoslovi su u Hvaru, na proslavi sv. Stjepana jug naše metropolije,
I., pape i mučenika, zaštitnika grada i biskupije. Misu je u Boku Kotorsku,
predslavio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. na proslavu 1200.
Mario Roberto Cassari. obljetnice prijenosa
4. listopada 2009. relikvija sv. Tripuna,
mučenika, iz Cari-
Na blagdan sv. Franje Asiškoga otišli smo u posjet franje- grada u Kotor.
vačkim bogoslovima u njihovom Klerikatu na splitskome
Trsteniku. Euharistijsko slavlje predvodio je profesor fra 18. listopada 2009.
Luka Tomašević, a u propovijedi se osvrnuo na život sv. Skupina bogoslova je, zajedno s Rektorom, na župi sv.
Franje, ističući posebnosti franjevačke duhovnosti. Uslije- Spasa na splitskim Mejašima. Na kraju mise iznose svje-
dilo je druženje te nakon toga objed. dočanstva o svome pozivu.

PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 39

Iz života CBS-a
24. listopada 2009.
Danas, na blagdan sv. Rafaela prije 119 godina, sluga je
Božji Josip Stadler, nadbiskup vrhbosanski, utemeljio
Družbu sestara služavki Maloga Isusa. Rektor slavi sve-
čanu misu u kapeli časnih sestara uz pjevanje nekolicine
bogoslova. Inače, iduće se godine napunja 100 godina dje-
lovanja sestara u našim ustanovama (1910. g. prve sestre
su došle u Sjemenište, dok se Bogoslovija tada još nalazila
u Zadru).
1. studenoga 2009.
Danas se naša zajednica okupila na groblju Lovrinac.
Svetu misu predvodio je splitsko-makarski nadbiskup
Marin Barišić, koji je u svojoj propovjedi pozvao na moli-
tvu, osobito za one za koje nema tko moliti.
8. studenoga 2009.
Dio bogoslova, pod vodstvom vicerektora don Alojzija
Čondića, odlazi na Trstenik u župu sv. Ivana Krstitelja, na
poziv župnika don Jenka Bulića. Svrha posjeta bila je pro-
mocija duhovnih zvanja. Misu smo animirali pjevanjem
i sviranjem našeg benda. Nekoliko bogoslova svjedočilo
je i podijelilo iskustva bogoslovnoga života u nadi da će
pomoći mladima u odluci za duhovno zvanje.
10. – 14. studenoga 2009.
Kroz ovo razdoblje čitava zajednica bila je na duhovnim
vježbama u Vepricu. Kandidati za đakonat su otišli već
7. 11. pod vodstvom našega duhovnika mons. Marina
Škarice. Ostatak zajednice došao je 10. 11. u popodnevnim
satima. Duhovne vježbe predvodio je mons. Stanko Jerčić,
generalni vikar Hvarsko-bračke-viške biskupije. Promi-
šljali smo o svećeničkom životu, pastoralu te važnosti
molitve. Udaljeni od užurbanoga ritma, čitava zajednica
se posvetila molitvi i meditaciji.
19. studenoga 2009.
Pod pontifikalnom misom u našoj kapeli kandidati za
đakonat ispovijedaju Simbol vjere i svečano izriču svoja
obećanja. Neka Bog dovrši dobro djelo koje je u njima
započeo!
21. studenoga 2009.
Prošle je jeseni Centar za pomoć starijim i nemoćnim oso-
bama “Matošić” otvorio na istočnome dijelu grada Splita
kuhinju kako bi ovoj skupini ljudi priskrbio topli obrok.
Budući da je riječ o osobama koje zbog starosti, bolesti ili
40 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
inih razloga ne mogu izaći iz svojih domova, svakodnevno
im se dostavlja objed u njihove stanove. Ovoj se akciji ta-
kođer priključio jedan dio naših bogoslova, na poticaj Jo-
sipa Bečića (III. god.). Počevši od danas, svake subote od
10 do 14 sati skupina od pet bogoslova kombijem razvozi
obroke na tridesetak adresa po Splitu.
22. studenoga 2009.
Došao je i taj
dan, dugo oče-
kivano đakon-
sko ređenje u
Prološcu. Uz
nadbiskupa
mons. Marina
Barišića konce-
lebriralo je oko
70 svećenika.
Na naslov
Splitsko-makarske nadbiskupije zaređeni su: Vinko Beus,
Mato Brečić, Mario Popović i Ante Rako, a na naslov
franjevačke Provincije Presvetoga Otkupitelja: Nediljko
Čarapić, Perica Maslać, Mario Radman i Josip Sušić.
Istog dana bilo je đakonsko ređenje u Dubrovniku, gdje je
mons. Želimir Puljić zaredio Hrvoja Katušića i Marinka
Šljivića.
24. studenoga 2009.
U Okrugu na otoku Čiovu je pogreb pok. Marije Agnić, ve-
like dobročiniteljice naše kuće. Misu zadušnicu predvodi
trogirski dekan don Pavao Piplica u koncelebraciji s tri-
naestak svećenika, među kojima su Ekonom i Duhovnik.
Skupina od 14 bogoslova pjeva i ministrira.
28. studenoga 2009.
Dio bogoslova asistira na posveti crkve bl. Majke Terezije
u Resniku (župa Kaštel Štafilić).
1. prosinca 2009.
Odlazimo u Prugovo na pogreb don Ante Jurića. Misu
zadušnicu slavi nadbiskup mons. Marin Barišić u konce-
lebraciji sa sedamdesetak svećenika.
5. – 6. prosinca 2009.
Skupina bogoslova odlazi u Metković, na posvetu crkve
sv. Nikole biskupa. Prvog dana održana je akademija, u
kojoj je opisana trnovita gradnja ove crkve, a sutradan je
Nadbiskup slavio svetu misu posvete.
5. – 7. prosinca 2009.
Održana je trodnevnica u čast naše zaštitne svetkovine,
Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, koju tradicio-
nalno priprema treća godina. Meditacija, pjesma, klanja-
nje i krunica su poslužili kao uvod u svetkovinu koja sli-
jedi. Vrhunac trodnevnice bila je svečana I. večernja koju
je predvodio Duhovnik uz asistenciju dvojice đakona.
8. prosinca 2009.
Danas je naša bogoslovna zajednica slavila svoju zaštitnu
svetkovinu Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije.

Svečanu misu pred-
vodio je nadbiskup
Marin Barišić, u
koncelebraciji s od-
gojiteljima zavoda
i profesorima na
KBF-u. Propovijedao
je đakon don Hrvoje
Katušić. Na misi su
sudjelovali studenti,
sjemeništarci, franjevački bogoslovi, isusovački novaci,
osoblje fakulteta i mnogi gosti. Nakon nje uslijedio je objed
te je odigrana tradicionalna utakmica između bogoslova i
sjemeništaraca koju su dobili bogoslovi. U popodnevnim
satima je održana svečana akademija. Komorni zbor bogo-
slova, pod ravnanjem Ivana Marčića, otpjevao je prigodne
pjesme, dok su Tomislav Zubac i Josip Hrgović izveli pri-
godni recital. Vrhunac je bila drama u jednom činu “Blue
Christmas”, koju su napisali Nino Škrabe i Vlatko Perković.
Uloge su tumačili Marinko Šljivić i Franko Prnjak.
15. prosinca 2009.
Danas smo imali misu u Domu za starije i nemoćne
osobe na splitskome Lovretu kojega vodi istoimena Kato-
lička udruga “Lovret”. Nakon mise obišli smo sve katove i
sobe Doma pjevajući božićne pjesme i čestitajući blagdan
Isusovoga porođenja.
5. siječnja 2010.
Na splitskome groblju Lovrincu je pogreb don Ante Me-
štrovića, a misa zadušnica je u sjemenišnoj kapeli. Uz
nadbiskupa mons. Marina Barišića bio je i nadbiskup u
miru mons. Ante Jurić te dvadesetak svećenika.
6. siječnja 2010.
Svetkovina je Bogojavljenja. Ujutro smo asistirali na sve-
čanoj pontifikalnoj misi u Katedrali, dok smo navečer u
našoj kući prije svečane II. večernje imali blagoslov naše
zajednice.
18. siječnja 2010.
Skupina bogoslova nazoči pogrebu pok. Ivane Russo-Torić
(god. 1979.), nevjeste našega bogoslova Vedrana Torića,
koji je na studiju u Rimu. Bila je uzorna vjernica i majka.
Istoga dana započinje molitvena osmina za jedinstvo kr-
šćana.
19. siječnja 2010.
Misu za jedinstvo kršćana s prigodnom propovijedi slavi
dekan KBF-a don Nediljko Ante Ančić, povjerenik za eku-
menizam i dijalog Splitsko-makarske nadbiskupije.
23. siječnja 2010.
Mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski bogoslovi
asistiraju u Mostaru na biskupskome ređenju don Petra
Rajiča, svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije. Glavni
zareditelj je Državni tajnik kardinal Tarcisio Bertone, a
suzareditelji kardinal Vinko Puljić i mjesni biskup Ratko
Perić. Papa Benedikt XVI. je don Petra imenovao apostol-
Iz života CBS-a
skim nuncijem u Kuvajtu, Bahreinu i Kataru te apostol-
skim predstavnikom na Arapskome poluotoku. Istodobno
ga je imenovao nadbiskupom s naslovnom biskupijom
Sarsenterum, za kojega se smatra da se nalazi na po-
dručju današnjega Stoca.
24. siječnja 2010.
U Katedrali pjevanjem sudjelujemo u ekumenskoj molitvi
za jedinstvo kršćana.
2. veljače 2010.
Danas, na blagdan Prikazanja Gospodinova, kada se
ujedno slavi i Dan posvećenoga života, odlazimo u crkvu
sv. Katarine Aleksandrijske (dominikanski samostan sv.
Dominika) odakle u procesiji, zajedno s franjevačkim
bogoslovima, isusovačkim novacima te časnim sestrama
idemo do Katedrale. Misu služi generalni vikar don Ivan
Ćubelić. U propovijedi ističe važnost redovničkih zajed-
nica i njihovih karizmi za cjelokupnu Crkvu. Oni su već
samim svojim postojanjem i nazočnošću znak pripadno-
sti Bogu.
3. veljače 2010.
Dubrovački su bogoslovi na festi sv. Vlaha, zaštitnika
grada Dubrovnika i biskupije. Svetu misu predvodi šibenski
biskup mons. Ante Ivas u koncelebraciji sa splitskim me-
tropolitom mons. Marinom Barišićem, mjesnim biskupom
mons. Želimirom Puljićem, vojnim ordinarijem mons. Ju-
rajem Jezerincem, kotorskim biskupom mons. Ilijom Janji-
ćem te vrhbosanskim pomoćnim biskupom mons. Perom
Sudarom. Ove godine festa ima i ekumensko značenje, bu-
dući da svetoj misi i ostalim proslavama nazoči armenski
biskup Nareg Alemezian, izaslanik cilicijskoga katolikosa
Arama I., koji nije u zajedništvu s Rimskim biskupom.
6. – 7. veljače 2010.
U gradu Hvaru je proslavljena jubilarna godina sv. Kri-
žića. Uz hvarskoga biskupa mons. Slobodana Štambuka,
svečanom misnom slavlju nazoči mons. Kiro Stojanov,
skopski biskup i egzarh cijele Makedonije, te mons. Dode
Gjergji, prizrenski biskup. Hvarski bogoslovi asistiraju na
svetoj misi i obredima.
10. veljače 2010.
Danas je 50. obljetnica blažene smrti mučenika Alojzija
kard. Stepinca. Navečer je upriličen susret naše bogoslovne
zajednice s bratom Ulrichom, predstavnikom Zajednice
Taizé za Hrvatsku, kojemu su nazočili i neki studenti
KBF-a. Brat Ulrich nas je upoznao sa životom i radom
svoje Zajednice te prikazao kratak film. Nakon toga razvila
se živa diskusija. Osobito nas je zanimala organizacija su-
sreta mladih u Taizé-u tijekom ljeta te pitanja vezana uz
liturgijski i sakramentalni život Zajednice koja se sastoji od
katolika i protestanata.
11. veljače 2010.
Kao i svake godine, na blagdan Gospe Lurdske nadbiskup
mons. Marin Barišić slavi svetu misu u Kliničkome bol-
ničkom centru na Firulama. Zbor bogoslova sudjeluje
pjevanjem.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 41
Iz života CBS-a
17. veljače 2010.
Pepelnica je i početak korizme. Pontifikalnu misu slavimo
u Katedrali. Nadbiskup nas poziva da tijekom ovih 40 (od-
nosno 46) dana intenzivnije promišljamo život Kristov te
da se nastojimo što više suobličiti s Njim. Ovo je milosno
vrijeme, u kojemu bismo trebali pokušati izmijeniti naše
loše navike te se potruditi biti što bolji, naglasio je Nad-
biskup.
8. ožujka 2010.
U posjet nam je došla skupina vjernika Župe Obraćenja
sv. Pavla sa splitskih Pujanki, koji inače svakoga četvrtka
imaju zajedničko klanjanje te mole i za duhovna zvanja.
Obišli su Bogosloviju i susjedno Sjemenište te pogledali
kratak film o svećeništvu. Potom su zajedno s nama iz-
molili krunicu i večernju te sudjelovali u euharistijskome
slavlju koje je predvodio Rektor, a koncelebrirali su župnik
don Ante Vranković te Duhovnik. Rektor je zahvalio za-
jednici na njihovim molitvama te ih pozvao da nastave
moliti.
18. ožujka 2010.
Danas je nadbi-
skup Marin Barišić
primio sedmoricu
bogoslova naše za-
jednice među kan-
didate za đakonat i
prezbiterat. Novi su
kandidati na naslov
Splitsko-makarske
nadbiskupije: Josip
Bečić, Toni Šinković
te Franjo-Franko-
pan Velić (svi III. god.); na naslov Dubrovačke biskupije:
Danijel Jurić (IV. god.) te David Marjanović (III. god);
na naslov Hvarsko-bračko-viške biskupije: Jure Martinić
(III. god.); na naslov Šibenske biskupije: Ante Sladić (III.
god.).
24. ožujka 2010.
Misu slavimo sa štićenicima Doma za starije i nemoćne
osobe na splitskome Lovretu kojega vodi istoimena Ka-
tolička udruga “Lovret”. Duhovnik ih je u propovijedi
ohrabrio da se usrdnije mole za sve svoje potrebe, a nas
bogoslove pozvao da se više zauzmemo u posjećivanju
ove skupine ljudi.
25. ožujka 2010.
Danas smo gosti u Sjemeništu na proslavi njihove za-
štitne svetkovine Naviještenja Gospodinova. Ujedno je
Dan Nadbiskupijske klasične gimnazije. Prijepodne je
Nadbiskup slavio svečanu misu, a homiliju je održao don
Darijo Čorić, prefekt u Sjemeništu. Nakon toga je uslijedio
objed, a popodne svečana akademija koju su pripremili
sjemeništarci te gimnazijalke i gimnazijalci.
27. ožujka 2010.
Tradicionalni je susret roditelja i župnika bogoslova, koji
42 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
je započeo pontifikalnom mi-
som u našoj kapeli. Tijekom
mise je nadbiskup Barišić
podijelio službe čitača (lek-
tora) i pratitelja (akolita).
Novi su lektori: Josip Bečić,
David Marjanović, Jure
Martinić, Ante Sladić Toni
Šinković, Franjo-Frankopan
Velić (svi III. god.) i Danijel
Jurić (IV. god.), a novi akoliti:
Denis Maslov, Mate Munitić i Ratomir Vukorepa (svi IV.
god.). Nakon mise upriličen je prigodni program: pjevanje
bogoslovnoga komornog zbora, audiovizualna prezenta-
cija Zavoda te nastup našega benda. Potom je druženje
nastavljeno zajedničkim objedom, nakon kojega smo se
polako razišli.
28. ožujka – 4. travnja 2010.
Bogoslovi sudjeluju na liturgijskim slavljima Velikoga
tjedna.
6. – 10. travnja 2010.
Petorica bogoslova i dvojica sjemeništaraca sudjeluju u
duhovnim vježbama za mlade u Loretu koje organizira Vi-
jeće za duhovna zvanja pod vodstvom don Jure Vrdoljaka.
Sudjeluje sveukupno 150 osoba, uglavnom srednjoškolci,
studenti i mladi bračni parovi.
10. travnja 2010.
Nekolicina bogoslova je u Mostaru na svećeničkom i đa-
konskom ređenju u crkvi sv. Petra i Pavla. Među ostalim,
za đakona je zaređen Davor Berezovski koji je tri godine
bio član naše zajednice, a nakon toga ga je biskup poslao
u Rim na studij.
17./18. travnja 2010.
Skupina bogoslova je s Rektorom otišla u Vrbanj na otok
Hvar u župu Svetoga Duha, gdje ih je ugostio župnik don
Ivica Babić. Prvi dan su iskoristili za razgledavanje povi-
jesnih i kulturnih znamenitosti grada i otoka Hvara, a na
nedjeljnoj misu su pjevali i svjedočili.
23. – 25. travnja 2010.
Bogoslovi koji su netom primljeni među kandidate za đa-
konat i prezbiterat odlaze s Rektorom na izlet u Ramu,
kraj koji je tijekom povijesti mnogo puta stradao. Smje-

šteni su u “Ramskoj kući”
Hrvatskoga katoličkog
dobrotvornog društva
na planini Makljen kod
Prozora. Posjećuju glavna
mjesta Rame: franjevački
samostan i zavičajni muzej
na Šćitu, župu Presvetoga
Srca Isusova u Prozoru te
župu sv. Ivana Krstitelja i
memorijalni centar žrtava
stravičnoga pokolja od 14.
rujna 1993. u Uzdolu. Također pohađaju grob mučenice
Dive Grabovčeve na Vran planini. Na povratku svraćaju u
župu Kupres. Zahvaljujemo svim svećenicima i vjernicima
na gostoljubivosti!
24./25. travnja 2010.
Uoči nedjelje Dobroga Pastira održano je bdjenje za du-
hovna zvanja u Katedrali na kojemu sudjeluju i bogoslovi.
Sutradan je nekoliko skupina bogoslova sudjelovalo u
svetim misama po splitskim župama, dok se jedna sku-
pina uputila u Milnu na otoku Braču, te su iznosili svoja
svjedočanstva. Navečer smo se svi opet našli u Katedrali,
na misi kojom je završeno cjelodnevno euharistijsko kla-
njanje za duhovna zvanja.
5. svibnja 2010.
U sklopu devetnice sv. Dujmu zbor bogoslova pjeva misu
u Katedrali.
6. svibnja 2010.
Bogoslovi sudjeluju u I. večernjoj svetkovine sv. Dujma,
biskupa i mučenika, zaštitnika grada Splita i Nadbisku-
pije splitsko-makarske. Uz nadbiskupa mons. Marina
Barišića su nadbiskup u miru mons. Ante Jurić, hvarski
biskup mons. Slobodan Štambuk, šibenski mons. Ante
Ivas, kotorski mons. Ilija Janjić, vojni ordinarij mons.
Juraj Jezerinac te križevački vladika mons. Nikola Kekić.
Propovijedao je fra Špiro Marasović OFMConv., profesor
ćudorednoga bogoslovlja na KBF-u Split. Raku sa sve-
čevim relikvijama otvorili su, prema običaju, prepozit
Prvostolnoga kaptola mons. Drago Šimundža i splitski
gradonačelnik Željko Kerum. Nakon Večernje, Bokeljska
mornarica izvodi na Peristilu Kolo sv. Tripuna.
Iz života CBS-a
7. svibnja 2010.
Danas je svetkovina sv. Dujma. Bogoslovi sudjeluju u
procesiji od Katedrale, preko Rive, do prigodnoga oltara
ispred crkve sv. Frane na Obali te asistiraju na svečanoj
pontifikalnoj misi. S gore spomenutim biskupima bio je i
zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić u koncelebraciji.
Homiliju je održao hvarsko-bračko-viški biskup mons.
Slobodan Štambuk.
14. – 16. svibnja 2010.
U Sarajevu se ovoga vikenda održava Treći kongres bogo-
slova Crkve u Hrvata. U subotu prijepodne okupljamo se na
zajednički program u Katoličkom školskom centru “Sv. Jo-
sip”. Na početku je održana svečana akademija, među osta-
lim s vrlo dojmljivim scenskim prikazom “Stadlerov križ”
koji su izveli vrhbosanski bogoslovi i studentice. Potom je
uslijedilo predstavljanje pojedinih bogoslovija riječju, slikom
i pjesmom. Nakon objeda imali smo prigodu za sudjelovanje
u raznim sportskim natjecanjima, kao i za razgledavanje
grada. Vrhunac susreta bila je procesija gradom i svečana
pontifikalna misa u Katedrali koju je predslavio kardinal
Vinko Puljić. Dan je završio u Katoličkom školskom centru
ugodnim druženjem uz pjesmu. Obradovala nas je najava da
će idući susret bogoslova biti 2012. u Splitu. U nedjelju smo
pjevanjem i ministriranjem sudjelovali u svetoj misi na župi
sv. Luke u sarajevskom predjelu Novi grad, gdje smo ovih
dana bili smješteni. Zahvaljujemo župniku don Anti Jeliću i
svim njegovim župljanima na ljubaznom gostoprimstvu!
20. svibnja 2010.
Katolički bogoslovni fakultet proslavlja svoj dan. Nekoli-
cina bogoslova pjeva s drugim studentima u Mješovitom
akademskom zboru KBF-a pod ravnanjem mo. don Šime
Marovića.
PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 43
Iz života CBS-a
Dojmovi s volontiranja
Piše: Nikola Mikačić, ii. god.
S
astavni dio života bogoslova, mladića
koji se priprema za svećenički život,
svakako je i upoznavanje onih ljudi
kojima će biti poslan, kao i njihovih pro-
blema i načina života. U tu skupinu ljudi
spadaju sve životne dobi, od najmlađih do
onih najstarijih. No, zbog uvjeta života
i ambijenta u kojemu se kreće, prosječni
bogoslov rijetko ima priliku upoznati se
upravo sa skupinom starijih i nemoćnih
ljudi. Zato sam sretan što je većina bogo-
slova iz naše bogoslovije dobila mogućnost
aktivno sudjelovati u karitativnoj djelatno-
sti Centra za pomoć starijim i nemoćnim
osobama Matošić, koji organizira dostavlja-
nje toplih obroka starijim osobama, te sam
na taj način i sam bio obogaćen za jedno
vrijedno iskustvo.
Naime, subotom bismo se organizirali i
preuzeli jedan dio grada Splita kojeg svojim
djelovanjem pokriva Centar. Tako bismo
nosili ručak onim osobama koje iz različi-
tih razloga, bilo financijskih, bilo tjelesnih,
nisu u stanju skrbiti o sebi. U susretu s tim
starijim i uglavnom nemoćnim osobama
stekli smo iskustva koja će nam pomoći
u kasnijemu životu. Ulazeći u njihove do-
move, koji su u nekim slučajevima i jedini
Veliki tjedan u Katedrali
Piše: Ante Gabrilo, ii. god.
44 PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu
svijet u kojemu se kreću te osobe,
uvjerili smo se mnogo puta u nji-
hovo potresno stanje, koje nikoga
ne bi ostavilo ravnodušnim.
Većinom su ti ljudi napušteni od
svoje rodbine, ili je uopće nemaju,
te su zbog starosti i teških bolesti
prikovani za krevet, kolica i sobu
u kojoj se nalaze. Tako je taj mali
stan cijeli svijet njihova kretanja,
a rijetke osobe koje im dolaze sve
društvo koje imaju. Kraj njihovih uzglavlja,
ili na stolovima uvijek je upaljena televizija,
ili radio kod onih koji je nemaju te kao
neka vrsta prozora služi za gledanje svijeta
koji je jednom bio njihov, a sad im je uskra-
ćen. U susretu s njima njihov pogled je
govorio puno više od ovih riječi zapisanih
na papiru. Pogled gladan osmijeha, tople
riječi ili jednostavno nečije prisutnosti.
Kroz razgovor s njima možete primijetiti
zadovoljstvo i određeno ispunjenje koje
im donosi običan razgovor s drugom oso-
bom. Sa sjetom se obično zapitam, koliko
uopće imaju prilike razgovarati s nekim.
Naš bi odlazak uvijek popratili s blagim
osmijehom, blagoslovom i dobronamjer-
nim savjetom. Kroz te susrete, premda su
N
a Cvjetnicu
obredi su
počeli bla-
goslovom maslinovih
grančica na Peristilu.
Nakon toga smo u pro-
cesiji ušli u Katedralu,
gdje je nastavljeno eu-
haristijsko slavlje koje
je predvodio nadbiskup
Marin Barišić. Muku
su pjevali don Miroslav
Vidović (evanđelist)
i đakon don Mario
Popović (Gospodinove
riječi), dok su ostale
bili kratki, donijeli bismo malo sreće te
priliku da barem nakratko zaborave na
poteškoće koje ih tište. Drago mi je što sam
imao priliku iskusiti i taj dio našega posla-
nja i zahvalan sam Centru Matošić što nam
je to omogućio.
Sljedeći su bogoslovi do sada su-
djelovali u volontiranju: Stipan
Dragun, Josip Hrgović, Ivan Jurin,
Ivan Marić, Mate Mihaljević, Miro-
slav Rubić, Ante Šego, Milan Šarić,
Mislav Šaškor (svi I. god.), Ante
Barun, Ante Bitunjac, Ante Gabrilo,
Zdeslav Kožul, Nikola Mikačić,
Ante Novaković, Tomislav Zubac
(svi II. god.), Josip Bečić i David
Marjanović (obojica III. god.).
uloge pjevali članovi Katedralnoga zbora
pod dirigentskom palicom maestra don
Šime Marovića. Po završetku misnoga
slavlja slijedila je teoforijska procesija po
Peripteru za početak četrdesetosatnoga
klanjanja pred Presvetim (kvarantore).
Svoju su uru klanjanja imali bogoslovi,
svećenici, časne sestre te nadbiskup Bari-
šić i nadbiskup u miru Ante Jurić.
U nedjelju, ponedjeljak i utorak u 19 sati
klanjanje bi, za taj dan, završavalo misom
koju je predvodio katedralni župnik don
Tomislav Ćubelić, te bi sljedeći dan bilo
nastavljeno u 7 sati. Na Veliku srijedu su
svečano zatvorene kvarantore misom koju
je predslavio nadbiskup Marin, a na misi
 Iz života CBS-a

su pjevali bogoslovi. Ujedno su započeli
uskrsni odmori, tako da su u Bogosloviji
ostali samo splitsko-makarski bogoslovi,
koji su sljedećih dana asistirali na svim
liturgijskim činima u Katedrali.
Navečer su bogoslovi i kanonici zajedno
s Nadbiskupom otpjevali večernju Velike
srijede te, prema običaju, službu čitanja
i jutarnju Velikoga četvrtka. Na Veliki
četvrtak ujutro slavljena je misa posvete
ulja na kojoj je u koncelebraciji bilo oko
130 svećenika naše nadbiskupije. Pred
samu misu krenula je tradicionalna proce-
sija od obližnje crkve sv. Filipa Nerija do
Katedrale. Nakon mise slijedio je objed
u sjemenišnoj dvorani. Na misi Večere
Gospodnje je Nadbiskup desetorici naših
bogoslova te dvojici isusovačkih novaka
oprao noge.
Veliki petak započeli smo pjevanjem časo-
slova u Katedrali zajedno s kanonicima i
Nadbiskupom, uz sudjelovanje nekolicine
vjernika. Obredi Velikoga petka slavljeni
su navečer, u 19 sati. Muka Gospodina
našega Isusa Krista po Ivanu pjevala se
prema napjevu mo. don Šime Marovića,
propovijedao je župnik don Tomislav
Ćubelić. Po završetku obreda slijedila je
teoforijska procesija po Peripteru s kojega
je Nadbiskup udijelio blagoslov Gradu i
Nadbiskupiji.
Liturgijski vrhunac Velikoga tjedna bilo
je Vazmeno bdjenje, koje je na najsveča-
niji način proslavljeno, tako da su nazočni
vjernici mogli osjetiti uskrsnu radost. Na-
kon bdjenja smo se s našim odgojiteljima
i časnim sestrama okupili na agape, koje je,
kao i svake godine, proteklo u srdačnom
ozračju. Na sam dan Uskrsa je slavljena
pontifikalna misa u 10 sati, nakon koje su
bogoslovi otputovali svojim domovima
na jednotjedni odmor.
Treba još spomenuti da je nekolicina bo-
goslova, pored svih dužnosti u Katedrali,
također pjevanjem i ministriranjem uveli-
čala liturgijska slavlja u nekim splitskim
samostanima časnih sestara (anćele, milo-
srdnice, klarise i školske sestre franjevke),
osobito preuzevši uloge u pjevanju Muke
Gospodnje.

Pjevanje u Zavodu

Godine 2002., na poticaj

maestra don Šime Maro-
vića, nabavljene su kla-
sične orgulje za potrebe
bogoslužja. Orgulje su
proizvod tvrtke Friedrich
Weigle iz Echterdin-
gena, opus 816, godina
proizvodnje 1942.

Imaju jedan manual i pe-

dal. U manualu imaju regi-
Piše: Ivan Marčić, v. god. stre: Gedackt 8´, Rohrflöte

C
entralno bogoslovno sjemenište od
svoga nastanka posebnu pažnju posve-
ćuje pjevanju. Tako se kroz odgoj sve-
ćeničkih kandidatima preko brojnih glazbenih
aktivnosti nudi mogućnost učenja i vježbanja
u pjevanju i sviranju. Uz zavodsko pjevanje, u
kojem se vježba svakodnevno liturgijsko pjeva-
nje, postoje i skupine koje, uz veći trud, izvode
malo zahtjevniji repertoar. U našoj zajednici
tako postoji zbor bogoslova koji se naziva
“Muški komorni zbor CBS-a”. Voditelj zbora je
bogoslov Ivan Marčić.
Razvio se iz bogoslovske klape koja je prijaš-
njih godina djelovala u CBS-u. Zbog potreba
koje su se javile, klapa je od ove akademske
godine (2009./10.) proširena u zbor koji sada
4´, Principal 4´, Gemshorn
broji 16 članova. Zbor se tako, kroz probe koje
2´, Mixtur IV i Krummhorn
se održavaju više puta tjedno, priprema za sve
8´. U pedalu imaju registar
važnije događaje u Bogosloviji, ali i šire. Tako,
Subbass 16´. Od spojki, or-
uz proslave u Bogosloviji, zbor nastupa i po žu- gulje imaju spoj manuala
pama u Splitu. Na poseban način valja izdvojiti na pedal. Prijenos je me-
nastup u katedrali sv. Dujma. Kruna godine bio hanički. Orgulje ukupno
je nastup na III. kongresu bogoslova Crkve u imaju 363 svirale (336 u
Hrvata u Sarajevu. manualu i 27 u pedalu).
Zbor njeguje sakralnu glazbu: od gregorijanskih Orgulje je 2002./2003.
napjeva, klasične polifonije, do zborske glazbe obnovio orguljar Marko
XX. stoljeća. Ipak, nije mu strano zapjevati ni Rustija, te su postavljene i
svjetovni, posebno dalmatinski repertoar. stavljene u uporabu u ljeto
2003. Orgulje sviraju re-
Neka ovaj radosni pjev, po zagovoru sv. Ceci- dovno na svim liturgijskim
lije, zaštitnice glazbe i pjevača, što duže potraje i slavljima.
radosno odzvanja ovim prostorima. (Marko Pranić, I. god.)

PUT - glasilo Bogoslovije u Splitu 45

 PUT
glasilo Bogoslovije u Splitu
SADRŽAJ
R azmišljanja o svećeništvu
ISSN 1331-1034
»» Dragi bogoslovče, tebi na razmišljanje, s ljubavlju 4
god. XXXII, br. 23
»» Svećenik – revolucionar ljubavi 6
»» Stepinac o svećeništvu 8
Izdaje:
»» Svećenik – putokaz u nebo 9
Centralno
bogoslovno sjemenište
»» Marija – majka svećenika 10
Zrinjsko-frankopanska 19
»» Bog na ulicama moga grada 12
HR-21000 Split
»» Razgovor s don Ivanom Čotićem 14
http://www.cbs-split.hr
»» Anketa među bogoslovima 16
»» Propovijedati Evanđelje na digitalnom kontinentu 19
Odgovara: Naši pogledi
Mate Uzinić, »» Izazov suvremene znanosti 20
rektor
»» Prvi je onaj koji je posljednji 22
»» Abraham povjerova Jahvi
Glavni urednik: i to mu se uračuna u pravednost 23
Franjo-Frankopan Velić »» Susret s neobičnom djevojkom 24
»» Zakon i ljubav 25
Uredničko vijeće: »» Pred otajstvom Euharistije 27
Ante Bitunjac
Danijel Jurić Običaji
Ivan Jurin
»» Ustim’, srcem častimo te, sveti Križu Isusov 28
Ivan Marić
Nikola Mikačić »» (Ne)zaboravljeno vrijeme 29
Miroslav Rubić »» Procesija “Za križen” 31
Mislav Šaškor
Ratomir Vukorepa R azno
»» Što se to zbiva pred našim očima, čemu smo mi to
Lektorirao: svjedoci? U Rimu prije pet godina. 33
Ivan Marčić »» Razgovor s panamskim biskupom
Audiliom Aguilar Aguilarom 35
Grafička priprema: »» Posjet Zajednici Cenacolo i razgovor
Ratomir Vukorepa s bivšim ovisnikom 37
»» Čemu se živcirati? 38
Naklada:
Iz života CBS-a
450 primjeraka
»» Kronika Bogoslovije 39
»» Dojmovi s volontiranja 44
Tisak:
»» Veliki tjedan u Katedrali 44
Print studio “Redak”
»» Pjevanje u Zavodu 45

Slika na naslovnici: Put do crkvice sv. Jere na Marjanu

S našim domaćinima iz župe sv. Luke, Mjesečna duhovna obnova
Novi grad (Sarajevo)

Duhovnik za kormilom: Spasi me, Bože:

vode mi dođoše do grla! (Ps 69, 2) Poljud je blizu: “Sa Hajdukom sve do neba…”

Treći kongres bogoslova Crkve u Hrvata u Sarajevu

 e vježbe
Duhovn
2009.
14. 11.
Vepric,