Professional Documents
Culture Documents
Pravni Položaj I Unutrašnjo-Politički Razvitak BiH Od 1878 - 1917
Pravni Položaj I Unutrašnjo-Politički Razvitak BiH Od 1878 - 1917
1
Muslimanska narodna organizacija
2
Burian u početku nije htio priznati Egzekutivni odbor i nastojao je riješiti muslimansko
pitanje preko Zemaljskog povjerenstva. Međutim, Povjerenstvo odgovara da nije
ovlašteno da govori u ime naroda, a o tome svjedoči uspjeh MNO na prethodnim
izborima. Dobivši tako nedvosmisleno priznanje da je jedini pravi zastupnik
muslimanskog naroda, Egzekutivni odbor razvija široku aktivnost. Uspio je zainteresirati
izvanbosansku javnost za muslimansko pitanje a posebno Mađare.
Glavni pravac djelatnosti MNO bio je usmjeren na pitanje vjerske i vakufsko-meafirske
autonomije i zaštitu posjedničkih interesa zemljovlasnika.
Zemaljska vlada je 4. aprila 1907. godine zvanično izjavila da prihvata Egzekutivni odbor
kao predstavnika muslimanskog naroda. Na osnovu ovog priznanja Egzekutivni odbor
podnosi 1. jula 1907. godine ministru Burianu predstvaku u kojoj rekapitulira cijeli tok
autonomne borbe, obrazlaže sporna pitanja i nove zahtjeve. U predstavci su posebno
naglašena ekonomska pitanja, traži se ukidanje vanrednih policijskih mjera koje
obespravljuju bh. Građane. Na iznesenu predstavku Burian je reagovao tako što je
naglasio da se pitanje vjersko-prosvjetne autonomije mora posmatrati odvojeno od
ekonomskog. Poseban problem predstavljalo je pitanje Menšure, tj. ko će davati duhovnu
investituru reis-ul-ulemi kao vrhovnom poglavaru islamske zajednice u BiH. Zbog
nemogućnosti dogovora Firdus predlaže da se odgovor potraži od carigradskog šejh-ul-
islama. Na odluku iz Carigrada dugo se čekalo, pošto je Austrougarska diplomatija svim
silama radila da rješenje bude u njenom interesu. Neposredno pred aneksiju stigla je
odluka šejh-ul-islama, koja je u 3 tačke sadržavala kompromis između zahtjeva MNO i
vlade:
1). Duhovna izborna kurija izabrat će tri kandidata za mjesto reis-ul-uleme i podnijet će
vladi njihova imena; 2). Car i kralj će jednog od te trojice imenovati za reis-ul-ulemu;
3) Duhovna kurija će sastaviti molbu na ime ovog izabranog kandidata koji će se pomoću
izjave Austrougarskog poklisarstva u Carigradu uputiti šejh-ul-islamu radi izdavanja
menšure.
Međutim, samo nekoliko dana nakon što je odgovor stigao, došlo je do aneksije, pa je to
pitanje izgubilo politički i državno-pravni značaj. Car je 15 aprila 1909. godine
sankcionisao «Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih
poslova U BiH, koji je stupio na snagu u maju 1909. godine.
Muslimanska narodna organizacija nije imala većeg uspjeha u nekoliko pokušaja da
modernizira i ojača muslimansku privredu. Osnovnu socijalnu bazu stranke činilo je
muslimansko gradsko stanovništvo, sitni trgovci i zanatlije. Nerazvijenost i pretežno
esnafski karakter muslimanske gradske privrede pokazuje činjenica da je u poslovima
novca, kredita i osiguranja bilo angažirano svega pet Muslimana kao sopstvenika sa 37
namještenika. Najstariji čisto muslimanski novčani zavod je Prva muslimanska kreditna
zadruga u Tešnju koja je onda ubrzo prerasla u Muslimansku trgovačku i poljodjelsku
banku d.d. u Tešnju sa kapitalom od 600 000 kruna.
Srž ogromnog programa MNO sastoji se u insistiranju na privatno-pravnom karakteru
postojećih zemljišnih odnosa u BiH. rješenje agrarnog pitanja vidi u ugovoru između
kmetova i aga, a ne u nekom statutu ili zakonu. MNO nije uživala podršku inteligencije.
Faktički, to je bila stranka bez intelektualnog vodstva. Zbog toga ona u kulturnom radu
neće postići značajne rezultate. Jedini veći uspjeh stranka je postigla preuzimanjem
kontrole nad muslimanskim potpornim i humanitarnim društvom «Gajret» koje je 20.
februara 1903. godine osnovala i vodila grupa intelektualaca – političkih protivnika
3
MNO. «Gajret» je jedva uspijevao obezbjediti 2-8 stipendija godišnje, u odnosu na
«Prosvjetu» koja je davala 70-90 , te «Napredak» koji je davao oko 30 stipendija. MNO
je bila u izvjesnom akcionom savezu sa srpskim nacionalno-političkim pokretom, ali se
to od naroda pokušalo što više sakriti, obično se opravdavalo time što u programu Srpske
narodne organizacije stoji da je «BiH sastavni dio Turske carevine, kojima Austrougarska
upravlja na osnovu mandata evropskih sila». Pismena saradnja sa SNO je uglavnom
izbjegavana.
4
Pored ove grupe u Mostaru, među intelektualcima se javlja jedna oportunistička,
proaustrijska struja u Sarajevu na čelu sa sarajevskim ljekarom dr. Lazarom
Dimitrijevićem koji je bio zagovornik radikalnog rješenja agrarnog pitanja. Osnovao je
časopis «Dan» u kojem je propagirao to radikalno rješenje. Smatrao je da će
Austrougarska osloboditi srpske kmetove ukoliko se prema njoj budu držali lojalno. Zbog
prorežimske politike, ova struja nije uživala podršku, a nakon što je u maju 1907. godine
dr. Dimitrijević osnovao svoju «Srpsku narodnu samostalnu stranku» reagovala je i
mostarska grupa oštrim osudama, ali i sazrijevanjem vijesti o potrebi osnivanja jedne
nacionalne organizacije. U centar svog programa ova grupa stavlja zahtjev da narod
dobije što veće građanske slobode, zatim se zahtijeva sređivanje agrarnih prilika,
samostalno carinsko područje itd. U nacionalnom pitanju program «Naroda» imao je
osjećaj i za bosanstvo i za jugoslovenstvo. List je nagalašavao da će Srbi zastupati srpsko
nacionalno stanovište, ali da neće nikome nametati srpsko ime.
Zasjedanje Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta u maju 1907. godine trebalo je
poslužiti za prevazilaženje sukoba između različitih struja. Rezultat je tzv. Sarajevska
rezolucija od 11/12 maja 1907. godine. U rezoluciji se naglašava da je srpska politička i
privredna organizacija stvorena na najširoj i čisto demokratskoj osnovi najpreča potreba.
Cilj organizacije je autonomija «otadžbine» koja se jedino može izvojevati posredstvom
građanskih sloboda i ustavnog života. Taj cilj može se postići samo kroz saradnju sa svim
domaćim «elementima», posebno sa Muslimanima. Odluku o osnivanju organizacije
donijet će narodna skupština na kojoj će učestvovati poslanici svih mjesta u BiH.
Skupština će se sazivati najkasnije u roku od tri mjeseca u Sarajevu, a pravo aktivnog i
pasivnog izbora imaju svi punoljetni Srbi-domaći sinovi. Svaki politički kotar bira
poslanika, a Brčko, Bijeljina, Tuzla, Prijedor, Bosanska Gradiška, Prnjavor, Nevesinje,
Stolac, i Bosanska Krupa po dva poslanika. Sarajevo, Mostar i Banja Luka biraju po
četiri poslanika. U izradi Sarajevske rezolucije aktivno su učestvovali i predstavnici
upravo stvorene radikalno-nacionalističke srpske grupe iz Bosanske Krajine. Neposredno
poslije rezolucije ova grupa je u Banja Luci pokrenula list «Otadžbina», po kojem je
kasnije i sama nazvana. Glavni urednik bio je Petar Kočić. Oko njega se okupila jedna
manja grupa intelektualaca koja je brzo napustila ideju o samostalnoj političkoj ulozi
inteligencije i političke se vezala sa seljaštvom. Program «Otadžbine» je uglavnom bio
identičan sa programom «Naroda». List je radio sa na narodnom prosvjećivanju,
kritikovao nemar uprave u tom pogledu, borio se za reviziju crkvene-prosvjetne uredbe
itd. U nacionalnom pitanju smatralo se da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje. Vlasti
su često reagirale na pojavu rezolucije, a učesnici su uglavnom novčano kažnjeni.
Međutim takav stav vlade nije pokretao Privremeni odbor koji je tražio da se direktno
obrati zajedničkom ministru finansija Istvanu Burianu. Krajem 1907. godine to im je
pošlo za rukom, kada je Burian primio političke organizacije, uz uslov da se ne ističe
program koji je iznesen na Sarajevskoj rezoluciji.
Tokom septembra izvršeni su izbori za srpsku narodnu skupštinu koja se sastala i radila u
Sarajevu od 27-31. oktobra 1907. godine. Poznata je i po nazivu Mitrovdanska skupština.
Prisustvovao joj je 71 delegat. Formirana je Srpska narodna organizacija i usvojen njen
program. Među delegatima su dominirali trgovci, sveštenici i nešto svjetovne
inteligencije. Zasjedanja skupštine su bila zatvorena, bez prisustva javnosti i predstavnika
vlasti.
5
Centralno mjesto u programu Srpske narodne organizacije imaju nacionalno-politički
zahtjevi za autonomiju BiH u kojoj bi Srbi kao relativna većina bili dominantan politički
faktor. U programu se polazilo od opšteg principa narodnog samoopredjeljenja i
suvereniteta, građanskih i političkih sloboda, ravnopravnosti svih građana pred zakonom,
svestranog podizanja svih staleža, jednakosti svih vjeroispovijesti čije razlike ne smetaju
ništa «zajednici narodnih interesa» itd. U državnopravnom pogledu SNO smatra da je
BiH sastavni dio Turske carevine kojim Austrougarska na osnovu mandata evropskih sila
upravlja. Službenim jezikom smatrali su srpski jezik, smatrali su da je neophodno
obuzdati činovničku samovolju i vlast žandarmerije, da vlada mora raditi na širenju
pismenosti na olakšavanju vojne službe koja se isključivo mora vršiti u BiH itd.
Osnivanjem jedinstvene stranke nisu nestale razlike između srpskih političkih grupa koje
su ušle u ovu organizaciju. Na Mitrovdanskoj skupštini postignuto je jedinstvo u
osnovnom cilju, a to je autonomija BiH, odnosno demokratizacija političkog i javnog
života. U pogledu ostalih ciljeva i metoda političke borbe ostale su određene razlike
između «starijih» i inteligencije i sa druge strane, između grupe oko «Naroda» i
«Otadžbine».
Aneksija, te kasnija diskusija oko ustava održali su SNO na okupu, ali će se u toku rada
prvog bosanskog sabora, faktički raspasti na tri stranke. ¸
U hrvatskom političkom pokretu s početka 20. stoljeća javile su se dvije struje: klerikalna
i građansko-liberalna. Inicijativu za stvaranje jedne hrvatske političke organizacije dala je
liberalno-politička struja, pa je krajem februara 1908. godine osnovana Hrvatska narodna
zajednica. Temelji ove organizacije položeni su još ranije, u avgustu 1906. godine na
skupštini u Docu kod Travnika. Istaknuta je potreba formiranja jedne narodne, prosvjetne,
gospodarske i političke organizacije. Izabran je odbor od 6 članova: Nikola Mandić, M.
Katičić, dr. Jozo Sunarić, St. Kukrić, dr. Ivo Pilar(teoretičar i ideolog ovog pokreta) i
Đuro Džamonja.
Tri osnovna principa za koje se HNZ zalaže jesu:
1) Jedinstvenost političke misli i akcije, jer se Hrvati kao brojno i socijalno-ekonomski
najslabiji elemenat, jedino tako mogu razvijati, a to je potreba:
a) bezuslovna solidarnost svih Hrvata i
b) saradnja i pridobijanje Muslimana za nacionalni pokret Hrvata radi postizanja
većine.
2) Što skorija promjena pravnog statusa BiH, ali u pravcu sjedinjenja sa Hrvatskom i
3) Održanje zatečenih odnosa u BiH u smislu isključivanja pripajanja nekoj balkanskoj
državi čime bi Hrvati brojno i ekonomski slabi, postali «neravnopravni».
Zemaljska vlada je u novembru 1907. godine odobrila pravila NHZ-a, pa je NHZ već u
toku januara 1908. godine sproveo organizaciju po okruzima i izbrisao središnji odbor za
cijelu zemlju. Konstituirajuća sjednica središnjeg odbora održana je 21. februara 1908.
godine a izabrani su dr. Nikola Mandić za predsjednika, Nikola Preka za tajnika, a za
članove Ivo Budimirović, Jozo Sunarić, fra. Marijan Dujić, dr. Milan Katić, Aleksa
Cvijetić, Ivo Pilar, Hamid Šahinović-Ekrem, Stjepan Mikić, Pavo Grgić, Kosta Đebić-
Marušić, Đuro Džamonja i Dane Čubelić.
6
U programu HNZ zahtijeva se aneksija BiH, i priključenje Hrvatskoj, jer je BiH po pravu
hrvatska zemlja, a Muslimani su po narodnosti «neprijeporni Hrvati». Kada su u pitanju
odnosi sa Srbima, bosanski Hrvati nastojat će s njima održavati najbolje odnose. Prema
Zemaljskoj vladi HNZ zauzima neutralan stav («ne može biti narodna i ne može u
potpunosti udovoljiti narodnim potrebama»). Član HNZ-a može može biti svaki odrasli
Hrvat koji je pripadnik BiH ili državljanin neke od obje polovine Monarhije, a koji trajno
obitava u BiH. dakle, članovi HNz mogu biti i nekatolici, protiv čega istupa Štadlerova
grupa koja je smatrala da «prava realna narodna hrvatska politika u BiH mora poći od
onoga što je njeno, a to je isključivo narod katoličke vjere u ovim zemljama». HNZ ipak
nastoji održati jedinstvo sa Štadlerovom grupom jer joj je za političko djelovanje
potreban oslonac u crkvenoj hijerarhiji. Iz želje za saradnjom sa Štadlerovom, vjerovatno
je došlo i do promjene u formulaciji člana 2. programa HNZ-a. U prvoj verziji stoji da je
svrha HNZ-a gospodarstvo i prosvjetno podizanje hrvatskog naroda u BiH, a politička
djelatnost je isključena. Druga verzija kaže da je svrha HNZ-a gospodarstvo-prosvjetno-
društveno-kršćansko moralno podizanje hrvatskog katoličkog naroda u BiH, usljed čega
HNZ, budući katoličko društvo, to u vjersko-prosvjetnim pitanjima stoji prema svakome
na stanovištu katoličke vjere. Smatra se da je ovo bio određeni ustupak Štadleru, mada su
franjevci, članovi središnjeg odbora HNZ-a smatrali da konfesionalnost ne treba uplitati u
narodnu organizaciju. U osnovi političke strategije HNZ-a ležalo je uvjerenje o
malobrojnosti Hrvata u BiH. Konfesionalnost kao ključ nacionalnosti ne može koristiti
toliko Hrvatima koliko Srbima i Muslimanima. Zato vodstvo stranke smatra da HNH
mora biti nadkonfesionalna organizacija, čime se nastojalo privući Muslimane. SNO, kao
i Splitska «Sloboda» (organ Hrvatske napredne stranke u Dalmaciji) zauzeli su izuzetno
negativan stav prema HNZ.
Hrvatska narodna zajednica nije tražila proširenje građanskih sloboda, niti ostranjenje
stranaca iz državne službe, a ni po agrarnom pitanju nije zauzela poseban stav. Oni su svu
pažnju usmjerili na ostvarenje hrvatskih državnopravnih ciljeva koji su se mogli ostvariti
jedino pridobivanjem Muslimana.
HNZ je posebno očekivala da će ostvariti čvršću saradnju sa Muslimanskom naprednom
strankom, ali kad je shvatila da MNS ne uživa ugled među muslimanskim narodnom,
okrenula se ka Muslimanskoj narodnoj organizaciji.
Dok za hrvatsko seljaštvo nije skoro ništa učinila, HNZ je istovremeno preduzela niz
mjera za stvaranje što brojnijeg građanskog sloja, inteligencije, trgovaca i zanatlija. U tu
svrhu joj je bio potreban novac za stipendije, pa je HNZ napala konkordat iz 1881.
godine kojim su sve sredstva za školovanje koncentrisana u Vrhbosanskom ordinarijatu.
Štadlerova crkvena hijerarhija ovo odlučno odbija i reaguje stvaranjem vlastite stranke
«Hrvatske katoličke udruge».
Hrvatska katolička udruga je bila jedina klerikalna stranka u BiH. Štadler je riješio da
osnuje svoju stranku pošto je uvidio da ne može preuzeti vodstvo nad HNZ. Odlukom o
tome donio je u vrijeme aneksije, pošto se konsultirao sa Franjom Ferdinandom i
austrijskim hrišćanskim socijalistima. Sve do maja 1909. godine Štadler je uporno
pokušavao da preuzme postojeću organizaciju HNZ. On je ranije, 18. decembra 1908.
7
godine održao sastanak sa svojim područnim sveštenstvom sa koga je ultimativno
zahtijevao da HNZ do 20. januara 1909. godine promijeni pravila u potpunom katoličkom
duhu, a u par navrata je pokušao odstraniti Mandića i preuzeti vođenje HNZ. Nakon
izbora novog rukovodstva stranke u martu i aprilu 1909. godine, novi središnji odbor na
sjednici 21. maja 1909. godine zaključuje da se Štadlerom ne može biti više nikakvog
sporazuma. Tako od maja 1909. godine klerikalci izlaze otvoreno sa prijedlogom o
osnivanju svoje političke stranke. Septembra 1909. godine pojavila se serija članaka sa
nazivom «Hrvatska katolička udruga za BiH», što će kasnije postati i zvanični naziv
stranke. Vođena je široka propagandna akcija preko «Hrvatskog dnevnika» i «Vrhbosne»
kako bi se razbio HNZ i pridobile pristalice za HKU. Osnivačka skupština HKU održana
je u Sarajevu 18. januara 1910. godine. Skupštini je prisustvovalo nešto građana i
cjelokupan svjetovni kler u Sarajevu. Tu je usvojen program koji se temeljio na programu
Starčevićeve stranke prava od 26. juna 1894. godine. U programu se jasno podržava
izvršena aneksija i zahtijeva trijalističko preuređenje Monarhije.
HKU će na temelju državnog prava i narodnog načela raditi svim zakonitim sredstvima
da se hrvatski narod ujedinji (BiH sa Hrvatskom, između ostalog). Članom HKU može
biti svaki punoljetni Hrvat koji je hrvatsko-ugarski austrijski državljanin ili pripadnik
Bosne i Hercegovine. Hrvatska katolička udruga posebno naglašava naklonost prema
Muslimanima s kojima katoličke Hrvate vežu narodni opstanak, tradicija i narodno
načelo. U programu se dalje ističe da će se raditi na jačanju i širenju hrišćanskog morala,
prosvjete i vjerskog osjećaja među katolicima.
HKU zahtijeva oslobađanje kmetova na što lakši i brži način. Štadler je zahtijevao od
Zemaljske vlade da hitno odobri pravila HKU. Vlada je oklijevala zbog povezivanja na
program stranke prava iz 1894. godine, ali je prećutno odobrila rad HKU i njen izlazak na
izbore. Formalna potvrda stigla je tek 1911. godine.
8
broj državnih činovnika od kojih su po aktivnosti posebno zapaženi Osman Nuri Hadžić i
Edhem Mulabdić.
Napredni Muslimani su se u suštini borili za iste ciljeva kao i nosioci autonomnog
pokreta, ali su se sa njima razilazili u metodi i taktici te borbe, smatrali su da je došlo
vrijeme «zamjene oružja knjigom i naukom». Smatrali su da se muslimanski ciljevi mogu
najbolje ostvariti prihvatanjem Austrougarske uprave kao nečeg što je trajno i definitivno
riješeno i izvjesnim povezivanjem sa hrvatskom građanskom politikom koja je manje
opasna od srpske politike. Napredni Muslimani bili su za održanje tada postojećih
agrarnih odnosa. Njihovi pozivi na prosvjetu i prihvatanje zapadne kulture nisu upućeni
širokim slojevima muslimanskog naroda, nego njegovoj posjedničkoj klasi-begovima i
bogatijim građanima.
Bez obzira na brojne kulturne akcije, napredni Muslimani nisu uspjeli ostvariti značajniji
uticaj u muslimanskom narodu (nisu se identificirali s narodom). Ipak, postignuti su neki
značajniji rezultati kao npr. Pokretanje prvog muslimanskog književnog lista «Behar»,
1900. godine od strane književnika Safeta-bega Bašagića, Edhema Mulabdića i Osmana
Nuri Hadžića. Časopis je finansirao Adem-aga Mešić. Zadatak lista je bio književno i
publicističko prikazivanje muslimanskog narodnog života, sa namjerom da se utiče na
njegovo oblikovanje, usmjeravanje u pravcu prosvjetnog i kulturnog usavršavanja i
napretka. Drugo značajno ostvarenje naprednih Muslimana je osnivanje društva «Gajret»,
20. februara 1903. godine. Nad Gajretom će kasnije, 1907. godine upravu preuzeti MNO.
Vremenom među «naprednim Muslimanima» sazrijeva uvjerenje o neophodnosti
formiranja vlastite stranke. Osnivačka skupštine Muslimanske napredne stranke održana
je u Tešnju, 24-26. avgusta 1908. godine. Na skupštini je izabran odbor te stranke, te
njegov predsjednik Adem-aga Mešić i sekretar Zija-beg Đonlagić.
9
aneksiju, vodila prohrvatsku i prorežimsku politiku i stoga je bila krajnje nepopularna u
narodu.
31. januara 1910. godine MNS je revidirala svoj program, jasno se odrekla prohrvatske
orijentacije i uzela naziv Muslimanska samostalna stranka.
Kada je u Turskoj izvršena mladoturska revolucija, proglašenjem ustava 23. jula 1908.
godine, Austrougarska zajednička vlada ocijenila je da je Turska pala «pod likvidaciju» i
da je došao dugo očekivani trenutak za aneksiju. Taj čin smatrao se neophodnim kako bi
se spriječio uticaj mladoturske revolucije u BiH. Mladoturska revolucija je učinila pitanje
ustavnosti u BiH veoma aktuelnim, ali vlada je bila mišljenja da se davanje ustava ne
može zamisliti prije aneksije. Najvažniji preduslov za rad na aneksiji je da se postigne
unutarnji sporazum o državnopravnim pitanjima između vlada Austrije i Ugarske.
Poduzimane su brojne mjere (diplomatske, i druge) na pripremanju aneksije u BiH.
Obavljeni su «tajni» razgovori sa članovima muslimanske i srpske opozicije. U Beču je
odlučeno da se velike sile obavijeste o aneksiji ručnim pismom Franje Josipa, koje će 5.
ili 6. oktobra ambasadori uručiti njemačkom i ruskom caru, britanskom i italijanskom
kralju i predsjedniku Francuske. Proglas i sam akt aneksije, koje je londonski «Times»
označio kao primjer političkog cinizma, izazvali su veliku diplomatsku krizu. Britanija i
Francuska su smatrale da je Austrougarska aneksijom jednostavno izmijenila Berlinski
ugovor, te da takav postupak predstavlja veliki udarac javnom povjerenju. Aneksija je
izazvala veliko uzbuđenje i u Italiji, Rusiji, Srbiji i Crnoj Gori, te Turskoj. Njemačka je
odlučno podržala Austrougarsku i upravo posredstvom njemačke diplomatije Turska će
nakon kratkih pregovora sa Austrougarskom primiti aneksiju 26. februara 1909. godine.
Austrougarska se obavezala da će isplatiti Turskoj 2,5 miliona funti sterlinga i dati joj
druge ekonomske koncesije i obezbjediti punu vjersku slobodu za muslimansko
stanovništvo u BiH. Aneksijom je formalno prekinuta višestoljetna veza BiH sa
Osmanskim carstvom.
U Sarajevu se već 6. oktobra saznalo za aneksiju. Proglasu aneksije vlasti su u cijeloj BiH
pridavale veliki značaj, a samom činu svečani karakter. Proglas aneksije objavljen je 7.
oktobra ujutro vojsci i svim oružničkim stanicama. Odštampan je u Beču, latinicom i
ćirilicom u po 6200 primjeraka i po posebnim kuririma dostavljen okružnim
predstojnicima. Sarajevski gradonačelnik Esad ef. Kulović plakatima je pozivao
građanstvo da u slavu historijskog čina aneksije tri dana drži okićene i osvijetljene kuće. I
pored ovih spoljnih manifestacija u prilog aneksije, vlasti su nastojale u prvim
najkritičnijim danima izolirati BiH od spoljnog svijeta. Sve telegrafske i telefonske veze
sa Sarajevom bile su blokirane od 7. do 11. oktobra. Vođe MNO i SNO su u trenutku
kada je stigao proglas aneksije bili na putu za Budimpeštu gdje su išli s namjerom za
zahtjevaju da se u zemlji uvede ustavnost. Inače, oni su za aneksiju saznali ranije i
pokušavali najprije u Sarajevu, a onda u Slavonskom Brodu održati zajedničku skupštinu
10
radi zauzimanja stava prema predstojećim događajima, ali vlasti su to spriječile.
Skupština je održana u vozu za Budimpeštu. SNO je izdala sopstveni kominike u kojem
savjetuje narodu mirno i suzdržljivo držanja u nastaloj kritičnoj situaciji. Predstavnici
MNO i SNO su izdali 11. oktobra u Budimpešti zajedničku poruku narodu u BiH. Od
naroda se zahtijeva da ostane miran i sačeka odluku velikih sila, da ne poduzima nikakve
nagle odluke, a posebno da se ne seli iz domovine.
Kod većine Muslimana iznenada i brzo sprovedena je izazvala zaprepaštenje. Teško je
bilo povjerovati da je tako jednostavno uklonjen sultanov suverenitet, širio se strah da
islam neće biti zaštićen, a obećanje ustava imalo je malo odjeka, razumijevanja među
Muslimanima. Katolici su vijest o aneksiji pozdravili sa otvorenim oduševljenjem. Mladi
franjevci šire ekstremnu hrvatsku nacionalnu propagandu, zahtijevaju priključenje BiH
Hrvatskoj. Kod Srba je aneksija izazvala težak utisak, ali uglavnom među građanima, dok
se na silu osjećala izvjesna lojalnost prema vlasti.
HNZ pozdravlja aneksiju i šalje brojne deputacije da izraze zahvalnost hrvatskog naroda
za aneksiju. U Beč odlazi i poklonstvena deputacija dr. Lazara Dimitrijevića, a 4.
novembra 1908. godine i gradonačelnik Kulović vodi jednu muslimansku deputaciju u
Beč. Inače, MNS je podržala aneksiju kriveći pri tome Mladoturke, političke trzavice u
«našoj domovini» i srpsku propagandu izazivanja Austrougarske. MNO je oštro osudila
Kulovićev postupak, posebno zbog njegove izjave da su Muslimani sretni i zadovoljni
akcijom, jer je tim aktom prestao strah da će se BiH povratiti ponovo pod zulumćarsku
Tursku. Najveću poklonstvenu deputaciju predvodio je Josip Štadler (oko 430 lica) i iznio
svoj prijedlog o spajanju BiH sa Hrvatskom.
Dok su u Beč odlazile poklonstvene delegacije, MNO je uputila svog predsjednika
Firdusa u Carigrad da dobije upute za dalje djelovanje. Obratio se mladoturcima, ali nije
uspio ništa postići. Primijetio je da mladoturci «hoće da samo Bošnjake što bolje
propazare u pregovorima sa Austrijom».
Krajem decembra prvaci MNO održali su sastanak u Morića hanu u Sarajevu i zaključili
da Muslimani ostanu mirni i da za sve nepravde narod odmah javlja Egzekutivnom
odboru koji će dalje preuzimati korake. Srpska narodna organizacija agitirala je po
inostranstvu, uglavnom u Rusiji, protiv aneksije, ali će, kasnije iskazati lojalnost vladi.
Zajedničko ministarstvo finansija pristupa formiranju ustavne ankete početkom februara
1909. godine. Anketa bi raspravljala o budućem bosanskom ustavu na osnovu nacrta koji
je po Burianovim uputstvima radila Zemaljska vlada. Vlada je pozvala ugledne pojedince
iz svih konfesija da učestvuju u anketi: 8 Srba, 10 Muslimana, 5 Hrvata i 1 Jevrej. Pet
pozvanih predstavnika SNO koji su prvog dana, 8. februara, prisustvovali sjednici ankete,
dali su sljedećeg dana izjavu da neće učestvovati u radu ankete, jer u nju nisu pozvani
kao zastupnici naroda. Od deset pozvanih Muslimana samo trojica (Firdus, Miralem i
Karabeg) su bili članovi MNO, a ostali prorežimski ljudi, pa su se ova trojica izgovorili
ličnim razlozima i odbili poziv da učestvuju u radu ankete.
Aneksija i njeno priznanje od strane Turske izazvali su ono čega su se svi plašili –
iseljavanje Muslimana. Neki za iseljavanje nisu krivili samo Austrougarsku nego i
Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju. Samo 1910. godine broj iseljenika
za Tursku bio je 17018. Vodstvo MNO pokušava spriječiti iseljavanje te pokušava ubrzati
pregovore sa vladom oko konačnog redigiranja Autonomno vjersko-prosvjetnog statuta
koji je donesen, konačno, u aprilu 1909. godine. U međuvremenu na Ilidži je održan
sastanak muslimanskih i srpskih predstavnika na kojem je opunomoćen Danilo Dinović
11
da ode u Beč i informira se o budućem ustavu. Međutim, Dinović je u ime bh. Srba
ponudio izjavu o lojalnosti. Zatim je i Jeftanovićeva grupa SNO posjetila Buriana u Beču
i priznala aneksiju. MNO oštro reagira na tu vijest, a Šerif Arnautović donosi odluku o
svom povlačenju iz političkog života zbog oportunizma grupe oko «Srpske riječi». MNO
je tek pred donošenje Ustava u februaru 1910. godine odlučila da prizna aneksiju.
Ovakav korak je na kraju bio potpuno logičan, pošto je MNO kao i ostale građanske
političke stranke željela i u novim okolnostima legalno djelovati, a prvi uslov za to bio je
priznanje aneksije.
12
1. Na prvom mjestu se traži ustavna zabrana vjerske propagande, 2. Da Sabor odlučuje o
zemaljskom proračunu i to u svim državnim prihodima i rashodima, te porezima,
3. Zatim, da Sabor odlučuje u pitanju željeznica i određivanju tarifa, 4. MNO se protivi
Zemaljskom vijeću o kojem je Benko govorio, 5. MNO je bila posebno odlučna u
zahtjevima za autonomiju BiH, 6. MNO naglašava dalja saradnju sa Srbima jer se i oni
zalažu da Bosnom i Hercegovinom upravlja bh. narod, odnosno zemaljski sabor u kojem
je trebalo sjediti 31 Pravoslavac, 24 Muslimana i 16 Katolika. Budući da je u
međuvremenu Jeftanović priznao aneksiju, od zajedničke borbe za autonomiju nije bilo
ništa. Dok je MNO bila u opoziciji, «napredni» Muslimani su vidjeli mogućnost da se
nametnu kao politički predstavnici muslimanskog naroda. Ustavni zahtjevi MNS svode
se na 4 tačke: 1. Zaštita muslimanskog stanovništva od konverzije, 2. Nepovredivost
privatne svojine i održanje agrarnih odnosa ozakonjenih Saferskom uredbom iz 1859.
godine, 3. BiH kao jedinstveno i nerazdruživo tijelo ne mogu se jedno od drugog
rastaviti, 4. Zaštita islamskog ženidbenog i nasljednog prava. U radu ankete predstavnici
MNS su vrlo živo učestvovali. Glavnu pažnju su usmjerili na obezbjeđenje protiv
majorizacije u saboru za ustavnu zaštitu postojećih agrarnih odnosa.
Na sjednici ankete 13. februara bilo je najviše govora o agrarnom pitanju. Neki su bili za
to da se agrarno pitanje riješi putem ustava, drugi putem plebiscita itd. Govorilo se i o
ukidanju kurijalnog sistema i uvođenju općeg, direktnog prava glasa. Taj sistem je bio po
volji Hrvata kao manjine, dok bi plebiscit više odgovarao Srbima jer su bili u većini.
Hrvatski učesnici u anketi 18. februara 1909. godine podnijeli su predstavku sa svojim
zahtjevima, prethodno pozdravljajući taj historijski događaj, aneksiju BiH. Traženo je da
se Hrvatima katolicima osigura 16 mandata kao narodni posjed, u strahu od
doseljeničkog elementa. Zatim je postavljen zahtjev da vlada odgovara saboru.
A po agrarnom pitanju, NHZ nije zauzela neki određeni stav, ali se zalažu za pravedno
rješenje tog pitanja putem sporazuma aga i kmetova.
Kad su u pitanju Jevreji, baron Benko je predložio da im se dodijeli jedan mandat u
gradskoj kuriji, sa čime su se složili predstavnici svih političkih grupa u anketi. U
političku borbu oko Ustava uključila se i Socijaldemokratska stranka, tražeći ukidanje
konfesionalnog i staleškog principa pri konstituiranju Sabora, te opće jednako pravo glasa
za sve građane BiH. Vlada se nije osvrtala na sve podnesene prijedloge. Cilj
austrougarskih zvaničnih faktora bio je da se odugovlači sa ustavnim pripremama. Rad na
ustavu tekao je krajnje sporo i bezvoljno. Kada se nakon godinu i po dana rada već
pripremalo proglašenje ustava, konačno je i MNO priznala aneksiju, tražeći povećanje
broja muslimanskih mandata u Saboru, na što nije bilo odgovoreno.
Ustav i za njega vezane zakone Franjo Josip je sankcionisao 17. februara 1910. godine, a
svečano su proglašeni u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. februara. Novi ustavni
poredak u BiH reguliran je sa šest zakona:
1. Zemaljski Ustav (Statut),
2. Izborni red,
3. Saborski poslovni red,
4. Zakon o društvima za BiH,
5. Zakon o skupljanu za BiH,
13
6. Zakon o kotarskim vijećima.
14
navršili 24 godine, samovlasni su i u zemlji stanuju barem jednu godinu. Od 72 birana
poslanika otpadalo je na prvu kuriju 18, na drugu 20, a na treću 34 poslanika. U prvoj
kuriji katolicima je pripadalo 4 mandata, muslimanima 6 i srbima 8 mandata.
U drugoj i trećoj kuriji zajedno katolicima je pripadalo 12 mandata, muslimanima 18 i
srbima 23, a jedan mandat u drugoj kuriji je pripadao jevrejima.
Po članu 24. Ustava mandat poslanika trajao je 5 godina, a članom 25. uskraćeno je
biračima pravo opoziva. Predsjednika i potpredsjednika nisu birali poslanici, nego ih je
na početku svakog zasjedanja imenovao car pri čemu je morao paziti da se na položaj
predsjednika biraju naizmjenično pripadnici sve tri konfesije. Poslovi komuniciranja
Sabora sa ostalim organima vlasti prenijeti su na Zemaljski savjet. Taj Savjet od 9
članova birali su poslanici Sabora. U Savjet se biraju srazmjerno predstavnici sve tri
vjeroispovijesti, a predsjednik Sabora je istovremeno predsjednik Zemaljskog savjeta.
Zajedno sa ustavom donijet je i Zakon o Kotarskim vijećima kojim su ukinuti dotadašnji
kotarski upravni medžlisi sa savjetodavnim glasom, a uvedena kotarska vijeća kao neka
vrsta biranih i samoupravnih organa. Zadatak Kotarskog vijeća je da učestvuje u upravi
javnih poslova kotara. Izbor Kotarskog vijeća je, također, prema konfesionalnom ključu.
Jedan mandat je dolazio na 1500 pripadnika određene konfesije u seoskim općinama i na
750 pripadnika u gradskim općinama. Mandat članova vijeća je trajao 6 godina.
Zemaljska vlada je 24. maja 1910. godine raspisala prve saborske izbore za 18 – 28. maj
1910. godine. Izbori u trećoj kuriji imali su se obaviti 18. maja, u drugoj kuriji 23. maja,
u drugom razredu prve kurije 25. maja i u prvom razredu prve kurije 28. maja.
Na izborima je SNO osvojila sve srpske mandate, ukupno 31, dok je Dimitrijevićeva
Samostalna stranka dobila svega nekoliko glasova i time se potpuno ugasila. MNO je
dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katoličkih, HNZ je dobila 12, a Štadlerova
HKU 4 mandata. Odziv birača bio je masovan. Muslimanska samostalna stranka
doživjela je velik poraz i optužila egzekutivce da su potisli muslimansku inteligenciju uz
pomoć Srba. Odmah poslije Saborskih izbora Bosnu je posjetio car Franjo Josif kada je,
31. maja izdao patent kojim se sazvao Sabor za 15. juni 1910. godine. Carskim ukazom
od 10. juna 1910. godine za predsjednika prve saborske sesije imenovan je Alibeg Firdus,
a za potpredsjednika Vojislav Šola i Nikola Mandić. Početak rada Sabora obilježen je
pokušajem atentata na zemaljskog poglavara Marjana Varešanina od strane jednog
srpskog omladinca. Drugi incident na početku rada Sabora vezan je uz imenovanje
njegovog predsjednika Firdusa. Nikola Stojanović je na drugoj sjednici, 16. juna 1910.
godine izjavio ispred «svih srpskih poslanika da oni u ime srpskog naroda iskazuju
žaljenje što zemaljska vlada prilikom sastavljanja prijedloga za imenovanje
predsjedništva nije poštovala principe relativne većine». Na ovo dolazi oštra javna izjava
MNO-a, što će biti samo uvod u kasnije oštre muslimansko – srpske sukobe u Saboru.
Već na drugoj sjednici, 16. juna 1910. godine sporazumno je izabran Zemaljski savjet od
devet članova: 4 Srbina, 3 Muslimana, 2 Hrvata. Proračunski odbor brojio je 18 članova,
15
a ostali izabrani saborski odbori brojali su 9 članova. Po strani se držala HKU koju je
NHZ na svaki način pokušavala izolirati, tako. npr. u proračunskom odboru nije bilo niti
jednog predstavnika HKU. Nakon izbora Zemaljskog savjeta i saborskih odbora
nastavljen je sporazuman rad, koji se manifestirao u zajedničkom zahtjevu da se prošire
ustavna prava, posebno nadležnost Sabora da se zakonom o šumskim globama olakša
položaj seljaštva i u veoma oštroj kritici vladinog prijedloga budžeta. Zajednički rad svih
grupa po ovim pitanjima bio je ostvarljiv, ali su se poteškoće javljale kad bi došlo do
agrarnog pitanja.
Na petoj Saborskoj sjednici, 23. jula 1910. godine 17 poslanika pripadnika svih političkih
grupa potpisalo je rezoluciju za reviziju Ustava sa akcentom na proširenje nadležnosti
Sabora. U ime NHZ-a rezoluciju je podržao Nikola Mandić, a ispred muslimanskog kluba
Šefkija Gluhić. Rezoluciju je podržao i poslanik HKU Josip Vancaš, ali je on u reviziji
vidio mogućnost da se BiH pripoji Hrvatskoj. Na kraju je i Stojanović podržao rezoluciju
čime je ona jednoglasno primljena. Njom se faktički tražilo državnopravno konstituisanje
BiH kao trećeg ravnopravnog partnera Austriji i Ugarskoj unutar Monarhije. U Saboru su
pokretana pitanja kao što su ukidanje naredbe o zabrani održavanja analfabetskih tečajeva
od strane lica koja nemaju pedagoške spreme, vođene su budžetske debate, kritikovana je
vladina finansijska politika, itd.
Opšta debata u Saboru iskorištena je za držanje programskih govora i opštu kritiku
Austrougarske uprave. Tako je npr, Jozo Sunarić obrazlagao hrvatsko državno pravo za
BiH, te istakao da i Srbi imaju pravo na BiH jer u njoj žive samo dvije narodnosti i to:
hrvatska i srpske narodnost. U ime Srpskog kluba govorio je dr. Nikola Stojanović.
Govor koji je u ime Muslimanskog kluba održao dr. Murat Šarić nije se osvrnuo na
nacionalističke državnopravne aspiracije prethodnih govornika, nego je mnogobrojnim
podacima ukazivao na težak položaj Muslimana i diskriminaciju koja se prema njima vrši
u državnoj službi, školstvu, vjerskom životu, itd.
U relativno mirnu budžetsku debatu, buru je unio dr. Ivan Šarić, nadbiskupski vikar
izjavom da je za autonomiju BiH, ali u «hrvatskoj» državi. Sabor je 4. augusta 1901.
godine većinom glasova usvojio zemaljski budžet čime je okončano prvo zasjedanje
Bosanskog Sabora. Međutim, to nije značilo povjerenje vladi. Vlada je poturanjem raznih
vijesti u štampi pokušala izazvati nepovjerenje i razdor među grupama u Saboru. Do
oštrih sukoba došlo je već tokom nastavka prvog zasjedanja, sazvanog za 7. novembar
1910. godine. Za prosuđivanje političkih prilika u zemlji i odnosa stranaka u Saboru, od
značaja su bili jedino zakon o poštanskim štedionicama, o fakultativnom otkupljivanju
kmetova i, naravno, budžet. Da bi osigurala usvajanje svojih zakonskih prijedloga, vlada
je nastojala stvoriti «radnu većinu» koja bi paralizirala opoziciju. Predstavnici sva tri
kluba su se pred nastavak Saborskog rada dogovorili da neće vladi izglasati budžet dok
ne dobiju garanciju da se zakoni potekli iz saborske inicijative, biti sankcionisani. Srpski
klub je istrajao u ovome, dok su Hrvati i Muslimani popustili vladinom pritisku i pristali
da se neka manje važna pitanja rasprave prije proračuna, čime počinje muslimansko-
hrvatski pakt koji se u Saboru prvi put pojavio u vezi sa raspravom o poštanskoj
štedionici. Vlada je prekršila Ustav kada je odlučila da za štedne uloge jamči vlada
zemaljskom imovinom jer je raspolaganje zemaljskom imovinom spadalo u nadležnost
Sabora. Nikola Madnić predložio je da Sabor usvoji rezoluciju kojom osuđuje postupak
vlade, za šta je imao i pristanak Muslimanskog kluba. Srpski poslanici negoduju na tu
rezoluciju i predlaže svoju. Debata o poštanskoj štedionici otvorila je proces političkog
16
prestrojavanja u svim saborskim grupama. Prvi put od okupacije došlo je do saradnje
između Hrvata i Muslimana.
17
je zaplašio muslimanske zemljoposjednike i presjekao sporazume i saradnju sa Srbima.
Smatra se da taj pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Kočića i njegovih drugova,
a cilj mu je bio pritisak na vladu kako bi ona odbacila fakultativni i usvojila obavezni
otkup. Muslimansko vodstvo potražilo je sporazum sa HNZ-om. Kao uslov za
prihvatanje fakultativnog otkupa HNZ je tražila da Muslimani podrže u Saboru Mandićev
prijedlog zakona o zvaničnom jeziku u BiH, podnijet 30. januara 1911. godine.
Car je ručnim pismom od 3. marta 1910. godine naredio da se za prvi Bosanski sabor
izradi zakonska osnova za dobrovoljno otkupljivanje kmetskih selišta. Osnova je
podnijeta Saboru 6. jula 1910. godine, a suština prijedloga je da otkupljivanje može
uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma između vlasnika zemlje i kmeta.
Mada je vlada prećutno bila za obavezni otkup, ovakva odluka bila je neophodna, jer
Austro-Ugarska nije mogla dopustiti ekonomsko i demografsko jačanje jednog elementa,
a slabljenje drugog. Po predloženom projektu, ako se kmet i aga sporazume o otkupu i
cijeni. Vlada je dužna posredovati i pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu koju će kmet u
toku više godine otplaćivati uz kamatnu stopu povoljniju od bankovne. Srpski poslanici
su preduzimali korake da se zakon izmijeni ili modifikuje više u korist kmetova, ali bez
uspjeha. Vladin prijedlog ipak je izglasan 5. aprila 1911. godine, i to apsolutnom
većinom.
Inače, prije glasanja o zakonu, Muslimanski i Hrvatski klub su 31. marta 1911. godine
sklopili pakt o saradnji u Saboru, tj, da će Hrvati glasati za predloženi agrarni zakon, ako
Muslimani podrže Mandićevu jezičku osnovu tj, da će ime zvaničnog jezika biti hrvatski
ili srpski. Iz toga su izvedeni zaključci da je time došlo do izdaje muslimanskog naroda
jer će to voditi prisjedinjenju Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Muslimanski klub
kategorički je pobio sve takve tvrdnje. Nisu svi iz muslimanskog kluba podržali taj pakt
(predsjednik kluba Derviš-beg Miralem i poslanici Bećir Gradaščević, Osman-beg Pašić,
Vasif-beg Biščević i dr. Murat Šarić). Hrvatski predstavnici podsticali su ujedinjenje
MNO sa MSS u nadi da će hrvati iz MSS-a ponovo prihvatiti hrvatsko državnopravno
stanovište. Do fuzije je ubrzo i došlo, ali hrvatske aspiracije nisu ostvarene. Muslimansko
vodstvo u paktu insistiralo je na autonomiji BiH, pa je na kraju i hrvatska građanska
politika pristala na to da BiH ostane ako već ne može drugačije, TERRITORIUM
SEPARATUM.
14. augusta 1911. godine ujedinjene su MNO i MSS u Ujedinjenu muslimansku
organizaciju. Osnovno stanovište UMO jeste autonomija BiH.
18
Nakon te, izbila je kriza oko zakona o održavanju i upravi javnih puteva, onda je vođena
rasprava u pogledu naziva jezika i u pogledu upotrebe pisma (vlada je bila na stanovištu
za srpsko-hrvatski jezik). Šerif Arnautović nije bio zadovoljan rješenjem jezičkog pitanja
sa kojim u sukob dolazi Milan Srškić govoreći da se Muslimani nemaju pravo miješati u
to pitanje dok se ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Nova kriza izazvana je
Arnautovićevim optuživanjem Zajedničkog ministarstva finansija za nepravilnost pri
izdavanju u zakup tuzlanske soli. Zbog toga sjednice Sabora nisu sazivane više od mjesec
dana. Zasjedanje je nastavljeno krajem januara 1912. godine kada se pretresao budžet.
Muslimani i Srbi glasali su protiv vladinog prijedloga budžeta, dok su Hrvati bili
suzdržani. U sukobu sa cijelim Saborom, vlada je zatvorila zasjedanje. U Saboru je
osuđena i policijska intervencija 18. februara 1912. godine prilikom velikih đačkih
demonstracija protiv bana Cuvaja i uvođenja komesarijata u Hrvatskoj.
Dotadašnji zajednički ministar finansija Burian podnio je ostavku, a na njegovo mjesto
postavljen je 19. februara 1912. godine Poljak Leon, vitez Bilinski. Stvarni razlog
Burianovog odlaska bilo je njegovo protivljenje reorganizaciji uprave BiH koju je
Potiorik spremao.
Izmjene koje on predlaže bile bi sljedeće: 1) Izmjena u položaju poglavara Zemaljske
vlade; 2) Privlačenje autohtonog elementa na saradnju sa Zemaljskom vladom; 3) Podjela
nadležnosti između Zajedničkog ministarstva i Zemaljske vlade.
O njegovim prijedlozima vođena je diskusija na sjednici Zajedničke Austro-Ugarske
vlade, 14. marta 1912. godine. Donesena je uredba kojom je vođenje cjelokupne
bosanskohercegovačke uprave povjereno zemaljskom poglavaru koji je direktno
potčinjen zajedničkom ministru. Zemaljski poglavar vodi politiku u BiH, predsjedava
sjednicama vlade, imenuje činovnike i namještenike građanske uprave, komanduje
oružanim zborom, vrši vrhovnu policijsku vlast i zapovjednik je XV i XVI vojnog
korpusa. Naredbom zajedničkog ministarstva finansija od 29. maja 1912. godine
preciziran je i položaj zamjenika zemaljskog poglavara po kojoj je on najviši imenovani
građanski činovnik koji djeluje po uputama zemaljskog poglavara i zamjenjuje ga dok je
ovaj odsutan. Povećan je i broj odjeljenja Zemaljske vlade sa 4 na 6. Pored
administrativnog, finansijskog, pravosudnog i privrednog, osnovani su i odjeljenje za
poslove bogoštovlja i nastave, te građevinsko i tehničko odjeljenje. Pravni položaj BiH
nisu imale državnopravni nego politički karakter, one su bile dio ratnih priprema
Monarhije.
Period 1912 – 1914. godine ima nekoliko karakteristika. To je period kada kod Srba, u
vrijeme balkanskih ratova jača samosvijest i nacionalizam, dok su ti ratovi na Muslimane
djelovali poražavajuće, jer su propast Osmanskog carstva oni primili kao nestajanje njih
samih. HNZ i HKU ujedinili su se u ljeto 1912. Došlo je do rasula u SNO. Bilinski je 10.
juna 1912. godine na međustranačkoj konferenciji iznio investicioni program zahtjevajući
podršku svih političkih grupa. Poslanici Muslimansko-hrvatske koalicijei «Srpska riječ»
na koju se sveo Srpski klub, uz određene izmjene podržali su ministrov prijedlog, ali
Bilinski nije prihvatio te izmjene. Na trećem zasjedanju Sabora, na sjednici od 3.
decembra 1912. godine izglasan je budžet i Zakon o željeznicama. Ponovo je izbila kriza
u vezi sa jezičkim pitanjem, traženo je uvođenje srpskohrvatskog jezika u unutrašnjoj
19
upravi i na željeznicama, ali Vlada to odbija i zadržava njemački jezik. Zbog te krize
zasjedanje je odloženo i nikad nije ni nastavljeno. Kriza izazvana balkanskim ratovima, te
Skadarska kriza (Austro-Ugarska dala ultimatum Srbiji i Crnoj Gori da se povuku iz
Skadra), imale su posljedice u BiH. Potiorek je u maju 1913. godine suspendirao neke od
najznačajnijih članova Ustava, ograničio je kretanje i promet stranaca, proizvodnju,
prodaju i nošenje oružja, pooštrio krivični postupak, ograničio štampu i poštanski
saobraćaj, ukinuo srpska privredna, kulturna, prosvjetna i druga društva. Uvođenje ovih
mjera u mirno vrijeme i bez stvarnog povoda izazvalo je ogromno nezadovoljstvo.
«Srpska riječ» se u septembru 1913. godine povlači iz Sabora, a Bilinski je planirao da ta
mjesta popuni Danilo Dimović sa svojim ljudima koji je osnovao Srpsku narodnu stranku
i pokrenuo list «Istina». Zagovarao je sniženje kamatne stope na kredite za otkup
kmetova. Vlada je prihvatila njegov prijedlog o obaveznom otkupu kmetova, a uz njenu
podršku Dimović je osvojio 12 upražnjenih mjesta u Saboru. 29. decembra 1913. godine
održano je posljednje, četvrto zasjedanje Sabora koje je teklo mirno dok Mađari u
Delegacijama nisu počeli pružati otpor zbog Dimovićeve agrarne reforme koja je bila
preveliko opterećenje finansijama. Nakon ubistva Ferdinanda, Bilinski pokušava
aktiviranjem jezičkog pitanja u Saboru da nastavi rad kako bi se smirila ratna nervoza.
20