To je to što me zanima ili...

Jurica Pavi~i}

... postjugoslavenski mediji i kultura u novom tržišnom okružju

S voj prvi profesionalni novinarski tekst objavio sam u tada moćnoj i važnoj
Slobodnoj Dalmaciji, točno dan prije Nove godine, na Silvestrovo godine
1989. Bila je to recenzija Calvinove knjige Pod suncem jaguara, napisana dolično
i školnički, onako kako ih pišu odlikaši s filozofskog fakulteta.

Ali, te jeseni – dakle, jeseni kad počinjem karijeru profesionalnog pisca

tekstova - ljudima u ovim zemljama i nije baš mnogo bilo do postmoderne
proze. Bila je to ona jesen, uzbudljiva sezona kade se kuhalo postjugoslavensko
višestranačje. Ceausescu je u Rumunjskoj netom dopao vješala, Račan je na TV-u
obećao datum slobodnih izbora, a svaki su se dan osnivale nove stranke, među
kojima i jedna koju je osnovao vojni umirovljenik s ružnim socijalnim naočalama.
Njegovo je ime bilo Franjo Tuđman.

Do proljeća, zahuktala se prva izborna kampanja, a ja sam postao stalni filmski

kritičar splitskog dnevnika. U jesen, Tuđman je već bio na vlasti a ja sam diplomirao.
U lipnju 1991. federalna vlada i JNA napale su Sloveniju, a na isti taj dan, dan
početka slovenskog šestodnevnog rata, ja sam odnio radnu knjižicu u kadrovsku
službu i postao full member of professional staff tada moćnog, a danas koloniziranog
splitskog dnevnika. Ali – vratio bih se s te točke načas godinu i pol natrag, u
1989/90., u vrijeme kad još nisam full staff nego goli honorarac, kad počinjem
novinarski život pišući o Borgesu, Calvinu, Sabatu i drugim liblinzima studenata
književnosti iz osamdesetih. U to vrijeme - u onom fragilnom međurazdoblju između
84
SKH i HDZ, u međurazdoblju kad su novinari možda jedini put u povijesti mogli što
 Zeničke sveske

su god htjeli - list u kojem sam radio još uvijek je bio – štono se govorilo – društveno
poduzeće. Ispod glave na naslovnoj se stranici još uvijek kočio rogobatni podnaslov
koji je glasio otprilike ovako: glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda Dalmacije.
To je, dakako, bila fraza koja je skrivala sadržaj, a sadržaj je bio da je direktora birao
komitet. Ali, na neki način ta je frazetina bila i istina. U malom gradu s velikom
novinom, Slobodnu Dalmaciju ljudi su doživljavali kao komunalnu službu, nešto nalik
vodovodu ili gradskoj plinari. Sjećam se kako je u to doba bilo sasvim uobičajeno da
ljudi zovu redakciju i ištu kojekakve informacije ili pomoć. Nas u redakciji kulture ljudi
su zvali da im pomognemo pronaći školsku lektiru, da im kažemo koji je to kompozitor
sa B šest slova okomito, ili čak da ih savjetujemo u kulturi ophođenja. Oni su novine
doživljavali kao gradski javni servis – i to u doslovnom značenju riječi.

Današnji čitatelji novina nikad se ne bi mogli zeznuti i pomisliti kako su novine

koje čitaju komunalni, javni servis. U ovih petnaest godina, naime, izučili smo
kapitalizam kao pačići mali i danas znamo ono što su nas naučili Geoffrey Sachs i
čikaška škola – da smisao profitnih jedinica nije zadovoljenje javne dobrobiti, nego
uvećani profit dioničara i vlasnika. Novine doista danas ne služe tomu da nam
pomognu riješiti križaljke, one ne služe ni tome da bi društvo bilo obavještenije,
demokratičnije i pravednije – novine služe tome da gazde budu bogatiji. Ta
putanja je (barem u Hrvatskoj) medijski prostor odvela u bespuće trač rubrika,
žutila i samozvanih celebrityja, u kulturu u kojoj su zvijezde gospođice koje izvlače
loto, a istaknuti tjednici izvješćuju o anoreksiji nečije kućne mačke. Dio mojih
znanaca, (nekoć ili danas) uglednih novinara, iz takvog bi preobraženog ceha
najradije podbrusio pete. “Smatrat ću osobnim porazom ostanem li u novinama
još pet godina”, veli mi prijatelj, ugledni novinski urednik. “Onog časa kad sam
u novinama vidio priču o mački Nikoline Pišek, shvatio sam da to nije za mene”,
veli mi znanac, novinar i romanopisac. Znam, poznato mi je što bi im na to rekli
profesor Sachs i čikaška škola: akumulirat će se profit, diversificirati proizvod,
ako ne težite profitu onda djelatnost pada u regresiju i na koncu završi na državne
špale. Ali - želimo li služiti samo profitu vlasnika? Ili možda biti državni parazit, kao
škverovi i čeličane? I - postoji li između ta dva jada nešto između?

Mnogo je ironije u tome što se danas, 2007., mi postjugoslaveni iščuđavamo što

nam je donio kapitalizam. “Pa što nam nisu rekli?” veli mi znanac, inženjer u splitskoj
cementari, “dobro bih ja promislio devedesete da su mi rekli da ću ovoliko kulučiti.
Nismo ni okrenuli leđa, eto ti zajeb”. Taj moj znanac radi u cementnoj industriji kojoj 85
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

su vlasnik Meksikanci. Zaboravite popodnevnu siestu i dremuckanje pod sombrerom:

tjeraju ih Meksikanci kao vrag grešnu dušu, rade od sedam do devet navečer, a vreće
sa kaštelanske proizvodne trake ugrađuju se u hrvatsku poratnu obnovu – autoputove,
srpska sela, turističke resorte, mostove. Moj znanac veli da nema više ni privatni
život: djecu ne vidi, ne stiže na otok podrezati masline, propada mu loza u Ogorju,
neće ove godine biti ni domaćeg vina ni ulja a više ne zna ide li mu mala u IIIb ili
IIIc. Što mu nisu rekli? – kaže. Par zar nisu? Ne bih rekao. Škužajte me malo, ali ja se
drukčije sjećam. Sjećam se jako lijepo da je ta ista – danas “post”-Jugoslavija imala
Praxis i korčulansku školu. Poput mušula smo uzgajali mudre filozofe koji su predano,
argumentirano i vrijedno razglobljivali taj kapitalizam, nalazili mu svaki feler, aporiju
i manjkavost. Lijepo smo mi ugošćavali te marksiste, lijevali im u Korčuli rukatac i
pošip, pekli im gofe i zubace na gradele, ali nije baš da smo ih slušali. Jer, da smo
ih slušali ne bi se ovako kao bene čudili što smo danas – dvije dekade poslije – pola
dana na raboti, a pola u šoping centru. Obistinilo nam se što smo htjeli, Ponte Rosso
sam se materijalizirao u dvorištu, i evo nas gdje smo uvijek htjeli biti – na Zapadu.

A među ljudima koji se iskreno čude nad gorkim plodovima onog što su sami
željeli nalaze se - nimalo čudno - i pisci. Dobrih četrdeset godina nacionalni je
književni panteon u svim zemljama bivše federacije proveo sjedeći komotno na
dvije stolice. Većina je domaćih pišućih ljudi jamrala protiv komunizma, gunđala
sve putem do Graza i Trsta, dok su istodobno udobno sjedili na državnim
sinekurama fakulteta, enciklopedija, knjižnica i nakladničkih kuća. “Mrzili smo ih,
a bilo nam, je dobro”, sročio je taj egzistencijalni oksimoron jednom Igor Mandić,
opisavši time modus vivendi vlastite generacije. Kultura je uživala puni komoditet:
kadrovske stanove, trostupčane recenzije u novinama, broširana sabrana djela,
SIZ-ove i radne zajednice. Ali, cijena za to bila je tiranija, rezultat kultura krajnje
formalne slobode, ali puna tematskih tabua – danas to zovemo socijalistički
estetizam. Ali, iza 1990. sve se promijenilo: više nije bilo tematskih tabua, ali ni
sinekura ni trostupačnih recenzija. Sad se kulturnjaci žale što je kultura istjerana
iz novina, što je slabo dotirana i što javnost pada na časovite senzacije mjesto na
trajne mramorne vrijednosti. A ja se čudim što se oni čude, jer ono što smo opisali
klinički je opis kulture u tržišnom društvu od Vladivostoka do Seattlea, i bolje bi im
bilo da su malo više slušali filozofe nego im lijevali maraštinu, inače se ne bi tako
iščuđavali nad barbarskim horror vacuiem što nas je sirote spopao. Gotovo je s
mramornim vječnim vrijednostima: sad živimo u kulturi koja kratko pamti i živi u
86
sinkronicitetu, koja guta časovite senzacije i treba – naprosto – robu.
 Zeničke sveske

Sve ovo što se dogodilo u kulturi općenito, dogodilo se dakako i u književnosti

nakon 1990. Prije svega, ona je depijedastalizirana: dotad samotna na tronu
nacionalnih kultura, napućena parapolitičkim figurama pisaca bardova poput
Rugove, Brkovića, Draškovića, Aralice ili Ćosića, književnost se najednom našla
napuštena od čitatelja i medija, a jedino što je s književnošću u vezi javnost
zanimalo bili su supijani incidenti u društvima pisaca ili politički ispadi pjesnika
šovena. Nadalje, socijalistički estetizam osamdesetih, formiran u dualnom
laboratoriju socijalističke omladine i katedri književnosti, najednom se našao na
mnogostrukom udaru. Do 1990., generacijska vertikala Ljubljana-Zagreb-Osijek -
Beograd oformila je jaku kritičarsku scenu (Debeljak-Maleš-Rem-Pantić) koju je
pratila ipak bitno slabija prozna produkcija, a obje su počivali na jasnoj vrijednosnoj
orijentaciji zrele postmoderne: štovala se eksperimentalna proza armirana
autoreferencijalnim i metatekstualnim, književni su heroji bili Barth, Aksjonov,
Ondaatje i Harms, a realistička, linearna i pripovjedna proza prezirala se ili kao
seljačka, ili kao trivijalno-populistička, ili kao nacionalistički narativ. To je književna
kultura u kojoj sam sam odrastao, i koja mi se ogadila onako kako se vjera ogadi
bivšim sjemeništarcima ili štićenicima katoličkih gimnazija. Ovaj dogmatizam
nije počivao na katehezi i Bibliji nego na literaturi postdiplomskog iz teorije i na
svjetonazoru posttitovskog SSO-a. Ali, kako god – bio je to dogmatizam.

Ta se literarna “vjera” našla u devedesetima na trostrukom udaru. S jedne

strane, stao ju je gaziti konzervativni diskurs nacionalističke kulture. “Nema
više sumatra i java” govorio je ranih devedesetih obrazovani teoretičar, pjesnik i
HDZ-ov aktivist Ante Stamać, likujući što više nema književnosti heterokozmosa
i literarnih toposa kad uokolo rokaju granate. A ako se u neokonzervativnoj
obnovi dominantni diskurs nadao istjerati eksperimentaliste i vratiti stare, dobre
pripovjedače, onda se u onom što je želio jako zeznuo. Baš kako se na Balkanu
utopijske želje uvijek pretvaraju u nemezu koju proklinješ, tako je i desni kulturni
diskurs doista dočekao “obnovu realističkog pripovijedanja”, ali ne onakvu kakvoj
su se nadali. Barem u Hrvatskoj, ta “obnova realizma” dobila je oblik prgave i
grdne stvarnosne proze, pripovijesti i romana koji su prikazivali zemlju jako, jako
drukčijom nego što su pasatisti priželjkivali. Umjesto miljkovićevskog “pevanja
o slobodi koja će umeti da peva kao {to su su`nji pevali o njoj”, nova proza je
počela prikazivati ono što vidi – granate i blato, mržnju i prijezir, korupciju i zločin,
licemjerje i nepravdu. Knjige poput Kina Lika, Sobe za razbijanje i Metastaza,
potom krimići Tribusona i Naprte, te priče Jergovića, Tomića i Bulića bile su 87
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

“obnova realizma”, ali nacionalistička predodžba domovine tim se knjigama morala

radovati baš koliko i zubobolji. U Hrvatskoj, književnost je prva razbila harmonički
nacionalni mitski sklop; potom je to učinio rap; na koncu, to je učinio i film.

Pri tom je važno reći da je za većinu nas pisaca iz moje generacije taj urlik bio
vrisak dvostruke emancipacije. S jedne strane, jurnuli smo bijesno na lažnu sliku
vlastite zemlje kao nekonfliktne, homogene, uvijek pravične i nasmrt uvrijeđene
arkadije. Kao drugo – i za ovu priču važnije – s jednakom smo se ljutnjom otrgli
dominantnoj književnoj ideologiji osamdesetih. O tome mogu pričati ponajprije
osobno. U devedesete sam ušao kao čovjek koji voli Buzzattija, Barthelmea i
Borgesa, čita Pynchona i teoriju. Devedeset i druge na čuki sam u dubrovačkom
hercegovačkom zaleđu nosio Barthelmejeva Otčaravanja. Ali, u tim istim
devedesetima ja sam i ratovao u dvije države, nosio smrskano tijelo u transportnoj
vreći, uzurpirali su mi novinu uz nasilni upad oružane straže, tajkunizirali su mi
očevu fabriku, morao sam skrbiti o duševno oboljeloj osobi, čuvao sam starce,
liječio bračnu neplodnost i pratio političku dramu u Hrvatskoj i okolici. U jednom
trenutku, najednom sam shvatio da Ante Stamać i ja imamo nešto zajedničko: da
nas sumatra i java ne dira. Želio sam u prozi naći slojevito, gusto ljudsko iskustvo
srodno svojem. Shvatio sam da ga u eksperimentalnoj prozi neću naći. Ali, našao
sam ga zato u Carveru, Čehovu i ranom Joyceu, te u najboljoj realističkoj tradiciji
dvadesetog stoljeća – onoj žanrovskoj: kod Grahama Greenea, Bölla, Sciascije,
Mc Baina, Kerstin Ekman i le Carrea. Postao sam konvertit: realistička me proza
počela zanimati jer me konačno počeo zanimati život.

Ono neobično bilo je to što je potpuno isto osjećanje poput zaraze zahvatilo
ljude koji su stasavali sasvim odvojeno od mene, od ljubljanskih autora Beletrine,
preko sarajevskog ratnog pisma. U svom poetološkom eseju u Quorumu,
Miljenko Jergović opisat će svoj odmak od proze osamdesetih kroz usporedbu
nemušte punkerske svirke koja mu je osobno značila, i virtuoznosti Alvina Leeja
koja mu je dosađivala. Vlada Arsenijević pričao je o tom kako mu je kritika
spočitavala pripadnost “imperiju” (realističkog romana), a njega je zbunjivalo to
što mu “imperij” spočitavaju oni koji su književni ukus formirali na akademskim
seminarima. Što je najčudnije, sve te male, osobne, kreativne konverzije mi
smo pripisivali kršu i lomu koji se odvijao uokolo. A kad se barutni dim slegao,
najednom smo shvatili da smo u oku trenda, a da to nismo ni znali. Zato danas
88
s guštom čitam pisce vršnjake koji s uživanjem obnavljaju divotu realističkog
 Zeničke sveske

pripovijedanja: Ammanitija, Oliviera Adama, Mc Cormacka, Frode Gryttena,

Marka Vidojkovića, Nenada Veličkovića, Aleša Čara. Zato sam bio presretan
naišavši na esej Johnatana Franzena u kom ispovijeda vlastito, srodno iskustvo,
iskustvo koje je prošao na drugom kraju svijeta, ali je navlas isto mojem; iskustvo
akademske teorije koja ga navodi na jedan, isključivi ukus; osjećaj otpora koji
osjeća spram proze koja se ne bavi ljudima; otpor prema teoriji koja književnu
tradiciju vadi iz dvije vreće – u jednoj su simptomi bijelog muškog zapadnog
mišljenja, u drugoj politički korektno izlječenje; konačno, Franzen će opisati
katarzu koju artikulira kroz klasiku, u njegovom slučaju Tolstoja.

Akademska kritika, teorija i vestalke književnosti osamdesetih nisu htjeli

razumjeti ovu poziciju. U Hrvatskoj, kvorumovski naraštaj ovakvu je prozu
doživljavao kao generacijsku i svjetonazornu izdaju, prodaju duše belzebubu
medija. Teorija – uključujući i tekstove u ovom časopisu – i dalje realističku,
koherentnu naraciju povezuje isključivo s nacionalnim, mitskim narativom.
I dalje čitam tekstove u kojima se samo metafikcionalnoj prozi daje medalja za
političku subverziju, iako to očigledno proturječi zdravorazumskom iskustvu
i književnoj praksi. Stvarnosnoj prozi nije se moglo, dakako, nabijati na nos da
se prodala nacionalizmu. Ali joj se pribrokavalo, i još uvijek se pribrokava da se
prodala drugom mefistu: tržištu. Tako je, kad je Stephen King dobio u Americi neku
književnu nagradu, glas digla i Dubravka Ugrešić. Prva dama balkanske metafikcije,
prevoditeljica Harmsa, rekla je tada “U SSSR-u, King bi dobio nagradu Staljin”.

Odmah ću reći: u tom moralizatorskom popovanju ja se ne prepoznajem, i ne

dijelim ga. Ne dijelim ga, prvo i najmanje važno, zato što je taj prebogati i pretiražni
King među ostalim i dobar pisac: da je napisao samo pripovijetku The Body, Četiri
godišnja doba i Dolores Claiborne, u bilo kojoj od naših književnosti bio bi klasik,
pa mi se nekako uvijek čini da ga književni kolege preziru jer bogme nije lijen i
jer ima predebeo bankovni račun. Ali, nisam se mogao identificirati s Ugrešićkinim
moralnim gnušanjem ni zato što mislim da iza tog skandaliziranja, a nad književnim
tržištem uvijek, poput šumskog zečića, čuči glad za totalitarnim, ugodnim krilom
državnih sinekura. Hvala, ja bih radije sam ulovio svoj ručak, pa bio i mršav.

Kako ta dilema izgleda kad se preseli u ove naše kulture, gdje pravo za pravo
stvarnog književnog tržišta i nema, i gdje postoji tek simulakrum tržišnosti osovljen na
subvencijska leđa? To izgleda ovako: pisci koji pričaju priče, pisci koji se bave svijetom 89
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

oko sebe, pisci koji ne pišu o brechtovskim “stablima” nego o problemima pojedinca
i društva, u pravilu se objese o štrik i ostraciraju kao “populisti”, “samoreklameri”,
“oni koji se prilagođavaju zakonima tržišta”, “lovci na jake teme”, “senzacionalisti”.
Istovremeno, pisci koji repertoar postupaka biraju po katalogu književnoznanstvenih
seminara, koji pišu o uskom svijetu fakultetskih hodnika, simpozija i workshopa, ti se
ne “udvaraju” nikom, premda je njihova proza direktno dizajnirana da se svidi pravim
krojačima oficijelnog ukusa. “Tržišna prostitucija” možda donosi dva stupca intervjua,
ali pisanje po bukvaru akademskog ukusa donosi pravi literarni profit.

Što se mene tiče, ja bih se jako rado nastavio dalje “prodavati tržištu”, i kad
sam ja u pitanju, jedino mi je žao što se ne “prodajem” uspješnije, odnosno što
mi se knjige ne prodaju bolje. Evo i zašto.

Prvi je razlog taj što vjerujem da nam predstoji smrt čitanja. Kolektivna
pogreška čitave literarne kulture od pisaca do knjižara je ta što vjeruju da će
pripovjedne proze biti uvijek. Pripovijedanja će, držim, biti uvijek. Ali pripovjedne
proze? Ne nužno. Epika, s mnogo dužom i veličajnijom tradicijom Vergilija, Dantea,
Camoesa, Marulića i Miltona preminula je poput kanarinca. Lirika doslovce umire
pred našim očima. Strip – nekoć otjelovljenje populizma - danas je polumrtav,
postao je elitnija umjetnost od opere, domena šačice sredovječnih connaisseura.
Zašto bi proza bila vječna? Generacija mog sina jedva da i filmove gleda, jer su
im linearni, flah, nedostaje im u njima interaktivna moć. Može li u kulturnom
pejzažu interaktivnih medija, Imaxa, stroboskopskog ili holografskog filma, te
fascinantnog razvoja TV dramaturgije književna proza bezazleno živjeti u uvjerenju
da je vječna? Ja držim da ne može. Svaka popularna knjiga, svako “prodavanje
tržištu” i svaki Stephen King jedan su prst u brani više, jedan čimbenik više koji
će odgoditi smrt proze za tjedan, mjesec, desetljeće.

Drugi razlog zašto zazirem od antitržišne paranoje je taj što vjerujem da

književnost, kao i svaki posao u društvu, mora počivati na svijesti o građanskoj
zajednici. Kad sam 1997. pisao Ovce od gipsa – tada i još zadugo jedinu
postjugoslavensku knjigu u kojoj netko pripovijeda o ratnim zločinima svojih -
načinio sam na samom početku nekoliko odluka zbog kojih su me zborno napadali
i literarni elitisti i salonski opozicionari. Odlučio sam da će knjiga imati djelatnog
heroja, nimalo sličnog pasivnim, bolećivim junacima-nervčicima južnoslavenske
90
proze. Odlučio sam da će pripadati populističkom žanru – da će biti triler. Napokon,
 Zeničke sveske

odlučio sam da će imati happy end, premda ga srodne priče u zbilji najčešće
nažalost nisu imale. O sve sam tri odluke dugo mislio. Odabrao sam ovako, jer
sam želio napraviti knjigu koja opisuje buđenje građanina, onako kako o buđenju
građanina pripovijeda Bauerov Ne okreći se, sine, onako kako stvaranje građanina
ovjekovječuju dobri westerni, Moja draga Clementine, Točno u podne, U 3.10
za Yumu ili Čovjek koji je ubio Liberty Valancea. Želio sam da moja knjiga bude
western, ili kao western: da govori o buđenju građanina koji iskoračuje iz kala
bezakonja, zlosilja i mržnje, koji se dvama rukama suprotstavlja bezakonju i kroz
svoju katarzu uspostavlja čin reda. Nije šanse bilo da ja te ‘97 napišem roman bez
takvog happy enda, jer mi nije bio cilj reći “što god ti učinio, isto ti dođe”, nego
“u tvojim je rukama odgovornost, upotrebi ih”. Godinu dana kasnije, ta je poruka
uslišana i poslušana preko glasačkih kutija. Je li to populizam? Ako jest, neka je.

I tu se vraćam na početak, na priču o današnjem novinstvu, o Geoffreyu Sachsu i

medijskom žutilu. Ja ne zamjeram nakladnicima što novine nastoje prodati i zaraditi.
Zamjeram im što su pri tom zaboravili kako novini valja služiti lokalnoj zajednici, a
ta služba sastoji se u koječem, od objavljivanja cijena salpi i trlji, programa lokalnog
multipleksa i orara ljekarni, pa do trezvenih ekonomskih, političkih i kulturnih analiza.
Ali, preferiranoj mezimici književne znanosti – “netržišnoj”, postmodernoj prozi – ja
zamjeram isto ono što i “tržišnim” medijima koji plahte posvećuju voditeljičinoj
mački. I jedni i drugi zaboravili su građansku čestitost, odlučili su ne participirati u
zajednici, ogradili su se u svoj solipsistički prostor, u trip koji se lijepo može opisati
sloganom jednog hrvatskog tabloida: to je to što ME zanima. Obratite pažnju na
to dično Me: to Me isključuje svijet, isključuje objektivni korelativ, isključuje
mogućnost da je nešto po sebi važno, isključuje trud da se upozna nešto izvan tog
Me. To Me isključuje napor, isključuje zadaću samonaobrazbe, razvijanje, znatiželju.
To Me pozicija je lijenog djeteta koje očekuje da se svijet vrti oko njega i da se
prilagodi onom što se njemu mili. Takav, lijeni i dremljivi čitatelj idealan je čitatelj
novog, lošeg tiska. Ali, takva dezinteresirana, solipsistička lijenost svojstvena je u
istoj mjeri i literarnoj kulturi koju teorijski pasadrani brane. Ta se literarna kultura
istim mentalitetom ljutog derišta zatvorila u veliko Me, u ljušturu onog što “njih
zanima”, ne pomišljajući da izvan tog Me postoji kompleksan svijet – da postoje
ljudi, obitelji, očevi i djeca, majke i kćeri, supružnici, da postoji svijet rada i
komšiluka, da postoje klase, društva i narodi. E, pa to je to što MENE zanima, i
mislim da bi književnost bila zdravija kad bi zanimalo i nju.
91