Reklama ili jedna bolesna mašta 

Nermin Sarajli}

Ne radi se o tome da žvakaća guma potkopava metafiziku,

nego da ona jest matafizika – upravo to treba biti jasno.
Max Horkheimer

Vic je jezik koji se oslobodio birokratske vlasti. Uvijek je

razuzdan, vedar, oštro kritičan, velikih zahtjeva, objektivan,
nepristran, human. Za vrijeme terora pravo javno mnijenje
živi u vicu.
Bela Hamvas

N eodoljiva u pretjeranosti i instruktivna u predviđajućem prepoznavanju,

refleksija zasnovana na vanrednom smislu za detalj, koji minuciozno
perceptivnim reflektorom izdvaja iz totaliteta socijalnih fenomena i epifenomena,
uvijek plijeni svojom profinjenošću i duhovitošću, putokazno poziva mišljenje na
pokretljivo i slobodno, provokativno i neobično putovanje. Takva nalazišta dubokog
misaonog iskustva razasuta su po najraznovrsnijim sferama stvaranja, pa čak ih
se moguće dokopati i unutar lepeze neobaveznog, usmenog, crnohumornog ili
apsurdnog komičnog predanja, koje pored rasterećujućeg, nepredvidljivog, ničim
sputanog nasmijavanja, ipak i gorko, oštro i poučno saopštava ono teško izrecivo i
mučno prešućeno. Jedno takvo viđenje osluškivanjem promicanja svakodnevnog


Tekst je, u stvari, skra}en i adaptiran posljednji ogled rukopisa Triptih o |avoljim monogramima. 193
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

s potencijalom tipičnog, onog fragmenta što upućuje iznad sebe, a da ne trpi

imputaciju, jeste Horkheimerov anegdotski ekskurs o tobožnjem ili stvarnom
razgovoru djeteta i oca, a bilježi ga Kritika instrumentalnog uma, gdje malecki
dječačić-starmali, sasvim osnovanom, i sad već uobičajenom za moderno
doba radoznalošću, simptomatično zapitkuje, promatrajući mjesec: “A šta bi to
trebalo on da reklamira?” Na ovu parafraziranu epizodu što neuvijeno konstatuje
condition humaine, odnosno nenametljivo na isječku svijesti gradi predstavu o
predstojećoj dominantnoj konstelaciji snaga, analoški i lajtmotivski se nadovezuje
vickasto svjedočanstvo iz hladnoratovskog razdoblja. Naime, pretencioznoj
ideologiji, ovaploćenoj, pa nek’ bude u Brežnjevu, na um je palo da obojadiše
mjesec u komunjarski crveno, u znak nadmoći, na šta je ekspresno uslijedio
zapadni odgovor. Kako se sablažnjiva rabota primicala kraju, a Uncle Sam panično
obavještavan o ruskom nestašluku, napokon relaksirajuće nalaže: “Pa dobro, kad
oni dovrše moleraj, nek’ onda odu naši i napišu bijelom coca-cola”. Nije se teško
dosjetiti i naše participacije iz tadašnje perspektive podzemnog duha, gdje je
lokalni probisvijet, u formi populističke lapidarne humoreske, kozerski sažimao
viđenje svjetskih zbivanja, tipa ratova zvijezda, u lakonsku anegdotsku suštinsku
ekspresivnost. On je ironično i autocinično dopisivao vlastitu nezaobilaznu ulogu
u skeču, dostižnom akterizacijom u makar duhovitim svjetskim zbivanjima.
Evo i kako: nepopustljiva improvizacija balkanskog umetanja i razmetanja
fantazmagorično komičnim, opet je čekala na dovršetak američke propagandne
intervencije, pa se potom odlučila i odvažila umiješati i poslala naše kosmičke
čarobnjake da sitnim slovima ispod marke svjetske korporacije urežu: OOUR
Hadžići. Danas, pretvorbom, famoznom, nakalemljeno stoji: d.o.o.

Vidjeti u ovakvim lebdećim i lutajućim, hihoćućim, ležernim komentarima

priliku za dekodiranje tek ovlašno najavljene kasnije, ove današnje i pogotovu
one što će pristići i harati budućnošću i civilizacijskim trendom ka svevladajućem
potrošačkom društvu globalnih razmjera, koji priznaje samo monopol marketinške
propagande i njoj svojstvenih vrijednosti i na njima sazdane ideologije, što
apsorbuje sve gurajući u drugi plan ili potpuno brišući svoje srodnice, zidane i
učaurene na klasnoj politici, anahronom nacionu, fanatizmu vjere, relativnosti i
neodrživosti malih jezika, neprofitabilnosti rasne predrasude, nekorisnoj polnoj
ili starosnoj limitiranosti ili bilo čemu drugom, duhu nepovjerljivom prema
aperceptivnoj i intuitivnoj moći asocijativnog rasuđivanja, svakako je nedopustivo
194
neozbiljno i anarhično, pa makar anarhoidno, ukoliko nije bocnuto retro-imidžom.
 Zeničke sveske

Znači da svijest, idilično i tragično u isti mah, zavjetovana samo mučnim, teškim
i serioznim realijama, pragmatičnom orijentiranju po kompasu jeftinog življenja,
u banalnim i stereotipnim ambijentima i njima primjerenim duhovnim, jezivo
siromašnim enetrijerima, takva svijest prezasićene doslovnosti, ne toleriše nikakve
sindrome, subverzivne žargone i vokabulare. Ona obožava ubjedljivi argument
metastaze, pa tako strpljivo i čeka na nju. Čak kad ova kob u prenesenom smislu
nahrupi ili je odavno zaposjela njegov razum, čovjek oguglao na sve što ga
onespokojava i uznemiruje, razdražuje i pecka, podvodi i škaklja, navodi i izvodi iz
takta, nagovara na iskakanje iz treskajućeg i odskakujućeg otiskivanja – klizanja
pod žrvanj, čovjek razrahaćen u površnosti i zabrinutosti trivijalnim brigama, koje
ga troše i izlizuju tetošeći i timareći, takav homo consumans prosto nije kadar
da vjeruje kako ipak živi u temeljito izmijenjenim životnim uvjetima. Pa kad kao
takav ne pridaje važnost tehnificiranom plimnom talasu, taman posla da razbija
glavu njenom sofisticiranom propagandom. Uostalom, mnogo bezbolnije i manje
iritantno je predavanje. Nasjedanje. Pokornost.

Trivijalna zavodljivost ima svoj trivijalni odgovor, odziv na dobačeni zov.

Promiskuitetnu podatnost, koja obožava glamurozna udvaranja, bez obzira na to
bio džep plitak ili dubok, zašiven ili dobro bušan. A tu sviklost na preveslavanje
potreba imputiranim užicima, usvojila je i preuzela politička propaganda
rasplamsavajući lako upaljiva žarišta latentnog, nagonskog, iracionalnog
taloga i atavističkih naslaga identičnim takvim mehanizmima i instrumentima.
Baš kao i reklamna gramziva polihistor-invencija u traganju za žrtvom. Upravo
kao što zahvaljujući perzistenciji oka uranjamo u iluziju kretnje, tako prezrela
tromost duha zakloni i olakšava ugrađivanje simulakrum potreba i užitaka:
dvodjelne prevare dvokomponentnim zadovoljstvom, gdje implantanti i za jedno
i za drugo, uglavnom bivaju doživljavani i prihvaćani kao organski dijelovi dis-
funkcionalne kloparajuće ličnosti. Seksualna revolucija namrla je reklamnom
eksploatisanju seksepila redovnu poluciju neukusa, koja onda nužno pronalazi
svoje brojne fetišiste što euforično praktikuju felacio. To je ona kontekstualizirana,
u našem slučaju inverzijom razočaravajućeg dobitka i gubitka, zahtjevna
intencija Kraussovog aforizma, koji ironijom torperdira prekookeansko krstareće
zastranjivanje i plutajuće pretjerivanje: “Ne postoji nesretnije biće na kugli
zemaljskoj od fetišiste što žudi za ženskom cipelom, a mora da se zadovolji cijelom
ženom”. Tehno-potencija modernarijata, societe du spectacle, da ostanemo pri
seksološkoj terminologiji, sabila je stravičnom brzinom spota, koji ošamućuje i 195
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

usijava, ovisnički omamljuje neuronske mreže klijenata, konzumenata, divljači,

dakle manijakalno, raspolućenim sekundama mjereno draženje kompresovalo
je predigru, snošaj i orgazam beskrupulozne poruke o robi i usluzi, stvari i
zadovoljstvu njenim posjedom i potom je spakovala kao erotsku, atraktivnu,
senzualnu “malu smrt”, izručenu nepojmljivom šokantnom neposrednošću
laserskog zraka u glavu konzumenta.

Andaluzijski pas Bunuela i Dalija, poodavno je već proglašen pretečom

moderne kreacije svih vrsta clipova, pa tako i reklamnih, a sotonska
propaganda uvijek je najmarljiviji i najuspješniji učenik autorskog ingenioznog
stvaranja. Moć i sila propagandnog narasla je do takvih dimenzija da njena
bestidna reinterpretativnost i oponašanje, redeskripcija i rekontekstualizacija,
reciklaža sadržaja, koji po prirodi i biti nisu hibridno dvosmisleni, redovno
uspijeva nemoguće: bezazlenost preobraća u pokvarenost, nedužnost u
sumnjivu dvoličnost. Mada je obrnut proces za nju daleko karakterističniji,
što i slutnju o sramnom i nehumanom presvlači neizdržljivom i nezamislivom
tananom zlokobnošću. Sumanuti propagandni ples tumara po istoriji. I tu i tamo
obijesno kvrcne svojim čarobnim štapićem neko opšte mjesto transformišući
ga u intrigantno. U provokativan šok. U ekscentrično-morbidno-perverzno.
Transponirajući opsceno u nove valere i nove vizure. U Bunuel-Dalievoj
enigmatičnoj kratkoj nadrealističkoj celuloidnoj digresiji, iz svijeta banalnog
i klišeiziranog, inače poput nara krcatoj značenjima, na udaru je upravo oko,
posred kojeg prelazi, u čudovišnoj atmosferi nepomična mira, sječivo britve,
što sugeriše nimalo utješne i pomračene asocijacije i aluzije, klupko njihovo:
kako dominantno čulo prvo strada, čime posljedično strada i nadrapa
sposobnost moć zapažanja, pa tako i rasuđivanja, zasnovane velikim dijelom na
svom privilegiranom, odjedanput povrijeđenom opskrbljivaču i prosljeđivaču,
kanalizatoru ne/selekcioniranih informacija i data o svijetu. Kadrovi koji slijede
i naliježu na bizarnu hiruršku intervenciju jesu sekvence lune “ometane”
brzim, razbarušenim putujućim oblacima, što rađa, između ostalog, veoma
užasavajuće shizofrene senzacije neodređenosti i neizvjesnosti, tjeskobe i
strepnje, eskcitacije opsukrnim. Ali pomenuti montažni nokturno-fragment baci
jedno sasvim drugo, pozitivno svjetlo na drevnu judejsko-islamsku zabranu
slika, figurativnog predstavljanja uopšte, zbog opsesivnog vezivanja uz njih i
idolatrijskog mjesečarskog robovanja efektnom, rovarenjima, zavaravanjima i
196
zabludama koje nose, nasilju slika, jer se i u najboljim, decidiranim, lucidnim
 Zeničke sveske

i kontrolisanim upotrebama propinju da same sebi budu cilj naslađujući se u

divljoj narcisoidnoj mistici kojom zrače i koju sobom proizvode, pa kako god da
se ogledale. Naravno da bunuelovsko-dalijevsko zasijecanje oka može značiti i
nešto drugo, trijumfalno i odvažno otiskivanje u bezdan sna i noći, krstarenje
podsvjesnim, poniranje u onirično, kormilarenje njime, međutim, još jedna scena
sa sveštenikom koji vuče crknuta magarca, nekako iz drugog plana, iznova i
opet aludira na ono što reklama fikcionalno pikturalno, đavolski izobraženo,
u djelotvornu izazivanju efekta i traume, u svojoj, sakrosanktno shvaćenoj,
vokaciji čini svom klijentu, plijenu, žrtvi, kupcu, latentnom objektu, nastojeći da
ih poveže i stopi na perfidan način ponude. Baš kao što se iz sugestivne scene
odlijeva dio njene simboličnosti o natezanju duhovnjaka i krepane tjelesine, iz
trupla glupe, tvrdoglave animalnosti i bestijalnosti, čak i kad je crknuta.

Jedna od najdiskutabilnijih karakteristika koje je invencija reklamnog

maherstva poigravanja raznobojnim opsjenama izvukla iz moći (s)likovnog,
naknadno pridodanog auditivnog, i meta semantičkog i semiotičkog, jeste
slamajuća sugestivnost, što nevidljivo uzrijeva i prispijeva u ovisnost. A njome
tendenciozna i manipulativna vizualizacija, kao nasrtljivi i istovremeno neodoljivi
zastupnik interesa i profita, odiše i zrači. Sadržaji te sugestivnosti lako, odveć lako,
prozračno uspostavljaju kontakt s onim razapetim i nadraženim u čovjeku, lakom/
islen/o spremnim za neobičnu kvazilaskavu komunikaciju. Bagatelno kodirana
zagonetnost dekodira se kao tobožnja ljudska kvaliteta. Udvaranje i dodvoravanje
njegovoj inteligenciji u tom činu je koliko providno, toliko i ponižavajuće. Jer
ta amblematičnost, psihodelično znakovlje, toliko je dovršeno i direktno da je
razumijevanje, koje hini i umišlja da rebusno skakuće po nagovještajima, zapravo
somnabulna pronicljivost vučena je za nos. Za uho. Progazilo je kroz prljavu vodu
do pojilišta, žedno od iščekivanja da ispije rješenje i poentu, a ispija ga onog časa,
naiskap naravski. ‘Eksa’ kad se maši novčanika. Zablesavljeni i zatreskani tim
podvizima, alhemičari reklame, odnosno nešto serioznije varijante unajmljivanja
magičnih propagandnih sposobnosti, vještina i opsjena, političkim kampanjama,
ne libe se da ustvrde kako bi čitava istorija imala drukčiji tok uz njihovo zakulisno
intervencionističko prisustvo. Tako retardiranom i za tautološko dokazivanje
dokonom, lagodno nagodnom i brutalnom infantilnošću, fingiraju i simuliraju
povijesne događaje rekonstruktivnom animacijom i dovitljivim falsifikovanjem,
pritom hipotetično halucinirajući i demonstrirajući na spektakularan način premoć
tehnologije pri kreaciji još jedanput revidiranog javnog mnijenja. 197
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

U najmanju ruku kao da je javnost, taj otrcani žeton od pojma, univerzalni

ključ i suštinski najjači protuuteg ideološko-interesnim i iracionalnim
prelamanjima, zastranjenjima, skretanjima, zavijanjima, unazad koračanjima,
tapkanjima i stagniranjima krupnih i sitnih povijesnih zvijerki i grabljivica, za
kojima su se zaputile vjerne horde u harange napretka. Hitler je najomiljeniji
pokus plaćenika popularnog za/umnog kreveljenja, posprdno nazvanih
‘prorocima okrenutim unatraške’ i nimalo smiješnim đavoljim namještenicima.
Razrokog pogleda upravljenog na prošlost i budućnost, a kojeg bi oni, spin-
hećimi, lijevom rukom tako izvrgli ruglu i prikucali za stub srama, da ne
bi makao dalje od fatalnog naloga svoje vokacije: od merdevina maleraja
visokih austrijskih stropova i masivnih zidova. Sve to bankrotirano poduzeće
teče senzacionalno i spektakularno udarajući na sva zvona, dok im rasna
netrpeljivost razmetljivo drsko i bezobrazno pod nosom može ugrabiti koga
joj se navije i prohtije. Generali i vojskovođe, startezi i taktičari, loši glumci i
šmiranti propagande, koji tuguju za izgubljenim bitkama u kojima nisu bili ni
akteri ni svjedoci, rado to čine kako ne bi učestvovali ili bili upleteni u one,
koje se još mogu povijesno dobiti, a vode se na korak od sramno bornirane
neutralnosti. Deminutivi i hipokoristike od Hitlera i Staljina, Franca i Pinochea,
Musolinia i Pol Pota, sa augmentativima od apetita, te loše imitacije konstantno
se šepure u komšiluku demagoga, što upljuvaše prijetnjama o upotrebi,
pravovremenoj, moćnih i nepotkupljivih sredstava demaskiranja i demontiranja,
demitologiziranja i dekonstruiranja inhumaniteta. Ali pošto je to tek eventualna,
optativna plemenitost, slabo ili nikako plaćena, i kako mučaljiva i razdrobljena
aktuelnost nema ni taj, samovoljnim, hirovitim odabirom iščeprkani, minuli,
improvizaciji podložan potencijal ekscentrično-bizarnog naklapanja i baljezganja
o povijesti i njenom hodu, stoga je i eskivaža realnog, turobno realnog, onim
fikcionalnim, iluzornim, imaginarnim, animacijskim, uvijek zapovjeđena ničim
drugim do prizemnim profitabilnim motivom, pokondireno ekscentričnim. Dakle,
velikodušna u korektivnoj, nenaručenoj, jalovoj redefiniciji, ona je artificijelna,
deplasirana, nedobrodošla i nepoželjna, u najboljem slučaju imaginaciji
nadražujuća. Propagandne limunade možda utažuju žeđ vještački, ali rijetko
pomažu kod požara, još manje odvraćaju piromane od njihovih pasioniranih
nakana. Na humanost se ne motiviše, ne podbada, ili se posjeduje neotuđivo ili
ne, a da bi se uopšte moglo na nju apelovati.

198
 Zeničke sveske

Imaginativno karikiranje propagandnih trikova, podvala, nagovora, preporuka,

spletki, ubjeđivanja, može se granati u dva pravca. Prvi nepopustljivo odmiče u
kritičkom odbijanju. Njegova ironična intoniranost je takva da nema ustupaka za
nekakav manevarski prostor pomirljivom, na šarmu onog što je tobože simpatično
građeno, blagom ruganju, peckanju koje, malo pomjerenom dobronamjernošću,
oponaša reklamnu inventivnost. Nema mjesta nekom začikavanju i šegačenju
koje djetinjasto sve duguje opsesiji i fascinaciji originalom, a koji je navodno
zapela da ismijava. Drugi pak pravac u stvari nedvosmisleno varira, u malom
detalju improvizira na zadatost, kombinuje s postojećim advertising kampanjama
i hajkama, čijim blic-munjevitim udarima na psihu se nije odoljelo. To svjedoči o
sedimentiranim talozima, separiranim naslagama, pa i predispozicijama, da se
proguta sve servirano od strane reklamne nezajažljivosti. Jednostavno to znači,
ako mašta sa svojim neukrotivim otporom ne uskoči u paralelnu crnohumornu,
protestnu i prkosnu polemičnost i konflikt, ostaje privezana uz nezdravu
konverzaciju formulama i kraticama dešifriranja propagandnih hijeroglifa, čime
se ujedno kompenzira sterilnim dezinficirajućim divljenjem zbog ovladale vještine
saučesništva u jednom komotnom potrošačkom ludilu. Otužno utješno.

Da otpravimo fantastično kao agent-provocateura u svijet reklamne

ekscitacije i senzacionalizma! Legendarna nebuloznost, a morbidna fikcija
joj se klanja, da pri egzekuciji odrubljivanjem glave po jezivom neposrednom
vremenskom slijedu odskoka u smrt, giljotinirana glava ima običaj katkad, štošta,
zgodimice kao posljednje riječi izgovoriti, reklami je bogom dana sujevjerna
uvriježenost. Uvelike već eksploatisana na filmskom platnu. Tako se reklama
zapućuje, opasana velikim iščekivanjima, pod postolje s giljotinom ili pod vješala.
Bolesna mašta krasno usklađuje zadnju želju s činom smaknuća. Zalogaj ili gutljaj
posljednji, tog i tog proizvođača sa svojim novim nezaboravnim produktom
okusa patološki se kombinuje s uzdahom ili krikom, artikulisanim po sumanutoj
hipotezi, nakon obezglavljivanja tijela kao izdisajna svjedodžba, oporuka post
mortem o profinjenom ukusu, odnosno izvanrednom kvalitetu, koji je i samu smrt
u svojoj neoborivosti nepokolebljivo gurnuo u drugi plan. Giljotinirani artizam ili
esteticizam “život je kratak, okus traje” takvog obraćanja pažnje, natrapat će tu
na štošta, kao da se domogao zlatne žile. Propagandna lobotomija, tehnološkom
mogućnošću nelimitirana da realizira uvjerljivo fantaziju u jeftinim pričicama,
horor-skaskicama, može birkati naručioce sve luđe i luđe, sve sirovije i vulgarnije,
jedanput kad se ideja u svojoj uvrnutosti pokazala i dokazala nevjerovatno 199
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

primjenljivom. Kako živi bude interes samo kao umorene i dotučene žrtve
plasmana, tako se traže nekrofilska uzbuđenja. Krema za vrat također dolazi u
obzir, jer sječivo glatko klizne, gotovo učini prijatnim final cut, što odljepljuje život
od smrti. Upravo kao što u nedogled se prelijevaju ukus i neukus, dopustivo i
nedozvoljeno, ludo i razumno baratanje potrebom i njenim namirenjem. Kačketi
s različitim napisima i sunčane naočale na otkinutoj glavi u korpici, podno
stratišta, nahuškaju manijakalne slogane napolje: i ćorave koke nabadaju zrna,
pa tako dizajnerski timovi propagandnih patoideologa mogu naravno iz sasvim
niskih pobuda namaknuti alibi pravdoljubivim posezanjem u, za cinični komentar
zavidni povijesni fakat, “romansu Louisa XVI i Marie Antoanette”, par popularan
još za života po licemjernoj dosjetljivosti, što su narodu gladnom hljeba, oholo i
bezobzirno, lakonski, ne/svjesnom hipokrizijom nutkali kolače u zamjenu: dakle
giljotinirani, monarhistički duet više je nego zahvalan za obradu, pa koja se prvo
korporacija u očajničkom vapaju dovije i dosjeti mogućnosti horor-aneksa, da mu
se na blazirane usnice na odrubljenim glavama nalijepi kakav zgodan epigramčić
za prhki kolačić, madlenice prolaznosti. O ostalom će se pobrinuti kompjuterski
generirana animacija, iz čijeg vokabulara je izgnan termin nemoguće i nezamislivo,
dok amoralno nikad nije ni egzistiralo u njemu.

Pošto je i seksepil, kao i erotičnost poprilično istrošena, protraćena, okoštala u

klasičnoj manipulaciji, u podivljaloj propagandnoj salto mortale zaobilaznoj prečici
od fabulacije. Nek’ ne čudi što bi se neki farmakološki, potentno stimulacioni
poduhvat rado vidio u suvislom mraku logičnog objašnjenja o neponovljivoj i
neizostavnoj erekciji, ravnoj onoj kod obješenog. Takođe obješenjački legendarnoj
rasporenosti utrobe mašte, rezolutne da doturi pošto-poto žuđeni proizvod. Krutost
i okrutnost redateljskih, lihvarskih barbarogenija čeznu kanibalski za ukrućenošću
obješenog. Rigor mortis je ishod beskrupulozne likvidacije viteški moralnog
udvaranja i zavođenja. Rezultanta podastrta živim solventnim mrtvacima-
zombijima. Eventualne prigovore koji uvijek potiču od savjesti narogušene na,
koliko opsjedajućim toliko odolijevajućim, zidinama zamkova konformizma, kako
je kritika i sama oboljela od prerefleksivnog i hipersenzibilnog zurenja u arogantne
poteze propagande, treba preusmjeriti, sabrati i kumulirati na realne kampanje p.e.
United Colors of Benetton, gdje su tuste stražnjice pripitomile i osedlale maštu i
komotnom bezobzirnošću se smjestile na rage i kljusine, uobražavajući da jezde
na mustanzima, vihorima. A one najdrskije možda na pegazima ingenioznosti.
200
Umišljena, destruktivna, neronska i herostratska, nadahnuta poetičnost posegla
 Zeničke sveske

je za divovskim jumbo portretima osuđenih na smrt s ugašenim pogledom uprtim

na crnu izvjesnost da bi opravdala, naglasila, odebljala i podvukla svoju sotonski
travestiranu parolu o raskoši i jedinstvu kolorističkog spektra doživljaja, što
plijeni tvrtkin naštancani obećavajući asortiman prešućenog UV-dejstva. Ništa
bolje ne stoji ni sa italijanskim parfimerijskim firmama, koje svoj macho-profil i
trivijalni imidž grade na uskrsavanju Musolinijeve sablasti, odnosno impozantne
Duceove glavurde, sa skurilnim citatom o prolaznosti slave i valjda neizbrisivosti
mirisa. Utjelovljenje shizofrene dogorjelosti “država-to sam ja!”, fašistički nerast,
navodno je posjedovao rijetka lucida intervala unutar posvemašnje roktavosti,
kad je zaskvičao nešto poput “istorija ne trpi i ne poznaje kukavice, promovira
hrabre”, a čega se onda dograbila, istom paradoksalnom neuračunljivošću pajcek-
pedigrea, parazitska kreativnost reklamnih skatologa, skandaloznih rješenja.
Dijabolično koncipirana nostalgija korespondira rezidiumima i dezideratima
neofašizma. Ili da se prisjetimo degutantnog akcenta trajnosti proizvoda, gdje
missing in action, američki vojnik kresne zippo posred ratne vatre u Vijetnamu, a
plamičak ‘fajercaga’ provjerenog proizvođača još uvijek, nakon nekoliko proteklih
decenija njiše se i neugasivo ljuljuška pored skeleta svog vlasnika. Krvave
uniforme “otkupljene” od mrtvih vojnika bez aukcijskog neimarstva ili s njim,
svejedno, iz bosanske klanice, također su, artificijelnom intervencijom perverznog
reklamnog mahera, dobile tržišnu validnost da mogu pripovijedati što god im se u
ciljanoj cerebralnoj akciji, aranžmanu i angažmanu naloži.

Paklenost potreba i strogog robovanja njima izrodilo se u obijesno, gramzivo

rovarenje po unutrašnjosti psihe. Prvo da bi se iskamčili najneobičniji prohtjevi,
pa im se potom ekspresno nutkala spremna, adekvatna usrećujuća zadovoljenja.
Glad je u dobrom komadu svijeta nažalost ostala što je i bila, glomazna i
navodno neotklonjiva, razarajuća briga. Ukletost, usud, dok se u konformističkim
edenskim vrtovima sve usredotočilo na to, da se dramaturški razvije istančanost
čula, prešavši poodavna (i)legalno granicu ekscentričnog zaranjanja u opasno
bolesno. Što se tiče nas, obje opcije nesretnog antagonizma zasad stidljivom
sporadičnošću se pojavljuju. Komercijalne prezentacije i efekti propagande doveli
su se u poziciju da zahtijevaju čistu genijalnost, da bi prokrčili put kroz sveopštu
obraslost u zasićenost. Svi osjeti su pri tome obogotvoreni, tako da carstvo
senzualnog, probanja, probiranja, naćuljenosti i opažanja, aromatičnog i opipljivog
očekuje perfektnu isporuku materijalnog, koje skoro da je natjerano da osjetno
uzvrati čulima - razjapljenim u smišljeno instaliranoj pohlepi, tako da tvarno mora 201
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

da progleda, oslušne, uzdahne, cjeliva na jeziku i pod nepcem, udahne, ušmrka

kokainski do ošamućenosti, pomaže do klimaksa dovedenim osjećajem prijatnog,
što se razliježe i odjekuje, razmili i raspleše nervnim mrežastim teksturama, a dodir
stremi rijetkoj punoći osjećanja što se jedino susreće i razvije, usavrši kao ono
čuveno šesto pretovareno, kod rođenih slijepaca. Kultivirana materija u velikoj nuždi
je da progovori uobrazilji, proklamuje propaganda, varajući tako, toliko i time što
ispunjava obećanje o imaginarnom, odišućom i zračećom obavijenošću posjedom.
Sartrovska dijagnoza o tome kako “stvari počinju posjedovati nas, namjesto da je
obrnuto”, ne samo da je potpuno tačna, nego je nadiđena, usavršena, poodmakla
u nepopravljivo. Baš kao što je i nemoćno zakašnjela kad god da je došla, pristigla,
ispostavlja se nije dobro došla, u smislu prevencije koja nam stoji na raspolaganju.
Bolje reći objesila se svom težinom o nas. Naskočila. Stvari se treniraju da napuste
svoju odsutnost i inertnost i krenu u promotivni egzibicionizam, dugi usiljeni marš,
koji inkantacijom viška od upotrebne funkcije ima da zabavi, oduševi, oduzme,
pa ako treba i zaustavi dah, izazove nezaboravnu i jedinstvenu zaljubljenost. Za
patološku opčinjenost korigovanu, drilovanu i prevaspitanu u konvenciju, bez koje
ne ide, bez koje život izgleda nemoguć i nezamisliv, pobrinut će se propagandna
fikcija i njeno nepresušno vrelo talenata. \avolskom prepredenošću pri razradi
ataka i njihovoj interakciji na užitak odvest će ih kamo želi i smjera. Okomljenost na
zadatak da se dopadnu jedni, baš ovi, a ne oni drugi, jednostavno je neshvatljiva
kao i podložnost i opredijeljenost da se bezrezervno pripada poklonjenim ili
uzurpiranim povjerenjem ovima ili onima. Utrošena energija tog obrušavanja na
popularizaciju ovog tu, na uštrb onog tamo, kod gotovo apsolutno nepostojećih
razlika u kvalitetu zadovoljenja denunciranih, imputiranih i implantiranih potreba,
ni izbliza ne opravdava i ne pokriva straćena sredstva i psihopatološki aktivitet,
hiperkinetičnu energičnost pobožnog “štogoderce” uvaljivanja. Oblokanost
kolotečinom ipak zaslužuje svoj delirium tremens.

Profinjene varalice, propagandni gurui, vračevi i magovi, specijalizirani

eksperti, unajmljeni od grdosije perpetuum mobilea hiperprodukcije, ne znaju i
ne žele da znaju za neosvojivo. Pošto su potrebe u takvim sistemima iz trpeljivog
odnosa s luksuzom prešle uveliko u prijateljski, ljubavnički i bračni, sve u svemu
ovisnički, ma kako on bio hirovit i bizaran, reklamna propaganda orijentirana je
nepokolebljivo na uzgajališta želja, a znatno manje brine o autentičnosti zahtjeva
i adekvaciji ponude i rezultatu postignutom plasiranim uljezima od proizvoda.
202
U hladnom svijetu s perspektivom hedonističke oivičenosti tupošću stvari,
 Zeničke sveske

reklama obrubljuje i uramljuje olovno, skarednom, neumornom i neustavljivom,

neprekidnom voljom i silom identificira želje, koje je sama injektirala i imputirala
i obavezuje se svečano da će stvoriti uslove u kojima se može nabasati, ako
ni na šta drugo, ono na hipertrofirano zanimanje za njih. Pa čak da će i smisao
života usput planuti, obasjan svjetlošću i toplinom, pošto traumatičan pristup i
potez, manevar i gest, grimasa ekstremne propagande garantuje da će raspršiti
netragom frigidnost života. Valjda tako što će je potpuno i postupno učiniti
omeđenom - obujmiti je. Izručiti franco malverzaciji onog no time to lose i and now
something completely different, rugala se i ruga montipajtonovska humoristična
sekvenca. Eskivaža, judo-i/m/poniranje, logičnih i stvarnih ljudskih potreba
izgleda suvišna, jer se odavna tendencijama kapitalističkih diktata u vrzinom kolu
puteva posredovanja, što ih zadovoljenje prevaljuje, njegova prirodnost istopila,
zagubila i iščilila. Osionoj produkciji i njenom poštaru vampirskog komuniciranja,
opskurnoj i opscenoj propagandi zadatak je jedino da izumi dopadljivost i patentira
privlačnost vladajućem osornom poretku lagodne konfuzije.

Postmodena društvena nesigurnost življenja jednostavno se isplati.

Privatno i javno ugodno žive u i od svoje pocijepanosti, kao i od neprozirne
slijepljenosti. A propaganda i konzumenti masovne potrošnje samo hine i
glumataju, afektiraju kako svoje nedužnosti, tako i krivice tog stanja uzimaju
zdravo za gotovo ozbiljno. Obje sekvence suplementa bolesne cjeline svjesne
su svoje distanciranosti spram odgovornog i savjesnog humaniziranog stila
i kulture življenja. Reakcije su ukalkulisane, bunt je namješten, usljed i radi
katarzične svrhe. Zapravo oba tegleća segmenta, upravljači i podanici, vezana
su pupčanom vrpcom. Niti je propaganda jedina kriva, niti je konzument nevin,
a u tom procesu trans-halabuke oko manipulacije, što uvijek pali, namireni su
obadvoje. Nikad ne izostaje očekivana reakcija, čuveni feed back, pa slavljeni
citoayen na miru objeduje svoju nasušnu porciju morala u dotjeranoj atmosferi
enterijera i eksterijera inerviranog i interioriziranog, licemjernog puritanstva.
Energije koje se troše na takva lažna suočavanja i razračunavanja sa životnim
problemima, medijski inaugurirana i usavršena, u svoj svojoj ispraznosti,
promašenosti, nedjelotvornosti, površnosti, polutanstvu, dezinformisanosti,
sastavni su dijelovi i vrlo važan faktor onog što se zove social life, pa bio
on na high, low ili middle level. Arene provokatora i provociranih tako dijele
gladijatorski i javnost koja se ovacijama, aklamacijama i negodovanjima,
frenetično ili svečano stišano, oprašta od svoje zakonski, formalne, deklarativne 203
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

i proklamovane moći mijenjanja svijeta i društva, čime odmahuje slobodi

individuuma, usukanog darivanim povjerenjem njima. Emocionalna pražnjenja
skrivaju čistu obespravljenost i kolektivu i grupi i pojedincu. Nametljivo
serviranje, melodramoleti koje propaganda režira elektronskim kanalima,
brzinom svjetlosti, pravo i slobodu ljudima, galvaniziranim tim aktivnostima,
ostavlja uvijek za neki drugi put, za neku drugu priliku i epizodnu zgodu, dok je u
prvom krupnom planu jedino i samo efekat.

II

U dvadest i četiri sata decent citizen, volje kušane neonom, može odsjesti u
striptiz baru, posjetiti kladionicu, nekoliko časaka pasti u depresiju, manijakalno
zabrinut zbog tamanjenja kitova ili krznaša, izletnički se solidarisati sa utvarom
dogmizale patnje, zaprepastiti se otkrićem kako mu je kćerka narkomanka, a sin
homoseksualac, potom taj spoznajni šok amortizovati uz pomoć živog eksperta
ili anorganskog Prozaca, isplanirati holiday po debljini novčanika, riskirati na
berzi, večerati u kineskom restoranu i uz valium komiran ošamutiti u narednom
jutru, fitnessom ili aerobikom restaurirati rekonvalescentnu hromost duha,
podići ili spustiti težinu, spriječiti kosu da sijedi, dobiti nesalomive keramičke
zube, jesti zdravu, genetičkog eksperimenta pošteđenu, nemodificiranu hranu,
cmizdriti ili smijuljiti se profesionalnim visoko ili niskotarifnim rasplakivačima
i zabavljačima sa ekrana, unajmiti detektiva da mu uhodi suprugu ili muža,
podržati dobrotvornu akciju euro-dolarskim saučešćem, igrati skvoš ili tenis,
preferans ili golf, obeštetiti i riješiti tenziju s ljubavnikom/com, pola sata
meditirati po najnovijim šarlatanskim preporukama import-učitelja instant-
istoka, upražnjavati joga vježbice, impostirati novu generaciju pomagala za svoj
PC što suzbijaju pouzdano posljednje izdanke permutiranih virusa, ugovoriti
mobitelom razgledanje nekretnina, udijeliti u prolazu beskućniku, napasati
pogled na foto-modelima, posjetiti crkvu, razgovarati sa školskim pedagogom
ili shrinkom djece, promijeniti ili povaliti guvernantu… sve do uspavljujuće
konstatacije “krcat mi je dan, a ja ispražnjen”. Jedva da zamoreno biće treba
elegantno karikaturalno kostimirati. Ili kako je to Gunther Anders primijetio:
“Preobilje je majka nemaštovitosti”. Tu je stoga više nego dobro došlo ispo/
moćno propagandno uskakanje: kako ucmekati višak slobode. U opustjelu
vremenu, stiješnjenu, zgusnutu prostoru, pri pogibeljnoj brzini decent citizen
204
tone u vlastitu autističnu ljušturu.
 Zeničke sveske

Ali da bi stil doturanja još i još tom robu obilja bio svjež i neodoljiv, propaganda
nužno poduzima eklektičku elektronsku desakralizaciju vremena, prostora, i
njihova značenja, a samim time i morala, ma čega god hoće, ili što joj se nađe
na putu. I te transformisane sadržaje metodom predinamične montaže, koju je
također, virtuozno doduše, pokrala ili plagirala od sineastičkih majstora, agresivno
tovari na leđa prezasićenom, zadihanom, lipsalom, zasoptalom od suvišna
imetka, zaboravljeno koliko davno prekoračenog praga izdržljivosti, nelimitiranosti
balastom posjeda, s kojim obasuti i zatrpani vlasnik ne zna što će poduzeti. Ne
šteti mu levitiranje. I kad iznova dobija na vremenu i prostoru višak slobode ni za
šta, čemu (Sartre), a da apsurdni egzistencijalni ambis ne bi izlijegao kojekakve
revolucionarno radiklane bube. Samo na tri čestita obroka udaljene, upada
svevišnja reklama, vraćajući ga ponavljajućoj rutini balegara, što neumorno gurka
kuglice đubreta ka sutrašnjem danu. Najnevjerovatniji asortiman kratkoročnog,
jednokratnog, trošnog, nedovoljnog, ali onog što se još ne posjeduje, draži i golica,
zavodi, čemu se uglačana lakomost ne uspijeva odhrvati, uglavnom zbog toga,
da bi joj se patološka znatiželja opet i iznova javila regenerirana. Informativno-
komunikacioni javni sistemi i propaganda, reklama pogotovu, metodom i ciljem,
sadržajem i formom, idejom i strukturom, ostvaruju nevidljivo savezništvo,
paktiraju u ime sotonski pojmljenog javnog i ličnog dobra, kontinuiranog trpanja
i trpanja u rupe bez dna, presipajući iz šupljeg u prazno dekorativno artificijelno
ništavilo i njegove noseće polipe prelaznih agregatnih stanja.

Zakukuljenost, zamršenost, zapetljanost kupoprodajnih relacija laicima ostavlja

trnje u jeziku, što pri svakom pokušaju da se ogole ti odnosi izaziva strašan bol.
Ugrizanje za jezik artikulacije nespokojstva valjalo bi da bude sindrom neuspjelosti
ili deplasiranosti temata, docirane tezičnosti, odnosno nekompetentnosti da se
dokuči i prozre smisao kroz džunglu propagandnih simbola. Reklama je prebrodila
fazu nalik onoj iz legende o kralju Midi, gdje ščepavši čvrsto u svoje ruke oba
kraja poluge, potražnje i ponude, kako sve čega se dotakne pozlaćuje. I ta silina
sveprisutne ekvivalencije, koja umrtvljuje želju i mijesi volju, paralizira zanimanje,
nadmašena je najsumanutijim poduhvatima bjesomučne utrke za originalnošću.
Slično je kao u nevjerovatnom svijetu fantastičnih animiranih junaka, gdje u naoko
nerješivim situacijama, u koje bezbrižno zapadaju i iz kojih isto tako s lakoćom,
uprkos zdrobljenosti i samljevenosti, bez posljedica izlaze zdravi i čitavi, tako i
marketinški alhemičari i mađioničari designe disembbeding advertisinga iznuđuju iz
nemuštog govor. Iz svetog profano! Iz tamnog svjetlo! Iz bolesnog zdravo! Iz lažnog 205
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

istinito! I tako u nedogled. Veoma blisko basni, samo što je propagandna naracija
moralni nauk zamijenila profitabilnim nalogom. Prosječna svijest, nabrekla u plijen,
a koja hoće da se malo raspita i produbi uzroke svoje krotkosti i bespomoćnosti,
čini to na način koji mnogo nalikuje onoj budaletini iz zaboravljene skaskice, tikvanu,
kočopernom u drskosti i bandoglavosti, ali zaškakljanom da dozna, ne nešto više,
već šta bilo, o rodonačelnicima zemaljskog socijalističkog raja, u čija znamenja baš
nije uvjeren, koji ulazeći u biblioteku samouvjereno zanovijetajući zahtijeva Antu
Diringa. “Koji je nešto piskarao, zajedno možda s Engelsom”, dodatno je pojašnjenje
zabezeknutom službeniku. Pa ne čekajući da se ovaj pribere, konstatuje da je izbor
knjiga katastrofalan, kao i fond, čime za sva vremena sahrani svoju radoznalost za tu
vrstu prosvjećivanja. Merlini i minhauzeni propagande svoju odgovornost lagodno,
laskanjem i podilaženjem, farsičnim ulagivanjem, pretovaruju, iskipuju na euforičnu
saglasnost takozvanih žrtava, tako da nasjedaju najnedopuštenijim sadržajima. U
stvari, po stepenu uvrnutosti reklamnih majmunluka cijenjeni primati zaključuju
koliko su važni i vrijedni kao još neosvojeni otoci nadolazećeg tsunamia reklamnog
okeana, što naokolo šumi, podlokava i oplakuje. Udvaranje operetnog, kostimiranog
interesa gotovo uvijek okončava podlijeganjem njegovim čarima i činima, što jeste
koštana srž komuniciranja, kojom se vrbuju kupci u top-formi, na gotovs spremni da
izdaju sami sebe, prodajući povjerenje i odanost, pa čemu sve ne. Neka samo zine i
izusti perverzna dokolica svoj fantazam.

Stoga improvizujmo! Za ironični odgovor iskušanom i bezobzirnom receptu

prevare, kog su usvojile kao modus operandi raznorodne korporacije. Pa shodno
konstruišimo kaleidoskop čija namjena jeste, da se zavirivanjem u njega omogući
malo iskošenije gledanje i spasonosno vjerodostojnije. Ono bliže realnom
sagledavanju. Trulo bogati metuzalem-razvratnici na raspolaganju za rehabilitaciju
polne moći imaju takve skupocjene afrodizijačke preparate, za koje se propaganda
zaklinje da može, čak čitavih mjesec dana, poskoku iz gaća osigurati uspravljanje i
u grobu, tako da bi pozna prezrela pohota, udom se propinjući, navaljivala i kucala
u krov lijesa. Inače u normalnim okolnostima eros-nektar ne libi se da garantuje
takav stepen tvrdoće, neposustajuće, a kojom se komotno daju razbijati kokosovi
orasi, a što se pak tiče onih izmijenjenih okolnosti, lupa pod zemljom. Na groblju
takvih uspaljenih panjeva, napravila bi pravu malu esnafsku kovačnicu. Slijedimo
travestiju! Ako bi ko slučajno varkom, morbidnim trikom kliničke smrti i dospio
dolje, pa bio pravodobno otkriven i spašen baš onom batić-ukrućenošću, za koju
206
se mislilo da je nepovratno izgubljena, blaženstvu proizvođača ne bi bilo kraja.
 Zeničke sveske

Ko materinskom brižnošću doji duševnu mlohavost i smežuranost za velike

pare sasvim je jasno. Ali i da male stvari, ne stoje bog zna kako drugačije! Slijepo
pridržavanje devize “mlad delija - star prosjak”, što je praktikuje ogromna većina
ostalih, uvijek, također u poslovici, računa na rezervnu sumornu utjehu da će
demagoški uspjeti i upaliti pokušaj, “gdje star mladu ubjeđuje da se od tvrda
k…. rak dobija”. Upravo u duhu ove posljednje reklama ima za svakog ponešto,
izneneđujući adut u rukavu, primjeren sumi koju treba iskamčiti, a igra se na
proste i složene operacije oko kojih se pletu uzdanja potencijalnih konzumenata.
Kurčevite motke narastaju geometrijskom progresijom, gloginje aritmetičkom ?!?

No da se odmaknemo od turobnog prijapizma. Naša mala napravica

raščaravanja sarkazmom i persiflažom infernalih zavodljivosti propagande sadrži
još podosta sugestivnih indikativnih sličica. Tako bombonice i slatkiši hormonalne
terapije efikasno i pouzdano izbjeljuju crnce, dok su obrnute želje kod bijelaca
zasad još uvijek sablazan i ne daju se registrovati, a kvarcanje bi se teško dalo
podvesti i pod slabu surogat naknadu i zamjenu. Zato plastična hirurgija ne zna
kud udara glavom od posla. Udara vulkanizerski vruće flekove, nateže i uklanja
kožu. Uzgaja novu, otkida s jednog, nanosi na drugo mjesto. Sa stražnjice na
obraz najčešće! Što je i najzahvalnija i najisplatnija transplantacija. Šilji i štirka
dojke. Gdje ih nema ili nema dovoljno, izmišlja ih silikon-kvascem. A gdje ih ima
previše teše. Drpa! Klempave prekraja u malouhe. Nosate u prćaste. Mijenja pol.
Šije, kroji, para, iz obrva, sa grudi, niže nećemo, presađuje i rasađuje malje da
doskoči ćelavosti. Zahvat majstorski, iglom i skalpelom na drugoj razini slijedi
čarobnjačko oglašavanje, da bi šnitovi, sheme, kalemljenje, rezovi, gobleni,
kukičanja, zasijecanja bili dostupni, moraju se prethodno uprogramirati, iz
imaginarnog prevesti u zbiljsko. Prvo kao mogućnost, potom kao potreba.

Imaginativna slajd-dekompozicija manipulativne svemoći reklame iščeprkala

je Bušmane kako se u nekoj afričkoj zabiti služe mobitelima. Ili domoroce sa
Papua Nove Gvineje. Ili Masai ratnike. Ili kosmate gologuze Aboridžine. Kako jedan
drugom javljaju o ulovu, vlastitom položaju i rasporedu divljači ili o predstojećem
inicijacijskom obredu ili o godišnjoj svetkovini zahvaljivanja raznorodnim
božanstvima i duhovima. Mogu i ukopani da bulje u novi model terenskog vozila,
iznureni žeđu da ozarenog lica otkriju, usred divljine, uz krik ushićenja, škrinju
s nekim osvježavajućim napitkom, nezaobilaznom i neodoljivom prethodnicom
najavljenog civilizacijskog serioznijeg gostovanja ili dolaska. Da krvožedni 207
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

bogovi tre’nu na tjeme. Ugroženu faunu ugroženih plemena u njihovu izdišućem,

izumirućem prirodnom ambijentu basnopisačkom probirljivošću reklama navodi i
dresira na obavljanje kojekakvih zadataka, kojima se kombinacijom simpatičnog
i nativnog poentira poruka. Inače uz glad i bolest, rat i smrt, propaganda je jedini
redovni posjetitelj koji iskazuje znatiželjno zanimanje za svijet divnog, neposrednog,
primitivnog zlopaćenja, oskudijevanja i pobolijevanja. U ove redove gotovo
neznatnog friziranja činjenica, iskrala se iz realnog i inspirativno utkala sekvenca
čudovišne, jezive nobl-karitativne solidarnosti onih razvijenih s onima, koje je
progres genetskih permutacija naprosto prekoračio ili začepljena nosa zaobišao.
Naime, siti i uspaničeni širokogrudo nude enormne količine mesa sumnjivog
kvaliteta onima gladnima i koprenama neznanja zaštićenima. Nedostaju jedino
parole. Zato se i okote: “pomuzite nas, preklinjemo vas, mi nismo lude, tek malo
šašave i uvrnute”, s gigantskih panoa na kojima su fotografije što odišu blagom,
tupom milky way bezazlenošću kravljih pogleda. Ili prikiva pogled: “zavarajte glad
taman toliko, dok se ne iznađe način suzbijanja bolesti letalnog ishoda”. Takva
humanitarna prolongiranja smrti, đavoljom talentiranošću poturana, propagandi
nisu nikad ni bila strana. Logika kalkulantskog cinizma imućnih i moćnih nagoni
bijedu oduvijek na porazni i ponižavajući kompromis tipa onog “bolje išta nego
ništa”, čime ona postaje talac i pokusni kunić, najoptimalnija živa i besplatna
laboratorija do koje monstruozno instrumentalizirani um, racionalizirane
iracionalnosti, uopšte može i doći. O eleganciji ovakvih projekata i zvučnoj
izolaciji njihovog eha, propaganda razmišlja kao o izazovu. Bilo bi dobro znati
koliko je ovakva neuravnoteženost, uzrokovana kapitalom, dosljednim principu
nemilosrdnosti, kumovala Sartreovim “blasfemičnim” egzistencijalističkim
uzvicima-uzdasima, što su se oteli iz grudi savjesti natopljene pesimizmom: “Sve
je suvišno!” i “Pakao, to su drugi!”. I prije svog nastanka, znatno prije no što će biti
katapultirane ozloglašene parole iz grotla građanske mrzovolje, bile su u opticaju,
doduše, pragmatično predosjećanjem obrlaćene u prdecanja i obrecanja,
izlike i opravdanja. Krivotvorenim epikurejstvom paklenog hedonističkog cilja,
indiferencije i indolencije, da se ne birkaju i ne trijebe napasna parazit-sredstva
za njegovo postizanje. Međutim, sigurno je da vladavina mračnog, što se lažno
izdaje i predstavlja pastoznim koloritom, babičila pri porodu ’68.-ške provokativne
konstatacije kako su “američki dolari uništili više ljudi, nego američke bombe”.
Strahotan bilans i samjeravanje. Work in progress! Orao koji uzlijeće sa dolara,
amaterski da i mi animiramo, zaista ima perspektivu suverene grabljivice kojoj
208
ništa, ni najsićušnije, pogotovu ono, ne može promaći.
 Zeničke sveske

Da bi se postiglo čudo R.E.M. efekta, dubokog sna na javi, odvažimo se

na postupak parodirajućeg treptanja-žmirkanja kadrova, koji zapravo namiguju.
Ali sad na konto demaskiranja zavodničkog karaktera, a nikako buncajućeg,
fetišističkog komatoznog i agonalnog ovisništva o mistificiranim stvarima.
Unutar svog aksiološkog sistema telekineza propagande, u kojoj su zabranjeno,
nedopustivo, neukusno, u tabu prognani termini, može svojom autističkom
disfunkcionalnošću, za svrhu skretanja pozornosti, i gdje je efektu na
raspolaganju sve. I to plenty of vremena, novca, kadra, tehnologije, dakle, puna
sprema i arsenal artificijelne kombinatorike i improvizacije reklame. Sunovraćuje
se u ljudsku tragičnost samo radi toga da bi bezvoljnu promašenost trgla iz
letargije, porazila konkurenciju, identičnog amoralnog rivaliteta i produžila
reputaciju najapsurdnijih traganja za novim. Zatočenike Staljinovih gulaga
neobjašnjiva i neuništiva želja na sibirskim hladnoćama održala je na životu,
ali potresna Solženjicinova i Šalamovljeva svjedočenja za zgusnute storijice
gnojnih miomičnih asocijativnosti, što prokopavaju i prokapavaju, dušu su
dala da preporuče najnoviju vrstu votke, s lego kockicama leda, atraktivnog
naziva Woland. Muška vodica, ne samo s Kolime. Čep sasvim dosta, ako ste
se odlučili podjebavati, i više od toga za aktiv-infinitiv bez prefiksa, dakle, ruska
H2O, koja grije dušu i tijelo i na najnepodnošljivijim temperaturama. Ljudeskara
u zatvoreničkim dronjcima, bosonog, kugla na lancu oko zglobova, ljevicom drži
flašu votke, desnicom piški po zrnastoj snježnoj kosini, sve se puši i isparava
kao iz termi, omotač se topi, ekran magli, odnosno objektiv, kad se izbistri,
zavjesa raziđe, iz ptičijeg rakursa, zoom-kadar, smrtznut tlocrt ukoso, pod uglom
45 stepeni, nazre se cijeli blok odbjeglih robijaša, kako tijelima i ‘visibabama’
iscrtavaju kaligram-logo: Visarionovskaja ili, dopuštena alternacija, Ivan Grozni.
Za reklamu paklenog aperitiva, grafolozi su jednoglasni: rukopis je nedvojbeno,
sudeći po onom prvom kadriranom odraslom maneken-pisu, designed by
Toscani, dok režiju potpisuje, directed by, ekspres priključenije ruskog Švejka,
Čonkina. Netom stigao blueser u Longinovom taxiju. Međusobno su se požderali
uzvici cut, action, rez, let’s go on digital tape! Nietzscheova protežna definicija
istine, kao “pokretne vojske metafora”, za kojom su odjezdili, samonikli i
samohrani speedy sižei tipa simpathy for the devil, gdje su trepavice rampe
carine slika, što je uvelike žanrovski akceptirano. Sa svrhom da trube strašnog
suda razbije u duvačke cool-jam-session detekcije trendsetera i skoroteča
oglašavanja kao glazure na urušavajućem, ali i feniks-totalitetu nepravednosti
svijeta i odnosa u njemu. 209
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Aura i karizma poetičnog i neponovljivog jedinstveno alegoričnom bezobraznom

i bezobzirnom neodgovornošću priljepljuje se uz navodni žuđeni kvalitet bizarnog.
Globalna trgovina, da bi bila razumljiva diljem zemaljskog šara, traga rovareći za
planetarnim užasom. Sve u ime jeftinog, nezamislivo besčasnog cilja i nanovo ga kodira,
samo sada sa nonšalancijom, urarski precizno prebirući po mračnoj strani čovjeka, po
nesvjesnom i frustrirano, istraumatizirano dekodiranje joj se odaziva, ma kakav god
stav i pozu zauzela. Nepogrešivim njuhom svinje ili utrenirana psa izrovat će tartuf,
uz adekvatnu snimku atomske pečurke. Pa će direktnom, notornom nezajažljivošću
za frivolni humanoidni angažman, bezočno usputno pojasniti grotesknom ležernošću,
kako “ni vi ni mi nismo za ovakve pečurke, ali jesmo za čarobne gljive…”. I potom
će uslijediti kakva skaredna, klišeizirana trivijalnost od mikofilskog brand-deserta.
Uz obaveznu idiotsku lepršavost i šarm lapidarno izmucane poruke. Ova fikcionalna
kalemljenja jedva se osvećuju realnoj nakaradnosti poduzetih propagandnih pokušaja
i nimalo ne bi čudilo da, u nedužnoj ironizaciji, čak budu podudarna ili slučajnim
sinhronicitetom inspirativna za neku buduću avetinjsku, imaginativnu naumljenost da
plasira, tutne, utuši, utrapi, proda - konsternirajuće zloupotrebljavajući vakumski džep
šoka i zgranutosti. Aromatični čaj buši glavu sofisticiranog dizajnera sve dotle, dok ne
posegne za fatalnom sumračnom romansom. Iščačka i iščeprka to ekipa razdraženih,
neustrašive podmuklosti i cikota hijena. Taj fakt bračnog naci-para, ekshumiranih Eve
i Adolfa. Uz napitak s kojim su proveli posljednje momente, a kojem niti rastvoreni
cijankalij nije pomutio snažni, plijeneći, krijepeći okus i miris. \avolje izvedena,
parazitska kreativnost počiva na unakazujućoj dovitljivosti, što joj omogućuje da od
puke nabasalosti na analoške mrlje izvjesnih fenomena, malo šta škodi što su one
slijepe, a vična propagandnim marifetlucima i prefriganostima, čini i sačini modele
ponašanja, automatske manire reakcija i refleksa. Donekle, art-reklamaheri nalikuju
“čitačima”, kako je CIA nazivala svoje famozne službenike, što iz obilja duhovne
produkcije destiliraju podmuklost. Ti ekstrakti i derivati urotničkog na samim
fenomenima svijeta. U eteričnim kapljicama dobivenim iz sjemenki najraznovrsnijih
demonskih sjetvi i istih takvih žetelačkih nasumičnosti. I upravo te rabote nude
smjer, uputstvo i putokaz, ako ne katkad i gotovu stvar, propagandnim virtuozima
opsoletnog izdvajanja. Duhovitost koja želi parodirati posjeduje punu slobodu, ali
nema moć pariranja propagandnom potencijalu i kapacitetu morbidnog. Bolesna,
sotonski zaudarajuća imaginacija iz podsvjesnog izvodi na svjetlo i slobodu sadržaje
traumatske nekonvencionalnosti i nonkonformizma. Baš kao što azilanti koji nenadano
napuste zatvorene duševne klinike bučno, konfliktno svoj svijet sudare, ok(r)uženi s
210
rasprskavajućom normalnošću. Roethkeovo ludilo zavađeno s okolnostima.
 Zeničke sveske

Apsolutistička vladavina interesa! I njenim podanicima je u psihu utkana

rasipnička odanost i servilnost škrtom i šturom principu profitabilnog, a što
daje za pravo propagandi da uvijek preduhitri posljedice tog stanja i podobode
zastalu situaciju, rekvirirajući odmetničke čiode. Moral svodi i shvata, tretira
kao bunji uže: rastegljivi rekvizit ekstremnog sporta, kojim se strmoglavljuje u
ambis, iz čiste pobude jedinstvenog pustolovnog doživljaja, teško opisivog, i
još manje preporučljivog. S tim što proračuni avanturista svojim otkačenim
poklonicima garantuju kakvu-takvu stoprocentnu sigurnost uz luksuzno malu
novčanu nadoknadu i mizernu obuku, dok propaganda tu, ne da nema striktnih,
već nema nikakvih pravila. Uzurpirajući javni prostor i vrijeme, znameniti eter,
obrušava u ponor bilo koga zatečenog, bez obzira na njegov pristanak. Pri tom je
ne interesuje ni disproporcionalnost njenog tobožnjeg, fleksibilnog postupka sa
lucidno odabranom lokacijom, gdje se vratolomnost manevra izvodi. I hoće li pri
tom koga spljoštiti, utisnuti u tle ili će pak ukalkulisani rizik biti knapiran, potaman
- gdje će po dosegnutom limitu nesretnik još izvjesno vrijeme oscilirati, vibrantno
koprcajući se dezorijentisan i prestravljen. Samo se lučenje famoznog adrenalina
i zaljubljenost u uzbuđenje po svaku cijenu poklapaju u oba postupka. Ti što su
na snazi? Biti vlastitom nemoći suprotstavljanja izvučen iz bezdana amoralnog, te
osovljen na noge i grubo poučen šutnji o tome ili biti u poziciji krutom reakcijom
anahronog nepovijanja kičme, unilateralnog raskidanja odnosa manipulacije
i samim tim internirajućim asocijalnim revoltom, isključen? Za samu reklamu i
propagandu, apsolutno je to svejedno. Metod i stil stravičnog jedanput otkriveni
laki plijen više ne ispuštaju. Uprkos njegovoj uobrazilji o mogućnosti hamletovskih
dilema. Ta opcija je sunovraćena, izdžeparena, za nju se, bog zna kad, opelješeno.
Povećava se, ruku na srce, suptilnost svega izvedenog, ali se suština trik-rabota
tih performansa više ne može ničim dovesti u pitanje.

Opskurna propagandna posesivnost tako instalira đavolijadu slijedeći omiljena,

celuloidna tematiziranja, pseudorekonstrukcije biblijski opštih mjesta i čuvenih
parabola. Pa zavlačeći ljepljive prste u lakrdijaški epsko-prozaični filmski arhiv, da
se dokopa inserta o golgoti osnivača kršćanstva, reklama perfektno upotpunjuje
diletantska groteskna reinterpretiranja događaja, koji je nadrastao povijest, krpeći
postojećim sekvencama ili potpuno umontiranim novim insertima, nekakvu
spektakularnu farmaceutsku olakšicu tipa: “sve u jednom magičnom aspirinu,
pilulici, kapsuli, tableti, i analgetik, i sedativ, i antidepresiv i steroid, ali za divno
čudo bez štetnih posljedica, dugo, vječno traženi i najzad pronađeni univerzani 211
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

medikament, kojim slučajem da je Krist raspolagao njime, za pasije, ponio bi i podnio

križ s osmijehom u fit i super kondiciji i euforiji”. Ovakva kič nakaznost klovnovskih
telala farma/kopej/s/ki savremenih privilegovanosti, ne teži više samo da proda,
nego da sledi krv, ukoči i pomrači razumnu reakciju. Zatičući svijest neočekivano
i naprasno zaskače neopozivom i neoborivom naglošću. Istom onakvom poput
prepada moždane ili srčane kapi ili smrti. Audio-vizualni zahvati i zamasi prekoračuju
sve limite pristojnosti, pretvarajući patogeni san u stvarnost: da svaka reklamna
upotreba jeste već zloupotreba. Uprežući u jaram sve za što joj oko zapne, u stanju
je nizom emitiranih knock-downa, i blackouta, privesti mentalno batinjanje do
knock-outa. Grogi protivnik ima pravo ustati tek kad procijedi štogod od forme i
sadržaja što su ga ošamutili. Omamljeni, hipnotizirani, oni koji ne mogu iz svoje
kože, jeftino je moraju prodati. Time što su tako prisiljeni i navedeni da proćerdaju i
zadnji novčić na hirovitost i obijest ponuđenog. Sartrovski antikopernikanski obrat,
gdje umjesto da ego posjeduje stvari, stvari posjeduju njega. Ovladalo upravljaju
njime. Odista se dogodio i svršeno odgodio pitanje o sebi u beskraj taj iconic re-
turn. Reklama igra na isto ono na šta računa i plasirana laž. Nimalo ne strepeći od
demanta ili demarša. I to uglavnom zbog slabe kompenzacione prirode njegove
uvijek zakašnjele i trome satisfakcije raskrinkavanjem. Tako niti reklama ne zarezuje
otpor, negodovanje, zabranu, niti uopšte javnost uzima kao ozbiljnu prepreku,
meritornu carinu. Prije vlastitu intrigantnost, rušeći prihvatljivo i neprihvatljivo,
idolatrijske kumire miljea, mjeri talasanjem javnosti, uskomešane, uznemirene,
presamićene u podijeljenosti reakcija na deformisani kvalitet prezentiranih sadržaja
u ekstremno pervertiranim formama.

Baš kao da je po srijedi neurohirurška intervencija na otvorenom mozgu bez

anestezije, propaganda zabavljeno operira nokturno-akupunkturno paralizirajući
svaki prigovor i odgovor. Onaj što makar imalo miriše na pobunu i protest. A
svaki se štaviše čini paradoksalno dobrodošao za njenu svrhu. Ne zaziva ni
jedan posebno, ni odobravajući ga, niti ne slažući se s njim, niti uvažavajući
frekventnu neutralnost, naprosto je za svaki pripremljena, toliko da ga učini
đavoljom, deplasiranom kazuističkom advokaturom. Inače kako i kamo svrstati
marketinški potez neke građevinske firmice, koja svoj proizvod, gotove prozore
propusti kroz špalir drvenih palica invencije i proprati propagandnom parolom:
“za dom spremni”. Za dvosmislenost, lukavoj erističkoj vještini dorasla,
kampanjica optužuje bolesnu, izvitoperenu i pokvarenu recepciju i unaprijed
212
njoj denuncira, na teret stavlja, ni najmanje ne odgovara za nju, tu bestidnu
 Zeničke sveske

ozloglašenu asocijaciju na ustaški pozdrav. Koincidencija besramnog i bezazlenog

dirigovana je i zamišljena samo uz pretpostavljeno aluzivno reagovanje. Svrha je
ostvarena i postignuta samo onda kad se brani hinjeno od smisla, koji je jedino
od početka i egzistirao. Na slamčicu cuclajući skandaloznost i provokativnost.
Revolt koji povlači polemiku ljigavo je uračunat u dvostruku optiku i gotovo
redovno propagandni naum trijumfuje i likuje, formalno i doslovno lišen bilo
kakve krivnje. Možda bi se crni humor mogao potegnuti kao jedino preostalo
pribježište i uporište na ovakve i slične atake sibarit-rahitičnog i sangviničnog
ludila koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Moglo bi se, bez vremenskog
preciziranja kad će se to desiti, posegnuti za replikom, kao i primjerenim
spadajućim odgovorom na bahatu proustašoidnu reklamu, za onom Titovom
legendarnom naredbom, a koja je također pretrpjela idolopoklonički slavni kult
procesa zapamćivanja i tutkaljenja u mozak oduševljenog življa, da ipak jednom
takav “Prozor mora pasti!”. Možda ne “noćas, odmah, ali kad-tad”. Isključivo
ironijsko kontrapunktiranje pruža kakav-takav štit od sadističkog propagandnog
poigravanja ljudskom psihom i njhovog neravnopravnog međusobnog
iskompleksiranog nadmetanja i mačevanja u superiornosti. Iako se samo rijetki
usuđuju i odlučuju na ekstemno devijantne revizije opšte kulture, ništa manje
nisu opasni niti oni što gromoglasnu i munjevitu provokativnost nadomještaju
umjerenim emocionalnim zatezanjima i natezanjima, s jednim jedinim ciljem:
da utrape to što već imaju, da proizvedeno artefaktno doture. Sve u svemu,
količina, brzina i raspomamljeni divlji stil kojim se obasipa i zasipa meta
propagande, nadilazi uveliko sarkastično i satirično ljuto odbijanje, koje se
može suprotstaviti toj monstruoznoj mašineriji. Mnogo, mnogo više će trebati
za suzbijanje sve izraženije nezajažljivosti reklame i propagandne radijacije,
izazvane sofisticiranom, lančanom ikonoklastičnom dijalektikom, prividnog
ustuknuća figurativnog, gdje je svako odudarajuće, osporavajuće razmišljanje
(dis)kvalifikovano kao zarazno - proglašeno otpadničkim, neresorbovano
opštom trendovskom lažju, poluistinitim fakticitetom, te kao takvo nepokoreno,
nepoćudno i oklevetano kao maligno anarhoidno - sklerotizirano nostalgičarenje.
Kao da je po srijedi galopirajuća, rijetka bolest rapidnog starenja. Pregaženo
tobože sopstvenom spekulativnošću i apstrakcijom. Na trusnost Smisla
življenja misli se često. Čak prefrekventno, kao na zemljotres. S tim da, koliko
ljudi, toliko i jedinica mjerenja (bez)opasnosti od tog i takvog podrhtavanja.
Zgroženi tuđom katastrofilijom, kao i inkliniranjem k njoj, promrmljaju molitvu i
saosjećaju verbalnim pošiljkama, isteglih vratova da bolje promotre jadikovke 213
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

i kroz ključaonicu, špijunku optičkih medijskih zavrzlama. Tako prislonjena oka

odgonetnu, sinestezijski oslušnu i naslute, sa titulama uništenosti, epoletama
dekadentnosti, pedigreima rezignacije, preporukama beznadnosti rebelističke
egzistencije, skore leševe sa ingerencijama i vidovitim moštima, autoritetom i
laicitetom iskopnjele neortodoksnosti.

Kad se većina uniformno usaglasi i unisono grakne, najebali su oni što spuštaju
uho na zemlju, uspaničeno iščekujući usporeni, teški prijateljski korak - njihovoj
osamljenosti tako draga gosta. Krivo im se poza protumači od strane grdosija,
što vlastitom rasprostranjenom izdžikljalošću prosuđuju bliskost nebu i prisnost
sa zvijezdama. Potmula tutnjava rascvjetava tlo pod nogama. To je onaj protok
ponornice od Povijesti, epohalne, kvarne sublimnosti, kad utopije, raspojasane
homogenošću, u svojoj insistenciji na demarkacionoj demokratiji, po Cioranovim
riječima, tek onako usput podižu vješala i svečarskim poletnim fanatizmom
rasklapaju montažna stratišta. A po ispoštovanu roku, brže-bolje demontiraju,
zatrpaju i utabaju, poravnaju i travu zasiju, pošto temeljito podšišaju štrčeću
vegetaciju, nekorisnu i zasmetalu, ostale utamniče u strah, zavedu bespogovoran
zaborav, pa posebnost i različitost, dobrovoljno pređu u ilegalu, sve dok se ne
obru na neuroklinici ili zaptivene ilovačom uzrijevaju svoju tajnu i njene nijanse.
Da bjelinom skeleta, načisto kontrastiraju, slude i razjare, nadzemnu crninu onih s
mozgom na rezervi i papučicom na maksimumu, onih neutješenih Saint Justovim
priznanjem kako “nema nevine vladavine”.

214