Dioskuri

Dalibor Davidovi}

S ve započinje jednim darom.

Dobio sam ga nedugo nakon što sam ih upoznao one večeri u klubu u koji sam
tada odlazio. Bio je to debatni klub, sa starinskim parketima koji škripe kada se po
njima hoda. Polagano su se uspinjali stepenicama i razgovarali; glasove nisam još
mogao čuti, samo se moglo zamijetiti da jedan od njih povremeno spušta glavu kako
bi se približio onome što je drugi u tome trenutku govorio. Ne sjećam se više točno
što je bila tema o kojoj se u klubu raspravljalo te večeri, jedino što sam upamtio bile
su njihove replike, točnije njihov ton. Zapravo, riječ je o dva posve različita tona. Jedan
je od njih bio glasniji, govorio je neobičnim intenzitetom, u naletima koji se nikada
posve ne prekidaju, već samo donekle popuštaju, da bi potom ponovno zabljesnuli.
Nije bilo stanki u njegovom govoru; misli kao da su mu se toliko brzo smjenjivale da
se ponekad mogao steći dojam kako pokušava nešto izreći što je moguće brže, da
bi načinio prostor i za ono drugo, što mu je u međuvremenu prispjelo. Drugi je pak
govorio tiho, toliko tiho da su se drugi dodatno napregnuli, stišavajući disanje, kako
bi ga čuli. Njegov se govor sastojao od kratkih cjelina, fraza međusobno odijeljenih
dugim tišinama, za vrijeme kojih se moglo vidjeti koliko pažljivo bira sljedeći početak.
Dva tona, dvije geste mišljenja. Jedan je mislio u velikim potezima, oslanjajući se tu
i tamo na kakav pomno izabrani detalj, koji je služio samo kao polazište za nov uzlet.
Njegova je priča bila njegova vlastita; otprije poznate figure, što ih je sadržavala, bile
su podvrgnute temeljitoj rekonfiguraciji. Ako je slušatelj povremeno mogao i pomisliti
na kakav detalj koji joj možda i ne bi išao u prilog, njezina je silina bila dovoljna da ga
318
ponese, da ga odvrati od zaustavljanja. Nasuprot tome, gesta drugoga bilo je upravo
 Zeničke sveske

zaustavljanje; ne priča koja nosi sve pred sobom, nego zadubljivanje u nešto već
postojeće, usredotočenje na neki njegov najsitniji detalj, kako bi se otuda pokrenulo
nešto što u konačnici ima veze s cjelinom samom.

Darovali su mi knjigu. O Wagneru. Oduševljenje, ali u isti mah i razočarenje.

Naivan kakav već jesam, vjerovao sam da ću u njoj doznati ono što me
zanimalo, dobiti odgovor na pitanje: zašto volim muziku i što to uopće znači
voljeti muziku. Ali u knjizi nije bilo riječi o ljubavi prema muzici. Njezin autor,
filozof, Phillipe Lacoue-Labarthe odmah se na početku na stanovit način ogradio
od toga da će govoriti o Wagnerovu djelu:

“Sam Wagner nije predmet ove knjige, prije će biti da je to ogroman

učinak što ga je izazvao.”

Što uopće znači ta gesta? Rijetki su filozofi pisali o muzici, a oni koji su to i
činili, činili su to uglavnom na sličan način: u ekstremnim registrima, padajući
pokatkad u entuzijastične laudacije, zbog stanovitog razloga, no najčešće su od nje
zazirali i odbacivali je, iz istog razloga. Knjiga o Wagneru, dakako, nije prešutjela tu
okolnost, podsjećajući da filozofija i na svome početku, u Platona, a i “gotovo” na
svome kraju, u Nietzschea, odbija muziku . U knjizi se to drugo odbijanje, koje je na
stanovit način ponavljanje prvog, uokviruje i osvjetljuje iscrpnim analizama četiriju
gesta, četiriju manje ili više intenzivnih odbijanja Wagnera. Eto što ti je filozofska
knjiga, pomislio sam; i kada je svjesna da filozofija prešućuje – nerijetko i odbacuje
– glazbu, ona ipak neće odoljeti napasti i još će je jednom prešutjeti.

Otuda se moglo na razne strane. Možda iz respekta prema filozofiji, izbor je pao
na nju, a pitanje o ljubavi prema glazbi ne samo da je ostalo bez pokušaja da se na
nj odgovori, već je postalo zabranjeno. Kada se u knjizi o Wagneru tvrdi da “pitanje
glazbe začudo nikada nije isključivo pitanje glazbe”, to je značilo da ovo isključivo
treba čitati tako kao da ne postoji, kao da je puka jezična arabeska. Pitanje glazbe,
a napose ljubavi spram glazbe, tako se svelo na čitanje sve više literature koja će
sve suptilnije objasniti zašto se na nj ne može, a ni ne treba pokušati odgovarati,
ukoliko se ne želi ispasti naivan. Otuda, pa do optužbe da ni sam ne volim glazbu,
jer neprestano izbjegavam govoriti o tome, nije baš dug put... 319
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Premda sam knjigu o Wagneru dobio od obojice mojih prijatelja, koji su uostalom
dijelili sve, pa je tako i darivanje bilo zajedničko, filozof koji je napisao knjigu bio je
ipak, gestom mišljenja, bliži jednome od njih, onome koji je mislio zaustavljajući se
na detalju. Njegova pak prijatelja, filozofskog brata-blizanca s kojim je zajednički
napisao nekoliko knjiga, odlikovala je impulzivnost i proliferantnost, posve nalik onoj
drugoga prijatelja što sam ga upoznao one večeri, onoga brata-blizanca koji je mislio
u velikim potezima i govorio vlastitim velikim glasom. Knjiga o Wagneru u tome je
pogledu uzorna: o velikoj se temi govori tako što se govori o pojedinim detaljima,
i to na način se oni pojave i kao mjesta na kojima su vidljive raspukline, mjesta
cezure što prekida govor, mjesta na kojima se sama stvar pokazuje tako da je u sebi
podijeljena. I to uključujući i filozofiju samu, filozofiju glazbe. Gesta knjige stoga je
gesta onoga tko je ozbiljno shvatio pomalo zluradu primjedbu o Nietzscheu jednoga
od svojih učitelja, ne propuštajući, u jednome od poglavlja, pokazati da se upravo
sam učitelj, i to napose u odnosu prema glazbi, nije pridržavao vlastitih riječi:

“Što se jednoznačnije i jednostavnije, polazeći od nekog

odlučujućeg pitanja, povijest zapadnog mišljenja svede na svojih
nekoliko bitnih koraka, utoliko više raste njezina presežuća i
privlačna moć – i to upravo onda kada je valja prevladati. Tko
misli da se filozofsko mišljenje jednom zapovijedi može odreći te
povijesti, bit će od nje neočekivano potučen, i to onim udarcem od
kojeg se nikada neće moći pridići, jer je to udarac zasljepljenja.”
(Martin Heidegger: Nietzsche, sv. 1, 234)

Ako je, prema tome, izričit otklon istodobno i pad u stupicu, zagrljaju
filozofije glazbe, njezinim ekstremnim registrima, već prema tome smatra li da
je glazba nešto najdalje ili najbliže od prave zbilje, moguće je umaknuti samo
tako da se od njega ne bježi.

Knjizi o Wagneru vratio sam se nedavno. U njezinom se posljednjem poglavlju

analizira slučaj kod kojeg je riječ o nadi da se već prispjelo s onu stranu, no ta se
320
nada izjalovi, jer se cezura nije pronašla na pravom mjestu. No, ono mjesto na kojem
 Zeničke sveske

se kaže kako Wagner nije predmet knjige, čini se da ipak nije bio pogrešan izbor:
shvati li se gesta izbjegavanja kao pokazivanje mehanizma same filozofije, njezine
relacije prema glazbi, kao pokazivanje te relacije u zamrznutom, suspendiranom
stanju, knjiga se doista može čitati i kao knjiga o glazbi, pa čak i kao izjava ljubavi
prema glazbi. Muzička gesta koja bi joj odgovarala možda je ona prije pojavljivanja
neke muzike, onaj znak što ga daje dirigent podižući ruke, znak koji se pojavljuje prije
znaka na koji se počinje svirati. Knjiga tako otvara horizont za neki budući događaj o
kojemu unaprijed možda mogu znati samo to da će biti, i da će biti muzički.

Appendix

Za razliku od brata-blizanca, filozof nije mnogo pisao; njegova misaona gesta,

pomno i detaljno čitanje klasičnih djela, kako bi se ondje pronašle cezure što daju
misliti drukčije nego metafizički, kao da ne ide zajedno s velikim brojem spisa. Ipak,
još se jednom vratio glazbi, u jednoj od zadnjih knjiga, onoj o pjevu Muza. Čini se da
je tu, napokon, riječ i o nečemu drugome, ne samo o problemu metafizike:

“Ova se glazba može voljeti, a ona ne voljeti. No, čim smo dirnuti,
nešto je neposredno izazvano, što se zove radost: osjećaj koji potresa.
Često se događa da vidimo ljude koji plaču slušajući neki muzički
komad, koji god bio: oni ne plaču zbog tuge, već zbog radosti.”

No, taj drugi glas kao da je za filozofa moguć samo ondje gdje se ionako neće
morati ispričavati zbog naivnosti; Le chant des muses, naime, knjiga je namijenjena
djeci. I stoga će se uvijek čitati na drukčiji način od njegovih ostalih spisa: možda
ponekad i sa stanovitom zadrškom, barem kad su u pitanju odrasli. A djeca?

“Ali djeca napose i uvijek čitaju ovako: pripajajući, a ne uživljavajući

se. Njihovo je čitanje u tješnjoj vezi s njihovim rastom i njihovom
moći, negoli s njihovim obrazovanjem i poznavanjem svijeta. U tome
je nešto jednako veliko svekolikom geniju što se nalazi u knjigama
kojih se laćaju.” (Walter Benjamin: Kinderliteratur, Gesammelte
Schriften, sv. VII.1, 257)

321