Prolog 

Prolog

Dvoje mesija

Teheran, srijeda, 24. siječnja 1979.

Tri vojna tenka ispriječila su se na ulazu u međunarodnu zračnu luku
Mehrabad nakon objave šijitskog muslimanskog vođe ajatolaha Ru­
holaha Homeinija da se namjerava vratiti u Iran 26. siječnja, nakon
četrnaest godina progonstva. “Homeini ne dolazi, to je isključeno”,
jedan bojnik reče okupljenim novinarima.
Prošlo je osam dana od bijega šaha Muhameda Reze Pahlavija u
inozemstvo. Zemlju kojom je vladao trideset godina potresaju masovni
prosvjedi i štrajkovi. Spomenuti tenkovi postavljeni kao barikada
– britanski Chieftaini – sami su po sebi simptomi boljke koja ga je
pokosila: i muslimane i marksiste jedila je njegova ovisnost o Britaniji
i Sjedinjenim Američkim Državama, uporaba vojne sile za gušenje
narodnog nezadovoljstva i njegov neskriveni prezir prema perzijskim
tradicijama.
Tadašnji premijer, Šahpur Bahtijar, nakon šahova odlaska izjavljuje
da se Homeini može slobodno vratiti kući, ali uporno odbija udovoljiti
ajatolahovu zahtjevu: da preda vlast islamskoj teokraciji. Tenkovi stižu
pred aerodrom, a Homeinijev glavni izaslanik u Teheranu, Mehdi
Bazargan, drži konferenciju za novinstvo na kojoj svojeg starog prija­
telja Bahtijara opisuje kao “razborita i racionalna domoljuba” koji se
sad mora pomiriti s neizbježnim i prepustiti mjesto ajatolahu. Da bi
 Kako su prodavači magle zavladali svijetom

umirio liberale, socijaliste i druge sekularne šahove protivnike koji

svakim danom sve više strepe zbog Homeinijevih ambicija, dodaje da
će se nova država zvati “Islamska Demokratska Republika” umjesto
samo “Islamska Republika”.
Što će to značiti u praksi? U intervjuu za dnevni list Ettelaiat, aja­
tolah osudi ples i film kao neislamske, a svoja obećanja glede slobode
govora ograniči rekavši da se sloboda govora ne odnosi na “ono što
nije u iranskom nacionalnom interesu”. Na konferenciji za novinstvo
u Teheranu Bazargan odbaci modele arapskih država kao što su Libija
i Saudijska Arabija: on je za vlast poput one “kakvu smo imali tijekom
desetogodišnje vladavine proroka Muhameda i petogodišnje vladavine
imama Alije”. Ukratko: namjerava se ponovno uspostaviti režim koji
je postojao prije gotovo 1300 godina.

Ponedjeljak, 29. siječnja

U Teheranu je vojska zapucala po prosvjednicima koji su zapalili dvije
kino-dvorane, dva restorana, prodavaonicu alkoholnih pića, nekoliko
javnih kuća i noćni klub. Prosvjednici “ciče od veselja” dok na lomaču
bacaju boce pjenušca iz podruma noćnog kluba.
Iranske vojnike koji su stražarili ispred američkog veleposlanstva
moralo se zamijeniti nakon što je jedan od njih gurnuo cijev puške
u trbuh jednog američkog časnika i dreknuo: “Jenkiji, marš kući!”
I dok taj kontingent od šezdeset iranskih vojnika odlazi kamionima,
svi izvikuju spomenuti pripjev.
Ispred teheranskog sveučilišta, gdje su vojnici jučer ubili najmanje
trideset pet osoba, okupljeno je mnoštvo izvuklo general-bojnika Tag­
hija Latifiha iz njegova Mercedesa 220 i pretuklo. U letku koji se dijeli
po studentskom naselju piše da je kucnuo čas za uspostavu “narodne
vojske” i za napad na SAD i Izrael. Usto piše i sljedeće: “Moramo
nabaviti puške.” Tisuće studenata skandiraju: “Strojnice, strojnice,
odgovor na sve.” Prodaju se fotografije šaha s čašom vina u ruci i
carice Farah u jednodijelnom kupaćem kostimu. Čak i djevojke ispod
čijih muslimanskih crnih halja vire traperice, mašu tim fotografijama
kao dokazom raskalašenosti iranskog kraljevskog para.
Prolog 

Uznemiren tim krešendom nasilja, Šahpur Bahtijar objavljuje da će

iranske zračne luke sutra ponovno biti otvorene. Amerikanci, Europljani
i iranski Židovi užurbano se pripremaju za što skoriji odlazak. Iz svoje
vile u pariškom predgrađu Neauphle-le-Château, Homeini potvrđuje
da će se vratiti u idućih 48 sati. “Bude li krvoprolića, želim biti sa
svojim narodom.”

Četvrtak, 1. veljače
U pratnji svite sastavljene od novinara i iranskih studenata, Homeini se
u pariškoj zračnoj luci Charles de Gaulle ukrca u za tu prigodu posebno
unajmljen Boeing Air Francea. Pet sati, koliko traje let do Teherana,
taj u crno ogrnut 78-godišnji starac sijede brade leži na sagu u prvom
razredu. Na ulasku u iranski zračni prostor jedan ga francuski novinar
upita: “Što osjećate nakon tolikih godina progonstva?” Ajatolah, koji
dotad nije odgovarao na pitanja, ovaj put promumlja: “Hichi”, što na
farsiju znači “ništa”.
Homeini iz zrakoplova izlazi u 9 i 30 pozdravljen gromoglasnim
klicanjem najmanje milijun pristaša. Mnogi od njih prenoćili su ovdje
da bi vidjeli svojeg junaka. U kratkom obraćanju okupljenima u zračnoj
luci objavljuje da će “završna pobjeda” nastupiti tek kad “svi stranci
napuste našu zemlju i budu istjerani … molim Boga da odsiječe ruku
svim tuđinskim zlotvorima i svim njihovim pomagačima u Iranu”.
Nakon toga ga uguraju u limuzinu i provezu u slavodobitničkoj povorci
kroz središte Teherana do groblja Behešt-e-Zahra, gdje oda počast
stotinama Iranaca poginulih u višemjesečnim demonstracijama protiv
šaha. Odatle ga helikopterom prevezu u njegov novi revolucionarni
stožer: bivšu djevojačku školu blizu iranskog parlamenta.
Prema riječima dopisnika BBC-ja Johna Simpsona, koji je s Ho­
meinijem doputovao iz Pariza, “milenaristički zanos obuzeo je cijelu
zemlju. Ljudi su plakali, klicali i udarali se u prsa, opijeni nadom i
radošću.” Novine su objavljivale ushićene pjesme koje su izražavale
taj hilijastički optimizam:

 Hilijazam je vjerovanje u tisućljetno kraljevstvo Božje koje će nastupiti dolaskom kakvog mesije.
10 Kako su prodavači magle zavladali svijetom

Dan kad Imam se vrati

Više nitko lagat neće
Ni vrata zaključavati;
Ljudi će braćom postati
Kruh radosti svojih dijeliti
U pravdi i poštenju.

London, srijeda, 10. siječnja

James Callaghan, britanski premijer, preplanuo je i odmoran po po­
vratku u Englesku nakon šestodnevnog samita u Guadaloupeu, gdje
su ga snimili kako se u bazenu brčka s mladim stjuardesama u stanci
pregovora o sovjetskoj nuklearnoj prijetnji. Za razliku od njega, Brita­
nija je okovana hladnoćom i paralizirana štrajkovima: štrajkaju tisuće
vozača kamiona, većina luka i mnoge tvornice ne rade, štrajkaške
straže su blokirale sve cestovne prilaze gradu Hullu, u stotinama škola
nema nastave jer nema goriva za grijanje, supermarketima ponestaje
zaliha hrane, a radnici željeznica najavili su opći štrajk za idući tjedan.
A sve to zbog Callaghanova tvrdoglava odbijanja da odobri povećanje
plaća u privatnom i državnom sektoru veće od pet posto – u doba kad
inflacija premašuje osam posto.
Nakon dolaska u zračnu luku Heathrow, jedan novinar upita
Callaghana što misli o “sve većem kaosu u zemlji”. Veseo smiješak
koji je Callaghanu priskrbio nadimak “Bezbrižni Jim”, istog trenutka
iščezne s njegova lica. “Molim da ne govorite ružno o svojoj zemlji”,
prekori novinara. “Sagledate li stanje izvana, shvatit ćete da ste krajnje
parohijalni. Smatram da nema ni govora o sve većem kaosu. Uvjeren
sam da se ni ostatak svijeta ne bi složio s tvrdnjom da je riječ o sve
većem kaosu.”
Nekoliko sati zatim, Walter Terry, urednik političke rubrike Suna,
ovako opiše Callaghanovu konferenciju za novinstvo: “Preplanuli
premijer Jim Callaghan jučer je dolepršao natrag u Britaniju i upi­
tao: ‘Kriza? Kakva kriza? … Ni neugodna mogućnost da bi čak dva
milijuna ljudi sljedeći tjedan moglo ostati bez posla nije zabrinula
Bezbrižnog Jima.” Urednik Suna, Larry Lamb, doda coup de grâce
ponovivši Terryjev pogrdni sažetak u golemom naslovu na prvoj
stranici: “KRIZA, KAKVA KRIZA?”
Prolog 11

Srijeda, 28. ožujka

Dan napete parlamentarne drame. U protekle dvije godine Callagha­
nova je manjinska vlada posrtala iz jedne krize u drugu, a na životu se
održavala vještim parlamentarnim manevrima i prolaznim savezništvima
– najprije s liberalima (za vrijeme “lib-lab pakta” 1977.-8.), a zatim sa
škotskim i velškim nacionalistima koje se lijepim riječima privoljelo na
posluh obećanjem donošenja Zakona o devoluciji. No dana 1. ožujka,
referendumi u Škotskoj i Walesu nisu osigurali potporu potrebnu da
bi prijedlozi toga zakona bili prihvaćeni, nakon čega su škotski i velški
nacionalisti Callaghanu okrenuli leđa.
Unionisti iz Ulstera također su posljednjih mjeseci podupirali vladu,
ali su očekivali protuuslugu: zakon kojim bi se povećao broj zastupnič­
kih mjesta u Sjevernoj Irskoj. Kad je kraljica prije tjedan dana odobrila
taj zakon, zaključili su da više nemaju koristi od podupiranja sipljive
i atrofirane vlade. Vođa konzervativaca, Margaret Thatcher, u tome
ugleda svoju priliku i predloži glasovanje o povjerenju vladi Njezina
Veličanstva. Ne izglasuje li se povjerenje, raspisat će se prijevremeni
opći izbori.
Raspravi o tom prijedlogu prethodila je grozničava farsa cjenkanja.
Premda je osigurao potporu trojice velških nacionalista obećanjem da
će namaknuti proračunski novac za odštetu rudarima oboljelima od
plućnih bolesti, Callaghan mora do večerašnjeg glasovanja pridobiti
još dva glasa. Frank Maguire, nezavisni zastupnik okruga Fermanagh
and South Tyrone, od laburističkog ministra Roya Hattersleyja dobije
tri boce viskija i obećanje da će biti preispitane cijene prehrambenih
proizvoda u Sjevernoj Irskoj. Neki ulsterski unionisti neuspješno poku­
šavaju trampiti svoje glasove za obećanje izgradnje skupog naftovoda
ispod Irskoga mora.
Margaret Thatcher otvara raspravu: “Vlada je iznevjerila naciju
… Britanija je danas marginalizirana nacija. Malokad je u poraću naš
ugled u svijetu bio niži, a snaga naših uvjerenja manja.” Laburisti su
“centralizirali previše vlasti u državi” i “premalo se bavili stvaranjem
bogatstva, a previše njegovom raspodjelom”.
Premijer, koji je dan prije proslavio 67. rođendan, napadne konzer­
vativce i njihove “pudlice” u Fleet Streetu, simbolu britanskog tiska.
12 Kako su prodavači magle zavladali svijetom

Također se naruga liberalima i škotskim nacionalistima zbog njihova

savezništva s torijevcima: “Manjinske su stranke upale u zamku … Ovo
je prvi slučaj u pisanoj povijesti da su purani glasovali za prijevremeni
Božić.” No pravu je bombu čuvao za sam kraj svojega govora: u stu­
denom će biti povećane mirovine. “Neka naša deviza bude potreba,
a ne pohlepa.”
Bolesne pa i umiruće zastupnike izvlači se iz njihovih postelja i dovozi
– neke vozilima hitne pomoći – u zgradu parlamenta te ih se u deset sati
navečer vozika po hodnicima u invalidskim kolicima ili na bolničkim
krevetima. No sir Alfred Broughton, 76-godišnji laburistički zastupnik
koji je prije tjedan dana doživio srčani udar, preslab je da bi izašao iz
bolnice. Bude li glasovanje neodlučeno, presedan obvezuje predsjednika
parlamenta da glasuje za vladu. Međutim, zbog nedolaska sir Alfreda,
vladi bude izglasovano nepovjerenje s 311 prema 310 glasova.
Callaghan, prvi britanski premijer nakon Ramsaya MacDonalda
čijoj je vladi bilo izglasovano nepovjerenje 1924. godine, objavi da će
zatražiti raspuštanje parlamenta i opće izbore čim se obave formalnosti.
“Sad kad se parlament izjasnio, odluku prepuštamo narodu.”

Petak, 4. svibnja
Konzervativci su na jučerašnjim općim izborima osvojili većinu od 43
mjesta – najveća razlika u broju osvojenih glasova bilo koje stranke
nakon 1966. godine. A broj glasova koje su osvojili laburisti – 36,9
posto – najniži je u povijesti sudjelovanja te stranke na izborima nakon
1931. godine. I dok Audrey Callaghan kroz stražnja vrata premijerske
rezidencije u Downing Streetu 10 iznosi obiteljske stvari, njezin suprug
izlazi na prednja i kreće put Buckinghamske palače kraljici uručiti
svoju ostavku. Zatim odlazi na svoju farmu u Sussexu. Putem svrati
do glavne podružnice laburističke stranke na Smith Squareu izraziti
svoje žaljenje.
Uskoro Margaret Thatcher bude pozvana u kraljevsku palaču gdje
rukoljubom kraljici službeno prihvati svoje imenovanje za premijerku.
Zatim se crnim Roverom odveze u premijersku rezidenciju. Okružena
masom novinara i kršnih policajaca doima se sitnom. Prije ulaska u
rezidenciju citirala je omiljenu izreku svojeg pokojnog kolege Aireya
Prolog 13

Neavea koji je poginuo u eksploziji autobombe na početku te izborne

kampanje: “Valja zasukati rukave.” No prije nego što je iščeznula iza
vrata premijerske rezidencije zasukati rukave, iskoristila je prigodu
da odrecitira “nekoliko riječi Franje Asiškog, koje smatram osobito
primjerenima ovom trenutku”:

Gdje ima nesloge, donesimo sklad,

Gdje se griješilo, donesimo istinu,
Gdje grize sumnja, donesimo vjeru,
A gdje se zdvaja, donesimo nadu.
 14 Kako su prodavači magle zavladali svijetom

Uvod

Usuditi se znati

Poradi brzog napretka prave znanosti kadšto požalim što sam se

prerano rodio. Do kakvih bi se neslućenih visina mogla za tisuću ljeta
vinuti čovjekova vlast nad prirodom! Možebit ćemo naučiti kako
velike mase oteretiti sile teže i time im podariti potpunu lakoću, radi
lakšeg prijevoza. Poljodjeljstvo bi moglo smanjiti količinu rada a
udvostručiti urod; sve bolesti možda će se sigurnim načinima moći
spriječiti ili izliječiti, pa tako i starenje, te ćemo poživjeti koliko
nam drago, duže čak i u usporedbi s biblijskim mjerilima. O, kad
bi znanost o ćudoređu jednako tako napredovala, da ljudi više ne
budu jedni drugima vuci i da se ljudska bića najzad nauče onome
što sad neopravdano nazivaju ljudskšću!
Pismo BENJAMINA FRANKLINA Josephu Priestleyu
(8. veljače 1780.)

U rujnu 1784. godine jedan je berlinski časopis zamolio nekoliko

njemačkih intelektualaca da odgovore na pitanje “Što je prosvjetitelj­
stvo?” Među njima bijaše i filozof Immanuel Kant, koji se tim povodom
iskazao jedrinom i jasnoćom stila kakva ne krasi baš uvijek njegove
duže tekstove:

Prosvjetiteljstvo predstavlja čovjekov izlaz iz njegove samonametnute

nezrelosti. Nezrelost je, pak, nesposobnost služenja vlastitom rasud­
nom moći bez tuđeg vodstva. A ta je nezrelost samonametnuta ako
Prolog 15

joj uzrok nije pomanjkanje rasudne moći nego odlučnosti i hrabrosti

da se njome služimo bez tuđeg vodstva. Sapere aude! Usudi se znati!
To je geslo prosvjetiteljstva.

Ovaj krepki optimizam veleštovanog profesora, tada već šezdese­

togodišnjaka, temeljio se na njegovu uvjerenju da ljudskoj povijesti
predstoji skora revolucija. Svojim djelom Kritika čistog uma, objav­
ljenim tri godine prije, a kojim se proslavio diljem Europe, Kant je
želio pomiriti dvije glavne škole modernističke filozofije – britanski
empirizam Bacona, Lockea i Humea (koji su smatrali da je znanje
proizvod iskustva i eksperimenta te kao takvo podložno izmjenama
i dopunama), i europski racionalizam Descartesa i Spinoze, koji su
tvrdili da se izvjesnost može postići izvođenjem zaključaka temeljem
prapočela. Ono što je tim tradicijama bilo zajedničko bilo je puno
važnije od razlika, pa je ujedinjavanjem elemenata obiju tih filozofskih
škola Kant uspio pobiti tvrdnje religije o superiornosti njezinih znanja
ili spoznaja. “Kritički je put jedini otvoren”, objavio je Kant poslije
gotovo sedam stotina stranica nakon što je najprije s njega uklonio sve
metafizičke barikade.

Čitatelj dovoljno ljubazan i strpljiv da me prati na tom putu sad

može sam zaključiti – ako želi pridonijeti tome da ta staza postane
široka cesta – je li moguće prije svršetka ovog stoljeća ostvariti ono
što se mnoga stoljeća nije uspijevalo, naime da se ljudskom umu
pruži potpuna zadovoljština glede toga čime se cijelo to vrijeme on
tako svesrdno, premda dosad zaludu, bavio.

Gledano unatrag iz perspektive 21. stoljeća teško je suspregnuti smiješak

pri spomenu mogućnosti da bi sile razuma do 1800. godine mogle
osigurati “potpunu zadovoljštinu”, a da bi ljudski rod mogao prerasti
svoju “samonametnutu nezrelost”. “Ne znam hoćemo li ikad postići
stanje odrasle zrelosti”, napisao je Michael Foucault 80-ih godina
prošlog stoljeća u osvrtu na 200. obljetnicu objavljivanja spomenutoga
Kantova slavnog priloga u Berlinischer Monatsschriftu. “Mnogo toga u
našem iskustvu pokazuje nam da nas povijesni događaj prosvjetiteljstva
nije načinio odraslim i zrelim bićima, i da još nismo dosegnuli taj stupanj
razvoja.” Foucault, inače žestoki protivnik prosvjetiteljskog univerzaliz­
16 Kako su prodavači magle zavladali svijetom

ma, morao je ipak priznati njegovu “važnost i djelotvornost”. Premda

ga, ustvrdio je, “ne bi ni u kojem slučaju trebalo smatrati teorijom,
doktrinom pa ni trajnim i širećim skupom spoznaja, nego stajalištem,
etosom, filozofskim životom u kojem je kritika toga što jesmo ujedno
povijesna analiza ograničenja koja nam se nameću i eksperiment s
mogućnostima njihova nadilaženja”.
Baš tako: prosvjetiteljstvo nije bilo ideologija koliko stajalište – pret­
postavka spoznatljivosti određenih istina o ljudskom rodu, društvu i
prirodi pomoću dedukcije ili opažanja, te vjera da će otkriće tih istina
preobraziti kvalitetu ljudskog života. Temelje prosvjetiteljstva položili su
filozofi empiristi i prirodoznanci 17. stoljeća – poglavito Francis Bacon
(1561.-1626.), John Locke (1632.-1704.) i Isaac Newton (1642.-1727.)
– i za to im se odalo puno priznanje: Thomas Jefferson smatrao ih je
“nedvojbeno najzaslužnijim velikanima koji su ikad živjeli”, a d’Alembert
i Diderot posvetili su tom trojstvu engleskih svetaca zaštitnika svoju
Encyclopédie, taj veličanstveni spomenik francuskog prosvjetiteljstva.
(Nešto se suzdržanije veličalo Spinozu, nizozemskog filozofa iz 17.
stoljeća, kojemu se tek danas počinje odavati zasluženo i dužno pri­
znanje. U nedavnoj studiji Jonathana Israela, Spinozu su proglasili
utemeljiteljem radikalnog prosvjetiteljstva – “glavnim osporiteljem
temeljnih zasada službene religije, prihvaćenih ideja, tradicije, morala
i onoga što se dotad posvuda – i u apsolutističkim i neapsolutističkim
državama – smatralo božanski ustrojenim političkim autoritetom”.)
D’Alembert je napisao: “Nakon što se polože temelji revolucije,
ona se mahom ostvari u idućem naraštaju.” U 18. stoljeću nije bilo
znanstvenih dostignuća usporedivih s Newtonovim ili Galileovim, ali
su philosophes toga stoljeća stajali na ramenima divova – i stoga mogli
vidjeti dalje. “Odjeljivanjem teologije od prirodoznanstva, odnosno
dovitljivim dokazivanjem da prirodoznanstvo zapravo potkrepljuje
teologiju, znanstvenici 17. stoljeća zabašurili su i od sebe i od drugih
revolucionarne implikacije svojeg djela”, napisao je povjesničar Peter
Gay. “Genijalni umovi od Galilea do Newtona bez problema su prista­
jali uz postavke koje bi philosophes 18. stoljeća proglasili nespojivima.
… Za Newtona, Bog je aktivno djelovao u svemiru jer bi povremeno
ispravio nepravilnosti Sunčeva sustava. Njutnovski nebeski svod po­
stojao je u slavu Boga.” Postignuće 18. stoljeća sastojalo se u tome što
se Newtonova Boga odvojilo od Newtonove fizike, izlučilo implikacije
Prolog 17

znanstvenih otkrića iz doba tih genijalnih umova i iz njih izvelo logične

zaključke. Primjerice, škotski filozof David Hume izjavio je da mu je
cilj postati “Newton znanosti o moralu”. Evo kako je originalnost
prosvjetiteljstva prokomentirao jedan moderni autor:

Ona nije prije svega u tome što se propovijedalo, nego u žaru

propovjednika te blagotvornim učincima koje se od te propovi­
jedi očekivalo. Prosvjetiteljstvo je ponajprije obilježavala njegova
odlučnost da podvrgne sva prihvaćena mišljenja provjeri razbora
– osobito kad se radi o mišljenju o ljudskom ponašanju ili teoriji
etike i politike – te da se iz tako dobivenih spoznaja izluči sve što
bi moglo poslužiti za poboljšanje ljudskog boljitka.

Naravno, bilo je nekoliko različitih prosvjetiteljstava, i stručnjaci se

još spore o tome koje je od njih bilo bakljonoša. Lokalne posebnosti
pritom su imale važnu ulogu: u Njemačkoj i Skandinaviji napredni su
mislioci mahom nastojali prosvijetliti apsolutističke monarhe i stvoriti
moderan, učinkovit politički poredak; francuski su philosophes više
bili zaokupljeni osporavanjem aristokratskog feudalizma i katoličke
crkve; u Britaniji, gdje se već dogodila neka vrsta nagodbe i s klerom
i s monarhijom, više se pozornosti posvećivalo prirodi liberalnog
kapitalizma. To ne iznenađuje. Naime, pokret koji vuče korijene i iz
kartezijanskog racionalizma i lockeovskog empirizma nikad ne bi mogao
biti homogen: prosvjetiteljstvo je obuhvatilo optimiste i pesimiste,
deiste i ateiste, demokrate i elitiste, Voltairea i Rousseaua.
Bez obzira na svoju svadljivu raznolikost, misliocima prosvjetiteljstva
uglavnom su bila zajednička određena intelektualna obilježja – inzi­
stiranje na intelektualnoj autonomiji, odbacivanje tradicije i autoriteta
kao nepogrešivih izvora istine, prezir prema vjerskoj zadrtosti i progo­
nima, pristajanje uz ideju analitičke slobode, vjerovanje da je (riječima
Francisa Bacona) znanje doista moć. Tom se frazom katkad služe
političari makijavelijanskog tipa da bi opravdali ograničavanje širenja
korisnih informacija, ali je za philosophes to bio slogan emancipacije,
objava rata protiv nemoći neznanja. “Prosvjetiteljstvo” je imalo dvojako
značenje, kao što se može vidjeti iz francuske Encyclopédie: otkrivanje
istine i njezino širenje. Svrha Encyclopédie, rekao je Diderot, bila je
 18 Kako su prodavači magle zavladali svijetom

“promijeniti način razmišljanja” – i u tome je uspjela. Prosvjetiteljstvo su

mnogi kritizirali, ali njegov utjecaj i svijetli primjer njegovih postignuća
ostavili su traga na povijesti u idućih dvjesto godina u obliku slabljenja
apsolutizma i praznovjerja, razvoja sekularne demokracije, razumijevanja
prirode, preobrazbe proučavanja povijesti i znanosti, novog političkog
prizvuka pojmova kao što su “napredak”, “prava” i “sloboda”.
Svijetli li ta luč i danas? Utipkate li “prosvjetiteljstvo” u pretraživač
internetske trgovine Amazon, izlistat će vam popis s više od tisuću i po
knjiga. No pogledate li pozornije, vidjet ćete da mnoge od njih nemaju
nikakve veze s onime što su Kant, pa i Foucault, podrazumijevali
pod prosvjetiteljstvom: Moć sadašnjeg trenutka: vodič za duhovno
prosvjetljenje; Tajne kung-fua za samoobranu, zdravlje i prosvjetljenje;
Prosvjetljenje kristalima: preobrazna svojstva kristala i iscjeliteljskog
kamenja; Rozikrucijansko prosvjetljenje; Bojanka tibetanske umjetno-
sti: put radosti do prosvjetljenja desne strane mozga; Kako probuditi
Budu u sebi: osam koraka do prosvjetljenja; i Golf kao prosvjetljenje:
igranje golfa u Rajskome vrtu (nedavna prinova na tom području iz
pera poduzetničkog mistika Deepaka Chopre). “Prosvjetiteljstvo je
učinilo eksplicitnim ono što je odavna bilo implicitno u intelektualnom
životu Europe: uvjerenje da racionalno propitivanje vodi do objektivne
istine”, napisao je britanski filozof Roger Scruton 1999. godine. “Čak i
oni prosvjetiteljski mislioci, primjerice Hume, koji su bili nepovjerljivi
prema razumu, te oni koji su mu – poput Kanta – pokušavali ograničiti
domete, nikad nisu izgubili povjerenje u moć racionalne argumentacije.
… Sljedećih 200 godina razum je zadržao svoju ulogu prosuditelja
istine i temelja objektivnog znanja. /Ali/ razum se sad istiskuje, i kao
ideal i kao stvarnost.”
Za Scrutona ta kontrarevolucija “dovodi cijelu našu tradiciju učenja
u pitanje”. Njezini predvodnici mogu nam se učiniti nelogičnom koa­
licijom – postmodernisti i primitivisti, New Age /Novo doba/ i Stari
zavjet – ali su u proteklih 25 godina bili izvanredno učinkoviti. Nisu to
samo zvekani ili fanatici koji tvrde da je “neznanje blaženstvo” kako bi
otupjeli žalac krivnje zbog vlastite imbecilnosti: onima koji ne znaju u
pomoć priskočiše suvremeni sudionici trahison des clercs. Sad je već

 “Izdaja intelektualaca”, naslov djela francuskog esejista Juliena Bende (1867.-1956.), u kojem
je napao iskvarenost intelektualaca svojeg vremena.
Prolog 19

došlo do toga da britanski premijer – koji sebe smatra progresivnim

modernistom (i ponavlja mantru “obrazovanje, obrazovanje, obrazo­
vanje”) – bez trunke stida ili nelagode zastupa uvođenje kreacionizma,
a ne teorije evolucije u nastavu biologije. I intelektualci koji poštuju
vrijednosti prosvjetiteljstva često kao da ih nisu voljni braniti u javnosti,
u strahu da ne budu proglašeni “liberalnim imperijalistima” ili nečim
još gorim.
Ta usnulost razuma izaziva pojavu čudovišta, a u proteklih dvadeset
godina nemani je bilo koliko vam srce želi. Neke su nedvojbeno zlo­
kobne, dok su druge naizgled komične – neškodljiva razbibriga, kako
je Nancy Reagan okarakterizirala vjerovanje svog supruga u astrologiju.
No, kumulativno govoreći, širenje mračnjačkog naklapanja i nasrtaj na
razum prijetnja su civilizaciji, osobito zato što se mnogi novi iracionalisti
pozivaju na nekakvo zamišljeno predindustrijsko, pa i predagrarno,
Zlatno doba. (“Naše stajalište. Pobuna protiv razuma sjeme je ustan-
ka”, objavljuje manifest “Koalicije protiv civilizacije”, grupe ruralnih
anarhista. “Vjerujemo da su izumom i primjenom poljoprivrede neki
ljudi uspjeli nametnuti svoj stil života ostatku svijeta. A nametnuli su
civilizaciju, stanje društva koje nas sve prisiljava da se pripitomimo
i time odvojimo od prirode.”) Ovom knjigom namjeravam pokazati
koliko su humane vrijednosti prosvjetiteljstva napuštene ili izdane, i
zašto je to važno: oni koji preinačuju ili romantiziraju povijest, baš
poput onih koji se zlurado vesele njezinoj propasti ili je obezvređuju,
osuđeni su je ponoviti. Moja priča počinje prije dvadeset pet godina
– 1979. godine – kad je ajatolah Homeini počeo provoditi islamistički
projekt vraćanja sata unatrag u Srednji vijek, a Margaret Thatcher – koja
je za sebe tvrdila da je sljedbenica diva prosvjetiteljstva Adama Smitha
– prihvatila se zadaće ponovnog uvođenja “viktorijanskih vrijednosti”.
Nijedno od njih nije niti sanjalo u kolikoj će im mjeri to uspjeti.