Sudnji Dan i njegovi predznaci... (06.

dio)

Allah dž.š., kaže: „I upozori ih na bliski Sudnji dan kada će srca

do grkljana doprijeti i popriječiti se, kada nevjernici ni prisna
prijatelja ni posrednika neće imati koji će uslišan biti.“ (el-
Mu'umin, 18.)

Oslobođenje Bejtul-Makdisa (Jerusalim)

Jedan od predznaka Sudnjega Dana kojeg nam je Muhammed

s.a.w.s., nagovijestio jeste i Oslobođenje Bejtul-Makdisa tj.
današnjeg Jerusalima u Palestini. 'Avf b. Malik r.a., prenosi da je
Poslanik s.a.w.s., rekao: „Računaj da će se desiti šest stvari pred
nastup Sudnjega Dana: pa je spomenuo i - oslobođenje
Jerusalima (Bejtul-Makdis)... (Sahihul-Buhari, br.3176.)

Nakon smrti Muhammeda s.a.w.s., a za vrijeme hilafeta Omera

b. el-Hattaba r.a., muslimani oslobađaju Bejtul-Makdis. Koliko je
Oslobođenje Bejtul-Makdisa bilo bitno potvrđuje nam i činjenica da se
halifa Omer r.a., lično zaputio ka Jerusalimu kako bi „Oslobođenje
Jerusalima“ proteklo pod njegovom pažnjom i kontrolom, utvrđujući i
potpisujući sporazume sa stanovnicima tog grada, preuzimajući vlast
nad gradom od jevreja i kršćana. Tada je sagrađena i džamija u
Bejtul-Makdisu. (Pogledaj: el-Bidaje vel-Nihaje, 7/55-57.)

Imam Ahmed prenosi od Ubejd b. Adema: Čuo sam Omer b. el-

Hattaba r.a., kako kaže Ka'abu el-Ahbaru: Šta kažeš, gdje ću
klanjati? On mu reče: Ako mene slušaš klanjaj iza stijene, pa će
tako čitav Kudus biti pred tobom. Omer r.a., reče: Ne! Tako
oponašaš Jevreje! Klanjaću tamo gdje je klanjao Poslanik
s.a.w.s., pa priđe u pravcu Kible (mesdžida), i preklanja namaz,
potom raširi svoj ogrtač pa potrije i očisti stijenu, što i ljudi oko
njega isto učiniše.“ (1/268-269.)

Hafiz Ibnu Kesir rhm., kaže: „Omer r.a., nije htio veličati
Jerusalimsku Stijenu na taj način što će klanjati namaz iza nje a da
ona bude ispred njega, kao što je to mislio Ka'ab el-Ahbar, koji jeste
bio primio islam ali je ipak poticao iz jevrejskog naroda koji su veličali
tu stijenu i smatrali je svojom kiblom. Allah dž.š., je počastio islam
Omerom r.a., kojeg je uputio istini, pa je Ka'abu el-Ahbaru rekao:
Time oponašaš Jevreje! Omer r.a., nije oskrnavio Jevrejsku Stijenu
onako kako su to činili kršćani koji su od te stijene napravili deponiju
smeća zbog toga što je to bila jevrejska kibla; čak nasuprot tome
uklonio je nečistoću i prljavštinu s nje, i počistio je lično svojim
ogrtačom!“ (Pogledaj: Tefsir Ibnu Kesir, 3/26.)

Halifa  Omer  Donosi Mir i Pravdu Palestini

Nakon što su Rimljani protjerali Jevreje iz Palestine, Jerusalim sa

okolinom je bio napušten. Medutim, nakon što je rimski imperator
Konstantin prihvatio kršcanstvo, (312), Jerusalim još jednom postaje
centralni interes. Rimljanski kršcani su sagradili crkve u Jerusalimu i
grad pretvorili u kršcanski grad. Palestina je postala rimljanska
(bizantinska) teritorija sve do sedamnaestog vijeka, kada je na kratko
postala dio perzijske imperije. Najzad Bizantinci su je povratili.

Glavni preokret u palestinskoj historiji predstavlja 637-8 godina kada

je Palestina došla pod kontrolu muslimana. Taj dogadaj je donio mir i
harmoniju Palestini u kojoj su prije toga vjekovima na sceni bili ratovi,
izgnanstva, progonstva i masakri. Šta više, svaki put kada je
mijenjana vlast u njoj, što je bilo frekventno, ona je bila svjedok
novim brutalnostima. Pod muslimanskom vlašcu njeni stanovnici, bez
obzira na vjerovanja, su zajedno živjeli u miru i harmoniji.

Palestina je osvojena od strane drugog halife Omera ibn Al-Hattaba.

Kada je on ušao u Jerusalim svim stanovnicima je pokazao značenje
tolerancije, zrelosti i blagosti, bez obzira na vjeru koju su ispovijedali.
To je bio znak njihove lijepe i nove budućnosti.

Vodeća britanska komentatorka religija, Karen Armstrong u svojoj

knjizi Sveti Rat, ovako opisuje osvajanje Jerusalima od strane
Omera, r.a.: „Halifa Omer je u Jerusalim ušao na bijeloj kamili uz
pratnju mirovnog sudije grada, grckog patrijarha Sofronija. Halifa je
odmah zamolio da ga odvedu do Mesdžidu-l-aksa i tamo je na mjestu
Muhammedovog nocnog putovanja kleknuo moleci se Allahu. Patrijarh
je to sa zebnjom posmatrao. Mislio je da taj covjek mora biti isti onaj
na kojeg je nagovijestio poslanik Danijel, rekavši da ce uci u hram. To
mora da je anti-krist koji ce navijestiti posljednje Dane. Omer je
potom upitao za kršcanske svetinje i dok je bio u crkvi Svetog groba,
nastupilo je vrijeme muslimanske molitve. Patrijarh ga je uljudno
pozvao da obavi molitvu tu gdje se nalazi, ali Omer je isto tako
uljudno to odbio. Ako bih se ja pomolio u crkvi, objašnjava on,
muslimani bi to upamtili pa bi na tom mjestu sagradili džamiju što bi
znacilo da žele porušiti crkvu Svetog groba. Umjesto toga Omer je
otišao da se pomoli nedaleko, ali na dovoljnoj distanci od crkve.
Nasuprot Svetog groba još postoji mala džamija koja je podignuta
posvecena halifi Omeru. Druga velika Omerova džamija je sagradena
na mjestu Uzvišenog hrama kako bi se obilježilo muslimansko
osvajanje, zajedno sa Mesdžidu-l-aksa koja se pamti po
Muhamedovom nocnom putovanju. Niz godina su kršcani koristili
prostor porušenog jevrejskog hrama kao gradsku deponiju smeca.
Halifa je vlastitim rukama pomagao muslimane u otklanjanju dubrišta i
na tom mjestu su muslimani podigli dva svetilišta kako bi zasadili
islam u trecem gradu po važnosti za islamski svijet. (Pogledaj: Karen
Armstrong, Holy War, (MacMillan: 1988), pp. 30-31. )

Ukratko receno muslimani su donijeli civilizaciju u Jerusalim i u cijeloj

Palestini. Umjesto držanja uvjerenja koje ne bi pokazivalo poštivanje
prema svetim vrijednostima drugih ljudi, i umjesto ubijanja ljudi iz
prostog razloga što slijede razlicitu vjeru, islamska pravda, tolerancija
i moderna kultura je donijela mir i harmoniju u muslimanskom,
kršcanskom i Jevrejskom podrucju i zajednici. Muslimani nisu nikada
pribjegavali kampanjama nasilnog preobražaja. Nasuprot tome, kada
su neki nemuslimani vidjeli da je islam istinita vjera u nju su slobodne
volje prešli. Taj mir i harmonija su trajali onoliko dugo koliko su
muslimani upravljali tim podrucjem. Medutim, krajem jedanaestog
stoljeca vanjske osvajacke vojske iz Evrope su ušle u to podrucje i
svirepo i divlje, kako prije nije niko vidio, opljackali civiliziranu
zemlju Jerusalim. To su bili svima poznati krstaški ratovi i osvajaci.
(Pogledaj:
http://www.harunyahya.com/other/bosanski/palestina05.php)

Halifa Omer, r.a., ušao je u Kuds po noći i ušavši u grad naredio je da

mu dovedu Ka'bul-Ahbara, židova koji je primio islam, da ga pita gdje
se tačno nalaze temelji Mesdžidul-Aksaa, jer je osjetio da namjesnik
Kudsa pokušava da ga obmane po pitanju njegovog pravog mjesta.

Prvi ezan u Kudsu

Imam Taberi rhm., spominje predaju o tom događaju u kojoj stoji:

''Kada su muslimani našli mjesto gdje je bio Mesdžidul-Aksa, vidjeli su
da su kršćani na tom mjestu bili napravili smetljište, kao što su to
židovi uradili sa mjestom El-Kumama, za koje kršćani vjeruju da je tu
na krstu razapet Isa, a.s. To mjesto bilo je očišćeno onda kada su
kršćani osvojili Kuds, nekih trista godina prije poslanstva Muhammeda,
sallallahu alejhi ve sellem, i tu su sagradili veliku crkvu na zahtjev
Helene (Jelene), majke cara Konstantina. Naime, Konstantinova majka
Helena koja je uživala veliki ugled u carstvu, zahtijevala je od sina da
za sve kršćane sagradi crkvu u Bejtul-Lahmu (Betlehem), u mjestu u
kojem je rođen Isa, a.s., a za sebe je dala sagraditi drugu crkvu, na
spomenutom mjestu El-Kumame u Jerusalemu, koje su kršćani
smatrali grobom Isaovim, a.s., dok su, da bi se osvetili židovima,
mjesto židovske kible, tj. Bejtul-Makdis, uzeli za smetljište.

Nakon što je Omer, r.a., pronašao mjesto nekadašnjeg mesdžida, on

je zajedno sa ashabima očistio to mjesto i tu je u Davudovom, a.s.,
mihrabu klanjao dva rekata tehijjetul-mesdžida. Kada je nastupilo
vrijeme sabah-namaza, naredio je da se prouči sabahski ezan i to je
bio prvi ezan u Kudsu. Halifa Omer klanjao je sabah-namaz kao imam
i na prvom rekatu učio je suru Sad i učinio je sedždu kod ajeta u
kojem se spominje Davudova sedžda, a na drugom rekatu učio je
dijelove sure El-Isra, a zatim su nastavili čistiti prostor gdje je nekada
bio mesdžid.

Nakon toga, halifa je naredio da se počne sa izgradnjom Mesdžidul-

Aksaa, od kojeg su bili ostali samo do temelja porušeni zidovi i ništa
više. Prije gradnje, Omer, r.a., ponovo se savjetovaosa Ka'bul-
Ahbarom o mjestu gdje će graditi mesdžid, pa mu je on predložio da
ga sagrade ispred stijene (Es-sahretu), jer se Kuds nalazio sjeverno od
Mekke i ako bi sagradili mesdžid iza stijene, ona bi se ispriječila
između klanjača i kible. Omer, r.a., tako je i postupio.  

Prva gradnja Mesdžidul-Aksa'a seže u daleku historiju, jer je on

sagrađen 40 godina nakon izgradnje Kabe. Naime, u hadisu koji
prenosi Ebu Zerr el-Gifari, r.a., stoji: ''Pitao sam Allahovog
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o prvom mesdžidu koji je
sagrađen na Zemlji, pa mi je rekao da je to Kaba u Mekki ili
Mesdžidul-Haram. Zatim sam ga upitao koji je drugi po redu
mesdžid sagrađen na Zemlji, pa mi je rekao da je to Mesdžidul-
Aksa koji je sagrađen 40 godina nakon Kabe. Zatim je
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 'Ebu Zerre, meni
je cijela zemlja učinjena mesdžidom, pa gdje god te zatekne
namaz, tu ga i klanjaj.''' (Muslim)

Iz hadisa se jasno može zaključiti da je i Mesdžidul-Aksa kao i

Mesdžidul-Haram, sagradio Ibrahim, a.s., jer je on živio u Palestini i
jer je mesdžid sagrađen u njegovom vremenu. Interesantno je
spomenuti da je halifa Omer ušao u Kuds u mjesecu redžebu 16.
godine po Hidžri, tako da se Omerovo, r.a., osvajanje Kudsa desilo u
istom mjesecu u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, doživio
Isra i Miradž, što je vrlo znakovito, posebno kada se uzme u obzir da
je kasnije i Salahuddin Ejjubi oslobodio Kuds 27. redžeba i vratio ga
muslimanima nakon što su ga kršćani bili okupirali i nepravedno
vladali njime 91 godinu.
Mesdžid je poznat u povijesti kao Bejtul-Makdis (Sveta kuća), a prvi
put je nazvan Mesdžidul-Aksa (Krajnji ili daleki mesdžid) nakon objave
ajeta iz sure El-Isra: ''Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času
noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog (Mesdžidul-Haram) u
Hram daleki (Mesdžidul-Aksa), čiju smo dolinu blagoslovili
kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali'', što znači da ga je
Allah tako nazvao.

Tako je završeno osvajanje svetog grada Kudsa, nakon 4 godine

ratovanja i velikih bitaka u Šamu, i Palestina je konačno postala
islamska zemlja. Nakon osvajanja Kudsa, Ebu Ubejde se vratio u
Homs, halifa Omer u Medinu, Šurahbil u Jordan, Jezid ibn Ebi Sufjan u
Damask, a Amr ibn As ostao je u Palestini. (Pogledaj:
http://www.saff.ba/index.php?
option=com_content&view=article&id=402:halifa-omer-ra-predvodio-
prvi-namaz-u-kudsu&catid=60:islamska-osvajanja&Itemid=82)

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha