PREDAVANJA IZ MEHANIKE

FLUIDA za studente RGNF-a

Interna skripta, dio 4: Stacionarno

tečenje

Željko Andreić

2008.
Dozvoljeno je preuzimanje sa web-a i ispis za vlastite potrebe
studenata. Sva ostala autorska prava zadržavaju autor i RGNF.
2
Glava 1

Stacionarno tečenje idealnoga fluida

Idealni fluid je svaki fluid koji ne pruža nikakav otpor tečenju. Viskoznost takvoga fluida
ne postoji, a ova se idealizacija često puta koristi u jednostavnim računima i u situacijama
kada gubici zbog unutarnjega trenja tekućine nisu veliki. Za idealni fluid vrijedi Eulerova
jednadžba koju je mnogo lakše riješiti od jednadžbi za realne tekučine (tzv. Navier-Stokesove
jednadžbe) Uz to u najvećem dijelu problema iz prakse, fluid teče stacionarno u polju sile
teže. Zato se analizu počinje sa Eulerovom jednadžbom za polje sile teže (kvazi-1D oblik):

v 2 Z dp Z
∂v
+ + gz + ds = konst. (1.1)
2 ρ ∂t
Kad je tečenje stacionarno, zadnji član lijeve strane otpada (jednak je nuli), pa se dolazi
do kvazi1D Euler-ove jednadžbe za stacionarno tečenje:

v 2 Z dp
+ + gz = konst. (1.2)
2 ρ
Nadalje, ako se zanemari stlačljivost fluida (uglavnom tekućine, i plinovi ako su prom-
jene tlaka i temperature malene), gustoća je konstantna što omogućava formalnu integraciju
gornje jednadžbe, s rezultatom:

v2 p
+ + gz = konst. (1.3)
2 ρ
Ova jednadžba naziva se Bernoullijeva jednadžba. Ona vrijedi za stacionarno strujanje
nestlačivoga fluida i jedna je od najviše korištenih jednadžbi mehanike fluida. Ona rješava
slučajeve u mehanici fluida kada se strujanje fluida može tretirati kao kvazi-jednodimenzionalno.
Pogledajmo stoga malo detaljnije značenje pojedinih članova ove jednadžbe. Prvi član je:

v2
(1.4)
2
a ako njegova dimenzija u stvari odgovara dimenziji gustoće energije i predstavlja energiju
jedinične mase fluida:

kg Nm J
m2 s−2 = m2 s−2 = = (1.5)
kg kg kg
Kako se ova gustoća izvodi iz brzine, radi se o dijelu energije koju fluid ima zbog brzine
kojom se giba (kinetička energija). Drugi član Bernoullijeve jednadžbe je:

3
4 GLAVA 1: STACIONARNO TEČENJE IDEALNOGA FLUIDA

p
(1.6)
ρ
koji po principu homogenosti takoder mora imati dimenzije gustoće energije:

Pa Nm−2 Nm J
−3 = −3 = = (1.7)
kgm kgm kg kg
pri ćemu smo se poslužili osnovnom dimenzijom Newtona kao jedinice za silu:

N = kgms−2 (1.8)
Ovaj dio energije dolazi od tlaka u fluidu, pa pretstavlja tzv. unutarnju energiju fluida.
I na kraju, treći član je:

gz (1.9)
Dimenzija ovog člana je m2 s−2 kao i dimenzija prvoga člana pa se i kod njega očigledno
radi o gustoći energije. U ovom slučaju radi se o dijelu energije koju fluid ima zbog svojega
položaja u polju sile teže (tzv. potencijalna energija).
Pogledajmo sad cijelu Bernoullijevu jednažbu. Njezina lijeva strana zbroj je tri gustoće
različitih vrsta energije (kinetičke, unutarnje i potencijalne) a desna strana je konstana. Ova
konstanta je ukupna gustoća energije fluida, što znaći da je gustoća ukupne enrgije fluida
konstantna. Bernoullijeva jednadžba izriče zakon sačuvanja energije za nestlačivi fluid!

1.1 Ravnoteža u smjeru okomitom na strujnicu

Slika 1.1: Sile koje djeluju na česticu fluida u smjeru okomitom na strujnicu. Kod sta-
cionarnog tečenja ove sile se moraju medusobno uravnotežiti.

Kod stacionarnoga tečenja sile koje djeluju na česticu fluida okomito na strujnicu se
moraju medusobno uravnotežiti jer se strujnica u vremenu ne mijenja. Radi jednostavnosti
1.1: RAVNOTEŽA U SMJERU OKOMITOM NA STRUJNICU 5

je na slici 1.1 pretpostavljeno strujno vlakno kvadratičnoga presjeka i strujna čestica u obliku
malena kvadra. Na bočne plohe strujne čestice djeluje tlak, centrifugalna sila i komponenta
sile teže u smjeru normale odgovarajuće plohe. Ako je tlak na donju plohu p, onda je tlak
na gornju plohu:
∂p
p+ dn (1.10)
∂n
Komponenta sile teže u smjeru normale plohe je dmg cos α, pa je ravnoteža sila za gornju
i donju plohu opisana sljedećim izrazom:
à !
∂p v2
pdA − p + dn dA + dm + dmg cos α = 0 (1.11)
∂n r
Kako je masa čestice fluida dm = ρdAdn izraz prelazi u:

∂p v2 ∂z
− dndA + dAdnρ − dAdnρg =0 (1.12)
∂n r ∂n
a nakon sredivanja ostaje:

v2
dpn = ρ dn − ρgdz (1.13)
r
Ukupna promjena tlaka okomito na smjer strujanja sastoji se od dva ddijela (dva člana
desne strane jednadžbe), od kojih se prvi naziva dinamički doprinos, a drugi statički. Di-
namički doprinos promjeni tlaka dolazi od zakrivljenosti strujnice i s time povezane inerci-
jske centrifugalne sile. Statički doprinos je jednostavno promjena hidrostatičkoga tlaka zbog
promjene dubine u fluidu (dz). Kad strujanja nema, ili je strujnica ravna (r = ∞) dobije se
od prije poznata jednadžba hidrostatičke ravnoteže:

dpn = −ρgdz (1.14)

S druge strane, ako se strujanje odvija u horizontalnoj ravnini, nema promjene hidrostatskoga
tlaka pa drugi član isčezava:

v2
dpn = ρ dn (1.15)
r
Ova jednadžba naziva se jednadžba radijalne ravnoteže toka i od velike ja važnosti u 2D
proračunima tečenja. U slučajevima kad strujnice postanu koncentrične kružnice (vrtlozi)
ova jednadžba dodatno se pojednostavi:

v2
dpn = ρ dr (1.16)
r
6 GLAVA 1: STACIONARNO TEČENJE IDEALNOGA FLUIDA

1.2 Bernoullijeva jednadžba za idealne tekućine

Bernoullijeva jednadžbu za nestlačivi fluid pomnoži se s g:

v2 p
+ + z = z◦ (m) (1.17)
2g ρg
Lako se provjeri da svi članovi sad imaju dimenzije duljine. Shodno tome oni se nazivaju
visine:

v 2 /2g je brzinska visina

p/ρg je tlačna visina
z je geodetska visina
z◦ je visina energetskog horizonta (visina energetske linije)

Drugim riječima, zbroj brzinske visine, tlače visine i geodetske visine jednak je (kon-
stantnoj) visini energetskog horizonta. Nadalje, zbroj tlačne i geodetske visine naziva se
piezometarska visina. To je visina do koje se podiže tekućina u piezometru, pa ovaj
pojam ima veliko praktično značenje, jer se piezometarska visina može izravno mjeriti.
I ovaj oblik Bernoullijeve jednadžbe opisuje sačuvanje ukupne energije tekućine, iako je
on skriven (svi članovi imaju dimenziju dužine). No, spretnim raspisivanjem te dimenzije
nalazin se:

N J J
m=m = = G◦ = kg · 1 g (1.18)
N N G◦
Pojedini članovi predstavljaju dakle odgovarajuče energije izražene po težini jedinične
mase tekućine. Ovaj se oblik Bernoullijeve jednadžbe u praksi najčešće koristi jer se piezometarska
visina može jednostavno i izravno mjeriti, a slično je i sa ostalim visinama koje ulaze u ovaj
oblik Bernoullijeve jednadžbe. Kod korištenja Bernoullijeve jednadžbe za rješavanje prob-
lema u praksi promatraju se dvije pogodno odabrane točke na strujnici. Kako je i gustoća
tekućine i energetska vsina konstantna, raspisivanje Bernoullijeve jednadžbe za te dvije točke
i izjednačavanje lijevih strana daje praktični oblik Bernoullijeve jednadžbe:

v12 p1 v2 p2
+ + z1 = 2 + + z2 (1.19)
2g ρg 2g ρg
1 i 2 su bilo koje dvije točke na (istoj!) strujnici. U ovoj činjenici je sakriven i na-
jveći problem Bernoullijeve jednadžbe: ona vrijedi samo za jednu točno odredenu strujnicu,
a najčešće se ne zna točan tok te strujnice kroz prostor! Ovaj se problem u praksi zane-
maruje (inaće se ne bi mogla koristiti Bernoullijeva jednadžba) a račun se radi sa srednjim
vrijednostima veličina koje u Bernoullijevu jednadžbu ulaze. Mnoštvo teoretskih i eksper-
imentalnih istraživanja pogreške koja se takovim načinom računanja radi pokazalo je da
najveću pogrešku unosi upotreba srednje vrijednosti brzine. Zato treba doći do približne
ocjene veličine te pogreške. Pritom se kreće od toka kinetičke energije kroz strujno vlakno:

dEk dm v22
= (1.20)
dt dt 2
pri čemu je protok mase opisan sa:
1.2: BERNOULLIJEVA JEDNADŽBA ZA IDEALNE TEKUĆINE 7

dm dV dAv
=ρ =ρ (1.21)
dt dt dt
spajanjem ove dvije jednadžbe izlazi:

dEk ρ
= v 3 dA (1.22)
dt 2
Za cijeli presjek toka ovaj izraz mora se integrirati preko površine presjeka toga toka:

d ρZ 3
(Ek ) = v dA (1.23)
dt 2 A
Provede li se li ovu integraciju sa srednjom vrijednošti brzine (koja je konstanta!) dobije
se:

d ρ
(Ēk ) = v̄ 3 A (1.24)
dt 2
matematički se može pokazati da je integral sa pravom vrijednošću brzine uvijek veći od
rezultata dobivenoga srednjom vrijednošti brzine:
Z
v 3 dA > v̄ 3 A (1.25)
A

a omjer koji opisuje razliku ova dva rezultata:

R
A v 3 dA
δ= >1 (1.26)
v̄ 3 A
naziva se Coriolissov koeficijent. Želi li se izbjeći pogreške nastale upotrebom srednjih
vrijednosti u Bernoullijevoj jednadžbi mora se njezine brzinske članove popraviti upotrebom
ovoga koeficijenta:

v2 p
δ + + z = z◦ (1.27)
2g ρg
odnosno, u praktičnom obliku:

v12 p1 v2 p2
δ1 + + z1 = δ 2 2 + + z2 (1.28)
2g ρg 2g ρg
što naravno pretpostavlja da je njegova vrijednost barem približno poznata. Ne znamo
li se, ostaje je da se stavi δ = 1 i na neki drugi način pokuša ocijeniti učinjenu pogrešku.
U slučaju kad se strujanje zaustavi Bernoullijeva jednadžba prelazi u jednadžbu hidrostatske
ravnoteže:

p = ρg(z◦ − z) (1.29)
Slika 1.2 zorno prikazuje značenje pojedinih članova Bernoullijeve jednadžbe za idealne
tekućine. I energetska i geodetska visina mjere se od tzv. referentne ravnine koja se obično
postavlja kroz ili ispod najniže točke. Time je osigurano da su te visine u svim tokama prob-
lema pozitivne. Standardna referentna ravnina je ploha geoida koja predstavlja zamišljen
srednju razinu morske površine, a visine mjerene prema njoj nazivaju se nadmorske visine.
8 GLAVA 1: STACIONARNO TEČENJE IDEALNOGA FLUIDA

Slika 1.2: Grafički prikaz Bernoullijeve jednadžbe za idealne tekučine. Sve visine vežu se za
os strujne cijevi.

Kako je za idealnu tekućinu ukupna energija sačuvana, energetska linija je horizontalna, na

visini zo , sa koje počinje tok tekućine.
Kao što je to već napomenuto, za račun se uzima srednje vrijednosti veličina za os strujne
cijevi za koju se rješava Bernoullijeva jednadžba. Kako se hidrostatski tlak pojavljuje na
obje strane praktične Bernoullijeve jednadžbe, može ga se izražavati kao apsolutni ili kao
relativni tlak, jer se konstatna razlika medu njima krati, ali u tome se treba biti konzistentan.
Za rješavanje praktičnih problema koristi se praktični oblik Bernoullijeve jednadžbe za dvije
pogodno odabrane točke na osi strujne cijevi (slika 1.3). Prva se točka obično bira tako da se
za nju znaju vrijednosti svih relevantnih visina, pa se onda uz pomoć praktične Bernoullijeve
jednadžbe nalaze vrijednosti tih veličina u drugoj točki. Tu je često puta uz Bernoullijevu
jednadžbu potrebno koristiti i jednadžbu kontinuiteta, radi odredivanja srednje brzine toka
u drugoj točki. Cijeli se postupak u toku rješavanja postavljenoga problema često ponavlja
mnogo puta za različite točke toka.
1.2: BERNOULLIJEVA JEDNADŽBA ZA IDEALNE TEKUĆINE 9

Slika 1.3: Grafički prikaz praktičnoga oblika Bernoullijeve jednadžbe za idealne tekučine.
Jednadžbu se postavlja za dvije točke (1 i 2) na osi strujne cijevi, odn. za odgovarajuće
ravnine presjeka toka, ravninama kroz te dvije točke.
10 GLAVA 1: STACIONARNO TEČENJE IDEALNOGA FLUIDA
Glava 2

Stacionarno tečenje realnoga fluida

U mnogim realnim situacijama nije moguće zanemariti viskoznost fluida koji teče. Zbog
viskoznosti dolazi do trenja izmedu čestica fluida i okolnih objekata, kao i izmedu poje-
dinih čestica fluida, što kao i kod trenja krutih objekata rezultira stvaranjem topline i
gubitkom dijela energije fluida. Mnogobrojni pokusi, uglavnom bazirani na originalnom
Newton-ovom pokusu pokazali su da se viskozna sila može prikazati kao umnožak tangenci-
jalnoga naprezanja i (tangencijalne) površine na koju to naprezanje djeluje:

Fvis = τ A (2.1)
U slučaju da se radi o čestici fluida, viskozna slika djeluje na njeno bočno oplošje dA =
dOds pa je viskozna sila opisana sa:

dFvis = τ dOds (2.2)

da bi gubitak energije zbog ove viskozne sile pretvorio u gubitak energetske visine, mora
se rad koji ta sila učini na putu ds podijeliti s težinom čestice ρgdV :

dFvis ds dFvis
dhvis = = (2.3)
ρgdAds ρgdA
Prema tome, posljedica viskoznosti fluida je gubitak energije fluida. Ovaj gubitak odvija
se u smjeru tečenja pa se energija realne tekućine uvijek smanjuje u smjeru u kojem se tok
odvija.

2.1 Bernoullijeva jednadžba za realne tekućine

Viskozne gubitke energije kod tečenja realnih tekućina najčešće se opisuje ukupnim gubitkom
nastalim izmedu dva presjeka toka, koji se, izražen kao gubitak energetske visine, dodaje
desnoj strani praktičnoga oblika Bernoullijeve jednadžbe:

v12 p1 v2 p2
+ + z1 = 2 + + z2 + ∆H (2.4)
2g ρg 2g ρg
Ovaj gubitak uvijek je veći od nule (trenje uvijek pretvara dio raspoložive energije u
toplinu) pa je u presjeku 2 ukupna energetska visina tekućine smanjena za iznos gubitata
∆H. kod realnih tekućina ukupna energija tekućine se u smjeru toka stalno

11
12 GLAVA 2: STACIONARNO TEČENJE REALNOGA FLUIDA

Slika 2.1: Grafički prikaz praktičnoga oblika Bernoullijeve jednadžbe za realne tekućine.
Ukupni gubici energije nastali izmedu presjeka 1 i 2 opisuju se smanjenjem energetske visine
za visinu gubitaka ∆H.

smanjuje!. Gore navedeni oblik Bernoullijeve jednadžbe naziva se Bernoullijeva jednadžba

za realne tekućine.

2.1.1 Odredivanje gubitaka

Bernoullijeva jednadžba za realne tekućine omogućava nam i praktično odredivanje gubitaka.
Pritom se mora osigurati da je tečenje stacionarno (=konstantan protok kroz cjevovod). Na
mjestima 1 i 2 se prvo izmjeri piezometarske visine hp :
à !
p
hp = z + (2.5)
ρg
Nakon toga se pomoću jednadžbe kontinuiteta odredi srednje brzine toka na tim mjestima
(uz pretpostavku da je poznat protok kroz cjevovod, a koji se lako može izmjeriti):

v1 A1 = v2 A2 = Q (2.6)
a onda se, uz pomoć Bernoullijeve jednadžbe za realne tekućine, odredi gubitak energetske
visine:
à ! à !
v12 p1 v22 p2
∆H = + + z1 − + + z2 (2.7)
2g ρg 2g ρg
jednadžbu (2.7)može se pojednostaviti uvrštavanjem izmjerenih piezometarskih visina:
à ! à !
v12 v22
∆H = + hp1 − + hp2 (2.8)
2g 2g
Kod stvarnih mjerenja ove vrste najčešće se koriste cijevi konstantnoga presjeka, jer je
u tom slučaju srednja brzina toka svugdje jednaka, a gubici se nalaze vrlo jednostavno kao
razlika izmjerenih piezometarskih visina:
2.1: BERNOULLIJEVA JEDNADŽBA ZA REALNE TEKUĆINE 13

∆H = hp1 − hp2 (2.9)

Gubitak energetske visine izražen po jedinici duljine toka naziva se energetski gradijent
ili energetski pad:
∆H
Ie = (2.10)
l
gdje je l dužina toka na kojoj nastaje gubitak h1,2 . Slično, gubitak piezometarske visine
izražen po jedinici duljine toka naziva se piezometarski gradijent (pad) ili hidraulički
gradijent:
hp1 − hp2
Ip = = tan α (2.11)
l
koji se često puta izražava i kao tangens kuta nagiba piezometarske linije prema horizon-
tali (α).
14 GLAVA 2: STACIONARNO TEČENJE REALNOGA FLUIDA
Glava 3

Tečenje kroz cijevi

3.1 Reynoldsov pokus

Slika 3.1: Reynolds-ov pokus. U tok tekućine u horizontalnoj cijevi ubacuje se tanka struja
obojene tekućine. Položaj mjesta ubacivanja na presjeku cijevi može se mijenjati pomicanjem
sustava za ubacivanje. Brzina tečenja regulira se otvaranjem ili zatvaranjem ventila na kraju
cijevi.

Teorijsko proračunavanje viskoznih gubitaka se pokazalo izuzetno kompleksnim, i mnogi

problemi ni do danas nisu riješeni na zadovoljavajući način. Zbog toga se ovaj dio mehanike
fluida i danas oslanja na rezultate iscrpnih pokusa i empirijske jednadžbe izvedene na osnovi
njih. Praktične probleme tečenja realnih tekućina i danas najbolje ilustrira Reynoldsov pokus
koji je prvi ukazao na promjenjivu prirodu tečenja, u ovisnosti o njegovoj brzini. Pokus je
u osnovi vrlo jednostavan (v. sliku 3.1). U tok tekućine u dugoj, horizontalnoj i, radi
mogućnosti opažanja, prozirnoj cijevi na njegovom se početku ubacuje tanki mlaz obojene
tekućine. Protok se regulira otvaranjem i zatvaranjem ventila na kraju cijevi, a konstantni
ulazni tlak osigurava se održavanjem konstantne razine tekućine u rezervoaru. Tanki mlaz
obojene tekućine slijedi strujnicu na koju je ubačen i omogućava praenje njezinoga oblika po
dužini cijevi.

15
16 GLAVA 3: TEČENJE KROZ CIJEVI

Kod malih brzina tečenja pokus je dao očekivani rezultat: strujnica je ravna i paralelna
s osi cijevi. Njezin oblik ne ovisi o položaju strujnice unutar presjeka cijevi (slika 3.2).

Slika 3.2: Kod malih brzina tečenja Reynoldsov pokus pokus pokazuje da je strujnica ravna
i paralelna s osi cijevi. Njen oblik ne ovisi o položaju strujnice unutar presjeka cijevi.

Slika strujnica nadalje pokazuje da se čestice tekućine medusobno ne miješaju već teku
jedna pored druge. Preslikano na kružni presjek cijevi, tekućina teće u slojevima (lamelama),
pa se ovakav tok naziva laminarni tok.
No, već i sa malim povećanjem brzine toka strujnica u blizini osi cijevi postaje nestabilna
i počinje titrati, tj. mijenjati svoj položaj u vremenu (v. sliku 3.3). Pri tome slika strujanja
u blizini stijenke cijevi i dalje ostaje nepromijenjena, tj. laminarna (v. sliku 3.4). Vremenska
promjenjivost strujnice ukazuje na to da tok više nije stacionaran, o čemu će kasnije biti više
riječi. Ovaj način tečenja naziva se prijelazni režin (prijelazni tok).

Slika 3.3: Kod nešto većih brzina tečenja strujnica u blizini osi cijevi postaje nestabilna i
počinje mijenjati svoj oblik i položaj unutar toka.
3.1: REYNOLDSOV POKUS 17

Slika 3.4: Istovremeno, strujnice u blizini stijenke cijevi i dalje ostaju nepromijenjene.

Daljnje povećavanje brzine izaziva sve brže promjene oblika strujnice i to u cijelom pres-
jeku toka (v. slike 3.5 i 3.6). Vrlo brzo, u smjeru toka, strujnica se gubi i tekućina je jedno-
liko obojena što nam govori da dolazi do medusobnog miješanja čestica tekućine. Detaljniji
pokusi, uz upotrebu brzih kamera i posebnih tehnika praćenja čestica tekućine, pokazuju da
u toku postoje jaka vrtloženja, pa se ovaj način tečenja naziva vrtložni ili turbulentni
tok.

Slika 3.5: Kod još većih brzina strujanja dolazi do jakoga i brzog promjena oblika strujnice
i vrlo brzo i do potpunoga miješanja tekućine.

Na osnovi mnogo pokusa sa cijevima različitih promjera i uz različite brzine tečenja,

Reynolds je empirijski ustanovio da je slika tečenja dva različita toka praktički ista, ako je
omjer umnoška brzine i promjera cijevi sa koeficijentom viskoznosti tekućine za oba toka isti.
Taj se omjer danas naziva Reynoldsov broj i definiran je kao:
vd
Re = (3.1)
ν
Rezultati pokusa su nadalje pokazali da je tok laminaran ako je Re < 2320, da je u
prijelaznom režimu ako je Re ∼ 2320, te da je vrtložan ako je Re veći od 2320. Za cijevi čiji
18 GLAVA 3: TEČENJE KROZ CIJEVI

Slika 3.6: Slika miješanja je kod većih brzina ista u cijelom presjeku cijevi, sve do njezine
stijenke.

presjek nije okrugao, koristi se tzv. hidraulički radijus koji je definiran kao omjer presjeka
toka i opsega tog presjeka (v. sliku 3.7):

Slika 3.7: Hidraulički radijus cijevi proizvoljnoga oblika presjeka omjer je površine presjeka
unutarnjeg otvora cijevi i njegovoga opsega.

A
Rh = (3.2)
O
Za okruglu cijev je hidraulički radijus jednak polovici fizičkoga polumjera cijevi, o čemu
itekako treba voditi računa! Ova nespretna razlika posljedica je povijesnog razvoja struke
i danas ju je praktički nemoguće ispraviti. Kod upotrebe stručne literature treba pripaziti
jer manji broj autora Reynoldsov broj nestandardno definira tako da hidraulički radijus
okrugle cijevi bude jednak njenom fizičkom polumjeru. U ovom tekstu koristi se isključivo
standardna definicija Reynoldsovog broja i hidrauličkog polumjera.
3.2: GUBICI U CJEVOVODU 19

R2 π R
Rh = = (3.3)
2Rπ 2

3.2 Gubici u cjevovodu

Cjevovod je sklop cijevi, ventila, račvi i ostalih elemenata cijevne armature kroz koji teče
tekućina. I nadalje ćemo se držati zahtjeva da je tok kroz cjevovod stacionaran a tekućina
nestlačiva. Prvi korak u teoretskoj analizi gubitaka u cjevovodu bit će analiza jednadžbe za
gubitke izvedene iz Bernoullijeve jednadžbe:

δ1 v12 − δ2 v22 p1 − p2
∆H = + + (z1 − z2 ) (3.4)
2g ρg
Ako Coriollisov koeficijent ne ovisi o brzini, što je ispunjeno u najvećem broju stvarnih
situacija, prvi je član ove jednadžbe u potpunosti odreden geometrijom cjevovoda (preko
jednadžbe kontinuiteta!), pa on ne može biti izvor gubitaka. Gubici se dakle moraju manife-
stirati u smanjenju sume zadnja dva člana, tj. u smanjenju piezometarske visine. To postaje
još očitije ako se ograničimo na analizu cijevi konstantnoga promjera. Brzine su tada svugdje
iste, pa se jednadžba gubitaka pojednostavi na:

p1 − p2
∆H = + (z1 − z2 ) = hp1 − hp2 (3.5)
ρg
Kod mjerenja otpora u cijevima, one se najčešće postavljaju vodoravno, pa i zadnji član
otpada:

p1 − p2
∆H = (3.6)
ρg
Gubici zbog viskoznosti strujanja u cjevovodu dovode do pada hidrostatskoga tlaka u sm-
jeru strujanja. Vidjet ćemo kasnije da osiguravanje dovoljnoga tlaka na izlasku iz cjevovoda
(kod zadanoga maksimalnog protoka) jedan od najvažnijih zadataka konstruktora cjevovoda,
koji u najvećom mjeri odreduje dimenzije cijevnih elemenata.

Slika 3.8: Odabir čestice fluida za analizu viskoznih gubitaka u cijevi i sile koje na tu česticu
djeluju.
20 GLAVA 3: TEČENJE KROZ CIJEVI

Pogledajmo sad malo detaljnije tok u nekom malom dijelu horizontalne cijevi (v. sliku
3.8). Za česticu tekućine odabran je volumen omeden dvjema bliskim poprečnim presjecima
cijevi, razmaknutima za dl. Na česticu djeluju tlačne sile i sila viskoznoga trenja na stijenci
cijevi, pa je jednadžba ravnoteže sila:

pA = τ Odl + (p + dp)A (3.7)

što nakon sredivanja prelazi u izraz za smanjenje tlaka u cijevi:
O τ
−dp = τ dl = dl (3.8)
A Rh
Kad bi se moglo odrediti iznos smičnoga naprezanja na stijenci cijevi τ , mogla bi se riješiti
jednadžbu (3.8). Pokazalo se da to uopće nije trivijalno, pa ćemo se poslužiti dimenzionalnom
analizom. Pretpostavi li se da je:

τ = f (ν, ρ, v, Rh ) (3.9)
na osnovi čega se dalje pretpostavi da je:

τ = kνρx v y Rhz (3.10)

Ovdje se dodatno pretpostavlja da je smično naprezanje proporcionalno koeficijentu
viskoznosti, inaće bi se dobile tri dimenzione jednadžbe za četiri nepoznanice, što se ne
može jednoznačno riješiti. Raspisivanje dimenzione jednadžbe daje:

ML−1 T−2 = (L2 T−1 )(ML−3 )x (LT−1 )z (3.11)

a nakon sredivanja:

ML−1 T−2 = Mx L2−3x+y+z T−1−y (LT−1 )z (3.12)

Odatle se nalazi:

x = 1 y = 1 z = −1 (3.13)
i
νρv
τ =k (3.14)
Rh
Uz upotrebu hidrauličkog radijusa i Reynoldsovoga broja, odn. njihove veze
ν 4v
= (3.15)
Rh Re
jedn. (3.14) postaje:

4 2 8k ρv 2
τ =k ρv = (3.16)
Re Re 2
Ovo se uvrsti u jednadžbu za pad tlaka (3.8), kojo se promijeni predznak:

τ 8k ρv 2
dp = − dl = − dl (3.17)
Rh Rh Re 2
3.2: GUBICI U CJEVOVODU 21

Integracijom ovoga izraza po duljini cijevi dolazi se do izraza za ukupni pad tlaka na toj
duljini:

l ρv 2
∆p = −λ (3.18)
4Rh 2
Ovdje se uvede konstanta:
32k
λ= (3.19)
Re
koja se naziva bezdimenzionalni koeficijent trenja (koeficijent otpora strujanju) u ravnoj
cijevi. Ako se ograničimo na okrugle cijevi, 4Rh = d, gdje je d fizički promjer cijevi, pa
jednadžba 3.8 postaje:

l ρv 2
∆p = −λ (3.20)
d 2
ili, izraženo u energetskim visinama:

l v2
∆H = λ (3.21)
d 2g
ovo je Darcy-Wiessbachova formula za gubitke u cijevima. Po analogiji sa njom, i
svi drugi gubici u dijelovima cjevovoda se prikazuju kao:

v2
∆H = ζ (3.22)
2g
gdje je ζ bezdimenzionalni koeficijent otpora (koeficijent gubitka energije) za odgovarajući
dio cjevovoda.
22 GLAVA 3: TEČENJE KROZ CIJEVI

3.3 Laminarno tečenje kroz cijevi

Laminarno tečenje u stvarnosti se javlja samo kod vrlo malih brzina strujanja (gravitacijski
pobudena strujanja, ako brzina nije prevelika), strujanja u kapilarama, kroz tkanine i filtere,
kod procjedivanja podzemnih voda i kod tečenja viskoznih tekućina (med, lava, katran i
smole). U svim drugim slučajevima realni fluidi teku vrtložno.
Problem laminarnoga tečenja jedini se dade matematički u cijelosti točno opisati, pa se
rješenja problema za laminarno strujanje često koriste kao predlošci za rješavanje problema
u turbulentnom režimu. I ovdje će se analizu zapoćeti od strujanja u cilindričnoj cijevi, ali
ćeo se drugačije odabrati česticu fluida: uzet će se da ona ima oblik cilindra, koaksijalnoga
s osi cijevi i dužine l jednake razmaku dviju ravnina presjeka toka izmedu kojih se računaju
gubitci (slika 3.9).

Slika 3.9: Odabir čestice fluida za analizu viskoznih gubitaka kod laminarnoga tečenja kroz
cijev.

Tangencijalno naprezanje na bočnoj plohi čestice odredujemo uz pomoć Newtonovog

zakona za tangencijalno naprezanje:

dv
τ = ρν (3.23)
dy
Kako analizirani problem ima rotacionu simetriju s obzirom na os cijevi, naprezanje je isto
u svim točkama oboda cilindra koji predstavlja razmatranu česticu, pa je ukupna viskozna
sila na česticu:

Ft = τ A = 2πrlτ (3.24)
kao i prije, viskozna sila je u ravnoteži sa razlikom tlačnih sila na baze čestice:

Ft = Fp (3.25)
pri ćemu je razlika tlačnih sila:

Fp = (p1 − p2 )AB = ∆pr2 π (3.26)

Izjednačavanje slika daje na sljedeći izraz:
3.3: LAMINARNO TEČENJE KROZ CIJEVI 23

dv
∆pr2 π = 2πrlµ (3.27)
dy
koji nakon sredivanja postaje
dv
∆pr = lµ (3.28)
dy

Slika 3.10: Promjena koordinatnog sustava koja olakšava korištenje rotacione simetrije.

Da bi se lakšao daljnji račun, promijeniti će se koordinatni sustav, i to tako da se ishodište

spusti na donju stijenku cijevi. Kod toga x-koordinata ostaje nepromjenjena, a veza izmedu
nove y-koordinate i udaljenosti od osi cijevi je:

y =R−r dy = −dr (3.29)

Ovom promjenom koordinata izraz (3.28) postaje:
dv
∆pr = −2lµ (3.30)
dr
Njega će se upotrijebiti da se nade brzinu strujanja u ovisnosti o koordinati y, a da se to
postigne, prvo ga treba presložiti tako da se dobije izraz za derivaciju brzine:
dv ∆pr
=− (3.31)
dr 2lµ
koji se onda integrira preko površine presjeka toka, pri ćemu se ne smije zaboraviti da je
brzina ista u svim točkama jednako udaljenim od osi cijevi (simetrija!):
∆p Z R−r ∆p 2
v=− rdr = (R − r2 ) (3.32)
2lµ R 4lµ
Ovo je Hagen-Poiseullov zakon raspodjele brzine za laminarno strujanje. Maksimalna
brzina je na osi cijevi (r = 0) i iznosi:

∆p R2
vmax = (3.33)
l 4µ
a odnos brzine na polumjeru r prema maksimalnoj brzini je kvadratičan:
µ ¶2
v r
=1− (3.34)
vmax R
24 GLAVA 3: TEČENJE KROZ CIJEVI

Slika 3.11: Profil brzine kod laminarnoga tečenja kroz cilindričnu cijev.

Profil brzine je paraboličnoga oblika i prikazan je na slici 3.11. Kako je brzina u svim
točkama presjeka toka ovime poznata, može se naći i ukupni prtok tekućine kroz cijev:
Z R
Q= 2πrvdr (3.35)
0

odnosno:
à !
R2 ∆p 2
Q=R π (3.36)
8µl
Ranije se protok vezao za srednju brzinu:

Q = R2 πv̄ (3.37)
pa se izjednačavanjem nalazi:

Q ∆p R2
v̄ = = (3.38)
R2 π l 8µ
ili, jednostavnije:
vmax
v̄ = (3.39)
2
Omjer srednje i maksimalne brzine naziva se koeficijent brzine β:
v̄
β= = 0, 5 (3.40)
vmax
i za laminarno tečenje β = 0, 5. Iz brzine možemo točno odrediti i Coriollisov koeficijent
δ:
R
v 3 dA
A
δ= =2 (3.41)
v̄ 3 A
i očigledno je da se on kod laminarnoga strujanja ne smije zanemariti. Na kraju se
okretanjem izraza za srednju brzinu nalazi i viskozni gubitak:
3.3: LAMINARNO TEČENJE KROZ CIJEVI 25

l
∆p = 8µv̄ (3.42)
R2
ili, izražen kao gubitak energetske visine:
l v̄
∆h = 2
8ν (3.43)
R g
Usporedivanjem ovog izraza s općim izrazom za viskozne gubitke u cijevima (3.20) dolazi
se do izraza za bezdimenzionalni koeficijet trenja za laminarno tečenje u cijevima:
64
λlam = (3.44)
Re
U slučaju proizvoljnog oblika presjeka cijevi dolazi se do sličnih relacija, a opći laminarni
koeficijent trenja može se izraziti kao:

λlam = ϕλlam,cijev (3.45)

gdje konstanta ϕ ovisi o geometrijskom obliku presjeka cijevi. Primjerice za cijevi pra-
vokutnoga presjeka koeficijent ϕ prikazan je na slici 3.12, koeficijenti za neke posebne
sludajeve tabelirani su u tablici 3.1.

Slika 3.12: Konstanta ϕ općega laminarnog koeficijenta trenja za različite oblike pra-
vokutnoga presjeka cijevi.

3.3.1 Duljina formiranja laminarnoga toka

Laminarni (parabolični) profil brzine ne uspostavlja se odmah na mjestu ulaska tekućine u
cijev, već je za njegovo formiranje potrebna odredena dužina toka. Pokusima je odredeo da
je ta dužina približno dana sljedećom relacijom:

Llam = 0, 065dRe (3.46)

26 GLAVA 3: TEČENJE KROZ CIJEVI

Tablica 3.1: Konstanta ϕ općega laminarnog koeficijenta trenja za razne oblike pravokutnoga
presjeka cijevi.

slučaj ϕ
kružni presjek 1
paralelne ploče 1,5
kvadratni presjek 0,89
pravokutni presjek 1:0,44 1,00

Slika 3.13: Formiranje laminarnoga profila brzine na ulazu u cijev.