Professional Documents
Culture Documents
Šibenik Meterologija
Šibenik Meterologija
Šibenik Meterologija
htm
o
Video
City info
Arhiva
O nama
Temperatura
Temperatura tla
Temperatura tla direktna je posljedica bilance zračenja u sustavu Zemlja-atmosfera. Mjeri se na
dubinama 2, 5, 10, 20, 30 i 50 cm a ponegdje i na 100 cm instrumentima (na običnim i
ekstremnim geotermometrima) duboko ukopanima u golom tlu. Stvarna temperatura te njena
najviša i najniža vrijednost tijekom dana se mjeri u tri klimatološka termina (7, 14 i 21 sat).
Temperatura gornjeg sloja tla se mijenja tijekom dana od minimuma u rano jutro do maksimuma
oko 13 sati. Promjene u temperaturi tla dubinom se gube i iščezavaju na oko 60 cm. Raspon u
godišnjem hodu temperature tla se smanjuje s dubinom, a ekstremi nastupaju sve kasnije u
odnosu na površinske ekstreme temperature (vidi sl. 1). Na dubini od oko 10 m godišnje
promjene temperature tla ne postoje.
Slika 1: Godišnji hod temperature tla u Fažani na dubinama 2, 10, 30 i 50 cm (Penzar i sur.,
2001.).
Slika 2: Godišnji hod prosječnih vrijednosti temperature tla na sedam postaja duž Jadrana na
dubinama 5 i 20 cm. Na svim postajama najviše vrijednosti su u srpnju a najniže u siječnju.
Vrijednosti temperature tla na obali više su od onih u zaleđu; vrijednosti temperature tla na
otocima više su od onih na obali. Temperatura tla na istoj dubini raste od sjevera prema jugu
(Penzar i sur., 2001.).
Slika 3: Do sada izmjereni ekstremi temperature tla (minimalna i maksimalna temperatura tla) u
siječnju i srpnju na odabranim postajama na 5 i 20 cm dubine. Najniža zabilježena temperatura
tla na 5 cm zabilježena je u Splitu u siječnju (-3.8 °C) a maksimalna temperatura tla u siječnju u
Makarskoj (16.0 °C). Ljeti, srpanjski maksimum zabilježen je u Komiži (46.5 °C) a srpanjski
minimum u Sinju (15.2 °C). Rezultati pokazuju da je zimi i na moru temperatura tla padne ispod
nule, a ljeti premašuje 46 °C. S dubinom se ekstremi smanjuju (Penzar i sur., 2001.).
Temperatura mora
Temperatura mora mjeri se pri samoj površini, najčešće jedan do tri puta na dan na obalnim i
otočnim postajama (sl. 4). Za cijeli Jadran između 1911. i 1964. godine zabilježena je minimalna
vrijednost od 4.1 °C i maksimalna vrijednost od 28.8 °C u površinskoj temperaturi mora.
Slika 4: Minimalne temperature mora su na svim postajama ili u veljači ili u ožujku. Sve postaje
imaju maksimalne temperature mora u kolovozu. Tijekom zime temperatura mora na sjevernom
Jadranu su za oko 3 °C niže od onih na jugu. Na južni dio Jadrana djeluje topla voda što dotječe
iz Sredozemlja. Prema otvorenom moru (vidi Split i Hvar) vrijednosti temperature mora rastu.
Ljeti, razlike u temperaturi mora između sjevera i juga skoro ne postoje. Uočava se tek blago
povećanje vrijednosti prema sjeveru. Uzrok leži u dotoku voda sjevernojadranskih rijeka, osobito
rijeke Po. Izuzetak u temperaturnom polju čini postaja u Senju koja predstavlja ljetnu singularnu
točku. U Senju je temperatura mora niža od temperature na ostalim postajama i do 3.5 °C
(Penzar i sur., 2001.).
Rjeđe se mjere satne vrijednosti temperature površine mora (vidi sl. 5). Maksimum nastupa u 15
sati po lokalnom vremenu a minimum u 5 sati. Dnevna amplituda iznosi 1.1 °C te ukazuje na
male promjene tijekom dana.
Slika 5: Dnevni hod temperature mora pri površini zabilježen 4. kolovoza 1999. na obalnoj
postaji Malinska (prema podacima DHMZ).
Istraživački brodovi tijekom oceanografskih krstarenja ili trgovački brodovi duž plovnih ruta
sudjeluju u mjerenju temperature mora. Brodska mjerenja su vrlo važna prvenstveno stoga što
pružaju informacije o otvorenom moru (sl. 6). Do 4. mjeseca u zimskom razdoblju, temperature
su konstantne po vertikali. Zagrijavanje mora je veće početkom proljeća, nastavlja se kroz topli
dio godine s time da su najveće temperature na površini. Na dubini oko 20 m stvara se sloj u
kojem temperatura naglo opada s porastom dubine. U rujnu, more se počinje hladiti zbog
smanjenje primljene dozračene energije te jačih vjetrova. Hladnija površinska voda tone te
uzrokuje miješanje morske vode; površinski se slojevi tako i dalje hlade, a dublji zagrijavaju.
Proces miješanja traje do zime kada nastupa hlađenje čitavog vodenog stupca.
Slika 6: Prosječne temperature mora za razne mjesece i dubine određene na temelju brodskih
mjerenja na postaji Stončica u blizini Visa u razdoblju od 1947. do 1963. godine (prema Buljan i
Zore-Armanda, 1976).
Osim ovih mjerenja u novije vrijeme temperatura odrađuje se i na temelju satelitskih mjerenja
(sl. 7). Satelitska mjerenja obavljaju se za vrijeme vedrih dana te omogućuju prikaz mnogih
detalja u strukturi temperaturnog polja kao što su fronte ili vrtlozi. Temperaturno polje površine
mora u veljači otkriva frontu koja dijeli hladnu vodu u zapadnom obalnom području od toplijih
voda otvorenog Jadrana. Ljeti je temperaturno polje uniformnije uz pojavu slabijih anomalija na
jugu Jadrana.
Slika 7: Površinske temperature mora dobivene satelitskim mjerenjima i usrednjene za veljaču
(a) i kolovoz (b) za razdoblje od 1984. do 1992. godine (Penzar i sur., 2001.).
Temperatura zraka
Zrak se grije uslijed dugovalnog zračenja tla. Na temperaturu zraka na obali osim tla također
djeluje i more. More se zbog svojih radijacijsko-apsorpcijskih svojstava sporije grije, ali se i
sporije hladi te nikad nema temperaturne ekstreme poput tla ili zraka. S povećanjem nadmorske
visine snizuje se temperatura zraka te je ona pod manjim utjecajem mora. Na slici 8 prikazana je
srednja godišnja temperatura zraka za razdoblje 1931-1960 svedena na morsku razinu.
Slika 8: Srednja godišnja temperatura zraka za razdoblje 1931-1960 svedena na morsku razinu.
(Penzar i sur., 2001.). Srednje godišnje temperature zraka rastu od sjevera prema jugu te od
zapada prema istoku. U polju temperature postoje dvije posebno tople jezgre nad jabučnom i
južnojadranskom kotlinom gdje je more najdublje. Zimi, toplije zračne struje pušu duž istočne
obale Jadrana prema zatvorenom dijelu bazena. Istovremeno dolazi do spuštanja hladnijeg zraka
s Alpa i nizine rijeke Po duž zapadnog dijela Jadrana. Sličnu prostornu cirkulaciju zimi imaju i
morske struje.
Godišnji hodovi temperature zraka za osam postaja duž Jadranske obale prikazani su na sl. 9. Na
otocima koji su dosta udaljeni od obale (Vis, Palagruža) zabilježene su jednake temperature i
siječnju i veljači te u srpnju i kolovozu. Razlike u siječanjskim srednjim temperaturama zraka
između sjevernog i južnog Jadrana iznose 5 °C. Zrak u obalnom pojasu je hladniji od zraka nad
morem (vidi npr. Rijeku i Mali Lošinj te Split i Vis). Ljeti je temperaturno polje jednoličnije, a
razlike između sjevera i juga za srpanj iznose manje od 3 °C. Zbog utjecaja mora na godišnji hod
proljeće je hladnije od jeseni.
Slika 9: Srednje mjesečne temperature zraka na postajama duž Jadrana. Najniže temperature su u
siječnju a najviše u srpnju (prema podacima DHMZ).
Dnevi hod temperature zraka za vrijeme jednog ljetnog vedrog neporemećenog dana na postaji u
Malinskoj nalazi se na Sl. 10. Minimalna vrijednost je u 6 sati po lokalnom vremenu a
maksimalna u 14 sati. Dnevna amplituda iznosi 8.1 °C te je mnogo veća od dnevne amplitude
temperature mora. Za takva vedra ljetna dana često puše smorac u popodnevnim satima te donosi
hladniji morski zrak. Puhanje smorca zaustavlja dnevni porast temperature zraka (od 1400 do
1700 h). Slabljenjem smorca moguć je nastup slabog i kratkotrajnog zatopljenja (ili sporijeg pada
temperature zraka) prije noćnog ohlađivanja (od 1700 do 1900 h).
Slika 10: Dnevni hod temperature zraka zabilježen 4. kolovoza 1999. na obalnoj postaji
Malinska (prema podacima DHMZ).
Tlak zraka
TLAK ZRAKA
Horizontalna raspodjela tlaka zraka uvjetuje zračno strujanje. Njegove promjene mijenjaju smjer
i jakost vjetra, a time i ostale osobine vremena i klime. Najvažnije strukture koje se javljaju u
polju tlaka su tzv. barički sustavi koji uvelike određuju polje strujanja sinoptičkih dimenzija. Da
bi podaci tlaka zraka izmjereni na različitim postajama bili međusobno usporedivi, izmjereni tlak
na svakoj postaji reducira se na morsku razinu. Srednja raspodjela reduciranog tlaka na morskoj
razini prikazana je na sl.1. Raspodjela srednjeg atmosferskog tlaka na Jadranu posljedica je
položaja velikih baričkih sustava tijekom godine nad Atlanskim oceanom i Euroazijskim
kontinentom. Za područje jugoistočne Europe zimi presudna su dva barička sustava: područje
niskog tlaka koje ima središte jugozapadno od Islanda (Islandska ciklona) i područje visokog
tlaka nad istočnom Europom koje pripada Sibirskoj anticikloni (sl. 1a). Tada se nad
Sredozemljem javlja manje izraženo polje niskog tlaka. Ljeti, (sl. 1a'), formiraju se ponovo dva
presudna barička sustava: Azorska anticiklona i područje niskog tlaka u Prednjoj Aziji (tzv.
Karachi depresija).
Slika 1: Srednji atmosferski tlak (hPa) na morskoj razini u razdoblju od 1961-1980. za Europu i
Atlantik: (a) u siječnju i (a') u srpnju (Penzar i sur., 2001.).
Slika 2: Srednji godišnji atmosferski tlak (hPa) na morskoj razini u razdoblju od 1931-1960. nad
Jadranom. Izobare za svakih 0.5 hPa nacrtane su na temelju mjerenja na ukupno 70 obalnih i
otočnih meteoroloških postaja (Penzar i sur., 2001.). Slika pokazuje da se nad Jadranom javlja
manje izražena depresija u polju tlaka. Slična raspodjela tlaka na morskoj razini postoji i zimi.
Najveći gradijenti tlaka uočavaju se okomito na obalnu liniju iznad Velebita i Gorskog kotara,
gdje iznose do 3 hPa na 40 km. Ovakavi gradijenti tlaka ukazuju na dosta oštru granicu između
hladnog kopna i toplijeg mora. Ljeti je atmosferski tlak nad Jadranom pod utjecajem Azorske
anticiklone i Karachi depresije. Ljeti se također nad Velebitom javlja gradijent tlaka okomit na
obalu. U donosu na zimski gradijent tlaka, ljetni je mnogo slabiji (1.2 hPa/40 km).
Veća čestina ciklonalnih sustava u rano proljeće u godišnjem hodu tlaka uzrokuje minimum u
travnju. Maksimum se pojavljuje u kasnu jesen ili u siječnju kada prevladavaju anticiklonalne
formacije. Jedna od glavnih karakteristika godišnjeg hoda tlaka je velika sličnost i približna
stalnost od svibnja do kolovoza. Razlog leži u dosta postojanom polju tlaka nad Sredozemljem.
U jesen, ponovo jača utjecaj pomičnih baričkih sustava koji uzrokuju veća kolebanja tlaka.
Promjene u tlaku zraka duž Jadrana tijekom ljetnih mjeseci također su vrlo male. Tijekom dana,
dnevne promjene tlaka djelomično su pod utjecajem Mjeseca, odnosno, atmosferske plime i
oseke. Posljedica atmosferske plime i oseke je pravilan valovit oblik dnevnog hoda s dva
maksimuma (oko 10 i 22 h), dva minimuma (4 i 17 h) te dnevnom amplitudom manjom od 1.5
hPa (sl. 3). Uslijed pojava dnevnih lokalnih cirkulacija na postajama lokalni minimum oko 17
sati je veći od jutarnjeg.
Slika 3: Usrednjeni dnevni hod tlaka zraka na morskoj razini (hPa) za period 1991-2004: (a) za
postaju Rijeka za četiri ljetna mjeseca (lipanj, srpanj, kolovoz, rujan) i (b) za srpanj na tri postaje
(Pula-aerodrom, Senj i Zadar) duž Jadrana (prema podacima DHMZ).
Bura
Dotokom hladnog zraka upravljaju procesi na velikoj (sinoptičkoj) skali. Prema klimatološkim
istraživanjima (Heinmann, 2001), sinoptičke situacije koje uzrokuju buru mogu se svrstati u 4
osnovne skupine.
Slika 1. Razdioba geopotencijala na 500 hPa plohi, gdje linije predstavljaju izohipse, a slova L i
H označavaju centre niskog i visokog tlaka. Kada se izohipse zatvore oko centra niskog odnosno
visokog tlaka, onda se takav sustav naziva ciklonom, tj. anticiklonom.
Slika prikazuje četiri tipična oblika polja geopotencijala na 500 hPa izobarnoj plohi, pri kojima
puše bura. Prikazane linije predstavljaju izohipse, a slova L i H označavaju središta niskog i
visokog tlaka. Ako su izohipse zatvorne krivulje oko središta niskog, odnosno visokog tlaka,
onda se takav sustav naziva ciklonom, tj. anticiklonom.
Hladni zrak koji dođe do planine penje su uz planinsku prepreku na navjetrinskoj, a na spušta na
zavjetrinskoj strani. Prelaženje zraka preko prepreke kod jakih bura odvija se u hidrauličkom
režimu strujanja koje završava hidrauličkim skokom. Hidraulički režim strujanja omogućuje
ubrzavanja vjetra i na uzlaznoj i na silaznoj strani, čime se nadolazećem toku zraka znatno
povećava brzina.
Slika 2. vertikalni presjek tijekom jednog slučaja olujne bure. Linije predstavljaju izentrope.
Uočava se nagli pad izentropa na silaznoj strani planine što znači da se tok zraka, koji prati
izentrope, također naglo obrušava i stvara velike brzine vjetra pri tlu.
Slika prikazuje vertikalni presjek u smjeru strujanja tijekom olujne bure na sjevernom Jadranu 7.
studenog 1999. Linije predstavljaju izentrope. Što su dvije izentrope bliže jedna drugoj, to je
strujanje (koje je paralelno s izentropama) brže. Na ovom primjeru područje velikih brzina nalazi
udesno od točke 3. Dodatno, u tom se području uočava i nagli pad izentropa prema tlu, što znači
da se zrak u zavjetrinskoj strani planine (okrenutoj prema moru) također naglo obrušava
pospješujući tako pojavu vrlo velikih brzina vjetra pri tlu.
Sekundni su udari uvijek prisutni. Oni su uglavnom uzrokovani mehaničkim trenjem zbog
hrapavosti podloge.
Pulsacije, s druge strane, mogu biti prisutne, ali i ne moraju. One su uzrokovane procesima koji
se odvijaju više stotina metara iznad tla, a nastaju uslijed velikih promjena brzine vjetra visinom
(vidi dinamičku nestabilnost). Pri tome vrlo je važan faktor lom planinskih valova u zavjetrini
planine, što je i jedan od uzroka nastanka bure (vidi hidraulički skok).
Zašto je tijekom bure hladno?
Temperatura zraka tijekom bure u pravilu opada. U Splitu se na početku bure temperatura snizi
za prosječno 1 °C, mada su zabilježena i sniženja od 6 °C (Poje, 1995) (vidi sliku 4.). To ipak
nije toliko sniženje koje bi potpuno objasnilo osjećaj hladnoće pri puhanju bure. Drugi je glavni
razlog velika brzina vjetra. "S četvornog centimetra površine ljudske kože koja nije suncem
obasjana čovjek ponekad i usred zime pri časovitom zatišju ili u zaklonu od bure gubi samo 2.5
džula topline u minuti, što znači da osjeća kako mu je toplo. Naprotiv, na udaru bure gubitak
topline često premašuje 14, a može doseći i 20 džula u minuti." (Penzar i sur., 2001).
Slika 4. Prikaz pada temperature zraka pri olujnoj buri (bura počinje puhati nakon 15 h 21.
prosinca): vremenski hod satnih vrijednosti temperature zraka na postajama Split-Marjan i
Zagreb-Maksimir u razdoblju od 21. do 23. prosinca 1998. (Večenaj, 2005).
Klimatologija bure?
Tijekom godine, bura se najčešće javlja zimi (vidi sliku 5). Zimske bure traju dulje od ljetnih
(slika 6.), a i brzine su im veće (slika 7).
Slika 6. Srednje trajanje bure u Senju; razdoblje 1955-1973. (prema Lukšić, 1975).
Slika 7. Srednje mjesečne brzine bure u Senju; razdoblje 1955-1973. (prema Lukšić, 1975).
Općenito može se reći da se olujne bure (bure sa srednjom brzinom vjetra većom od 17 m/s - vidi
Beaufortovu ljestvicu - javljaju duž cijele jadranske obale, ali se trajanje i učestalost olujne bure
smanjuju od sjevera prema jugu (slika 8). Kako na pojavu bure utječu karakteristike lokalne
orografije (slika 9), ona se češće javlja na lokacijama koje se nalaze ispod planinskih prijevoja.
Bura se najčeće javlja u Senju. Statističke analize pokazale su da se olujna bura u Senju godišnje
prosječno javlja u više od 20 dana, s prosječnim trajanjem od preko 9 sati po epizodi. Sljedeću
najveću vjerojatnost pojave bure ima Split. Tamo se olujna bura godišnje prosječno javlja u
manje od 5 dana, s trajanjem manjim od 5 sati po epizodi. To ipak ne znači da su u Splitu bure
slabije: Primjerice, preko 28 % olujnih bura u Splitu ima maksimalne satne udare veće od 35
m/s, dok ih je u Senju samo 10 %. Također, najveće su brzine vjetra u buri izmjerene na drugim
postajama, koje nemaju nužno najčešću buru (npr. Krk-most, Maslenica). Rekord u brzini za
sada drži Maslenički most gdje je 21. prosinca 1998. izmjeren udar od 248 km/h.
Vrijeme uz buru?
Bura donosi specifičan izgled vremena. Tako "nebo i more imaju sasvim poseban izgled, a
svojstva zraka se razlikuju od onih u ostalim vremenskim tipovima." (Penzar i sur., 2001).
U knjizi "Vrijeme i klima hrvatskog Jadrana" Branka Penzar, Ivan Penzar i Mirko Orlić (Penzar i
sur., 2001) rezimiraju specifičnosti vremena po buri na sljedeći način:
• U relativno suhom zraku koji se spušta oblaci ne mogu opstati. Zato je vrijeme uz buru često
vedro.
• U cikloni može iznad sloja bure postojati toplija i vlažna zračna struja pa u njoj nastaju oblaci,
ponakad i oni kišni. Zato ciklonalna bura može biti "mračna".
• Morski su valovi kratki i brzo se udaljuju od kopna. More je često tamno, čak ljubičasto i svaki
se čas negdje zabjelasa od pjene koja se rasula zbog udarca vjetra o vrške valova. Od udara bure
diže se s mora morska "prašina".
‘Bura škura’ ('mračna' bura) u Jabučkoj kotlini. (Snimio: D. Viličić, 5. veljače 2003.).
Morska 'prašina'. (Snimio: D. Viličić, veljača 2003. u blizini Pule).
Isti autori također navode: "Sunčano i svježe vrijeme, čist i relativno suh zrak pri buri djeluju
podražajno na metaboličke procese u ljudskom organizmu i potiču tjelesnu i umnu aktivnost.
Stoga bura, ako nije jaka, povoljno utječe na čovjeka", te dodaju: "Sušenje na buri bitno
pridonosi kvaliteti poznatog i cijenjenog pršuta s naše obale."
Jugo
Jugo se može podjeliti prema vrsti sinoptičkih situacija koje ga uzrokuju na ciklonalno (kišno) i
anticiklonalno (suho). Većina je situacija s jugom povezana s ciklonom dok je manji broj situacija kada je
jugo uzrokovan anticiklonom. "Kišna je južina naime najčešće vezana uz približavanje područja niskoga
atmosferskog tlaka, bilo da je to duboka ciklona ili dolina nad europskim kopnom, bilo da je manji
ciklonalni vrtlog na Jadranu. Zbog toga se jugo često širi Jadranom od Istre prema Dalmaciji." (Penzar i
sur., 2001). Također, za ciklonalnog se juga središte niskog tlaka najčešće nalazi u Genovskom zaljevu
(vidi sliku 1).
Slika 1. Položaji najnižeg prizemnog atmosferskog tlaka u cikloni, sekundarnoj cikloni ili dolini
u doba ciklonalne (kišne) južine u Puli, Splitu i Dubrovniku 1959 - 1962. (Branković, 1974).
Kod anticiklonalnog juga zračne mase pokretane su anticiklonama koje se uglavnom nalaze
jugoistočno od Jadrana i koje donose suhi zrak s ugrijanog kopna na jugoistoku Europe (vidi
sliku 2).
Slika 2. Položaji najvišeg prizemnog atmosferskog tlaka u anticikloni ili grebenu u doba
anticiklonalne (suhe) južine u Puli, Splitu i Dubrovniku 1959 – 1962. (Branković, 1974).
"Ciklonalno jugo nastaje čim se neka ciklona sa zapada približi Jadranu ili se razvije u
Genovskom zaljevu kao i u sjevernom Jadranu. Jakost, oblik i staza gibanja ciklone određuju
kakvo jugo će se razviti. Najčešće je to umjereni do olujno jaki jugoistočni vjetar koji ponekad
može puhati i na udare. Iznad sjevernih dijelova Afrike iz unutrašnjosti kontinenta prema moru
puše suh i topao vjetar koji nosi pustinjski pijesak. Iznad sredozemnog se mora taj zrak opskrbi
sa dosta vlage i na Jadran dolazi kao topao i vlažan. Zbog sadržaja pustinjske prašine, jugo daje
žućkastu ili crvenkastu kišu. Srednji Jadran je često granica između ciklonalnog juga i ciklonalne
bure, ako ciklona prolazi južnije. Ako je staza gibanja ciklone sjevernije, jugo obično puše nad
cijelim Jadranom.
Anticiklonalno jugo nastaje pod utjecajem visokog atmosferskog tlaka nad istočnim dijelom
Sredozemlja i djelovanjem duboke i dugo stacionirane ciklone na sjevernom dijelu Europe.
Javlja se naročito u proljeće i jesen."
Promatrajući olujna juga u desetogodišnjem razdoblju (1991 – 2000) na postaji Split-Marjan,
Večenaj (2005) daje srednju razdiobu prizemnog tlaka zraka za 20 situacija s najjačim olujnim
Slika 3. Srednja razdioba prizemnog tlaka zraka za olujno jugo tijekom razdoblja 1991 – 2000.
(Večenaj, 2005).
Klimatologija juga?
Jugo najčešće puše u hladnom dijelu godine. Javlja se najviše u proljeće i jesen, i to u dijelovima
najbližima zimi (vidi sliku 4).
Slika 4. Srednji broj slučajeva s jugom koje je trajalo više od 24 sata za Dubrovnik, 1976 – 1980.
(prema Trošić, 1983).
Nakon početka puhanja juga brzina se postupno mijenja, tako da u nekim dijelovima vjetar može
biti olujan. Ipak, najdulje traju jake i umjerene jačine vjetra (vidi sliku 5).
Slika 5. Prosječno trajanje umjerenog, jakog i olujnog vjetra u slučaju olujnog juga izraženo u
postocima ukupnog trajanja jednog slučaja, Split-Marjan, 1961 – 1990. (prema Vukićević, 1991).
Čestina pojavljivanja juga povećava se od sjevernog prema južnom dijelu Jadrana. Uz obalu od
Splita do Neretve vjerojatnost je pojavljivanja maksimalna zbog kanalizirajućeg efekta kojeg
stvaraju prolazi između brda i otoka u tom području. To se odražava i na brzine vjetra, tako da se
na slici 6. vidi da brzina raste prema jugu, ali i na mjestima gdje je vjetar kanaliziran (npr. Split).
Slika 6. Najveća srednja satna brzina juga po godišnjim dobima u Dubrovniku, Splitu i Puli,
1976 – 1980. (prema Trošić, 1983).
"Nad otvorenim morem na Jadranu, jugo obično puše iz južnog kvadranta, dok sve bliže obali,
zbog utjecaja orografije i trenja, skreće na jugoistočni kvadrant. To je topli i vlažni vjetar, koji se
javlja uz oblačno i kišovito vrijeme. Puše po nekoliko dana ujednačenom brzinom od oko 10
m/s. Rijetko ostaje kao slab vjetar, često postiže olujni karakter dosizajući i do 30 m/s. Izraženiji
je na otvorenom moru, dok prema kopnu slabi. Najčešći je na južnom Jadranu gdje postiže i
najveće brzine. Prevladava u hladnom dijelu godine kad je i jači nego ljeti. Na južnom Jadranu
najčešći je od jeseni do kraja zime, dok je na sjevernom Jadranu najčešći od kraja zime do
početka ljeta. Zimi obično traje po tjedan dana, no ponekad s kraćim prekidima može potrajati do
tri tjedna. Ljeti obično traje do tri dana. Kiša za juga je umjerena do jaka ili pljuskovita tako da
postoje velike količine oborina na obalnom pojasu. Olujnu jačinu postiže obično tijekom trećeg
dana puhanja."
Vrijeme uz jugo
Prema Penzar i sur. (2001) južina se može opisati na sljedeći način:
• Treća je značajka razmjerno topao zrak. Uz to je zrak često i vlažan pa je vrijeme sparno.
Uz jugo najčešće dolazi i kiša, dok se puno rjeđe javlja suha južina. To je povezano s uzrocima
juga na sinoptičkoj skali. Kišna je južina svojstvena ciklonalnom jugu dok se suha javlja pri
anticiklonalnom.
Maestral
Naziv maestral odnosi se na vjetar koji nastaje uslijed zajedničkog strujanja jednog dijela obalne
cirkulacije (smorca) i stalnog visinskog sjeverozapadnog vjetra koji predstavlja jednu granu
etezije. Ta grana etezijske struje prelazi preko čitavog Sredozemlja od Atlantskog oceana prema
Perzijskom zaljevu, a posljedica je izražene Azorske anticiklone i sniženog polja tlaka nad
Malom Azijom u ljetnim mjesecima. Do podudaranja u smjerovima dolazi zbog položaja
prostiranja naše obale čineći tako jači vjetar, maestral. Poznat je još pod imenima maeštral,
maestral, maištar, maištral, mištral, meštral, mistral, maistral a porijeklo ove riječi dolazi od
talijanskog naziva maestrale.
Osim što možemo osjetiti smorac i kopnenjak, pojavu obalne cikulacije možemo i vidjeti.
Dizanje zraka na prednjoj strani obalne cirkulacije uzrokuje njegovo kondenziranje te formiranje
grudastih oblaka, kumulusa (Slika 3). Linija oblaka paralelna obali za inače vedrog dana jasan je
znak za granicu smorca koju nazivamo frontom smorca.
Slika 3
Slika 4
Kolika je učestalost maestrala na našoj obali?
Klimatološki gledano obalna cirkulacija pojavljuje se u prosjeku u 50% dana tijekom ljetnih
mjeseci na sjevernom Jadranu (vidi sliku 5). Učestalija je na postajama koje su smještene na
obali s planinskim zaleđem (npr. Opatija). Na tim postajama dolazi do podudaranja smjerova
između vjetrova obalne cirkulacije i tzv. vjetrova cirkulacije obronka. Postaja u Senju je izuzetak
jer tijekom godine ima velik udio dana s burom koja ne dopušta razvoj lokalnih cirkulacija. Na
rjeđu pojavu obalne cirkulacije na otočnim postajama (npr. Mali Lošinj na slici 5) svakako utječu
i manje površine tih otoka. U morskim kanalima između otoka ili otoka i kopna, smorac za
postaju Crikvenica pokazuje tendenciju da slijedi smjer tih kanala. Općenito se režim strujanja na
zapadnoj obali Istre razlikuje od onog na Kvarneru i po stalnosti i po jačini smorca zbog
pojačavanja tog lokalnog vjetra općim sjeverozapadnim strujanjem zraka, etezijama (vidi sliku
6). Uočeno je također da na zapadnoj obali Istre smorac ima veću brzinu od kopnenjaka, za
razliku od istočne obale Kvarnera, gdje je situacija suprotna. Najveće maksimalne brzine smorca
izmjerene na Malom Lošinju posljedica su podudaranja smjerova etezija i smorca.
Učestalost maestrala na južnom dijelu Jadrana veća je od one na sjevernom dijelu. Tako je
obalna cirkulacija česta na postajama srednjeg i južnog Jadrana; npr. u Šibeniku, Splitu, Hvaru,
Dubrovniku i na Lastovo. Kao i u sjevernom Jadranu otoci s malom aktivnom kopnenom
površinom kao što je Palagruža ne mogu pokrenutu razvoj obalne cirkulacije.
Slika 4. Učestalost obalne cirkulacije u ljetnim mjesecima (%) za deset postaja u Istri, Kvarneru i
sjevernoj Dalmaciji. Slika je dobivena na temelju klimatološke analize meteoroloških podataka
glavnih meteoroloških postaja (Opatija, Rijeka, Rijeka-aerodrom, Malinska, Senj, Pula-
aerodrom, Mali Lošinj, Rab, Zadar, Zadar-aerodrom) za ljetne mjesece iz razdoblja 1991-2004
(Telišman Prtenjak, 2003).
Slika 5. Maksimalne zabilježene brzine smorca (m s-1) za deset postaja u Istri, Kvarneru i
sjevernoj Dalmaciji dobivene na temelju klimatološke analize meteoroloških podataka glavnih
meteoroloških postaja (Opatija, Rijeka, Rijeka-aerodrom, Malinska, Senj, Pula-aerodrom, Mali
Lošinj, Rab, Zadar, Zadar-aerodrom) za ljetne mjesece iz razdoblja 1991-2004 (Telišman
Prtenjak, 2003).
Trajanje smorca u Istri, Kvarneru i sjevernom Jadranu u prosjeku tijekom ljetnih mjeseci iznosi 9
sati, a također se mijenja od postaje do postaje (vidi sliku 6). Najkraće je u Senju a najdulje u
Malinskoj i Zadru.
Slika 6. Trajanje obalne cirkulacije (h) za deset postaja u Istri, Kvarneru i sjevernoj Dalmaciji
dobivene na temelju klimatološke analize meteoroloških podataka glavnih meteoroloških postaja
(Opatija, Rijeka, Rijeka-aerodrom, Malinska, Senj, Pula-aerodrom, Mali Lošinj, Rab, Zadar,
Zadar-aerodrom) za ljetne mjesece iz razdoblja 1991-2004 (Telišman Prtenjak, 2003).
Ljudi koji žive u obalnim mjestima vrlo dobro poznaju osvježavajući učinak obalne cirkulacije.
Pa ipak, smorac iako uglavnom pridonosi kakvoći zraka na obali, može znatno povećati količinu
onečišćujućih tvari u zaleđu. Ponekad se javlja tzv. recirkulacija onečišćujućih tvari unutar
obalne cirkulacije, ukoliko pogoduju orografski i sinoptički uvjeti. Takav slučaj predstavlja vrlo
ozbiljan problem jer može trajati i po nekoliko dana. Iako smorac može smanjiti početno
onečišćenje, onečišćujuće tvari uhvaćene unutar fronte smorca mogu se vratiti na isti lokalitet
gornjoj granom cirkulacije tijekom dana. Drugi način njihovog povratka na mjesto početnog
ispuštanja može biti tijekom noći kopnenjakom.
Fronta smorca
Na slici 7 nalazi se shematska dvodimenzionalna dobro razvijena struktura smorca gdje su
glavne karakteristike označene velikim slovima od A do G. Skica pokazuje konture potencijalne
temperature, relativno gibanje zraka i područje turbulentnog gibanja u smorcu. Donja grana
cirkulacije sastoji se od hladnijeg morskog zraka iza podignute ‘glave’. Prednja strana ove struje
zraka naziva se fronta smorca i obično je dva puta viša od visine strujanja morskog zraka prema
obali. Morski zrak (A) giba se prema fronti i naglo se uspinje (B) uvis uz rjeđi zrak nad kopnom
ispred fronte. Uzlazno gibanje (C) iznad fronte često je povezano s razvojem oblaka. Povratna
grana ulazi u turbulentni dio iza ‘glave’ a na nju se nastavlja silazno gibanje (E). Intenzitet i
širina silaznog gibanja mogu utjecati na lokalno vrijeme u obalnom području. Zrak na većim
visinama može biti uvučen u područje ‘glave’ (F) što je posebno važno za kakvoću zraka. Uslijed
trenja na površini dolazi do usporavanja strujanja pri tlu i uvlačenja rjeđeg zraka unutar
cirkulacije. Na taj se način stvara turbulentno gibanje i neujednačena struktura na donjoj prednjoj
strani fronte (G). Slika 1b pokazuje presjek omjera miješanja kroz frontu smorca te označava
prodiranje suhog zraka s većih visina u cirkulaciju iza područja ‘glave’.
Slika 7. Dvodimenzionalni shematski prikaz smorca; vidi tekst radi detalja (gore), b) presjek
omjera miješanja (g/kg) kroz frontu smorca (dolje).
Rezultati opsežnih mjerenja prikazali su dnevno kretanje fronte smorca koje je shematski
nacrtano na slici 8. Ukoliko postoje povoljni sinoptički uvjeti, smorac će se razviti čim se
uspostavi dovoljno velika razlika između površinskih temperatura kopna i mora. Međutim
prilikom njegovog napredovanja nad kopnom javlja se usporavanje u ranim poslijepodnevnim
satima. Zrak morskog porijekla, koji struji od obale prema fronti, prima istu količinu senzibilne
topline kao i zrak nad kopnom ispred fronte. Debljina sloja miješanja između obale i fronte
manja je od one nad kopnom zbog nadolaska hladnijeg i stabilnijeg zraka te se očekuje veći
porast temperature morskog zraka od porasta temperature zraka ispred fronte. Zbog toga se
razlika u gustoći (temperaturi) duž fronte smanjuje tijekom dana, uzrokujući sporije prodiranje
cirkulacije. Za vrijeme kasnijih poslijepodnevnih sati, iza fronte, temperatura se počinje
smanjivati uslijed dolaska novog morskog zraka kojem se predaje manje senzibilne topline. Kao
posljedica javlja se jačanje gradijenata gustoće (temperature) duž fronte smorca i njeno ubrzanje.
Kasnije može doći do odsijecanja vrtloga morskog zraka koji se nastavlja gibati dublje u
unutrašnjost.
Naoblaka
Prosječna naoblaka na najvećem dijelu Jadrana manja je od 5/10. Izuzetak čini područje oko
Učke i podvelebitski dio obale (sl. 1.a). Područja koja u prosjeku imaju naoblaku manju od 4/10
smatraju se osobito vedrima (npr. otoci Brač, Hvar). Ukoliko se promatra godišnji hod naoblake,
najvedriji mjeseci su srpanj i kolovoz a najmanje vedrine je zabilježeno u prosincu. Najveći trend
smanjenja naoblake je s lipnja na srpanj a najveći trend porasta s kolovoza na rujan.
Raspodjela naoblake u prosincu vrlo je slična godišnjoj raspodjeli jer je naoblaka zimi najčešća
(sl. 1.b). Naoblaka se smanjuje prema jugu i prema otvorenom moru. Oblaci u prosincu mogu
prekriti i do 60% nebeskog svoda; najviše u Istri i na Palagruži, a najmanje (manje od 50%) na
vanjskom dijelu Korčule, Mljeta i Pelješca. Na temelju brodskih mjerenja uočena su dva uža
vedrija pojasa (gdje naoblaka iznosi između 30 do 40%) duž osi mora od Palagruže prema Istri.
Ljeti su vedrine dosta izražene (sl. 1.c). Najvedrija područja (s više od četiri petine vedrog neba u
prosjeku) na jugu su istočni Hvar, Korčula i Mljet te dio Pelješca a sjevernije se javlja na
otvorenom mora do Cresa. Najoblačnija područja kao unutrašnjost Istre i u zaleđu Rijeke su još
uvijek dosta vedra – oblaci pokrivaju otprilike 40% neba.
Proučavanje naoblake moguće je kroz usporedbu broja vedrih odnosno oblačnih dana. Vedri dani
su oni dani kod kojih srednja dnevna naoblaka ne prelazi 2/10, a oblačnim danima se smatraju
oni kod kojih je naoblaka veća od 8/10.
Tablica 1: Prikaz prosječnog broja vedrih i oblačnih dana godišnje na Jadranu za razdoblje
1960-1991.
Oblačnih dana ima više u hladno doba godine a vedrih u toplo doba. Raspodjela vedrih i
oblačnih dana dobro se podudara s raspodjelom naoblake, osunčavanja i globalnog zračenja zbog
toga jer su svi ti meteorološki elementi međusobno povezani (sl. 2).
Slika 2: (a) Raspodjela godišnjeg broja vedrih dana; razdoblje 1961-1990, (b) raspodjela
godišnjeg broja oblačnih dana; razdoblje 1961-1990 (Penzar i sur., 2001).
Oborina
Količina oborine ovisi o dva faktora: vlažnosti zračne struje i o vertikalnim strujanjima unutar
nje. Dizanjem zraka, najčešće na navjetrinskoj strani planina, vodena para se adijabatski hladi i
nakon dovoljno dugog hlađenja, kondenzira ili sublimira. Uslijed ovih procesa stvaraju se oblaci
i oborina. Dizanje zraka intenzivno je u području ciklona ili fronti, bilo hladnih ili toplih, gdje se
susreću topao i hladan zrak. Zbog samog položaja naše obale i brojnih planinskih lanaca godišnje
količine oborina su velike na primorskim stranama i vrhovima planina uz obalu zbog učestalog
dizanja zraka (sl. 1). Tako mjesta uz obalu kao na primjer Dubrovnik imaju u prosjeku 2,5 puta
više godišnje količine oborine od južnodalmatinskih otoka Visa ili Palagruže. Godišnja količina
oborina smanjuje se od sjevera prema jugu zbog većeg utjecaja Alpa na sjeverni Jadran. Na
Malom Lošinju padne dvostruko više oborine godišnje nego na Visu. Najmanja godišnja količina
oborine nalazi se na samoj pučini srednjeg i južnog Jadrana (~ 300 mm). Najveće količine
oborina su na Risnjaku i Snježniku iznad Riječkog zaljeva (vidi Rijeku na sl. 1 gdje godišnja
količina oborine prelazi 1500 mm). Ovu veliku količinu oborina donosi vlažan zrak s Jadrana.
Sličnu godišnju količinu oborina dobiva i malo područje najjužnijeg Velebita.
Slika 1: Godišnji hod količine oborina (mm) u razdoblju 1931-1960. (prema podacima DHMZ).
Usporedba pokazuje mnogo vlažniji zrak nad Palagružom u odnosu na onog na obali, zbog
djelovanja mora.
Gledajući godišnje hodove na postajama, najveći dio naše obale (od Kvarnera prema jugu) ima
najmanje oborine u srpnju. Tada ciklone prelaze uglavnom sjevernije od naših krajeva najčešće
zahvaćajući samo Istru. Najviše kiše pada u kasnu jesen i početkom zime kada vlada jaka
ciklonalna aktivnost. Veći dio istarskog poluotoka i dijela Kvarnera osim navedenog ljetnog i
kasnojesenskog ekstrema ima sporedne ekstreme i to sekundarni maksimum u travnju i
sekundarni minimum u ožujku. U sjeverozapadnom dijelu Istre ljetni je minimum slabije izražen
od onoga u ožujku dok je glavni maksimum u studenome.
Ukupni godišnji broj dana s oborinom kada je zabilježeno barem 1 mm ima sličnu raspodjelu kao
i godišnje količine oborine. Najmanji broj takvih dana je na pučini srednjeg i južnog Jadrana
(oko 40), oko 75 ih je na jugozapadnom dijelu Istre i većini vanjskih otoka te se penje na 100
dana na većem dijelu obale i otoka. Najveći broj dana (njih više od 130) zabilježeno je na
vrkovima planinskih lanaca uz obalu.
Na Jadranu, oborina većinom pada u obliku kiše. Zimi se može javiti premda rjeđe i u obliku
snijega. Najviše ga ima na obalnim planinama. Na primjer prosječni broj dana sa snjegom na tlu
(dan kad je u 7 h debljina snježnog pokrivača 1 cm) na Zavižanu iznosi 174,3. Ponekad snijeg
padne i na obali te se može u visini do 15 cm zadržati i desetak dana. Na obali i otocima južnog
Jadrana snjeg je vrlo rijedak, odnosno ako padne otopi se u svega nekoliko sati. Prosječni broj
dana sa snjegom na tlu u Rijeci je 2,3 u Splitu 0,8 a na Palagruži 0. Osim kiše i snjega valja
spomenuti i tuču koja pada iz kumulonimbusa. Ona pada u hladnom dijelu godine na južnom te
uglavnom u toplom dijelu godine na sjevernom Jadranu. U prosjeku na pojedinom mjestu ima
manje od pet dana godišnje s tučom ili sugradicom.
Vlažnost zraka
U zraku uvijek postoji više ili manje vodene pare i tada govorimo o vlažnosti zraka. Ima
nekoliko veličina pomoću kojih pratimo i opisujemo vlagu u zraku, poput tlaka vodene pare,
apsolutne vlažnosti, relativne vlažnosti i drugih.
Slika 1: Srednji tlak vodne pare (hPa) u razdoblju od 1961-1990. odnosno 1981-1996. (Penzar i
sur., 2001.). Prosječna godišnja vrijednost tlaka je u intervalu od 10.8 hPa (u Rijeci) do 15.1 hPa
(na otocima Pag, Korčula). Tlak vodene pare povećava se od obale prema otocima. U polju tlaka
vodene pare Rijeka i Šibenik su izuzeci koji imaju nešto niže vrijednosti.
Slika 2: Srednji godišnji tlak vodene pare (hPa) duž Jadrana (Pazin, Rijeka, Pag, Split, Hvar,
Palagruža) u razdoblju od 1961-1990. odnosno 1981-1996. (Penzar i sur., 2001.). U godišnjem
hodu tlaka vodene pare uočavaju se minimumi u siječnju ili veljači na svim postajama.
Minimalne vrijednosti kreću se od 5,5 hPa u Pazinu do 9 hPa na Palagruži. Maksimumi
zabilježeni u srpnju ili kolovozu kreću se od 16 hPa u Pazinu do 22 hPa na Palagruži. Ovakva
raspodjela minimuma i maksimuma daje godišnje amplitude oko 11 hPa.
Slika 6: Izohigre (%) za srpanj u razdoblju 1961-1990. (Penzar i sur., 2001.). Slično prosječnoj
godišnjoj relativnoj vlažnosti zraka, i u srpnju najniže vrijednosti su između Šibenika i Splita
(ispod 50 %) te rastu od obale (oko 60 %) prema otocima i otvorenom moru (>75 %).
Slika 7: Usrednjeni dnevni hod relativne vlažnosti zraka (%) i temperature zraka (ºC) u lipnju za
razdoblje 1997-2001 u Opatiji (prema podacima DHMZ). Tijekom dana u lipnju, maksimalna
vrijednost relativne vlažnosti (72 %) javlja se oko 6 h po lokalnom vremenu, a minimalna
tijekom poslijepodneva (15 h, ispod 52 %). Najviše vrijednosti relativne vlažnosti zraka tijekom
jutra posljedica su najnižih temperatura zraka. Suprotno, najniže vrijednosti relativne vlažnosti
tijekom poslijepodneva posljedica su najviših temperatura zraka.
Magla
advekcijski tip magle nastaje horizontalnim premještanjem zraka iz jednog područja u drugo –
dolaskom toplog zraka na hladnu podlogu ili hladnog zraka na toplu podlogu
radijacijski tip magle nastaje kada se prizemni sloj zraka jako ohladi u dodiru s podlogom koja se
dugovalnom radijacijom noću ohladi ispod rosišta (najpovoljniji uvjeti takvog tipa magle postoje
u anticiklonama)
uzlazna magla nastaje kada vlažan zrak naiđe na neku reljefnu prepreku pa je prisiljen na
uzdizanje; na određenoj visini zbog hlađenja zraka počet će kondenzacija i stvaranje kapljica
vode
Za magle koje nastaju noćnim ohlađivanjem najpogodniji je lagan povjetarac, dok je za uzlazne
magle najpogodniji umjeren vjetar konstantnog smjera. Veće kapljice u magli natalože se na
izloženim predmetima ili čak padaju na tlo kao oborina zvana rosulja. Na osnovi toga dijelimo
magle na vlažne i na suhe (u kojima se kapljice ne spajaju u veće). Vlažna magla je nestabilna a
suha je stabilna.
Magle na Jadranu ima najviše u njegovom najsjevernijem dijelu. Čestina magle se povećava s
približavanjem obali, osobito na zapadnoj obali Istre. Više magle ima i na planinskim
pristancima okrenutima moru te u kotlinama i na poljima, posebno u blizini rijeka. Tako u
Pazinu ima godišnje oko 45 dana u kojima je bar kratko vrijeme trajala magla, a u Sinju čak 48.
Istovremeno, u Senju se bilježi mali broj dana s maglom, zbog provjetrenosti zraka uzrokovane
orografijom obalnog područja i čestim burama u zimskim mjesecima.
Iako se magla može dogoditi u bilo kojem mjesecu, najčešća je u zimskom razdoblju, a rijetko se
javlja ljeti. Najčešće su advektivne magle koje nastaju kada vlažan i topao zrak dođe u dodir s
hladnom podlogom, odnosno s hladnijim vodenim masama u sjevernom Jadranu. U obalnom
području, osim advekcijskog efekta, magla nastaje i zbog ohlađivanja kopna u obalnom području
(nizina rijeke Po), nakon čega biva advektirana prema priobalju i moru.
Magla uglavnom kratko traje osim u izuzetno stabilnim zimskim situacijama, te se ne može
održati zbog izražene izmjene zračnih masa između mora i kopna. U ljetnom razdoblju maglu
razgoni zmorac i burin te maestral, a zimi bura, kada je vidljivost na Jadranu i najveća.
Broj sati s maglom na pojedinim meteorološkim postajama (prema Stipaničić, 1961)
Srednji godišnji broj dana s pojavom magle na Jadranu (prema Tešić i Brozinčević, 1974)