1

2
 Karmen Lončarek

Krema protiv smrti i druge priče

3
 Sadržaj
VITAMIN BEEEE.........................................................................................................4
DEBELI I SMRŠAVI....................................................................................................8
KREMA PROTIV SMRTI...........................................................................................12
BITI ILI SLIČITI?.......................................................................................................15
INDUSTRIJA BOLESTI.............................................................................................19
GAY I PAKAO............................................................................................................23
DRŽAVA JE MAĆEHA!............................................................................................27
ZDRAVO, MANIJO....................................................................................................31
REKLAMA JE POLA ZDRAVLJA............................................................................35
VOZI I PUSTI UMRIJETI...........................................................................................39
KATRAN I PERJE......................................................................................................43
ALICA U ZEMLJI UDESA.........................................................................................45
NA OŠTRICI DJETINJSTVA.....................................................................................49
BOMBE DJETINJSTVA.............................................................................................53
UDRI DJECU NA VESELJE......................................................................................56
LANAC BRZE POHOTE............................................................................................59
RADNI SPOL..............................................................................................................62
TEROR SEKSPERATA..............................................................................................65
POROD U PORODICI................................................................................................68
ODJELI ZA INTENZIVNU SMRT.............................................................................71
SAMO DA JE ZDRAVLJA! (Pogovor)......................................................................74
Kazalo imena i pojmova...............................................................................................78
Bilješka o autorici........................................................................................................81

4
VITAMIN BEEEE...  
Tamna strana farmaceutske industrije: brojni vitaminsko-mineralni preparati su
zapravo samo beskorisni i skupi proizvodi, koji su ponekad i vrlo štetni za zdravlje

Revolucija koja je iznjedrila potrošačko društvo donijela nam je i demokratizaciju

ljepote: svatko može, a time je i obavezan, biti lijep, samo ako dovoljno potroši na
svoj izgled; biti njegovan važnije je i cjenjenije negoli biti lijep. Također, nitko nije
dovoljno lijep a da njegov izgled ne bi bio potrebit dodatne investicije, bilo u
poboljšanja, bilo u održavanje. Medicina je pak, kažu, toliko napredovala da praktično
više ni jedan čovjek nije zdrav. Time je pak postignuta svojevrsna demokratizacija ne-
zdravlja. Dakle, svatko zdrav može, a time i mora, biti još zdraviji. Treba samo malo
investirati!
Ljepota je odraz zdravlja, zdravo tijelo je lijepo tijelo itd. U ljekarnama se sve
češće viđaju police sa oznakom “Zdravlje i ljepota”, a na web-stranicama kategorije
“Zdravi i lijepi” jer je u svijesti potrošača između ta dva pojma izgrađen znak
jednakosti. Na tom znaku jednakosti počiva milijarde dolara teška i nevjerojatno
unosna grana farmaceutike, industrija vitaminskih i mineralnih preparata koja zdrave
ljude čini još zdravijim i ljepšim. Vitamin - koji drugi pojam budi tako mnogo
pozitivnih, a niti jednu negativnu asocijaciju? Svaka marketinška agencija zaradila bi
bogatstvo samo kad bi uspjela smisliti neku približno asocijativnu robnu marku.
Vitamini su tvari koje tijelo ne može samo sintetizirati, a zadaća im je reguliranje
raznih bioloških procesa u tijelu. Bez vitamina nema života. Što ne obave vitamini,
učine minerali. Minerali - a ispravniji je naziv oligoelementi ili elementi u tragovima -
asociraju na najbolja svojstva iz neživog svijeta: čvrstoću, postojanost, pravilnost i
ljepotu strukture, kristaličnost. Tko popije multivitaminsko-multimineralnu tabletu,
unio je u sebe sve najbolje iz živog i neživog svijeta. Takvo poimanje multi-multi
tableta zalazi u područje magijskog poimanja: industrija vitamina ide ruku pod ruku s
industrijom svijesti.
Minijaturizacija tehnologije učinila je strojeve djelotvornijim nego li ikad u
povijesti. Industrija “inteligentnih strojeva” - od strojeva za pranje rublja koji
prepoznaju stupanj zaprljanosti pa do kompjutera - unaprijedila je sve aspekte života.
Što manji čip, to brži i djelotvorniji; svi strojevi djeluju kao pojačala - tako i
vitaminsko-mineralne tablete u svijesti potrošača djeluju kao minijaturna pojačala
zdravlja. Ovakva mehanicistička interpretacija tijela i zdravlja utvrdila je potrošače u
vjeri da su vitaminsko-mineralni dodaci zamjena za zdravu prehranu, i da mogu
poništiti loše učinke dugotrajne loše prehrane i životnih navika. Na takvom poimanju
utemeljena je i industrija sredstava za mršavljenje koja nudi ekspresna rješenja za
kilograme skupljane godinama loših životnih navika.
Vitamini se nameću kao jednostavno rješenje kompleksnih medicinskih problema
ne samo laicima, već i javnom zdravstvu i medicini uopće, a propaganda uzimanja
vitamina maskira ozbiljne javnozdravstvene probleme zapadnog svijeta, primjerice
društvenu skrb o starijima i nemoćnima.
Vitamin D potreban je za rast i održavanje kostiju. Čovjekovo tijelo samo stvara
90 posto potrebnog vitamina D u koži izloženoj suncu, točnije UVB zrakama koje ne
prolaze kroz odjeću niti prozorsko staklo. U razvijenim zemljama sve više se javlja
već zaboravljeni rahitis uzrokovan manjkom vitamina D, i to kod moderne urbane
populacije koja većinu vremena, pa čak i slobodnog, provodi u zatvorenim

5
prostorima. Osobito su ugroženi ljudi tamnije boje kože kojima je potrebno više
izlaganja suncu budući da je sinteza D vitamina obrnuto razmjerna pigmentaciji kože.
Paradoksalno je da je problem nedovoljne osunčanosti rastući javnozdravstveni
problem u Australiji, zemlji s vrlo velikim brojem sunčanih sati (MJA 2002;177:594).
Sličan ozbiljan javnozdravstveni problem jest i tiha epidemija prijeloma kostiju
kod štićenika ustanova za starije i nemoćne u SAD-u. Starice u takvim ustanovama
imaju pet do deset puta veću učestalost prijeloma kuka nego njihove vršnjakinje koje
žive u vlastitim domovima u zajednici. Svaki takav prijelom kuka u idućoj godini
dana košta društvo 20 do 30 tisuća dolara. Padovi su posljedica krhosti kostiju i
nedostatka vitamina D pa službena medicina preporučuje davanje tog vitamina
(Pharmacotherapy 2003;23:702). No, stvarni uzrok su nedovoljna osunčanost,
nedovoljna prevencija padova i premalo kretanja koje čuva čvrstoću kostiju. Ovdje se
tableta D vitamina nudi starijim ljudima kao zamjena za šetanje po sunčanom
vremenu uz oslanjanje na ruku rođaka ili prijatelja, a medicina gura u službu
industrije svijesti.
Vitaminska propaganda često se poziva na znanstvene dokaze. No, mnoga od tih
citiranih istraživanja vitamina provođena su in vitro ili na životinjama, a za neke
vitamine je nedvojbeno dokazano da učinak na ljudima nije jednak onome in vitro.
Također, ako neki vitamin ili mineral sudjeluje u nekom biološkom procesu, to ne
znači da će, ako se uzme u višku, povoljnije djelovati. Drugim riječima, ako je u
nekoj bolesti poremećena mijena vitamina, to ne znači da će dodatno uneseni vitamin
tijelo iskoristiti na pravi način i baš tamo gdje treba. Primjerice, iako je utvrđena niža
razina nekih vitamina grupe B kod osoba sklonih ponovnom moždanom udaru,
znanstveno je dokazano da ni srednje ni visoke doze B-grupe vitamina ne smanjuju
rizik od ponovnog moždanog udara (JAMA 2004;291:621).
D vitamin i njegovi analozi reklamiraju se i kao sredstvo koje smanjuje rizik od
prijeloma povezanih s postmenopauzalnom osteoporozom, no nažalost nema
znanstvenog dokaza za to. Slično je i sa vitaminom E: nema čvrstih dokaza da vitamin
E smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti. Kad bi i pomagao, on se može smatrati
samo dodatnom mjerom, a ne alternativom mjerama kardiovaskularne zaštite, a to su
nepušenje, održavanje zdrave tjelesne težine, dovoljna tjelesna aktivnost, te kontrola
krvnog tlaka i masnoća u krvi. Ni jedna vitaminska tableta ne može zamijeniti zdrav
način života.
Industrija svijesti proizvela je i veliku zabunu koja se tiče vitamina u hrani i
sintetičkih vitamina. Primjerice, znanstveno je dokazano da velik unos antioksidanata,
među njima i vitamina C, smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti, ali da unos
antioksidanata u tabletama, dakle ne u hrani, nema jednake učinke na
kardiovaskularne bolesti (Neurology 2003;61:1273). Slično je i sa starosnom
degeneracijom žute pjege oka, vodećim uzrokom sljepoće starije dobi: iako je
utvrđeno da su ljudi koji jedu hranu bogatu antioksidansima (provitaminom A,
vitaminima C i E, selenom i cinkom) manje podložni ovoj bolesti, nema dokaza da će
uzimanje preparata tih tvari spriječiti ili bar odložiti nastanak bolesti, a nema,
nažalost, ni dokaza da će usporiti razvoj kad se jednom pojavi.
Prehrana bogata voćem i povrćem smanjuje rizik od raka pluća za oko 25 posto, i
to podjednako kod pušača, bivših pušača i onih koji nikad nisu pušili, dok uzimanje
preparata A, C i E vitamina ne daje nikakvu zaštitu od pojave raka pluća (Ugeskr
Laeger 2003;165:3234). Štoviše, dva velika istraživanja utjecaja vitamina A na rak
pluća kod pušača dokazala su da uzimanje vitamina A povećava smrtnost. I opet nema
prečice – vitamini ne mogu zamijeniti nepušenje i zdravu prehranu.

6
 Iako vitaminska propaganda prešućuje i druge moguće štete uzrokovane
dugotrajnim uzimanjem vitaminsko-mineralnih preparata, a vitamini su u svijesti
potrošača povezani su isključivo s povoljnim učincima, ima i drugih primjera
škodljivog učinka velikih doza vitamina. Primjerice, vitamin C u dnevnoj dozi većoj
od 1000 mg može izazvati proljev, a dnevna doza vitamina E veća od 3200 i.j. može
izazvati povišenje krvnog tlaka i glavobolju. Vitaminsko-mineralni dodaci mogu kod
trudnica izazvati ili pogoršati jutarnje mučnine. Štoviše, hipervitaminoza vitamina A,
baš kao i hipovitaminoza, može izazvati pojavu urođenih nakaznosti. Nije zanemariva
ni financijska i nutricionistička šteta nastala kupovanjem nepotrebnih vitaminsko-
mineralnih preparata za koje potrošači vjeruju da zamjenjuju, ili su čak i bolji od
običnih namirnica koje sadrže vitamine, budući da se za cijenu jedne kutije preparata
može kupiti nekoliko kilograma sezonskog voća i povrća.
Najraširenija vitaminska predrasuda je ona o vitaminu C kao zaštitniku od
prehlade i pojačalu imunološke obrane. Jedno istraživanje provedeno među
studentima sveučilišta u Sao Paulu u Brazilu pokazalo je da 95 posto studenata vjeruje
da vitamin C sprečava i liječi prehladu, a 73 posto studenata smatra vitamine izvorom
energije (Arch Latinoam Nutr 2002;52:241). Istina je da vitamin C ne smanjuje rizik
od prehlade (Epidemiology 2002;13:38), niti utječe na trajanje i tok bolesti, pa čak i
ne smanjuje smetnje (MJA 2001;175: 359).
Od ovakvih predrasuda do masovnog trošenja nepotrebnih vitaminskih preparata
samo je korak. Vitamini se ne dodaju samo u velik broj proizvoda svakodnevne
upotrebe, primjerice, kruh, mlijeko i mliječne proizvode, žitarice za doručak, sokove,
dječju hranu, hranu za kućne ljubimce i domaće životinje u uzgoju, dijetalne dodatke,
već i u brojne kozmetičke proizvode - kreme, ruževe i sredstva za njegu kose.
Upotreba vitamina dovedena je do apsurda. Ne treba biti kemičar da bi se shvatilo da
C vitamin koji je kiselina dodan šamponu koji je lužina ne može djelovati, osim toga
nemoguće je da šampon - kao površinski aktivna tvar - odstranjuje nečistoću s
površine kože i kose, a da C vitamin istovremeno prodire ili djeluje na kožu i kosu. A
kad bi i djelovao – ostaje nejasno koji su to biološki učinci.
Sa izuzetkom vitamina A kojim se liječe neke kožne bolesti, korisni učinak
vitamina dokazan je u malom broju stanja, i to mahom kod hipovitaminoza različitih
uzroka. I dok u razvijenim zemljama raste opasnost od hipervitaminoze, dvije
milijarde ljudi, dakle trećina svjetskog stanovništva, pati od manjka vitamina i
minerala. UNICEF izvještava da u svijetu u razvoju godišnje zbog manjka vitamina A
umire milijun djece, osljepljuje 500 tisuća djece, a imunološka obrana je oštećena u
40 posto djece mlađe od pet godina.
Nadalje, zbog manjka vitamina B rađa se 200 tisuća teško deformirane, a zbog
manjka joda u trudnoći rađa se 20 milijuna mentalno retardirane djece. Djeca
zahvaćena manjkom vitamina i minerala nikad ne uspiju razviti sve svoje potencijale i
tako se zatvara začarani krug: siromaštvo uzrokuje manjak vitamina i minerala, a
tjelesne i mentalne posljedice tog manjka podržavaju siromaštvo. Paketić minerala za
rehidracijsku otopinu koji može spasiti život djeteta oboljelog od teškog proljeva
košta 12 centi. Tri tablete vitamina A koje će dijete štititi godinu dana koštaju ukupno
šest centi.
Koliki profit donosi industrija vitaminskih i mineralnih preparata najbolje govore
sume nagodbi u procesima farmaceutskim tvrtkama optuženima za blokiranje
slobodnog tržišnog formiranja cijena vitamina. U samo jednom sudskom procesu u
SAD-u 2000. godine tri evropske i tri japanske farmaceutske tvrtke koje zajedno drže
oko 80 posto svjetskog tržišta vitamina isplatile su 225 milijuna dolara na ime

7
nagodbe. Tvrtke su optužene da su se sastajale na raznim lokacijama u svijetu kako bi
sklopile ilegalne sporazume kojima su umjetno održavale cijene vitamina.
Suma koju su kao posljedicu te zavjere potrošači platili tokom deset godina za
skuplje proizvode široke potrošnje iznosila je 250 milijuna dolara. Novac plaćen
nagodbom nije isplaćen potrošačima, već dobrotvornim društvima, lokalnim
upravama i državnim fondovima. Troškovi za odvjetnike u tom sudskom procesu
odnijeli su preko 37 milijuna dolara.
Vitamini su, dakle, ljekoviti samo u stanjima manjka vitamina, a ta su stanja u
razvijenim zemljama izuzetno rijetka. Vitaminska propaganda pothranjuje uvjerenje
potrošača da su u trajnoj opasnosti od hipovitaminoze i da su vitamini ljekoviti u
velikom broju stanja, i da vitamini, ako baš i ne pomažu, ne mogu naštetiti. Opasnost
je upravo suprotna: sve je više prehrambenih proizvoda s dodatkom vitamina, od
kojih u samo jednom obroku ili čaši zadovoljavaju ukupne dnevne potrebe.
Važno je znati da se hranom vrlo lako zadovoljavaju vitaminske potrebe,
primjerice, potreba za vitaminom C zadovoljava već i jedna naranča, a potrebu za
vitaminom A jedna mrkva. Također se podržava zabluda da vitamini mogu ispraviti
učinke dugotrajnih loših životnih navika, pa čak da mogu zamijeniti zdrave navike.
Nažalost, takva prečica do zdravlja ne postoji. Najopasnija je zabluda da nema razlike
uzimaju li se vitamini i hranjivi sastojci u tabletama ili kroz zdravu prehranu. Na njoj
je izgrađena nova grana kemijske industrije, nutriceutika, koja se skupa s
kozmeceutikom po profitabilnosti može mjeriti sa industrijom oružja. No, to je već
druga priča.

11. ožujka 2004.

8
DEBELI I SMRŠAVI  
Alarmantni podaci o epidemiji pretilosti: najnovije brojke govore da je čak dvije
trećine Amerikanaca predebelo, dok ih je u Hrvatskoj 56 posto
“SAD je pogodila najteža epidemija u povijesti – riječ je o epidemiji takvih
razmjera da je njen zdravstveni utjecaj na državu i društvo ozbiljniji negoli i jedne
epidemije od srednjeg vijeka naovamo, uključujući i kugu i gripu.” Kad to izjavi
gospođa Geberding, direktorica krovne američke javno-zdravstvene ustanove - Centra

za kontrolu bolesti u Atlanti – teško je u izrečeno ne povjerovati. Početkom ožujka

2004. cijelo američko javno zdravstvo strepilo je očekujući rezultate statistike o
smrtnosti uzrokovanoj debljinom u 2000. godini, i to više nego opravdano: statistika
je pokazala da je broj smrti uzrokovanih debljinom gotovo izjednačen s brojem umrlih
zbog pušenja (400 tisuća naspram 435 tisuća).
Rezultati za 2003. godinu još nisu poznati, no vjeruje se da se statistika smrti već
okrenula u korist debljine. Za usporedbu, godišnja smrtnost u SAD-u od zaraznih
bolesti, kao što su upala pluća ili gripa, iznosi 75 tisuća. Začudno je kako je nekoliko
stotina smrti uzrokovanih SARS-om podiglo silnu medijsku prašinu, dok ova uistinu
zastrašujuća brojka smrtnosti uslijed debljine zabrinjava samo šačicu stručnjaka.
Cijena koju SAD zbog te epidemije plaća jest strahovita: 75 milijardi dolara u
2003. godini, a polovica te sume išla je, kroz zdravstvena osiguranja, iz džepa
poreznih obveznika. Zbog debljine je u SAD-u plaćen svaki dvadeseti dolar
medicinskih troškova, što po poreznom platiši čini 175 dolara, a toliki je, primjerice,
godišnji bruto društveni proizvod po glavi stanovnika Malavija.
Kad neki izbježivi zdravstveni poremećaj zahvati dvije trećine stanovništva,
sigurno je da je tu država zakazala, i da je država najpozvanija da popravi nastalo
stanje. I uistinu, iznenada se u SAD-u javila ideja o potrebi zauzimanja države u
pitanju rješavanja epidemije pretilosti, pa je pokrenuta velika reklamna kampanja
kojom se Amerikance potiče na zdrave životne navike. Međutim, poticaj na državnu
akciju nije došao od medicine i znanosti, već, slično kao s tužbama protiv duhanskih
tvrtki krajem devedesetih, kao reakcija na tužbe protiv lanaca brze prehrane, kojima
se ove okrivljuju da su kod tužitelja izazvale debljinu opasnu po zdravlje. Kao
reakcija, uskoro će se donijeti zakon što lancima restorana daje imunitet protiv tužbi
koje se tiču debljine. Time je država zaštitila industriju, a brigu za tjelesnu težinu
pretvorila u posve individualnu odgovornost. No, može li se sva odgovornost za
debljinu svaliti na pojedinca, pogotovo kad je dvije trećine stanovnika predebelo?
Dva su preduvjeta nužna da bi pojedinac znao kako se sačuvati od debljine: znanje
o zdravoj prehrani i životnim navikama, te dostupnost zdrave prehrane.
Znanstvenih spoznaja o zdravoj prehrani ima zapanjujuće malo. Jedno veliko
istraživanje znanstvene literature pokazalo je da su od 2609 znanstvenih radova o
dijetama objavljenih od 1966. do 2003. godine samo 94 zaista čvrsto znanstveno
utemeljena (JAMA 2003;289:1837). Rezultati tih istraživanja daju se sažeti u
sljedeće: životne navike u najmanju ruku su važne toliko koliko i često vaganje i briga
o omjerima i vrstama hranjivih tvari u dijeti. Nadalje, ne može se zaobići zakone
termodinamike, što praktično znači ovo: ako je kalorijski unos veći od potrošnje,
debljat ćete se bez obzira na vrste i omjere masnoće, ugljikohidrata i bjelančevina u
vašoj dijeti. Drugim riječima, jedini, ali zaista jedini način da se smršavi jest da se
manje kalorija unosi hranom, a više troši tjelesnom aktivnošću.

9
 Ovakva mršavost znanstveno utemeljenih podataka o dijetama dade se objasniti
time što ogromnu većinu biomedicinskih istraživanja financiraju i usmjeravaju
farmaceutske tvrtke, dakle profit, a ne stvarne zdravstvene potrebe stanovništva. Čak
je i piramida prehrane, koju je američko ministarstvo poljoprivrede razvilo kako bi
Amerikancima pomoglo da se zdravo hrane, izvrgnuta sumnji da je sačinjena pod
pritiskom prehrambene industrije, i u toku je revizija piramide.
Dakle, nauka o dijeti je više nego tanahna. Tamo gdje znanost nema što reći
otvara se prostor pseudoznanosti. Jedva da se nađe časopis koji ne preporuča
čudotvorne dijete i ne reklamira sredstva za mršavljenje. U dijetama, od kojih svaka
sebe proglašava najboljom, zanemarena je činjenica da svaki debeli čovjek ima
drugačije prehrambene navike i drugačiji metabolizam. Tako uz jednako smanjenje
broja kalorija jedna osoba izgubi i do tri puta manje težine od druge. To znači da
dijeta, odnosno način prehrane, mora biti krojena po mjeri pojedinca. Ironično, otac
Atkinsove dijete, jedne od najrazvikanijih na svijetu, u času smrti bio je težak 116
kilograma; sa svojih 180 centimetara visine gospodin Atkins bio je po svim
kriterijima predebeo!
Industrija i propaganda šalju potrošačima dvostruku i kontradiktornu poruku:
nagovaraju ljude da mnogo jedu, a istovremeno im nude preparate za mršavljenje,
dakle dva oblika potrošnje suprotnog učinka. Rezultat je profit industrije. A ono što se
uistinu najviše troši jest tijelo potrošača, kojima gotovo nitko ne daje informaciju da
su, primjerice, sposobnost lučenja inzulina, ili sposobnost srca da pumpa krv,
ograničene, to jest – što se jače troše, prije će biti iscrpljene. Gušterača koja mora
stvarati mnogo više inzulina da bi pohranila velike količine šećera, jetra koja mora
zbrinuti viškove masnoće u krvi, i srce koje mora tjerati krv kroz dodatne kilometre
kapilara u salu – s vremenom “pregore”, iscrpe se, i nastaju dijabetes, ateroskleroza i
srčane bolesti.
Hrana se potrošačima predstavlja i kao lijek, a na toj se osnovi razvila ogromna i
brzo rastuća grana farmaceutike - nutriceutika. Ubrzano se formiraju sprege
prehrambenih i farmaceutskih koncerna koje proizvode tzv. “funkcionalnu hranu”, to
jest hranu i napitke “obogaćene” vitaminima i suplementima. Funkcionalna hrana su,
primjerice, mliječni proizvodi s dodatkom probiotika, to jest bakterija kojima se
pripisuje zaštitna uloga u crijevima. Probiotički preparati su, nakon globalne
propagandne kampanje kojom su korisnici obaviješteni o koristima probiotika, jedan
od najatraktivnijih dodataka prehrani. Tako je u SAD-u u 2001. godini zarada od tih
preparata bila 100 milijuna, a već ove godine očekuje se čak 150 milijuna dolara.
No taj profit je prava sitnica prema onome koji industrija mršavljenja ostvari samo
u SAD-u na proizvodima i uslugama u rasponu od video-kazeta do sladoleda bez
šećera, a iznosi nevjerojatnih 30 milijardi dolara godišnje (Endocrinology 6 2004.).
Neke ponude iz te palete zaista su znanstveno utemeljene, sigurne i djelotvorne, no
većina je beskorisna, a ima i onih neispitanih, pa čak i štetnih. Ipak, očajni dijetaši
lako povjeruju anegdotalnim pričama i neutemeljenim obećanjima brzog uspjeha.
Po običaju, i ostale razvijene zemlje slijede ono u čemu SAD prednjače. Slično je
i u manje razvijenim zemljama: postotak debelih u Brazilu i Kolumbiji je oko 40
posto, dakle blizu onoga u razvijenim evropskim zemljama. Gorka je ironija da je i u
zemljama u razvoju, primjerice podsaharskoj Africi, u samo nekoliko godina naglo
porastao broj debelih, a u Kini je postotak debelih skočio s 10 na 15 posto u samo tri
godine (Eurofood 2002). Nažalost, to što siromašni postaju deblji ne znači da se i
bolje hrane. FAO izvješćuje da svi gladni i većina debelih u zemljama u razvoju pate
od treće vrste loše prehrane, naime manjka vitamina i minerala, a također se sve

10
manje kreću. Ovaj paradoks je posljedica naglih socioekonomskih, demografskih i
tehnoloških promjena koje nisu poštedjele ni jedan dio svijeta, riječju - globalizacije.
No, globalizacija je donijela široko otvaranje tržišta hrane, što je uz ubrzavanje
transporta i sve bolje tehnike konzerviranja namirnica i porast kupovne moći povećalo
pokretljivost hrane. Kao posljedica, prehrambene navike koje su duboko ukorijenjene
u kulturne tradicije i proizvodnju hrane promijenile su se gotovo preko noći, a
povijesne razlike u načinima prehrane u raznim dijelovima svijeta sve su manje i
manje. Nemalu ulogu u tome igraju lanci brze prehrane čiji obroci sadrže velik
postotak masti i šećera, a ubrzani tempo života i dugo radno vrijeme navode ljude da
sve češće posežu za brzim obrocima. Polovica kalorijske vrijednosti iz prosječnog
hamburgera dolazi od masnoće, što je mnogim gutačima brze prehrane nepoznato.
No, tek rijetki znaju da i salata s preljevom iz brzog restorana ima gotovo jednaku
količinu i kalorijski udio masnoće kao i hamburger. Nažalost, obrok salate s
preljevom iz brzog restorana teško da se može nazvati zdravim.
Kako stoje stvari kod nas? Hrvatska ne zaostaje puno za Amerikom, jer je čak 56
posto Hrvata starijih od 18 godina – predebelo. Dijabetes, koji je u pretežnom broju
slučajeva posljedica debljine, ima 2,5 posto Hrvata, a smatra se da je stvarna brojka
bar dvostruko veća, dakle 5 posto. Od povišenog krvnog tlaka pati gotovo 19 posto
Hrvata. Već ove brojke govore da se Hrvati hrane vrlo loše. Ovu tvrdnju potkrepljuje
nedavni izvještaj FAO za Evropu koji kaže da je raspoloživost žitarica, voća i povrća
u Hrvatskoj niska.
Domaće tržnice i supermarketi krcati su voćem i povrćem iz cijelog svijeta tokom
cijele godine: ne manjka ni domaće korabice, ni kineskog kupusa, ni egzota iz Južne
Amerike - što je jedna od sjajnih tekovina globalizacije. Ipak, kad FAO objavi da je
raspoloživost zdrave hrane u Hrvatskoj niska, teško je i tome ne vjerovati. Zašto,
dakle, Hrvati ne jedu zdravu hranu, to jest - zašto im nije raspoloživa? Naravno, zato
što je zdrava hrana skupa. Stotinu kalorija iz blitve košta 10 kuna, iz krastavca 15
kuna, a iz bijele ribe čak oko 20 kuna. Nezdrava visokokalorična hrana je
nesrazmjerno jeftinija: 100 kalorija iz krumpira i slanine košta 40 lipa, iz šećera 20
lipa, a iz ulja samo 10 lipa. Tu je također i odgovor zašto je hrana u lancima brze
prehrane visokokalorična i masna, te zašto je izbor hrane u njima takav kakav jest:
kalorije iz masnoće i šećera su najjeftinije, a time i profit najveći; potrošač je nakon
masnog obroka sit, industrija brze hrane ostvaruje masnu zaradu, i svi su zadovoljni.
Kako dalje? Znanosti tek predstoji da se uhvati u koštac s problemom debljine. No
već sad se nazire pravac, a to je da se ne uspoređuju različite dijete i pronađe
savršena, već da se za svakog pretiloga stvori dijeta prilagođena njegovom ukusu,
prehrambenim i životnim navikama, te metabolizmu. Teško je reći koliko će to biti
moguće budući da je pretežnu većinu takvih istraživanja dosad financirala industrija
pomagala za mršavljenje i proizvođači hrane. Malo je vjerojatno da će se industrija
hrane rastati od visokog profita i spontano početi proizvoditi zdravu hranu, a
pogotovo je teško takav altruizam očekivati od multinacionalnih kompanija.
Rješenje, po svemu sudeći, mora tražiti svaka država za sebe, a ono se sastoji u
pokretanju znanstvenih istraživanja koja će predložiti rješenja primjerena i
prihvatljiva prehrambenim navikama i kulturnoj tradiciji određenog društva, kao i
privrednim potencijalima pojedine zemlje. Nadalje, država putem javnog zdravstva i
medija mora prosvjećivati građane o tome što i kako treba jesti, kako se sačuvati od
debljine i njenih komplikacija. I konačno, država mora zdravu hranu učiniti
pristupačnom svojim građanima, dakle, utjecati na poljoprivredu i prehrambenu
industriju.

11
 Time će profit raznih vrsta industrije biti manji jer će građani trošiti manje novca
na hranu, sredstva za mršavljenje, kao i na lijekove za srčane bolesti, dijabetes i druge
posljedice debljine. No, u konačnici se takva računica kojom građani postaju zdraviji i
samostalni do duboke starosti svakoj zemlji višestruko isplati.

25. ožujka 2004.

12
KREMA PROTIV SMRTI  
Kozmeceutika: siva zona između lijekova i kozmetike koja eksploatira čovjekov strah
od starenja

“Bore? Ne mislite na njih!” poručuje propaganda. “Neću da čujem za bore!”

odmahuje ljepotica upola mlađa od dobi kojoj je namijenjeno sredstvo protiv bora
kojeg reklamira. Tko bi mladu krasoticu upitao kako zamišlja sebe u šezdesetoj,
možda bi, kao i mnogi mladi ljudi, veselo odgovorila da je neće ni doživjeti; za nju je
starost nezamisliva: starost ne postoji, postoje samo mladi i oni manje mladi.
Međutim, statistika joj ne daje za pravo: prosječna očekivana životna dob u mnogim
razvijenim zemljama već je prešla osamdesetu godinu i u daljnjem je porastu.
Iskustvo starosti više nam je strano od iskustva smrti. “Smrt je”, kaže Simone de
Beauvoir u knjizi “Starost”, “dio naših neposrednih mogućnosti, prijeti nam u svakoj
životnoj dobi, događa se da se okrznemo o nju. 'Više me neće biti': ja u tom
iščezavanju čuvam svoj identitet.” Starost u potrošačkom društvu ne postoji; dokaz:
ne postoji ni jedan časopis niti trgovina specijalizirana za starce.
Starost se dešava drugima, a ne nama. Industrijska propaganda podržava nas u
uvjerenju da je starost samoskrivljeno stanje, pa je, dakle, moguće iskupiti se od nje.
Kao otkupninu od starosti nudi fitness, nutriceutiku i kozmeceutiku.
Izraz kozmeceutika skovan je devedesetih godina prošlog stoljeća za skupinu
farmaceutskih proizvoda u sivoj zoni između lijekova i kozmetike koji se prodaju kao
kozmetika, ali sadrže biološki aktivne sastojke, dakle, neka su vrsta ljekovite
kozmetike. Takvi su proizvodi, primjerice, kreme protiv bora, hidratantne kreme,
lijekovi protiv ćelavosti i sredstva za zaštitu od ultraljubičastih zraka.
Kozmeceutički proizvodi pravno ne postoje. Zakoni priznaju samo postojanje
lijekova i kozmetike, što u cijelom svijetu izaziva velike pravne teškoće budući da je
ponekad veoma teško razlučiti u koju od ove dvije skupine pripada neki
kozmeceutički proizvod. Pravna je razlika između lijekova i kozmetike golema zato
što su postupci razvoja, ispitivanja, proizvodnje, registriranja, označavanja i
distribucije lijekova mnogo stroži, složeniji i dugotrajniji od onih za kozmetiku. Takvi
su postupci za lijekove i mnogo skuplji, pa je nov proizvod deklariran kao kozmetika
višestruko jeftiniji nego da je na tržište izašao kao lijek. Zakonska odluka temelji se
na namjeni sredstva: kozmetički proizvod služi za čišćenje, uljepšavanje, ili promjenu
izgleda. Lijekovi pak služe otkrivanju, liječenju, ublažavanju ili sprečavanju bolesti,
odnosno utječu na strukturu ili funkciju tijela.
Kako neki proizvod može biti i lijek i kozmetika? Neki proizvodi imaju dvojaku
namjenu, na primjer šamponi protiv peruti, zubne paste s fluoridom, dezodoransi koji
su ujedno i antiperspiranti, te šminka koja štiti od ultraljubičastog zračenja. Zakonsko
svrstavanje često ovisi o namjeni naznačenoj na etiketi ili u reklamama za proizvod.
Primjerice, ako se njima ističe da je neki proizvod dezodorans, onda će biti svrstan
kao kozmetički, a ako se pak ističe da sprečava znojenje zatvaranjem pora, bit će
svrstan kao antiperspirant, dakle lijek. Neki preparati svrstavaju se kao lijek iako ih se
nastoji progurati kao kozmetiku, kao što je slučaj s proizvodima protiv ćelavosti,
celulita ili proširenih vena.
Upravo ta zakonska neodređenost pogoduje golemoj profitabilnosti
kozmeceutičke industrije danas već teške oko dvije milijarde dolara godišnje, a 2010.
godine očekuje se porast na 17 milijardi. Otud su strategija i propaganda
kozmeceutičke industrije kojima proizvođači nastoje izbjeći registriranje svojih

13
proizvoda kao lijekova, a potrošačima ukazuju upravo na povoljne zdravstvene
učinke, samo naoko zbunjujuće.
Nedostatak znanstvenih studija koje dokazuju djelotvornost ili neželjene učinke
ljekovite kozmetike, a obavezni su kod puštanja lijekova na tržište, izaziva kod
potrošača sumnjičavost. Djelotvornost sredstava protiv akni ili celulita nije teško
utvrditi, no kod sredstava protiv bora ili krema za sunčanje to je već teže. Nadalje,
kupac se ponekad ne može odlučiti koji od mnoštva sličnih proizvoda da odabere, pa
ne kupuje ništa. Takvima je doskočeno metodom direktne prodaje u kojoj se između
kupca i prodavača razvija posebni odnos “jedan na jednoga”. Prodavači u direktnoj
prodaji kozmeceutičkih i nutriceutičkih proizvoda poučavaju kupca po čemu se
određeni proizvod razlikuje od mnogih drugih sličnih, i potiču ga da razumije i vjeruje
tom proizvodu.
Kozmeceutičke tvrtke, baš kao i nutriceutičke, pozivaju se na znanstveno
dokazanu djelotvornost svojih preparata. Iako djelovanje većine preparata nije upitno,
neki su više nego dvojbeni. Primjerice, kozmeceutički preparati sa antioksidansima
sadrže iste u koncentracijama premalim za bilo kakav biološki učinak, dostatnim
samo za sprečavanje kvarenja preparata. Mnogi od biljnih preparata, kao što su
ekstrakti alga, metvice, krastavca, aloe vere, deklariraju se kao djelotvorni kod
suncem uzrokovanog starenja kože, no nemaju takvog učinka, baš kao ni vitamini (Br
J Dermatol 2003;149:681).
Kozmeceutički proizvodi većinom i djeluju onako kako piše na etiketama. No,
neki su učinci privremeni, a ponekad, gledano na duge staze, i kontraproduktivni. To
je slučaj s mnogim proizvodima protiv bora. Većina tih sredstava mehaničkim
ljuštenjem ili kemijskim uklanjanjem površnih stanica kože ubrzava stvaranje novih
stanica u dubini. Kako je broj dioba stanica ograničen, što ih se dulje vrijeme tjera da
se ubrzano razmnožavaju to će se ta njihova sposobnost prije iscrpiti. Kao u
Wildeovoj priči o Dorianu Grayu, tijelo samo sebe potkrada: jedno vrijeme koža
uistinu izgleda pomlađeno, no kad se sposobnost diobe kožnih stanica iscrpi, koža se
stanji, postaje veoma osjetljiva, krhka i još jače naborana. Takvu informaciju o kremi
protiv bora, naravno, neće staviti na etiketu niti jedan razuman proizvođač.
Srećom, neka strahovanja pokazala su se neosnovanima. Tako se prije desetak
godina sumnjalo da sredstva za zaštitu od ultraljubičastih zraka sadrže potencijalno
karcinogene tvari. Međutim, najnovija istraživanja pokazala su da su sredstva za
zaštitu od ultraljubičastih zraka sigurna po zdravlje, pa čak i da smanjuju rizik od
kožnih tumora (Am J Clin Dermatol. 2002;3:185). Učestalost kožnih tumora raste
brže od bilo koje druge skupine tumora i čini trećinu od ukupnog broja svih
novootkrivenih tumora, a za to se optužuje pretjerano izlaganje suncu i
ultraljubičastim zrakama u solarijima (no to je već druga priča).
Sredstva protiv celulita priča su za sebe. Neke kozmeceutičke tvrtke iznose
podatke da 90 posto žena ima celulit, to jest naslage vezivom prožetog masnog tkiva
koje se nalaze pod kožom od struka do koljena i čine površinu kože neravnom. O
celulitu se govori kao o bolesnoj promjeni, mjestu nakupljanja toksina (a nigdje se ne
kaže koji su to tajanstveni toksini i kakvo “zlo” čine!), dakle nečemu i ružnom, i
štetnom. No od 14 milijuna biomedicinskih znanstvenih radova izrađenih od 1950. do
danas, o celulitu nije objavljen niti jedan znanstveni rad!
Celulit nije bolest. Radi se o nakupljanju masnog tkiva pod utjecajem ženskih
spolnih hormona u područjima tipičnim za žensko tijelo, od struka do koljena, a sa
evolucijskom zadaćom mehaničke i energetske zaštite trudnoće. Masno tkivo u žena
uistinu je prožeto brojnim vezivnim pregradicama, no to je tipično za ženski spol i
prisutno već kod malih djevojčica. S godinama koža nastavlja rasti i postaje poput

14
preširokog ronilačkog odijela. Koža ostaje malo uvučena na mjestima gdje se vezivne
pregradice masnog tkiva pripajaju za kožu, a kožni viškovi tvore izbočene jastučiće
između tih pripoja. Slabi mišićni tonus uslijed tjelesne neaktivnosti i starenja,
gravitacija i debljina također čine svoje. Dakle, dok je X-kromosoma i gravitacije, bit
će i onoga što industrija ljepote naziva celulitom.
Sve anticelulitne kreme propisuju redovito dugotrajno utrljavanje, pa se dobar dio
učinka može pripisati upravo masaži. Naime, masno tkivo se povlači, atrofira, na
mjestu dugotrajnog pritiska, pa se masažom doslovce remodelira i izglađuje potkožni
sloj masnog tkiva.
Ako je moguće pomladiti kožu, onda to znači da vječna mladost nije samo
fantazma, a starost je izbježiva. Krema protiv bora ne samo što izravnava bore i
“pomlađuje” kožu: s njom se kupuje i iluzija o vječnoj mladosti, što skuplja - to
djelotvornija. Ako je nešto skupo, mora da i vrijedi, razmišlja potrošač; jer ako nije
tako, znači da je nasjeo prodavaču, a nitko ne želi samome sebi priznati da je glup. U
potrošačkom društvu rijetko je tko zadovoljan svojim izgledom; na svoju pamet se,
međutim, nitko ne žali. Kozmeceutička iluzija vječne mladosti zaista je skupa - jedna
kutijica kreme protiv bora košta na desetke dolara, baš kao da se radi o lijeku čiji
izlazak na tržište zahtijeva od proizvođača nerazmjerno veće i dugotrajnije investicije.
No tko ih ne bi izbrojao za kutijicu mladosti?
Osim što pothranjuju iluziju da je starost izbježiva, kozmeceutička sredstva
također čine i ljepšima, pa se popularno nazivaju i vanity drugs, lijekovi taštine - no to
je već neka druga priča, jer ono što kozmeceutika prvenstveno eksploatira nije taština
i želja za ljepotom, već strah od starosti.
Zašto se zapravo bojimo starosti, zašto izbjegavamo suočavanje s njom, i zašto je
industriji i propagandi uopće stalo da ne vjerujemo u postojanje starosti? Zato što
starost uistinu postoji, a u današnjem društvu sa sobom nosi siromaštvo, samoću,
bolest i očaj. Stoga se valja pritajiti, navući masku vječne mladosti, mimikrirati.
Starac koji ne može skrbiti za sebe predstavlja teret društvu, jer u potrošačkom
društvu i sam potrošač je potrošna roba. Kad jednom prestane proizvoditi i biti
ekonomska snaga, starac više nema mogućnosti zahtijevati svoja prava. Ako se mladi
ljudi odbiju prepoznati u starima, tad industrija s lakoćom razbija generacijsku
solidarnost, to jest solidarnost onih koji privređuju prema onima koji to više ne mogu,
i nema nikoga tko bi štitio prava staraca. Zbog toga, nažalost, neće biti nikoga ni da
štiti prava mladih kad jednom ostare. U točci starosti ogleda se sav jad i barbarstvo
potrošačkog društva.
Paradoksalno, kozmeceutika usprkos ogromnoj raznovrsnosti svojih proizvoda
uskraćuje potrošačima mogućnost stvarnog izbora. Imali bismo ga tek kad bismo
prihvatili vlastiti izgled, neminovnost i prirodnost starenja. Jedan je izbor – kupovati
kreme protiv bora i celulita i plaćati anti-ageing tretmane; drugi je, pak, potrošiti taj
novac i vrijeme na koncert, knjigu ili izlet, ili pak otići u posjet ostarjelom roditelju u
staračkom domu, jer, tko ne umre mlad, ostarjet će - nema vječne mladosti.

1. travnja 2004.

15
BITI ILI SLIČITI?  
Diktatura imagea: opsjednutost izgledom i ljepotom kao jedna od glavnih pasija
današnjice
Jeste li zadovoljni svojim grudima? A bokovima, nogama, tenom, muskulaturom?
Naravno da niste. Kao gotovo nitko u potrošačkom društvu, uostalom. Čak 38 posto
Amerikanaca nezadovoljno je veličinom i oblikom svojih grudi, i sve češće se
odlučuju na silikonske umetke. Ne, nije tiskarska pogreška: 38 posto Amerikanaca, ne
Amerikanki; one su zadovoljnije, to jest, samo 34 posto Amerikanki nezadovoljno je

oblikom i veličinom svojih grudi. Godine 1972. svojim izgledom bilo je nezadovoljno
23 posto Amerikanki i 15 posto Amerikanaca; 1997. taj broj se popeo na 56 posto
odnosno 43 posto. Istraživanje britanskog časopisa Real godine 2002. pokazalo je da
je 91 posto ispitivanih žena nezadovoljno svojim bokovima, a samo 3 posto njih je
zaista zadovoljno svojim tijelima. Nezadovoljstvo vlastitim izgledom zahvatilo je
gotovo cijeli svijet: primjerice, u Koreji je nezadovoljno čak 81 posto žena.
Zašto želimo biti lijepi i je li ljepota zaista važna? Koliko god se to činilo
nepravednim, ljepota jest važna, i to veoma. Lijepi ljudi svagdje bolje prolaze: u školi
dobivaju više pomoći, manje kazni i bolje ocjene; dobivaju bolje poslove, bolje su
plaćeni i brže napreduju; u emocionalnim vezama oni su ti koji kontroliraju vezu i
donose većinu odluka; među nepoznatima, koji ih smatraju zanimljivima, poštenima,
časnima i uspješnima.
Različite su kulture kroz vrijeme i prostor imale različite kanone ljepote. U Rusiji
Petra Velikog ili u Flandriji Rubensovog doba ljepota je podrazumijevala desetak
kilograma viška. U Kini je tek 1911. zabranjen običaj savijanja stopala djevojčica, a
do tad je iznakaženo stopalo manje od lotosova lista bilo estetski standard i uvjet
dobre udaje. Probušene donje usne rastegnute kolutovima, ušne resice izdužene
teškim naušnicama u nekim afričkim kulturama – ipak, sve su to samo izuzeci, a ne
pravila oblikovanja kanona ljepote. No, uzorno lijepi ljudi čine vrlo mali postotak
ukupne populacije, oko 0,5 posto, i stoga imaju malo utjecaja na formiranje
društvenih stavova o ljepoti. Jesu li onda kanoni ljepote kulturalno uvjetovani, ili
zaista postoji univerzalna ljepota i univerzalni osjećaj koji je prepoznaje?
U jednom pokusu (Langlois i Roggman) istraživači su digitalizirali fotografije
brojnih lica, ubacivali ih u kompjuter i pomoću njega komponirali “srednje, prosječno
lice”. Kako su ubacivali sve više i više lica, “prosječno lice” postajalo je, prema
ocjenama nezavisnih ispitanika, sve ljepše i ljepše. Nakon digitalnog uprosječivanja
vrlo velikog broja lica dobili su lice čiji su izgled opisali kao “gotovo božanskih
proporcija”. Paradoksalno, ljepota je posebna vrsta osrednjosti. Ta “osrednjost
ljepote” je transkulturalna: pokusi s pripadnicima različitih rasa pokazali su da ljudi
prepoznaju takvo lice kao lijepo ne samo kad se radi o njihovoj, nego i drugim
rasama.
Standarde, dakle, ne postavljaju lijepi ljudi. Temelji tih standarda su u nama,
biološki zadani. Osim standarda osrednjosti - nos ni prevelik ni premalen, usne ni
predebele ni pretanke, oči ni prekrupne ni presitne, čelo i brada u istoj vertikalnoj
ravnini - vrlo je važna simetričnost, a za žene i figura pješčanog sata. Omjer opsega
ženskog struka i bokova od približno 0,7 prepoznat je kao idealan u istraživanjima
muškaraca raznih etničkih porijekla. Procjena spolnog partnera na osnovi izgleda
široko je rasprostranjena u životinjskom svijetu, a isto tako i isticanje izgledom,
primjerice, šepirenje tropskih ribica ili paunova pred ženkama.

16
 Kad se kanone ljudske ljepote svede na jezik genetike i evolucije, lijepim
smatramo ona lica i tijela čije karakteristike znače zdravlje, mladost, dobre nasljedne
osobine i plodnost - svojstva koja će osigurati dobro, zdravo i brojno potomstvo.
Ljepota, dakle, ima biološku ulogu i u službi je nastavljanja vrste. Kao i sve druge
životinjske vrste, i muškarci i žene natječu se u izboru partnera, i zato nastoje
izgledati što ljepše. Lijep izgled poruka je na daljinu, njome se skreće pažnja na sebe i
privlače potencijalni partneri. Ljepši čovjek privući će više partnera, ima veću
mogućnost izbora, a time i veću šansu da se združi s biološki poželjnim partnerom.
Međutim, čovjek nije samo rezultat biološke evolucije, već i kulturalne. Upravo
zahvaljujući kulturalnoj evoluciji, standarde koje nam je usadila biologija moguće je
temeljito izmijeniti društvenim utjecajem, pa kao estetski standard nametnuti fetiš
iznakaženog ženskog stopala ili rastegnutu ušnu resicu. Na toj činjenici osovila se
silno moćna industrija: modna, kozmetička, stomatološka, industrija sredstava za
mršavljenje, specijalizirani časopisi, lanci fitnessa i solarija, estetska medicina. Profit
koji se tu vrti gotovo je nesaglediv. Evo nekih ilustrativnih brojki: američki kupci
mlađi od 30 godina na kozmetiku potroše oko 9,5 milijardi dolara godišnje; estetski
kirurg po zahvatu naplaćuje od nekoliko stotina dolara za lasersko uklanjanje dlačica
do 6 tisuća dolara za lifting donjeg dijela tijela – a tu treba dodati još i cijenu
anestezije i bolničkog smještaja, te pomnožiti s nekoliko milijuna zahvata godišnje.
Naime, s brojem nezadovoljnih ubrzano raste i broj onih koji se odlučuju na kirurško
preoblikovanje svog tijela. Prema podacima Američkog udruženja estetskih plastičnih
kirurga, samo u 2003. godini u Americi je bilo 8,3 milijuna estetskih zahvata - za
petinu više negoli godinu ranije, i čak trostruko više nego 1997. godine.
Na jumbo-plakatima, novinskim i TV-reklamama, u časopisima - do u beskraj
umnožena predivna i dotjerana lica i tijela, tako da nam se čini da su svi oko nas
prekrasni, i da preostala šačica nas osrednjih i ispodprosječnih svakako mora učiniti
nešto da se pridruži toj dominirajućoj masi prekrasnih. Gledajući ih u filmovima,
sapunicama ili reklamama koji ih prikazuju u svakodnevnim i običnim životnim
situacijama, osjećamo da su nam oni oštra konkurencija. To što je lijep izgled njihovo
sredstvo rada i što zbog toga provode beskrajne sate održavajući ga, slaba je utjeha.
Biti običan postalo je neprihvatljivo: da bi se netko osjećao dobro, mora izgledati
izuzetno.
Slavna manekenka Cindy Crawford kaže: "Čak ni ja ujutro ne izgledam kao Cindy
Crawford." Za savršeni izgled vrhunskog modela potrebna je logistika uz koju bi i
većina običnih ljudi na fotografiji izgledala gotovo savršeno: tu je vojska trenera,
frizera, šminkera, nutricionista, stručnjaka za rasvjetu, vrhunskih fotografa, potom
posebne tehnike snimanja i kompjutersko retuširanje snimaka kojima se omekšavaju
crte lica, produljuju noge, brišu nesavršenosti tena. Međutim, na reklami s ljepoticom
ne piše ništa o kutu snimanja i softveru za retuširanje pjega i borica. Zadaća reklame
jest upravo suprotna, to jest da promatrača učini nezadovoljnim vlastitim izgledom
uspoređujući se s modelom, i navede ga da investira u promjenu.
Dakle, industrija ljepote eksploatira biološki utemeljenu želju za dopadanjem i
čini nas još nesigurnijima. K tome, tjera nas da se natječemo s nedostižnim ili teško
dostižnim, a ne s prosječnim; analiza “fizikalnih svojstava” ljepotica s duplerica
Playboya objavljenih 1978.-1998. godine pokazala je da je 70 posto njih imalo težinu
manju od normalne i zdrave težine, to jest da su pothranjene.
Društveni pritisak da se bude ljepši je strahovit i mnogi ga vrlo loše podnose.
Spomenuto istraživanje časopisa Real pokazalo je da je 60 posto ispitivanih žena
potišteno zbog svog izgleda. Pod tim pritiskom osobito teško stradaju djeca, budući da
nemaju dovoljno životnih iskustava, psiholoških vještina i znanja koja bi im pomogla

17
razviti strategiju nošenja s tim pritiskom. Za Hrvatsku nema podataka, no u susjednoj
Italiji čak 13 posto tinejdžerki ima neki od oblika poremećaja prehrane uzrokovanih
negativnom predodžbom o svom tijelu i društvenim pritiskom za vitkošću. U drugim
zemljama Zapada ta brojka se kreće od 27 posto do nevjerojatnih 52 posto. Dobna
granica djece pogođene negativnom predodžbom o svom tijelu spustila se na devet
godina. Takva djeca odrastaju u mlade ljude čije je samopoštovanje utemeljeno
pretežno na izgledu, kao da čovjek osim vanjštine i nema drugih spomena vrijednih
svojstava.
Utjecaj medija na oblikovanje i prenošenje modernog kanona ljepote mnogo je
veći nego što smo svjesni. Istraživanja na djeci pokazala su da 69 posto djevojčica
oblikuje svoju predodžbu savršenog tijela pod utjecajem ilustriranih časopisa, a 47
posto njih želi zbog toga smršavjeti. Također je dokazana linearna veza između
učestalosti čitanja ženskih časopisa i učestalosti držanja dijeta za mršavljenje. Slična
veza je dokazana i između gledanja određenih vrsta TV-programa i stava prema
vlastitom izgledu; sapunice i filmovi uzrokuju veće nezadovoljstvo vlastitim tijelom,
a gledanje glazbenih spotova potiče želju za mršavljenjem što dovodi do poremećaja
prehrane. Također, istraživanja na muškarcima pokazala su da gledanje filmova i slika
žena “standardiziranog” izgleda brzo i djelotvorno mijenja njihove estetske standarde,
te povećava kritičnost prema izgledu partnerica.
Industrija prikazuje ljepotu kao rješenje svih problema, a imperativ ljepote tako je
snažan da se prečesto zaboravlja na zdravlje. Sve su učestaliji anoreksija, bulimija,
mršavljenje uz zloporabu raznih lijekova - amfetamina, efedrina, diuretika, purgativa.
Najčešći uzrok poremećaja menstrualnog ciklusa kod Amerikanki je pretjerano
vježbanje i smanjeni postotak masnog tkiva. U fitness se odlazi gotovo kao po
zadatku, izvode se monotoni repetitivni pokreti na spravama koji s vremenom
oštećuju zglobove (no to je već druga priča), a tjelesna aktivnost prestaje biti
zabavnom. Paradoksalno je da nas je biologija učinila osjetljivima na ljepotu upravo
zato da bismo prepoznali zdravog partnera.
Ono u čemu je industrija ljepote najuspješnija jest proizvodnja potrošača
nezadovoljnih svojim izgledom. Takav potrošač visoko je motiviran da kupuje
proizvode i usluge koje ga čine ljepšim, a motivi dopiru iz tamnih dubina naše
biologije. No, ulaganje u image je loša investicija, i to ne samo zato što se šminka
razmaže, frizura brzo splasne, lak na noktima oguli, salo vrati na struk nakon desetak
obilnih obroka, što se vrijeme provedeno u kozmetičkom i frizerskom salonu moglo
potrošiti ugodnije i svrhovitije, što poremećaji prehrane škode zdravlju, što efekt
visokog samopoštovanja postignut estetskim zahvatom brzo nestaje, što svake godine
stasa nova generacija mladih ljudi koji bez ikakva napora ostaju mlađi od nas, i što
nas sve to skupa čini silno nezadovoljnima.
Anegdotalno je jedno psihološko istraživanje koje je pokazalo da su pjesnici koji
su često pisali “ja”, “meni”, moje”, značajno češće počinjali samoubojstvo od onih
koji su fokus tražili izvan sebe. Pomaganje drugim ljudima kroz dobrotvorni i
volonterski rad pruža mnogo više zadovoljstva, a život čini smislenijim i punijim
negoli sama usredotočenost na sebe. Naprosto – intenzivno bavljenje samim sobom ne
čini čovjeka osobito sretnim.
Drugi je razlog već spomenuta činjenica da čovjek nije rezultat samo biološke,
već i kulturalne evolucije; ono što u partneru danas tražimo nije samo dobar genetički
materijal i sposobnost preživljavanja u ekstremnim uvjetima. Naime, izgled je uistinu
najvažniji za privlačenje potencijalnih partnera, ali sama ljepota, ili image, više nisu
dovoljni da izabranoga i zadrže. Ono što će ga zadržati nisu kvalitetna šminka niti
dizajnersko odijelo, već razumijevanje, pouzdanost, iskrenost, ljubaznost, sposobnost

18
slušanja, duhovitost, strpljivost, poštovanje, tolerancija, odanost. A sve navedeno ne
samo da se ne može ničim kupiti, već je, pazite sad: sasvim besplatno.

22. travnja 2004.

19
INDUSTRIJA BOLESTI  
Medikalizacija ili kako farmaceutska industrija osim lijekova proizvodi i bolesti

Paranoici koji posvud nalaze kriptokomunizam nisu sasvim u krivu, jer, kako
drugačije nego utopijsko-komunističkom nazvati definiciju zdravlja koju je dala
Svjetska zdravstvena organizacija: zdravlje nije samo odsutnost bolesti i iznemoglosti,
već potpuno tjelesno, duševno i socijalno blagostanje. Naravno, nakana SZO-a nije
bila da stvori raj na zemlji, već da istakne utjecaj socijalnog blagostanja na zdravlje.
Naime, kad bi se definicija SZO-a prihvatila doslovce, stanjem zdravlja mogao bi se,
prema riječima kirurga Imrea Loefflera, smatrati samo simultani orgazam.
Definiciju zdravlja otežava to što zdravlje i zdravstveno stanje još uvijek nije
moguće izmjeriti i kvantitativno izraziti, budući da zdravlje i normalnost nisu isto.
Nadalje, prečesto se zanemaruje četvrti element zdravlja, a to je subjektivno
doživljavanje zdravlja. Čovjek može imati smrtonosnu bolest za koju ne zna i osjećati
se posve zdravim. Upravo taj varljivi osjećaj zdravlja čini borbu protiv kroničnih
degenerativnih bolesti, kao što su tumori, dijabetes, ateroskleroza, tako teškom (no to
je već druga priča). Isto tako, zdravog čovjeka moguće je uvjeriti da je bolestan – i
masno zaraditi na tome.
Zdravlje, dakle, nije isto što i normalnost, to jest statistički prosjek. Biostatistika
smješta “normalno” u raspon od 47,5 posto ispod i iznad središnje vrijednosti, što
znači da je 95 posto “normalnih”, a 5 posto “nenormalnih”. Provede li se dovoljan
broj različitih medicinskih ispitivanja, za svakog se čovjeka može naći neki kriterij po
kojemu spada u onih 5 posto “nenormalnih”. Drugim riječima, nitko od nas nije
normalan po svim kriterijima. Prihvatimo li definiciju da je zdravo isto što i
normalno, nitko od nas nije zdrav, a to farmaceutskoj industriji otvara upravo sjajne
mogućnosti.
Zdravlje nije moguće jasno razgraničiti ni definirati, čak ni kao suprotnost bolesti.
Naime, i definicija bolesti jednako je nejasna, a pomicanje granice između zdravlja i
bolesti može biti silno unosno. Bolest se često definira kao odstupanje od normalnoga,
no i ta je definicija neprecizna kao i ona koja stavlja znak jednakosti između zdravlja i
normalnosti. Osim toga, nema bolesti koju ili imamo ili nemamo; s izuzetkom,
možda, iznenadne smrti i bjesnoće, svaku bolest imamo malo ili mnogo.
Biti bolestan nije nužno loša stvar. Svaki školarac zna, kaže li da mu se ne ide u
školu, slijedi kazna, a načini li se bolesnim, slijedi nježnost i suosjećanje. No bolest
može donijeti i silne nevolje, primjerice, omogućiti vlasti da bolesnika liši slobode ili
podvrgne neugodnim ili ponižavajućim medicinskim zahvatima protiv njegove volje.
Zbog nekih bolesti ne može se dobiti zaposlenje, podići hipoteka, ugovoriti
osiguranje. Neke bolesti, kao shizofrenija ili guba, bolesnika čine žrtvom i donose
trajni društveni biljeg koji može biti strašniji od same bolesti. U praksi, bolešću se
smatra ono stanje koje se nalazi na globalno prihvaćenom popisu bolesti, Desetoj
reviziji međunarodne klasifikacije bolesti, koju donosi i revidira Svjetska zdravstvena
organizacija. Svaka civilizacija ima svoje definicije bolesti; ono što je u jednoj
kromosomski poremećaj, u drugoj je grijeh, svetost ili prijestup; tako se i ova
klasifikacija, budući promjenjiva, može smatrati i kulturalnim dokumentom.
Ipak, praktične posljedice ulaska ili ispadanja s ovog popisa su nesagledive.
Skidanje homoseksualnosti s popisa duševnih bolesti Američkog psihijatrijskog
udruženja 1973. godine donijelo je silan zamah pokretu za ljudska prava
homoseksualaca, iako je konačnu potvrdu dobilo tek 1992. u Devetoj reviziji

20
međunarodne klasifikacije bolesti. Također, uvrštavanje nekog stanja na listu bolesti
može proizvođačima lijekova donijeti silan profit. Uvjeravanje zdravih ljudi da su
bolesni i malo bolesnih da su veoma bolesni postalo je silno unosan i razgranat
pothvat i prije bi se moglo reći da za svaki lijek postoji neka bolest negoli obrnuto.
Između bolesti i zdravlja postoji jedna siva zona različitih stanja koja
zahvaćenima uzrokuju probleme, tegobe, pa čak i patnje, ali je za zahvaćene
povoljnije da se ta stanja ne označavaju kao bolesti. Jedan od najuglednijih svjetskih
medicinskih časopisa, British Medical Journal, objavio je 2002. godine listu od
dvjesto takvih stanja nazvanih ne-bolestima. Patnje uzrokovane ne-bolestima mogu
biti mnogo strašnije od onih koje uzrokuju službeno prihvaćene bolesti. Dovoljno je
spomenuti samo žalovanje, usamljenost, ružnoću, težak i dosadan posao, mamurluk,
ćelavost, starost, dosadu, neznanje, brigu zbog premalog spolovila, izbijanje zubića,
menopauzu, klempave uši, smrdljivi dah, debljinu, akne, neodlučnost, premorenost,
porođaj. Uopće nije sporno postoje li ta stanja odnosno poremećaji. No, proglase li se
ta stanja “bolestima”, “oboljeli” će možda radije otići k liječniku po tabletu kao lakše
rješenje negoli učiniti promjene u svom životu.
Izvedimo jedan misaoni eksperiment: zamislimo da se neko od tih stanja proglasi
bolešću, a poticaj za to može biti činjenica da je otkriven lijek za to stanje. Što bi se
dogodilo, primjerice, da neka farmaceutska tvrtka otkrije lijek protiv muške ćelavosti
koju u nekoj mjeri ima svaki drugi bijelac? Propaganda bi krenula u napad najprije
opisujući privlačnost i prednosti samsonovski bujne muške kose, a onda – u početku
diskretno, pa sve agresivnije - proglašavajući nebrigu za svoju kosu nedopustivim
nemarom, nedostatkom kulture tijela, dok ćelavost konačno ne bi postala društveno
nepoželjnom. Kako svaki novi lijek ima visoku cijenu da bi se pokrili troškovi
istraživanja, ćelavi bi, uz obilatu potporu farmaceutske industrije, vršili pritisak da se
ćelavost uvrsti na službenu listu bolesti kako bi se skupi lijek protiv ćelavosti mogao
dobiti na trošak zdravstvenog osiguranja.
Ovaj je primjer izmišljen, no ima i mnogo stvarnih gdje je medikalizacija – a to je
proces povećavanja medicinskih intervencija u područjima koja bi trebala biti izvan
medicinske domene, dakle pretvaranje nemedicinskih stanja u medicinska - nanijela
mnogo štete uvjeravajući potrošače da su prirodne životne nevolje zapravo bolest.
Tako je tisućama žena diljem svijeta, također i u Hrvatskoj, dijagnosticirana smanjena
gustoća kostiju i stvoren lažni utisak da su bolesne, a ne da samo imaju rizični faktor.
Neke od tih žena, bojeći se da su im kosti krhke, prestale su s tjelovježbom da bi
smanjile rizik od prijeloma, a upravo je tjelovježba važna mjera prevencije
osteoporoze i kardiovaskularnih bolesti. Nije zanemariv ni trošak koje te žene imaju
kupujući lijekove i pomoćna sredstva za prevenciju osteoporoze. Budući da je
smanjena gustoća kostiju uobičajena promjena u starijoj dobi i nije uzrokovana
prvenstveno nedostatkom kalcija i vitamina D u hrani, tako ni uzimanje ovih tvari u
suvišku neće natjerati tijelo da ponovo ugrađuje kalcij u kosti.
Slično je medikalizirana menopauza, a nisu pošteđena ni djeca. Prema izvještaju
iz 1999. godine (Am J Public Health 1999; 89:1359), u nekim dijelovima SAD-a
gotovo svaki peti osnovac dobivao je lijekove za stanje koje se naziva
“hiperaktivnošću udruženom sa smanjenom pažnjom”. Domaćim jezikom rečeno,
radilo se o nemirnoj i zločestoj djeci. Svakako valja spomenuti i SARS, bolest koja je
gotovo preko noći izazvala globalnu paniku i paranoju, iako je imala smrtnost ne
mnogo veću od obične gripe, a oni koji su umrli od SARS-a bili su već narušenog
zdravlja uslijed drugih težih bolesti. Sigurno je najvažnije imati mogućnost izbora:
možda netko zaista želi svoj problem rješavati tabletom, a ne tamo gdje je nastao; no,
on prije toga mora znati da možda uopće i nema medicinski problem.

21
 Jedna od strategija povećanja farmaceutskog tržišta je i medikalizacija problema u
međuljudskim odnosima. Statistike pokazuju da preko 30 posto Amerikanaca i čak
40-70 posto Amerikanki ima poremećaje spolnih funkcija (JAMA 1999; 281:537).
Budući da su rezultati dobiveni na osnovu pitanja koje je glasilo: “Jeste li u
posljednjih godinu dana imali spolnih smetnji?”, za one koji su odgovorili da nisu,
prije bi se pomislilo da su slabijeg pamćenja. Iz ovakve ankete ne može se izvesti
zaključak da svi ti ljudi imaju stvarni poremećaj spolne funkcije. Pravi uzrok
najvjerojatnije leži tamo gdje istraživači nisu zagrebli: u poremećenim međuljudskim
odnosima, umoru, nerazumijevanju, preopterećenosti, prezasićenosti.
Neutemeljenost ovakvog istraživanja nije omela farmaceutsku propagandu da ga
masovno koristi za bolje prodavanje lijekova za jačanje muške i ženske spolne moći.
A prodaja lijekova za potenciju pravi je zlatni rudnik: samo jedan od njih, Viagra,
donio je proizvođaču u 2003. godini dobit od 1,9 milijardi dolara. Ovdje valja reći i da
propaganda prenaglašava dobrobiti lijekova za ne-bolesti, dok štetne učinke jedva
spominje. Medikalizacija ima još jedan veoma štetni sporedni učinak, a to je trošenje
velikih svota na nepotrebna medicinska ispitivanja i lijekove za prirodna stanja i ne-
bolesti, umjesto da se usmjere na liječenje i smanjivanje patnji onih koji su zaista
potrebiti.
Kome medikalizacija koristi? Naoko – svima. Bolesnici mogu imati moralne i
financijske koristi proglasi li se njihov socijalni problem medicinskim. Liječnici
dobivaju na važnosti svaki put kad se novi teritorij definira kao medicinski. Globalne
farmaceutske tvrtke imaju vrlo jasan interes u medikalizaciji životnih nedaća i
problema. Medicinski i laički tisak ima interes u objavljivanju senzacionalnih vijesti o
novim opakim bolestima i novim čudotvornim lijekovima. Države imaju koristi od
redefiniranja socijalnih problema kao medicinskih skidajući tako sa sebe obavezu da
rješavaju pitanja, primjerice, zlostavljanja djece, alkoholizma, maloljetničkih trudnoća
i nasilja.
No u konačnici gube svi, jer je medicina u mnogim točkama dosegla granicu gdje
ogromne investicije donose beznačajne boljitke u uzaludnoj borbi protiv boli i smrti.
Jer, bolest, bol, patnja, gubitak dragih, smrt – to čeka svakog od nas. Pobjeći se ne
može, jer to su prirodne sastavnice svakog života. Sve kulture razvile su načine koji
ljudima pomažu da se nose s tim nedaćama i pojačaju subjektivni osjećaj zdravlja, čak
bi se i zdravlje moglo definirati kao uspješnost u nošenju s tim nedaćama.
Medikalizacija koja natura nehumane i tehnicističke metode borbe protiv smrti,
patnje i neugode, razara kulturalne i individualne mogućnosti za tu borbu i iscrpljuje
volju ljudi da podnose stvarnost. Pod utjecajem medikalizacije ljudi radije bivaju
vođeni, poučavani, liječeni, umjesto da uče i traže vlastiti put ka subjektivnom
osjećaju zdravlja kojim će nastaviti tamo gdje visoko tehnologizirana medicina više
ne može pomoći. Osim farmaceutskih pripravaka postoje još mnogi drugi načini koji
bolesnom ili ne-bolesnom čovjeku mogu pomoći da poboljšaju, ako ne zdravlje u
cjelini, a ono subjektivni osjećaj zdravlja, kao što su duhovnost - bilo u okrilju
religije, bilo u univerzalnom obliku koji je inspirativan i za nereligiozne, te umjetnost.
Dakle, farmaceutska industrija ne samo da proizvodi lijekove, već proizvodi i
bolesti. Ono što nam farmaceutske tvrtke nikad ne govore jest da dobro zdravlje ovisi
prvenstveno o zdravoj prehrani, zdravom okolišu, minimalnoj toksičnoj intervenciji
lijekovima, te nečemu nevjerojatno jeftinom i nevjerojatno rijetkom: zdravom
rasuđivanju. Treba li industriji zamjeriti što propagira svoje proizvode? Pa to radi
svaka industrijska grana! Naravno, ali ono što potrošač gubi kupujući nove tenisice s
markom ili novi automobil nije tako dragocjeno kao ono što gubi na proizvodima
poput bolesti i ne-bolesti.

22
6. svibnja 2004.

23
GAY I PAKAO  
Istospolnost i predrasude: zašto su u krivu zagovornici teze da je homoseksualnost
bolesna i neprirodna

Homoseksualnost je bolest, mentalni i hormonski poremećaj, zločin i grijeh protiv

prirode, posve nepoznata u životinjskom svijetu. Homoseksualnost je izopačena,
nakaradna, protuprirodna, društveno štetna, opasna jer može zavesti mlade i labilne
ljude. Homoseksualnost je plod znatiželje, hedonizma, slobodnog izbora, bunta protiv
društvenih pravila, normi i ćudoređa. Ako se zdrave društvene snage ne suprotstave,
homoseksualnost će se proširiti, omasoviti, rastočiti njegovu srž, ugroziti instituciju
braka i obitelji, te natalitet – jer prva je zadaća svakog živog stvora: razmnožavati se.
To su, ukratko, teze koje se o homoseksualnosti nalaze u domaćim medijima. Ni
jedna od navedenih teza nije znanstveno utemeljena. Homoseksualnost je prirodna,
normalna, dokazana kod velikog broja životinjskih vrsta, za društvo bezopasna koliko
i ljevorukost.
Lani se u sabornici čuo i vedrim smijehom popratio prijedlog za otvaranjem
lječilišta za homoseksualce na Golom otoku. Homofobija te diskriminacija,
netrpeljivost, predrasude i mržnja spram homoseksualnih ljudi u nas su kulturalno
prihvatljive. Zbog takve su društvene klime aktivisti koji se u nas zalažu za ljudska
prava homoseksualaca odbacili raspravu na razini teza s početka teksta, i usredotočili
se samo na priznavanje ljudskih prava. Time je, nažalost, javnost ostala prikraćena za
temeljne informacije o biološkim osnovama homoseksualnosti koje su i tako teško
dostupne: homoseksualnost se kao tema jedva spominje tamo gdje bi to zaista trebalo,
primjerice, na studijima psihologije i medicine, a i tad mahom u vezi sa spolno
prenosivim bolestima. Ni u jednom službenom domaćem medicinskom udžbeniku
nema uputa koje izrijekom pozivaju na toleranciju, a kakvih se nalazi u evropskim i
američkim udžbenicima, primjerice: “Tvoj posao kao liječnika nije da daješ moralne
prosudbe o pacijentovoj religiji, životnom stilu ili spolnim sklonostima, već da s njim
postupaš nepristrano, časno, i prema prihvaćenim medicinskim standardima.”
O spolnosti, a naročito homoseksualnosti, ima iznenađujuće malo ozbiljnih
znanstvenih radova. Spolnost je postala predmetom znanstvenog izučavanja tek u
drugoj polovici 19. stoljeća, a dotad je bila područjem religijskih i moralnih autoriteta.
U to vrijeme skovani su mnogi izrazi koji su označavali različite oblike spolnog
ponašanja, primjerice, heteroseksualnost, homoseksualnost, nimfomanija. Neobično,
idućih stotinu godina spolnost nisu proučavali medicinari, već liberalni intelektualci.
Marie Stopes, veoma važna autorica tekstova o kontracepciji dvadesetih godina 20.
stoljeća, bila je botaničar, a Alfred Kinsey, najvažniji američki autoritet za pitanja
spolnosti tri decenije kasnije, bio je entomolog. Medicina se za spolnost zainteresirala
tek pedesetih godina, a i tad se njome najviše bavila moralna ruka medicine –
psihijatrija. Paralelno s istraživanjima rastao je i zamah medikalizacije spolnosti (no
to je već neka druga priča).
Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne bolesti Američkog psihijatrijskog
društva iz 1952. godine imao je ključnu ulogu u razvoju ideje da su neka spolna
ponašanja izrazi bolesti. Tako je, primjerice, homoseksualnost, koja se dotad smatrala
grijehom, označio duševnom bolešću. Liječenje spolnih ponašanja koja su temeljem
ovog priručnika proglašena bolestima pripada u crne stranice medicine: “bolesnici” su
zatvarani u duševne bolnice, kastrirani, podvrgavani hormonskim kurama, kirurškim
zahvatima na mozgu, amputacijama dojki, elektrošokovima, odvikavanju

24
psihoterapijom. Posljedice su često bile užasne: aseksualnost, teške emocionalne
traume, trajna onesposobljenost za bliskost s drugim ljudskim bićem, samoubojstva.
Taj proces medikalizacije homoseksualnosti nastavljen je sve do danas, a njegov
izraz je potraga za “homoseksualnim genom” i trajno odbijanje nekih da pojedine
izraze spolnosti vide povijesno promjenjivima i društveno uvjetovanima, te da se
preobraćenje homoseksualca u heteroseksualca ne može postići ni snagom volje niti
molitvom.
U “liječenju” su osobito borbene bile crkve, razvijajući vlastite programe
preobraćanja homoseksualaca u heteroseksualce odnosno heteroerotski kompetentne,
to jest, da su u stanju izvesti spolni čin sa suprotnim spolom iako njihova unutarnja
orijentacija i dalje ostaje čvrsto homoseksualna. Nema niti jedne znanstveno
utemeljene studije koja bi ispitala djelotvornost tog liječenja, to jest, jesu li oni za koje
se tvrdilo da su izliječeni zaista trajno izliječeni, niti koje su posljedice neuspješne
terapije ostale na neizliječenima. Jedna od studija o izlječivosti homoseksualnosti na
koju se pobornici liječenja homoseksualnosti najčešće pozivaju, studija američkog
udruženja NARTH (Nacionalno udruženje za istraživanje i liječenje
homoseksualnosti) iz 1997. godine, nije prihvaćena za objavljivanje niti u jednom
znanstvenom časopisu. Naime, rezultati njihove studije nisu znanstveno utemeljeni,
između ostaloga, i zato što nisu radili na slučajno odabranom uzorku ljudi, već na
ljudima vrbovanim preko propagandnih oglasa u fundamentalističkim vjerskim
časopisima, dakle homoseksualcima veoma nesretnima zbog onoga što jesu.
“Liječenje” homoseksualnosti intenzivno je trajalo do 1973. kad je izbrisano iz
spomenutog priručnika jer se, između ostaloga, pokazalo nedjelotvornim, a nisu
nađeni nikakvi znanstveni dokazi da je homoseksualnost bolest, ni da su
homoseksualci skloniji mentalnim bolestima, niti da se oni po bilo čemu, osim po
izboru spola partnera, razlikuju od heteroseksualaca. Naprotiv, znanstvena
istraživanja pokazala su da su homoseksualci u prosjeku jednako socijalno
prilagodljivi, jednako profesionalno i akademski uspješni, te jednako kompetentni
roditelji kao i heteroseksualci.
Je li homoseksualnost prirodna? Budući da je opisana kod više od 450 životinjskih
vrsta, od kukaca do primata, i da među životinjama nije nikad uočeno društveno
odbacivanje homoseksualnih jedinki, homoseksualnost jest prirodna. Broj vrsta još
raste budući da su ozbiljna proučavanja te vrste na slobodnim životinjama otpočela
tek prije tridesetak godina. Homoseksualnost i/ili biseksualnost dokazane su kod 130
ptičjih vrsta, kod slonova, ovaca, koza, mačaka, šišmiša, delfina, mnogih vrsta
majmuna. Delfini i majmuni osobito su zanimljivi zato što je kod njih detaljnije
opisana i spolna aktivnost radi razonode i učvršćivanja društvenih odnosa, a ne samo
radi razmnožavanja. Time je srušen i mit o prokreaciji kao jedinoj prirodnoj svrsi
spolnih odnosa.
Općenito, sve je više znanstvenih dokaza da neke životinje, baš kao i mi, odabiru
privremene partnere radi spolnog i socijalnog zadovoljenja, a ne samo da bi dobili
potomstvo.
Značajan poticaj za proučavanje homoseksualnosti među životinjama došao je s
naoko neočekivane strane, od američkih ovčara razočaranih što često kupe rasnog
ovna vrijednog više tisuća dolara i izvrsnih rasplodnih svojstava, no, koji se, umjesto
da radi posao za koji je kupljen, zanima samo za druge ovnove. Istraživanje je
pokazalo da je takvih ovnova zaista mnogo, oko 8,5 posto. Sličan je postotak
homoseksualnosti i među muškarcima, dok je među ženama oko četiri posto. Omjer
posve homoseksualnih, biseksualnih i heteroseksualnih jedinki različit je od vrste do
vrste. Primjerice, kod crnoglavih galebova taj omjer je 22:15:63, kod japanskih

25
makaki majmuna je 9:56:35, dok su naši najbliži srodnici, upravo evolucijski bratići,
patuljaste čimpanze, pazite sad: stopostotno biseksualni.
Biseksualnost je spolno ponašanje koje je u strogoj konzervativnoj podjeli na
homo i heteroseksualce rijetko kad predmet zanimanja, a upravo ona pruža uvid u
biološke osnove spolnog ponašanja. Potraga za “homoseksualnim genom” traje i
dalje, no najvjerojatnije se radi o nizu gena koji spolnu orijentaciju određuju slično
kao što niz gena za izgled kose može dati mnoge nijanse od najsvjetlije plave do
sasvim crne i od ravne do jako kovrčave. Tako postoji niz spolnih orijentacija, od
strogo homoseksualne, preko nijansi biseksualnosti, do strogo heteroseksualne.
Ta skupina u sredini između dvije krajnje spolne orijentacije vjerojatno je
podložna negenetičkim utjecajima, to jest, hormonskim utjecajima u fetalnom
razdoblju, okolinskim, te kognitivnim utjecajima. Time bi se moglo objasniti zašto je
udio homoseksualaca u općoj populaciji konstantan kroz povijest i u različitim
prostorima, te zašto se homoseksualnost zadržala iako homoseksualci imaju manje
potomaka od heteroseksualaca. Kao što dva crnokosa roditelja mogu različitim
kombiniranjem niza gena za bolju kose dobiti mnogo crnokose i jedno plavokoso
dijete, tako i dva heteroseksualna roditelja mogu sličnim kombiniranjem niza gena
dobiti strogo homoseksualno dijete koje se nikakvim odgojnim utjecajima ni
liječenjem neće moći privesti heteroseksualnosti.
Pod pritiskom sve brojnijih znanstvenih dokaza da je homoseksualnost u životinja
prirodna, normalna, uobičajena, bezazlena i prihvaćena od heteroseksualnih
pripadnika iste vrste, konzervativci sve više odustaju od teze da je homoseksualnost
protuprirodna i povlače se tvrdeći da je čovjek ipak nešto više od životinje. Tome u
prilog navode primjere spolnog ponašanja za koje teško da bi ikoji čovjek poželio
prakticirati, primjerice, navadu bogomoljki da mužjaku nakon parenja odgrizu glavu.
Zaista, čovjek jest više od životinje koja u njemu prebiva. Primjerice, među
životinjama nikad nije primijećena agresija prema homoseksualnim i biseksualnim
pripadnicima svoje vrste, dok kod čovjeka jest. Također, među životinjama nisu
opisani ni homofobija, predrasudnost, kao niti konzervativizam.
Prošle godine u nas je donesen Zakon o istospolnim zajednicama koji ih ne
izjednačava s heteroseksualnima, a homoseksualcima jamči tek ograničena prava.
Jedan od argumenata za nedavanje punih ljudskih prava homoseksualcima dostojan je
Hašekove Stranke umjerenog napretka u granicama zakona: “naše društvo još nije
spremno za takav stupanj slobode”.
Odakle predrasude o homoseksualnosti? Iz istog izvora otkud i sve ostale: one
nešto odrađuju na simboličkoj razini, to jest, učvršćuju pripadnost osobe određenoj
skupini i njenom vrijednosnom sustavu, pomažu prihvaćanju od strane te skupine, te
smanjuju napetosti ega uzrokovane nesvjesnim sukobima, osobito onima oko spola i
spolnosti. No, kad se napusti simbolička razina odnosa prema homoseksualnosti,
jasno je da homoseksualci i heteroseksualci imaju neusporedivo više zajedničkog
nego različitog. Među homoseksualcima ima jednak postotak pristojne čeljadi kao i
među heteroseksualcima. I jedni i drugi su u mladosti skloni mijenjanju partnera, no
oko tridesete godine najradije se vežu u stabilne veze. I jedni i drugi žele legalizaciju
tih veza iz istih pobuda.
Definicija braka kroz povijest veoma je fluidna, a podizanje djece i spolno
zajedništvo nisu ni jedini ni isključivi razlozi zašto ljudi stupaju u brak. Dvjema
odraslim heteroseksualnim ljudima koji zasnivaju brak iako su sterilni (15 posto
heteroseksualnih parova je sterilno!), prestari da imaju djecu, ili su jednostavno
odlučili da ih ne žele, zakon neće zanijekati pravo da legaliziraju takvu vezu. Stoga
nema razloga da se takvo pravo uskrati homoseksualcima.

26
 Ne postoje dva jednaka heteroseksualca, svi smo jedinstveni kao jedinke, a svakog
od nas može se diskriminirati po bar jednom kriteriju. Priznavanje prava na različitost,
davanje punih ljudskih prava homoseksualcima i borba protiv diskriminacije korisni
su za cijelo društvo, za homoseksualce kao i heteroseksualce.
Dozvoli li društvo toj manjini da budu ono što jesu, baš kao i ljevorukima ili
riđokosima, njeni će mu pripadnici mnogo više pridonositi kao zadovoljni i realizirani
negoli kao društveno izolirani i prigušeni.

27. svibnja 2004.

27
DRŽAVA JE MAĆEHA!  
Pobačaj kao fundamentalni aspekt ljudskog ponašanja ili pravo žena na dobrodošlu
djecu
Što žele žene? Potkraj života veliki istraživač ljudskog duha Sigmund Freud žalio
se da nikad nije uspio dokučiti odgovor, iako je na to utrošio silan trud i vrijeme.
Svesti više od polovice ljudskog roda na jedan zajednički nazivnik svakako je
hvalevrijedan pothvat. Nema podataka da je veliki istraživač pokušao izvesti sličan

pothvat i na muškom dijelu ljudskog roda, vjerojatno smatrajući taj zalogaj

prekrupnim. No, žene, hm, ipak nisu valjda tako komplicirane... Upitamo li se što
žele, primjerice, Marija Terezija, Majka Tereza, Hillary Clinton, Shirin Ebadi, Carla
del Ponte, Marie Curie, jasno je da je Freud zagrabio preplitko u žensku bit, a da bi
dosegao odgovor. Zajednički nazivnik žena nije u nadgradnji, već u biološkoj osnovi.
Posegnimo, dakle, za biologijom, na tragu “Porijekla žene” antropologinje Elaine
Morgan. U jednom su klasičnom eksperimentu ženke štakora za ispravni pritisak na
polugu nagrađivane ubacivanjem mladog štakorića u kavez. Rezultat: ženke su
bjesomučno pritiskale polugu sve dok se njihov kavez ne bi dupkom napunio
mladunčadi. Na pitanje: “što ženke žele?”, a osobito: “što ženke sisavaca žele?”,
biologija daje jednoznačni odgovor: one žele svoju djecu. Žudnja za potomstvom jača
je od bilo koje druge. Zašto je tako? Stvar je s evolucijskog stanovišta razumljiva
sama po sebi: ženke koje ne žele ili ne brinu o potomstvu ne uspijevaju tu svoju
nebrižnost genetički prenijeti dalje; najviše potomaka imat će upravo ženke koje
najviše žele i skrbe za njih.
Dijele li i ženke Homo sapiensa takvu nezasitnu ljubav prema potomstvu? Sudeći
prema raširenosti primjene i inventivnosti u kontracepcijskim sredstvima, te stopama
pobačaja, teško je odmah složiti se s time. Uostalom, kontracepcija i pobačaj
jedinstveni su ljudski izumi nepoznati drugim životinjskim vrstama.
Još Stari zavjet opisao je grijeh Onanov, to jest kontracepciju “bacanjem u
stranu”, a Talmud, pak, sprečavanje začeća intravaginalnom upotrebom morske
spužve. Kontracepcija i pobačaj opisani su u najstarijim medicinskim spisima. Tako
staroegipatski Ebersov papirus datiran oko 1550. godine prije Krista savjetuje ženama
koje ne žele zanijeti da samelju i pomiješaju datulje, koru akacije i med, time natope
grudicu pamuka i primijene intravaginalno. Recept je bio prilično djelotvoran, budući
da kora akacije izaziva fermentiranje šećera u mliječnu kiselinu - dobro poznati
spermicid. Pobačaj raznim biljnim pripravcima i zahvatima bio je uobičajeni oblik
kontrole rađanja u starom Egiptu, Grčkoj i Rimu. Hipokrat se protivio kirurškom
pobačaju kao preopasnom za zdravlje i život žene, pa je umjesto toga preporučivao
izazivanje pobačaja napornom tjelovježbom.
Iako su kontracepcijska i abortivna pilula novovjeki izum, žene su od najstarijih
vremena gutale nevjerojatne stvari ne bi li spriječile ili prekinule neželjenu trudnoću.
Tako su prije 3000 godina u staroj Kini pile živu i olovo, i to često s kobnim
posljedicama. Ostali drevni recepti preporučuju uzimanje, primjerice, paste od
izgnječenih mrava, pjenu s devine gubice, te dlake s jelenjeg repa otopljene u
medvjeđoj masti. U novijim vremenima žene su pile ružmarin, lavandu, opijum,
ricinusovo ulje, ulja otrovnih biljaka, otopinu kinina u kojoj se namakao hrđavi čavao,
hren, đumbir, gorku sol, amonijak, gorušicu, terpentin, žesticu sa željeznom
piljevinom. Iz srednjeg vijeka datiraju mnogi zapisi o amajlijama protiv neželjenog

28
začeća. Na cijeni bile su kosti iz desne polovice crne mačke, vosak iz uha mule, zečji
anus, prst nedonoščeta, te lasičji testisi.
Dokle seže arheologija, sežu i tragovi kontrole rađanja. Povijest kontracepcije
obilježena je magijom, opasnošću, a nadasve očajem. No, i takva kakva je bila, bila je
bolje rješenje od najstarijeg oblika kontrole rađanja – čedomorstva. Čedomorstvo je
univerzalno prisutno ne samo u društvima lovaca i sakupljača, već u predindustrijskim
društvima uopće. U antici bilo je česta metoda kontrole rađanja – neželjena djeca
najčešće su se izlagala prirodnim elementima - no izbor je rijetko bio ženin.
Čedomorstvo ima i biološku osnovu: opisano je kod većeg broja životinjskih vrsta, a
od viših sisavaca kod lavova, domaćih mačaka, pavijana, te langura (vrste primata).
Počinioci su redovito mužjaci.
Suprotno raširenom mišljenju, pobačaji su u srednjovjekovnoj Evropi bili veoma
uobičajeni, tako da čak ni Crkva nije prijekim okom gledala na pobačaje u prvim
mjesecima trudnoće. Početkom 13. stoljeća papa Inocent III. naznačio je vrijeme kad
se plod počinje micati kao točku nakon koje pobačaj postaje ubojstvo. Papa Gregor
XIV. podržao je taj stav i 1591. objavio da rani pobačaj (tj. u prvih 116 dana od
začeća) nije razlog za ekskomunikaciju. Taj tolerantni crkveni stav prema pobačaju
trajao je sve do 1869. godine kad je papa Pio IX. službeno uklonio razliku između
oživjelog i neoživjelog ploda, te zatražio ekskomunikaciju zbog pobačaja bez obzira
na stadij trudnoće. Godine 1968. papa Pavao IV. je enciklikom Humanae vitae stao na
stranu zabrane ne samo pobačaja, već kontrole rađanja uopće.
Pobačaj nije novovjeka devijacija, već je, kako je pokazao antropolog George
Devereux, praksa prisutna u gotovo svim ljudskim društvima od najstarijih vremena.
Žene su već oduvijek, suočene s neželjenom trudnoćom, radile pobačaje bez obzira na
zakonske ili religijske sankcije, često i uz velik rizik. Antropolozi su stoga označili
pobačaj kao fundamentalni aspekt ljudskog ponašanja. Povijest je također pokazala da
zabrana pobačaja ne smanjuje njegovu učestalost, već ga samo izmješta u ilegalu.
Dokazi za to nalaze se u našem susjedstvu: legalizacija pobačaja u Rumunjskoj nakon
pada Ceausescuova režima smanjila je stopu smrtnosti trudnica za nevjerojatnih 317
posto. Procjenjuje se da od komplikacija ilegalnog abortusa u svijetu godišnje umire
između sedamdeset i dvjesto tisuća žena.
Jedan od argumenata protivnika pobačaja jest da on kod žena ostavlja teške
psihičke posljedice. Istina je sasvim drukčija: psihičke smetnje nakon pobačaja
javljaju se kod manje od jedan posto žena, dok se nakon poroda javljaju u najmanje
10 posto. U toku su istraživanja koja će odgovoriti na pitanje jesu li te smetnje zaista
uzrokovane pobačajem, ili, pak, stresom i pritiscima okoline. Na stranu odredbe koje
su pobačaj u nekim razdobljima novije povijesti kažnjavale smrću, pritisci na ženu
koja se odlučuje na pobačaj kao i one koji ga vrše još uvijek su veoma veliki čak i u
zemljama gdje je odavno legaliziran. U razdoblju od 1992. do 1998. američki Ured za
alkohol, duhan i oružje bilježi 47 eksplozija i 149 paleža klinika koje rade pobačaje.
Američko nacionalno udruženje za pobačaj dopunjuje ga u razdoblju do 2001. godine
sa 7 umorstava, 15 pokušaja umorstava i stotinama nasrtaja na klinike i njihove
radnike.
Danas su metode kontracepcije i pobačaja sigurnije i bezopasnije no ikad u
povijesti. Nažalost, dok se u domaćim ženskim časopisima mogu naći detaljna
uputstva kako postići zemljotresne orgazme, naći nešto o kontracepciji je teško, a o
pobačaju – gotovo nezamislivo. Tako je kod nas nedovoljno poznata i mogućnost
prekida trudnoće u prvom tromjesečju uzimanjem tableta, to jest medicinskog
pobačaja, za razliku od kirurškoga. Medicinski pobačaj legaliziran je u velikom broju
evropskih zemalja, pa tako u Francuskoj čini trećinu ukupnog broja pobačaja. Tablete

29
za medicinski pobačaj u prva tri dana nakon spolnog odnosa bez zaštite, takozvane
“pilule za dan poslije”, moguće je kupiti i u Sloveniji. Jedan od lijekova za medicinski
pobačaj, metotreksat, uspješno prekida i ranu izvanmaterničnu trudnoću.
Pravo na pobačaj predmet je žučnih rasprava boraca za ljudska prava, etičara,
pravnika, teologa. Mnogi su svesci ispunjeni njihovim argumentima. Međutim, sva ta
argumentacija čini se redundantnom pred jednostavnom činjenicom da žene od
pamtivijeka rade prekide neželjenih trudnoća, i to po cijenu vlastitog života. Kroz
povijest se ni jedna zabrana pobačaja nije pokazala dovoljno djelotvornom da ga
iskorijeni. Kao što su spremne na svaki rizik da dobiju željeno dijete, žene su jednako
pripravne staviti glavu u torbu da ne dobiju neželjeno dijete.
Nema ni jedne stopostotno sigurne kontracepcijske metode, već se može govoriti
samo o manje ili više sigurnima; priroda još uvijek nalazi prolaz kroz sve zapreke
koje joj podmeće moderna znanost i tehnologija. Sterilizacija, pa čak i apstinencija,
daleko su od djelotvornosti: istraživanja su pokazala da je 60 posto adolescenata koji
su se zavjetovali na spolnu apstinenciju prije braka prekršilo zavjet. Povrh toga, ne
dobivši odgovarajuća saznanja o kontracepciji, imali su više neželjenih trudnoća i
spolno prenosivih bolesti od svojih vršnjaka. Priroda još uvijek uspješno nadigrava ne
samo tehnologiju, već i zdrav razum. Kad bi stvaranje potomstva zaista bilo pod
kontrolom razuma, ljudska bi vrsta vjerojatno izumrla. Krotili ga mi razumom,
religijom, obrazovanjem, zabranama, tabuima, spolni nagon jest i ostaje nagon, kao i
nagon za disanjem, hranom, vodom – snažan i neuništiv.
Neželjenih trudnoća bit će još dugo, dugo vremena. Sve dok je naša DNK takva
kakva jest, začimat će se stanovit broj teško unakažene djece. Također nema razloga
da vjerujemo kako će iščeznuti silovanja, bilo mirnodopska, bilo ratna. Sve dok je
sutona nad pješčanim plažama, romantičnih večera uz svijeće, mladosti, ljubavi,
žudnje jednog ljudskog bića za drugim – još dugo vremena može se očekivati da će
biti i neželjenih trudnoća. Također će uvijek biti žena spremnih da se riješe neželjene
trudnoće bez obzira na posljedice. Zadaća je društva da im omogući ostvarenje
njihove odluke na što bezbolniji način, te im tako sačuva život i zdravlje kako bi
mogle roditi željenu djecu onda kad same prosude da je to najbolje.
Pitanje ovlasti države u kontroli rađanja tiče se svakoga jer, uzme li neka država
na sebe dovoljno ovlasti i dovoljno velik broj eugeničkih kriterija, svatko od nas zbog
nečega se nije trebao roditi ili zaslužuje sterilizaciju.
Ugledni međunarodni ginekološki časopis International Journal of Obstetrics and
Gynecology nedavno je prikazao slučaj trudne četrdesetogodišnje žene koja je već
izgubila više trudnoća uslijed smrti ploda u maternici. Kako je porod iznenada počeo
daleko od medicinske pomoći, a dijete se nikako nije moglo roditi prirodnim putem,
nesretna žena rasporila je vlastiti trbuh da spasi dijete. Srećom, kasnije je naišla
pomoć, rodilja i djetešce prevezeni su u bolnicu i oboje spašeni.
Svaki ginekolog mogao bi ispričati mnogo priča o ženama koje je žudnja za
djetetom nagnala na krajnje odluke kojima su ugrožavale vlastiti život, o ženama koje
su prekidale liječenje tumora da bi mogle roditi, iako su znale da ih bez liječenja
neminovno čeka smrt, o ženama koje su bile spremne žrtvovati sve što imaju da bi
zanijele željeno dijete.
Dakle, što žene žele? Za razliku od ostalih ženki sisavaca koje jednostavno žele
djecu, žene žele dobrodošlu djecu. Materinstvo je danas zahtjevnije nego ikad u
povijesti ljudske vrste zato što je put koji dijete mora prevaliti tokom djetinjstva
ujedno ponavljanje nikad dužeg puta koji je naša vrsta prevalila tokom stotina tisuća
godina – od divljaštva do moderne civilizacije. Žena nije samo ženka, ona razumom, a
ne žlijezdama, odlučuje imati djecu kad je to za nju i njih najbolje, okolnosti za to

30
najpovoljnije, i kad im sama može pružiti najviše. Teško je vjerovati da suprug,
obitelj, religijske institucije, društvo ili država mogu takvu procjenu i odluku donijeti
u ženino ime bolje od nje same.

17. lipnja 2004.

31
ZDRAVO, MANIJO...  
Zdravizam ili kako zdravlje sve više postaje dužnost i državna religija

“Zdravlje je najveće bogatstvo. Svatko je sam čuvar svog zdravlja. Ono si što
jedeš.” Javno-zdravstveni plakat jednog domaćeg ministarstva poručuje: “O svom
zdravlju odlučujemo sami.” Gotovo da nema čovjeka koji se ne bi svim srcem složio s
ovim tvrdnjama. Međutim, kad se država i pojedinac počnu svesrdno slagati u
nečemu, razumnom čovjeku u glavi zazvoni alarm, pa čak ako i ne zna da je udarni
slogan njemačke nacističke partije NSDAP tridesetih godina prošlog stoljeća bio
"Gesundheit ist Pflicht” (Zdravlje je dužnost).
Ostali poučni plakati istog ministarstva poručuju, primjerice, da dnevno moramo
popiti osam čaša vode, jesti mnogo voća i povrća, ne smijemo pušiti, niti voziti pijani,
nevezani sigurnosnim pojasom ili prebrzo. Plakat koji nas potiče na pijenje osam čaša
vode, nažalost, ne tumači koje su dobrobiti pijenja baš tolike količine. Razuman
čovjek mora se upitati kako smo uopće opstali kao biološka vrsta pijući tek koliko
smo žedni, a ne osam čaša kako savjetuje plakat. Također se mora pitati zašto
nadležno ministarstvo nije jasnije i glasnije navelo da je vodovodna voda jednako
dobra i zdrava kao i neusporedivo skuplja flaširana voda koja je preplavila trgovine.
Prehrana s mnogo voća, povrća i nemasnog mesa koju jedno domaće ministarstvo
preporuča dokazano je zdrava, međutim drugo ministarstvo ne pokazuje želje da se
odrekne poreza na zdravu hranu, niti treće ministarstvo nastoji razviti jeftinu
proizvodnju zdrave hrane. Problem pušenja još više zbunjuje i još je čudnovatiji od
pitanja zdrave prehrane. Naime, dok jedno domaće ministarstvo plakatima i natpisima
na cigaretnim kutijama upozorava građane da je pušenje duhana štetno, drugo
ministarstvo ubire masni porez na taj isti duhan, a treće, pak, novčano potiče
proizvodnju duhana.
Preporuke o sigurnoj vožnji umjerenom brzinom, u trijeznom stanju i osigurani
pojasom daju se gdje god je doprla globalizacija i zaista su razumne. A opet, čovjek
se mora začuditi zašto država ubire to veći porez što je prodano vozilo snažnije, i
zašto ikoja država uopće dopušta prodaju vozila koje razvija brzinu dva i pol puta
veću od najveće dozvoljene. U našoj zemlji, pak, dodatno zbunjuje to što oni koji bi
imali biti primjerom, naime prometni policajci i instruktori vožnje, nisu osobito
revnosni u vezanju pojasa. Pomalo zbunjuje i činjenica da država prihoduje na
posebnom porezu na alkohol. Država, dakle, brigu za građane izražava tako što
prihoduje na onome što građanima škodi, naime: duhanu, alkoholu, brzim vozilima.
Proizvodnju duhana čak i potiče, i to po svoj prilici ne prihodima od servisiranja
klingonskih letjelica, već vjerojatnije novcem svojih poreznih platiša.
Nešto nam je promaklo: u jednom trenutku briga za zdravlje prenesena je posve
na pojedinca. Zdravlje je privatizirano. Ako je pojedinac posve odgovoran za svoje
zdravlje, znači da je odgovoran i za svoju bolest. Drugim riječima: žrtva je sama kriva
za ono što ju je zadesilo.
Koncept samoskrivljene bolesti koji žrtvi određuje i kaznu, udomaćio se i u nas.
Nedavno je u visokim krugovima domaćeg zdravstva razmatrana mjera da se lijekovi
za bolest visokog krvnog tlaka i povišene masnoće u krvi moraju plaćati, jer je
oboljeli sam kriv za njih i može ih promijeniti stilom života. Prava je istina da ima
vrsta bolesti visokog krvnog tlaka i povišenih krvnih masnoća na koje se ne može
djelovati prehranom niti načinom života jer nisu posljedica nezdravih navika, već su
urođene. Koncept samoskrivljene bolesti zanemaruje i činjenicu da se oboljeli mogu

32
loše hraniti i malo kretati zato što ih nagone i opći životni uvjeti, primjerice,
nezaposlenost, nezadovoljstvo na poslu, niski prihodi, niska zdravstvena
prosvjećenost. Zdravizam također zanemaruje društvene utjecaje na zdravlje kao što
su, primjerice, zagađenje, mediji, državna uprava, a na koje pojedinac jedva da može
utjecati.
Poboljšanje općih životnih uvjeta i zdravstveno prosvjećivanje predmet su javnog
zdravstva. Javno-zdravstvena politika donosi mjere sa ciljem da osigura opću
zdravstvenu dobrobit, primjerice, jodiranje soli, kloriranje pitke vode, propisi o
kvaliteti namirnica ili izgradnji kanalizacije. Za razliku od javnog zdravstva,
zdravizam (engl. healthism) proglašava javno-zdravstvenim mjerama one kolektivne
mjere koje pojedincu propisuju kako se ima ponašati da bi bio zdraviji i živio duže,
ili, drugim riječima, popravio nacionalnu zdravstvenu statistiku. U duhu privatizacije
brige za vlastito zdravlje, kao sporedna pojava zdravizma razvila se kultura priručnika
za samopomoć, savjetodavnih službi, osobnih trenera, nutricionista i svakovrsnih
eksperata za različite aspekte zdravog života. Od običnog čovjeka više se ne očekuje
da sam rješava svoje probleme i donosi odluke, već da potraži stručnu pomoć i slijepo
vjeruje autoritetu stručnjaka.
Institucije sudstva i medicine dugo su vremena imale moć stvaranja kategorija
devijacija. Početkom dvadesetog stoljeća bujan razvoj prirodnih znanosti dao je
prevagu medicini, a kao posljedica toga mnoge pojave koje su se smatrale lošima
označene su bolesnima. Time je medicina zadobila kontrolu nad mnogim društvenim
pojavama i oblicima ponašanja – ovisnostima, strahovima, strastima, spolnom
nagonu, tumačeći ih u usko biološkim okvirima. Jedna od glavnih posljedica
medikalizacije ljudskih aktivnosti jest podrivanje koncepcije da su pojedinci moralno
odgovorni za vlastite postupke. Ništa manje opasna posljedica je pojava zdravizma
kao uskog pogleda na zdravlje koji vrijednosti ljudskog života prosuđuje kroz
pojmove zdravlja, te osovljuje zdravlje i osobnu brigu za zdravlje kao moralnu
kategoriju.
Koncept pravde za sve zamijenjen je konceptom zdravlja za sve, a zdravizam se
prihvaća kao državna religija. Bitna je razlika u tome što pravdu ima osiguravati
država, a zdravlje ima osigurati svatko za sebe. Ubrzani rast mediko-industrijskog
kompleksa snažno potpomognut medijima i propagandom uspio je sva područja
ljudskog djelovanja povezati sa zdravljem, a gotovo da i nema čovjeka koji nije
internalizirao koncept zdravizma. Nadalje, široko je usvojen koncept da sve što se
može liječiti, valja liječiti. Uistinu možemo reći da nad nama vlada zakon zdravlja, a
kao posljedica toga politizirani su svi aspekti života, pa i oni najintimniji. Naime,
stručnjaci sve znaju najbolje, pa je najispravnije da oni donose odluke u ime svih nas,
“za naše vlastito zdravlje i dobrobit”. A gotovo sve može se opravdati ako je
“zdravo”, i gotovo sve osuditi ako je “nezdravo”.
Prihvatimo li definiciju medicinskog pisca Petera Skrabaneka da je "život
dugotrajna smrtonosna bolest koja se prenosi spolnim odnosom i koju treba živjeti u
ravnoteži razumnih i nerazumnih rizika", zdravizam tumači da tu "smrtonosnu bolest"
obavezno valja liječiti. Koncept da valja liječiti sve što se uopće može liječiti nije
daleko od: mora se liječiti. Prisilni zdravizam (coercive healthism) uvukao se u pore
društva gotovo posve neprimjetno. Vratimo li se u mislima koju godinu unatrag, u
prvu veliku akciju protiv pušenja u Hrvata, i zavirimo u svoju dušu s pitanjem o
vlastitoj nevinosti, priznat ćemo da vjerojatno nema ni jednog odraslog nepušača u
Hrvatskoj koji nije prigovorio nekom pušaču htijući ga izvesti na pravi put.
Kad se nebriga za svoje zdravlje proglašava nemoralom, do kriminalizacije i
prisile nije daleko. Ljudi nezdravih životnih navika, primjerice, pušači ili debeli, sve

33
češće su zbog toga diskriminirani, primjerice, kod zapošljavanja ili sklapanja
osiguravateljskih ugovora. Sve je više poduzeća koja organizirano šalju svoje radnike
na sistematske preglede uz manju ili veću, vidljiviju ili manje vidljivu prisilu. Ne
treba mnogo mašte da se u bliskoj budućnosti zamisli mediko-policija koja će
naplaćivati globu onima koji nisu na vrijeme popili tabletu, slati sucu za prekršaje one
koji odgađaju mamografiju ili ultrazvuk prostate, a pravo u istražni zatvor svakoga
tko odbije predloženo liječenje ili operativni zahvat.
Pravi posao liječnika nije da provodi edukaciju o životnim navikama koje je
postavila država, niti smije moralno osuđivati i uskraćivati liječenje onima koji su
sami skrivili svoju bolest, niti na bilo koji način prisiljavati pacijenta – čak i za
pacijentovo dobro: liječnik ima raditi posao liječnika, a ne dušebrižnika.
Bit zdravizma čini briga za iskorjenjivanje rizika iz ljudskih života. Površno
gledano, to je liberalni i brižni cilj kojega žestoko brane oni koji se bave zdravstvenim
prosvjećivanjem. No, time je zdravstveni rizik postao politički i moralni koncept.
Rizik je postao ekvivalent grijeha; tko se izlaže riziku, a ima i drugih mogućnosti,
grješan je. Zdravizam je, pak, postao, ako ne religija, a ono čvrsto uvjerenje da je
postizanje i održavanje zdravlja samorazumljivo dobro koje neupitno prihvaća vezu
između proklamiranih "zdravih navika", "zdravog ponašanja" i zdravlja.
Nikad u povijesti ljudske vrste nismo živjeli dulje, bili zdraviji, sigurniji; nikad
naša hrana nije sadržavala manje bakterija i štetnih tvari. Amerikanci jedu genetski
modificiranu hranu već više od desetljeća, no među njima nije primijećena povećana
učestalost ljudi s krilcima, ljuskama ili perajama. Kako je onda moguće da s nikad
većom zebnjom gledamo u svoj tanjur tražeći što je u njemu sve kancerogeno i
opasno po zdravlje, i zašto sa strahom čitamo etikete na omotima s hranom? Čini se
kao da, u nedostatku pravih, izmišljamo strahove i rizike. Poznavanje rizika nije nas
oslobodilo, već učinilo tjeskobnijima. Svaka tjeskoba i strah – primjerice, od smrti,
starenja, bolesti, spolne nemoći – znače više posla i veći profit za mediko-industrijski
kompleks.
Zdravizam nameće tehnicistički koncept tijela kao stroja, koje mora biti redovito i
uredno održavan slično automobilu. To bi bila istina kad bi tijelo uistinu bilo samo
stroj, alat, proizvodno sredstvo. No, tijelo je i sredstvo užitka. Što se desilo s
principom užitka? I zašto se niječe da autodestruktivnost jest sastavni dio ljudske
prirode? Ne tako davno, mjera statusa bila je koliko netko može konzumirati. Danas,
naprotiv, mjera statusa je koliko se netko može ustegnuti od konzumacije. Ljudi koji
se odriču soli, šećera, masti, kofeina i alkohola smatraju se moralnijim i s više vrlina
od onih odanih tim užicima. Zdravistički moralno odricanje od ukusne, ali nezdrave
hrane pouzdano vodi u raj zdravlja, a jedenje nezdrave, slasne i masne hrane vodi u
pakao gdje će se pohlepni grešnici cvrljiti, naravno, u dubokom ulju.
Predanost kojom ljudi u fitness-dvoranama rastežu sprave nalik inkvizitorskim
mučilima, s grčem napora umjesto izrazom zadovoljstva na licu, neodoljivo podsjeća
na vjerski fanatizam: mučenje tijela i odricanje u sadašnjosti radi budućega dobra.
Zadovoljstvo, sreća, radost i ispunjenost postali su sasvim zanemareni kao činioci
zdravlja. Granica između zdravizma i zdravstva veoma je nejasna. Ono što zdravizam
čini tako teško raspoznatljivim od zdravstva jest zanemarivanje činjenice da se pojam
o tome što je zdravo mijenja s vremenom, te da je posljedica društvenog i kulturnog
konteksta. Osim toga, medicinske istine pokvarljiva su roba. Poluživot znanja u
medicini je vrlo kratak, samo pet godina. To znači da je polovica onoga što sad znamo
– sumnjivo, i da će za pet godina biti razotkriveno kao zabluda.
Nažalost, mi sad ne možemo znati koja je to polovica. Zbog toga se ne smije
slijepo uzimati zdravo za gotovo sve što kažu stručnjaci i prenose mediji, već kritički i

34
zdravorazumski. Prava znanost ne izriče svoje tvrdnje sa čvrstim uvjerenjem kao da
su religijske istine. Prava znanost puna je ako, ali i možda. Sve više je ljudi koji ne
razlikujući zdravstvo i zdravizam, sebi strogo uskraćuju sve jestivo, pitko i pušivo, a
na što je pala i najmanja sumnja da je nezdravo, i liječe svako stanje za koje postoji
lijek. Oni mnogo ulažu u svoje zdravlje; nažalost, zdravlje je često jedina stvar koju
time dobivaju.
Život vrijedi toliko koliko se od njega uzima. Zato je zadaća zdravstva ne da
ljudima uskraćuje ugodne stvari koje mogu naškoditi zdravlju, već da im omogućava
da što dulje i sigurnije uživaju u njima.

1. srpnja 2004.

35
REKLAMA JE POLA ZDRAVLJA  
Farmaceutska industrija vodi više računa o vlastitom profitu negoli o zdravlju
potrošača

Žega je, zrak je težak, ubija volju i za razmišljanjem, a kamoli za radom. Znojimo
se, teško dišemo, koža nam je vlažna i topla, žudimo za hladnim napitkom i strujom
svježeg zraka. U ovo vrelo ljetno doba nije teško načiniti ovakav misaoni
eksperiment: zamislimo da radimo u pretoploj prostoriji bez klima-uređaja.
Znojenje, pojačano disanje i jača prokrvljenost kože posljedica su aktivacije
posebnog moždanog centra za održavanje stalne temperature tijela, “hipotalamičkog
termostata”. Sve su to nesvjesni mehanizmi regulacije tjelesne temperature, potpuno
prirodni.
Otkrije li marketinška industrija da na tržištu postoji još neobrađena niska
potrošača koji moraju raditi u pretoplim prostorijama bez klima-uređaja, vještaci u
plemenitoj umjetnosti odvajanja potrošača od njihova novca pobrinut će se da nam
tehnologija i znanost ponude neko drugo rješenje, po mogućnosti bolje od naših
prirodnih.
Što bi nam medikalizacija u ovakvoj prilici preporučila kao pomoć? Recimo,
specijalnu otopinu za brzu nadoknadu vode i minerala izgubljenih znojenjem, ekstra-
djelotvornu hladeću kremu za ublažavanje crvenila kože, ili možda – kao vrhunsko
dostignuće moderne farmakologije - trenutno djelujuću tabletu koja će zavarati
hipotalamički termostat, pa više nećemo osjećati vrućinu kao neugodu, već ćemo
mirno nastaviti sa svojim poslom. Možda bi pomogla i psihoterapija koja bi nas
poučila kako lakše podnositi vrućinu; mnoga zapadna poduzeća plaćaju svojim
radnicima takve tretmane da lakše podnesu stres i neugode na radnom mjestu.
No, nije farmaceutska industrija jedina koja može izvući korist iz novootkrivene
mete medikalizacije, zarađivanja kruha svagdanjeg u znoju lica svoga. Kozmetička
industrija razvila bi nov dugodjelujući antiperspirant koji efikasno i garantirano
zatvara pore na cijelih tjedan dana, a i miriše izazovno za suprotni spol. Uskoro bi se
pojavila cijela paleta raznih mirisnih nota, soft-linija za osjetljivu i nadraženu kožu, te
heavy-duty linija antiperspiranata za prave muškarce, potom i linija znojootporne
dekorativne kozmetike.
Modna industrija također bi imala što reći sa svojim novim tkaninama od super-
hidro-termo-vodljivih vlakana koja ubrzavaju hlađenje i sušenje kože, naravno, u
širokom izboru modela i boja, tako da svatko, ali zaista svatko, može izraziti svoju
osobnost. Izražavanje osobnosti i stava imageom je tako ugodno i lako dostupno uz
najnovije super-hidro-termo-vodljive modne krikove! Naravno – jer izražavanje
pisanjem, glazbom, slikom ili oblikovanjem materijala naporno je i zahtjevno; za
izražavanje imageom dovoljno je ne biti slijep.
Paradoksalno, glavna meta medikoindustrije su relativno zdravi ljudi, budući da
samo oni zarađuju dovoljno da pokriju visoke troškove reklamnih kampanja novih
lijekova. Kad je stanje podložno medikalizaciji jednom otkriveno, marketinške
organizacije analiziraju tržište da utvrde ima li dovoljno potencijalnih pacijenata koje
se može uvjeriti u potrebu za novim lijekom, postotak liječnika voljnih da ga
propisuju, te profit po pacijentu (zarada po receptu pomnožena ukupnim razdobljem
uzimanja lijeka).
Reklamiranje teče na dva kolosijeka: jedan je okrenut liječnicima, a drugi
neposredno pacijentima. Čak 40 posto reklama za lijekove koje se obraćaju

36
zapadnjačkom potrošaču odnose se na samo desetak lijekova - mahom novih, skupih,
potencijalno potrebnih velikom broju potrošača, i koji se uzimaju kroz dugo vrijeme.
Već mjesecima je domaći prostor elektronske pošte zagušen porukama koje
reklamiraju te lijekove. Radi se o lijekovima protiv debljine, impotencije, potištenosti,
alergije, želučanih tegoba, bolova, te povišene masnoće u krvi, dakle stanja za koja se
potrošač ne mora ozbiljno bojati da će od njih ikad ozdraviti.
Dovoljno je otići u bilo koju ljekarnu i osvrnuti se: na sve strane vise, leže i
lepršaju reklame za nove lijekove. Sa reklama se osmjehuju gospođe i gospoda u
mlađoj klasičnoj dobi kojima nitko ne bi dao njihove godine, nasmijani želuci, vesele
prostate, sretne žile i nosevi, razigrana srca i ushićeni bubrezi, koji svoje radosno
stanje postižu zahvaljujući tim i tim novim lijekovima.
Vrlo često uopće se ne radi o novim lijekovima, već o kopijama starih, ili pak o
novim kombinacijama već poznatih lijekova. Od 1035 lijekova koje je američka
Agencija za hranu i lijekove odobrila u razdoblju od 1989. do 2000. godine samo je
trećina njih bila zaista nova, a svi ostali bili su kopije postojećih.
Farmaceutske reklame zaposjele su svekoliki medijski prostor. Podataka za
Hrvatsku nema, no Amerikanci su 1999. samo na televiziji dnevno vidjeli prosječno
devet reklama za lijekove koji se izdaju na recept. Jedna sama reklama nije osobito
moćna, no zbrojeni učinak jest. Kao rezultat, raste pritisak pacijenata na liječnike da
im propišu određeni lijek. U strahu da će izgubiti pacijente, izabrani liječnici koje
fond HZZO-a plaća po glavi pacijenta prisiljeni su udovoljavati im. Pritisak koji na
liječnike vrši farmaceutska propaganda i kojim ih pokušava pretvoriti u svog
neplaćenog akvizitera, priča je za sebe.
Važno je razlikovati informaciju o lijeku od reklame za lijek, budući da reklama
prikazuje samo dobre strane proizvoda, prikraćujući i potrošača i liječnika za punu
istinu. Istraživanje reklama za lijekove u američkim časopisima pokazalo je da 71
posto reklama ne spominje druge moguće načine liječenja, a čak 91 posto reklama ne
daje nikakvu informaciju o uspješnosti liječenja dotičnim lijekom.
Medikalizaciji je potencijalno izložen gotovo svaki vid ljudskog života, a također i
svakodnevne aktivnosti ili ponašanja. Zašto ne i boravak u pretoploj prostoriji, ako
industrija može na tome zaraditi? Primjer zvuči smiješno, ali samo do trena kad se
shvati kolika je moć medikoindustrijskog kompleksa i kakvi se ogromni profiti
postižu medikalizacijom svakodnevice. Jer, roba koju trži vojnoindustrijski kompleks
ili ilegalno tržište droge neusporedivo je jeftinija od proizvoda medikoindustrije.
Lijekovi su postali najskuplje tvari na svijetu, dragocjenije i od zlata. Primjerice,
gram jednog trenutno vrlo popularnog lijeka za postizanje erekcije košta 2380 kuna.
Cijena grama heroina u Evropi je 750 kuna, odnosno 1800 kuna u SAD-u. Ampula
jedne vrste lijeka za liječenje staračke degeneracije mrežnice, koja sadrži 7,5
miligrama aktivne tvari, košta oko 20 tisuća kuna, za što se može kupiti kalašnjikov i
tristo metaka. Usporedimo li cijene ovih lijekova sa cijenama droge i oružja, moramo
zaključiti da se zločin zaista ne isplati, i da je bolje ljubovati nego ratovati.
Ima i lijekova neusporedivo unosnijih od spomenutog afrodizijaka. Jedna vrsta
očnih kapi košta u našim ljekarnama oko 120 kuna. Kako jedna bočica tih kapi sadrži
samo 125 mikrograma aktivne tvari, jedan gram te tvari dovoljan je za proizvodnju
osam tisuća bočica očnih kapi, koje ukupno koštaju 960 tisuća kuna. Gram zlata košta
manje od 80 kuna, što znači da je spomenuta tvar dvanaest tisuća puta skuplja od
zlata. Cijena razvoja novog lijeka sigurno nije mala, pakovanje u bočice i doprema u
ljekarne također koštaju; svejedno, razuman čovjek teško da će pomisliti kako te
kapljice proizvode čovjekoljupci uz neznatnu zaradu.

37
 A što je s pravim bolestima i pravim bolesnicima? Oni su pali žrtvom nečega što
bi se moglo nazvati paradoksom nevidljivog slijepca. Naime, ljudi koji su oslijepili u
starijoj dobi teško se kreću izvan poznatog okruženja vlastitog stana, teško ili nikako
ne čitaju i ne pišu, a i mogućnost zarađivanja veoma im je smanjena. Zbog toga su im
mogućnosti javnog djelovanja veoma sužene, i takvi ljudi postaju na neki način
socijalno nevidljivi. Slično je i s teškim bolesnicima: bolest i liječenje oduzimaju
vrijeme i kvalitetu života, smanjuju mogućnost zarađivanja i javnog djelovanja,
riječju - pasiviziraju bolesnika, pa čak i kad je riječ o utjecaju bolesnika na proces
liječenja ili javnozdravstvenu strategiju borbe protiv neke bolesti. Zašto proizvoditi
lijekove za prave bolesnike koji ih ne mogu platiti?
Kao posljedica toga načina razmišljanja medikoindustrijskog kompleksa nastao je
takozvani jaz 90/10, što znači da je čak 90 posto sredstava u svijetu usmjereno u
istraživanja bolesti od kojih obolijeva samo 10 posto svjetskog stanovništva (bogatog,
dakako), a preostalih 10 posto sredstava troši se na pronalaženje lijekova za bolesti od
kojih obolijeva 90 posto stanovništva. Uostalom, zašto proizvoditi lijekove koji
sasvim izliječe neku bolest, kad ozdravljeni čovjek prestaje biti potrošač?
Učinimo još jedan misaoni eksperiment: zamislimo se rukovodiocem moćne
farmaceutske kompanije za proizvodnju stomatoloških materijala, kome mala
istraživačka tvrtka na otkup nudi patent za jeftini lijek koji trajno liječi ili sprečava
zubni karijes, bolest planetarno raširenu i veoma unosnu. Plombe, navlake, zubne
proteze, stomatološke operacije – sve bi to preko noći postalo gotovo nepotrebno.
Razuman rukovodilac moćne tvornice stomatoloških materijala koji usrdno brine o
njenoj dobrobiti i profitabilnosti neće ni trena dvoumiti i smjesta će otkupiti taj sjajni
patent. Potom će najvjerojatnije iskopati rupu u svom stražnjem dvorištu, smjestiti u
nju patent, zatrpati i dobro paziti da nigdje ne nikne.
Sasvim je moguće da činimo nepravdu medikoindustrijskom kompleksu
pretpostavljajući da je zbog vlastita profita spreman kočiti napredak. Ipak,
medikoindustrijski kompleks ne zalaže se za preventivnu medicinu, dakle onu koja
sprečava pojavu bolesti, već za anticipativnu. Anticipativna medicina bavi se
otkrivanjem ne same bolesti, već rizika kod bolesti nejasnih uzroka i uzrokovanih
većim brojem činilaca, a takve su bolesti, primjerice, dijabetes, kardiovaskularne
bolesti, osteoporoza, karcinom prostate i dojke. Imati rizični činilac nije isto što i
imati bolest. No, traženje rizičnog činioca može biti silno unosno, kao što je,
primjerice, denzitometrija kojom se otkriva osteoporoza, to jest smanjena koštana
gustoća kao rizik za prijelom kostiju i pogrbljenost, te lijekovi protiv osteoporoze.
Pokazalo se da, iako gotovo svaka druga žena starija od 60 godina ima smanjenu
koštanu gustoću, rizik od prijeloma kralježaka kod takvih žena je neusporedivo manji
i iznosi 3,8 posto. Lijekovi za osteoporozu smanjuju rizik prijeloma kralježaka za 44
posto. To zapravo znači sljedeće: učestalost prijeloma je 3,8 posto kod žena koje ne
uzimaju lijek protiv osteoporoze, a učestalost prijeloma kod žena koje ga uzimaju je
2,1 posto. Usporedimo li te brojke, relativno smanjenje učestalosti zaista je 44 posto
(jer 2,1 posto je za 44 posto manji od 3,8 posto), ali apsolutno smanjenje učestalosti
(što je brojka koju dobijemo kad od 3,8 posto oduzmemo 2,1 posto) je smiješno malo
i iznosi 1,7 posto. Smanjena koštana gustoća slab je prognostički pokazatelj rizika za
prijelom, no zato je sjajan prognostički pokazatelj za počimanje uzimanja lijekova
protiv osteoporoze i visok profit proizvođača tih lijekova.
Mamografija je također jedna od tehnologija anticipativne medicine koja je posve
zasjenila stručni pregled i samopregled dojki. Pregled i samopregled dojki mnogo su
jeftiniji, dostupniji, jednostavniji i najmanje jednako pouzdani u ranom otkrivanju
karcinoma dojke kao i mamografija. Kao posljedica bučne medijske kampanje, liste

38
čekanja na mamografiju su beskonačne, a zahvaljujući propagandi koja daje
nepotpunu informaciju o mamografiji čak 99 posto žena koje su radile mamografiju
zna da mamografija može dati lažno pozitivan rezultat. Nažalost, samo 6 posto njih
zna da mamografija može previdjeti karcinom. O opasnostima same mamografije,
naravno, nigdje ni riječi (a to je već druga priča).
Vratimo se našem prvom eksperimentu sa znojenjem. Nesvjesni mehanizmi
regulacije tjelesne temperature jesu djelotvorni, ali neusporedivo je djelotvorniji
svjesni mehanizam regulacije, to jest promjena ponašanja, primjerice, izlazak iz
pretople prostorije. Prečesto zaboravljamo da je promjena ponašanja također temeljni
biološki mehanizam.
Možda netko zaista želi, ili pak mora raditi u pretoploj prostoriji. No, on mora
imati mogućnost izbora: trpjeti vrućinu otpuhujući i znojeći se, uzeti tabletu protiv
vrućine, ili izaći na svježi zrak. A ako odluči uzeti tabletu, mora znati koji su rizici i
opasnosti te odluke. Izbor je bit slobode, a potpuna informacija preduvjet je pravog
izbora.

15. srpnja 2004.

39
VOZI I PUSTI UMRIJETI  

Zašto represivne odredbe novog zakona o prometu ne garantiraju i veću sigurnost na

hrvatskim cestama

“Na domaćem kongresu specijalista socijalne medicine liječnici su se žestoko

sukobili oko izmjena odluke o izdavanju obveznica Republike Hrvatske uz plasman
na domaćem tržištu kapitala.” Budući da su liječnici socijalne medicine mahom mirna
čeljad koja se drži struke i gleda svoja posla, ovakva vijest vjerojatno bi privukla
pažnju javnosti, jer nije vijest kad pas ugrize čovjeka, već kad čovjek ugrize psa. I
zato, kad se u krugovima političara raspravlja o zakonskim mjerama za sprečavanje
prometnih udesa, dakle o javnozdravstvenom problemu – nitko to ne smatra
neobičnim.
Udarna vijest da su proteklog vikenda dva usamljena starca slomila kuk i kičmu
spotakavši se na zgužvani tepih, a jedna starica poginula na loše osvijetljenom
stepeništu sigurno ne bi povećala prodaju novina. I tako su bili stari, tko im je kriv.
No, pogibija mladog motorista, prevrtanje zapaljenog automobila, vatrogasci,
rezanje lima, plava svjetla, vriskovi, krv i rasuti mozak na asfaltu – o, da. To, to... i još
toga! Slijede bezbrojne osmrtnice na kojima će posljednji pozdrav mladom pokojniku
isporučiti cijelo njegovo društvo, uključivo i Ducu, Peru, Fifija, Mucku, Jacu, Agija,
Njofu, Kreleta i Šegija. Potom, tople ljudske priče o poginulima, ispovijedi ucviljene
obitelji, iznevjerene nade i uništena budućnost; zagipsani preživjeli suputnik na
traumatologiji redovito ispovijeda: “Još ne mogu vjerovati da ih zaista nema”...
Američki liječnici socijalne medicine pedantno su analizirali novinske napise o
gotovo 300 smrtonosnih prometnih udesa i usporedili ih sa oko 1000 opisa prometnih
nezgoda iz nacionalnog registra takvih udesa (Inj Prev 2004;10:149). Njihovo je
istraživanje pokazalo da su novine u 90 posto slučajeva označile i osudile krivca, no
rijetko su izvještavale o upotrebi sigurnosnih pojaseva, o značaju sigurnosnih mjera, o
opasnosti neiskustva vozača i vožnje pod utjecajem alkohola. Riječju, novine su
najradije pokrivale priče u kojima je vozač preživio kako bi ga mogle okrivljavati,
prikazivale su smrtonosne udese kao drame s pričom o žrtvi i zločincu, i propuštale da
prenesu poruku o mogućnostima prevencije udesa. Time su novine izmjestile
prometne nezgode iz konteksta javnog zdravstva i postavile ih kao probleme
pojedinaca.
Prolistamo li crne kronike domaćih novina, uvjerit ćemo se da je pristup temi
prometnih udesa posve jednak onome američkih novina, da su poruke o mogućnosti
prevencije udesa rijetke, a o značaju sigurnosnog pojasa gotovo ni riječi. A moralo bi
biti drugačije, jer novine nemaju isključivu zadaću da vlasniku donesu profit, već
imaju i određenu društvenu funkciju.
Politika se laća medicine obično samo kad se uzburka mnogo osjećaja, a prometni
udesi ih zaista burkaju. No, i ono što prethodi udesu prepuno je osjećaja.
Sjajni crni motorkotač s kromiranim cijevima: zvijer među nogama vozača, gola
snaga, brzina, sloboda, moć, adrenalin, afrodizijak, potencija... A tek sportski coupe
cabriolet? Ili crna limuzina zatamnjenih stakala? Kad oni koji su donijeli novi zakon o
prometu nabavljaju nova službena vozila, obično ne biraju udobne obiteljske
automobile niže srednje klase s petero vrata i u pastelnim bojama, naprotiv; čak ni
službene limuzine ne služe isključivoj svrsi da putnika prevezu s točke A u točku B. A
automobili bi trebali služiti prvenstveno tome – prijevozu.

40
 No, tako je kako je; automobil je snažna emocionalna poruka koju vozač upućuje
o sebi. Automobil je teritorij, utvrda, personifikacija, projekcija. Automobil pokazuje
društveni status, materijalne prilike, uspjeh, životni stil, individualnost, mladost duha,
dio je imagea, mamac za žene. Vožnja automobila daje nenadmašni osjećaj slobode,
nezavisnosti, nesputanosti, radosti, užitka, životnosti – tim više što je vožnja brža.
Nakon radnog tjedna na dosadnom i iscrpljujućem poslu popiti čašicu-dvije za
opuštanje, sjesti za upravljač, turirati moćnu mrcinu pod haubom, pa nagaziti gas –
ima li ljepšega?! Uz vozača sjedi njegova družica ili najbolji prijatelji, ugođaj je
sjajan, pomalo natjecateljski. Jer, svi ostali automobili koji gmižu cestom i zbog kojih
se ne može brzati koliko bi se htjelo, ograničavaju slobodu i zazivaju na takmičenje.
Takvim pretjerano opreznim cestovnim gmizavcima valja pokazati gdje im je mjesto -
zato je Bog stvorio ubacivanje u drugu kolonu bez žmigavca, prolijetanje kroz crveno
svjetlo na semaforu, vožnju s najmanjim mogućim razmakom, pretjecanje kolone, a
nadasve, prije i iznad svega: gas, gas, gas.
Jeste li ikad vidjeli reklamu za automobil zarobljen u prometnoj gužvi? Sve
reklame za vozila prikazuju ih kako slobodno jure praznom cestom ili slobodnom
prirodom, dosižu planinske vrhunce, donoseći vozaču radost i smirenost djelotvornije
od joge i zen-budizma. Uz tako reklamirano vozilo kupuje se i ideja: ovo nikad neće
biti zarobljeno drugim vozilima, ovo je napravljeno da pobjeđuje prostor i vrijeme.
Novi zakon o prometu donesen je jer je broj prometnih udesa velik, pa se
zaključilo da je zakon kao instrument sigurnosti u prometu loš. Logika odgovara ovoj:
muzika je loša, dakle – mijenjajmo instrumente. Ne treba biti sluhist da bi se znalo da,
kad je muzika loša, valja mijenjati muzičare.
U čemu je zapravo problem velikog broja prometnih udesa u nas i kako ga
smanjiti? Jedno drugo istraživanje sasvim drugog zdravstvenog područja vrlo jasno
ilustrira problem vožnje u Hrvata. Radi se o Seksualnom zdravlju Zagrepčana 2003,
istraživanju koje je pokazalo da je, među onim muškarcima koji imaju neki spolni
problem, najčešći problem prerane ejakulacije, što će reći – prevelika brzina zbog loše
samokontrole. Hrvati voze prebrzo i s lošom samokontrolom. Riječju: Hrvati su loši
vozači. Dokaz? Hrvati pogibaju u prometnim udesima pet puta više nego u Švedskoj.
Biti dobar vozač u nas još uvijek znači voziti brzo i vješto se izvlačiti iz škara.
Broj prometnih udesa smanjit će se tek onda kad “voziti dobro” za većinu vozača
bude značilo voziti oprezno, poštovati prometne znakove, propise i ograničenja,
vezati se pojasom, davati prednost, strpljivo čekati u koloni, dozvoliti drugima da se
uključe u kolonu. Dakle, vozači moraju promijeniti ponašanje i voziti bolje, to jest
sigurnije. Promjene ponašanja, dakle promjene u glavama vozača, ne dešavaju se
preko noći, niti se mogu narediti zakonom. Kazna i prisila, uostalom, nisu
najdjelotvorniji način za promjene ponašanja – o tome može svjedočiti svaki roditelj,
a i bezbrojna psihologijska istraživanja pokazuju da je pozitivna motivacija,
primjerice – očekivanje pohvale ili nagrade, djelotvornija i dugotrajnija od negativne
motivacije kao što je strah od kazne.
Uostalom, dobar temeljni alat za provođenje pozitivnih promjena u ponašanju
vozača postoji, a to je, među ostalima, i Svjetski izvještaj o prevenciji ozljeda u
prometu koji je Svjetska zdravstvena organizacija objavila 2004. godine i dostupan je
na web-adresi http://www.who.int/entity/world-health-
day/2004/infomaterials/world_report/en/summary_en_rev.pdf. U tom programskom
dokumentu na šezdesetak je stranica opisano kako se izgrađuju nacionalne strategije
za smanjenje broja prometnih udesa.
Jedna od preporuka koje daje SZO jest stvaranje preventivnih mjera u skladu s
lokalnom kulturom i običajima. Kako hrvatska kultura prihvaća umjereno uživanje

41
alkohola u društvu, takozvano socijalno pijenje, a alkohol je čak i dio kršćanskih
obreda – nema smisla uvoditi zakon o nula promila alkohola u krvi, koji je primjeren i
provediv, primjerice, u zemljama u kojima je islam državna religija. Zašto donositi
zakon kojega se gotovo nitko ne može i ne želi pridržavati? Dobar zakon mora
kodificirati i osiguravati poštovanje minimuma moralnih normi, a ne biti stroži od
njih.
Uostalom, nula promila alkohola u krvi je, biološki gledano, gotovo nemoguće
postići zato što naša krv normalno sadrži malu količinu alkohola iz “domaće
proizvodnje”. Naime, bakterije koje su normalno prisutne u crijevima svakog čovjeka
izazivaju različite vrste vrenja probavljane hrane, pri čemu nastaje i alkohol. Zato je u
krvi svakog čovjeka uvijek prisutna neka doza alkohola, iako veoma niska. Taj
alkohol ima i određenu metaboličku ulogu; primjerice, ljudi u čijim crijevima nastaje
vrlo malo alkohola skloniji su depresiji.
Paradoksalno, upravo voćni sokovi i zrelo voće – uobičajena okrepa savjesnih
vozača na dužoj vožnji – potpomažu alkoholno vrenje u crijevima i podižu
koncentraciju alkohola u krvi. Stoga bi bilo uputno da se uz zakon o nula promila
alkohola objavi i knjižica s dijetom za vozače, koja alkohol u krvi drži u zakonskim
granicama.
Međutim, izvještaj SZO nigdje ne kaže da je razvijanje strategije smanjivanja
prometnih udesa isključivo stvar politike i zakonodavstva. Prevencija smrtnosti i
ozljeđivanja u prometu jest domena javnog zdravstva i socijalne medicine, i medicina
je ta koja treba graditi strategiju prevencije. Zakonodavci, policija i mediji imaju
zadaću podupirati i provoditi tu strategiju. Ne smije se dopustiti da jak emocionalni
naboj koji prati prometne udese to poremeti, i da se visoko specijaliziranog
medicinskog posla poduhvate oni koji ga ne znaju raditi.
Zbog takvog površnog pristupa ozljeđivanje u prometu istrgnuto je iz konteksta
ozljeđivanja kao velikog javnozdravstvenog problema. Jedna ministrica u toj
površnosti ide tako daleko da ga izmješta u područje populacijske politike. Da
liječnici socijalne medicine nisu uistinu pitoma i trpeljiva čeljad, njena izjava da je
“zakon o sigurnosti u prometu dio populacijske politike” izazvala bi lavinu njihovih
tužbi za duševne boli.
Druga njena izjava, da bi “trebalo razmotriti i radno vrijeme kafića, disko klubova
i drugih mjesta gdje se mladi okupljaju”, pokazuje stupanj razumijevanja svog posla
zbog kojeg bi svaki liječnik socijalne medicine dobio premještaj na manje zahtjevno
radno mjesto. Posao visokog činovnika u državnoj upravi nije da mladim ljudima
ograniči slobodu i zabavu, već da je osigura, primjerice, organiziranjem boljeg javnog
prijevoza ili jeftine taksi-službe vikendom za mlade. Uostalom, kad bi mladi ljudi
imali dovoljno novca i pristupačnih načina kvalitetne razonode, sigurno ne bi sjedili u
kafićima, već bi radije jedrili i igrali polo. Ograniči li im se večernja zabava u
kafićima, jedino što im preostaje jest tzv. “sirotinjska zabava”, koja svakako jest dio
populacijske politike.
Osim što izazivaju strahovitu ljudsku patnju, izbježive ozljede su ogromno
financijsko opterećenje za naš ionako prenapregnuti zdravstveni sustav. Primjerice,
HZZO samo u Rijeci godišnje isplati preko milijun kuna za liječenje malih ozljeda
oka koje su nastale zbog nenošenja zaštitnih naočala naređenih propisima o zaštiti na
radu. (CMJ 2004;45:314). Projicirano na ukupni broj stanovnika u zemlji, radi se o 15
milijuna bačenih kuna godišnje. Radi lakšeg predočavanja značaja te sume za
zdravstvo, evo usporedbe: za 15 milijuna kuna može se kupiti 250 tisuća kutija
lijekova, budući da kutija lijeka u nas prosječno košta oko 60 kuna.

42
 No, cijena liječenja jedne male ozljede oka beznačajna je prema cijeni liječenja
stradaloga u prometnom udesu. Za složenu operaciju slomljene natkoljenice HZZO
plaća 28 tisuća kuna, a ukupni trošak liječenja jednog ozljeđenika s višestrukim
prijelomima može iznositi i preko 150 tisuća kuna. Takvi ozljeđenici, nažalost, ne
zanimaju medije; invalidska kolica nisu osobito glamurozno vozilo.
Mjesto nastanka najvećeg broja ozljeda u Hrvatskoj nisu ceste, već kuće. Projekt
za nadzor i sprečavanje ozljeda u riječkoj regiji kojeg vode dr. Fred Zeidler i dr.
Henrietta Benčević pokazao je da čak 38 posto od broja ukupno ozlijeđenih nastrada u
vlastitom domu, a u prometu 34 posto. Pad je uzrok 62 posto ozljeda u kući. Često se
radi o starim ljudima koji su zapeli za nepričvršćeni rub tepiha, spotakli se zbog
derutnih papuča, ili su, štedeći struju, pali u mraku na putu do kupaonice. No, takve
priče ne bude žestoke emocije, ne prodaju novine niti donose političke bodove.
Preventivna medicina je domaćički posao: vidi se samo kad se ne obavi, i ne
donosi nikakvu slavu. Visoka učestalost prometnih udesa samo je vrh ledenog brijega
tihe epidemije ozljeda koja hara Hrvatskom, a nastala je zbog zanemarivanja
prevencije.
Novi zakon o sigurnosti u prometu donijet će samo privremeno poboljšanje
sigurnosti zato što je neprovediv, a time lošiji od prethodnog. Primjer sa izbježivim
ozljedama oka koje nastaju zbog nenošenja obaveznih zaštitnih naočala dokazuje da
nije problem u instrumentima, to jest sadržaju zakona, već u muzičarima – dakle
onima koji ga trebaju provoditi.
No, još važnije od toga je navesti ljude da zakon internaliziraju, da on postane dio
njihovog osobnog morala. Manje kaznom, a više propagandnim i odgojnim metodama
promjenama ponašanja, vozače se mora uvjeriti da automobil prvenstveno služi za
stizanje iz točke A u točku B, te da nije prostor afirmiranja osobne slobode i
individualnosti, u što ih uvjeravaju reklame. Vozači moraju naučiti voziti zajedno s
brojnim drugim vozačima, a ne protiv njih.
Kako uvjeriti vozače da je zakon za njihovo dobro? To zna ona mirna čeljad koja
se drži struke i gleda svoj posao, a na kongresima socijalne medicine ne raspravlja o
fiskalnoj politici, već o prevenciji ozljeda. Mnogi od te čeljadi posvetili su prevenciji
ozljeda cijeli svoj radni vijek. No, njihov glas zaglušen je anticipativnom medicinom,
medikalizacijom, medijskom drekom i politikantstvom. Želimo li zaista suzbiti
epidemiju prometnih udesa, saslušajmo liječnike u javnom zdravstvu i socijalnoj
medicini, i omogućimo im da obave svoj posao: da objasne hrvatskim vozačima da su
loši, te da ih nauče kako da budu dobri vozači.

22. srpnja 2004.

43
KATRAN I PERJE
Prije negoli razmotrimo podatke o ptičjoj gripi, osvrnimo se na suhe brojke o
smrtnosti od boleština od kojih je strepio ili strepi cijeli razvijeni svijet.
Sjećate li se paničnog straha od AIDS-a na Zapadu? U zapadnoj je i središnjoj
Evropi od AIDS-a prošle godine umrlo oko 6500 ljudi. U Evropi je iste godine od
drugih uzroka umrlo ukupno oko šest milijuna ljudi. Od 1985. do 2004. u Hrvatskoj
su od AIDS-a umrle 122 osobe. U istom razdoblju u Hrvatskoj je od drugih uzroka
umrlo oko pola milijuna ljudi. Strah od AIDS-a u Hrvatskoj je očito još veoma
prisutan: lani je u Hrvatskoj učinjeno više od 175000 testiranja na virus HIV-a, od
čega su pozitivna bila samo 104 testa.
Sjećate li se straha od kravljeg ludila? Tamanjenja stada goveda, straha od junećeg
odreska? Od Creutzfeldt-Jacobove bolesti - koja ima više uzroka, a jedan je od njih i
virus kravljeg ludila - u svijetu je od 1993. do danas umrlo oko 5700 ljudi. U istom je
razdoblju u svijetu od drugih uzroka umrlo ukupno oko 700 milijuna ljudi.
Sjećate li se straha od SARS-a, otkazivanja avionskih letova, zaštitnih maski na
licima avionskih putnika? Od 2002. godine od SARS-a je u svijetu oboljelo 8400
ljudi, od toga je umrlo njih 800. Iste godine u svijetu je od drugih uzroka umrlo
ukupno oko 55 milijuna ljudi.
Znate li koliko ljudi u SAD godišnje umre od medicinske greške? Naravno da ne
znate: eto, 98 tisuća, to jest, upravo dvostruko više negoli od AIDS-a.
A koliko ljudi godišnje u svijetu umre od hepatitisa B? Nemate pojma? E pa, evo
vam brojke: najmanje pola milijuna.
A sad pitanje za 64 tisuće kuna: znate li koliko ljudi godišnje pogine u prometnim
nezgodama? Kako ne znate? Zar se nikad ne vozite automobilom? A, vozite se...
Onda, eto vam brojaka: svake godine u svijetu u prometnim nezgodama pogine 1,2
milijuna ljudi, a ozlijedi se njih 50 milijuna.
Idemo dalje: od 1997. godine od ptičje gripe obolio je 121 čovjek, svi u Aziji; od
toga su 62 umrla: ne 620, ni 6200, ni 6200, već šezdeset i dvoje. Znate li koliko je
ljudi u tom razdoblju u svijetu umrlo od obične gripe? Oko 4 milijuna ljudi.
I konačno, znate li kako se prenosi ptičja gripa? Glavni način prenošenja ptičje
gripe jest udisanje izmeta, pijenje krvi i jedenje svježeg mesa zaražene ptice. Uopće
se ne prenosi sa čovjeka na čovjeka, već samo sa ptice na čovjeka.
Razuman bi čovjek, znajući brojke i osnovne činjenice o ptičjoj gripi, umovao
ovako: «U redu, neću snifati ptičji izmet u prahu, okanit ću se omiljenog voodoo-
obreda s pijetlovom krvi, i sve će biti O.K.» Zaista, opasnost od epidemije ptičje gripe
je zanemariva, dok je opasnost od stradavanja u prometnom udesu znatna – u
Hrvatskoj godišnje tako pogine oko 700 ljudi.
Zašto strepimo od mutacije virusa ptičje gripe, a u automobil sjedamo bez
smrtnog straha, iako je vjerojatnost da poginemo u prometnoj nesreći mnogostruko
veća negoli da umremo od ptičje i svinjske gripe, SARS-a, kravljeg ludila i AIDS-a
zajedno? Zašto se više bojimo ove izmišljene opasnosti nego stvarne? Jer, opasnost od
ptičje gripe posve je imaginarna, kao što je bila imaginarna opasnost od SARS-a, za
koji se od početka znalo da ima jednaku smrtnost kao i gripa, to jest, da umire oko 3,5
posto oboljelih.
Dakle, zašto se toliko bojimo imaginarne smrtne opasnosti od ptičje gripe? Zašto
tako krivo procjenjujemo razinu opasnosti od tajanstvenih virusa?
Prvi razlog krivog procjenjivanja razine opasnosti jest nedostatak iskustva sa
strahom od ptičje gripe. Samo izvorište ptičje gripe, baš kao i izvorište SARS-a,

44
azijski kontinent, egzotično je i tajanstveno; daleke zemlje u kojima su 62 čovjeka
umrla od ptičje gripe - Indonezija, Vijetnam, Tajland i Kampućija – to su strane i
nepoznate kulture.
O virusu se malo zna, a mediji silno naglašavaju opasnost mutacije koja bi mogla
izazvati epidemiju. Cijelu istinu o toj smiješno maloj opasnosti u Hrvatskoj zna tek
pedesetak stručnjaka, no njihov glas razuma zagušen je plimom katastrofičarskih
medijskih izvještaja, predviđanja broja žrtava i scenarija širenja bolesti, kraj kojih
Hitchcockove «Ptice» zaista djeluju kao mačji kašalj. Nemajući ni pravog iskustva ni
prave informacije o virusu, javnost je prepuštena strahu od nepoznatog. Nepoznatog
se bojimo jer ono što nije definirano ne može se kontrolirati. Moglo bi biti ovako ili
onako, ali katastrofične prognoze ukazuje na gore od lošeg. Strah od stradavanja u
prometnom udesu ili strah od smrti kao posljedice pušenja racionalizirani su i
omeđeni sklopom naših ranijih iskustava, obrazovanja i prosuđivanja, dakle, možemo
ga kontrolirati.
Učestalost, količina i sadržaj medijskih informacija veoma doprinose krivoj
procjeni realne opasnosti. Primjerice, strah od aviona traje samo za kratko vrijeme
prije leta i za vrijeme samog leta, to jest, samo dok traje podražaj koji izaziva strah.
No, bombardiranje napisima o potencijalno smrtonosnoj ptičjoj gripi stalno proizvodi
podražaj koji izaziva strah. Strah je utoliko jači što se više ponavlja podražaj koji ga
izaziva, jer je, uči nas psihologija, ponovljena trauma gora od prve traume, a odgovori
na ponovljenu traumu sve su žešći – u ovom slučaju: strah od smrtonosne zaraze biva
sve jači, a sposobnost da se racionalno «smjesti» intenzitet opasnosti sve je manja.
Osim toga, strah od ptičje gripe pada na plodan teren već pripremljen strahovima od
AIDS-a (sjetimo se samo sramnih događaja oko polaska u vrtić i školu HIV-
pozitivnih djevojčica Ele i Nine!), kravljeg ludila i SARS-a, jer svi ovi strahovi imaju
sličan karakter i simboliku. Strah od bolesti veoma je snažan strah – bolest je nemoć,
a u nemoći gubimo kontrolu, moramo se prepustiti.
Senzacionalistički izvještaji naglašavaju da je ptičja gripa neizlječiva, da je
smrtnost visoka, te da se ne može spriječiti njezino širenje preko državnih granica
doletom divljih ptica. Time se potiče strah od smrti, a taj je strah najiskonskiji i
najsnažniji strah uopće. Ovakve su bolesti noćna mora prosječnog potrošača i najslađi
san farmaceutske industrije. Jer, čovjek prožet strahom od smrti, bolesti i nepoznatog,
sjajan je kupac: kupovat će i gutati sve informacije koje će mu umanjiti strah i
tjeskobu, kao i sva sredstva kojima može smanjiti opasnost po zdravlje i život. A na
tržištu, gle čuda, ima zaliha lijekova koji smanjuju tu opasnost, po cijeni od tričavih
stotinu dolara za kutijicu, a za sezonu-dvije isteći će im rok valjanosti.
Uzgred, ima naznaka da ti lijekovi povećavaju rizik od mutacije virusa u opasniji
tip, a ni sva cjepiva nisu bezazlena. Prije 30 godina, usljed straha od svinjske gripe, u
SAD je proveden veoma opsežan program cijepljenja ljudi. Epidemija, naravno, nije
buknula, no zato je ostalo pet stotina nesretnih žrtava paralize usljed sindroma
Guillain Barre prouzročenog cjepivom (JAMA 2004; 292:2478).
I dok farmaceutska industrija trlja ruke pripremajući se za razvoj cjepiva protiv
ptičje gripe, što savjetovati dok ga ne stavi na tržište? Perite ruke, kišite i kašljite u
maramicu, jer to sprečava širenje drugih ozbiljnih bolesti, mnogo češćih od ptičje
gripe. I nadasve, ne dajte da vam ptičja gripa zarazi zdrav razum. Jer, jedino čega se
zaista treba bojati jest strah.

3. studenoga 2005.

45
ALICA U ZEMLJI UDESA  
Što zaista znamo o fenomenu pedofilije

“A što znači 'hrikati'? E, 'hrikanje' je nešto između urlanja i zviždanja s nešto malo
kihanja u sredini. Jednom ćeš možda čuti, tamo u šumi, i onda ćeš točno znati što
je...” O hrikanju je u Alici s onu stranu ogledala pisao britanski matematičar i dječji
pisac Lewis Carroll. Caroll, pravim imenom Charles Lutwidge Dodgson, upoznao je
Alicu kad joj je bilo četiri godine. Mnogo je vremena proveo u srdačnom druženju s
Alicom, učio ju igrati šah, fotografirao je, a priče koje je za nju smišljao uobličio je u
dvije knjige o Alici koje pripadaju u sam vrh dječje književnosti. Bio je neženja, no
vodio je živahnu prepisku s mnogim djevojčicama. Također ih je veoma rado i često
fotografirao. Naime, Lewis Carroll bio je pedofil.
Pedofilija je, kako prikazuju mediji, rastući problem, a ono što je od pedofilskih
djela otkriveno samo je vrh ledenog brijega tog organiziranog zla i užasa. Čini se da je
svima sve jasno u vezi s pedofilijom: policija se ubrzano priprema da suzbije rastući
val pedofilije; pravosuđe zahuktava zamašnjak pravde, postrožuju se zakoni koji
policiji daju veće ovlasti u lovu na pedofile i postrožuju kazne za počinioce; mediji
razotkrivaju pedofilske lance i mreže; roditelji strepe; nesigurnost pred tim rastućim
zlom raste. Ali, što zaista znamo o pedofiliji? Nažalost, ne mnogo više nego o
hrikanju.
Uzrok pedofilije nije poznat, no ustanovljeno je da su mnogi pedofili i sami imali
sličnih iskustava dok su bili djeca. Nije poznata čak niti učestalost pedofilije. Znanost
se vrlo malo bavila pedofilijom: dosad je o pedofiliji objavljeno samo nekoliko stotina
znanstvenih radova, što je neobično mali postotak od preko 14 milijuna
biomedicinskih radova objavljenih od 1950. do danas.
Nema niti jedne ozbiljne studije koja bi utvrdila učestalost pedofilije među
kažnjenima za spolno nasilje nad djecom, niti je poznata učestalost pedofilije u općoj
populaciji. O učestalosti pedofilije može se zaključivati samo indirektno, na osnovi
zastupljenosti pedofilskih sadržaja u pornografskom materijalu, a taj je udio manji od
jedan posto. Sudeći po tome, radi se o vrlo rijetkoj sklonosti. Međutim, prisutna je na
svim zemljopisnim širinama i u svim povijesnim razdobljima. Kako god bilo, policija
nigdje u svijetu ne zna koliko ima pedofilije, ali zna da joj trebaju još šire ovlasti i još
više sredstava za borbu protiv nje.
Mnogo se više pedofilijom bavila umjetnost, kako likovna (Picasso), tako i
književna, primjerice, Nabokovljeva Lolita, Pohvala pomajci Marija Vargasa Llose,
Smrt u Veneciji Thomasa Manna. Romantičarski pjesnik Novalis bio je smrtno
zaljubljen u dvanaestogodišnju Sophie von Kühn koja ga je nadahnula za neke od
najsnažnijih stihova tog vremena. Stanoviti znanstveni uvid u pedofiliju daje jedan od
izvještaja Shere Hite, The Hite Report on the Family – Growing Up Under Patriarchy.
Nije poznato da se koji od domaćih policajaca duha pobunio protiv Šimunovićevog
Alkara, obavezne lektire hrvatskih osnovnih škola, u kojoj se veličaju
četrnaestogodišnje nevjestice dvostruko starijih patrijarhalnih ženika. U tom svjetlu
gledano, jasno je da je pedofilija kakvu oslikavaju mediji i policija, socijalna
konstrukcija.
Uopće, malo toga u vezi s pedofilijom je crno-bijelo kako nam pokušavaju
prikazati mediji i glasnogovornici struktura moći. Prije svega, mnogo je zbrke oko
dobi djece i “djece” čije su slike navodni pedofili skidali sa Interneta. Donedavno je u
SAD-u bilo kažnjivo i prometovanje fotomontaža pedofilskog sadržaja. Zakon

46
zabranjuje obnažene slike osoba mlađih od 18 godina, pa su neke optužbe za
pedofiliju podizane na osnovi slika koje prikazuju poprilično razvijene tinejdžerke,
dok su predmet žudnje pravih pedofila samo djeca prije puberteta, to jest nerazvijenih
sekundarnih spolnih oznaka. Tu se, dakle, radilo o “pedofiliji” kako ju je definirao
zakon, a ne znanost.
Iako zakon zabranjuje obnažene slike osoba mlađih od 18 godina, stupanje u brak
i privola za spolni odnos mogu se dati znatno ranije. Primjerice, punoljetnost se u
Hrvatskoj, kao i većini evropskih zemalja, stječe u osamnaestoj, brak je moguće
sklopiti u šesnaestoj, a dati privolu na heteroseksualni odnos u četrnaestoj godini. U
Španjolskoj i Portugalu dob privole je 12 godina. Dvanaesta godina je i prosječna dob
u kojoj u Evropi počinje pubertet. No, danas nisu rijetkost djevojčice koje prvu
menstruaciju dobivaju u devetoj godini, da bi već u desetoj imale ženstveno
oblikovana tijela. Prije samo 160 godina pubertet kod djevojčica u Velikoj Britaniji
počinjao je u sedamnaestoj, a kod dječaka u osamnaestoj godini. U antičkoj Grčkoj
poželjna dob nevjeste bila je petnaest, a ženika trideset godina.
Osim biološkog postoji i socijalno djetinjstvo koje je, uslijed dugotrajnosti
školovanja, danas duže no ikad, pa su često mladi ljudi još ovisni o roditeljima u dobi
koja je veoma daleko od dječje. Primjerice, medicinar je zarobljen u položaju
socijalnog djetinjstva sve do svoje prve plaće koju će dobiti najranije u dvadeset petoj
ili šestoj godini. No postoji i druga krajnost: deseci tisuća djece koja širom Azije
proizvode jeftinu sportsku opremu u “znojilištima” (engl. sweatshop), tvorničkim
pogonima s neljudskim radnim uvjetima, bez sredstava zaštite na radu, izložena
svakovrsnom zlostavljanju – pa i spolnom, lišena školovanja, s mizernom nadnicom
koja pokriva jedva 70 posto osnovnih životnih potreba – takva djeca jedva da su ikad
imala nešto što se može zvati djetinjstvom, dok dječju nevinost moraju izgubiti vrlo
rano žele li opstati.
Svjetski poznate marke sportske opreme vješto su izbjegle formalno povezivanje
sa zlostavljanjem djece i eksploatacijom dječjeg rada tako što postoje samo kao tvrtke
za marketing, a ne i proizvodnju sportske opreme. Tako je, primjerice, najpoznatija
svjetska marka sportske oprema izbjegla da je se formalno poveže sa "znojilištima" u
kojima radi nevjerojatnih 350 tisuća žena i djece. U svijetu je preko 250 milijuna
djece prisiljene da rade kako bi preživjela. Svakako bi bilo zanimljivo istražiti koji
postotak kiber-policajaca zaposlenih na lovu na Internet-pedofile nosi tenisice
proizvedene dječjim ručicama. A teški dječji rad nije mnogo drukčiji od spolnog
zlostavljanja djece: oboje su nasilje.
Jesu li svi pedofili isti? Ni tu nema ničega crno-bijelog, već široka siva skala s
mnogo tonova. Upravo izvještaj Hiteove opisuje, među ostalim, veze pedofila s
djecom u početku puberteta koje su bile ispunjene ljubavlju i poštovanjem prema
djeci, uz puno uvažavanje djetetovih želja i ograničenja u spolnom kontaktu. Veza se
spontano gasila kako se dijete približavalo zrelosti, a dijete je iz nje izašlo sačuvavši
vrlo lijepe uspomene. Nema razloga sumnjati da postoje pedofilske veze koje ne
oštećuju dijete; javnost doznaje samo za one gdje je pedofil (ili “pedofil”) nad
djetetom počinio nasilje. Jedna od takvih, društveno dobro prihvaćenih pedofilskih
veza, bio je brak pjevača Jerryja Lee Lewisa sa trinaestogodišnjakinjom Myrom Gail.
Određeno svjetlo na pedofiliju baca tipologija Grotha i Birnbauma, koja na osnovi
količine i vrste veza s djecom razvrstava pedofile u šest osnovnih tipova: od
interpersonalnih - koji žele opću, a ne spolnu vezu s djetetom - kakav je bio Lewis
Carroll, do sadističkih koji imaju malo kontakata s djecom, ali im nanose velike
tjelesne ozljede.

47
 Najčešća meta pedofila su djeca od sedme do dvanaeste godine. Kako učestalost
pedofilije nije poznata, teško je govoriti o učestalosti pojedinih tipova pedofilije. No,
zločini koji se mogu pripisati sadističkim pedofilima zaista su velika rijetkost, što daje
razloga vjerovati da većina pedofilskih sklonosti ostaje suspregnuta moralnim
kočnicama, u granicama žudnje i fantazmi. Nema dokaza da su pedofili koji uživaju u
pedofilskim sadržajima na Internetu potencijalni zlostavljači djece. Policija, međutim,
anticipira, pretpostavlja pedofilski zločin, umjesto da ga sprečava. Sprečavanje
zločina jest uspjeh, pretpostavljanje zločina pak nije.
Je li pedofilija zaista u porastu? Malo je vjerojatno da učestalost jedne spolne
sklonosti može porasti u samo nekoliko godina, pa čak i decenija; spolni je nagon
ipak nešto iskonsko, oblikovano evolucijom, a za evoluciju ni stotinu generacija ne
znači gotovo ništa. Učestalost pedofilije po svoj prilici nije porasla, no zato jest ono
što država definira kao pedofilsko ponašanje. Tako definirana pedofilija u velikoj je
mjeri socijalna konstrukcija u kojoj se isprepleću ekonomski, biološki i kulturalni
činioci.
Stariji čitatelji sjetit će se da je prije tridesetak godina namjernik mogao ući u bilo
koju gostionicu i zamoliti čašu obične vode. Danas takvo nešto rijetko kome pada na
pamet, budući da ugostitelji tu istu vodu prodaju u plastičnim bocama trideset puta
skuplje i prijekim okom gledaju na žedne škrtice. Tih je godina bilo uobičajeno
pomilovati nepoznato dijete i pohvaliti njegovu ljepotu ili umiljatost. Danas je
nezamislivo fotografirati tuđe dijete, a kamoli staviti na nj ruku ili ga osloviti.
Savjesni građani će samog čovjeka koji na plaži ili dječjem igralištu promatra dječju
igru vrlo brzo prijaviti najbližem pozorniku. Više nikome nije prva misao da se radi o
udovcu bez djece ili naprosto čovjeku koji promatranjem dječje igre nastoji prizvati
uspomenu na vlastito djetinjstvo i bezbrižnost, već o pedofilu – grabežljivcu.
Općenito, usamljen čovjek pobuđuje sumnju; danas biti sam postaje društveno
neprihvatljivo (no, to je već druga priča).
Slično je bilo sa iskorjenjivanjem spolnog zlostavljanja na radnom mjestu u SAD-
u prije dvadesetak godina, koje se na kraju pretvorio u lov na vještice, pa su neki
muškarci, u strahu od optužbe, izbjegavali čak i voziti se u liftu sami s kolegicama s
posla.
Između pedofilije i spolnog nasilja nad djecom ne stoji znak jednakosti. Kažnjivo
je samo ono što je počinjeno, dakle spolno nasilje nad djecom, ali ne smije se
kažnjavati pedofilska žudnja koja nije ostvarena i koju od ostvarenja štite moralne
kočnice. Eksplozija kulturne i moralne panike oko predatorske pedofilije i pedofilskih
mreža koju izazivaju mediji uz pomoć glasnogovornika institucija moći uvelike je
pretjerana. Interes medija u tome je jasan – bolja prođa njihove robe. Ni interes
institucija moći nije osobito tajanstven, one ga jasno iskazuju kroz medijske nastupe
svojih glasnogovornika, a taj je discipliniranje Interneta i demonstracija moći u
domeni tog najdemokratskijeg i najslobodnijeg medija.
Na djecu smo svi osjetljivi, i nije bilo teško postići opći konsenzus da ih se zaštiti
od grabežljivaca, budući su sama djeca u tome nemoćna. Što pedofilskih
grabežljivaca ima veoma malo i žrtve ne vrebaju preko Interneta, već neposredno, što
se o pedofiliji općenito veoma malo zna – nije važno. Lov na virtualne pedofile
poslužio je kao probni balon na kojem je otpočet trening policije u korištenju novih
sofisticiranih tehnologija za kontrolu Interneta, filtriranju sadržaja i korisnika,
dokidanju anonimnosti na Internetu, te zadiranju u privatnost, i to uz opće
odobravanje. Korisnicima Interneta odaslana je snažna poruka da nas Veliki brat
gleda, štoviše, čita nam misli, sankcionira maštu i želje - iako želje nisu

48
protuzakonite, i da nam je bolje da provedemo autocenzuru i kontroliramo vlastite
misli; u protivnom će to učiniti kiber-policajci.
Lovom na pedofilske vješce najviše će profitirati represivni aparat jer će dobiti
više sredstava i šire ovlasti, korisnici Interneta izgubit će na slobodi i privatnosti, a
djeci će biti kako im već jest.
A kako je djeci? Tu stvari stoje zaista loše. Jedno istraživanje na nacionalnoj
razini provedeno u Kanadi 1983. godine izvještava da je učestalost različitih oblika
spolnog zlostavljanja djevojčica 53 posto, a dječaka 31 posto. Drugo istraživanje u
SAD-u izvještava da je 12 posto muškaraca i 17 posto žena u dječjoj dobi bilo
izloženo spolnim dodirima odrasle osobe. Samo 5 posto počinilaca bile su nepoznate
osobe, a članovi obitelji počinioci su spolnog zlostavljanja u 42 posto slučajeva. Osim
toga, postoje neki oblici spolnog nasilja koji su toliko rasprostranjeni i uklopljeni u
praksu roditeljstva da su postali društveno neprimjetni, a postoje i u Hrvatskoj. No, to
je već druga priča.

12. kolovoza 2004.

49
NA OŠTRICI DJETINJSTVA  
Prikriveno spolno zlostavljanje djece u zapadnoj civilizaciji

U svijetu je, prema procjeni Svjetske zdravstvene organizacije, oko 130 milijuna
žena kojima je u djetinjstvu, obično u dobi između četvrte i dvanaeste godine,
obredno odrezan dio spolovila. Godišnje se to nasilje počini nad dva milijuna
djevojčica. Zahvat najčešće izvode osobe bez ikakvog zdravstvenog obrazovanja. Tri
su vrste zahvata, ovisno o lokalnim običajima: amputacija klitorisa, što je i najčešći
zahvat; amputacija klitorisa i malih usmina; amputacija klitorisa, malih i velikih
usmina uz spajanje, tzv. infibulaciju, rubova rane, pri čemu se ostavlja samo sićušni
otvor širine slamke za mokrenje i menstrualnu krv.
Kod infibuliranih žena, a takvih je 15 posto od svih obrezanih žena, spolni odnos
nije moguć, pa suprug ili netko od njegove rodbine prije prvog odnosa nožem proširi
vaginalni otvor. U vrijeme poroda vaginalni otvor se nožem proširi da bi se dijete
moglo roditi, potom se otvor opet sašije - do idućeg poroda kad opet radi nož.
Obrezivanje žena uobičajena je kulturna praksa u 28 zemalja centralne Afrike, od
Somalije do Senegala. U nekim zemljama učestalost se smanjuje, pa je u Ugandi
samo 5 posto ženskog stanovništva obrezano, dok je u Somaliji obrezano
nevjerojatnih 98 posto žena, i to mahom u obliku infibulacije.
O tom se obliku spolnog zlostavljanja djece na Zapadu veoma malo znalo sve dok
se prije petnaestak godina nisu pojavile prve azilantkinje bježeći od rodbine koja ih je
prisiljavala na zahvat, te emigrantske obitelji koje su od zapadnjačkih liječnika
zahtijevale da obrežu njihove kćeri. Naime, u sredinama gdje je obrezivanje žena
uobičajeno, gotovo je nemoguće udati neobrezanu kćer - neobrezane žene smatraju se
razvratnima i pokvarenima. Običaj obrezivanja vuče korijene još iz vremena
faraonskog Egipta, i nije vezan samo za islam, kako se obično misli, već se provodi i
među pripadnicima kršćanske, židovske i lokalnih afričkih vjeroispovijesti. U osnovi
običaja je vjerovanje da je ženska spolnost mnogo neukrotivija i snažnija od muške,
pa se ovim amputacijskim zahvatom stavlja pod društvenu kontrolu čineći ženu
spolno slijepom.
Posljednjih godina djevojčice se obrezuju u sve mlađoj dobi, pa čak i kao
novorođenčad, no roditelji sve češće traže da zahvat izvedu zdravstveni radnici.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da će trebati najmanje deset godina da
se smanji učestalost obrezivanja žena, a tri generacije da se posve iskorijeni. Sličan
oblik spolnog nasilja postoji nad novorođenčadi u SAD-u, no za njega vlada gotovo
posvemašnje kulturno i medicinsko sljepilo. Cirkumcizija prepucija - odsijecanje
dijela kožice s vrha muškog spolovila, izvedena je nad ukupno 20 posto muškog
svjetskog stanovništva, te nad 60 posto muškog stanovništva u SAD-u, gdje je to i
najbrojniji kirurški zahvat uopće. Toliko je uobičajen, gotovo kao presijecanje
pupkovine, da se u nekim bolnicama niti ne bilježi u medicinskoj dokumentaciji
novorođenoga. Prosječna cijena zahvata je 150 dolara; nije mnogo, no kožica po
kožica...
U javnosti se zanemaruje i prešućuje učestalost komplikacija, a one se dešavaju u
2-10 posto svih cirkumcizija, i kreću se od bezazlenih, do tragičnih - gubitka
spolovila. Također vlada i opća neinformiranost o građi i važnosti prepucija. Prepucij
novorođenčeta prirodno je prirastao za površinu glavića, i tokom djetinjstva se
pomalo odvaja od njega. Prepucij je posve slobodan u dobi između četvrte i sedme

50
godine. Evolucija je stvorila tu priraslost kao prirodnu zaštitu nježnog glavića od
upala i ozljeda.
Desetljećima su pedijatri savjetovali majkama da redovito prevlače kožicu preko
glavića ne bi li se kožica rastegla i čim prije oslobodila, a ponekad su i sami, kad bi
procijenili da je već vrijeme da glavić bude slobodan, obično oko četvrte-pete godine
(kao da ne postoje razlike u sazrijevanju kožice - kao što se dječaci međusobno
razlikuju građom, visinom ili bojom kose!), brutalnim potezanjem kidali vezu kožice i
glavića. Ta je pedijatrijska praksa do prije desetak godina bila nerijetka i u nas.
Nažalost, nema istraživanja koja bi pokazala koliko je još prisutan taj kulturalno
prihvaćen i medikalizacijom opravdavan oblik spolnog zlostavljanja djece.
No, vratimo se cirkumciziji koja je uobičajena ritualna praksa u judaizmu i islamu,
dok se u SAD-u, gdje je u nekim dijelovima zemlje obrezano gotovo 100 posto
muškog stanovništva, tumači higijenskim i emocionalnim razlozima, primjerice:
obrezani penis je lakše održavati čistim, neka sin izgleda kao i otac, neka se ne
razlikuje od većine ostalih dječaka. U američkoj medicinskoj javnosti vlada snažan
otpor razumnim glasovima koji se suprotstavljaju tom nasilju nad djecom; čak je i
Američka pedijatrijska akademija do danas izbjegla da se otvoreno izjasni protiv te
prakse, pa licemjerno preporuča roditeljima da “odvagnu koristi i rizike cirkumcizije”.
No, medicinska istina je da nema ni jednog dokaza da u današnjim higijenskim
uvjetima i standardima cirkumcizija daje ikakve zdravstvene ili higijenske prednosti.
Štoviše, obrezani muškarci češće obolijevaju i prenose spolne bolesti. Jedina
dokazana zdravstvena korist jest da neobrezanim muškarcima kožica mnogo rjeđe
zapinje u patentnom zatvaraču rasporka.
Način na koji se cirkumcizija izvodi nad američkom novorođenčadi nevjerojatno
je okrutan: u samo četvrtini slučajeva daje se anestezija ili koristi neki postupak
umirivanja, primjerice, duda varalica. Na svima ostalima zahvat se radi na živo:
dječačiću se noge pričvrste u posebne držače i tako mu se onemogući svaki otpor.
Tumačenje je da dijete u toj dobi ne osjeća bol, a ako i osjeća - ne pamti. Istina je
upravo suprotna: istraživanja su pokazala da dječaci koji su kao novorođenčad
obrezani bez anestezije imaju niži prag boli i jači doživljaj ranjivosti zone “ispod
struka”. Uostalom, tvrdnja da novorođeni dječačić ne osjeća bol naprosto je glupa:
ako osjeća hladnoću, glad, dodir, ako vidi, čuje – kako, zaboga, ne bi osjećao i bol?
Tko sumnja – trebao bi poslušati dječji vrisak u času kad mu liječnik bez anestezije
odsiječe kožicu sa sićušnog spolovila. Jedini razlog zašto se anestezija ne daje jest taj
što je novorođeni dječačić bespomoćan i ne može se oduprijeti.
Upravo nemoć djeteta da pruži otpor čini djecu tako čestom metom nasilja. Jer,
važna karakteristika nasilja nad djecom, pa tako i spolnog nasilja, jest lakoća
izvršenja. To ne treba čuditi – teško je naći odraslog Hrvata koji se nikad nije poslužio
piratskim softwareom, pogledao ilegalnu video-snimku ili slušao ilegalnu kopiju
nosača zvuka, kupio odjeću od šanera, a da je pri tome osjetio grižnju savjesti jer čini
nešto nepošteno i protuzakonito. Ove prekršaje odlikuje lakoća izvršenja, mali rizik
da se dozna i bude kažnjeno, i opravdanje široke rasprostranjenosti - “svi to rade”.
Evolucija možda nije razvila baš sve naše dijelove tijela do savršenstva, no ako joj
je nešto bilo važno da bude savršeno – onda su to spolni organi. Zašto djetetu
amputirati komad tkiva mnogo osjetljivijeg od jagodice prsta, erogenog tkiva koje je
evolucija oblikovala milijunima godina?
Povijest muške cirkumcizije također seže u faraonski Egipat, koptske i etiopske
kulture, vjerojatno kao kirurški lijek za posljedice upale spolovila izazvane parazitom
shistosomom. Kasnije je postala religioznom praksom u judaizmu, potom ju je
preuzeo i islam. No, cirkumcizija u anglofonim zemljama – SAD-u, Kanadi i

51
Australiji, nema tako drevne korijene, već je posljedica medikalizacije dječje
spolnosti u 19. stoljeću. Industrijska revolucija stavila je pred djecu velik zahtjev –
potrebu dugotrajne i opsežne izobrazbe za složene proizvodne procese, a dječja
spolnost bila je samo na smetnju. Kako industrijsko društvo nije nalazilo koristi od
dječje spolnosti, zaključilo je da dječja spolnost ne postoji.
U 19. stoljeću izumljena su neka od strašnih mučila za djecu, primjerice,
bodljikavi prstenovi koji su se noću stavljali na dječji penis da bi se spriječila erekcija
i masturbacija. Postojali su i posebni kruti steznici, mnogo čvršći od psihijatrijskih
stezulja, u kojima su djeca spavala gotovo nepokretna, a da se noću ne bi dirala “tamo
dolje”. Takve mučilačke prstenove i steznike na djecu su navlačili ne stranci, već
njihovi roditelji, uz obilatu pomoć liječnika. U devetnaestom stoljeću, naime,
medicina je svesrdno upozoravala na opasnosti dječje masturbacije: sljepoću, sušenje
kičmene moždine i ludilo. Sklonost masturbaciji kod djevojčica ponekad se liječila
kauterizacijom klitorisa. Liječnici su u to vrijeme i histeriju također liječili
kauterizacijom klitorisa jetkim sredstvima.
Sve do 19. stoljeća dječja masturbacija nije privlačila osobitu pozornost, čak se
nadraživanje dječjih spolovila koristilo kao sredstvo za umirenje cendrave djece, uz
uvjerenje da to potiče rast spolovila. Kod više vrsta primata, a osobito kod patuljastih
čimpanza, primijećeno je da odrasle životinje često dodiruju i stimuliraju spolovila
mladunaca, sa očitom namjerom da ih oraspolože ili umire kad su mladunci
razdraženi. Praksa nadraživanja spolovila muške dojenčadi kako bi ih se umirilo i
uspavalo još uvijek postoji u nekim dijelovima Azije i Afrike, a sve do unazad
nekoliko desetljeća bila je poznata i u nekim našim pasivnim krajevima.
Vanjski spolni organi nisu jedine erogene zone, niti su glavić i klitoris jedini
izvori spolnog zadovoljenja. Nažalost, znanost se nikad nije osobito zanimala
tjelesnim užicima, pa se tek unazad dvadesetak godina govori o muškoj i ženskoj G-
točki, ženskoj prostati i ženskoj ejakulaciji, uretralnom orgazmu. Tema koja se
dosljedno izbjegava u medicinskoj i stručnoj javnosti jest erogenost analnog područja
(a zašto – to je već druga priča). Analno područje jest erogeno i nadraživanje tog
područja izaziva orgazam, ma koliko mi šutjeli o tome. Upravo je analno područje
veoma česta meta spolnog nasilja nad djecom, iako i roditelji i stručna javnost
odbijaju prepoznati ga.
Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća u SAD-u klistir je bio univerzalni
lijek za najrazličitije bolesti, obvezni sastojak svake kućne apoteke i školske
ambulante. No, klistir se izrodio i u pedagoško sredstvo i služio discipliniranju i
kažnjavanju djece, kao i pomoć za navikavanje male djece na kontrolu nužde.
Masovna upotreba klistira potrajala je do sedamdesetih godina, potom je jenjala. Uz
klistir uobičajila se primjena čepića: za sirup i tabletu potrebno je nagovaranje i
suradnja djeteta, a za uguravanje čepića dovoljno je malo nasilja da se savlada
djetetov otpor. Također, mjerenje rektalne temperature propagiralo se kao pouzdanije
od mjerenja pod jezikom ili pod pazuhom.
Nije rijetkost u pedijatrijskoj praksi čuti roditelje da traže čepiće protiv
temperature za svoje dijete koje već ide u školu i po svoj prilici može popiti ne samo
žlicu sirupa, već i poveću tabletu. Takvi roditelji izgovaraju se da čepić djeluje bolje
od tablete i sirupa, što je medicinska besmislica. Sreće se čak i roditelje
četrnaestogodišnjaka koji svom djetetu stavljaju čepiće; teško je povjerovati da u
takvoj radnji ni s jedne strane nema nikakvih osjećaja koji ne bi trebali pripadati u
odnos roditelj-dijete.
I kod nas je klistir imao svoje zlatno doba, a nešto od toga evocira Miljenko
Jergović u Mami Leone, opisujući užas trogodišnjaka kojemu roditelji nasilno daju

52
klizmu. Kod djece kojoj je prisilno davana klizma, doživljaj je usporediv sa
silovanjem i može uzrokovati stanje slično PTSP-u, osobito kod one djece koja se,
kao u Jergovićevom autobiografskom romanu, ustraše da će im se rasprsnuti crijeva.
Osim toga, kod djece izložene ovim vrstama analnih podražaja razvija se trajna
promjena erotske mape tijela (engl. lovemap), na kojoj analna regija zauzme važno
mjesto. Tipično se traumatizirajući događaj iz djetinjstva zaboravi, sve dok se oko
trinaeste godine ne probudi interes za analne erotske igre, te primanje i davanje
klizme. Klistir je jedan od najomiljenijih i najraširenijih fetiša kroz cijelu povijest i na
svim prostorima, o čemu se vrlo iscrpni podaci mogu naći u kultnoj knjizi Davida
Barton-Jaya Enema As an Erotic Art and Its History. Nije daleko od pameti tumačenje
da je uzrok homofobije upravo u strahu od vlastite analne erotske osjetljivosti koja se
brka s homoerotizmom.
Zašto su djeca žrtve spolnog nasilja? I spolno nasilje je prije svega nasilje. U
zapadnoj kulturi postoji snažna, iako naoko neprimjetna veza između spolnosti i
nasilja, koje se i sami svakodnevno nesvjesno dotičemo i ponovno uspostavljamo u
psovci “j…m ti mater/oca/sve po spisku”. Jedno istraživanje iz 1988. u Hrvatskoj
pokazalo je da 93 posto premlaćivanja supruge završava nasilnim spolnim odnosom.
Druga istraživanja otkrivaju da 7-14 posto ljudi u zapadnoj kulturi prakticira neki
oblik sadomazohizma, dok se 50 posto ljudi zanima za tu praksu.
Zašto roditelji djeci rade takve stvari iako su i sami bili žrtve istih postupaka?
Odgovor se može naći u lektiri za osnovnu školu, pripovijesti Iz velegradskog
podzemlja Vjenceslava Novaka. Nadničar Mika, i sam teško zlostavljan kao dijete
sadističkog oca, napije se i nasmrt premlati svoju kćerkicu; kad se otrijezni, žena i
sinovi mu opraštaju, suosjećaju s njim, iskazuju mu odanost i nježnost. U središtu
piščeve pažnje je Mika; pisac nalazi opravdanja i sućut za njegovu okrutnost, dok je
zatučeno dijete neka vrsta kolateralne štete. Nažalost, i u interpretaciji lektire na
nastavi propušta se istaknuti sudbina zlostavljanog djeteta, i ta propuštena poruka
snažnija je od mnogih “hrabrih telefona” za pomoć zlostavljanoj djeci. Roditelji,
dakle, zlostavljaju svoju djecu zato što su i sami bili zlostavljani kao djeca, djeca
pružaju slab otpor, a nasilje je uklopljeno u praksu roditeljstva; kako veli Jiři Menzel
u jednoj autobiografskoj bilješci - "mati tuče s ljubavlju".
Ima li danas zaista mnogo više nasilja nad djecom nego ikad? Nema, naprotiv: tek
u posljednjih nekoliko desetljeća, paralelno s razvojem demokracije, pojavila se ideja
o pravima djeteta i djetinjstvo je postalo zaista lijepo.
Teško je vjerovati da je robovlasnik nakon bičevanja robova odložio korbač iza
ognjišta i na koljenu cupkao svoje mališane, ili da je velikaš po povratku iz lova gdje
su lovina bili kmetovi, na leđima nosio razigranu dječicu. Povijest djetinjstva u
zapadnoj kulturi nosi tisućljetne taloge roditeljskog nasilja. Razumijevanje tog
problema nudi odgovore na neka od mučnih povijesnih pitanja: pojavu fašizma,
nacionalizma, koncentracijskih logora, ratova, torture, terorista samoubojica. Tim se
pitanjima bavi jedna nova znanstvena disciplina koja objedinjuje metode
historiografije i dubinske psihologije, no to je već druga priča.

2. rujna 2004.

53
BOMBE DJETINJSTVA  
Kako psihohistorika, "matematika društvenih promjena", nastoji proniknuti u
psihološke motive povijesnih događaja

Razlozi i način na koji si ljudi oduzimaju život zaista se silno razlikuju, no zašto
bi netko tko ima uspješnu karijeru i lijepu obitelj odabrao omotati se eksplozivom i
raznijeti na krvave komade samoga sebe i što je moguće veći broj posve nepoznatih
ljudi? Klasična knjiga Opadanje i propast Rimskog Carstva britanskog povjesničara
Edwarda Gibbona nadahnula je Isaaca Asimova, kemičara po obrazovanju, da napiše
klasiku znanstvene fantastike – ciklus o Fondaciji. Jedan od glavnih likova, Hari
Seldon, matematičar po obrazovanju, razvio je znanost psihohistorike, “matematiku
društvenih promjena”, križanca povijesti, psihologije i statistike.
Psihohistorika, znanost povijesne motivacije, dobila je zamah tek osamdesetih
godina prošlog stoljeća, pionirskim radom Lloyda deMausea. Psihohistorika
kombinira uvide dubinske psihologije s istraživačkom metodologijom društvenih
znanosti kako bi proniknula u emocionalne izvore društvenog i političkog ponašanja
grupa i naroda u prošlosti i sadašnjosti, odnosno u psihološke motive povijesnih
događanja. Mnoge od svojih uvida izvodi iz područja koja konvencionalna povijesna
znanost zanemaruje, kao što su utjecaji porođaja, način odgajanja i zlostavljanje djece.
Jedan od duhovitih Murphyjevih zakona glasi da ljudi i narodi postupaju razumno
samo kad nemaju drugog izbora. Dok politologija i povijesna znanost drže da su
društvena zbivanja potaknuta pretežno racionalnim, a ne iracionalnim razlozima,
psihohistorika nalazi mnogo dokaza djelovanja ovog zakona na povijesne tokove.
DeMause uspoređuje odnos psihohistorike i povijesti s odnosom astrologije i
astronomije: dok astrologija opisuje raspored i odnose među zvijezdama, astronomiju
zanima kreću li se one po kružnicama ili elipsama – i zašto; povijest je narativna, a
psihohistorika je znanost.
Jedna pedantna DeMauseova analiza stotinu povijesnih knjiga pokazala je da je
motivacija povijesnih događanja zaista zanemarena: samo jedan posto teksta odnosio
se na motive. U psihohistoričkim tekstovima odnos je obrnut, pa se samo jedan posto
materije odnosi na sama povijesna zbivanja, a 99 posto na njihovu motivaciju. Ne
zalazeći dublje u motivaciju, povijesna znanost sklona je racionaliziranju, to jest,
opisivanju povijesnih događaja, a potom iznalaženju racionalnih razloga koji su ih
potakli. Psihohistorika pak smatra da su povijesna događanja akcije, dakle –
ponašanje, a budući da samo psiha može nositi motive ponašanja, upravo psihološka
motivacija aktera mora biti istražena kako bi se otkrio pravi smisao njihova
djelovanja.
Mnogi povjesničari odbacuju DeMauseove teze kao herezu. No, provjerimo li ih
vlastitim iskustvom i zdravim razumom, uvjerit ćemo se da te teze drže vodu i više no
što nam je milo. Mnogi dokazi u prilog tim tezama nalaze se i u povijesti djetinjstva i
roditeljske prakse u našim krajevima, što je već druga priča. Najzanimljivije
DeMauseovo djelo je knjiga Foundations of Psychohistory, čija je temeljna postavka
da je povijest djetinjstva u zapadnoj civilizaciji noćna mora iz koje smo se tek počeli
buditi; što se ide dalje u povijest, razina brige za djecu sve je lošija, a ubijanje,
napuštanje, premlaćivanje, zastrašivanje, teroriziranje i spolno zlorabljenje djece je
češće. Kao dokaze podastire zadivljujući broj povijesnih izvora, analiza, biografija,
statističkih podataka.

54
 Osobita je vrijednost psihohistorike to što propituje smjernice za drugačije
traženje odgovora na mnoga pitanja koja guše cijeli planet, kao što je ono s početka
teksta: zašto teroristi samoubojice čine to što čine? Mediji nam nameću zaključak da
su propaganda i manipulacija dovoljne da obične i normalne ljude pretvore u masovne
ubojice i “furije nestajanja”. Psihohistorika, pak, smatra da su poruku koja ih pretvara
u žive bombe koje se rasprskavaju, kako veli njemački psihoterapeut i pisac Wolfgang
Schmidbauer, u eksplozivnom narcizmu, dobili veoma davno, u ranom djetinjstvu, i
ona nije bila izrečena samo riječima. Uzrok je u njihovom djetinjstvu. Djetinjstvo,
pak, najviše oblikuju žene.
Teroristi: Kurdi, Čečeni, Tamili, Pakistanci, Palestinci, Iračani, Afganistanci –
svima je zajednički nazivnik fundamentalizam. Jedan od fundamenata svakog
fundamentalizma jest da žena nije čovjek u jednakoj mjeri kao muškarac. Teroristi
dolaze mahom iz sredina u kojima je postojanje odnosa i prijateljstva između
muškaraca i žena izvan uskog obiteljskog kruga nezamislivo i nedopustivo. Čak su i u
kućama žene strogo odijeljene od muškaraca i odvojene od ostatka svijeta; djeca
odrastaju u tim ženskim prostorijama u koje muški rođaci rijetko zalaze. Žene se ne
smiju pojaviti na kućnom prozoru, moraju sakrivati lice i tijelo, i hodati skrušeno; u
Afganistanu su za vladavine talibana mogle izgubiti glavu zbog uznositog držanja na
ulici, nisu imale pravo na školovanje, rad izvan kuće, niti medicinsku zaštitu.
Najnovija istraživanja među arapskim školarcima i studentima pokazuju visoku
učestalost nasilja nad djecom – čak i spolnog, često svjedočenje djece nasilju u
obitelji, osobito nad majkom, uz teške posljedice po samopoštovanje djeteta: jaku
tjeskobu, agresiju, autoagresiju, beznadnost, smetnje prilagođavanja i, što je osobito
važno, nisko samopoštovanje (Child Abuse Negl. 2003;27:781). Istraživanja također
otkrivaju visoku učestalost agresivnog ponašanja između članova obitelji – oko 20
posto djece u obitelji tuku štapom ili nekim drugim opasnim predmetom; majke, i
same žrtve suprugova zlostavljanja, zlostavljaju djecu podjednako učestalo kao i
očevi.
Prve godine života dječak u fundamentalističkim društvima provodi u ženskom
dijelu kuće, a potom odlazi u vjersku školu gdje je teško tjelesno kažnjavanje
uobičajena praksa. Kad dijete biva odgajano štapom umjesto riječju, i kad na majčine
primjedbe otac, ujak i djed odgovaraju udarcem, djeca upijaju nasilje kao
najdjelotvornije sredstvo komunikacije, kao poruku snažniju od bilo koje riječi.
Dijete se u ranom djetinjstvu identificira sa svojom majkom. Ako je majka
zlostavljana, prezrena, ponižena, posve ovisna, prisilnim asketizmom lišena
elementarnih ljudskih zadovoljstava kao što su glasni smijeh i trčanje - i uslijed toga
potištena, niskog samopoštovanja, puna beznađa, duboko ogorčena i neostvarena kao
cjelovito biće – njeno dijete sigurno neće izrasti u razumna čovjeka punog
samopouzdanja i samopoštovanja koji će se, začuvši bjesomučni poziv na džihad,
upitati: je li rasprskavanje u krvavu kašu zaista najviše dobro koje mogu učiniti sa
svojim životom?
Ono što osobito ugrožava fundamentalizam su ljudska prava, slobode, užici.
Psihohistoričari stoga predlažu rješenje slično Marshallovom planu koji je pomagao
Njemačkoj da se oporavi od Drugog svjetskog rata: osnivanje lokalnih centara za
socijalni rad u kojima bi radili domaći ljudi po kulturalno osjetljivim modelima
intervencije, sa ciljem da se ženama omoguće teški grijesi poput prava glasa,
opismenjavanja, neosakaćenog spolovila, glasnog smijeha, slobodnog hodanja
ulicom, roditeljstva bez nasilja, pedagogije bez batine. Psihohistorika ne tumači
samoubilački terorizam isključivo kao posljedicu stvaranja osnove za nj u djetinjstvu,

55
već nastoji baciti više znanstvenog svjetla na nešto što se danas još uvijek tumači
velikom složenošću i slojevitošću.
No, i uzrok tuberkuloze tumačio se vrlo složenim i mnogostrukim - sve do otkrića
Kochovog bacila. Paradoksalno, što je problem složeniji i nejasniji, to je veći broj
onih koji se smatraju kompetentnima za nj. Pravi uzrok, ili uzroci samoubilačkog
terorizma, ne znaju se, pa svaki pokušaj da ih se znanstveno istraži valja pozdraviti.
Jer, kako se boriti protiv nečega što se ne razumije i čemu se ne zna uzrok? Svakako
ne onako kao američka administracija koja je ono što je trebalo biti lov pretvorila u
rat. Vjerojatno stoga, veli Soros, što je lakše bilo pronaći Irak nego teroriste.

28. listopada 2004.

56
UDRI DJECU NA VESELJE  
O bogatoj povijesti i sadašnjosti zlostavljanja djece u našim krajevima

U posljednje se vrijeme u medijima sve češće govori o porastu nasilja nad djecom
i među djecom. Teško je reći ima li zaista sve više tog nasilja, ili je samo narasla
svijest o njemu. Kako god bilo, naši krajevi mogu se podičiti bogatom poviješću
zlostavljanja djece. Ubijanje nakazne novorođenčadi bila je uobičajena praksa i u
našim krajevima gotovo sve do prosvjetiteljske pojave Andrije Štampara. U doba
života u zadrugama, dužnost svekrve je bila da nakazno novorođenče spali u krušnoj
peći. Povijanje djece u prvim mjesecima života u čvrste povoje koji su im
onemogućavali i najmanji pokret je običaj kojeg se mnogi naši stari pedijatri i
bolničarke još živo sjećaju.
Na selu je dojenčad često ostavljana kod kuće na brigu djeci predškolskog uzrasta,
dok su roditelji i stariji ukućani radili u polju. Kakva je ta briga bila najbolje svjedoče
primjeri, iako rijetki, ljudi kojima su svinje ili štakori u kolijevci izgrizli prstiće i
uške. Neki od tako unesrećenih ljudi još su živi, dakle takva nebriga nije onoliko
daleko u prošlosti koliko bismo željeli.
Proteklo je samo nekoliko desetljeća od vremena kad je zlostavljanje djece
počinjalo još prije rođenja. Svaka današnja žena koja je rodila dijete može svjedočiti
kako je trudnoća osjetljivo razdoblje; malo je vjerojatno da su se žene u samo tri-četiri
generacije toliko biološki promijenile da trudnoću i porođaj doživljavaju mnogo
dramatičnije od svojih prabaka. No, još uvijek se kod nas trudnicama koje zbog
tegoba trudnoće rado koriste bolovanje, kao uzor često ističu težakinje koje su rađale
djecu u polju, presjekle pupkovinu srpom, povile novorođenče, kao breme ga odložile
u sjenu i odmah se vratile poslu. Prava je istina da te žene nisu podnosile trudnoću
ništa bolje nego današnje žene, no arhaično društvo prisiljavalo ih je da se s
trudnoćom nose kao da se ne radi o osobitom i nelakom razdoblju u životu žene. Sam
čin porođaja smatrao se zazornim, pa su žene morale rađati same, bez ikakve pomoći i
izvan kuće.
Danas, kad se sve više zna o važnosti stvaranja povezanosti majke i čeda u prvim
satima i danima života (maternal bonding; attachment) i posljedicama, koje dijete nosi
cijeli život ako ta veza nije bila dobro formirana, moramo se zapitati što su te
nesretnice osjećale prema čedu. Nažalost, tradicija ometanja ranog povezivanja majke
i novorođenčeta još uvijek nije iskorijenjena: u Hrvatskoj i danas ima rodilišta koja
nakon porođaja odvajaju novorođenčad od majki. Uostalom, ni sam čin porođaja nije
kod nas posve racionaliziran, oslobođen medicinskih rituala (tj. nepotrebnih i
nesvrhovitih medicinskih postupaka) i učinjen humanim koliko je to moguće. Još
uvijek se rutinski provode neki ponižavajući i/ili nepotrebni postupci, kao što su
klizma, brijanje, rasijecanje međice, požurivanje porođaja pomoću infuzije lijekova,
zabrana ustajanja i jedenja za vrijeme porođaja, no to je već druga priča.
O prednostima dojenja za dijete danas cvrkuću i vrapci na grani. No, prošlo je
jedva tridesetak godina od vremena kad su zapadnjački pedijatri rutinski preporučivali
umjetnu prehranu kao bolju od dojenja, a ni domaći nisu mnogo zaostajali. U to su
vrijeme bočica i kutija dorađenog kravljeg mlijeka bili sastavni dio paketa koji je
Amerikanka dobivala skupa s novorođenčetom na izlasku iz rodilišta.
Discipliniranje i kontroliranje djece iracionalnim strahovima i danas je uobičajena
i vrlo omiljena roditeljska praksa. U srednjem vijeku plašilo ih se sablastima,
vješticama i vampirima, donedavno babarogom i krampusom, a danas policajcem,

57
smetlarem ili injekcijom. Malo koji liječnik nije doživio da za vrijeme pregleda majka
disciplinira malog pacijenta riječima: “Ako ne budeš dobar, doktor će ti dati
injekciju”; nastavak je uvijek predvidljiv: užasnuto dijete se otima i vrišti sve u
šesnaest, medicinska sestra uvježbanim rvačkim zahvatom savladava vrišteću grudicu
da bi ga liječnik na silu pregledao. Kao rezultat, dovoljno je da mama kod kuće
spomene doktora ili injekciju, pa da svaki djetinji otpor bude slomljen. Kakav je
učinak na djecu imalo plašenje vješticama, možemo samo zamisliti.
Za vjerovati je da ni inkvizicijsko istrebljivanje vještica ne bi mahnitalo stoljećima
i odnosilo desetke i stotine tisuća nevinih života da korijeni iracionalnog straha od
nadnaravnih bića nisu usađivani u ranom djetinjstvu. Ovdje valja spomenuti i jedan
lik kojim se sve do nakon Drugog svjetskog rata plašilo djecu – još ima živih
svjedoka - u Pokuplju; bili su to lapatorci koji hvataju djecu i od njih kuhaju sapun.
Plašenjem se djecu sprečavalo da odu podalje od kuće. Kako je u Karlovcu bila
razvijena proizvodnja sapuna, za pretpostaviti je da je “lapatorac” iskrivljena riječ
“laborant”. Bilo bi antropološki i etnografski zanimljivo istražiti i druge lokalne
likove kojima su se plašila djeca, kao i dubinsko-psihološku pozadinu na kojoj su
kvasali.
Još uvijek u nas nije iščezlo plašenje djece da će ih netko ukrasti, često – Cigani.
Zašto upravo Cigani kao djecokradice, to sigurno zaslužuje dubinsko-psihološki uvid
u našu kolektivnu podsvijest, no i to je druga priča. Također bi bilo zanimljivo
istražiti domaće biografije i autobiografije u kojima se prizivaju uspomene iz
djetinjstva. Jedna od takvih je nepravedno zapostavljena i slabo istražena
autobiografija prve ilirske pjesnikinje, Karlovčanke Dragojle Jarnevićeve -
neurotične, preosjetljive i nadarene – u kojoj opisuje muku svog djetinjstva u
patrijarhalnoj obitelji, primjerice, tad uobičajenu praksu da se prednost u svemu daje
muškoj djeci, i da se majka osobito posvećuje djetetumezimcu.
Iako se većina roditeljskih praktika s vremenom poboljšala, neke su se, baš kao
što je bio slučaj s dojenjem, vratile korak unazad. Tako su, primjerice, nepravedno
zapostavljene narodne bajke, to zajedničko naslijeđe naše fantazije. Zaista, bajke, baš
kao i Biblija, vrve krvavim događajima i nasiljem: u Crvenkapici je vuk progutao
Crvenkapicu i baku, u Vuku i sedam kozlića apetit mu je bio još krepkiji i progutao je
čak šestero; u Ivici i Marici kanibalska vještica tovi Ivicu u kavezu da bi ga pojela, no
Marica je gurne u užarenu peć. No, takvo gledanje na bajke je nedopustivo površno. I
djetinja podsvijest je, uči nas psihoanaliza, opsjednuta dubokim sukobima, strepnjama
i nasilnim željama pred kojima je često bespomoćno. Kako veli psihoanalitičar Bruno
Bettelheim u Značenju bajki, bajke hrane djetinju maštu na način da se uspješno
suočavaju s najdubljim strepnjama i savladaju ih.
Dovoljno je pogledati jutarnji program da se uvjerimo kako ne idemo, već
galopiramo u suprotnom smjeru – u izgladnjivanje dječje mašte. Na stranu to što je
nacionalna televizija ukinula školski obrazovni program (to je skandalozno), ono što
se djeci nudi kao dječji program zapravo je mahom propagandni program. Jer, većina
dječjih animiranih serija proizvodi industrija igračaka kako bi djecu potakla na
kupovanje igračaka i proizvoda s motivima iz serija. Zamjena nacionalnog dječjeg
obrazovnog programa propagandnim mogla bi se nazvati raznim nazivima, no i ovdje
će dostajati riječ “skandalozno”.
Država koja, prema podacima zagrebačke kliničke psihologinje Marine Grubić,
ima čak trideset posto djece koja tijekom razvoja trpe od psihički uzrokovanih
smetnji, ne smije samo prebrojavati djecu žrtve obiteljskog i vršnjačkog nasilja,
reklamirati hrabre telefone, a istovremeno ne imati psihologa u svakoj školi, i ne
brinuti što djeca ujutro gledaju na televiziji. Mlada država koja istovremeno brani

58
pušenje i potiče proizvodnju duhana, koja istovremeno ubire visoki porez na alkohol i
uvodi zakon o 0,0 promila, a ima i drugih sličnih pocijepanosti koje bi zanimale
dječjeg psihoanalitičara Bettelheima, ne bi smjela biti pocijepana u sebi kad su u
pitanju njena djeca.

18. studenoga 2004.

59
LANAC BRZE POHOTE  
O medikalizaciji spolnosti i teroru poželjnoga kulturalnoga imidža, koji je zaposjeo i
područje spolnih organa (1)

Jedan je britanski bračni par ovako opisao početak svojih nevolja sa spolnim
životom: "Vodili smo ljubav dva ili tri puta mjesečno, i time bili veoma zadovoljni. A
onda smo pročitali rezultate znanstvenog istraživanja koje je pokazalo da to činimo
prerijetko." Spolni život je najprivatniji i najskrovitiji dio našeg života. Zaista, kako
onda znati jesmo li u tom dijelu života "normalni"? Vlastitu normalnost
procjenjujemo uspoređujući se s ljudima oko nas, a normalnim ponašanjem smatramo
onu varijantu ponašanja koja je najraširenija. Kako je ponekad nezgodno upitati
susjeda, na primjer, koliki mu je i koliko često to radi, ili, pak, kolegicu s posla ima li
uopće višestruke orgazme i koliko često, preostaje osloniti se na stručnjake i njihove
statistike.
Stručnjaci, a osobito medicinski i znanstveni, živahno se zanimaju spolnošću već
gotovo dvjesto godina. No razvoj tog zanimanja ima neobičan pravac: u 19. stoljeću
medicina je "previše spolne aktivnosti" smatrala bolešću, pa ju je i liječila, to jest
suzbijala. U 21. stoljeću, pak, medicina je neobično sklona promatrati "premalo
spolne aktivnosti" kao bolesno stanje koje zahtijeva ozbiljno liječenje. Tako je krajem
19. stoljeća u SAD-u omasovljena cirkumcizija, obrezivanje kožice muškog spolovila,
kako bi se obeshrabrila masturbacija. Ta masovna praksa sačuvala se sve do danas,
samo uz druga medicinska tumačenja, ponekad ne mnogo razumnija od tumačenja da
je masturbacija štetna za tjelesno i duševno zdravlje.
Jedno od medicinskih tumačenja prednosti cirkumcizije jest da smanjuje rizik
pojave karcinoma kožice u obrezanih muškaraca, te je takvo tumačenje potkrijepljeno
statističkim dokazom. Dokaz je svakako vjerodostojan, kao što bi bio vjerodostojan
statistički dokaz da obrezani muškarci ne obolijevaju od perutanja krila ili repnog
svrbeža, budući da krilima i repom ne raspolažu ništa više negoli odrezanom kožicom.
Žene su također platile nemali danak kirurškom interesu za žensko spolovilo. U
drugoj polovici 19. stoljeća u Evropi histerija i neki drugi duševni poremećaji liječili
su se kauterizacijom, a ponekad i odstranjivanjem klitorisa. Isti su zahvati izvođeni i
na djevojčicama kako bi ih se "izliječilo" od duševnih poremećaja i masturbacije.
Sudeći po jednom američkom pedijatrijskom udžbeniku iz 1936. godine, ta praksa
nije bila nezamisliva u SAD-u sve do 40-ih godina prošlog stoljeća. Znajući kakvo je
zgražanje i zaprepaštenje zapadnjaka prije dvadesetak godina izazvalo otkriće prakse
obrezivanja ženskog spolovila u nekim afričkim zemljama, mora nas začuditi kakvom
je lakoćom iz kolektivne svijesti iščeznulo sjećanje da su se do prije samo nekoliko
desetljeća vrlo slični okrutni i besmisleni zahvati izvodili na Evropljankama i
Amerikankama, iako ne kao kulturalna praksa, već zaodjenuti u kvaziznanstvena
opravdanja.
Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća nastaje zaokret u poimanju spolnosti, pa
se i medicina prestrojila da zadovolji zahtjeve vremena. Tih su se godina izvodili
zahvati smanjivanja pokrova klitorisa i odstranjivanja navodnih priraslica između
pokrova i klitorisa, koji su trebali pojačati osjetljivost i raspoloženje žena za seks. Od
kraja 80-ih godina do danas izvedeno je dvadesetak tisuća kirurških zahvata kojima se
produžava i podebljava muško spolovilo. Kako se radi o složenim i delikatnim
operacijama, u SAD-u ih izvodi samo tridesetak ovlaštenih plastičnih kirurga, a cijena

60
zahvata je oko 8 tisuća dolara. Kao protuvrijednost, dobiva se dva i pol do pet
centimetara duljine i tri do sedam centimetara opsega muškog značaja.
Postoje i manje zahtjevni zahvati, na primjer, ubrizgavanje hijaluronske kiseline
(tekući sastojak vezivnog tkiva srodan kolagenu) u glavić, čime muški ponos dobiva
na opsegu cijeli centimetar i pol. U mnogim istočnoevropskim zemljama se zahvati
povećavanja muškog spolovila izvode škodljivim sredstvima, primjerice, injekcijama
parafinskog ili silikonskog ulja, koje često uzrokuju bizarna izobličenja, baš kao i
tekući silikon u usnama. Dojam veličine i težine testisa može se pak povećati
posebnim školjkastim implantatima koji se ugrađuju u mošnje. Nažalost, o učestalosti
i vrstama komplikacija ovih zahvata - a koje se kreću od ožiljaka i veoma zanimljivih
kuteva erekcije do impotencije - u javnosti se premalo zna.
Kaže se da se ljepota nalazi u oku promatrača. Isto vrijedi i za veličinu: većina
muškaraca koja se odlučila na zahvate povećavanja ima spolovilo normalne veličine,
no muči ih snažna strepnja da je njihovo manje u usporedbi sa spolovilima drugih
muškaraca, što se naziva sindromom svlačionice (locker room syndrome).
Istraživanja, pak, pokazuju da su veličina i izgled partnerovog pribora ženama mnogo,
mnogo manje važni no što se muškarci pribojavaju. Tko se ne može odvažiti na
kirurško povećavanje, na raspolaganju su mu vakuumske pumpe. Rezultati, nažalost,
dolaze sporo kao kod biljnog rasta: do kakvih-takvih rezultata potrebno je više tjedana
ili mjeseci primjene od pola sata na dan.
Ni moderne žene nisu prikraćene za plastične zahvate uljepšavanja i poboljšavanja
spolovila. Moguće je, na primjer, injekcijama vlastitog masnog tkiva lijepo zaobliti
Venerin brijeg. Kirurškim zahvatom, injekcijama masnog tkiva i kolagena, te
laserskim intervencijama, moguće je preoblikovati velike usne, male usne smanjiti ili
izjednačiti, suziti otvor rodnice, poljepšati izgled klitorisa. Također se može
rekonstruirati djevičnjak, ili pak pomladiti i učvrstiti rodnicu i međicu. Kao rezultat,
dobiva se estetski privlačno žensko spolovilo – dizajnerska vagina.
Svim ovim medicinskim zahvatima kroz povijest se može pronaći zajednički
nazivnik: mijenjanje spolovila da bi se prilagodilo kulturalnim normama, te
previđanje činjenice da kulturalne norme odbijaju prihvatiti osobitosti spolovila.
Živimo u doba efikasnosti i tehnologije, koje spolnost promatra mehanicistički, kao
da se djelatni princip spolnosti može sabiti u parole “veće je bolje” i “glasnije je
strasnije”. Baš kao u lancima brze prehrane koji reklamiraju veličinu porcije, a ne
njenu slasnost, kvantiteta seksa zamijenila je kvalitetu.
Nakon borbe za priznavanje različitosti u 20. stoljeću, našli smo se suočeni s
uniformnošću očekivanja u seksu. Pravilno oblikovani orgazmi moraju se štancati
onoliko i onako kako to nalažu “znanstveno” utemeljene norme: seks postaje rad. Ne
priznaju se razlike između pojedinaca, pa čak niti razlike i promjene u spolnosti koje
proživljavamo tokom različitih životnih razdoblja. Odstupimo li od norme – nismo
normalni, a svaku nenormalnost valja ispraviti, liječiti. No, ono zbog čega nekoga
odabiremo za partnera jest upravo njegova jedinstvenost. U kom času su mnogi od
nas, baš kao britanski par s početka priče, to zaboravili, a znanstvenoj statistici i
mišljenju “stručnjaka” povjerovali više negoli vlastitom sudu i osjećaju?
Razvoj uspješnih metoda kontrole rađanja u drugoj polovici 20. stoljeća snažno je
pojačao spoznaju da spolna aktivnost nije vezana samo za reprodukciju, već je izraz i
činilac dobrog osjećanja. No, ta je spoznaja uzrokovala da svaki poremećaj spolnosti
postane podložan medicinskoj kontroli, to jest medikalizaciji. Uspješan spolni život je
važan dio našeg dobrog osjećanja – iako je životno ispunjenje moguće i bez spolnosti
– no jednako je tako istina i suprotno: dobro osjećanje je važan preduvjet uspješnog

61
spolnog života. Jesu li za zadovoljenje svih partnerovih žudnji i emocionalnih potreba
zaista dovoljni dizajnerska vagina i idealni penis?

16. prosinca 2004.

62
RADNI SPOL  
O medikalizaciji spolnosti i teroru poželjnoga kulturalnoga imidža, koji je zaposjeo i
područje spolnih organa (2)
Zašto smo u stvarima spolnosti skloniji više vjerovati statistici, stručnjacima i
znanosti nego sebi samima? Nesumnjivo, znanost je veoma zadužila oslobađanje
spolnosti u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Bez vulkanizacije gume ne bi bilo ni

prezervativa; bez video-rekordera, DVD-a i Interneta, pornografija ne bi bila tako

lako dostupna; genetika je dokazala da homoseksualnost nije stvar slobodnog odabira;
Freud, otac psihoanalize, utemeljio je suvremeni mit o spolnosti kao osovini ljudske
ličnosti oko koje se sve okreće i sve ovisi o njoj, a sve ostalo čini tek privjeskom te
osovine.
Osobitu zahvalnost dugujemo farmaceutici. Otkriće tableta za kontracepciju
oslobodilo je žene strepnje i stvarnosti neželjene trudnoće, kako i ovisnosti o drugim,
nespretnijim sredstvima kontracepcije. Lijekovi za liječenje sifilisa, AIDS-a i drugih
spolno prenosivih bolesti smanjili su strahovanja od posljedica neplaniranog spolnog
odnosa. Otkriveni su lijekovi koji produžuju aktivni spolni život: hormonska
nadomjesna terapija za žene u klimakteriju, testosteronski flasteri za žene koje su
uslijed slabog rada ili odstranjenja jajnika izgubile spolnu želju, te lijekovi koji
pomažu kod smetnji erekcije.
No, znanost je u aspektu spolnosti veoma zadužila i ekonomiju. Oslobađanje
spolnosti urodilo je širokim korištenjem seksa u marketinške svrhe, ili, kako kažu
marketinški stručnjaci, “seks prodaje sve”. Zahvaljujući zamahu znanosti i
proučavanju ljudske spolnosti, medicina je od religije preuzela nadzor nad
prihvatljivim spolnim ponašanjem. Tako smo se suočili s novim svetim trojstvom:
znanost seks tržište.
Prva znanstvena istraživanja i statistike o spolnosti i “spolnoj normali” atomizirali
su spolnost, pokušali je rastaviti do najsitnijih mjerljivih dijelova. Tako su Masters i
Johnsonova, znameniti istraživači spolnosti šezdesetih godina dvadesetog stoljeća,
istražili oko deset tisuća orgazama kod gotovo sedam stotina dobrovoljaca. Na
njihovim tragovima osovile su se mnoge kasnije studije, čime su dobivene izuzetno
važne spoznaje o ljudskim spolnim funkcijama i razbijeni mnogi mitovi, osobito oni o
rjeđim varijantama spolnog ponašanja, kao što su homoerotičnost, sadomazohizam i
fetišizam (što je već druga priča, i to veoma zanimljiva).
No, “dekonstruiranje” seksa nije apsolutna i najbolja metoda za proučavanje
spolnosti. Podvrgnemo li knjigu kemijskoj analizi pa ustanovimo od koliko se
postotaka ugljika, vodika, kisika i olova sastoji, nećemo postati prosvjetljeniji u
pogledu sadržaja knjige. Također, podvrgnemo li spolne organe i radnje mjerenju i
uspoređivanju s normalom, nećemo biti prosvjetljeniji u pogledu spolnosti. “Živimo
brže. Ljubimo – efikasnije!” Tako Slobodan Šnajder u “Nevjesti od vjetra” sažima
činjenicu da je kvantiteta zamijenila kvalitetu u svim sferama našeg života, pa i onog
najintimnijeg. Znanost je u sprezi s tržištem ponudila dvije vrste rješenja za porast
kvantiteta spolnosti: tehnička i funkcionalna. Jedna vrsta rješenja prikazana je u
prvom nastavku, a odnosi se na promjene njihove veličine i izgleda spolnih organa,
dakle na anatomske promjene. Druga vrsta rješenja su funkcionalna, a postižu se
lijekovima.
Iako tržište nudi razne lijekove za povećanje penisa, veću količinu ejakulata, veću
udaljenost na koju se izbacuje sjeme, najzanimljivije su i najunosnije tablete koje

63
pomažu kod smetnji erekcije. Priča o jednom takvom lijeku, sildenafilu (Viagra),
priča je o najvećem uspjehu u povijesti farmaceutike. Kad je lansiran 1998. godine,
postao je najpopularniji lijek u povijesti. U toku je ispitivanje djelovanja sildenafila na
žene, a proizvođač se nada da će ga Američka administracija za hranu i lijekove
odobriti za liječenje žena sa smetnjama postizanja spolne uzbuđenosti.
Do tad, ženama preostaje služiti se kremama i mehaničkim pomagalima koja
povećavaju prokrvljenost u području vanjskog spolovila. Jedno takvo, “Eros -
pomagalo za klitoralnu terapiju”, spravica je nalik kompjutorskom mišu, a radi se o
malom uređaju za stvaranje vakuuma, na kojeg je preko duže cjevčice priključen
lijevak što naliježe na klitoris. Namijenjena je prvenstveno ženama nakon menopauze.
Spravicu je odobrila američka Agencija za hranu i lijekove, a može se dobiti samo na
recept. Zlobnici će reći da se slične, i još mnogo maštovitije stvarce daju nabaviti u
svakom seksi-šopu, i to po cijeni mnogo umjerenijoj od 360 dolara koliko “Eros” stoji
u maloprodaji, dok je veleprodajna cijena 216 dolara (!). Stoga, ne bi nas trebalo
iznenaditi budemo li uskoro na recept mogli dobavljati znanstveno dokazano
djelotvorne vibratore s pet brzina i “rikvercom”.
No, proizvođač sildenafila nije obavijestio kupce o dvjema važnim činjenicama.
Jedna je, ima li dokaza da je sildenafil djelotvorniji od drugih lijekova za koje se zna
da imaju slično djelovanje? Naime, sildenafil je najprije ispitivan kao potencijalni
lijek za sniženje krvnog tlaka, a njegov učinak na erekciju uočen je za vrijeme tog
ispitivanja kao jedna od sporednih pojava. Slični sporedni učinci postoje i kod nekih
drugih lijekova za sniženje krvnog tlaka i liječenje poremećaja srčanog ritma, a svaki
kardiolog mogao bi o tome ispripovijedati mnoge anegdote. Djelovanje sildenafila
ispitano je u usporedbi s djelovanjem placeba, dakle neaktivne tvari, a nije ispitano u
usporedbi s nekim drugim kemijski srodnim lijekom ili lijekom sa sličnim
djelovanjem. Moguće je da bi se učinak sličan onome koji stvara sildenafil u prvim
satima nakon uzimanja tablete mogao postići i s nekim već poznatim kardiološkim
lijekom koji košta nekoliko desetaka puta manje od sildenafila.
Drugo otvoreno pitanje je, ima li dovoljno dokaza o sigurnosti sildenafila?
Nažalost, ima povoda za sumnju. Proizvođač sildenafila nedavno je objavio da
uzimanje velikih doza njegovog lijeka protiv artritisa i bolova Celebrex, povećava
opasnost od srčanog udara, te je obustavila daljnje reklamiranje tog lijeka. Također, u
listopadu prošle godine objavio je da njegov noviji lijek protiv artritisa, Bextra, može
povećati opasnost od srčanog udara u nekih pacijenata koji su imali operaciju by-pass
na srcu. Američka tvrtka MSD povukla je prije tri mjeseca slični lijek, Vioxx, iz
prodaje u cijelom svijetu, budući da je utvrdila kako njegova dugoročna uporaba
udvostručava opasnost od srčanog i moždanog udara. Sva tri spomenuta lijeka
kemijski su srodni.
Valja spomenuti da se glavobolja i crvenilo kao sporedni učinak javili u 16
odnosno 10 posto ispitanika koji su pokusno uzimali sildenafil, te da u službenoj
informaciji o lijeku proizvođač navodi šezdesetak raznih neželjenih učinaka lijeka.
Nakon sildenafila pojavili su se i drugi lijekovi koji pomažu kod smetnji erekcije, kao
vardenafil (Levitra) i tadalafil (Cialis). Kao ni Viagra, ni ostali slični lijekovi ne
izazivaju niti ne pojačavaju spolnu želju, već samo olakšavaju ili omogućavaju
erekciju kao reakciju na spolni dodir. Za razliku od drugih lijekova koji djeluju samo
nekoliko sati, pa je potrebno “tempirati” spolni odnos, Cialis djeluje 36 sati, što
omogućava opuštenije planiranje akcije; utrka s vremenom djelovanja lijeka sigurno
pridonosi erotičnosti štimunga manje no romantična večera uz pjenušac i svijeće.
Kao i kod Viagre, proizvođači Cialisa i Levitre također izvještavaju o šezdesetak
neželjenih učinaka lijeka, slične vrste i slične učestalosti. Među tim učincima je i

64
poremećaj u raspoznavanju boja. Radi se o smetnjama u raspoznavanju plave i zelene
boje (iako će mnogi čitalac krivo pomisliti da se radi o snažnom viđenju ružičastoga).
Sami proizvođači lijekova za smetnje erekcije krajnje pošteno ispisuju u uputama za
upotrebu napomene da ti lijekovi ne liječe smetnje erekcije, ne pojačavaju spolnu
želju, ne mijenjaju vrstu spolnog nagona niti način spolnog ponašanja, dakle, da
djeluju samo na tijelo, a ne na duh, i nisu afrodizijak. Drugim riječima, lijekovi koji
pomažu kod smetnji erekcije svode učinak na hidrauliku, pa bi se te seksi-pilule s
jednakim pravom mogle zvati i vodoinstalaterskim pilulama.
Nažalost, te sitnim slovcima ispisane istine zasjenjene su “znanstvenim”
statistikama koje nas uvjeravaju u epidemiju spolnih smetnji i pritiskom propagande
da se uklopimo u spolnu “normalu”. Te “normale” zanemaruju, između ostaloga, ne
samo da se mijenjamo s godinama, već i da su promjene u spolnom aspektu normalna
reakcija na životne situacije (no i to je već druga priča).
Tegoba koju ljudi sa smetnjama u spolnoj sferi najčešće navode jest gubitak
spolne želje. Raditi mnogo prekovremenih i loše plaćenih radnih sati na nesigurnom
radnom mjestu i s neotplaćenim kreditom, stanje poznato ne samo mnogim ljudima u
nas, već i u većini industrijski razvijenih zemalja, sigurno je dovoljan razlog da na
njega reagiraju dubokom zabrinutošću i smanjenom spolnom željom. Nažalost, do
časa predavanja teksta u tisak medicina još nije otkrila pilulu za osiguravanje radnog
mjesta.

13. siječnja 2004.

65
TEROR SEKSPERATA  
Društveno usmjeravanje spolnih nagona: medikalizacija seksualnosti rezultira
apsurdnim recepturama za “uspješan orgazam”

Zbog čega su se brojni parovi sneveselili nad svojim dotad ugodnim spolnim
životom kada su u nekom lifestyle-časopisu naišli na rezultate istraživanja koji vele da
prerijetko vode ljubav? Odgovor je veoma jednostavan: seks je neprirodan.
Jedna od prvih primisli koja će nam se javiti na spomen spolnosti jest: spolnost je
prirodna, elementarna i svemoćna. Nadalje, spolnost je najdivljiji i najnepokorniji dio
našeg bića, i stoga je kultura mora obuzdati i ukrotiti. Kad kultura ne bi utjecala na
naš spolni nagon, i to još od najranijeg djetinjstva, vjerojatno bismo svako toliko
zapadali u estrus i bezglavo jurili ulicama tražeći mužjaka ili ženku za parenje, ni
najmanje ne mareći za zastoj u proizvodnji na kojoj radimo ili klijente koji čekaju da
ih uslužimo. No, jesu li nagon za hranom i spolni nagon uopće usporedivi? I je li
spolni nagon najanimalniji od svih naših nagona?
Usporedimo li spolnost sa zadovoljenjem ostalih nagona, lako je uočiti temeljnu
razliku između njih: od gladi umiremo nakon nekoliko tjedana, od žeđi nakon
nekoliko dana, bez zraka za nekoliko minuta, a u celibatu se može sasvim lijepo i
ispunjeno doživjeti duboka starost.
Žeđ, glad i potrebu za disanjem stvaraju nagoni usmjereni održanju jedinke.
Nasuprot njima, spolni nagon služi održanju vrste, a tu isključenje jedne jedinke iz
lanca reprodukcije ne znači mnogo. Tako pčelinje, mravlje i termitske zajednice mogu
brojati i na stotine tisuća jedinki, od kojih će se razmnožavati samo jedna matica i
trut. "Ustrojstvo svijeta održava se pomoću gladi i ljubavi", rekao je Schiller.
Paradoksalno, spolnu potrebu moguće je zadovoljiti neusporedivo lakše od potrebe za
hranom i vodom. Tako se Diogen iz Sinope javno samozadovoljavao nasred tržnice
na sablazan građana antičke Atene, mudro žaleći što ne može trljanjem trbuha utoliti
glad (uzgred, masturbacija je opisana kod velikog broja životinjskih vrsta, primjerice,
slonova, delfina, grabežljivaca, kopitara i glodavaca).
Dok potiskivanje grubog materijalnog zadovoljavanja naših nagona koji služe
održanju jedinke urađa nezadovoljstvom, pobunom i otporom, potiskivanje spolnog
prohtjeva djeluje posve suprotno. Kako veli psihoanalitičar Wilhelm Reich, upravo se
potiskivanjem on uklanja iz svijesti, i kao moralna obrana učvršćuje iznutra,
sprečavajući obje vrste pobune. Drugim riječima, potiskivanje spolnog nagona
učvršćuje naše podređivanje društvenim autoritetima i čini nas podložnijima
društvenoj kontroli. Dakle, svrha društvene kontrole spolnog nagona nije obuzdavanje
samog nagona, već posredna kontrola društvene jedinke u cjelini.
Način društvene kontrole spolnosti dobro ilustrira kontrola nad jednim drugim
elementarnim nagonom, onim za vodom. Lenjinova suradnica Aleksandra Kolontaj
jednom je izjavila da će u socijalizmu zadovoljenje spolnih želja biti “jednostavno i
nevažno kao ispijanje čaše vode”. Razmislimo li koji su civilizacijski preduvjeti
potrebni da nastane potreba za čašom vode i mogućnost zadovoljenja te potrebe, ta
tvrdnja zazvučat će nam naivno. No, analogija zadovoljenja spolnog nagona i nagona
za pijenjem vode nameće se i danas, iako je jasno da se bez seksa može, a bez hrane i
vode nikako.
Naime, na reklamnim panoima po zdravstvenim ustanovama opet su niknuli
plakati kojima nas nadležno ministarstvo propituje jesmo li popili svojih osam čaša
vode dnevno. Čiju dnevnu potrebu za vodom zadovoljava upravo osam čaša vode,

66
dakle količina koja, gle čuda, prilično točno pristaje u plastičnu bocu od litre i pol u
kakvoj se prodaje konfekcionirana voda? Naravno da nemamo svi istu potrebu za
tekućinom, no unatoč tomu, javnozdravstveni plakat nas uvjerava da "znanstveni"
autoritet bolje od nas samih poznaje naš temeljni nagon.
Držeći se analogije sa čašom vode Aleksandre Kolontaj, danas nam društvena
kontrola spolnosti nameće da popijemo preporučenih osam čaša vode, iako nemamo
želje za to. Budući da možemo imati anatomski idealni penis, dizajnersku vaginu,
lijekovima izazvanu erekciju čak i kad nemamo spolne želje, onda to i moramo imati.
Pojasnimo, dakle, tvrdnju po kojoj je seks neprirodan: seks nije prirodna, već
kulturna kategorija. Spolnost je kulturalno uvjetovana i oblikovana, i veoma podložna
društvenoj kontroli. A zašto društvo kontrolira naš spolni nagon? I tu je odgovor
krajnje jednostavan: zato što to može činiti. Znanstveno istraživanje spolnosti silno je
pridonijelo demitologizaciji spolnosti i kulminiralo u seksualnoj revoluciji šezdesetih
godina prošlog stoljeća. No, čak i najvažnija istraživanja podliježu znanstvenoj kritici
i moraju se promatrati u društvenom kontekstu u kom su nastala.
Istraživanja Mastersa i Johnsonove, koja su uvelike definirala pojam "normale" u
spolnosti na zavidnom uzorku od 10 tisuća orgazama, izvedena su na gotovo sedam
stotina dobrovoljaca, među kojima je bilo 276 vjenčanih parova i 145 prostitutki(!)
oba spola. Istraživanja su izvedena u laboratorijskim uvjetima: dobrovoljci su izvodili
različite spolne aktivnosti sa sofisticiranim mjernim uređajima priključenim na
intimne dijelove tijela, a često su bili i snimani kamerom. Rijetki su oni koji bi takve
aktivnosti proglasili normalnim i prosječnim. Mnogo novije istraživanje, iz 1999.
godine, na 1500 ispitanica u SAD-u, ustvrdilo je da čak 43 posto žena ima poremećaj
spolne funkcije. Rezultate tog istraživanja objeručke su dočekali mediji i
farmaceutske tvrtke, i obilato ih citirali. Prava je istina da je to razvikano istraživanje
rastegnulo pojam poremećaja spolne funkcije preko svake mjere. Naime, ispitanice su
upitane jesu li tokom najmanje dva mjeseca prošle godine imale bar jednu od sedam
smetnji, među kojima i nedostatak želje za seksom, anksioznost u vezi s izvođenjem
spolnog čina, te otežano vlaženje. Svaka koja je odgovorila potvrdno na najmanje
jedno od sedam pitanja svrstana je u grupu sa spolnim smetnjama.
Kako izmjeriti, usporediti, proglasiti normalnom neku ljudsku aktivnost koja
duboko odražava individualnost; kako je razdvojiti na kvalitetu i kvantitetu? A ako i
možemo mjeriti je, trebamo li to učiniti? Francuski filozof Michel Foucault upozorio
je da su liberalizacija i otvoreno raspravljanje o spolnosti, a još više detaljno
opisivanje njenih parametara, samo dio neprekinutog modernog projekta regulacije i
kontrole; umjesto pogleda na svijet, sve više nam se nadaje medicinski pogled
(medical gaze; clinical gaze), dakle medikalizirani pogled na svijet. U tom svjetlu
valja promatrati pojam normalnog u spolnosti, kao i ohrabrivanje stručne javnosti,
seksperata, da produžimo svoj vijek spolne aktivnosti, bez obzira na spolnu žudnju,
namećući nam “imperativ užitka”. Time seks postaje neka vrsta rada, dakle, i prisile.
Tom smo kontrolom prožeti toliko da je jedva osjećamo. No dovoljno je prolistati
nekoliko domaćih "ženskih" i "muških" časopisa, dakle časopisa koji diktiraju
lifestyle, pročitati naslove i podnaslove koji se tiču seksa, pa izvući zajednički
nazivnik. Evo nekih primjera: "Za deset sekundi do desetominutnog orgazma";
"Sedam lakih koraka do nezaboravnog orgazma"; "Deset načina da ponovo razbuktate
strast u braku"; "Dvadeset savjeta stručnjaka kako da postanete savršenom
ljubavnicom"; "Sjajni seks – dvadeset načina kako da usavršite svoju ljubavnu
tehniku"; "Trideset tri seksi savjeta – svi znanstveno provjereni!"; "Deset seksi trikova
koji uvijek pale", "Dvadeset načina kako da ne gubite vrijeme u spavaćoj sobi";

67
"Deset načina kako da pobijedite impotenciju"; "Kako da ženu dovedete do orgazma –
svaki put!"...
Riječi koje se često nalaze u takvim tekstovima jednako pristaju u neki
menadžerski priručnik: planiranje, priprema, dogovaranje, vježbanje, iskušavanje,
vještina, tehnika, uspjeh, rezultat, učinak, postizanje, ostvarivanje, cilj, sudjelovanje,
odnos, komunikacija, problem, kvaliteta, prednost, stil, znanje, mjera, poboljšanje,
napredak... Na spolnosti treba raditi, razvijati se, usavršavati... Čitamo li ta uputstva u
točkama i koracima, poput kuhinjskih recepata, čini nam se da nam zaista pomažu da
uzmemo stvar u svoje ruke i poboljšamo nešto u svom spolnom životu. Takav seks je,
sukladno istraživanjima Mastersa i Johnsonove, nešto poput proizvodnje orgazma.
No, postaje li naš spolni život zaista bolji ako ga učinimo efikasnijim, ako
racionalnije koristimo vrijeme provedeno u krevetu s partnerom, ako brže i češće
postižemo i pružamo orgazam, koristimo najnovija znanstvena i tehnološka
dostignuća koja se tiču spolnosti, riječju, ako u spolnost uvedemo menadžerski
pristup? Nadalje, razmotrimo li tvrdnju: "Spolnost je koncentrirana na spolne organe",
u prvi mah neće nam se učiniti neobičnom. No protiv takve spolnosti negodovao je
još Marcuse u “Erosu i civilizaciji”, nazivajući je genitalizacijom Erosa. Zar je
muškarac zaista samo privjesak na penisu, a žena ukras oko vagine? I zar se pravim i
dobrim seksom može smatrati samo penis u vagini?
Jedan od vidova ograničavanja i kontrole jest i medijska estetizacija seksa: dobar
seks postao je isto što i seks koji lijepo izgleda; za dobar seks potrebno je lijepo i
mlado tijelo, sklad kretnji, uvježbanost, lijepo okruženje, romantična rasvjeta. Sve što
je potrebno za lijep, dakle garantirano dobar seks, jest držati se određenoga lifestylea i
imagea, to jest kupiti proizvode i usluge koje oni reklamiraju.
Još donedavno, društveni je imperativ bio obuzdavanje i umjerenost u stvarima
spolnosti; danas pak, veće i bolje spolno zadovoljstvo. Farmaceutska industrija želi
nas uvjeriti da, nemamo li intenzivna, redovita i pouzdana genitalna iskustva - imamo
medicinski problem koji, naravno, valja liječiti. No medikalizacija spolnosti, a osobito
uzimanje seksi-pilula, nema nikakve veze s erotikom, već s prezentacijom spolne
moći pred osobom u čiju reakciju na eventualno zatajivanje nismo sigurni. Iako smo
jedva toga svjesni, postali smo žrtve menadžerizma i estetizacije seksa, imperativa
užitka i tiranije genitalne spolnosti.
Ono što nam društveni autoritet propušta reći o spolnosti jest da je ona samo dio
erosa, životnog nagona. Seks je, kaže Jiři Menzel, jedan od rijetkih načina kojima
drugom čovjeku možemo pružiti veselje. Spolnost, kao dio erosa, obuhvaća maštu,
inventivnost, kreativnost, igru, osjetilnost, osjećajnost, traženje i nalaženje vlastitih
načina, istraživanje i širenje vlastitih granica, stvaranje unutarnjeg prostora slobode...
neka svaki čitatelj za sebe nastavi niz, jer želja ovog teksta jest postaviti pitanja, a ne
dati odgovore. Odgovora je onoliko koliko i čitatelja. Jer, orgazam možda i nije
najsnažnija stvar koja se može dogoditi između dviju osoba povezanih intimnošću.

10. veljače 2004.

68
POROD U PORODICI  
Čovjek i razmnožavanje: od dolaska na svijet iz Adamova rebra do beba iz epruvete

Rođenje Atene iz Zeusove glave i Venere iz morske pjene, stvaranje Eve iz

Adamova rebra, bezgrešno začeće: čini se da ljudska rasa oduvijek mašta o stvaranju
ljudskog života bez ženinog sudjelovanja. A to sudjelovanje od iskona je bilo mučno.
Još u osamnaestom stoljeću, kad se u porođajima nije koristila gotovo nikakva
tehnologija, žene su trudnoću shvaćale kao krajnje ozbiljno stanje koje ih može
koštati glave ili ih učiniti doživotnim invalidima. U to doba, kad su primalje prljavim
noktima kidale vodenjak, često se iz drugog stanja odlazilo na drugi svijet: u porođaju
je umirala svaka deseta žena, a svaka peta pretrpjela je trajno oštećenje zdravlja.
Pomor dojenčadi bio je strahovit: jedva da je svako drugo novorođenče doživljavalo
svoj prvi rođendan.
Žene zaista mnogo duguju tehnologiji razmnožavanja: danas u Evropskoj Uniji
umire prosječno oko 17 rodilja na sto tisuća poroda, a smrtnost dojenčadi je oko 7
promila (podaci za Hrvatsku vrlo su slični evropskima). Zahvaljujući modernim
kontracepcijskim sredstvima i tehnikama pobačaja, pilulama za dan poslije, kućnim
testovima trudnoće, žene su dobile veliku slobodu odlučivanja o mnogim aspektima
svog života.
Danas su dostupne desetine i desetine pretraga koje iz uzorka resica plodovih
ovoja, plodne tekućine ili krvi majke, otkrivaju genetske poremećaje i tako smanjuju
neizvjesnost trudnoće. No, velik broj raspoloživih pretraga i poznatih poremećaja
ponekad kod trudnice izaziva posve suprotan učinak - opterećuje je pretjeranom
strepnjom i očekivanjem da nosi dijete s manom, te tako mijenja iskustvo trudnoće.
Zahvaljujući tehnologiji razmnožavanja, na životu ostaju i mnoga djeca koja inače
ne bi preživjela, što je ponekad dvosjekli mač. Primjerice, uzimanje veće količine
folne kiseline u trudnoći smanjuje kod novorođenčadi učestalost nekih razvojnih
anomalija mozga i leđne moždine, ali zato na životu ostaju djeca koja imaju enzimski
defekt pojačane potrebe za folnom kiselinom, i bez primanja velikih količina te tvari u
trudnoći ne bi ni doživjela porođaj.
I ultrazvuk je jedna od tehnologija koja je veoma pridonijela roditeljskom osjećaju
sigurnosti. No ultrazvuk je također preoblikovao samo iskustvo trudnoće i iz temelja
promijenio poimanje fetusa čime je, paradoksalno, ugrozio ženino pravo na izbor. Na
stranu činjenica da prve ultrazvučne snimke, koje roditelji često lijepe u obiteljski
album, sliče na lošu fotokopiju zrna graha ili žohara - ultrazvuk je omogućio pogled u
maternicu i zašao u područje iskustva koje je dotad bilo strogo žensko i nevizualno.
Novije vrste ultrazvučnih uređaja omogućavaju praćenje kretnji i trodimenzionalni
prikaz ploda, a endoskopske fotografske tehnike daju gotovo mikroskopski pogled u
sve faze razvoja ploda. Na tim snimkama plod kao da lebdi u praznom prostoru poput
svemirskog tijela, nigdje nema naznake prisustva majke niti veze s majčinim tijelom.
Upravo su takve snimke osnažile predodžbu o plodu kao osobi, kao nekome tko
postoji mimo tijela majke, i brutalno pojednostavnile složenost odnosa trudne žene i
ploda u njenom tijelu. Takvu predodžbu zlorabe protivnici prava na pobačaj
prikazujući plod kao da se zaista radi o djetetu u minijaturi, koje siše prstiće i trlja
očice, iako je u glavi ploda samo sluzava zbrka stanica što tek treba postati sjedištem
ljudskog uma.
Paradoksalno, iako je medicinski potpomognuta oplodnja usrećila mnogo žena,
sigurno je još veći broj žena unesrećila zato što znaju za korisnost metode, ali im ona

69
nije dostupna. Naime, kao i svaka napredna tehnologija, tako je i tehnologija
medicinski potpomognute oplodnje veoma skupa. Jedan takav postupak u Hrvatskoj
košta oko dvije tisuće eura. Žene do 38 godina imaju pravo na tri takva postupka na
račun HZZO-a, nakon čega troškove snose same. Postotak uspješnih trudnoća nakon
umjetne oplodnje na slovenskim klinikama je preko 36 posto, što je značajno više
nego u Njemačkoj i Velikoj Britaniji, gdje je oko 28 posto. Zahvaljujući tome, u
Sloveniji se razvija natalitetni turizam: parovi iz Evropske Unije dolaze na postupak
umjetne oplodnje na slovenske klinike, gdje je, osim što je šansa za uspjeh veća,
cijena postupka dvostruko niža.
Medicinski potpomognuta oplodnja često je vezana uz žene koje su svoje
najproduktivnije vrijeme utrošile na karijeru i rad, a na trudnoću se odlučuju u dobi u
kojoj se prije samo nekoliko desetljeća postajalo bakama. Tu veliku krivnju snose
mediji koji rade senzacije od rijetkih slučajeva kasnih materinstava, a prešućuju istinu
da se plodnost nakon trideset pete godine značajno smanjuje: šanse četrdesetogodišnje
žene da rodi dvostruko su manje od šansi žene od dvadeset pet godina.
Ni muškarci nisu ostali lišeni dobrobiti tehnologije razmnožavanja. Mnogi su
postali očevima zahvaljujući naprednim načinima liječenja impotencije uzrokovane
nekom tjelesnom bolešću. No osobitu pažnju zavrjeđuju banke sperme. Mrežne
stranice banaka sperme nadasve su zanimljivo štivo za sociologe i antropologe. Kao u
kakvom katalogu za direktnu prodaju, davaoci sperme pregledno su razvrstani i
detaljno opisani: od tjelesnih osobina, detaljne povijesti bolesti svih članova njegove
obitelji, obrazovanja, zanimanja, opisa osobina, interesa, talenata, vještina na
području matematike, tehnike, atletike, kreativnosti i umjetničkih sklonosti, životnih
ciljeva, ambicija, sve do razloga za davanje sperme, poruke budućim korisnicima
njegove donacije, pa čak i identiteta, te fotografije u odrasloj i dječjoj dobi.
Ne samo što je svaki davalac temeljito medicinski ispitan, već je i sperma
temeljito pregledana i garantirano visokokvalitetna. U banku smiju samo šampioni
oplodnje - najzdraviji, najbrži i najživahniji spermići, riječju: tehnosperma. Korisnici
mogu odabrati davaoca čija će sperma osigurati ne samo najpoželjnije biološke, već i
socijalne osobine budućega djeteta, to jest dijete po zamisli naručitelja – dizajnersku
bebu. Pojedini davaoci veoma su traženi, pa za njih postoje liste čekanja. Dovoljno je
reći da za sjeme davaoca koji svoj etnicitet opisuje kao kombinaciju Nigerijca,
aškenaskog Židova, Švicarca, Pakistanca i Indijanca iz plemena Crna Noga, koji nije
završio osnovnu školu i živi od socijalne pomoći - ne vlada osobita navala.
Jedno od mjerila razvijenosti zdravstva u nekoj zemlji jest i postotak porođaja u
zdravstvenim ustanovama, a u Hrvatskoj je on gotovo stopostotni. Porođaj u rodilištu
više nam se ne čini velikim civilizacijskim dostignućem, već najnormalnijom stvari.
Istina, u nas ima rodilišta i rodilišta: neka još uvijek ne dopuštaju da osobe bliske
rodilji prisustvuju porodu, niti da se novorođenče od časa porođaja daje majci u ruke i
potom boravi s njom u sobi rodilišta, a našlo bi se još primjedaba.
U razvijenim zemljama, gdje je vjera u tehnologiju usađena jednako duboko i
snažno kao i sumnja u samodostatnost tijela, prevladava tehnološki model porođaja, a
korištenje tehnologije za vrijeme porođaja daje ženama osjećaj kontrole. Moderno
društvo uči nas da ne vjerujemo svom tijelu, čulima i tjelesnim znakovima, da vlastito
tijelo doživljavamo kao nesavršeno oruđe potrebito pomoći izvana. Takvo shvaćanje
tijela stvorilo je medicinski/tehnokratski model porođaja, u kojem je svaki porođaj
potencijalno opasan i može poći po zlu, te se urednim može smatrati tek retrogradno,
kad je dovršen.
Tehnokratski model porođaja dao je ženama osjećaj veće kontrole nad dobivanjem
zdravog novorođenčeta kao "finalnog proizvoda", no donio je i mnoge neugode:

70
ograničavanje kretanja, jedenja i pijenja za vrijeme poroda, uzimanje uzoraka plodne
tekućine i uzoraka krvi iz skalpa ploda, senzore i elektrode nalijepljene na tijelo,
monitore, signalne zvukove i svjetla, kromirane plohe i blještavu neonsku rasvjetu, i
uopće ozračje rada u velikom tehnološkom pogonu. Velika rodilišta u kojima se obavi
nekoliko desetaka porođaja dnevno zaista i nalikuju na proizvodne pogone gdje se
porođaji odvijaju kao na pokretnoj vrpci. Porođaj je standardiziran, pa se, ne uklapa li
se u znanstveno izrađene tablice toka i trajanja, podešava i ubrzava lijekovima, ili čak
dovršava operacijom. Tako je čudo dolaska novog života na svijet zamijenjeno
medicinskom rutinom.
U nerazvijenim zemljama široko je prisutan organski ili socijalni model porođaja,
koji porođaj drži socijalnim i prirodnim događajem u čijem središtu je žena, i kojemu
je mjesto u domu i obitelji. Nažalost, to nije rezultat ženinog izbora, jer ogroman broj
žena u nerazvijenim zemljama nema u trudnoći i porođaju pristupa niti najosnovnijoj
zdravstvenoj skrbi.
Iako posljednjih godina porođaj u kući nalazi sve više pristaša u razvijenim
zemljama, ta je praksa još uvijek veoma rijetka, a okolina je promatra sa
sumnjičavošću. Tako je nastala paradoksalna situacija: kao što samo veoma mali broj
žena u nerazvijenim zemljama ima mogućnost odabira između "tehnološkog" i
"organskog" porođaja, odabir je zapriječen i ženama u razvijenim zemljama.
Napredak tehnika razmnožavanja otklonio je mnoge brige i neizvjesnosti budućih
roditelja. S druge strane, medikalizacija je ubrala svoj danak: tehnologija
razmnožavanja (a svaka je tehnologija u osnovi nehumana!) ima sve više udjela i
kontrole nad svim fazama ljudskog razmnožavanja - od oplodnje, preko razvoja
ploda, do porođaja.
Rijetko kome na pamet pada pitanje je li porođaju uopće mjesto u bolnici, i je li
porođaj medicinski događaj. I: zar je ispravno da se porođaj, vjerojatno najsnažniji
doživljaj u ženinom životu, odvija među potpunim strancima, ma koliko oni bili
stručni? Porođaj bi se još i mogao smatrati medicinskim događajem, no rođenje to
sigurno nije. Rođenje i smrt – ulazak i izlazak iz ljudskog društva nisu medicinski,
već socijalni događaji. Pa kad smo već dopustili da ih preuzme medicina, ne bismo li,
sad kad ih je medicina usavršila, oplemenila i olakšala, trebali rođenje i umiranje
vratiti iz bolnice onamo kamo i pripadaju – u dom i obiteljski krug?

19. svibnja 2004.

71
ODJELI ZA INTENZIVNU SMRT  
Kultura umiranja: može li se medikalizirana smrt u bolničkom ambijentu smatrati
humanom

Dok je početkom dvadesetog stoljeća u SAD u svom domu umiralo oko 80 posto
ljudi, danas kod kuće umire samo oko 20 posto. Začudo, ankete pokazuju da čak oko
90 posto ljudi u tim zemljama želi umrijeti u svojoj kući, a ne u bolnici ili staračkom
domu. Zašto onda ljudi u razvijenim zemljama umiru tamo gdje ne žele?
I kako uopće zamišljamo svoju smrt? Ako ikako možemo, ne zamišljamo je. Nije
teško ne misliti o starosti i smrti – cijelo potrošačko društvo pomaže nam ponašati se
kao da nas se vlastita smrt ne tiče. Bilo kog marketinškog stručnjaka da upitamo koja
je roba najtraženija na tržištu, svaki će odgovoriti isto: mladost. Kreme protiv bora,
tablete protiv celulita, boje za kosu, kure za pomlađivanje, mladenačka odjeća.
Zabava kao sinonim mladosti: zabavna putovanja, zabavna ljetovanja, zabavna
glazba, zabavni filmovi. Imperativ današnjice je: umrimo mladi što je kasnije moguće.
O smrti i umiranju nerado govorimo. Radije koristimo eufemizme: izdahnuo je,
preminuo je, sniva vječni san, otišao je u bolja spominjanja, napustio je ovaj svijet,
skončao je, promijenio svijet, otišao Bogu na istinu... No ipak, i potrošači su potrošna
roba - dotrajavaju i umiru, koliko god se trudili da ne misle o tome.
Kad bi se iz kakvog potrošačkog kataloga mogla odabrati smrt, vjerojatno bi
favoriti bili Shakespeareov izbor slatke smrti u ženskom krilu, te blaga smrt u snu.
Nažalost, smrti najčešće prethodi umiranje. Kad bismo zaista mogli odabrati način
umiranja, većina nas odabrala bi dobru smrt: bezbolno i brzo umiranje u vlastitom
krevetu, okruženi obitelji i prijateljima. Ono što nikako ne želimo za sebe jest
medikalizirano umiranje: u jedinici intenzivne njege, oblijepljeni elektrodama i
senzorima, sa cijevima zavučenim u tjelesne otvore, iglama u venama, monitorima, uz
bljeskove i zavijanje signalnih svjetala i zvukova, okruženi posve nepoznatim ljudima
za koje smo samo još jedan težak slučaj.
Kako, dakle, želimo umirati? Jedan od najuglednijih medicinskih časopisa na
svijetu, američka JAMA, posvetila je skrbi za umiruće jedan cijeli svezak. U tom su
svesku dotaknuti gotovo svi aspekti umiranja: umiranje novorođenčadi s teškim
urođenim manama, umiranje djece, mentalno retardiranih, senilnih; umiranje u
staračkim domovima, domovima za skrb neizlječivo bolesnih i umirućih; eutanazija;
duhovnost, socijalni i medicinski mitovi, te zakonodavstvo koje se tiče umiranja.
Jedan od autora u tom svesku znanstveno je ispitao što je kod umiranja zaista važno
bolesnicima na kraju života, obitelji, liječnicima, i ostalima koji skrbe za takvog
bolesnika (medicinske sestre, socijalni radnici, kapelani, dobrovoljci u ustanovama za
skrb o neizlječivima i umirućima). Autora je na to potaknula činjenica da iskustvenih
dokaza o tome ima veoma malo, te je ispitao gotovo pedeset stavki koje se tiču
umiranja.
Istraživanje je pokazalo da su svima četirima skupinama – bolesnicima,
obiteljima, liječnicima, i ostalima koji skrbe za takve bolesnike – osobito važne ove
stavke: postupci koji se tiču boli i simptoma; priprema za smrt; postizanje osjećaja
dovršenosti; odluka o izboru postupaka liječenja; postupanje prema bolesniku kao
prema “cijeloj osobi”. U nekim stavkama su mišljenja bila veoma šarolika, kako
između ispitivanih skupina, tako i unutar skupina: odluke o održavanju života pomoću
aparata, umiranje kod kuće, razgovor o smislu smrti. Svi su najveću važnost pridali
bezbolnosti pri umiranju. U prvi čas malo iznenađuje da su se stavovi bolesnika i

72
liječnika veoma razilazili u nekim stavkama, a to su: ostajanje pri svijesti, planiranje
pogreba unaprijed, ne biti na teret, pomaganje drugih, te pomirenje s Bogom.
Iako su se postupci koji se tiču simptoma i boli, potom komunikacija s liječnikom,
priprema za smrt, te mogućnost postizanja osjećaja dovršenosti, bili najvažniji većini
ispitanika, ostali činioci koji se tiču kvalitete života na njegovu kraju veoma su se
razlikovali od skupine do skupine i od pojedinca do pojedinca.
Ovo istraživanje nameće zaključak da, što se tiče njihova umiranja, ljudi žele
veoma različite stvari - baš kao što se tiče i njihova života. (Na ovom mjestu teško je
ne primijetiti da je autor svoj zaključak mogao pronaći prije više desetljeća, iako ne u
krilu znanosti, već poezije - kod velikog njemačkog pjesnika Rilkea, koji je htio
umrijeti smrću vlastitom, a ne medicinskom). A upravo su bolnice organizirane da bi
pružile djelotvornu, ekonomičnu, racionalnu skrb nad umirućim, čime, nažalost,
veoma smanjuju mogućnost bolesnika-pojedinca da utječe na odluke koje se tiču
njegovih zadnjih trenutaka. Takvo dizajnirano umiranje koje obitelj oslobađa
nesanice, nečisti, pelena, zaležajnih rana, povraćanja, ispljuvka i zadaha, sigurno ima
svojih dobrih strana. No, može li se umiranje bolesnika kojeg ne okružuju njegovi
najmiliji, već njemu nepoznato bolničko osoblje, smatrati humanim?
Moderno shvaćanje smrti veoma je blisko onome istočnoafričkog plemena
Azande: nema prirodne smrti, dakle smrti same po sebi, već svatko umire zbog nekog
razloga. Kod Azandea uzrok smrti su uroci. U razvijenim zemljama smrt se smatra
patološkim, a ne prirodnim i normalnim dijelom života: umire se od karcinoma,
infarkta, moždanog udara – uvijek iz nekog razloga, kao da je smrt konačno izbježiva
i, da je taj uzrok uspješnije suzbijan, čovjek bi živio i dalje, možda i vječno. Takvo
poimanje smrti stavlja liječnike pod strašan pritisak, jer i oni prečesto shvaćaju svaku
smrt bolesnika kao profesionalnu grešku, kao da prirodne smrti i nema.
Podaci za 2004. godinu pokazuju da je u Hrvatskoj oko dvije trećine ljudi umrlo u
svom domu. Slična je statistika i za umrle od karcinoma. Jedan od razloga zašto se
umiruće bolesnike smješta u bolnice jest taj da obitelj više ne može skrbiti za njih, i to
prvenstveno iz ekonomskih razloga: ili nitko od članova obitelji ne može izostati s
posla da bi njegovao umirućega, ili obitelj ne može priuštiti plaćenog njegovatelja za
vrijeme dok nitko od obitelji nije kod kuće. Za to bi valjalo učiniti znatne zahvate u
zdravstvenim i socijalnim službama, te organizirati takozvane hospicije, ili ustanove
za palijativnu skrb (skrb u svrhu ublažavanja, a ne izlječenja). Obiteljima koje žele
skrbiti za umirućeg člana trebalo bi omogućiti edukaciju o osnovama njege: kako
oprati nepokretnoga, kako ga okretati, promijeniti pelenu, nahraniti pomoću sonde itd.
Nadalje, kako s njime razgovarati i tješiti ga, kako se kao obitelj nositi sa činjenicom
skoroga gubitka člana, što i kako reći djeci u obitelji.
Znatan napredak država može učiniti veoma brzo i veoma lako: kao što treba
poticati ljude da daruju organe ovdje na zemlji, jer im na nebu neće trebati, isto tako
im treba omogućiti da novac potroše na svoje drage dok su još živi, a ne kad umru.
Jer, najskuplji hrvatski tereni ne nalaze se na dalmatinskim otocima, u Opatiji,
dubrovačkom Stradunu ili centru Zagreba, već na hrvatskim grobljima. Kvadratni
metar grobnog terena već i u najmanjim mjestima košta nekoliko tisuća kuna, a na
elitnim grobljima cijene su zaista astronomske. Nadgrobna ploča košta najmanje pet
tisuća kuna, a najjeftiniji lijes sedam stotina kuna. Tako ukupni trošak pogreba iznosi
do nekoliko desetaka tisuća kuna, i velik je teret za obitelj koja ga često mora
pokrivati kreditom. Kad bi se ti troškovi sveli na razumnu mjeru, a osobito oni koji se
tiču grobnog mjesta, obitelj bi imala više sredstava da umirućem pruži bolju njegu u
vlastitom domu. I primjer umiranja pokazuje da, kao i u mnogim drugim stvarima,

73
medicina i medikalizacija mogu samo ublažiti, ali ne i riješiti probleme čija bit leži
izvan njih samih.
Dakle, kako ponovno socijalno integrirati umiranje, učiniti da se skupa s rođenjem
iz bolnica vrati tamo gdje joj je i mjesto – u domove? Budistička izreka veli: strah od
smrti strah je od života samog. Na stranu takva mudrovanja - sa strahom gledamo i u
tanjur pitajući se kakvih sve dodataka ima u hrani, pa kako tek da se suočimo sa
smrću? Odgovora je onoliko koliko i upitanih. Zato, pokušajmo omogućiti svojim
najmilijima da nađu, baš kako je to za sebe poželio Rilke, ne medicinski, već svoj
vlastiti odgovor.

26. svibnja 2004.

74
SAMO DA JE ZDRAVLJA! (Pogovor)
Sve je već u naslovu: Krema protiv smrti. Smrt, Kosac iz bajki, Smrt koja,
neprimijećena, sjedi uz uzglavlje bolnika, Smrt koja grabi one što ih bogovi vole dok
su još mladi, Lijepa Smrt «crnih romantika», Bergmannov šahist iz Sedmog pečata,
napokon smrt kao civilizacijska zagonetka leša (nije još stvar, nije više čovjek, a
upravo postaje utjecajni predak) koja stoji u njezinom početku dade se «izliječiti» kao
kakva boljka prikladnom kremom. Krema, doduše, još nije izumljena, ali budući da
postoji potreba za njom, i budući da su marketinške prognoze za nju prilično povoljne
– njezino izumljivanje stvar je nedaleke budućnosti: Čovječanstvo dobit će i tu kremu,
nadati se, prije no što samo sebe kremira u nuklearnoj katastrofi. Krema, ali, bit će,
barem u početku, jako skupa; kao što je skup i postupak krionizacije, kojim super-
bogati Amerikanci nastoje sačuvati svoja tijela kao naročite smrzotine, sve dok
napredak medicine ne otkrije lijek (kremu?) za bolest od koje upravo umiru. No
svakako je umirujuće već i to što je takova krema već na putu: kad ukinemo samu
smrtnost, bit ćemo uistinu «kao bogovi».
Žanrovski, Karmen Lončarek označuje svoju knjigu «zbirkom priča». U tome ima
ironije: ono što moderna medicina stavlja u izgled ustrašenom čovječanstvu za ovu
autoricu spada u žanr pričam ti priču. Priču za lakunoć, odnosno za jutro i buđenje u
jednom svijetu koji je isti kakav je bio (to svakako), iako medicina napreduje;
napreduje tako što rješava probleme koje je sama proizvela. «Medicina je, kažu,
toliko napredovala da praktično više ni jedan čovjek nije zdrav.», piše Lončarek, a
ovaj bi ne baš nježni cinizam, k tomu nekoga tko i sam pripada istome cehu bijelih
vračeva i medicusa (ovo uzimam kao siguran znak njezine intelektualne i
profesionalne čestitosti), sigurno razveselio i jednoga Voltairea. Jako me podsjeća na
Adornove uporne invektive protiv psihoanalize: «Psihoanaliza, napose frojdistička,
liječi u pacijentu ono što je sama u nj stavila.»
Ali možda autoričinu žanrovsku oznaku valja shvatiti ozbiljnije. U njezinim pričama,
njih devetnaest na broju, figuriraju kao junaci, ili kao antijunaci, vitamini, kreme,
ekstrakti, eliksiri, tehnička čuda te čuda naprosto, a onda i svi oni koji su, po crti
svojih nevolja i boljki, objekti ovih čudotvornih sredstava i postupaka: očajno debeli,
strašno mršavi, jako nervozni, bolnici koje je već Moliere raskrinkao kao «umišljene»,
stvarne žrtve, kao naprimjer obrezane djevojčice u Africi... neizlječivo bolesni, koji to
već sutra neće biti, umirući, koji to već sutra neće biti... Njezine priče djeluju i
cjelinom, kao velika naracija medicine. Ono što je u njezinim pričama uistinu
narativno, odmiče se od dokumenata i statistike, i uvire u antropologiju i filozofiju,
dakle u sustave znanja o čovjeku koji su poduprti i nekim filozofskim odlukama u
pogledu takozvanih krajnjih pitanja, pitanja prvih i posljednjih. (Ne čudi me što su
najvažnije, a i spisateljski gledano, najbolje priče posvećene rađanju i umiranju.) Ne
mislim da su njezina polazišta a priori interdisciplinarna; mislim da je najveća
drogocjenost njezine knjige što su ona sama sobom, u svojem razvoju, postala
interdisciplinarna, a to zato što su pitanja kojima se ona bavi naprosto odveć složena a
da bi bila prepuštena pukim stručnjacima! Nešto slično rečeno je i o politici: Politika
je odveć ozbiljna stvar a da bi bila prepuštena generalima! Dodat ću, i političarima.
Drugim riječima, stručnjak u području medicine koji želi raditi na sebi, ima ambicija
pratiti tehnološki razvoj i strahovito, eksponencijalno umnažanje znanja na svom
području (Lončarek tvrdi da je vrijeme «poluraspadanja» medicinskih saznanja samo
5 godina!), živi svoju praksu u znaku ove alternative: pratiti promjene, te nastojati
liječiti prema stanju suvremene medicine; produbiti svoju praksu saznanjima koja

75
dolaze iz graničnih područja, iz sivih zona gdje se znanja, tehnike i vještine sveudilj
isprepliću. Liječnici koji tijekom svog radnog vijeka «svašta vide», najbolji među
njima, znaju da netko ili nešto u tradiciji još uvijek govori kad oni «dignu ruke» od
svega. Kad stoji još samo do utjehe pred neumitnim, filozofija, i dakako, što
koncedira i autorica, religija, javljaju se za riječ. Ne zove li se jedna knjiga Boethiusa,
tog «zadnjeg Rimljanina» - Utjeha filozofije? Ne zove li se jedno Kierkegaardovo
djelo Bolest na smrt? Religija pak, baš svaka, imade svoje dogme, ali sve dok je
njezina inspiracija autentična, ona i tješi autentično. Kad razvije svoj
fundamentalizam, a sve su svjetske religijske sljedbe do danas dospjele razviti vlastite
fundamentalizme, onda i religija «privodi» spasu i sreći, i ona počinje prinudno
usrećivati čovjeka i čovječanstvo, što inače čine ideologije, kako god ih zvali.
Hoću reći, polazišta Karmen Lončarek nisu primarno filozofska, nisu filozofsko-
antropološka; naprotiv, nju vodi prilično egzaktna strast prirodnjaka koji hoće
dokučiti sve, pa i najtamnije strane pojave, bića, bolesti... (I bolest je, uzeto filozofski,
jedno biće.) Njezini naoko hladno poredani statistički uvidi u broj cirkumcizija
djevojčica afričkih plemena po mojem su sudu strašniji dokument od razvikanih
tekstova jedne planetarno poznate feministkinje kao što je Eve Ensler (Vaginini
monolozi). Kažem, njezini uvidi na polaze od filozofije, ali njezini izvidi spadaju u
žanr jedne obrazovane i etički osviještene znanstvene avangarde koja se, a to mi se
čini vrlo važnim, u glavnome potpuno podudara s ključnim uvidima Frankfurtske
škole. Nitko od suvremenih nije jetkije pisao o «industriji svijesti» na koji se pojam
poziva autorica, od Frankfurtera, nitko nije više znao o fenomenu, možda ključnom
fenomenu suvremenosti, koji su Horkheimer i Adorno, u suautorstvu, imenovali
dijalektikom prosjetiteljstva. Citirana rečenica Lončarekove – što više medicine, to
manje zdravlja – mogla bi biti motom jednog, možda čak zaključnog poglavlja ove
slavne knjige koja je učinila školu: Dijalektika prosvjetiteljstva, ugrubo i
pojednostavljeno, kaže da je i samo prosvjetiteljstvo uzeto u službu potpuno
iracionalnih sila.
Ovo je upravo tema koju knjiga Karmen Lončarek postojano varira u gotovo svakom
poglavlju, tojest priči. Herbert Marcuse, jedan pomalo iskošeni pripadnik istoga
filozofskog kruga, davno je pisao o cjelinama i praksama Zapada što se u svakom
odsjeku nadaju super-racionalnima, ali je njihova ukupnost totalno iracionalna...
Marcuse uzeo je na zub napose militaristički kompleks, mi bismo iz bliže
suvremenosti dodali još energetski kompleks. Lončarek drži da farmaceutska
industrija, sa svojim gigantskim profitima, spada u isto, i sigurno ima pravo: ona zna
što govori. «Prisila piste», obveza da se bude lijep, mlad, tojest uspješan, surovo
potčinjavanje tijela trenutno vladajućim kanonima, potiskivanje smrti – sve su to
danas teme više marketinške, nego striktno medicinske, ili pak filozofske. No to što su
marketinške, što iz njih isparavaju krajnja pitanja, baš je to filozofska tema i uvid.
No mnogi danas drže da je doba velikih naracija – koje «idu na pogon» baš takvih
pitanja, nepovratno prošlo. Kad se govori o «kraju povijesti», o «kraju ideologija», ne
misli se ni na što drugo. Velike su naracije, kao i velike utopije, sve odreda skrahirale,
i oni koji danas u svijetu još nešto misle, sumnjiče ih za tiraniju logosa, dakle smisla,
nad-smisla. Priznajem da sam uvijek osjećao neku nelagodu od takvih presuda: uvijek
sam nekako slutio da od odustajanja od (velikih) naracija vuku korist samo oni koji su
ih već dospjeli preoblikovati prema svojim svrhama. Jest, možda je svaki potez u
marketinškoj strategiji kojom se prodaje ova ili ona krema (skoro uvijek neki
izmiskani placebo) uistinu iracionalan. No meni se odluka da se iz tog placeba istisnu
milijunski profiti ne čini nimalo iracionalnom. Iracionalno je quasi-slobodno
sudjelovanje potrošača u stvaranju toga profita. Ali cjelina koja obuhvaća izmišljenu

76
boljku, izmišljeni lijek i poboljšanje sugerirano u sustavima masovnih halucinacija,
nije baš tako iracionalna: To da oni kojima ide dobro žele da im ide još bolje,
iracionalno je sa stajališta cijele naše vrste, ali tek mali udjel u toj našoj vrsti spada u
grupu onih kojima je dobro.
Otud se i meni samome, u vlastitoj strategiji intelektualnog rada, činilo važnijim
obnavljati velike naracije, a osobito opisivati, da ne kažem liječiti, ona mjesta gdje su
one naprsle...
U iščitavanju knjige Karmen Lončarek najviše me dojmila činjenica da autorica
slijedi jednu određenu, svoju strategiju intelektualnog rada, bez koje čak i
svakodnevna klinička praksa ostaje tek pukim taktičkim uzmicanjem, koje naravno
može bilježiti i uspjehe. Napose bi takva strategija bila nužna na golemom području
javnog zdravstva, koje je prema mojim skromnim uvidima kod nas prilično divlje i
zapušteno. Tzv. socijalna država svugdje je u krizi, tzv. generacijski sporazumi
svugdje su ozbiljno ugroženi, ali nigdje se sustav ne ruši s toliko bijesa i obijesti kao
kod nas. Ono što je nekoć funkcioniralo, kako-tako, ali ipak, pripisuje se, što je
potpuno krivo, skrahiralom socijalizmu, pa su u tom smislu zapadne demokracije, uza
sve nevolje sa socijalnom državom sparenom s tržišnim gospodarstvom, bliže tom
nesretnom socijalizmu od naše zemlje, udešene «tranzicijom». Jedna hladna, a tako
angažirana glava, koja uz to još zna i pisati, u takvoj zbrci pojmova i vrednota velika
je dragocjenost.
Rekao sam, samo je prosvjetiteljstvo, Doba svjetlosti (to bi imala biti zadnja
desetljeća sedamnaestog i cijelo osamnaesto stoljeće), izašlo na zao glas. Ali gledano
izvorno, glavne tekovine Zapada kojemu tako strasno kanimo pripasti, stvorene su baš
u tom razdoblju. Lončarek slaže svoju naraciju tipično prosvjetiteljskim patosom,
odjevenim blagom ironijom, i pojačanim gnušanjem zbog stvarnih problema
(naprimjer nasilje nad djecom i ženama), te baš kao i Franfurteri, svugdje pronalazi
neko konkretno društvo i politiku kao izvore problema: aspirini će olakšati
glavobolju, ali neće riješiti nezaposlenost. Najbolja mjesta njezine knjige prerastaju
okvire njezine struke, kao što ono najbolje u toj struci nužno mora ciljati iznad tih
okvira. Njemački dramatičar Franz Ksaver Kroetz rekao je da nezaposleni nema pravo
na ljubav, kao što nema pravo na liječenje jer ga ne može platiti, osim iz milostinje.
Tuda-svuda u pričama Karmen Lončarek posijani su baš takvi uvidi.
Iz jedne radikalne distopije prenijet ću ovdje jedan kontra-uvid:
Samuel Butler u knjizi Nigdjevo (Erehwon) opisuje jedno društvo koje sve one što
padnu u bolest (tako bi ovo stanje opisao francuski jezik – tomber malad! -)
jednostavno ubijaju.
Kad sustav javnog zdravstva, kao sve što je kod nas nekoć bilo društveno i javno,
elem ničije, dokraja skrahira, možda ćemo i mi ubijati one koji među nama padnu u
bolest, ili naprosto ostare; možda ćemo ih, kao Indijanci «divljeg Zapada», izlagati na
vrletima Velebita, ili ih puštati pticama kao naši stari u našoj perzijskoj pradomovini.
Da, naravno, ostaje još nada u kremu protiv smrti, protiv starenja, nada naprosto u
obrat velikih naracija od iracionalnog u racionalno, pukim željkovanjem.
Samo da je zdravlja!, drugo ide samo od sebe, kaže se na našim zemljopisnim
širinama. Stari su narodi, naprimjer u međurječju Eufrata i Tigrisa, gdje stručnjaci
traže početke moderne medicine, bolesti pripisivali hirovima božanstava. Samo da je
zdravlja!, kao čežnja, nije uopće daleko od ovoga mitskog početka. Čini se da, uza
sve što si utvaramo, mi baš nismo daleko odmakli od poimanja bolesti kao
neshvatljive sudbine, koja udari ili ne udari, u boljem slučaju. A naprotiv, daleko smo
od solidarnosti neolitske horde, koja je pazila i koliko je mogla, često i prilično

77
sofisticiranim postupcima (!), liječila ozlijeđene lovce od teških rana ondašnjih
predatora.
Što je tu racionalno, što iracionalno koje bi moglo postati racionalnim, što tu još može
patos prosvjetiteljstva?
Može mnogo. Knjiga Karmen Lončarek, u najboljim dijelovima, pisana je bistrinom
djeteta koje gleda neopterećeno predrasudama, te vidi ono što drugi ne vide. Nisu joj
nimalo slučajne reference na Lewisa Carrola i njegovu Alice, s onu stranu ogledala.
Naravno, ovakav stav traži napor, i to ne baš malen, da se stave u zagrade zapečene
predrasude, da se poništi mnogo toga u današnjem, prilično nadmenom samopoimanju
medicine... Tako smo dobili nešto kao Carevo novo ruho suvremene medicine.
Neopterećen i emancipiran pogled vidi golotinju profitnih interesa tamo gdje je ona
odjevena u filantropsko ruho, napose tamo. Vidi problem svjetskog siromaštva tamo
gdje oni čiji je interes u zamagljivanju vide carstvo predrasuda i primitivizma.
Napokon, taj pogled priznaje ljudsku želju u svem bogatstvu njezinih pojavnih oblika
(čak i u onome što se, silnim napuhavanjem, progoni kao pedofilstvo, danas upravo
paranoidnom hajkom) on zna da se želji ne može naređivati, istodobno priznajući
poseban i različiti udjel svake respektivne civilizacije u stupnju njezine slobode. Ovaj
emancipatorski patos jedva mogu dovoljno naglasiti.
U osobi Karmen Lončarek vidim nešto poput natjecanja gotovo svih likova i pojava
koje su agirale, i još agiraju, u drami medicine, od njezinih pisanih početaka u
Babilonu, do njezina kompjutorskog kraja u današnjici: šaman, svećenik, vrač,
medicus, i na kraju – stroj. Da, stroj, koji se čini, u krajnjim pitanjima, pouzdanijim
od čovjeka, vrača, medicusa. Lončarek tako otkriva da su naše današnje predodžbe o
čovjeku i same uvjetovane mašinom, tehnikom, tehnologijom, i da u osnovi ne idu
dalje, osobito ne zadiru dublje, od La Mettrija i njegova Čovjeka-mašine iz stoljeća
XVIII! Ne idu dalje od XIX. (u najboljem slučaju!), što je tijelo isto tako poimalo kao
satni mehanizam (naranče?), kojemu u trenutku smrti naprosto kvrcne jedna opruga....
današnjim jezikom izričemo potpuno identičan stav: Pregorio čip! Strojevi sve to više
sliče ljudima, sve su im bliži (minus, zasad, emocije), ljudi su sve više strojevi.
Kad se taj susret stvarno desi, nitko ne zna što će biti. A i bolje je.

Priče Karmen Lončarek još uvijek zauzimaju poziciju čovjeka, kao pojedinca i kao
vrste, u tom neravnome boju. Uza svu svoju prosvjetiteljsku trezvenost, finu ironiju,
cinizam koji pomalo ustukne pred krajnjim, njezina je knjiga herojski križanac
mnogih putova, različitih diskursa i znanja. Profitno orijentirani sustavi koji dotiču
njezinu struku, medicinu, držat će ovoga križanca monstrumom, no svi drugi, koji su
ipak u većini, a uz to su i žrtve, mogli bi je čitati kao Knjigu uputstava protiv onih
koji, tako obilno, ispisuju svoja vlastita uputstva, a u stvari najčešće krivotvorine.

Slobodan Šnajder

78
Kazalo imena i pojmova
anti-ageing
anticipativna medicina
Asimov Isaac
attachment
Azande, pleme
Benčević Henrietta
Bettelheim Bruno
Bextra
Carroll Lewis
Celebrex
celulit
cirkumcizija
clinical gaze
Clinton Hillary
coercive healthism
Crawford Cindy
Curie Marie
del Ponte Carla
deMause Lloyd
demokratizacija ljepote
Devereux George
dizajnerska beba
dizajnerska vagina
dizajnirano umiranje
Dodgson Charles Lutwidge
Drugi
Ebadi Shirin
eksplozivni narcizam
erotska mapa tijela
Foucault Michel
Freud Sigmund
funkcionalna hrana
Gibbon Edward
Grubić Marina
Gruen Arno
Hašek Jaroslav
Hipokrat
Hitchcock Alfred
Hite Shere
hospicij
hrikanje
infibulacija
Internet-pedofilija
Jarnević Dragojla
Jergović Miljenko
Johnson Virginia
kiber-policajci

79
klinički pogled
Koch Robert
Kolontaj Aleksandra
kozmeceutika
Langlois Judith
lapatorci
Lewis Jerry Lee
lijekovi taštine
Llosa Mario Vargas
locker room syndrome
Loeffler Imre
lovemap
Majka Tereza
Mann Thomas
Marcuse Herbert
Marija Terezija
Masters William
maternal bonding
medical gaze
medicinski pogled
medikoindustrijski kompleks
Menzel Jiři
Morgan Elaine
Murphy Edward
muška G-točka
Myra Gail
Nabokov Vladimir Vladimirovič
natalitetni turizam
ne-bolesti
Novak Vjenceslav
Novalis
nutriceutika
organski model porođaja
pedofilija, interpersonalna
pedofilija, sadistička
Picasso Pablo
pilule za dan poslije
prisilni zdravizam
psihohistorika
Puhar Alenka
Reich Wilhelm
Rilke Rainer Maria
Roggman Lori
Schiller Friedrich
Schmidbauer Wolfgang
seksperti
Shakespeare William
sindrom svlačionice
Skrabanek Peter
smrt, blaga

80
smrt, dobra
smrt, slatka
socijalni model porođaja
socijalno pijenje
Sophie von Kühn
Soros George
sweatshop
Šimunović Dinko
Šnajder Slobodan
tehnosperma
vanity drugs
zdravizam
Zeidler Fred
znojilište
ženska ejakulacija
ženska prostata

81
Bilješka o autorici
Karmen Lončarek (Karlovac, 1963) diplomirala je i doktorirala na Medicinskom
fakultetu u Rijeci. Radi kao oftalmolog u Kliničkom bolničkom centru Rijeka, docent
je na Katedri za oftalmologiju Medicinskog fatulteta u Rijeci, predaje na
Međunarodnom studiju menadžmenta u zdravstvu pod pokroviteljstvom London
School of Economics and Political Science. Sudjeluje u nekoliko javnozdravstvenih
znanstvenih projekata. Objavila je više znanstvenih radova u međunarodnim
biomedicinskim časopisima. Za Feral Tribune piše od 2003. godine.

82
886.2 LONČAREK k /P, ZZ
 
LONČAREK, Karmen
 
Krema protiv smrti i druge priče / Karmen Lončarek . - Split  : Kultura
& Rasvjeta, 2007 . - 156 str. ; 20 cm . - Biblioteka Feral Tribune
 
ISBN ISBN 978-953-7075-26
 
UDK 821.163.42-9

83