Mekkanski period pozivanja u Islam

Ponedjeljak, 09 Mart 2009 06:47 administrator

Mekkanski
period pozivanja
u islam
Komparativna studija sa
savremenim prilikama

UVODNA RIJEČ

    Bismillahirrahmanirrahim. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Slava i hvala pripadaju

Allahu Uzvišenom, Gospodaru svih svjetova. Neka je Allahov blagoslov i mir na
najodabranijeg poslanika i najčasnijeg misionara Muhammeda, a.s., na njegovu porodicu,
ashabe i sve koji ga budu slijedili do Sudnjeg dana.
    Jedna od najbitnijih karakteristika islama jeste njegova svevremenost i univerzalnost.
Crpeći sa čistih izvora islama, Kur'ana i sunneta, muslimani bi trebali biti sposobni suočiti se
sa izazovima i problemima koje je iznjedrilo pred njih dvadeset i prvo stoljeće. Međutim,
zbog nedovoljnog poznavanja suštine islama, a posebno Poslanikovog života i rada, njegovih
metoda u radu sa ljudima, došli smo u situaciju da nemamo odgovore na aktuelna pitanja i da
nismo u stanju uhvatiti se u koštac sa problemima kojih je svaki dan sve više.
Um i kreativno mišljenje kod islamske uleme su zakazali. Dobijamo «tačne» odgovore na
pitanja koja nas tište, ali ti odgovori su za neko drugo vrijeme. Nema sumnje da je jedan od
osnovnih razloga za to nedovoljno, površno i nepravilno razumijevanje Poslanikovog, a.s.,
života i metoda njegovog da'vetskog djelovanja. Dok je plemeniti Poslanik, a.s., bio
preporodilac duha, muslimani danas žive u turobnoj duhovnoj pustinji nemajući odgovore na
goruće probleme ni za sebe ni za druge.
Na osnovu iznesene problematike, ovaj diplomski rad je pokušaj da se ukaže na najvažnije
karakteristike i osobenosti mekkanskog perioda islama i u njemu želja nam je da, u ovim
burnim i teškim vremenima za muslimane, taj period bude naš svjetionik za orijentaciju i
ispravno djelovanje.
Osnovni principi pozivanja u islam u tom periodu, a koji su iskazani u ovom radu, su:
 postupnost,
 tajnovitost,

 baza,
 planiranje i pripremanje,
 povjerenje,
 lobiranje mušrika,
  zaštitnici,
 globalizacija islamskog poziva
 i mediji.

 Osim toga, težnja ovog rada je da kroz konkretne primjere pokaže kako i na koji način u
savremenim prilikama primijeniti Poslanikove, a.s., univerzalne metode rada i djelovanja, a
da se u isto vrijeme ostane vjerno čistom i nepatvorenom islamu, njegovim vrijednostima i
principima. Cijeli Poslanikov, a.s., životopis i djelovanje «treba znati čitati i razumijevati
očima i umom dvadeset i prvog stoljeća»,  a ne da sanjamo i živimo u prošlosti, dok u isto
vrijeme svi drugi narodi ažurno rade i djeluju u sadašnjosti i najozbiljnije planiraju i
pripremaju se za budućnost.
 Bez pravilnog shvatanja tih osnovnih principa pozivanja u islam, ostat ćemo i dalje
neupotrebljivi i nesposobni postaviti se prema gorućim problemima koji satiru islamski
ummet, kako globalno tako i na lokalnom planu.

CILJ RADA

     Postoje brojna djela koja se bave studijom mekkanskog perioda širenja islama i sva ona
ukazuju na tegobno stanje tadašnjeg društva u Mekki. I ne samo u Mekki, može se slobodno
reći da i na globalnom planu nije postojalo nijedno društvo utemeljeno na kvalitetnom načinu
života i valjanom socijalnom poretku. Na prvi pogled napredne imperije poput Bizantije i
Perzije, a koje su imale vodeću političku, ekonomsku i vojnu ulogu u to doba, u suštini se ni
po čemu nisu razlikovale od mekkanskog društva, izuzev po određenom civlizacijskom
naslijeđu, jer na sve strane svijeta su živjele obespravljene narodne mase bez ikakve zaštite od
sile jačega i zakona vlasti.
Cilj ovog rada je da ponudi komparativan prikaz stanja jednog društva iz sedmog vijeka,
njegovog ustrojstva i susreta sa novom vjerom, te prikaz određenih pojava današnjeg društva
uz pokušaj povlačenja paralele između njih. Takav cilj iziskivao je studiozni pogled na rad i
djelovanje Poslanika, a.s., u tom periodu. Sve to bi nam moglo poslužiti kao smjernica za
djelovanje u ovim vremenima iskušenja u kojima su muslimani zapali u potpuno nezahvalan
položaj, te kao mogući načini iznalaženja izlaza iz te situacije.

MATERIJAL I METODE RADA

    S obzirom da tema za polaznu tačku uzima period Objave, a za izvor činjenica obratili smo
se na djela iz sire, životopisa Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., poput dijela sljedećih
autora:
 •    Ibn Hišama, Poslanikov životopis
 •    El-Mubarekfurija, Zapečaćeni džennetski napitak

 •    Muhameda Hamidullaha, Muhammed a.s.

 •    Dr. Mustafe es-Sibaija, Poslanikov životni put
 •    Martina Lingsa ( Ebu Bekra Siradžuddina ), Muhammed a.s.
  •    Muhameda Husejna Hejkela, Život Muhammeda a.s.
 •    Haruna Jahjaa, Muhammed a.s.
 •    Muhammeda Rewwas Kal'ahdžija, Ličnost posljednjeg Allahovog poslanika  i dr.,

dok smo se za izvor podataka o današnjim pozitivnim i negativnim pojavama, poput

intenzivnog pozivanja u islam, ali i sveopće stagnacije ljudskog morala, dostojanstva i svijesti
koja često pada na najniži stepen, koristili  djelima koja se bave problematikom da've –
islamskog misionarstva, od sljedećih istaknutih savremnih autora:
 •    Muhammeda Asada, Put u Meku
 •    Ebul-Hasana En-Nedevija, Šta je svijet izgubio dekadencijom islama

 •    Espozito Johna L., Islam The Sraitgh Path

 •    Jusufa El-Karadavija (djela navedena u popisu literature)
 •    Rogera Garaudija, Živi islam
 •    Muhammeda El-Gazalija, Gorka istina
 •    Murada Hofmanna, Islam kao alternativa
 •    Paula Lundea, Islam, vjera, kultura, povijest
 •    Thomasa W. Arnolda, Povijest islama, i dr.

Autori ovih djela uglavnom su renomirani i poznati učenjaci, kako u islamskom tako i
ostalom dijelu svijeta. Dakle, riječ je o priznatim naučnicima i stručnjacima sa širokim
pogledima na svijet. Njihova djela se bave problemima ovovremenog pozivanja u islam,
adekvatnog djelovanja daije – pozivača u islam, te posebno skreću pažnju na djelovanje
Poslanika, a.s., pogotovo na njegovu mudrost i odmjerenost u djelovanju, čime je postigao
tako fenomenalne plodove da se svi istraživači slažu u zaključku da sjeme koje je u ljudske
duše zasadio Muhammed, a.s., i dan-danas daje svoje obilne plodove. O tome istaknuti
orijentalista Tomas Arnold kaže: "Ono nekoliko stotina miliona muslimana, rasutih po svim
krajevima zemaljske kugle, dokaz su ovog trinaestovjekovonog djelovanja."  Ako se u
njegovo vrijeme radilo o stotinama miliona, danas je taj broj, po svim statističkim podacima,
zasigurno milijardu i nekoliko stotina miliona muslimana. O koliko velikom poduhvatu se
radi, razumjet ćete lahko, ako uspijete u cjelokupnoj povijesti čovječanstva naći učitelja koji
je sam, i ljepotom svoje misije, uspio podučiti tako veliki broj ljudi.
U svojim radovima oni skreću pažnju na Poslanikov, a.s., život i rad u teškim okolnostima,
poredeći ga sa stanjem ummeta danas, te mogućnošću iznalaženja rješenja koristeći se
iskustvom koje je imao Božiji Poslanik, a.s.

REZULTATI RADA I DISKUSIJA

Periodi objave
    Tokom dugog perioda povijesti čovječanstva, a samim tim i vjere u jednog Boga, jedinog
Stvoritelja Kojem niko ravan nije, čovječanstvo je prevalilo dug put i uvijek zapadalo u iste
zablude, a među naistaknutije, svakako, spadaju širk (mnogoboštvo) i praznovjerje. Važno je
konstatovati da koliko god su brzo i lahko ljudi zapostavljali i gubili svoju istinsku prirodnu
vjeru, jednako toliko teško ih je bilo ponovo dozvati i vratiti u nju. Iako je potpuno prirodna i
prilagođena ljudskim potrebama, čista vjera, koja je sama po sebi jednostavna i receptibilna,
kroz generacije bi uvijek bivala iskrivljena na ovaj ili onaj način, shodno  ljudskim težnjama
datih vremena, i uvijek bi se gubila kroz prostor i vrijeme uz zadržavanje nekih simboličnih
obilježja svoje izvornosti.
Tako se tokom historijskog perioda od Ibrahima, a.s., pa sve do Muhammeda, a.s., na
arapskom podneblju vjera kontinuirano gubila, krivo praktikovala i tumačila, da bi na kraju
bila potpuno izgubljena u moru novotarija i predrasuda. Tako, naprimjer, iako su predislamski
Arapi znali da postoji Stvoritelj  i Upravitelj svega, uopće se nisu libili da obožavaju kipove
koje su sami napravili od ovog ili onog predmeta. To idolopoklonstvo je doseglo tako
drastične i zapanjujuće oblike ponašanja i odnosa prema 'bogovima' da ne možemo, a da ne
spomenemo stihove koje su spjevali o pripadnicima plemena Hanifa koji su obožavali svoj
kip napravljen od hurmi sve dok ih nije zadesila glad, a onda su ga u oskudici pojeli. Pjesnik
divno kaže:
U plemenu Hanifa pojeli su svoga gospodara,
Kad ih je zadesila glad, a nisu imali para.
To je primjer koji nije potrebno komentarisati da bi se uvidjela sva dubina srozavanja ljudske
pameti i dostojanstva. Naravno, bilo je nemoguće da ljudi budu prepušteni sami sebi u tako
dubokoj zabludi. Zato je jedini i definitivno posljednji pokušaj iznalaženja izlaza iz te i ostalih
zabluda ljudima došao u liku najboljeg čovjeka  koji je ikada kročio Zemljom, Muhammeda,
a.s.

Autentičnost

Nema sumnje da je svaki projekat koji započnu neadekvatne osobe u samom startu, pa čak i
prije početka, osuđen na propast. Isto pravilo važi i za islam, odnosno da bi uopće mogao biti
ponuđen ljudima morao je postojati neko ko će ga "preuzeti", a zatim dalje nositi, zagovarati i
prezentirati. Muhammed, a.s., je odrastao u Mekki kao osoba koju apsolutno niko nije mogao
prigovoriti za bilo kakav loš čin, govor, djelo ili postupak, za čitav njegov pretposlanički
period života, a pogotovo ne poslije toga. Njegov ugled i dostojanstvo bili su neupitni kako u
užoj tako i u široj okolini. Pjesništvo koje je bilo ključni medijski izraz predislamskih Arapa
zabilježilo je divne stihove koji opisuju ličnost Božijeg Poslanika, a.s., gdje stoji:
Došao nam je Poslanik koji Knjigu slijedi
kao neko poznat, čija riječ zlata vrijedi,
užegao je svjetlo nakon mraka,
mi ga slijedimo zdušno bez prestanka…
Ovo mu je bila pohvala od muslimana, a još prije toga, same Kurejšije su mu odale najveću
počast koju nisu ukazali nikada nikome prije njega. U narodu koji je lijepu riječ cijenio više
od zlata Muhammed je jedini dobio nadimak "El-Emin", pouzdani, povjerljivi. Nema sumnje
da je Muhammed, a.s., bio izvorna i neprikosnovena osoba, jedina dostojna misije širenja
posljednje Božije poruke i poziva ljudima. Upravo na osnovu toga, islamska ulema
današnjice, na čelu sa cijenjenim Jusufom El-Karadavijem, uporno poziva na oživljavanje
ovog principa među muslimanima, koji se sve više optužuju za ono u čemu najmanje
sudjeluju (npr. terorizam) pa stalno ističu nepogrješivo pravilo za sve funkcije: "Želimo na
čelu ljude koje svi dobro znamo!" Sigurno je da primjenom ovog načela, uopće nema prostora
za bilo kakve podvale, špijunske afere, izmišljene organizacije i sl. Upravo zbog navedenog i
mnoštva razloga koje nismo stigli navesti, iskonska je vjera posljednji put ponuđena
čovječanstvu u svojoj izvornoj formi, upravo preko Božijeg poslanika Muhammeda, sina
Abdullahovog, kojeg su svi znali i kome nije bio zamjerke s bilo koje strane.

Postepenost

S obzirom na činjenicu da je to posljednja prilika čovječanstvu koja treba ostati aktuelna do

Sudnjeg dana, i da se radi o izuzetno zahtjevnom projektu i misiji, objava Kur'ana je trajala
dvadeset i tri godine, i to postepeno, u kontinuitetu, kao najlakšim i najprimjerenijim načelima
poučavanja čovjeka bilo čemu. Tako, po usaglašenim klasifikacijama islamskih učenjaka, pa i
svih ostalih istraživača, cjelokupni period Objave dijeli se na:

 Mekkanski period (trajao trinaest godina) i

 Medinski period (trajao deset godina).

Mekkanski period se sukcesivno mijenjao tokom trinaest godina i nije imao isti oblik poziva,
tako da se on dalje dijeli na:

 Tajno pozivanje u islam (traje tri godine)

 Javno pozivanje u islam (od četvrte do desete godine)
 Period pozivanja ljudi izvan Mekke i širenje vjere.

Sa trećim potperiodom počinje globalni poziv u vjeru i mekkanski period se završava

preseljenjem Muhammmeda, a.s., u Medinu, kada počinje novi period širenja islama, poznatiji
kao medinski, koji se po metodologiji rada i pristupu problematici znatno razlikuje od
prethodnog perioda. No i jedan i drugi su propraćeni postepenošću u objavi ajeta i
pojašnjavanju istih kroz brojne hadise Allahovog Poslanika, a.s., na osnovu čega su nastala
brojna djela o povodima objave ajeta – Esbabi-nuzul, i povodima navođenja hadisa – Esbabi-
vurud. Dr. Jusuf Ramić o tome kaže: "Kur'an nije objavljen odjedanput. Njegovo
objavljivanje trajalo je dvadeset i tri godine. Razloge ovoj postupnosti treba tražiti i u
povodima objave Kur'ana. Jedan ne mali dio kur'anskog teksta objavljen je kao odgovor na
mnogobrojna pitanja koja su tokom objave postavljana Poslaniku." 
Ovaj princip postupnosti je danas nezaobilazni princip bilo kakvog savremenog odgojno-
obrazovonog djelovanja, tako da samo po njemu možemo lahko uvidjeti svevremenu funkciju
islama.
 
 

Mekkanski period

Mekkanski period poziva u vjeru je početni period pozivanja u vjeru, sa najmanjim mogućim
resursima i najtežim izazovima. Može se slobodno reći da je skoro u potpunosti ovisan o
ličnosti i sposobnosti osobe koja ga prezentira. Tako Muhammed, a.s., na početku misije nije
imao nikakvu materijalnu, političku, medijsku, vojnu ili bilo koju drugu podršku, osim Allaha
dž.š., za razliku od brojnih današnjih misionarskih bjelosvjetskih organizacija koje sve to
imaju, ali opet imaju izuzetno slab odziv. Jedino čime je raspolagao Muhammed, a.s., u
samom početku objave uz riječi Kur'ana je bio njegov lični ugled i autoritet. Na osonovi toga,
lahko je zaključiti da je danas svaki daija koji krene u pozivanje ljudi u islam, a da nije
prethodno obezbijedio sebi kvalitetnu reputaciju u mjestu poziva, u startu osuđen na neuspjeh.
Na osnovu obilježja mekkanskog perioda, možemo reći da je taj model univerzalan, jer se
bavi isključivo suštinskim odrednicama, poput vjerovanja, ubjeđenja, svjetonazora,
bogobojaznosti, nade, razvijanja svijesti i dr. I da je potpuno rasterećen od obligatnih dužnosti
poput posta, zekata, pet dnevnih namaza, džihada i dr., koje dolaze tek kada se ljudsko srce
ustabili na vjerovanju u Jednog Jedinog Boga. Na osnovu toga, lahko je zaključiti da je ovaj
model lahko primijenljiv za bilo koje mjesto i vrijeme.
Iako je trajao duže od medinskog perioda, ovaj period je skoro u potpunosti usmjeren na
razvijanje imana – vjerovanja, u dušama vjernika.

Pedagoške odlike ličnosti Poslanika, a.s.

Ličnost Poslanika, a.s., je dozrijevala pod Božijim okriljem i kao takva se odlikovala
sljedećim svojstvima koje navodi Kal'ahdži u djelu: "Ličnost posljednjeg Allahovog
Poslanika":

1. Milostivost – Ta osobina treba biti svojstvena svakom odgajatelju. Nije doboro da

nemilosrdna (okrutna) osoba bude odgajatelj, zbog toga što milostivost pokreće srce, a
velikodušnost, odnosno tankoćudnost motiviše odgajatelja da pomaže osobi koju
odgaja...
2. Strpljivost – Strpljivost je osobina koja treba da krasi svakog odgajatelja. Odgajatelj
kojem nije svojstvena strpljivost, istovjetan je putniku bez opreme, koji može birati
samo između propasti na putu i odustajanja od putovanja...
3. Oštroumnost – Neophodno je odgajatelju da bude oštrouman i dosjetljiv, da u
odgajaniku uočava najsitnije pojave. Ukoliko su te pojave dobre, treba iznalaziti
načine pristupa odgajaniku da te pojave u njemu razvija. Ukoliko su te pojave štetne,
treba iznalaziti najbolji način da ih popravlja. Odgajatelj treba uočavati šta odgajaniku
odgovara a šta ne odgovara...
4. Skromnost – Odgajatelju je neophodno da bude skroman prema onome koga odgaja,
jer nadmenost produbljuje jaz između ljudi, a ako se produbi jaz, gubi se svaki
utjecaj...
5. Blagost – Neophodno je odgajatelju da bude širokogrudan i blag, da ga ne može
naljutiti ne samo pogreška već ni uvreda. Odgajatelj treba biti u stanju preći preko
uvrede i brigu posvetiti traženju načina kako da otkloni pogrešku ili razloge uvrede...
6. Praštanje – Blagost, svojstvena naravi Poslanika, a.s., koja je do izražaja dolazila kad
ga neko povrijedi, navodila ga je da počiniocu uvrede prašta i započne s njim novi
oblik komunikacije...
 7. Snaga ličnosti – Neizostavno je da odgajatelja karakteriše snaga ličnosti, da nije
kolebljiv i prevrtljiv, da bi mogao imati utjecaj na odgajanika. Snaga ličnosti često
pošteđuje od kazne, odvraća od prekršaja, usađuje zadovoljstvo sobom...
8. Zadovoljstvo u odgojnom radu – Terminološka definicija ove osobine razlikuje se od
jednog autora do drugog. Neki smatraju da ona izvire iz vjerovanja, drugi je
poistovjećuju s ljubavlju prema poslu, a neki je nazivaju zadovoljstvom u radu...

           Uz potencijal ovih pedagoških svojstava svoje ličnosti koje su u Muhammedu, a.s., do
savršenstva bile izgrađene, prvenstveno voljom Uzvišenog Allaha, jer je odrastao i bez oca i
bez majke, Muhammed, a.s., je naprosto plijenio srca svih dobrih i neiskvarenih ljudi oko
sebe. Zbog toga uopće nije čudno što je za samo tri godine tajnog pozivanja u islam za sobom
već imao, po navodima Ibn Hišama, više od četrdeset odanih i nepokolebljivih sljedbenika
islama.
 Iz naše perspektive gledano, danas je nezamislivo da se bilo ko od muslimana počne baviti
pedagoškim pozivom, a da se nije okitio ovim osobinama, bez obzira gdje se nalazio i koga
podučavao islamu, ukoliko hoće da njegov rad poluči kakve-takve rezultate.

Tajno pozivanje u islam

Da bismo shvatili ovaj period, ne možemo, a da ne prikažemo opće stanje koje je vladalo u
Mekki. Totalno neznanje, slijepa vjernost ustaljenim predrasudama i tradiciji koja se u
mnogim slučajevima, potpuno suprostavljala zdravom razumu, ali koja je kao takva bila
jedina prihvaćena norma života i mjerilo vrijednosti. Te vrijednosti nisu imale veze sa
stvarnim vrijednostima i normama prihvatljivim ljudskoj prirodi. Bilo je to društvo
podijeljeno na one sa potpunim pravima i na one koji nisu imali apsolutno nikakvih prava.
U takvom društvu rodio se Muhammed, a.s., pod sretnim okolnostima, jer je pripadao sloju
koji je imao privilegije u društvu, ali koji je tokom svog života stalno zdravo razmišljao i nije
dopuštao da slijepo zapadne u zamku predrasude svoga naroda.
Zapravo, Božijom mudrošću i milošću, on je bio odabran za preporoditelja tog društva i
čovječanstva u cjelini, te povratak čovječanstva u obožavanje samo jednog Boga, u što su
pozivali svi poslanici prije njega, a što je zapravo i srž vjere.
Objava dolazi u njegovoj četrdesetoj godini života kada je njegova ličnost bila potpuno
spremna na to, ali i društvu kojem su bile neophodne promjene.
Tajno pozivanje u vjeru bilo je neophodno, jer bi javno propagiranje ideja bez ikakve
pripreme u samom početku objave islama izazvalo žustru reakciju društva i nesagledive
poteškoće za njegov opstanak, tim prije što islam u tom periodu nije imao impozantan broj
nositelja.
Poteškoće koje bi izazvala namjera za vjerskom obnovom i preporodom, u jednom vjerskom
centru, Mekki, koja je bila ujedno i žila kucavica jednog naroda bilo duhovno, ekonomski,
politički i socijalno, su neizbježne.
Dakle, promjene su morale biti nenametljive, strategije nepogrješive i iziskivale su jaku volju
i želju za opstankom, nesalomljivu pred mogućim poteškoćama i katastrofama, u njenom
daljem opstanku. Izuzetna mudrost je bila u tajnom pozivanju u vjeru, a tajno pozivanje u
vjeru Muhammed, a.s., je izveo najidealnijim mogućim modelom:
 

  prvo je pozvao u islam svoje ukućane (Hatidžu, Zejda bin Harisa i Aliju) pa su mu se
odazvali;
  pozvao je u islam svoje bliske prijatelje (Ebu-Bekra i dr.) pa mu se većina odazvala;
  pozvao je u islam ljude za koje je procijenio da će ga siguno slijediti pa mu se također
većina odazvala.

Prvi muslimani nisu slučajno bili njegova supruga Hatidža, kći Huvejlidova, njegov štićenik,
Zejd bin Haris el-Kelbi, te Poslanikov amidžić, Alija bin Ebi Talib, dječak koji je živio kod
Resulullaha, a.s., i na kraju njegov vjerni prijatelj  Ebu Bekr es-Siddik. Oni su temelj na kome
se može graditi cjelokupna institucija islama i koji su tu da bi najbliže pomogli misiju, od
prvog dana njegovog djelovanja kao Allahovog Poslanika, a.s..
I danas, nakon toliko godina, besmisleno je pozivati u islam potpune strance koje niti pozivač
poznaje, niti oni njega poznaju. U modernom svijetu, koji je i danas pun predrasuda, rijetki su
ljudi koji su uspješne daije i koji kao rezultat u svijetu u kojem borave i podučavaju vjeri ne
dobijaju samo prezir, zaziranje i strah od potpunih laika kao što su bili prvi mekkanski
muslimani.
Poslanikovi razgovori su bili razgovori onih «budnih» i svjesnih situacije u kojoj se nalaze.
Prvo što je Poslanik gradio kod ljudi bio je iman, čvrsto vjerovanje u postojanje Allaha,
Jedinog Boga, postojanju dženneta i džehennema s tačnim opisima i jednog i drugog.     Bile
su to teme koje su bile utjehe i hrana za dušu onih koji su slušali. Ponovit ćemo stihove koje
smo već naveli:
Došao nam je Poslanik koji Knjigu slijedi
kao neko poznat, čija riječ zlata vrijedi,
užegao je svjetlo nakon mraka,
mi ga slijedimo zdušno bez prestanka,
za suvišne riječi niko ne mari,
ni neka nejasna riječ govor mu ne kvari.
Dugo vremena skoro jedina naredba vjernicima je bila namaz (dva rekata danju i dva rekata
noću). Mukatil bin Sulejman kaže: »Allah, dž.š., propisao je namaz početkom islama, i to dva
rekata dnevno i dva noćna rekata.«  To potvrđuje i ajet : »I Gospodara svoga krajem i
početkom dana veličaj i hvali.»  Ibn Hadžer kaže: »Resulullah, a.s.,  pouzdano se zna, klanjao
prije Isra'a, a i njegovi drugovi, ashabi.»  Ibn Hišam navodi da je Resulullah, a.s., za vrijeme
namaza odlazio u svoj klanac sa svojim drugovima i tu klanjao da ih narod ne bi vidio.
Jednom ga je vidio Ebu Talib dok je klanjao sa Alijom, r.a., pa mu to prigovorio, a kada mu je
objasnio o čemu se radi, naredio im je da budu ustrajni i nepokolebljivi.
Bila je to izgradnja direktne veze Gospodar - čovjek koja do tada kao takva nije bila
pojmljiva. U ovoj vezi nema mjesta nikakvoj manipulaciji ni ljudskoj «maštovitosti i
dosjetljivosti» koja bi remetila tevhid na samom ponovnom izlasku islama kao svjetlosti
poslane cijelom čovječanstvu. Naravno, iako je bio tajan, namaz je bio postojan kod prvih
muslimana.
Iako se prve tri godine poslaničke misije nazivaju periodom tajnog pozivanja u islam,
informacije o novoj vjeri su polahko curile do vlastodržaca Mekke. No, kako ni broj
muslimana i njihova ubjeđenja u to vrijeme nisu smatrani kao nešto ozbiljno, a pogotovo ne
kao opasnost po vlast, te socijalna, ekonomska, politička i vjerska ubjeđenja, Kurejšije se nisu
specijalno obazirali na ta šaputanja koja su se čula o "novoj vjeri" i "poslaniku iz njihovog
grada". Tek sa početkom javnog pozivanja u islam javlja se žešća reakcija mnogobožaca
Mekke, koja će tokom vremena sa konstantnim povećanjem broja muslimana sve više dobijati
na intenzitetu.
Kada iz naše današnje perspektive analiziramo tu situaciju, vidimo da je Allahova mislost bila
i takva njihova svijest i ubjeđenje, jer na taj način mušrici su već bili priviknuti na ključne
riječi i pojmove zbog kojih će se kasnije polomiti mnoge sablje i koplja. Da se odmah počelo
sa javnim pozivom u islam, vjerovatno bi žestokom reakcijom mnogobožaca u samom startu
veliki broj muslimana bio spriječen i ne bi imao hrabrosti da prihvati islam. Umjesto toga,
mudrim Poslanikovim, a.s., realiziranjem misije poslanstva za tri godine tajnog pozivanja u
islamu se ustabililo više od četrdeset nepokolebljivih sljedbenika islama, a Kurejšije su već
bile priviknute na ključne pojmove, poput: objave, Allahovog poslanika, Jednog i Jedinog
Boga, itd. Kolika je psihološka vrijednost ulaska tih informacija u njihova srca i umove
procjenu će dati psiholozi, ali nesumnjivo je da je to bila dobra priprema i za njihove kasnije
ulaske u islam.
Sa druge strane, sve to ćemo puno bolje razumjeti ako se prisjetimo naše aktuelnosti u kojoj
su mediji prvo ljude privikli na pojmove poput terorizma i El-Kaide, a zatim su uslijedile
konkretne operacije (okupacije) u Afganistanu i Iraku...
U toku ove tri godine možemo zapaziti sljedeće pojave koje su obilježile nukleus buduće
islamske države:

   integraciju prvih muslimana

   izgradnja međusobne ljubavi, bratstva i povjerenja
   ustrajnost u vjeri
   stabilnost muslimana kao ličnosti u postojećem društvu.

Ako je u suprotnosti sa već ustaljenim normama života, koje važe za jedine prihvaćene u
određenom društvu, onda je tajnovitost za bilo kakvo ozbiljnije djelovanje redovna pojava.
S obzirom da se doktrina islama u potpunosti sukobljavala sa mekkanskim normama vjere i
života, tajnovitost je bila jedina garancija za njen opstanak. Na samom početku Poslanik, a.s.,
se obratio i povjerio samo svojoj supruzi kao iskrenom prijatelju, a koja se sasvim diskretno
raspituje kod svog rođaka tražeći savjet, nimalo ne dovodeći u pitanje ličnost svoga muža .
Daljim razvojem događaja kada islam poprima šire razmjere i veći broj pristalica, Božijom
naredbom: "I opominji rodbinu svoju najbližu!"  on izlazi iz tajnosti.

Period javnog pozivanja u islam

Kako god je na samom početku tajnog pozivanja u islam Muhammed, a.s., prvo pozvao svoje
ukućane, tj. članove uže porodice, prirodno je da je i na početku javnog pozivanja u islam
prvo pozvao ljude koji su mu u tom društvu bili najbliži, a najbliži svima nama su (ili bi
barem to trebali biti) upravo članovi naše šire porodice, odnosno naša rodbina i rođaci. Tako
je Allahov Poslanik, a.s., prvo okupio svoje amidže i pozvao ih u islam , a zatim i članove
svoje šire rodbine u poznatom događaju koji bilježe svi autori sire, a koji se zbio na brežuljku
Saffa kada im je Allahov Poslanik, a.s., rekao: "Šta mislite, kada bih vas obavijestio da se u
dolini nalazi konjica koja će vas napasti, biste li mi povjerovali?" Na što mu svi jednodušnuo
odgovoriše: "Da, ti nisi nikada lagao." A nakon njihove potvrde, svoje časti i ugleda Poslanik,
a.s., im reče: "Ja sam poslan vama da vas upozorim na tešku patnju i kaznu koja vas čeka." 
Odmah na to su uslijedile reakcije i negodovanja koja se neće smiriti i prestati sve do
pobjedničkog ulaska u Mekku osme godine poslije Hidžre, a u širem kontekstu gledano,
svjedoci smo da i dan-danas traju reakcije sljedbenika drugih uvjerenja na misiju i poslanstvo
Muhammeda, a.s., a najnoviji primjer za to su nesuvisle izjave aktuelnog Pape o islamu i
muslimanima.
Kako je islam polahko zalazio sve dublje u pore svakodnevnog života mekkanskog čovjeka,
sve više se uviđala "ozbiljnost" te "nove vjere" i opasnost po ustaljeni način života i
sveukupno uređenje mekkanskog društva. Tome treba pridodati činjenicu da je islam od prvog
dana imao konstantan prirast novih sljedbenika. Mnogobošci Mekke uviđaju opasnosti tog
"mladalačkog zamajavanja", kako su u početku mislili o Poslaniku, a.s., i islamu jer, 
"Kurejšije su u načelu, bili dobro raspoloženi prema novoj vjeri, čak i nakon što ju je
Poslanik, a.s., javno obznanio, sve dok nisu počeli uviđati da je ona usmjerena protiv njihovih
bogova, njihovih uvjerenja i ukorijenjenih navika" . Kada su to shvatili, poduzeli su
konkretnije akcije, ali već su bili uspostavljeni osnovni temeljni principi vjere i ona je sada
bila potpuno spremna na dalji razvoj i izgradnju.
Prvi muslimani su već čvrsto izgradili iman i usvojili potpuno novi svjetonazor – globalni
pogled na život i općenito odnos prema životu, ali su evidentno svakodnevno imali sve veći
broj pristalica nove vjere željnih preporoda koji se tako lijepo, jasno i primamljivo ogledao na
prvim muslimanima.
Tek kasnijim razvojem događaja uviđa se koliko je ova tajnost bila neophodna kod grupe
obespravljenih građana, robova Mekke, koji nisu imali nikakva prava u postojećim
društvenim zakonima i sistemu koji im je isključivao, čak i osnovno pravo na život. Robovi
prije islama su bez ikakve odgovornosti ubijani, a torture kroz koje su prolazili bile su strašne
i na mnogima su ostavile trajne posljedice. Ustaljenim poretkom u tom društvu, upravo su
robovi koji su prihvatili islam prvi došli na udar mušričkog bijesa i reakcija na širenje islama.
Bez personaliteta, bogatstva ili ugleda najviše je bila vidljiva ugroženost njihove vjere,
odnosno njihovog opstanka u novoj vjeri, o čemu svjedoče široko poznati događaji sa
mučenjem Bilala i Jasirove porodice.
Iako sa današnjeg pogleda na vjeru, prilike u kojima se ona razvija nisu ni naizgled slične
onima u kojima se razvijala vjera na samom početku, mogu se slobodno povući određene
zajedničke crte današnjeg  i tadašnjeg društva u Mekki:

 apsolutna dominacija određene grupe ljudi nad ostalim društvom i njihova

prepoznatljivost i prisutnost na javnom planu;
 materijalne vrijednosti kao najvažnija mjerila života, a koje objedinjuju: ekonomiju,
politiku i zakonodavstvo isključivo  u službi određene grupe društva;
 marginaliziranje vjere, s jedne strane, ali i potpuna svjesnost snage njenih  potencijala,
s druge strane;
 gubitak individualnosti i personaliteta gdje pojedinac samo gradi mehanizam društva,
a da nije neophodan i nezamjenjiv. Pojedinac više služi kao sredstvo opstanka jednog
unaprijed tačno programiranog i predodređenog sistema stavljenog u službu užeg
kruga ljudi. Dakle, sloboda izbora kao ključni demokratski postulat, koja se često
povlači i nije sloboda u samom smislu te riječi.

 
Baza – Erkamova kuća

Mekkanski period poziva u vjeru je trajao duže od medinskog, ali se mogu vidjeti jasne
razlike u sukcesivnosti donošenja propisa i odrednica vjere, kao i u njihovoj brojnosti.
U Mekki su, uglavnom, objavljene sure i ajeti koji su kratka uputa novom muslimanu. Oni
nisu opsežni ili komplikovani i daju smjernice u izgradnji imana. Govoreći općenito, sure
objavljene u Mekki su uglavnom kratke, velikog duhovnog naboja i duboko dojmljive. Sure
objavljene u Medini, gdje je zajednica muslimana postala političko, a ne samo vjersko tijelo,
uglavnom su veće i u sebi donose daleko veći broj konkretnih propisa, npr.: o braku, razvodu,
nasljeđivanju, džihadu, i drugim pitanjima važnim za uređenje društvene zajednice
muslimana.
Prvi objavljeni ajeti bili su poziv na aktivno cjeloživotno učenje, što je, važno je istaći,
najsavremeniji pedagoški trend diljem svijeta. Uzvišeni Allah objavljuje: «Uči u ime
Gospodara tvoga koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška. Uči, Plemenit je Gospodar tvoj, Koji
poučava peru, Koji poučava čovjeka onome što ne zna».  Dakle, još prije četrnaest stoljeća
muslimani su upućeni da je potrebno čitavog života učiti, obrazovati se, istraživati, čitati, itd.,
što je savremeno društvo tek nedavno prepoznalo i danas svim raspoloživim sredstvima to
pokušava nametnuti kao imperativ svim članovima. Međutim, svjedoci smo da, iako je poziv
na učenje i čitanje eksplicitna naredba prvih objavljenih ajeta, najveći broj nepismenih ljudi
današnjice otpada upravo na muslimane. Očigledno je došlo do zastranjivanja i zanemarivanja
uputa Kur'ana, kako na individualnom, tako i na globalnom nivou.
Brojne su studije koje su posvećene samo ovoj prvoj objavi, prvom kontaktu Poslanika
Muhammeda, a.s., sa Božijim izaslanikom među melekima, Džibrilom, a.s., koji mu donosi
govor Božiji. Dakle, poziva se samo na razmišljanje, zapravo, naređeno mu je da uči, čita
proučava, ali samo skupa sa jednom činjenicom «…u ime Gospodara tvoga…»
Današnje doba, doba naučne ere sa sobom nosi nevjerovatne mogućnosti i izvore blagodati
čovječanstvu, ali se zapravo to ne dešava. Razlog tome može biti samo nedostatak činjenice
koja je na početku naglašena Muhammedu, a.s., «Uči u ime Gospodara tvoga Koji Stvara
čovjeka od ugruška. Uči, plemenit je Gospodar tvoj.»  Istina je da danas ljudi daleko više uče,
nego što je to bio slučaj u vrijeme Muhammeda, a.s., ali ostaje i činjenica da ljudi to danas ne
rade "U ime Gospodara koji stvara", nego u ime novca, ugleda, položaja, itd. Zato i imamo
izume poput nuklearnog naoružanja, rata zvijezda i dr., u isto vrijeme dok svake sekunde po
nekoliko djece diljem svijeta umire od gladi.
Da li bilo šta može biti dobro, izroditi dobro, ukoliko u tome ne postoji činjenica o
Apsolutnom Vladaru koji Sebe opisuje prvo da je Plemenit. Koliko je jedan mekkanski
trgovac mogao da vidi plemenitosti svoga Gospodara sagledavajući nemilosrdno društvo
Mekke u kojem je vladao samo jedan zakon, zakon jačega, i u koju su se slijevala iskustva,
priče i događaji iz ostalih društava toga doba, Bizantije i Perzije, a koje su važile za napredne
kulture u tom periodu?! Dakle, trebalo je «tražiti Gospodara Koji je Plemenit», a obožavanje
takvog Gospodara nije bilo prisutno u društvu u kojem se nalazio Muhammed, a.s.
Zbog sveukupne situacije i okruženja koje je vladalo u Mekki može se slobodno reći da se
čitava objava mekkanskog perioda objave bazirala samo na izgradnji zdrave svijesti kod
pojedinca. Da se primijetiti da je taj pojedinac, zapravo, i sami cilj objave, odnosno da je u
pogledu islama svaki pojedinac institucija za sebe. Upravo zato, krenuo je Allahov Poslanik,
a.s., u izgradnju snažnih pojedinaca, a za tako što bilo je potrebno određeno mjesto i vrijeme i
upravo određivanjem mjesta i vremena učenja i poučavanja počela je prva škola u islamu u
okviru kuće Erkama ibn Ebil-Erkama. Na Saffi se nalazila kuća Erkam ibn Ebil-Erkama. Bila
je malo po strani od zulumćara i njihovih očiju. Resululllah, a.s., je uze da u njoj tumači vjeru
i da se u njoj okupljaju muslimani."
Danas, u modernom društvu, možemo vidjeti kako je zapravo prelazak i prihvatanje vjere i
njenih principa daleko učestaliji kod intelektualno naprednijih pojedinaca, dok se sa druge
strane, stagnacija u nauci i idejama uvijek usko veže sa stagnacijom u vjeri.
Dok su muslimani slijedili prve ajete objave bili su predvodnici svijeta u dobru i plemenitosti
i s lahkoćom su prevazilazili sve probleme, kako unutar svoga društva tako i na globalnom
nivou. Naime, svojim naprednim pogledima i uvjerenjima muslimani su bili priznati u
društvu. Kolika je važnost i značaj njegovanja intelekta i akademskog nivoa najbolje svjedoče
slučajevi nekih konvertita (obraćenika) u islam, poput Muhameda Asada, Roger Garaudya, i
dr., ljudi koji su mnogo više od nekoliko generacija muslimana doprinijeli boljem shvatanju
islama u Evropi, a upravo to su ljudi koji su i prije prelaska na islam bili poznati i priznati u
naučnim evropskim krugovima.
Dakle, upućenost u nauku i znanje je jedan od temeljnih principa za izgradnju baze na kojoj bi
se dalje gradila institucija naše vjere.

 Planiranje i pripremanje

Nesumnjivo je da ključ svakog savremenog uspjeha leži u kvalitetnom planiranju i

pripremanju. Što vođa bilo kojeg projekta temeljitije i preciznije isplanira sve moguće
varijante, kako pozitivne tako i negativne, to ima više šansi da njegov projekat doživi uspjeh.
Kako Muhammed, a.s., nije bio školovan i nikada nije dobijao bilo kakve organizovane oblike
poduke, ove odrednice je mogao dobiti jedino putem objave od Uzvišenog Allaha, a svojom
vanredno kvlitetnom inteligencijom lahko je mogao zaključivati šta će se sve događati i šta ga
sve čeka.
Uključujući naredbu koja je direktno vezana za javno pozivanje u islam i prvom vjerskom
nastupanju «I opominji rodbinu svoju najbližu »,  Uzvišeni Allah objavljuje neke činjenice o
Musau, a.s., koji je svojim javnim pozivom u obožavanje samo Jednog Gospodara svjetova,
uzdrmao tadašnje društveno uređenje drevnog Egipta i direktno ugrozio faraonovu vlast.
Naime, socijalno i vjersko ubjeđenje, uređenje koje je vladalo u Egiptu bilo je zasnovano na
«božanskom porijeklu faraona i njegove porodice» i Musaovim pozivom dovedeno je u
pitanje. Budući da je Musaov, a.s., narod predstavljao izuzetno bitan mehanizam u tom
društvu, Uzvišeni Allah je kazivanjem o tome unaprijed pripremao Poslanika, a.s., na reakcije
i posljedice koje će uslijediti na njegov poziv, a koje su tako precizno navedene u toj
kur'anskoj suri. Međutim, Uzvišeni Allah Svome Poslaniku također obećava i Svoju pomoć  i
pobjedu, baš kao što je pomogao Musau, a.s.
U ovoj suri kroz drevne narode Nuha, a.s., Huda, a.s., Saliha, a.s., Luta, a.s., te Šuajba, a.s.,
Uzvišeni Allah podučava svoga Poslanika, a.s., o reakcijama ljudske prirode. Činjenica je da
su ti narodi bili prije faraona, ali bez obzira na to reakcije ljudske prirode na poziv u vjeru i
obožavanje samo jednog Gospodara svugdje su ostale iste. Time je ukazano Allahovom
Poslaniku, a.s., na neophodnost organizovanosti i sistematičnosti u pristupu ljudskoj prirodi i
pozivu da se vrati u okrilje obožavanja samo Uzvišenog Allaha. Posljedice odbacivanja
Svevišnjeg išle su samo u korist pojedincima koji su imali pravo nad širim narodnim masama.
Samo vjera u jednog Boga je davala potpuno pravo na individualnost i personalitet svakom
čovjeku ponaosob.
Dakle, nakon što je došlo do gibanja širih narodnih masa i nakon što se uvidjela lebdeća
opasnost da bi veći broj ljudi mogao prihvatiti islam vlastodržci Mekke su uvidjeli opasnost
za svoj opstanak. Svim mogućim načinima su pokušali zaustaviti  Božijeg Poslanika, a.s., i
spriječiti ga da dalje djeluje. Tada dolazi do otvorenog neprijateljstva koji se na početku
ogledao u diplomatskim pokušajima zaustavljanja Poslanika kada Kurejšije dolaze Ebu-
Talibu i traže od njega da on zaustavi Muhammeda, a.s., i njegovu misiju , na šta Poslanik,
a.s., odgovara: "Kunem ti se Bogom, da mi daju Sunce u desnu a Mjesec u lijevu ruku, ne bih
napustio ovaj put prije no što ga On učini pobjedonosnim ili, pak, ja poginu na tom putu, ne
bih ga napustio."  Kada im ni to nije uspjelo Kurejšije su prešli na otvorene metode
zaustavljanja koje su uključivale torturu i nasilje nad muslimanima, a za koje ima toliko
mnogo primjera da ne bi mogli stati ni u daleko opsežnija istraživanja.
Prvo je došlo do osnivanja Konsultativnog vijeća  od strane mnogobožaca čiji zadatak je bio
da onemoguće pristup Poslaniku, a.s., i njegov javni poziv u predstojećim danima hodočašća.
U vezi s tim javile su se ideje na koji način spriječiti Poslanika, a.s., da djeluje, kako
demantovati njegovu vjeru, spriječiti njegovo obraćanje dolazećim hodočasnicima i općenito
odvratiti pozornost sa njega. Ideje da se rašire glasine o Poslaniku, a.s., da je lud ili pjesnik,
nisu davale rezultata, budući da je Muhammed, a.s., od ranije bio poznat po razboritosti i
ugledu. Na kraju je donesena konačna odluka o javnom sprječavanju Muhammeda, a.s., u
njegovoj misiji i daljem širenju islama.
Ovdje imamo njihovo suprostavljanje različitim izmišljotinama koje su se usmeno prenosile u
narodu od davnina s ciljem odvraćanja pažnje sa Kur'ana. «Ima ljudi koji kupuju priče za
razonodu, da bi ne znajući koliki je to grijeh, sa Allahova puta odvodi.» 
Pošto su pjesnici i pripovjedači bili izuzetno jak medij toga doba, mušrici su ih iskoristili kao
propagandu protiv Poslanika, a.s.
Na kraju su ponudili kompromis, tj. da se nađe idejno rješenje između dvije strane kako bi se
izbjegli sve veći sukobi koji su se javljali u tom robovlasničkom društvu. Pošto niti jedan od
ovih načina nije uspio u daljem preporodu naroda i njihov prijem u novu vjeru, uslijedili su
progoni i zlostavljanja.  U vezi s tim objavljena je i poznata sura El-Kafirun – Nevjernici.
Reci: »O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, niti ćete se vi klanjati
Onome Kome se ja klanjam; Ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, niti ste se vi
klanjali Onome Kome se ja klanjam: Vama vaša vjera, a meni moja.»
Iz nekih njihovih metoda, kao na primjer, mogućnosti postizanja kompromisa između islama i
idolopoklonstva, jasno se vidi da mekkanski poglavari, koji su ubirali glavnicu plodova
hodočašća, zapravo i nisu marili za svoju vjeru, već da im je glavni prioritet bio sačuvati
položaj u društvu i društvo održati onakvim kakvo je. To se posebno vidi u njihovoj bojazni
šta bi se moglo desiti ako većina svijeta krene za Muhammedom, a.s.: "Arapi bi se mogli
udružiti da ih prognaju iz Mekke i da postave drugo pleme na njihovo mjesto – kao što su i
sami ranije učinili sa Huzaijama, a Huzaije sa Džurhumijama."  Vjera je, zapravo, bila samo
izgovor za očuvanje vladajuće uloge.
Na kraju je formirana komisija koja je donijela konačnu odluku o svim vrstama zlostavljanja,
upotrebi sile, i drugih načina sprječavanja širenja vjere i taj dogovor će ostati na djelu sve do
potpunog poraza mnogobožaca pobjedničkim ulaskom muslimana u Mekku na čelu sa
Allahovim Poslanikom, a.s.
Politička mudrost koju su poduzeli mušrici ogleda se u tome što su vođu u tome odabrali
krvnog srodnika Poslanika, a.s., njegovog amidžu Ebu Leheba. Na taj način, izbjegnute su sve
sumnje u neprijateljstvo koje ima za cilj bogatstvo i na taj način je ujedinjen neprijatelj koji i
nije u svemu bio skupa.
Iako su neki mušrici, kao npr. El-Velid ibn el-Mugire, jasno prepoznali istinu u njegovom
govoru, ipak nisu bili spremni rizikovati ugled i bogatstvo radi islama. 
S druge strane bogati muslimani su žrtvovali sve za islam. Poslanikova supruga, hazreti
Hatidža i vjerni prijatelj Ebu Bekr, r.a., su najočitiji primjer toga, jer su potrošili skoro cijelu
svoju imovinu u korist zajednice muslimana.
No, bez obzira na sve metode mučenja i proganjanja, kako fizički tako i mentalno, muslimani
nisu posustali, već su i dalje imali povjerenje u uspjeh svoje vjere i ostvarivanje cilja. Nisu
nimalo posustali od daljeg pozivanja u islam i slijeđenja Poslanika, a.s. Svi za koje se pročulo
da su muslimani prošli bi trnovitim stazama punim patnje i bola. Tokom ovih godina patnje
Poslanik, a.s., je muslimanima zabranio javno ispoljavanje islama kako bi ih što manje izložio
opasnostima mučenja i nasilja nad njima. Tajno se sastajao sa muslimanima radi njihove
sigurnosti a ne radi sebe.
Pete godina poslanstva u Mekki zlostavljanje zauzima sveopći karakter i više ni skrivanja ni
tajnovitost nisu pomagali muslimanima, tako da Poslanik, a.s., šalje prve muslimane kao
muhadžire, u Abesiniju, zemlju u kojoj je vladao Negus, a u čiju pravednost je bio siguran.
Ova grupa sastojala se od 12 muškaraca i 4 žene.
Ova nastojanja sprječavanja širenja islama i danas su u toku. Mnogi zakoni koji su danas na
snazi u suprotnosti su sa Šerijatom i u islamskoj državi bi zasigurno bili dokinuti zbog
očigledne nepravde koju održavaju na ovaj ili onaj način. Cjelokupni ekonomski sistem
Zapada zasniva se na kamatnom sistemu kojeg islam najstrožije zabranjuje zbog jednostavne
činjenice da je riječ o izrabljivačkom modelu koji opstoji na sirotinjskoj nevolji, ogroman
kapital se okreće oko industrije alkoholnih pića, kocke i prostitucije, a sve to bi islam u
potpunosti zabranio zbog mnoštva zala koja izranjaju, a koja se teško mogu i pobrojati koliko
su mnogobrojna.
U tom kontekstu, sasvim je razumljivo aktivno širenje islamofobije u savremenom svijetu. U
doba globalizacije, dostupnost informaciji je lahka, ali se zato ulažu ogromna sredstva u
propagandu kako bi svaka neodgovarajuća informacija vodećoj eliti bila predstavljana kao
dezinformacija. Nažalost, u mnogim islamskim zemljama kroz kruti sekularizam i
komunizam primjenjuju se otvorene metode zabrane i opstruiranja propagiranja islama,
identične onima iz sedmog stoljeća koje su protiv Muhammeda, a.s., poduzimali mnogobošci
Mekke. Najalarmantniji primjer za to je zabrana islamskog odijevanja u svim javnim
institucijama u Turskoj u čemu se jasno vide dodirne tačke da svojevremenim odabirom
Poslanikovog, a.s., amidže, Ebu Leheba, za glavnog progonitelja muslimana. Iako Turska
vrijedi za jednog ogromnog islamskog diva, vješto je baš u njoj zaustavljen prosperitet islama
zabranom nošenja hidžaba u svim javnim i državnim ustanovama.
S druge strane, Jevreji su odbili sekularni naziv njihove teokratske države, oživljavajući ime
Izraela da bude simbol odanosti i porijekla, odlučnosti i vjernosti.
Sekularizam se koristi da se pod njegovim okriljem izvrše izmjene fikha i Šerijata, kulture i
odgoja, da se izbriše veza sa Allahom i radi isključivanja mogućnosti da se iz Objave crpi
znanje. Zahtijeva se da se sve to postepeno odvija, u zavisnosti od okolnosti i situacije.

Povjerenje

    Iako je bio idejno suprotstavljen njihovom načinu života i njihovim uvjerenjima, mušrici su
uvijek imali povjerenja u Muhammeda, a.s. Već smo naveli da su mu same Kurejšije dali
nadimak koji nisu dali nikada nikome prije njega, El-Emin – pouzdani, povjerljivi. "Štaviše,
usprkos svim oponiranjima, zlostavljanjima i sukobima "Poslanik nikada nije prestao biti
poznat kao El-Emin, tako da je mnogo nevjernika još uvijek povjeravalo svoju robu, radije
njemu nego ikome drugom."
          Zato je čak i prilikom hidžre zadužio Aliju, r.a., da vrati robu i novac mušricima koji su
to držali kod njega, istim mušricima koji su planirali i smišljali njegovo smaknuće.»Kako
možemo povjerovati da je takav čovjek koji je bio iskren u svojim odnosima sa ostalim od
djetinstva pa do zrelosti bio manje iskren u svome odnosu prema Bogu?Kako bi mu takva
redovna iskrenost dopustila da slaže i pripiše Bogu ono što On nije rekao?Kako bismo mi
povjerovali da je takav čovjek to uradio iz straha od naroda i prkoseći Svemogućem Bogu?To
je potpuno nemoguće.Ta nemogućnost je očigledna svakome ko je studirao te velike,jake i
istaknute duše poslanika i vjerskih vođa koji su bili poznati po svojoj odanosti istini.»40
S druge strane svi pokušaji da se diskriminira ličnost Muhammeda, a.s., nisu imali uspjeha
kod naroda. On je pozivao ljude vjeri, ali ne samo to, on ih je pozivao da razmisle o svom
životu o svojim postupcima, da svako sebi da za pravo da kritički promatra svijet oko sebe.
Slobodno razmišljanje i odlučivanje o kreiranju sopstvenog života bila je privilegija koju je
svako mogao da sebi priušti novom vjerom.
 

Lobiranje mušrika

    Uvidjevši da muslimani u svim kritičnim situacijama pa čak i onim, naizgled, bezizlaznim,
ipak nalaze puta da očuvaju svoju vjeru uslijedila su lobiranja od strane pojedinaca.
Kada su muslimani naišli na dobar prijem kod Negusa u Abesiniji, mušrici su uvidjeli da će se
islam ipak očuvati i kad-tad, vratiti u svoje izvorište - Mekku. Zato su poslali jednu grupu na
čelu sa Amrom bin El-Asom i Abdullah bin Ebi Rebi'om, sa skupocjenim darovima kralju, a
sve u cilju vraćanja muslimana ponovo u Mekku.  No, taj plan im je u potpunosti propao zbog
mudrosti, pravednosti i razboritosti Nedžašija. Iz ovoga je lahko izvući kvalitetan zaključak:
"Muhammed, a.s., je znao kome će poslati slabe i nemoćne muslimane."
Kao što vidimo, neprijatelji islama se nisu libili da upotrijebe sve svoje političke, ekonomske i
diplomatske utjecaje da ostvare svoje ciljeve, a sve njih je prozreo Allahov Poslanik, a.s., i
jednostavnom mudrošću ih onemogućio.
S druge strane, sam Poslanik, a.s., bio je pod zaštitom svog amidže Ebu Taliba. Ali u tome
nam dolazi najdrastičniji pokušaj lobiranja koji je ikada zabilježila ljudska povijest. Naime,
mušrici su Ebu-Talibu došli s prijedlogom da zamijene Ammareta bin Velida El-Mugiru, sina
uglednog mekkanskog prvaka za Muhammeda, a.s. Kada su došli kod Ebu Taliba obratili su
mu se riječima: "Ebu Talibe, ovaj mladić je najnapredniji i najljepši kurejšijski mladić,
darujemo ga tebi! Uzmi ga i koristi njegovu pamet i snagu, neka bude kao tvoj sin, a predaj
nam svog bratića, koji se odmetnu od vjere tvoje i tvojih očeva i od vjere tvoga naroda. Mi
hoćemo da ga ubijemo. Dajemo ti čovjeka za čovjeka, glavu za glavu." Ebu Talib im
odgovori: "Tako mi Boga, niko ne bi mogao smisliti nešto ovako loše kao vi. Loše je to na šta
me navraćate! Dajete mi svoje dijete da vam ga ja hranim, a vi moje da ubijete! Nikada, tako
mi Boga, nikada se to neće dogoditi."
Kada ni to nije dalo efekta, uslijedila su najveća zvjerstva u toku mekkanskog perioda.

Nositelji misije

 
Svaki projekat, ma koliko veliki ili mali bio, uz svoga vođu mora imati i svoje nositelje. Jasno
je da što je riječ o kvalitetnijim i sposobnijim nositeljima da će uspješnost projekta biti
izvjesnija. Isto pravilo važilo je i za islam. U samom početku oko Muhammeda, a.s., se
okupio veći broj sljedbenika, ali svi oni su bili otprilike istog društevnog položaja. Preokret će
nastupiti kada se muslimanima pridruže osobe koje su bile široko poznate kod Arapa, a one će
se priključiti muslimanima tek kada zlostavljanja muslimana pređu sve granice zdravog
razuma.
Treba spomenuti, da je ovo, zapravo, bio prag razotkrivanja mušrika, kada su se na vidiku
pojavili njihovi strahovi, ambicije i ciljevi. Ni u kom slučaju, to više nije bila vjera i očuvanje
religije jer i predislamskim Arapima plemenitost, hrabrost i principijelnost je bila jača strana.
Oni sami su često štitili slabije i u mnogo čemu bili izuzetno časni ljudi.
Baš zbog ovako bijednih i niskih načina sprječavanja sljedbenika Poslanika  u njihovoj vjeri,
navelo je neke od njih da se kasnije okrenu islamu i da ga prihvate. Kao što je slučaj Hamze,
r.a.  Njegova hrabrost, gordost i poštenje bili su poznati u arapskom društvu. Bio je to častan
čovjek koji nije mogao da ostane ravnodušan nad kukavičijim ponašanjem mekkanskih
idolopoklonika. U početku je prihvatio islam kao izazov drskim mnogobošcima i kao način
osude onoga šta oni rade. Daljim razvojem događaja, bio je nesalomljiv stup islama i oslonac
mnogima slabijim na putu ustrajnosti u teškim iskušenjima, kroz koja su prolazili, samo zbog
prihvatanja vjere.
Drugi čovjek, ne tako bogat, ali isto tako principijelan, hrabar, izuzetno pronicljiv i mudar,
koji je prešao na islam u ovom periodu bio je Omer, r.a.  Ova dvojica, skupa sa Ebu Bekrom,
r.a., koji je bio glavni «ekonomski oslonac» Poslaniku, a.s., i muslimanima, bogati i ugledni
trgovac Mekke, bili su  najjači oslonac muslimanima i islamu.
Ali ipak, opstruiranja i progoni muslimana i islama nisu bili zaustavljeni, iako su i dalje
muslimani bili manjina i nisu bili realna prijetnja po vrhovnu vlast Mekke. Međutim, islam je
dobijao sve više pristalica i preko toga se nije moglo mirno preći.

Sankcije

 
Nakon što ni sva maltretiranja, progoni, zabrane i drugo nisu dali zadovoljavajuće rezultate
mnogobošci Mekke donose odluku da muslimanima i svima onima koji ih podržavaju, tj. koji
ih ne mrze, uvedu sankcije najtežeg mogućeg oblika. Radi se o potpunom bojkotu čije
razmjere se mjere sa koncentracionim logorima u toku agresije na našu domovinu Bosnu i
Hercegovinu, s izuzetkom da za vrijeme tog bojkota u sedmom vijeku nije bilo masovnih
egzekucija, nego se radilo o čistom iznurivanju glađu, žeđu, siromaštvom, itd. Nakon što su
zapisali odrednice bojkota da neće s porodicama Benu Hašima i Benu Abdul-Muattaliba:
trgovati, ženiti se, družiti se, zajedno sjediti, da se neće posjećivati, niti razgovarati dok im ne
predaju Muhammeda, a.s., da ga ubiju, zakačili su taj ugovor na zid Ka'be , tako da poprimi
obilježje svetosti.
Dalje metode rada protiv islama išle su u smjeru:

 sveopćeg bojkota muslimana, koji su zapravo bili jedan od najjačih psiholoških

metoda pokušaja zaustavljanja širenja islama. Čak je sklopljen i ugovor između
vodećih ličnosti mekkanskih idolopoklonika koji je napisan i potpisan, a koji je
obuhvatao ugovor o nasilju, neprijateljstvu i izolaciji svih muslimana i onih koji ih
podržavaju.
 tri godine muslimani i njihovi zaštitnici iz Kurejšija koji su i dalje bili mnogobošci
provode u potpunoj izolaciji, je dovelo do ekonomskog kolapsa muslimana i njihovog
psihološkog i moralnog rastakanja i iznurivanja.

No i pored nemilosrdnosti ovih strašnih sankcija ove metode nisu dale rezultate, a vremenom
se gubio njihov smisao, tako da desete godine poslanstva u mjesecu muharemmu ovaj ugovor
je prekinut.
Šest mjeseci poslije izlaska iz izolacije umro je Ebu Talib, zaštitnik muslimana, a poslije
njega Hatidža, r.a., Poslanikova, a.s., žena.  Zbog gubitka ovo dvoje ljudi, ova godina je
proglašena «Godinom tuge».
    Ako se osvrnemo na događaje u ovom periodu, također, možemo vidjeti zajedničke crte sa
današnjim problemima s kojima se susreću muslimani svijeta. Mnoge zemlje izuzetno bogate
prirodnim resursima, i svim pretpostavkama koje bi im omogućile blagostanje ipak grcaju u
siromaštvu.
Irak je najvjerniji primjer tome. Ta kolijevka civilizacija posjeduje sve prirodne i društvene
resurse za blagostanje, ali, ipak, narod ove zemlje živi na rubu opstanka.
S druge strane izuzetno plodno tlo za razvoj nauke i prosperiteta, Iran grca i guši se pod
teretom sankcija nametnutim samo zbog neslaganja sa Zapadom.
Jasan paradoks sličnosti ogleda se i u snazi i političkoj organizovanosti države Izrael koja
diktira sveopće stanje na Istoku. Iako mala, ova zemlja je moćnija od svih arapskih zemalja;
posjeduje nuklearno oružje, a njeno kršenje ljudskih prava i dostojanstva te svih normi
vrijednosti nikada nije bio upitan, na Zapadu koji diktira općim stanjem nad čitavim
islamskim svijetom Istoka.

Zaštitnici

Čitavo vrijeme, od samog početka pozivanja u islam, pored Allahove, dž.š., Poslanik, a.s., je
imao i jednu vrstu zaštite od svog amidže Ebu Taliba. Budući da je njegovo porijeklo i
njegova loza bila ugledna i poznata u Mekki, postojala su određena pravila kojih su se i
mekkanski idolopoklonoci morali pridržavati. Naime, arapski narod je bio čvrsto povezan
plemenskim vezama i to je za njih bila svetinja. Često su se samo zbog povrede časti
pripadnika jednog plemena vodili strašni ratovi i krvoprolića. Plemenska i krvna pristrasnost
je bila veoma velika. Njen temelj je bio paganski, a predstavljala se u hadisu: «Pomozi bratu
svome, bilo da je nasilnik ili onaj kome je nasilje učinjeno.» 
Osim toga, ugled trgovca, istinoljubivog i od povjerenja, također su bili jedan od faktora da je
Poslanik, a.s., ipak, imao jedan oblik zaštite. Njegova plemenita narav i uzvišeni ciljevi su
ponukali Hamzu, r.a., da primi islam, a nešto kasnije i Omera, r.a.
Ako pogledamo, i danas se ummet može okoristiti svojom ekonomijom ili ugledom, a sve u
cilju svoje zaštite. Naime, događaji koji su se dešavali u posljednjih nekoliko mjeseci, a čiju
lavinu su pokrenule karikature na račun Poslanika, a.s., su jasan dokaz tome. Iako su
karikature izišle iz štampe nekoliko mjeseci prije, tek sankcije i ekonomski gubitak koji su
pretrpjele zemlje koje su odgovorne za to, primorale su vladu da se izvine i da osudi ponovno
objavljivanje spornih karikatura.
S druge strane, uz pomoć medija, muslimani se mogu pozvati na demokratiju i njene zakone u
cilju zaštite sebe. Dakle, muslimani moraju tražiti saveznike na Zapadu, koji bi im pomogli da
prevaziđu probleme. Njihova upornost i ukazivanje na greške sistema u kojima se nalaze
narodi Zapada, sa jednom uvjerljivom, ali ne napadnom ili agresivnom metodom, kakvu
nažalost najčešće primjenjuju današnje tzv. da'ije, mogli bi se postići rezultati. U tom smislu,
dakle, treba dozirati pozivanje u islam na mjeru i način tačno onako kako je Poslanik, a.s.,
pozivao u Mekki.

 
Globalizacija islamskog poziva

   
    Desete godine po poslanstvu, poziv u islam poprima šire razmjere i Poslanik, a.s., odlazi da
poziva ljude van Mekke. Prvo poziva grad Taif  gdje je ismijan i omalovažen, a poslije šalje
pozive i predočava islam plemenima i pojedincima , te im u kratkim crtama objašnjava njene
temeljne principe, međutim ne nailazi na odziv.
Jedanaesta godina po poslanstvu bila je izuzetno plodna za islam. Naime, šest mladića iz
Medine, koji su došli na hodočašće u Mekku prihvataju islam.  Naime, oni su od Jevreja
Medine, već bili čuli o dolasku Poslanika i preporodu vjere koji će on donijeti sa sobom.
Uslijedili su događaji koji su bili u nizu i primanjem islama ovih uglednih mladih ljudi iz
Jesriba, nazirale su se olakšavajuće okolnosti i bolji dani za islam i  muslimane.
Godinu dana poslije, desila se prva prisega na Akabi  kada su Medinski muslimani zakleli se
Poslaniku na odanost, a sljedeće godine, također u mjesecima hodočašća i druga prisega na
Akabi , kada je islam konačno našao svoj put i dobio svoju domovinu, grad Medinu.
Sigurni temelji islamske države su bili udareni i počela je nova epoha za islam i muslimane,
ali daleko od Mekke i Kurejšija. Bio je to neizbježan potez, u cilju daljeg širenja islama,
očuvanja integriteta muslimanske zajednice, te dalje razrađivanje tumačenja principa i njihovo
praktikovanje do tančina, a koje će islam uzdići iznad svih primitivnih i izvitoperenih kultura i
vjerskih ubjeđenja.
      Konačnom objavom Kur'ana muslimani su dobili potpunu istinu o prijašnjim događajima,
mogućnost razlikovanja bitnog od nebitnog, jer je on svjetlo koje će sijati do Sudnjeg dana za
sve one koji ga budu slijedili.
 U posljednjim godinama Mekkanskog perioda imamo princip koji je trenutno primjenjiv na
svjetskoj pozornici. Poziv u islam, uključuje globalnu suradnju muslimana, komunikaciju
putem sredstava za komuniciranje, danas dostupnu širom svijeta.
Poslanikova upornost, ali i prije svega pozivanje univerzalnoj istini, vjerovati u Jednog Boga
te nagovještaj o dolasku posljednjeg Poslanika bili su samo jedni od faktora koji su pomogli
ostvarenju njegove misije čiji je uspjeh bio zagarantovan od strane Allaha Uzvišenog.
Treba znati da je opće stanje u Medini, uređenje društva vapilo za islamom i njegovom
pomoći. Daleko od ciljeva koju su imale mekkanske idolopokloničke vođe i razloga njihove
ogorčene i grčevite borbe protiv islama, imamo stanovnike Medine koji nisu škrto čuvali
svoju vlast, ugled i bogatstvo, niti koristili moć nad širim narodnim masama kao što su činili
mekkanski vlastodršci. Koristi koje su dobili islamom bile su daleko veće od svega ovoga.
Njih su satirale razjedinjenost i neslaganja koja je prouzrokovala  jevrejska zajednica koja je
bila izuzetno jaka i imala svoj lobi u Medini.
     Danas se globalni svijet susreće sa problemima koji su naizgled drugačiji, ali u prirodi
njihovog djelovanja i posljedica su ostali isti. Naime, političko uređenje cjelokupnog svijeta,
poznato kao globalizacija polahko poprima razmjere koje svjetsko društvo nije u stanju da
prihvati. Zbog uređenja svijeta kakvo je danas, nered više nije samo u društvu nego je
zavladao i kopnom i morem. Odbacivanjem istinske vjere pokrenut je najdestruktivniji div
kojeg je planeta imala, a to je nauka u kojoj nema mjesta Stvoritelju i gdje je čovjek zauzeo
glavno mjesto.
Upoznavanje Božijih zakona od atoma do galaksije nije vladajuće društvo ponukao na
vjerovanje u Božije jedinstvo i Njegovu apsolutnu moć nad svim već je samo povećalo
njegovu uobraženost. Moralni principi, norme i vrijednosti su iskrivljeni i njih diktiraju ljudi
koji nisu objektivni. Potrebu za islamom imaju svi, a posebno obespravljene narodne mase
kojih je danas u svijetu sve više. Islamski zakoni su potrebni da bi se zaustavila promjena
klime, rast efekta staklene bašte, prirodne katastrofe, strašne bolesti poput AIDS-a, društvene
i duhovne bolesti i manije poput narkomanije i organizovanog kriminala.
Svijet nikada nije vapio za islamom kao što vapi sada. A stagnacija i iskušenja muslimana na
Istoku sada su slična onima koda su ashabi pitali kad će više Božija pomoć. Autokratske vlasti
u islamskim zemljama, nepismenost, klasne razlike te razjedinjenost ummeta i njegova
destrukcija od strane samih nosilaca islama dostiže vrhunac.
Prikriveni sekularizam i komunizam, dugotrajni kolonijalizam i izuzetno jako i ciljano
političko uplitanje sa strane u unutrašnje uređenje islamskih zemalja marginalizuju istinsku
vjeru i njene vrijednosti a muslimanima čvrsto vežu ruke od djelovanja. I danas nakon toliko
vremena, najjači nosilac i točak koji bi pokrenuo lavinu događaja i promjena u svijetu i dao
izlaz iz stanja u koji su zapali  muslimani je samo jedan ajet: «Uči, čitaj, proučavaj, u ime
Gospodara svoga.»

 Mediji

Mediji su najjače oružje današnjice. Ta činjenica je neprikosnovena i tako jasna. Oni imaju
pristup do svakog pojedinca, oblikuju njegov pogled na svijet, vladaju njegovim ubjeđenjima
i emocijama. Dr. Murad Hofman bivši njemački ambasador u Maroku, pisac i doktor prava sa
Harvarda koji je prešao na islam u svom djelu «Islam kao alternativa» kaže: «'Mrzimo ono što
ne poznajemo. Ove se riječi pripisuju Aliju ibn Ebi Talibu, četvrtom halifi u islamu, prvom
šiijskom imamu, rođaku i zetu poslanika Muhammeda, a.s. Nepoznavanje sigurno proizvodi
mržnju i strah, kao što se to tokom historije moglo opaziti u odnosima između ljudi i između
država. Populističke publikacije ili TV-emisije o malo poznatim temama rješavaju problem
zbog toga što postoji opasnost od reporterovog naglašavanja onih tačaka koje osobito njega
zanimaju, a nauštrb drugih jednako važnih stvari. Može biti naslikana pogrešna slika kulture
proizvodeći nešto, što bi se moglo imenovati intelektualnom alergijom.
Ovo je još izraženije ako se radi o  stvarima religije. Islam je tipičan primjer pogrešnih
tumačenja ove vrste. Upravo, onako kako su umjetnici devetnaestog stoljeća željeli naslikati
sliku muslimana kao okrutnih ratnika sa sabljom u ruci, ili u vrućim haremskim scenama, tako
i danas riječ islam frekventno zaziva sliku fanatičnih bradatih orijentalnih učenjaka ili
okrutnih terorista.'»
Čitave vojske ljudi rade za medije, iako, u osnovi, cilj svakog medija bi trebali biti plemeniti
ciljevi propagiranja slobode i napretka ljudskog društva, Ali, zapravo, sve to je samo paravan
za ostvarenje ciljeva određenih vlada i njihovih saveznika. Iza kulisa, mediji danas, su u
potpunosti subjektivni i upravo oni su zadavali najjači udarac islamu napadajući na njegove
univerzalne vrijednosti i svetinje.
U samom početku vjere u Mekki, pjesnici su predstavljali jedini medij koji je bio dostupan
širim narodnim masama i preko kojih je djelovala vladajuća struktura.  Oni su zaokupljali
svjetinu, oblikujući je u masu podesnu za manipulaciju i odvajanje od istine. Danas,
zahvaljujući sistemima komunikacije imamo prividnu sliku kako možemo vidjeti svaki kutak
svijeta, zaviriti u tajne pustinje ili dubinu mora, doseći zvijezde itd. Međutim, stvarna istina je
sasvim drugačija. Najbolji primjer za to je napad na Irak od strane SAD-a  pod izgovorom da
posjeduje atomsko naoružanje.
Iako, savremeni čovjek ima mogućnost objektivnog sagledavanja stvarnosti, manipulacija s
njim, zahvaljujući medijima, danas je još lakša nego što je to bilo u sedmom vijeku sa
odvraćanjem ljudi od Poslanikova, a.s., govora.
Naime, mediji koji «objektivno sagledavaju svijet» u stanju su zatalasati svijet pričom o
ugroženosti nekih vrsta životinja, podići svjetinu na noge, izvući trunku sažaljenja iz tvrdog i
ravnodušnog zapadnog čovjeka, ali koji će o katastrofama savremenog svijeta gledati i slušati
grickajući čips i ne razmišljajući dublje o tome. Jedan njemački časopis je pisao o ''stravičnom
zločinu''  koji se čini protiv ptica Libana, pozivajući svijet da se stane u kraj tome, jer su prešli
granicu razuma.
Niko se nije sjetio da piše o ogromnom broju bolesti koje je izazvala samo jedna ozonska
rupa, katastrofe koje je proizveo bolesni konzumerizam i vještački marketing  koji je zahvatio
napredno društvo. U stanju su ubijediti cijeli svijet da su narkomanija i AIDS posljedica
siromaštva i nezaposlenosti, iako od side najviše obolijevaju u bogatim zemljama Zapada, a
svaka vrsta opojnog sredstva je daleko skuplja od živežnih namirnica, neophodnih da bi
preživjelo na milione ljudi koji svakodnevno skapavaju od gladi širom planete.
U političkom djelovanju su prešli svaku granicu, tako da se borba za opstanak jednog naroda
naziva različitim terminima, kao npr. buntovništvo, fundamentalizam, ekstremizam ili čak
terorizam, riječ koja danas najviše asocira na muslimane, a svoje apetite na resurse određenih
država pravdaju borbom za ravnopravnost istih i izbavljenje od tlačenja i represije. 
Prolivena je ljudska krv, glad koja hara svijetom i obespravljenost, čak i u zemljama koje
pričaju o demokratiji, te kao takve važe u medijima, samo su jedan od nepobitnih dokaza o
stanju u medijima danas. Ipak njihova moć je neupitna, ma kakva da je i ne smije se niti u
jednom momentu potcijeniti. Vladanje medijima u cilju njihove objektivnosti bilo bi najjače
sredstvo na strani islama kao što je Božija knjiga, nekada izazvala sve pjesnike Mekke i
vlastodršce i koja ih je ostavila bez riječi. Međutim, na tom planu muslimani su tek počeli
nešto raditi, ali to je samo kap u moru u odnosu na medije koji pozivaju u ateizam,
sekularizam, skepticizam u apsolutne vrijednosti, te služe manipuliranju masama (uvjeravanje
da se kupi neki proizvod, da se glasa za neku partiju, da se prihvati neki rat, itd.).

ZAKLJUČAK

    Današnji period, u svemu, bez obzira na napredak kojim se današnje društvo odlikuje, ima
brojne zajedničke tačke sa mekkanskim periodom objave. Savremena nauka, uprkos svim
dostignućima kojim se ponosi moderni svijet nije dokinula ni jedno zlo koje je nekada
vladalo. Nekada su drevni narodi, u cilju da bi se «dodvorili» svojim bogovima, ubijali djecu,
koristili razne droge u svojim vjerskim obredima, prinosili ljudske žrtve itd., a sada imamo
dozvoljeni abortus, ratove koji izbijaju na sve strane, socijalna previranja, AIDS koja je, tzv.
kuga modernog doba i pred kojom je nauka bespomoćna, te dugi niz drugih bolesti. Sejid
Kutb kaže da je današnje nevjerstvo gore nego ono u Mekki, jer su oni priznavali Allaha,
dž.š., kao Stvaraoca nebesa i Zemlje, ali su Mu pripisivali druga, a današnje (zapadno)
nevjerstvo ne priznaje Allaha nikako.
Osim toga, savremeni svijet obiluje nizom različitih duševnih bolesti i manija pred kojim
napredna društva padaju na koljena ili ih prihvataju kao normalne, samo dublje srljajući u
propast i srozavajući ljudsko dostojanstvo i mijenjajući stvarne, iskonske vrijednosti i norme
života, svakog pojedinca. Još davno Muhamed Assad, čovjek koji je prihvatio islam i koji je
imao šansu sagledati vrijednosti Istoka i Zapada, u svojoj knjizi "Put u Mekku" bilježi svoja
zapažanja. U dijalogu sa svojim prijateljem, kršćaninom Muhamed Assad primjećuje: "…kad
zapadnjak raspravlja, recimo, o hinduizmu ili budizmu, on je uvijek svjestan temeljnih razlika
između ovih ideologija i njegove vlastite. On se može diviti ovoj ili onoj njihovoj zamisli, ali
naravno, nikada ne bi razmatrao mogućnost da one zamijene njegovu vlastitu ideologiju. To je
zato što on apriori usvaja tu nemogućnost. On je kadar razmatrati takve stvarne tuđe kulture
potpuno smireno i često sa sućutnim razumijevanjem. Međutim, ako je u pitanju islam koji
nije nipošto toliko tuđ zapadnim vrijednostima, kako je to budistička ili hinduistička
filozofija, ova zapadnjačka smirenost se redovito poremeti emocionalnim predrasudama.
Možda je to, ponekad pomislim, zato što su to vrijednosti islama toliko bliske zapadnim, da
predstavljaju potencijalni izazov mnogim zapadnim pojmovima  duhovnog i društvenog
života.  
Mnogi islamski reformatori uzimaju Zapad za primjer kada su u pitanju sloboda govora,
razvoj nauke ili marljivost u radu koji ima zapadni čovjek, a koji je od Uzvišenog Allaha
naređen svakom muslimanu, ali koji je odsutan i zapušten kod muslimana Istoka i osnovni je
uzrok njihove dekadencije posljednjih nekoliko stoljeća. Ipak, islamski svijet se lagahno budi
iz te dekadencije i polahko poput trećeg Mekkanskog perioda, poprima globalno buđenje, što
je rezultiralo ovolikim previranjem i zainteresovanošću ''svjetskih sila'' kao što je taj period
izazvao kod mekkanskih vlastodržaca.
Nesumnjivo je da se možemo okoristiti radom i iskustvom koji su imali muslimani toga doba
za naš opstanak i uspjeh u svijetu u kojem živimo.
Danas imamo najveći primjer što je potrebno za izlazak iz ćorsokaka u kojeg je zapao
islamski svijet. Nalazimo ga u posljednje tri godine Mekkanskog perioda.
Prije svega potrebno je imati osobine prvih muslimana, a to su prvenstveno:
    -  čvrsto i nepokolebljivo uvjerenje u Allahovu pomoć;

 vođstvo jedne kompletne ličnosti koju krase moral, ugled, mudrost, pravednost,
znanje, jer su to bile osobine koje su odlikovale Poslanika, a.s. kojima je plijenio
ljudska srca i otvarao gvozdena vrata;
 osjećaj odgovornosti pojedinca, kao nosioca vjere islama;
 čvrsto ubjeđenje u onaj svijet,  postepeno prihvatanje islama i njegovo praktikovanje u
svakodnevnom životu onako kako su to radili mekkanski muslimani i
 bezrezervno vjerovanje u pobjedu islama, onako kako to obećava Allah, dž.š.

LITERATURA:

1. Arnold W. Thomas, Povijest islama – historijski tokovi misije, El-Kalem, Sarajevo,

1990.
2. Asad Muhammed, Put u Meku, El-Kalem, Sarajevo, 1997.
3. El-Gazali Muhammed, Gorka istina, Libris, Sarajevo, 2003.
4. El-Karadavi Jusuf, Islamski preporod između anarhije i ekstremizma, KPD «Svjetlost»
Konjic, 2000.
5. El-Karadavi Jusuf, Kulturna naobrazba da'ije, KPD «Svjetlost» Konjic,2000.
6. El-Karadavi Jusuf, Radosne vijesti o trijumfu islama, Bemust, Sarajevo, 2004.
7. El-Karadavi Jusuf, Razumijevanje prioriteta, Bemust, Sarajevo, 2000.
8. El-Karadavi Jusuf, Razumijevanje suneta, Bemust, Sarajevo, 2001.
9. El-Mubarekfuri Safijurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, Visoki saudijski
komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 1998.
 10. En-Nedevi Ebu-l-Hasen, Šta je svijet izgubio dekadencijom muslimana, El-Kelimeh,
Novi Pazar, 2003.
11. Espozito John L., Islam The Straight Path, OXFORD UNIVERSITY PRESS, 1998.
12. Garaudy Roger, Živi islam, El-Kalem, Sarajevo, 2000.
13. Harun Jahja, Muhammed, a.s., Bosančica print, Sarajevo, 2004.
14. Hofmann Murad, Islam kao alternativa, Bemust, Sarajevo, 1996.
15. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Bemust, Sarajevo, 1998.
16. IPF u Zenici, Sarajevo, 2006.
17. Kal'ahdži Muhhammed Rewwas: Ličnost posljednjeg Allahovog poslanika, El-Kalem
i
18. Kur'an s prevodom, preveo Besim Korkut, Ministarstvo za hadž i vakuf u Saudijskoj 
Arabiji, 1412.h.
19. Lunde Paul, Islam, vjera, kultura, povijest, Znanje, Zagreb, 2002.
20. Martin Lings ( Ebu Bekr Siradžuddin ), Muhammed, a.s., Islamica, Sarajevo, 1996.
21. Muhamed Hamidullah, Muhammed, a.s,. Zagreb, 1997.
22. Muhamed Husejn Hejkel, Život Muhammeda , a.s., El-Kalem, Sarajevo, 2004.
23. Mustafa Sibai, Poslanikov životni put
24. Mustafa Spahić, Poslanikova misija, politika i strategija odbrane, Muftistvo tuzlansko
i Behrem-begova medresa,Tuzla, 1997.
25.  Ramić Jusuf, Povodi objave Kur'ana, El-Kalem, Sarajevo, 1990

Husein ef. Kovačević, prof.

Diplomski rad, IPF 2007