Str. 10 Za onoga koji smatra da je obaveza posvetiti potpunu panju i'dazu Kur'anu budui da se poslanstvo naeg Vjerovjesnika, a.s.

, temelji na ovoj mu'dizi, iako je on bio podravan ostalim mnogobrojnim mu'dizama. Osim toga ove mu'dize su se dogaale u posebnim vremenima i posebnim stanjima i posebnim osobinama. Neke od tih mu'diza su prenesene mutevatir predajama i o tome postoje posebne obavijesti (znanja), a neke druge od tih mu'diza nisu prenesene posebnom tradicijom. Neke od njih su prenesene posebnim predajama i o njima se pripovijeda od strane oevidaca i oni su svjedoci tih prizora, a ukoliko postoje razilaenja u vezi sa onim to se pripovijeda o njima one se odbijaju ili se jedan dio od njih odbija, i razrjeava se (odgoneta) ono to je predmet prepirke i uzima se ono to je zdravo kod tog prenoenja. Ima i onih mu'diza koje su prenesene samo od strane pojedinaca i one su se zbile smao pred pojedincima.

to se tie kur'anskog dokaza on je opa mu'diza i obuhvata i ljude i dinne i ona je vjeita za oba vremena i neophdno je da se dokaz o njoj u prvo vrijeme pojavljuje do Sudnjeg dana u istom smislu (na isti nain), kao to je ve spoznato da je nemo onih prvih ljudi da donesu neto slino Kur'anu i da je to jedan aspekt dokaza za Kur'an, onda je dovoljno to u jednom vremenu (prvom) ljudi nisu mogli donijeti nita slino Kur'anu. To je dovoljno da ta teorija ostane za svako drugo vrijeme.

Str. 11. Mi smo to razradili u ovom poglavlju i ima onih koji misle da je izazov bio specifian samo za prvo vrijeme. Mi emo objasniti pogrenost ovakvog stava o ovom pitanju ako Bog da. to se tie onoga (Poslanika) o kome mi govorimo zaista mu je Uzvieni Allah, Koji ga je poslao, dao Kur'an mu'dizom i njegovo poslanstvo se gradilo na tome i brojne sure i ajete koje govore o tome da je Kur'an mu'diza. Neke od njih mi emo vodje spomenuti i ako samo na njih obratimo panju ali ne i na sve ostale, nakon tog skretanja panje na ovu injenicu nee ostati nita skriveno, nejasno. Od tih ajeta i sura su sljedei: (Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvede iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga Ibrahim, 1). Obavjetava nas Uzvieni da je spustio Kur'an da bude uputa, to on ne bi bio da Kur'an nije dokaz, a ne bi mogao biti dokaz da nije mu'diza. Str. 12. Rekao je Uzvieni Allah:("Putujte po svijetu jo etiri mjeseca, ali znajte da Allahu neete umai i da e Allah nevjernike osramotiti"; Pokajanje, 2).

Da njegovo sluanje nije dokaz za murika stvari se ne bi zavrile na sluanju i ne bi bio dokaz da nije mu'diza. Rekao je Uzvieni Allah: u'ara, ajet 195-196(na jasnom arapskom jeziku; on je spomenut u knjigama poslanika prijanjih) . Ovaj ajet snano potvruje nau teoriju o onome to smo prije rekli, a to znai da je on sam po sebi omoguio da i Kur'an i Poslanik budu opominjai, zatim je to objasnio, te je rekao: (da je objavljen na istom arapskom jeziku). A da nije Kur'an sam po sebi, na ovom jeziku dokaz, ne bi Allah spojio ovu opomenu i arapski jezik. A to se tie toga da ova sura poinje navoenjem mukatta'at harfova, to nije nita drugo nego da to potvruje jo jae da se u njoj navodi dokaz za ono to smo mi ve rekli. Neke od tih harfova mi emo kasnije navesti kako bismo uputili na to neto kasnije. Ako promisli o veini ovih sura vidjet e da je veina njih od poetka do kraja sagraeno na neophodnom dokazu Kur'ana, i da on skree panju na poseban aspekt kur'anske mu'dize. Dio toga je sura Mu'min (Gafir), rekao je Uzvieni: (Ha-Mim, objavljujemo Knjigu od Allaha Silnog i Sveznajueg). Zatim opisuje Sebe na Njemu dostojan nain, te je rekao: sura Mu'min (koji oprata grijehe i prima pokajanje, koji strahovito kanjava i obilno nagrauje; drugog boga osim Njega nema, Njemu se sve vraa. O Allahovim ajetima raspravljaju samo oni koji ne vjeruju, pa neka te ne obmanjuje to to se oni po svijetu kreu). Str.13. Ovaj ajet upuuje na to da je raspravljanje o njegovom objavljivanju poricanje istine, tj kufr. Zatim Kur'an obavjetava o tome ta se desilo onim narodima koji su utjerivali u la Boije poslanike, rijeima Uzvienog: (Sura, Mu'min, I Nuhov narod je prije njih poricao, a i poslije njega oni koji su se bili protiv poslanika urotili. Svaki narod nastojao je da se domogne svoga poslanika i trudio se da neistinom ugui istinu, pa sam ga Ja kanjavao, - a kakva je bila kazna Moja!) Allah im prijeti da e oni ispatati na ovom svijetu zbog poinjenih grijeha, utjerivanja poslanika u la. Allah pobija njihove dokaze, rijeima Uzvienog: (Kaznio ih je, pa kakva je bila kazna). Zatim im prijeti vatrom, rijeima Uzvienog: (I tako e se rije Gospodara tvoga ispuniti da e oni koji nisu htjeli da vjeruju stanovnici u vatri biti). Zatim Allah velia vjernike ovim dokazom i to tako to obajvetava o istigfaru meleka za njih, o istigfaru koji e meleci traiti za vjernike, rekao je Uzvieni: (Mu'min, ajet... Meleki koji dre prijesto i oni koji su oko njega veliaju i hvale Gospodara svoga i vjeruju u Nj i mole se da budu oproteni grijesi vjernicima: "Gospodaru na, Ti sve obuhvata milou i znanjem; zato oprosti onima koji su se pokajali i koji slijede Tvoj put i sauvaj ih patnje u vatri!)Da Kur'an nije najubjedljiviji argument ne bi se ruili oni koji ga poriu jer izjednaavaju Kur'an sa neim drugim, ne bi Allah hvalio vjernike jer su u Kur'anu nali utoite.

Zatim Allah zavrava ove rijei donosei dovu meleka za mu'mine, a zatim toj dovi pridruuje prijetnju nevjernicima, navodei ajete: (On vam pokazuje znamenja Svoja) a onda je zapovijedio da se razgledaju Njegovi ajeti i dokazi, sve dok nije rekao: (Onome najuzvienijem, koji svemirom vlada, koji alje Objavu, rijei Svoje kome hoe od robova Svojih, da upozori na Dan susreta meusobnog) Str. 14. Uinio je Kur'an tako da je u njemu ruh, jer taj ruh upuuje na vjeni ivot, zato to nema koristi od tijela u kojem nema ruha. Uinio je ovaj ruh uzrokom za opomenu, znakom o Njemu, i putem ka Njemu. Da taj ruh nije dokaz sam po sebi ne bi bilo ispravno da se u njemu nalaze opomene i vijesti poto bi to bilo opreno Njemu. I On ne bi bio vijest o onome to e se deavati na ahiretu nakon to su nevjernici odbijali Njegov dokaz, o onoj prijetnji i to su poricali znanje o istinitosti Kur'ana, inae ne bi bilo obavazno da se prihvati. Nakon to je Kur'an zavrio sa donoenjem ajeta o prijetnji zbog toga to su odbili Kur'an, njima se navodi primjer o onima koji se suprotstave ovim ajetima, raspravljau o dokazima i mu'dizama, te je rekao: (Zato oni ne putuju po svijetu pa da vide kako su zavrili oni prije njih. Bili su od njih moniji i vie spomenika su na Zemlji ostavili, ali ih je Allah, zbog grijehova njihovih, kaznio i niko ih od Allahove kazne nije odbranio). Te pojanjava da su te kazne bile za najgore i njima su poslanici dolazili sa dokazima, neki od njih nisu prihvatili njihove dokaze. Ovo je spoznaja o onome to je naprijed spomenuto u ovim surama da je to dokaz njegovog poslanstva. Zatim Allah spominje kazivanje o Musau i Jusufu, a.s., i njihovom dolasku sa dokazima i o njihovom suprotstavljanju mudrostima iz tih dokaza su rijei Uzvienog: (one koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije doao, pa izazivaju jo veu Allahovu mrnju i mrnju vjernika. Tako Allah peati srce svakog oholog i nasilnog."). Str. 15. Obavjetava da rasprave o ovim ajetima nemaju dokaza, da je to njihovo neznanje, i Allah je zapeatio njihova srca, i njih je udaljio od razumijevanja aspekata zbog njihovog poricanja, njihovog inaenja i oholosti. Potom navodi mnogo dokaza o tevhidu, rijei Uzvienog: (Zar ne vidi kako se okreu oni koji o Allahovim dokazima raspravljaju?) Potom objanjava ovu reenicu, ajet, i od Njegovih ajeta je i Kur'an, rijeima: (Oni koji poriu Knjigu i ono to smo poslali po poslanicima saznae posljedice toga) Sve ovo upuuje da ovdje ima dvije vrste ajeta: jedni od njih su mu'dize koje su dokaz i oni su u oblasti obaveze, druga vrsta ajeta su oni u kojima se prkida bilo

kakvo opravdanje, i u njima se javlja neneophodno znanje, i kada se oni jave podiu obaveznost, i nagovjetavaju propast. (Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu Nau doivjeli). Obznanjuje nam da je On moan da obistini ove ajete, i kada se obistine spada obaveza, i obistinit e se kazna o kojoj se raspravlja. Isti ovaj metod se nalazi nalazi i u ovoj suri (Fusilet, Ha-mim, Objava je od Milostivog, Samilosnog, Knjiga iji su ajeti jasno izloeni, Kuran na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vijesnik radosnih vijesti i opomena) Str. 16. A da ga Allah nije uinio dokazom, ne bi bio donosilac dobrih vijesti niti opominjatelj, niti bi u njemu bilo nesklada (ihtilafa) po pitanju arapskog jezika na kojem se ajeti niu. Zatim Allah obavjetava o njihovom poricanju i pomanjkanju prihvatnja Kur'ana, rekao je Uzvieni: (Fusilet, ajet- pa opet veina njih glavu okree, nee ni da uje.). A da Kur'an nije dokazom njihovo okretanje ne bi im nanijelo tetu. Nema pravo onaj koji kae: Poto je Kur'an dokaz, on trai u svojoj biti i neke druge dokaze, kao to je Poslanik, s.a.w.s., dokaz, ali taj dokaz ima potrebu za drugim dokazima o istinitosti i ispravnosti njegovog poslanstva. I to zbog: Kur'an je za njih dokaz ve samim svojim objavljivanjem i on ne spominje neto izvan sebe. I to Allah kasnije objanjava. Odmah poslije toga dolazi ovaj ajet: (Fusilet, ajet- Reci: "Ja sam ovjek kao i vi, samo meni se objavljuje)Obavjetava da je Poslanik poput njih, ali oni nemaju vahja. Potom je na to nadovezao hvaljenje vjernika zato to oni vjeruju, potom je rekao Allah Uzvieni: (Fusilet, ajet- One koji vjeruju i dobra djela ine zbilja eka nagrada neprekidna.) Ovdje se pod vjernicima podrazumijevaju oni koji vjeruju u postepeno sputanje Objave i koji su upoznati sa tim dokazom. Zatim se Kur'an okree na dokaze o jednoi (tevhidu) i moi Boijoj, pa kae: (Fusilet, ajet- A ako glave okrenu, ti reci: "Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Ada i Semuda) Prijeti im onim to je pogodilo one prije njih, a to su oni koji su smatrali lanim ajete, a bili su iz naroda Ada i naroda Semuda, na dunjaluku. Str. 17.

Pa im prijeti onim to e se desiti na ahiretu, pa Kae: (Fusilet, ajet- A na Dan kad Allahovi neprijatelji u vatru budu potjerani, - oni prvi bie zadrani, da bi ih sustigli ostali) do kraja to je spomenuo u njemu. Potom se vraa na spominjanje Kur'ana, te kae: (Fusilet, ajet- Oni koji ne vjeruju govore: "Ne sluajte ovaj Kuran, nego pravite buku da biste ga nadvikali!) Zatim hvali one koji prihvataju Kur'an, te kae: (Fusilet, ajet- Onima koji govore: "Gospodar na je Allah" pa poslije ostanu pri tome dolaze meleki "Ne bojte se i ne alostite se, i radujte se) Zatim kae: (Fusilet, ajet- A kad ejtan pokua da te na zle misli navede, ti zatrai utoite u Allaha, jer On, uistinu, sve uje i zna sve). Ovim se upozorava da je Vjerovjesnik znao za i'daz Kur'ana, da je Kur'an dokaz njegovog uspjeha za dokazivanjem, jer je neminovno da u tome dokazu nema ejtanskih navoenja na zle misli. Mi emo u posebnom poglavlju koje se vee za ovo objasniti, zatim kae: (Fusilet, ajet- Oni koji rijei nae izvru) Potom kae: (Fusilet, ajet- Oni koji ne vjeruju u Kuran, poto im je objavljen... A on je, zaista, knjiga zatiena la joj je strana, bilo s koje strane) Kada se ide do krajnjeg smisla nema nita drugo osim istine koja se sadri u kazivanjima o narodima drevnim tako i u vijestima o poslanicima. Nema nesklada da on sadri vijesti o onim stvarima gajba i o dogaajima koje je on iskazao da e se desiti i koji su se desili ili e se desiti. Ne iznosi to iz okvira o onome to zahtijeva neki sklad u obraanju. Nee mu doi ono to je lano ranijih sumnji, osporava njegovu mu'dizu i suprotstavlja se njegovu nainu. Str. 18. Zatim kae: (Fusilet, ajet- A da Kuran objavljujemo na tuem jeziku, oni bi sigurno rekli: "Trebalo je da su mu ajeti razumljivi. Zar jezik tu, a onaj kome se objavljuje Arap?") bilo bi izvan obiaja njihovog obraanja ili bi se oni ispriavali jer se udaljavaju od njegova pojanjenja, zato se njima ne moe objasniti njegov i'daz, ne bi bio od neega to njima pripada. Kada im je Kur'an uputio izazov bilo je to na njihovom jeziku, a oni su bili nemoni tako da je to dokaz za njih. Zatim je rekao: (Reci: "ta mislite, ako je Kuran od Allaha, a vi u nj neete da vjerujete koje onda u veoj zabludi od onoga koji je u protivrjeju dalekom od istine?"). Ono to smo mi navodili u vezi sa Kur'anom u ovim dvjema surama mimo ostalih sura, da ne navodimo druge sure, ko razmilja neka razmisli o ovome. Zatim na ovo upuuju rijei Uzvienog: (Govore: Kad bi njemu bili sputeni dokazi od njegova Gospodara? Reci: Svi ajeti su od Allaha, ja sam jasan opominja. Zar im nije dovoljno da ti objavljujemo knjigu koja im se kazuje?) Str. 19.

Obavjetava da je ova Knjiga ajet, i jedno od znamenja, da je dovoljna za dokaz, da su u njoj mu'dize izvan nje same i dokazi koje nemaju drugi poslanici, alejhim selam. Na to ukazuju rijei Uzvienog: (Furqan, 1-2- Neka je uzvien Onaj koji robu Svome objavljuje Kuran da bi svjetovima bio opomena, Onaj kome pripada vlast na nebesima i na Zemlji) I rijei: (ura, 24- Zar oni da govore: "On izmilja o Allahu lai! A Allah e, ako hoe, srce tvoje uiniti nepokolebljivim. Allah ponitava neistinu i utvruje istinu rijeima Svojim) Ovim je ukazao da je Allah njegovo srce uinio pohraniteljem Objave, mjestom sputanja Njegove knjige, a da je htio mogao je to dati nekome drugom. Njemu je data mudrost dokaza, potvrujui istinu i otklanjajui od njega la. Zbog toga ima vie poreenja koja ovo potvruju. Ovim je uinjeno jasnim ono to smo rekli o Kur'anu, da je on temelj njegovog poslanstva, emu je dokaz i Kur'an i njegova mu'diza, ta mudrost da je Kur'an dokaz njegove istinitosti izna se da je govor Uzvienog. Ta kur'anska mudrost razlikuje se od mudrosti u drugim knjigama koje su objavljene drugim poslanicima, jer te knjige same nisu dokaz jer trae neto izvan sebe kao dokaz, jer njihov nazm nije mu'diza. Str. 20. Iako ono to tekst obuhvata jeste mu'diza. Takav sluaj nije s aKuranom, jer Kur'an sam po sebi uestvuje u ovom dokazu i njegov nazm je mu'diza mogue je iz toga nazma donijeti zakljuak o njemu i razrijeiti ovu raspravu na temelju onog to je preneseno iz drevnoga govora, jer je Musa sluao Njegov govor i znao je da je mu'diza. Zbog toga oni koji sluaju Kur'an znau da je to Boiji govor, ali je stanje razliito u nekoliko aspekata, jer je Musa, a.s., sluao taj govor od Allaha Uzvienog, i razgovarao je sa Njim, a to nije sluaj sa nekim od nas. U tome su dvije razlike ovih aspekata, a to nije na cilje o govoru u ovom poglavlju. Ono to se zakljuuje iz ovoga to smo mi ustvrdili je slijedee: Poslanik je znao da je ono to je sluao Boiji govor, i tako i mi znamo da je ono to itamo Boiji govor, na osnovu toga.