Hans-Georg Gadamer

NASLJEE EUROPE
Mnogolikost Europe-nasljee i budunost:
- Potjee iz marburke kole. Roen prije Prvog svjetskog rata. Epoha dvaju

svjetskih ratova, epoha katastrofa, promjena koje su utjecale na poloaj Europe u svijetu. - Gleda unatrag kako bi mogao gledati unaprijed. Pita se kako je postalo to to danas jest. - Otada se radi o globalnoj ravnotei snaga, pitanju koegzistencije golemih sredita moi. - Dolazi do tehnikog razvoja. Nuno je ne zaostati. No taj zakon preivljavanja, uklapanja u tehnike valove postaje i prijetnja ivotu i preivljavanju. - Dvije prijetnje nad uvjetima ivota ovjeanstva nastale kao posljedica golemog porasta stanovnitva i blagostanja u razvijenim zemljama: ekoloka kriza i nuklearno oruje. - Pribliavamo se graninoj zoni ivota i preivljavanja te moramo vidjeti kako da izbjegnemo prekoraenje. - Pita se to tu moe ponuditi filozofija. - Filozofija je u svojim nastojanjima da posreduje izmeu metafizike i iskustvene znanosti morala sve dalje uzmicati. To je dovelo do toga da je u 19.st cilj akademske filozofije na sveuilitima postala spoznajna teorija - teorija znanstvene spoznaje. Time je nezadovoljena potreba za metafizikom( za odgovorom na pitanje o smislu cjeline) dospjela u ruke autsajdera koji su uspostavljali tzv.svjetonazore (Schopenhauer u 19.i Marx,Nietzsche u 20.st). Nutarnja ovjekova potreba za smislom nije se mogla zadovoljiti teorijskim opravdanjima znanosti. Iz toga stanja u 19.st i mi potjeemo. - Treba se obraniti cjelina naega kulturnog bogatstva, zatititi ga pred opasnostima, od katastrofa, osiromaenja, samorazaranja. - to je filozofija uinila za to? - Fenomenologija - nauk o znanju, kako se ono pojavljuje (utemeljitelj fenomenoloke kole je Edmund Hussler). - U obratu filozofije ka iskustvu ivotnog svijeta odigrava se neto vrlo znaajno - PRAKSA, koja ovdje znai ne jednostavna primjena teorije, nego je rije o praksi u iskonskom smislu; grko je pismo zavravalo izrazom neka ti dobro ide - a KAKO nekome ide, to je ono to se misli pod praksom. - povijesnost: jedna od glavnih tema naega filozofskog rada. Misli se na formiranje smisla za povijesnost, shvaanja prolosti, osjeaja za ono drukije u prolosti (a ne preslikavanje sadanjosti u prolost). To je novost. Historijska svijest je izgradila i kritiku rezervu spram sigurne spoznaje povijesnog zbivanja.

- Objektivne tvrdnje u smislu spoznaje moemo stei s vremenske distance. Potrebna je praksa. - Pria o citiranju Platonovog dijaloga o sveprisustvu znanosti u svakodnevici i da li bi nas to uinilo sretnim, i ima li moda bolji ideal od ideala znanosti. - I ono posve drugo (boansko...? predloio Rudolf Otto) je ono drugo nas samih. Moramo nauiti potovati drugoga i drugo. Tu spada da moramo nauiti kako moemo biti u krivu (nauiti gubiti u igri). Implikacije toga su to to to posebno vrijedi za Europu jer ona je morala vie od drugih moda nauiti ivjeti s drugima i drukijima (narodi, drave). - Najprije se radi o mnogojezinosti Europe (na susjedstvo i ravnopravnost drugoga na uskom podruju), to je drugost koja poziva i pridonosi vlastitom susretu sa sobom. Svi smo mi drugi. Suivot je naa zadaa. Ne vjeruje u cilj jednoga jezika - to se u nekim podrujima prakticira i jest praktino - jer je jezik prirodna jezina zajednica. I javlja se iz vlastitih tradicija i blaga, to je drugost, ponovno prepoznavanje nas samih, drugoga, u jeziku, umjetnosti, pravu, religiji i dovodi do istinskih zajednitva. Da je sve isto ne bi bilo pravog zajednitva i sve bi se banaliziralo. - Ne smijemo iskoritavati mo djelovanja, nego se zaustaviti pred drugim kao drugim, prirodom, i doivjeti druge kao druge nas samih, kako bismo imali udjela u drugima.

Budunost europskih duhovnih znanosti

- Duhovne znanosti unutar mnogolike europe imaju posebnu ulogu koja im je

zajednika. - U znanosti,govorimo da je Europu formirao nastanak znanosti Vie nego ostatak svijeta. - Samo u Europi je dolo do tako duboke diferencijacije i artikulacije ljudskog znanja i elja za znanjem - religija, filozofija, umjetnost i znanost. Jedna od temeljnih znaajki Europe jest razlikovanje filozofije, religije, umjetnosti i znanosti. Ono je nastalo u grkoj kulturi i formiralo je grko-kransko kulturno jedinstvo Zapada. Crkveni raskol (raspad rimskog svjetskog carstva na Istono grko pravoslavlje i Zapadno - rimokatolianstvo) definira europsko kulturno jedinstvo. - Na polju duhovnih znanosti moe se rei da je jae ono to razdvaja od onoga to ujedinjava. Istona Europa u naim duhovnim znanostima nije postigla jainu znanosti kao zapadne europske kulture. Duhovne znanosti e raditi na smanjenju te razlike. Crkveni sukobi i diferencijacije su bile jae i stalnije na Zapadu. - Nakon francuske revolucije (prekid s tradicijom) i romantikog protuudara (elja za jedinstvom kranstva u Europi) te filozofskog pokuaja da se ukinu tradicija i revolucija, dolazi do pojave historijske svijesti. (povijesno miljenje oduvijek predstavlja brigu za tradiciju, i eli se sauvati ono to je prolo) Ona je uvjerenje da nema spoznajne cjeline i zbilje i da prva filozofija (metafizika)

ne posjeduje temelj izvan na matematici utemeljenih znanosti. Dakle uloga duhovnih znanosti za budunost Europe poiva na historijskoj svijesti. - Duhovne znanosti ukljuuju i aspekte tenja da se vlastiti identitet dublje utemelji u nacionalnu dravnost. Pojam razvoja i pitanje o cilju tog razvoja, izgubili su svoju jednoznanost. Neravnotea je u razvijenim zemljama izmeu njihovog gospodarstva i drutvenog napretka.. Mnoge zemlje stoje pred problemom kako sjediniti njihovu predaju i vrijednosti sa europski usmjeravanim gospodarskim napretkom. Tu je pitanje koliko dobroga nerazvijenijim zemljama donose uvozi i pomo iz razvijenijih, jer dolazi do nerazmjera i rafinirane kolonizacije. - Dalekovidne duhove danas zaokuplja pitanje kako moemo napredovati i opstati na osnovi vlastite predaje, a ne preuzimanjem europskog prosvjetiteljstva. - Tehnika progresivnost nae epohe utjee i na duhovne znanosti. Sve vei udio pripada matematikim i statistikim metodama i to daje nov izgled socijalnim znanostima. Tim se socijalnim znanostima prigovara da nisu dostatne kao fundament, kao temelj. Novo doba kompjutora postaje sve vie proraunljivo. I ne bi li znanost o drutvu bila punopravni partner prirodnim znanostima kada bi mogla istraivati narav drutva sa svrhom ovladavanja tom naravlju? - Nalazimo li se doista pred stupanjem u doba post-histoire, u kojemu su unitene vrste strukture i na evolucionistikoj osnovi? To se moe zamisliti tako kao da je u svim kulturnim postignuima ovjeanstva tako rei dovren divovski proces prilagodbe ivih bia na ovome svijetu. - Europa ima najbogatije povijesno iskustvo. Na najuem prostoru posjeduje najvee mnotvo oblika i pluralizam jezinih, politikih, religijskih, etnikih tradicija kojima ve stoljeima mora ovladavati. Dananja tendencija za pojednostavljivanjem i izglaivanjem razlika ne govori o suzbijanju europskih razlika, nego bi zadaa trebala biti upravo obrnuta. Bezaviajnost koju moderna industrija donosi, tjera ovjeka u potjeru za zaviajem. - Mora se uvati toga da se u takve ideje koegzistencije razliitoga uvodi krivo tumaenje pojma tolerancija (zahtjev za krivom tolerancijom). Ondje gdje je snaga, tamo je i tolerancija. Dakle, vlastita je snaga (snaga izvjesnosti vlastite egzistencije, neugroenost) ono to ini sposobnim za tolerancijom. - Zadae (ljudska koegzistencija), kakve e se u takvoj situaciji pluralistike prepletenosti ovjeanstva sve vie pojavljivati, postavljaju duhovnim znanostima nove zadae, kao to su zadae historijskog istraivanja, istraivanja povijesti jezika, povijesti knjievnosti, povijesti umjetnosti, pravne i gospodarske povijesti, povijesti religije... - Dakako, nee se razvijati samo razlike, nego e se uspostaviti i nove zajednice na velikim prostorima unutar kojih e morati izrasti nove solidarnosti. To je zadaa koja je Europi postavljena za njezinu vlastitu budunost. - Duhovno jedinstvo Europe (temelj nalazi u svijesti o mnogolikosti) prethodi svakom politikom jedinstvu Europe. Najdublji duhovni udisaj, u kojem Europa

postaje svijesna same sebe, ini se to to zadrava u svijesti bitnu osobitost ivljenih tradicija.

Kraj umjetnosti?
- Danas se radi o dubljem raskidu, o radikalnijoj upitnosti i dvojbenosti. - Tri su najave kraja: povijesti(prema Hegelu - povijest je zavrila jer vie nema dvojbe o principu pod kojime je tekla svjetska povijest; put prema slobodi svih), metafizike (prema Augustu Comteu: stupili smo u doba znanosti)i filozofije (prema Nietzscheu i Heideggeru: opa nepotrebitost u odnosu prema pitanju o bitku u tehniko doba). - O Hegelovoj tvrdnji o prolosnom karakteru umjetnosti: tom tezom misli se na injenicu da se u klasinoj epohi grke skulpture, ono boansko u umjetnosti prikazivalo neposredno kao sama istina. I vrijeme nadsvjetskog Boga, dakle kranstvo je imalo udjela u toj istini u formi sjeanja i brige za pamenje onoga boanskog. Romantine umjetnosti (govorei jezikom Hegelovog vremena), slikarstvo i glazba, a i poezija, uvaju taj odjek pamenja bogova u kransko doba. Takvo razumijevanje Hegelova nauka ne znai da umjetnost vie nema budunosti, nego da je ona u svojoj biti uvijek ve prola. U tom filozofskom razdoblju od Kanta do Hegela, umjetnosti i njenom mjestu u ovjekovom traenju istine pripao je povlaten interes. - Hegel kae da je ono tzv.lijepo u umjetnosti - osjetilan sjaj ideje, i da bi to trebao biti filozofski iskaz onoga to umjetnost kao umjetnost uvijek jest. Poklapanje ideje i pojave (ono lijepo jest pojava dobroga) ostaje definicija lijepoga u umjetnosti. U 19.i 20.st gubi se samorazumljivost (opi konsenzus) umjetnikog stvaralatva. - Iako Hegel kae da je u slikarstvu sve iskuano te da e se razvijati jo samo u pukim varijacijama, povijest slikarstva prola je kroz velike revolucije i uvijek se od primaoca sve vie zahtjevalo te se ini da sa tim sve veim zahtjevima umjetniko djelo gubi svoj identitet. - Eksperiment probija granice i nakon svih razdoblja u slikarstvu od poetka 20.st.dolazi do pranjenja slike do u bespredmetnost i dvojbe u sliku i umjetnost (vie se ne nudi samo na neobavezno uivanje). Umjetnik eli provocirati, iritirati, da se nastavlja, dovri itd. Ipak ne osporava se legitimnost djela. - Djelo ini umjetnou ne samo puko postizanje nekog planiranog uinka, a ni sama ideja koju prepoznaje primalac, ne dri ono potpuno samo bit stvari, nego tu nastupa i ono neto to se nije moglo predvidjeti te to usmjerava daljnji tijek. - U arhitekturi kao umjetnosti, umjetnost mora voditi rauna o vremenu i prostoru u kojem se nalazi graevina jer je to sastavni dio nje. Ona nije sama po sebi to to jest nego ju okruenje odreuje. Dananji arhitekt nalazi se sa svojom umjetnou u slubi kontinuiteta izmeu juer i sutra koji prima i proslijeuje njegovo djelo. - Poezija se ini kao neovisna o vremenu i prostoru, ali nije ba. Svako vrijeme donosi svoj stav prema itanju poezije. Za sve umjetnosti vrijedi da tek u njihovom prepoznavanju dolazi do njihovog ispunjenja, a u poeziji posebno.

Razlikujemo tri vrste prepoznavanja: da se umije itati djelo kao smislena cjelina, posve obuhvate u njihovim znaenjima rijei i zvunim znaenjima; u punini, bogatstvu. Razumijevanje i predoavanje na vlastiti nain djelo, prostori koji se otvaraju pjesnikim jezikom koje italac razumijeva na svoj nain. I dopunjavanje gdje dolazi do nadmaivanja itaoca onog uhvatljivog u samoj jezinoj tvorevini djela; dopunjavamo je uranjajui u nju i tek tada dolazi do svoje prave zbiljnosti. - Dananji umjetnik mora proizvoditi uenje (jer dolazi do otupljivanja osjetila zbog tehnike), pa nekada ga proizvodi do granica nerazumljivosti. - Kada se forme ivota mijenjaju ovako brzim tempom i umjetniki odgovori na to moraju se smjenjivati snano. Kraja umjetnosti nee biti sve dok ljudi sami budu oblikovali svoj ivot, i svaki tobonji kraj umjetnosti bit e poetak nove umjetnosti.

injenica znanosti -Danas ivimo u drutvu koje moemo nazvati drutvom znanosti.
-U 19.st.dolazi do razdvajanja,specijalizacije znanosti,tj.vie nije bila mogua ideja univerzalne znanosti pod vodstvom filozofije(solidarnost koja je sve znanosti povezivala sa filozofijom).Zahtjev da bi filozofska misao mogla iz umskih razloga izvesti ono to je bilo i to e se zbiti,nije se mogao odrati nasuprot raspoloenju novovjekovnih iskustvenih znanosti. -Obrana modernog istraivanja od aprioristikih konstrukcija,bilo je prekasno da se polazei od filozofske misli organizira cjelina znanosti to su pokuavali tvorci njem.idealizma -Tako je to st.Od 1816.-1916.postalo stoljee znanosti i to one koju se mora obrazloiti. To st.Znailo je prije svega st.napretka koji stalno pretjee sam sebe i velika ljudska oekivanja od znanosti. -Tu dolazimo do modernog drutva(do pomirenja prirodnih i duhovnih znanosti) koje danas moda zahtjeva previe od znanosti i stavlja mu ogroman teret,i na strunjake,veliku odgovornost. Kao zakljuni sud vai glas znanosti.Politiko drutvo danas eli prenijeti veliku odgovornost na istraivaa. -I postavlja se pitanje:to injenica znanosti znai u naim oima,koliko ona tei? Ta formula injenica znanosti skovana je u marburkoj novokantovskoj filozofiji. to nas povezuje novom posebnom solidarnou? -injenica znanosti je i osnova cjelokupne zapadne kulture novoga vijeka,civilizacijsko ponaanje,kultura sjedinjavanja koja dolazi. -Ona je imala od 17.st i ini se i danas,zadau izjednaiti se sa svakim drugim ovjekovim znanjem.Od tada filozofija upotrebljava pojam sistema,kao izraz za zajedniko postojanje fenomena koji se ine razliitima. -U prvoj polovici 19.st upravo aristotelovci,tj.tradicionalni pojmovi pruaju pojmovnu artikulaciju,mogunost da se izraze-velikim otkriima. -Zakon specijalizacije prirodnoznanstvenog istraivanja izazvao je zdravo nepovjerenje prema filozofskim sintezama koje daju diletanti.Moderna znanost

je odreena odustajanjem od integracije s obzirom na drutvo.Ona dobro poznaje svoje granice i shvaa opasnost od zloupotrebe njezinih spoznaja koja postaje sve vea to sve vie ljudi koristi iste bez vlastitog istraivakog znanja. -Vjera u kompetentnog inenjera dananjice,koji bi trebao tako urediti i drutvo kao to je to primjena znanja njegove struke u svom podruju Gadamer naziva tehnolokim snom modernog drutva. -Velika je opasnost od zloupotrebe(i manipulacije javnim mnijenjem,opasnost od uniformiranja tvorbe mnijenja) i nerazumijevanja rezultata znanstvenih istraivanja. Dolazi do manipuliranja javnim mnijenjem i od strane znanstvenih instituta. Duhovne znanosti takoer ue da se ne ui i ne prihvaa bez provjeravanja injenica,tko eli znanost mora biti nepovjerljiv spram udbenika. Dolazi do opasnosti da se znanstveno organiziranim upravljanjem oslabi odgovornost u miljenju i naa naravna pamet(phronesis;Aristotel),dolazi do smanjene mogunosti reagiranja. -Znanstvenim(organiziranim,strojnim)voenjem ljudskog ponaanja dolazi do mogunosti,tj.opasnosti oslabljenja onoga to Aristotel naziva phronesisnaravna pamet i odgovornost u miljenju -to injenica znanosti znai i kako se ona doivljava meu znanstvenicima samima? Solidarnost znanosti poiva na znanju o ogranienosti onoga to se u nekom trenutku zna i o zastarivosti sve znanstvene spoznaje -Aristotelov je metodski ideal govorio da svaka znanost ima sebi svojstven methodos,zakon,mjerila spoznaje. No ipak postoji neto kao zajednitvo metodskih znanosti,a to je zahtjev da se vidi svojim oima. -U duhovnim znanostima,u znanostima o ovjeku i o drutvu,znaenje obrazovanja odgovara znaenju eksperimenta u prirodnim znanostima. -Disciplina je ona koja nas kao istraivae prisiljava da nikada ne izgubimo iz vida granice onoga to znamo i koja nas prisiljava da ostanemo vjerni vlastitoj povijesti zapada koja je zajedno sa beskonanom ei za znanjem preuzela odgovornost branjenja ovjenosti u sve monijim ovjekovim mogunostima.

Graani dvaju svjetova

- Znanost koja se razvila u Grkoj je ona koja predstavlja razlikovni karakter svjetske kulture koja je potekla iz Europe. Grci jesu uili i od Babilonaca i Egipana, ali oblik znanosti u najirem opsegu te rijei, dobio je svoje navlastito obiljeje u Grkoj. - Znanstvenom komponentom koja je ula u duhovno postajanje Europe, dolo je do diferencijacije kakve nije bilo do tada. Znanost i filozofija tvore samostalnu figuru duha koja se razlikuje od religije i poezije. Ona je razdvojila i religiju i poeziju, te umjetnosti prepustila njezino vlastito, kakvo god, oblikovanje istine. Dakle u Grkoj je, nastajanjem tih razlika, dolo do prosvjetiteljstva putem znanosti.

- Grka je rije filozofija znaila ukupnost sve teorijske strasti, predavanje istoj spoznaji bez obzira na korist koju se otuda moe izvui. Platon joj je dao novo znaenje - zahtjev za znanjem (a ne znanje), tenju za mudrou (sophia). - Jeziku i jezinoj artikulaciji svijeta pripada sredinja uloga za nae pitanje o jedinstvu i diferenciji znanosti. - Za Grke je logos (jezik) ukupnost uvida oblikovanih u jeziku. Izraz koji su koristili za znanost - ono to se moe pouavati i uiti, pritom tu iskustvo nije na pomoi i nije neophodno. Takoer njima iskustvo nije znanje, a suprotno tomu, novovjekovno je miljenje da se znanje i znanost moraju potvrditi na injenicama iskustva. Spoznaja koja je doista znanje mora se stei primjenom matematike na iskustvo i mora se uvati predodba sugeriranih jezinih konvencija (idola fori). No postoji i tradicija koja nam je prenijeta i ona vai kao druga polovica istine, ono to se tijekom povijesti potvrdilo. - Pitanje pred kojim se nalazi sva novovjekovna filozofija jest - to filozofija nakon pojave moderne prirodne znanosti jo moe biti? U toj situaciji u filozofskom rijeniku razvio se pojam sistema. On znai zajedniko postojanje razliitoga, zadaa da se ono to je inkompatibilno dovede u jedinstvenu misaonu svezu. U kasnom 17.st ta rije ula je u jezinu praksu kako bi oznaavala posredovanje nove znanosti sa starijom metafizikom. - Obiljeenost europske civilizacije znanou u moderni svijet unijelo je napetost. S jedne strane, oblikovala nas je predaja nae kulture, a to oblikovanje u svom jezino-pojmovnom obliku koje potijee od grke dijalektike odreuje nae samorazumijevanje. S druge su strane moderne iskustvene znanosti preoblikovale na svijet i nae razumijevanje svijeta. - To dvoje stoji jedno uz drugo. - Epohalno Kantovo znaenje bilo je u tome da je to oboje iznova utemeljio. Spoznao je granice istoga uma, dokazao njegovu ogranienost na mogue iskustvo, istodobno time opravdao autonomiju praktinog uma. Kantovo razlikovanje teorijskog i praktinog uma vodilo je do razlikovanja pojmova prirode i pojmova slobode( u njemakom jezinom prostoru poznato kao dualizam prirodnih i duhovnih znanosti). Tu, u proirenju na kulturne znanosti)ostala je injenica znanosti u kojoj je predmet spoznaje nalazio svoju potpunu i jedinu odredbu. - U naem stoljeu je filozofija poela pitati i o onome to je iza injenice znanosti. Taj korak u Njemakoj je proveo fenomenoloki pokret, pozivom k samim stvarima koji je uputio Husserl. - Paradoks relativnost svijeta ivota jest da granica tog svog svijeta moemo biti svjesni, ali ih ne moemo prekoraiti. - Ni proirenja Kantova apriorizma preko granica iste prirodne znanosti od strane novokantonovaca ni druga pretumaenja ne mogu ukinuti Kantov temeljni nazor: mi smo graani dvaju svjetova. Nismo postavljeni samo na osjetilno, nego i na nadprirodno stajalite slobode (ti pojmovi iz platonike tradicije znae samo do postavljanja zadae, ne i rjeavanja).

- injenica slobode s Kantom se mora misliti kao umska injenica, a evolucijska teorija pripada podruju teorijskog uma i iskustvenih znanosti. Sloboda, naprotiv, nije predmet iskustva, nego pretpostavka praktinog uma. - Naa zadaa je da teorijske spoznaje i tehnike mogunosti svrstamo u nau (ovjekovu) praksu i podredimo joj ih, a nikako se ne sastoji u tome da vlastiti svijet ivota (svijet prakse) preoblikujemo u teorijski utemeljen tehniki konstrukt. - Platon je kao zadau filozofije shvatio buenje onoga u naem miljenju to ve lei u naem iskustvu svijeta ivota i u njegovoj jezinoj zalihi, te je zato svu spoznaju nazvao prepoznavanjem. To je iskustvo, put na kojem se neto poznato sjedinjuje s novom spoznajom u znanje koje ostaje. - Tu dolazi do pitanja prakse, do ideje praktine filozofije. to je praksa i to ona znai, moe se uiti od Aristotela: pojam prakse kod Aristotela - koji je razvio razliku izmeu techne (znanja umjenosti injenja), i phronesis (znanje koje vodi praksu) - formira se u suprotnosti spram umjetnikog duha proizvoenja. To znai podreivanje techne pod phronesis i njezinu praksu. - Praksa ne znai djelovanje prema nekim pravilima i primjenu znanja, nego ovjekovu posve iskonsku situiranost u njegov prirodni i drutveni okoli. - Od grkog vremena nije bilo lako obuzdati zloupotrebu moi politiki mjerodavnih. Ljudska narav se ne mijenja. To je problem ljudskog suivota od davnina, i oni oboje poivaju na neizmijenjenoj temeljnoj pretpostavci pretpostavka solidarnosti (jedina ini moguim ureenje suivota). - Pri promicanju znanosti o ovjeku (koja postaje filozofskom zadaom za sve nas) moramo nauiti ograniavati svoje znanstveno umijee u okvire razboritog znanja koje se temelji na kulturnoj predaji ovjeanstva. Sve vie se oekuje politika vrlina.

Antropoloke osnove ovjekove slobode - Poetkom ureenog suivota ljudi, sjedilakog naina ivota, pokapanjem
mrtvih dolazi do koraka prema oovjeenju ovjeka jer znai prelazak preko pukog prirodnog samoodranja. Taj prelazak jest ono to zovemo transcendencijom. To pokazuje ljudski poredak, neiju vlast, elju za vlau, trajnim priznavanjem. Nastaje nov prostor javnosti, prostor proet ivotnim i kultnim porecima. Vlast i priznanje, svijest o smrti i ivot s tim znanjem, to je antropoloka osnova slobode koja nije samo sloboda vladajuih nego i ovjeka kao takvog. - ovjek moe iskoraiti iz kruga samoodranja, npr.Hrabrou,u solidarnosti rtve, religiozan zavjet, u trajnosti pamenja. - Najstariji iskon rijei sloboda: eleutheria, libertas. Hegelova glasovita formula: neko je bio slobodan samo jedan, koji je samovoljno odluivao o ivotu i smrti - je li on bio slobodan(orijentalni tip vlasti)? Zatim stoljea kmetstva, ropstva, te smo danas slobodni svi, ali to ne znai da se radi o ozbiljenoj slobodi.

- to nas moe pribliiti cilju suivota u miru i slobodi? Sloboda pod uvjetima vlasti je ograniena, no sloboda moe postojati samo tamo gdje je vlast ograniena. Montesquieu je promjenio ideju ustroja vlasti (legislativa, jurisdikcija, egzekutiva, Grci - npr.monarhija, aristokracija, demokracija). Govorimo o slobodnjakom drutvu, ali radi se o tome da je mogue jedino pribliavanje cilju slobode i mira. - Svjetski princip - princip ravnotee (balance of power) - ravnotea moi, parlamentarna demokracija (opozicija sposobna). - initi svoje - ideal gospodarsko-drutvenog poretka - nalae svakom tko ima nekakvu mo da ju ne zloupotrijebi za sama sebe, nego za opu dobrobit. - Svi drutveni poretci od svih zahtjevaju da ogranie svoju slobodu i na drugoj strani brane prostore osobne slobode od opasnosti koje ugroavaju ravnoteu poretka (ostracizam, obrana ljudskih prava, zatita podataka). - Izbor - zadnji korijen slobode koja ovjeka ini ovjekom. On mora birati i on zna - te zna to rei - to time eli postii: eli odabrati ono to je bolje i dobro, pravedno, ispravno. Velik zahtjev. - Sokratova reenica: nitko svojom voljom ne ini ono to je loe. - Temeljna rije za vlast i vladara nije tiranija i tiranin, nego dominium i dominus (domus, lat.: kua). Problema ovoga drutva i cilja slobodnjatva koje se mora u nj sauvati svjesni smo ako zadrimo u uhu stare zvukove uvjebanog i ivljenog zajednitva koji su se jo zadrali u obitelji, u kui, na trgu, u ivotu sela i grada, crkve, domovine, opine. - Danas je zadaa ovjeanstva da bude svijestan sebe kao graana svijeta i da izbijegava ratove, sprijei razaranje prirode, promicanje blagostanja, uvanje i briga za prostore naih sloboda, odgovornost za budunost. U njima svatko mora sudjelovati, i u onome to se ini i u onome to se proputa i u posljedicama.

Granice eksperta - Nije nebitno koga i zato zovemo ekspertom. Ekspert: expertus, lat.netko tko je imao iskustvo. Nije zvanje biti iskusan, ali jest postalo zvanjem posredovanje
izmeu znanstvene kulture i njezinih drutvenih uinaka. - Dakle, ekspertovo je mjesto negdje izmeu. On nije pojam znanstvenika, istraivaa, on se nalazi izmeu znanosti (u kojoj mora posjedovati kompetenciju) i drutvene politike prakse. - Ekspert dakle ne predstavlja nadmonu instancu za posljednje odluke, nego je podreen pravim donosiocima odluka u drutveno-politikom ivotu. Ekspert (njemaki procjenitelj) jest onaj kojega se saslua. - U dananje vrijeme sve vie se trae miljenja eksperta, stavljen je velik teret odgovornosti na njih. Poeo je igrati zabrinjavajue veliku ulogu, to je simptom sve veeg neznanja donosioca odluka. Da li se pred znanost postavljaju prevelika oekivanja kada treba igrati glavnu ulogu u tolikim pitanjima javnog ivota.

- Od eksperta, od istraivaa se trai da kau zadnju rije, iako taj pojam oni ne rabe, za nju ne znaju. Dogaa se da granice znanstvenog iskaza esto nisu dostatne drutvenoj potrebi za informacijama koje bi je nekamo upuivale (npr.ernobil). Eksperta nalazimo rastrgnutog na polju raznih utjecaja (mediji, politika, razliita miljenja) nasuprot kojih se mora izjasniti po svojoj znanstvenoj i graanskoj savjesti. - Koja je doista legitimna funkcija eksperta u drutvu? Postoji odreena napetost izmeu znanja i umijea, te izvodivosti i ispravnosti tog znanja i umijea. To znanje i umijee nekog specijalista, drukije je vrste nego ono znanje koje odluuje o dobroj primjeni. - Aristotel je u opisu racionalnosti u donoenju odluka u pojmu phronesis uzeo u obzir oba aspekta, na jednoj strani racionalnost koja se sastoji od pronalaenja pravih sredstava za zadanu svrhu, a na drugoj nalaenje i zadravanje same svrhe (racionalnost u izboru svrhe - ne samo u izboru sredstva). Ovdje je izraz izbor svrhe dvojben - jer ne treba dolaziti od nekog stvarnog izbora; ovjek je obiljeen drutvom, normama, obiajima, i milju da je neto dobro, neto nije (predodreenost putem odgoja). Moment izbora u postavljanju neke svrhe mora biti racionalan. - Ta nerazdvojivost udoredne umnosti od praktine ini se oitom, no ipak nalaenje pravih sredstava za neku svrhu pokazuje se (u svim oblicima civilizacije) u dvojakom obliku: znanje koje se moe nauiti (grci - techne), steknuta vjetina; podruje rasuivanja preputeno pojedincu bez pomoi specijaliziranog strunjaka. - Ta je sveza napeta i u privreivakim odnosima, to govori Platon: podreivanje privreivakog uma drutvenom ini se nepobitnim. U ljudskom suivotu uvijek se radi o vlasti i podreivanju, dakle o moi. - Jezik injenica facts (prirodoznanstvenog istraivanja za razliku od duhovnih znanosti). Kritika pojma injenice je sastavni dio kritike znanosti i velika je vrlina istraivaa. U duhovnim znanostima npr.Povijesti injenica je ona koja je takva u nekoj odreenoj svezi (Napoleonova prehlada u bitci kod Wagrama uzrokovala je njegov poraz). - Ta kritika samokontrola ne moe zadovoljiti potrebu za znanjem, on ne moe govoriti samo kao znanstvenik ako se iz njegova suda misle izvlaiti praktine posljedice. Nedopustivo je govoriti o odgovornosti znanosti za to to prijeti zloupotreba njezinih rezultata (pozivaju se novi eksperti koji e govoriti prijeti li i kakva opasnost), nego smo mi ljudi odgovorni. - U ulomku iz jednog Platonovog dijaloga (moe li se imati drugi ideal dobrog djelovanja osim ideala znanosti?) grka rije -prevedena je kao znanost, a ona isto tako znai i znanje. Pita se, moe li znanost uvijek stupati na mjesto znanja? I na mjesto znanja o dobrome? I moe li postojati znanost o dobrome? Dolazi do diferencijacije znaenja tih rijei (u Njemakoj u 19 st.); umjesto da sami znamo i da se odluimo, preputamo se znanju nekoga drugog, te znanost i njezina odgovornost trebaju stupiti na mjesto vlastite odgovornosti.

- Razvoj moderne znanosti ukljuuje i to da moramo uiti i informirati se kada donosimo neku odluku. U ovjekovoj drutvenosti je da posee za znanjem drugoga. Ovdje je korijen i pojma autoriteta - kao imbenika u izgradnji drutva - to je autoritet znanja. - ovjekova dunost je da u svaku odluku o izboru ukljui znanja koliko je to mogue - Max Weber to naziva svrna racionalnost, te pokazao kako je opasnost emocionalnog biranja ta to mu nedostaje racionalnost. I on u tome vidi slabost modernog individualizma - Etika moralnosti i odgovornosti oznaava upravo to. - Kant je razlikovao - uvjetne imperative pameti: svrna racionalnost bezuvjetne imperative pameti - udoredno zapovijeeno, odgovornost za svoje odluke - Skladnost izmeu zakonske regulative i solidarnog osjeaja ljudi uvjet je za uinkovitost pravne drave. - Gdje je sjedite vlastite odgovornosti? Svatko tko slobodno donosi odluke za njih je i odgovoran. Takoer i istraiva i znanost, a i za eksperta koji obnaa javnu funkciju savjetovanja donosilaca odluka. Za eksperta postoji teka dvojaka odgovornost: za predviene posljedice i odgovornost kojom se on bez obzira na pritisak i oekivanja javnosti dri onoga to je znanost spoznala. - Tu moramo tono razlikovati odgovornost znanosti i odgovornost znanstvenika. Onaj tko govori u ime znanosti mora imati odreen ethos odgovornosti. Takoer slubena funkcija eksperta, i on je svijestan, jest da sam pripada mehanizmu donoenja politikih odluka (ta odgovornost mu je zajednika sa svima nama).

O pouavateljima i pouavanima
- to za razvoj pojedinca znae drugi? - ovjek ui od onih koji ue od njega. - Gadamerovo je miljenje da su kolovanje u miljenju i miljenje, upotreba rasudne snage politiko injenje. Vjeruje da njegova sposobnost suenja uvijek nalazi granicu u sudu drugih i u njihovoj sposobnosti da sude, te se od njih obogauje - to je dua hermeneutike. - Spominje izlaganje Wilhelma Anza, i kako je on spomenuo rije sluateljstvo, koju on (Gadamer) do tada na taj nain jo nije uo. Kako se pod tim ne misli na skup studenata nego na sve nas. Svi moramo nauiti sluati i suoavati se sa samim sobom te prihvatiti sve duhovne poticaje. Gadamer navodi vlastiti primjer, kako su u njegovom ivotnom razvoju uitelji imali veliku ulogu.Nauili su ga sluati. - U znak zahvalnosti spominje dvije osobe koji su njegovi suvremenici, te dvije osobe koje su bez obzira na vrijeme uitelji svima nama. - Suvremenici su Heidegger (koji ga je odredio, inspirirao, njegova energija, radikalnost ih je tada osposobila i dala snagu i poticaj za vlastitu zadau) i Jaspers: na nov nain prikazao dostojanstvo akademskog zvanja, osobito ga je

dirnuo humani ton i oputenost; Gadamer kae da ako definira ovdje hermeneutiku kao nevjerovanje ni u jedan prijevod, onda bi Karlu Jaspersu osporio velik dio izvora njegove mudrosti (tu je zadaa hermeneutike Rastumaiti ivu rije i probuditi u ivot rije koja se skamenila u pismo). Kao svoju zadau Gadamer je sauvao to da budi jezik u ivot. Na predavanjima u stranim zemljama pokuavao je uvijek izlagati na njihovom jeziku. Karl Jaspers je meutim znao na univerzalan nain odasvuda iitati temeljno znanje. Taj dar sam Jaspers nazvao je komunikacijom, i njega spojiti sa radikalizmom i znanstvenom strogou (za koji su bili odgojeni), to im je omoguilo prepoznavanje njihovih vlastitih granica, i razlog je to Karl Jaspers (njegovo duhovno postignue) ima, za Gadamera posebno znaenje. - Jo vei uitelji bili su mu: Platon i Hegel. Njihova misaona postignua se razlikuju. Hegel nam se pojavio kao velik saetak rijei koja potjee od Grka (rije koja je prola latinizaciju i kristijanizaciju, te sada u novijim jezicima stvara u novo miljenje). Na Hegelovu je sluaju postao svjestan misterije jezinosti u njegovoj punoj mjeri. Uvijek iznova kae mi se da se u svojim radovima nikada nisam odvojio od svijeta jezika njemakog idealizma. Platon, ini nam se udo to nam se tako neposredno obraa. to mu daje tu besmrtnost stvaralakog umjetnitva koje ne stari? Priziva velike vizije u kojima se poredak svemira, drutva i due spajaju u velianstven jedinstven poredak.

Zadaa filozofije
- Ovdje Gadamer pokuava prikazati svoj akademski put. Kako se netko poput njega snaao u akademskoj filozofiji naeg stoljea. -1922. doktorirao je kod Paula Natorpa kao dobar uenik novokantovske filozofije koja je tada jo vladala, ali ila je prema svojem raspadu. U njezino miljenje uveo ga je Richard Honigswald, a Nicolai Hartmann da u nju pone dvojiti. Ispunjavala ga je duboka skepsa spram sve filozofske sistematike. - Tako je radikalna destrukcija grko-latinske pojmovnosti to ju je iznosio Heidegger u njemu naila na odjek - Preko utjecaja Wilhelma Diltheya do njega je dospjelo nasljee romantikih duhovnih znanosti. To je nasljee djelovalo kroz Hegelovu filozofiju duha, te ga je jo dublje obiljeilo stalno oslukivanje glasa pjesnitva. - U meuvremenu je nadoknadio i studij klasine filozofije, te ga je tako vodila retrospekcija na antiko miljenje; niti Heideggerova kasna miljenja nisu mogla sprijeiti njegovu fascinaciju grkom filozofijom u cjelini. -1928. svoju nastavnu djelatnost poeo je predavanjem o ulozi prijateljstva u filozofskoj etici. Istinu ne jame stavovi, neoborive tvrdnje i protuargumenti, nego je vana druga vrsta potvrde koja pojedincu nije mogua - radi se O tome da se moe biti u krivu. Pokuavao je misaono svladati pitanja tko sam ja i tko si ti? to posvuda nije ono drugo?, odnosno da su to pitanja na koja se ne odgovara, a da su kao pitanja ujedno i svoj vlastiti odgovor.

- Na primjeru Aristotela nauio je da miljenje koje ne spozna vlastite granice nema nikakvo znaenje, te da nikakva logika i logos ne vae ako ih ne nosi ethos(nita uzvieno nego postali bitak). - Znanje ovjeanstva koje se prenosi retorikom i poetikom u modernoj znanstvenoj kulturi je nepravedno izgubilo znaenje, i ono se treba ponovno zadobiti - to ga je od Platona i Aristotela preko Vica i Herdera vodilo do Hegela i hermeneutike. - Pad u relativizam moe se prigovoriti miljenju koje ne razumije da je obrat koji se s miljenjem dogodio pojavom povijesne svijesti - neopoziv. - Priznajemo nadmo modernih Pojava tog prijepora (anciens-modernes) znaila je da se moderni nisu vie mogli prepoznati u uzoru antike. To je znailo prekinuti s humanistikim idealom imitacije i osloboditi se od dogme nedostinosti klasinog uzora. To je znailo da se historijska svijest oslobodi od pritiska ideala objektivnosti moderne znanosti i da se sama razvije kao hermeneutika svijest sposobna za odmak i uvid. Toj se zadai posvetila Istina i metoda, saetak dugih misaonih pokuaja i koji je 1960.objavljen kao knjiga. - U prvom planu njegovog rada bio je Platon (1928.posvetio mu je svoju prvu knjigu, Platonova dijalektika etika, i kasnije veliku akademsku raspravu Ideja dobra - umjetnost, privlaio ga je pokuaj da tumai pjesnike tekstove). - Socijalnoznanstvena i socijalnopolitika zaokupljenost naeg vremena uplela ga je u nekoliko rasprava, plodnost toga vidi u suoavanju s pitanjima koja ne potjeu iz njegove znanstvene kompetencije (zahvalan za irenje horizonta). - Svjestan je da pripada kritiarima idealizma. Prostor pjesnitva i umjetnosti za njega je veoma vaan. - Sluati sve to nam netko govori te dopustiti da nam se to kae, u tome je sadran visok zahtjev koji se postavlja svakom ovjeku. podsjetiti se na to za sebe samoga, to je za svakoga neto sasvim vlastito. Uiniti to za sve uvjerljivo, to je zadaa filozofije.