KAPUCINSKA KARIZMA

ILI
BITNI ELEMENTI KAPUCINSKOG ŽIVOTA

Pretpostavimo da je «kapucinska karizma» posebna oznaka i izraz plodnosti i

bogatstva «franjevačke karizme»; pretpostavimo još da je «kapucinska karizma» živa
i dinamična stvarnost ostvarena u povijesti kroz više od 480 godina i prema tome
aktualno traženje prave i duhovne obnove zahtjeva, kako reče Pavao VI., u pismu
Generalnom ministru 20. kolovoza 1974. – «neka se ispita dublje i pokaže šire ona
posebna tradicija Kapucina po kojoj se njihov Red razlikuje od drugih Franjevačkih
obitelji. Zato će franjevačka karizma i obilježje kapucinskog života (kapucinska
karizma) koje proizlaze iz zdrave tradicije Reda, morati biti jasnije definirane i
protumačena»; pretpostavimo još da se «kapucinska karizma» ne može definirati
geometrijskom logikom jer Duh se ne dopušta definirati i uokviriti u racionalnu
logiku, nego se može samo zamijetiti njegova prisutnost po plodovima koje proizvodi
i po nekim znakovima i vanjskim vidljivim učincima, uvijek u dugom vremenskom
razdoblju postojanima i u različitim zemljopisnim, kulturnim i socijalnim sredinama;
svi ovi znakovi moraju biti prisutni, inače nisu autentični;

pretpostavimo konačno da ispravan govor o kapucinskoj karizmi mora krenuti od

obnovljenog uvjerenja da je Kapucinski red obnova Franjevačkog reda, bez želje da se
izrazu «obnova» dade polemički ton protivljenja i suprotstavljanja drugim
franjevačkim obiteljima; obnova koja otkriva i ponovno živi život svetog Franje i
njegovih prvih drugova kroz stalno premišljanje njegovih riječi i kopiranje ili
nadahnuće njegova života, njegovih gesta ili čina, kao temeljni kriterij interpretacije
«duhovnog» opsluživanja (u duhu i istini) Pravila sv. Franje s Oporukom, koja je za
prve Kapucine «prvi duhovni komentar Pravila i vrelo dubokog nadahnuća»; prema
tome, mogu se naglasiti ovi temeljni elementi koji određuju i pokazuju pravu
«Kapucinsku karizmu».

1. Prvenstvo «duha svete molitve i pobožnosti»

Ona je vrelo «obnove», privilegirano sredstvo duhovnog razlučivanja zvanja, ukusan

plod i temeljna svrha kapucinskog života. Razmatrajući Evanđelje i život sv. Franje,
Kapucini su uvjereni da je ovo želja i posljednja volja Serafskog Oca (Usp. Pr. V, 2-3;
X, 10-11; Npr. XXII, 25-27).

a) Molitva u smislu kontemplativnog života, tj. «disanje ljubavi», neprekidna nutarnja

molitva, govor prosvijetljenog duha i čistog raspaljenog srca, čuvstveno usmjerenog
na Boga, klanjanje Ocu nebeskom u duhu i istini (Usp. /Nove/ Konstitucije br. 45, 1;
52,6) neophodna za slušanje i čuvanje Riječi i Evanđelja, za življenje u «živom Duhu
Kristovu» (Konstitucije iz 1536. g.), za «nasljedovanje u radosti stopa siromašnog i
poniznog Krista» (Nove Konstitucije br. 2. 1) i za otkrivanje nasljedovanja stopa
Serafskog Oca.

b) Pobožnost, ne u smislu «devocionalizma» (krive pobožnosti), nego u

Bonaventurinom značenju: ljubav Božja, smisao Boga, ukus i slast nutarnje
pobožnosti, čista ljubav. To je nutarnji vid, nutarnja dimenzija svake konkretne
kreposne vježbe, spaja se i nalazi se u suodnosu s vanjskim opsluživanjem, sa svim
onim malenim karakterističnim disciplinskim propisima, pobožnostima, pokorama,
itd., nužnim za čuvanje i podržavanje ovoga «duha pobožnosti». To je nutarnja
stvarnost koja se prelijeva u vanjske čine, u konkretne duhovne vježbe i zato u goruću
apostolsku aktivnost.

Povijesni dokazi za to su različiti:

- Duhovna kapucinska literatura teži da duhovne stavove provede u konkretne geste,
djela, čine pobožnosti.
- Na poseban način kapucinska literatura o mislenoj molitvi prvi je «kulturni»
književni izraz prvih kapucina u svakom narodu.
- Konstitucije iz 1536. g. neophodne za razumijevanje izvorne «kapucinske karizme»,
tako su sastavljene da se sačuva kontemplativni život.
- Kapucinska historiografija je sve do našeg vijeka imala pretežno praktičnu, odgojnu,
pedagošku i pobožnu nakanu.
- Knjižice, koje su se davale pojedinoj braći za zavjete, bile su mali priručnik
kapucinskog duhovnog života i nadodaju se jednoj seriji pravih «kapucinskih
priručnika» koji s «priručnicima za novake i učitelje novaka» povijesno izražavaju
pravu pravcatu «kapucinsku metodologiju» franjevačkog života.
- Ideal kontemplativne samoće, ako se u početku pojavljuje s pretežno individualnim
tonovima, zbog čega se «samotnička soba» preporučivala bilo u ordinacijama iz
Albacine 1529. g. bilo u Konstitucijama iz 1536. g., ipak je ubrzo zadobila više
komunitarni smisao, sve dotle da se stabilizirala u metodici zajedničke meditacije koja
se sastojala od barem dva kompletna svakodnevna sata zajedničkog razmatranja u
tišini. Taj je ideal kasnije stiliziran u zgusnutom izrazu «povučeni kapucin» iz
klasične knjige Gaetana Migliorini-a iz Bergama, koji je duhovnošću hranio Red sve
do Drugog vatikanskog sabora.

2. Uzvišeno serafsko siromaštvo

Siromaštvo je vanjski najsnažniji izraz kapucinske reforme i mora ispunjati sve ono
što Kapucin jest, što čini i koristi. Ono je neophodan put da se dostigne kontemplacija,
jer proizvodi odvojenost, radikalno svlačenje koje dostiže mistične vrhunce u
nutarnjem zatajenju i negaciji volje i čini kapucina «mirnim posjedovateljem» Isusa
Krista i radosnim sredstvom Duha. Ovo siromaštvo proizlazi iz nasljedovanja
siromašnog, raspetog i euharistijskog života Krista i svetog Franje, te zahtijeva
precizne vanjske znakove izražene u obliku habita svedenog do granice nužnosti s
karakterističnim vanjskim izgledom (brada, tunika s šiljastom kapucom, pojas,
krunica, bose noge u sandalama: naravno s očitim izuzecima krajnje nužde i
diskrecije) i oblika samostana (kapucinska arhitektura), u maksimalnoj odvojenosti i
minimalnoj i jednostavnoj upotrebi stvari u poslušnoj ljubavi.

a) Ovo uzvišeno siromaštvo u služenju drugima postaje poniznost, jednostavnost i

radost.
Kapucin voli služiti i nestati kao «beskorisni sluga», ne prisvaja sebi svoju službu,
nego ju potpunoma dariva drugima, voli biti na posljednjem mjestu na svadbenoj
gozbi Crkve (Usp. Konstitucije iz 1536. g.), raspoloživ je za svaki posao, posebno ako
je težak i nenaplativ, samo ako mu ne gasi duha molitve i pobožnosti; raduje se da
može biti s poniznim i jednostavnim siromasima, i zato smatra svojom apostolskom
specifičnošću propovijedanje malenima, siromašnima, seljacima, u siromašnim
zemljama, širenje vedrine, optimizma, mira, sloge i ljubavi u Crkvi, u podložnosti
kleru i drugim redovnicima.

b) Ovo «uzvišeno siromaštvo», kraljevski put za ulazak u Kraljevstvo nebesko i

ostvarenje jedinstva s Bogom, postaje pokora i strogoća, kao nužni izraz jednog
snažnog evanđeoskog života u mrtvljenju, kojega kapucin smatra neizostavnim na
putu obraćenja i puta čišćenja, da bi dostigao put svjetlosni i put sjedinjenja, tj.
«goruću ljubav Krista» (Usp. Konstitucije iz 1536.). Ovaj poseban element daje
kapucinu franjevački duh jako strog, kako reče papa Pio XI.

2. Apostolat kao «redundatio de amore», obilje ljubavi

Mistična kontemplativna čežnja, ostvarena na putu radikalnog siromaštva, prelazi u
neodoljiv apostolski život, označen prije svega propovijedanjem, navještajem,
evangelizacijom, sve dotle da, kapucinski propovjednik («evanđeoski propovjednik»)
kako je opisan u Konstitucijama iz 1536. g., čini se, usvaja bitne elemente
«kapucinske karizme»: tj. živi na određen način da može propovijedati na određen
način, živi posebno «zajedništvo» da ostvari posebno «poslanje».
Evo, dakle, ovo obilje ljubavi, koje se ukrštava s dvije gore navedene točke, usvaja
četiri bitna popratna vida:

a) Čitav život kapucina ima apostolski duh: udahnjuje čisti šum Duha u milosti i daru
kontemplacije postignute radikalnim siromaštvom i čistim opsluživanjem Pravila i
samoće u samostanskoj šutnji; postiže goruću apostolsku aktivnost, u sinovskoj
podložnosti Crkvi i njenom učiteljstvu, uz pomoć i podršku svjedočanstva
evanđeoskog bratstva (bratstvo svakog samostana), koje osigurava plodnost službe, da
se ne trudimo uzalud («ja ih nisam slao, a oni su trčali»!), tj. što više netko živi
bratsku ljubav i kontemplativac je, to je više prikladan za propovijedanje i apostolat,
bez ikakve razlike između svećenika i braće.

b) Kapucin vrši ovu crkvenu službu u radikalnoj malenosti, uvijek spreman ''kasati
kao magarac'', da bi zatim mogao biti stavljen na stranu i ostati zadovoljan na
posljednjem mjestu. Ova malenost je dar i plod kontemplativnog života.

c) Gorući, kao Serafin, božanskom ljubavlju, kapucin obavlja samo evanđeosko

propovijedanje u tipično pučkom apostolatu: (katekizam ljudima i djeci, pučke misije,
propovijedanje po selima i malim mjestima i siromašnim župama, bolnička služba i
pohod bolesnika, pomoć kleru u gradovima, asistencija umirućima, djela duhovnog i
tjelesnog milosrđa, služba duhovnog vodstva ispovijedanja, itd.). U «kapucinsku
karizmu», po sebi ne bi spadalo učenje u javnim vanjskim školama i župnička služba s
izravnom brigom za duše (uz dužne iznimke u poslušnosti i podložnosti Crkvi). Studij
ipak ulazi, ali samo u apostolsko-duhovnoj perspektivi i propovijedanja.

d) Posljednji veliki vid «obilja ljubavi» je evangelizacija naroda među braćom

nevjernicima. Kapucin se bitno osjeća «evanđeoskim misionarem», ali taj misionarski
apostolat među nevjernicima, ako radikalno proizlazi iz njegova poziva franjevačke
«obnove», zahtijeva jedan posebno visok stupanj duhovnog života («savršen brat»).
Zato su prvi kapucini bili obogaćeni darom kontemplacije.

Zaključak

Evo tri bitna elementa kapucinskog života

a) prvenstvo molitvenog života i pobožnosti
b) uzvišeno serafsko siromaštvo
c) apostolat kao «obilje ljubavi»
još uvijek su one «tri noge» kapucinskog života, opisanog od fra Bernardina d' Astia i
ovdje reinterpretiranog u svjetlu povijesti koja je sazrijevala kroz više od 480 godina
naše «reforme». U okružnom pismu iz 1548. g. fra Bernardin d' Asti, je, naime,
napisao: «Budite jako spremni na poniznu i pobožnu molitvu (humile et devota
oratione), moleći srdačno Gospodina da nam dade, poveća i nastavi svete kreposti, a
posebno presvetu ljubav i Siromaštvo, koje su s molitvom jako potrebne i dragocjen
ukras pravog manjeg brata, bez kojih nijedan brat kapucin ne može biti mio Bogu, niti
se nadati da uđe na vječnu i nebesku gozbu zaručnikovu».
 MOLITVA KAO PUT SVETOSTI BRAĆE KAPUCINA NESVEĆENIKA

Molitva ima neizmjernu važnost u životu svakog kršćanina. Kršćaninu koji ne

razgovara s Bogom, manjka razlog njegovog života kao kršćanina. S druge strane,
čovjek koji je prekinuo svoje odnose s Bogom radi toga što tvrdokorno ostaje u zlu,
nije u stanju moliti. Biti u grijehu isto je što i posvađat se s nekim. Kako ćeš
razgovarati s nekim kad ste se posvađali i kad ne pričate? Kako ćeš s Bogom
razgovarati ako se ne želiš mijenjati. Stoga je čisto srce preduvjet za iskrenu molitvu.
Osim toga tko nije naučio ljubiti Boga, ne osjeća potrebu za dijalogom s njim. Tko o
Bogu ima krive predodžbe, ili ne zna druge oblike molitve osim onih da samo traži, ili
vjeruje da zadovoljava svojim obvezama time što samo izgovara neke formule, taj je
još daleko od molitve (Usp. Messale feriale, str. 968). Molitva je neiscrpna tema i o
njoj se može govoriti i govoriti i ne može je iscrpsti, zato što svaki čovjek ima svoj
stil i način molitve; zato što je svatko drugačije doživljava; zato što ona oblikuje život
molitelja. Upravo je to bitno: molitva oblikuje život molitelja. Ne kaže se uzalud:
«Reci mi kako moliš pa ću ti reći kako vjeruješ» i obrnuto kako vjeruješ tako moliš.
Podsjetimo se naših kapucinskih početaka i samog našeg imena. Prve konstitucije iz
1529., zvane Albacina, nose naslov: „Constitutioni delli frati Minori, detti della vita
Heremitica“. Fratri eremitskog života, života molitve i kontemplacije. To je naša prva
i glavna karizma.

Kad je 1981. organizirano IV. Plenarno Vijeće Reda na temu o našem kapucinskom
identitetu (tko smo) došlo se do četiri temeljna zaključka:

1. bratstvo molitve – potvrđeno i na V. PVR

2. pokorničko bratstvo

3. bratstvo siromaštva i malenosti

4. bratstvo ukorijenjeno u narodu

To je ušlo i u Konstitucije (gl. III., br. 45., § 7): «Njegujmo s najvećom pozornošću,
duh svete molitve i pobožnosti, kojemu sve ostalo vremenito mora služiti, tako da
postanemo pravi sljedbenici svetog Franje, koji je izgledao ne toliko molitelj koliko je
sav postao molitva».

«Franjevačka je molitva čuvstvena ili molitva srca, jer nas vodi do unutarnjeg iskustva
Boga» (br. 46., § 6). «Držimo i razvijajmo onaj kontemplativni duh koji odsjeva u
životu sv. Franje i naše stare braće. Posvetimo mu veliku pažnju pospješujući misaonu
molitvu» (br. 52, 1).

Naši prvi Kronisti govore o velikom primjeru što su ga davali kapucini povučeni u
svoju samoću, a s druge strane potpuno su bili prisutni u teškim trenucima naroda:
ratovi, kuge, glad, bolesnici, zatvorenici, požari, umirući, osuđenici na smrt, ljudi na
rubu.
Što je bio više gajen duhovni život u siromašnim samostanima, toliko su bili
sposobniji osjetiti glas i potrebe naroda. Kapucinski glas je bio jednostavan, ponizan,
milosrdan, ali i dovoljno glasan u obrani malenih da su dobili naslov pučkih fratara.
Ne može te naći nekog fratra koji je proglašen svetim, a da nije molio. Takvog ne
postoji, jer nema svetosti bez molitve.

Spomenut ću samo neku od naše svete braće:

1. Sv. Bernard iz Corleonea (1605.-1667.) – slavi se 12. siječnja. Ako uzmete knjigu
Sulle orme dei santi (C. Cargnoni, 2000.), za Bernarda stoji naslov: „Molitva i
pokora“. Boravio je u desetak samostana i najveći dio svog života bio je kuhar ili je
pomagao u kuhinji. Bio je zanesen iskustvom eremitskog života. Često ga se vidjelo
kako odlazi u kapelu u vrtu (i naši su samostani imali). Ljubio je samostane u kojima
su bili lijepi križevi: «Kad u samostanu imate lijepi i pobožni križ, ništa drugo nemate
tražiti» (str. 17). Na sve je odgovarao „per amor di Dio, per amor di Dio“ – za ljubav
Božju, za ljubav Božju.

2. Sv. Konrad iz Parzhama (1818-1894) – slavi se 21. travnja. „Portir providnosti“.

S 31. godinu je ušao u samostan i 41. je bio portir. Kažu za njega: nikad žalostan,
nikad nervozan, uvijek na raspolaganju hodoćasnicima, siromasima, žalosnima,
djeci… Imao je izreku: „In Gottes Namen – u ime Božje“ ili „Wie der liebe Gott es
will – kako dobri Bog hoće“ (str. 33). Njegovo je blago bila molitva, a njegova tajna
je bila šutnja. On sam piše 3. listopada 1873: «Potrudimo se puno da uistinu
provodimo intiman i skriven život u Bogu, jer je tako lijepo zadržavati se (biti u
razgovoru) s dobrim Bogom: ako smo uistinu sabrani, nećemo imati nikakvi zapreka,
i pored naših preokupacija koje sa sobom donosi naš poziv i toliko ćemo ljubiti šutnju,
jer duša koja puno govori nikada neće dosegnuti pravi unutarnji život» (str. 33-34).
Bio je čovjek samoće, molitve i šutnje, a opet stalno u pokretu. Prvi na noćnoj molitvi,
prvi u posluživanju jutarnjih misa. Govorio je: «Križ je moja jedina knjiga: samo
jedan pogled na križ uči me kako se trebam ponašati u svakoj prilici» (str. 34).

3. Sv. Krišpin iz Viterba (1668.-1750.) – slavi se 19. svibnja. Prvi svetac kojeg je
proglasio sadašnji Papa 20. VI. 1982. Bio je poznat po svojim aforizmima, izrekama.
Ima ih na stotine, a sve su bile kratke. Jednom fratru svome zemljaku iz Viterba koji
se naljutio na gvardijana rekao je: «Zemljače, ako želiš spasiti dušu, moraš obdržavti
slijedeće stvari: ljubiti sve, govoriti dobro o svima i činiti dobro svima». Jednom
drugom reče: «Ako želiš živjeti zadovoljan u redovničkoj zajednici, između ostalog
opslužuj ove tri stvari: trpi, šuti i moli». Nikada nije nosio kapu, ni zimi ni ljeti, i
govorio je: «Znaš zašto ne nosim kapu? Zato što razmišljam da se uvijek nalazim u
Božjoj prisutnosti (da stojim pred Bogom)». Inače je bio veliki humorist…

4. Blaženi Feliks iz Nikozije (1715.-1787.) – slavi se 2. lipnja. Dok je još bio postolar
ulazeći u radionicu «skidao bi kapu s glave i sve prisutne pozdravljao: U svaki čas i u
svaki trenutak neka bude hvaljen Presveti Sakramenat: uvijek je bio otkrivene glave,
jer je govorio da se Bog nalazi na svakom mjestu, i da u njegovoj prisutnosti treba biti
u stavu poštovanja, uvažavanja i štovanja». Što god mu se događalo u životu, dobro ili
zlo, on je na sve odgovarao: „Sia per l'amor di Dio“ – neka bude za ljubav Božju.
Ostale fratre je poticao neka nauče molitvu srca ili misaonu molitvu.
5. Blaženi Nikola iz Gèsturia (1882.-1958.) – slavi se 8. lipnja. Nosi naslov „Brat
Šutnja“. Kroz 34 godine skuplja milostinju u šutnji. Ljudi su ga nazvali Brat Šutnja
(Frate Silenzio). Zašto je šutio? Šutio je zato da bi se čuo i da čuje. Da u sebi osijetu
prisutnost Vječne Šutnje koja je Bog, i da prikupi otajstvene impulse ljubavi i izlije ih
na braću koju je svakodnevno susretao ulicama Cagliaria. Ako je šutnja čista
negativnost, što se tiče fra Nikole, jedan brat koji je s njim prosio (fra Lorenzo da
Sardica) kaže: «Njegovu šutnju nikada nisam doživio kao nešto negativno, slušao je
riječ Božju, čuvao je i, ako je izgovarao jednu riječ, u sebi ta riječ nikada nije bila
besplodna». Njegov šutljivi pogled je bio ponajprije kontemplacija Boga, zahvala za
ono što su mu udijelili, opomena onima koji su mogli dati a nisu, oprost za nerijetke
klevete. Taj šutljivi način života je tipičan za franjevačku duhovnost. Nikola je čitao
kako je sveti Franjo pozvao svoga prijatelja da propovijedao ulicama Asiza u šutnji. U
njegovim ušima je odzvanja rečenica bl. Egidija iz Asiza: „Bo, bo, bo! Molto dico e
poco fo“- Puno govorim i malo činim. Kad je ulazio u vlak ili autobus ljudi su se
natjecali tko će mu platiti kartu i ustupiti mjesto, a on je zahvaljivao smiješeći se i
uzimao svoju knjižicu i počimao čitati, a ljudi bi jedan drugome govorili: „Šutite! Fra
Nikola moli!“ Šutljivi fratar, u svijetu buke i galame, stvarao je oazu mira i
sabranosti“ (str. 108).

6. Bl. Florida Cevoli (1685-1767) – slavi se 12. lipnja. Da spomenemo i jednu

kapucinku. Proglasio ju bl. Ivan Pavao II. 16. svibnja 1993. Svoja pisma započinje
riječima: „Jesus amor, fiat voluntas tua!“ Tako je započinjao svoja pisma naš general
Reda fr. Michelangelo iz Dubrovnika.

7. Bl. Bernard iz Offide (1604-1694) – slavi se 23. kolovoza. Među svetim

kapucinima taj je najstariji, umro je sa 90 godina. On se rodio iste godine kad je umro
sveti Serafin. Ove je godine 400 godina od rođenja bl. Bernarda i 400 godina od smrti
svetog Serafina. Bl. Bernard je bio kuhar, bolničar, skupljač milostinje, vrtlar, portir, i
uvijek u molitvi. Jedan svjedok kaže: «Bernard? Tko ga vidi! Taj je skroz u molitvi u
crkvi ili u šumi». Jedan drugi kaže: «Najveći dio dana i noći proboravi u molitvi,… a
krunicu ne ispušta iz ruke». (str. 199). U samostanskoj šumi si je napravio kapelicu od
šiblja i trave i tamo se sabire na molitvu. Bio je pravi misionar među siromašnim
pukom. Putujući je govorio: «Budite s Bogom! Boga se bojte! Ljubite Boga! Bježite
od grijeha! Dobri budite!». Zavađene je mirio, žalosne tješio, bolesne i zatvorenike
posjećivao…

8. Sveti Serafin iz Montegranara (1540-1604) – slavi se 12. listopada. Živio je 64

godine i boravio je u 11 samostana (str. 250). Pripada onoj prvoj kapucinskoj
generaciji. Još kao pastir i zidarski pomoćnik, naučio je ljepotu sabranosti i molitve
tako da se već iz tog razdoblja spominju neka čudesa. A kao fratar je činio toliko
čudesa da mu je gvardijan zabranio da ih više čini. Što god bi dotaknuo postajalo je
čudesno: kruh, naranče, trava, pšenica, a osobito krunica. Ljudi su više vjerovali u to
nego u sve liječnike u gradu. Inače kad mu je jednom gvardijan naredio da pred
braćom kaže kojim je sredstvima postigao savršenstvo, rekao je da je u svemu što je
radio bio nespretan i da ga je gvardijan radi toga kažnjavao te je mislio napustiti Red i
tako jednog dana ode u crkvu pred Presveto i kaže: «Gospodine ovi su fratri vidjeli
moj život i ako sam bio nesposoban za fratra zašto su mi dopustili da položim zavjete,
ako su mi već dopustili zašto me toliko tlače? I čuje glas iz Presvetoga: Fra Serafine,
nije li to put služenja meni koji sam toliko patio za spas ljudskog roda?». To je bila
prekretnica u njegovom životu. Napominjem samo da je sadašnji general Reda
prigodom 400. godišnjice smrti svetog Serafina uputio pismo cijelom Redu [usp.
Analecta OFMCap 3-4 (2003) 628-631.], u kojemu spominje njegova česta
premještanja iz jednog u drugi samostan i njegove krize koje su ga dovele da oplijeni
sam sebe i postigne savršenstvo duhovnoga mira koje ga je učinilo spremnim na
svaku vrst aktivnosti. Njegova stalna putujućost iz jednog u drugi samostan nije ga
uznemirivala nego je bila plod poslušnosti, siromaštva i poniznosti, a njegova čudesna
prisutnost privlačila je ljude i uznemirivala samostane i fratre, do te mjere da mu je
gvardijan zabranio činiti čudesa, kako rekosmo.

Nisam spomenuo baš sve svete kapucine nesvećenike, kao npr. prvoga sveca svetog
Feliksa Kantalicijskog koji je bio uzor i nadahnuće ostaloj braći, nego toliko da bi
dobili neki uvid u njihovu duhovnost. I nismo nabrajali sve njihove službe nego smo
se bazirali na temu predavanja: „Molitva kao put svetosti“. Mogli ste zapaziti da su
svi bili veliki molitelji i gajili veliko poštovanje prema Euharistiji – pa su željeli što
više misa posluživati, klanjati se; zatim je tu veliko suobličavanje vlastitog života i
čašćenje križa Isusovog; prema Mariji i pobožnost krunice, prema svetom Franji, itd.
Svi su ti fratri bili non-stop u pokretu, radili najobičnije poslove, koje smo već
spominjali, i neprestano bili u molitvi. Osobito je zamjetljiva njihova molitva srca.
Kratka rečenica ili riječ: «Neka bude za ljubav Božju! Za ljubav Božju! Isuse ljubavi
neka bude volja tvoja! U ime Božje! Kako dobri Bog hoće!»… Sve predati u ruke
Božje. Spomenuli smo dvojicu koji su išli otkrivene glave jer je čovjek neprestano u
prisutnosti Božjoj. I te kratke molitve drže čovjeka u stalnom odnosu s Bogom. A tog
kontakta s Bogom, kako smo čuli, nema bez tišine, sabranosti,… jer mnoštvo riječi
nije bez grijeha, kaže knjiga Mudrosti.ž

U ovome govoru još ću spomenuti neku braću iz naše Provincije, a koja se svojim
primjerom izvanredno dobro uklapaju u tu dugu kapucinsku tradiciju i duhovnost.

1. Fra Benko (Mijo) Turudić iz Posavskih Podgajaca (1878.- 1965). Završio je

pučku školu kao najbolji učenik. Kao dijete si je napravio krunicu od bundevskih
koštica i zrna kukuruza. U 14. godini je čudesno ozdravio od malarije po zagovoru
Gospe Tekijske. Bio je kuhar kao vojnik za vrijeme I. svjetskog rata. U Rijeci je
proživljavao teške trenutrke u vrijeme žutog pokreta i nakanio se vratiti svojoj kući,
no… Četrnaest je godina bio u Dubrovniku (1922.-1936.) gdje je naporno radio i
podigao novu lozu, gospodarstvo i obrađivao zemlju, ali krunicu nije ispuštao iz ruke.
Nakon napornog rada vježbao je s bratom orguljašem pjevanje za liturgiju, jer je imao
prekrasan tenor. Bio je u Dubrovniku zajedno s fra Antom Tomičićem, koji o njemu
prekrasno govori. Iz Dubrovnika je otišao u Karlobag za kuhara, pa zatim za kuhara u
Split i Varaždin. Ustajao je u pola noći i za jutro već ispekao kruh za braću, tako da
ujutro stigne na sve zajedničke molitve i mise. Njega se nikada nije čekalo, nego je
ručak čekao braću, a dok oni ne dođu nizao je molitvu krunice. Znao je izmoliti do 50
krunica dnevno. Sveto pismo je znao gotovo na pamet, a veoma rado je citirao knjigu
Otkrivenja, puno je čitao i imao izvanredno pamćenje i velike poglede na opća
zbivanja u svijetu. Postio je toliko puno da su mu gvardijani zabranjivali. Molio je po
dva časoslova dnevno. Jedno po dužnosti, a drugo za nemarnu braću koja ne mole.
Zadnji 15 godina je bio na Rijeci i to mu je najdulji neprekidni boravak. Tu je bio
vrtlar, konobar, spremao samostanske prostorije, dvorio bolesnike i goste. Dodvorio je
trojicu fratara u Rijeci. U poslu je bio toliko revan da su mu gvardijani branili
pretjerani rad.
Pratio je rad II. vatikanskog sabora. Štovao svetog Leopolda, još prije proglašenja
svetim, i poput njega pisao svoje molitve i nakane na razne sličice. Evo jedne:
Moj Isuse, hoću da sam s tobom jedna žrtva, jedna svrha, jedna volja, jedna duša,
jedno srce, jedna ljubav, jedan život. O draga Gospo Lurdska! Molim u ovoj devetnici
milost: prvo, izliječi me što prije od svakoga moga samoljublja što savršenije. Drugo:
da budem jedna žrtva sa žrtvom Presvetog Srca Isusova, jedna nakana s nakanom srca
Isusova, jedna volja s voljom Srca Isusova, jedna duša sa svetom dušom Isusovom!
(Usp. Folium provincije, 2 (1965) 170).

Osobito je dirljivo njegovo bolesničko pomazanje kojem su prisustvovala sva braća iz

samostana i fra Zlatko Šafarić kao bogoslov. Tu je on molio svu braću za oproštenje, a
gvardijan od njega u ime sve braće. Zatim je obnovio svoje redovničke zavjete… U
danima umiranja fra Ilija Borak i fra Leander Leskovar su mu čitali molitve za
umiruće iz Rimskog obrednika i muku Isusovu, a on je u svojim mukamo to tako
pratio kad bi oni stali ili napravili stanku da okrenu list, on je napamet nastavio tamo
gdje su oni stali. Biskup Burić došavši u samostan izraziti sućut rekao je: «Izgubili ste
molitelja na zemlji, a dobili zagovornika na nebu». (Usp. Folium, str. 176).

2. Fra Ante Tomičić (1901-1981). Fra Antu sam vidio kao srednjoškolac samo
jednom u životu i nisam znao da je svetac. Tek sam to kasnije saznao. On je bio
skupljač milostinje kroz 20 godina; skupljajući za gradnju samostana u Dubrovniku,
za gradnju konvikta u Varaždinu, za gradnju samostana i crkve u Zagrebu, proboravio
u mnogim samostanima (Varaždin, Karlobag, Split, Dubrovnik, Varaždin, Zagreb,
Rijeka) bio portir i sakristan, maleni, ponizni,… Ako ste gledali onu kazetu o njemu,
čuli ste svjedočanstva koja su dali biskupi, svećenici, redovnice, vjernici laici,… o
fratru koji pogleda ne diže od zemlje, a sve vidi, koji je uslužan, milosrdan,… pravi
kapucin! Osim toga tu su braća koja su s njim živjela!

Imao je samo četiri razreda pučke škole, ali je imao kulturu, dobrotu, svetost,
načitanost, učio je i govorio talijanski i njemački, a naš pokojni fra Alojzije mi je
jednoć u novicijatu rekao: «Ja bih bio sretan kad bi studenti teologije znali latinskli
koliko ga je znao fra Ante, koji ga je naučio radi toga da znade sve što je potrebno oko
liturgije, i da ne mora pitati svećenike». Sam fra Ante za sebe kaže da «mu je od 16.
godine života, kad se u njemu nešto preokrenulo, molitva bila najdraži posao» (Usp.
Vjesnik 4 (1981) 348). Otišao je iz novicijata iz Varaždina jer mu se činilo da je u
samostanu premalo pokore i previše udobnosti, a on je htio živjeti strogi pustinjački
život poput svetog Ivana Krstitelja. Stoga je ponovno išao u novicijat. O njemu puno
znadete i ima literatura…

3. Fra Rok Šprajc iz župe sveti Juraj na Bregu (1880.-1972.). Kapucinima je došao
u 25. godini života. Novicijat je pohađao u Varaždinu gdje je položio i svečane
zavjete. Tri godine je bio u I. svjetskom ratu (1915.-1918). Prije i poslije rata skupljao
je milostinju i «taj je posao smatrao svojim misijskim djelovanjem» (usp. Vjesnik 1
(1972) 23). Više od 30 godina je skupljao milostinju po Prekmurju, Međimurju,
Podravini i po Varaždinskoj okolici. Sve do svoje smrti ljubomorno je čuvao štap s
kojim je išao u prošnju i htio je da mu ga metnu u lijes, što je i učinjeno. Taj ga je
«štap sjećao na putove koje je prošao, na ljude koje je susreo, na onaj jad na koji je
nailazio, na ljubav koju je doživio i na molitve koje je obećao. A možda mu je bio
znak nade da će se jednom u kući nebeskog Oca sastati s tolikim prijateljima s kojima
se više nikada neće sastati na zemlji, a možda ga je i jače podsjećao da je ovdje na
zemlji samo putnik u pravu domovinu» (Iz govora fra Alojzija Novaka, str. 25-26).
Kada nije bio na prošnji obavljao je druge kućne poslove vratara, vrtlara i konobara, a
s osobitom je ljubavlju uzgajao cvijeće. 1942. je premješten u Osijek gdje je
obrađivao ogromni vrt, a neko vrijeme je bio i vratar. Sve dok je bio zdrav ustajao je
ujutro u 3 sata i prije drugih obavljao svoje pobožnosti, a zimi ložio vatru u
blagovaonici da braća mole u toplome. Nikada mu nije trebalo govoriti što treba
raditi. On je sve već znao. A sjemeništarci su ga osobito voljeli i u bolesti dan i noć
služili, te je u njihovoj prisutnosti i umro. Njegov je primjer potakao ostale kapucine
da uđu u samostan, među kojima i pokojnog fra Alojzija i slovenskog brata Boleslava.
U vrijeme starosti često je ponavljao: «Ja sam samo s Bogom sjedinjen, od ovoga sam
svijeta mrtav» (str 29). Dva dana prije smrti pitao je: «Gdje je moj štap? Kad umrem
stavite ga u raku kraj mene».

4. Fra Leon Matija Antoniutti iz Đurića, župa Račinovci (1892.- 1972).

Bio je iz bogate obitelji, imali su ciglanu. U mladosti se upoznao s fra Benkom
Turudićem i sprijateljio, dok je ovaj išao u prošnju. Od mladosti se bavio pjesništvom
i svoje pjesme objavljivao u katoličkom tisku. Cijeli prvi svjetski rat proveo je na
talijanskom ratištu na Karpatima kao bolničar, te je zbog svoje hrabrosti i savjesnosti
tri puta odlikovan. I o tim je događajima pjevao. U samostan je ušao u 34. godini
života. Bio je krupnog stasa. Nakon novicijata u Varaždinu, službovao je u
Dubrovniku, Splitu, Varaždinu i zadnjih 25 godina u Osijeku. Od 1936. do 1939.
zajedno s fra Antom Tomičićem je skupljao milostinju za gradnju konvikta u
Varaždinu. A kad je konvikt izgrađen skupljao je za uzdržavanje sjemeništaraca.
U Osijeku je bio vratar i sakristan. Nikad se nitko nije potužio na njega, a ljudi su
dolazili čestitati na tako umnom i susretljivom bratu, kaže fra Alojzije Novak u
sprovodnom govoru. Govorio je nekoliko svjetskih jezika. Imao je čvrsto organiziran
duhovni život. Sačuvani svezak njegovih sabranih pjesama svjedoči da je u središtu te
duhovne organizacije bila Euharistija. Proseći milostinju uvijek je gledao da ne
propusti misu, a kada zbog starosti i bolesti (3 godine od raka) više nije mogao
pokleknuti, braća su zadivljeno gledala kako se, ulazeći u kor na molitvu, duboko
klanjao prema Presvetom. Iz ljubavi prema Euharistiji rasla je ljubav i prema
sakramentu ispovijedi. Njegove pjesme otkrivaju kako se spremao da čist dođe pred
lice Božje, te mu je svaka ispovijed izgledala kao da je posljednja.
Na koricama svoga dnevnika je zapisao: «Iudico me ipso ne me Deus iudicet – sudim
sam sebe da me Bog ne osudi». Prema njegovim bilješkama od 1935. do 1953.
ispovjedio se 1132 puta. Zapisivao je datum ispovijedi i ime ispovjednika.
Od novicijata se nije rastajao od molitvenika „Srce Isusovo spasenje naše“, a
najistrošenija stranica je upravo ona na kojoj se nalazi devetnica Srcu Isusovu, kojemu
se svaki dan posvećivao. Njegova «duša sva obuzeta brigom za vječnost neprestano je
tražila kako da si što više nakloni Božje milosrđe za svoj polazak s ovog svijeta» (usp.
Vjesnik, str. 49). Po primjeru svetog Karla Boromejskog, fra Leon je 8. srpnja 1950.
potpisao posebni „Duhovni ugovor s Gospodinom Bogom našim“, a tri dana iza toga i
posebnu „Duhovnu oporuku“ da si osigura pripravnu smrt (str. 50). Umro je 5. na 6.
svibnja 1972. u noći s prvoga petka na prvu subotu u prisutnosti provincijala
Hadrijana i klerika Petra Kovača.

U svojoj duhovnoj oporuci iz 1950. napisao je: Ovim izjavljujem, da sam pripravan
podnijeti strpljivo: nevolje, boli, svaku bolest i žalost. Ako bi katkada, u stanju
nesvjesnosti u smrtnoj borbi radi napasti đavolskih, dao znakove neugodnosti,
nestrpljivosti, što bi moglo biti drugima na sablazan, sada – za onda – ja se kajem i
molim Božje milosrđe i dobrotu, da me ne ostavi sama u teškoj borbi. Želim i prosim
ponizno da preslavna Djevica bude braniteljica u ovoj zadnjoj nevolji. Molim ovim za
ljubav Isusovu, da moja braća i sestre, prijatelji i rodbina pomognu mojoj duši dobrim
djelima, osobito žrtvom svete mise. U ovom sam se izlaganju više zadržao na nekoj
našoj braći nego li na onoj koja su proglašena blaženima i svetima, iz jednostavnog
razloga što o svetima znademo više i lakše je doći do određene literature, ali vjerujem
da se ova braća naše Provincije, svojim životom, šutnjom, molitvom, skupljanjem
milostinje – koja je bila pravo propovijedanje i najbolje misije i propaganda za
duhovna zvanja, radom, intelektualnom sposobnošću, poniznošću, putujućošću,
dobrotom,… savršeno uklapaju među one koji su dosegnuli slavu oltara.
Oni ostaju za nas svijetli primjer, ali i sigurnost da naša Provincija počiva na mnogim
svecima, koje smo mi nažalost zaboravili, ali je sigurno da oni nisu nas.
I na kraju što reći o molitvi kao putu svetosti. Završit ću riječima fra Ante Vučkovića,
OFM, koji je rekao ovu misao: «Možete pročitati najljepše stranice o molitvi, možete
slušati ne znam kakva predavanja, ali ako ne budete molili to vam ništa neće značiti,
jer ako čovjek uzme „Kuharicu“ i u njoj pročita izvrsne recepte, a ne bude jeo toga
jela on neće znati kakvog je okusa to jelo i ostat će gladan. Fratar koji samo čita i
sluša o molitvi, a ne moli neće znati što je to molitva».