ELEKTROTEHNIKI FAKULTET

SARAJEVO
INENJERSKA FIZIKA II
- predavanja za 13.sedmicu nastave-
5.2. Stefan-Boltzmannov i Wienov zakon
Teoretsko objanjenje zraenja apsolutno crnog tijela imalo je ogroman znaaj za
razvoj moderne fizike, ono je dovelo do pojma kvanta energije.
Joef tefan
1
je na osnovu eksperimentalnih rezultata za siva tijela doao do
zakljuka da je intenzitet zraenja proporcionalan etvrtom stupnju apsolutne
temperature. Boltzmann
2
(Bolcman) je na osnovu termodinamikih postavki, teoretski dobio
za intenzitet zraenja apsolutno crnog tijela vrijednosti:
( ) I f T d T

0
4
, (5.12.)
gdje je konstanta, a T apsolutna temperatura. Ovim je pokazao, da Stefanov rezultat vrijedi
samo za apsolutno crno tijelo. Relacija (5.12.) poznata je pod imenom Stefan-Boltzmannov
zakon, a konstanta naziva se Stefan-Boltzmannova konstanta i ima vrijednosti


5 7 10
8
2 4
,
W
m K
.
Wien
3
(Vin) je 1893. godine koristei pored termodinamike i elektromagnetsku
teoriju, pokazao da funkcija spektralne raspodjele treba da ima oblik:
( ) f T F
T


,

_
,

3
(5.13.)
gdje je F nepoznata funkcija omjera frekvencije i temperature.
Izraunajmo intenzitet zraenja apsolutno crnog tijela koristei Wienovu funkciju:
I F
T
d

_
,

0
3

(5.14.)
1
Joef tefan (1835-1893), slovenski fiziar, poznat po radovima iz
eksperimentalne fizike.
2
Ludvig Boltzmann (1844-1893), njemaki fiziar, poznat po radovima iz
statistike fizike I kinetike teorije plinova.
3
W.Wien (1864-1928), njemaki fiziar, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku
(1911)
227
Uvedimo smjenu:

T
y T y d Tdy ; ; , dobivamo:
( ) ( ) I T y F y Tdy T y F y dy T


0
3 3 4
0
3 4
(5.15.)
Vidimo da odreeni integral u relaciji (5.15.) treba da bude jednak Stefan-
Boltzmannovoj konstanti , ali da bi ga izraunali moramo znati funkciju F
T

_
,
.
Koristei relaciju (5.11.) moemo dobiti Wienovu funkciju izraenu preko valne
duine:
( )

, T
c c
F
c
T

_
,

_
,

2 2 2
2
3
(5.16.)
ili
( ) ( )

, * T F T
1
5
gdje je F* nepoznata funkcija produkta T . Iz posljednje relacije mogli bi nai vezu
izmeu valne duine m kojoj pripada maksimum funkcije ( ) , T i temperature. Treba
nai za koju
m
maksimum funkcije je jednak nuli:
d
d
m

_
,

0
(5.17.)
Na osnovu eksperimentalnih podataka moe se dobiti veza izmeu valne duine m i
temperature. Na crteu 5.3 vidimo da maksimumi krivulja spektralne raspodjele lee na
krivoj:
T
b
b T
m m
;
(5.18.)
Relacija (5.18.) poznata je pod imenom Wienov zakon pomjeranja, a b je
Wienova konstanta pomjeranja, ija je vrijednost eksperimentalno odreena i iznosi:
b mK

2 9 10
3
,
(5.19.)
228
(, T )
T
1
> T
2
> T
3

m1
<


m2
<


m3
T
1
T
2
T
3

m1

m2

m3

Crte 5.3
5. 3. Rayleigh-Jeansova formula
Rayleigh-Jeans (Reli i Dins) su pokuali da odrede funkciju f(,T), polazei od
teorema klasine statistike o ravnomjernoj raspodjeli energije po stepenima slobode. Oni su
pretpostavili da na svako elektromagnetsko osciliranje otpada u srednjem energija jednaka
2
1
2
kT , tj. jedna polovina na elektrinu a druga polovina na magnetsku komponentu
4
.
Reyleigh-Jeansova funkcija spektralne raspodjele ima oblik:
( ) f T
c
k T

,
2
2 2
4
(5.20.)

ili
4
Prema klasinoj fizici na svaki oscilatorni stupanj otpada u srednjem energija
1
2
kT,
gdje je k=1,38.10
-23
J/K, Boltzmannova konstanta.
229
( )

, T
c
k T
2
4
Moe se lako vidjeti da zadovoljava Wienov uvjet:
( ) f T
k
c
T

_
,

4
2 2
3
(5.21.)
Izraunajmo intenzitet zraenja koristei jednadbu (5.20.), i integrirajmo po u
granicama od 0 do :
( )


0
3
2 2
3
0
2 2
0
3 4 4
,

c
kT
d
c
kT
d T f I
(5.22.)
Rezultat koji se dobije, poznat je pod imenom ultravioletna katastrofa i stoji u
suprotnosti sa eksperimentom. Sa slike 5.4 vidimo da je Rayleigh-Jeansova formula u
slaganju sa eksperimentalnim rezultatima samo za velike valne duine (infracrveno
podruje) dok se za male valne duine (ultravioletno podruje), otro razlikuje od
eksperimenta.
(, T )
R.J.
Eksperiment
1 2 3 4 5 6 7
( m )
Crte 5.4
5.4. Planckova formula
Izvoenje Rayleigh-Jeansove formule sa stanovita klasine fizike je bez zamjerke,
Meutim razilaenje ove formule sa eksperimentom, ukazuje na postojanje nekih zakonitosti
koje nisu u suglasnosti sa pretpostavkama klasine statistike fizike i elektrodinamike. 1900.
godine Max Planck
5
(Plank) je uspio da pronae oblik funkcije f(,T) koji tono odgovara
eksperimentalno dobivenim rezultatima. Meutim, za ovo je trebalo napraviti pretpostavke
koje su u suprotnosti sa klasinim predstavama i zahtijevati da se elektromagnetsko
zraenje emitira u obliku energetskih porcija (kvanata) ija je veliina proporcionalna
frekvenciji zraenja:
E h (5.23.)
5
Max Planck (1858-1947), njemaki fiziar, jedan od osnivaa moderne fizike,
dobitnik Nobelove nagrade (1918)
230
gdje je h (odnosno ) Planckova konstanta, ija je vrijednost odreena eksperimentalno i
iznosi:
h Js

6 62 10
34
.
(5.24.)
ili


h
Js
2
1054 10
34

.
Planckova konstanta ima dimenziju: (energija) (vrijeme) = (koliina kretanja)
(duina) = (moment koliine kretanja)
6
.
Ako se energija emitira (apsorbira) u porcijama , to znai da ukupna
emitirana (apsorbirana) energija moe da bude samo cjelobrojni umnoak kvanata
energije, tj.:
E n n
n
; , , ,... 012
(5.25.)
Ovaj rezultat znai da, za razliku od klasinog oscilatora koji oscilira pod
djelovanjem elastine sile F=-kx, frekvencijom
K
m
i koji moe da ima sve vrijednosti
energije od 0 do
E
kx

2
2
, kvantni oscilator, moe se nalaziti samo u stanjima sa energijom
E n
n
. Prema Plancku osnovno (najnie) stanje kvantnog oscilatora je 0, prvo vie
stanje je E
1
, drugo E
2
2 , itd.
Uvoenjem pojma kvatnog oscilatora i kvanta energije (5.23.) i (5.25.), Planck dolazi
do rezultata da je srednja vrijednost energije zraenja frekvencije jednaka:
E
e
kT

1
(5.26.)
gdje je k-Boltzmannova konstanta, T-apsolutna temperatura. Kada tei nuli, tj. kada je

<< kT e
kT
,
/
, moemo razviti u red:
e
kT kT
kT

+ +

_
,
+ 1
1
2
2
... (5.27.)
uvrtavanjem izraza (5.27.) u (5.26.) i zadrimo se na prva dva lana, dobivamo klasini
oblik za energiju:
E
kT
kT +
+
1
1 1

(5.28.)
zraenja kT. Ako sada u Rayleigh-Jeansovoj formuli (5.20.) zamijenimo kT sa Planckovim
izrazom za srednju energiju kvantnog oscilatora (5.26.) dobit emo Planckovu funkciju
spektralne raspodjele energije, apsolutno crnog tijela f(,T):
6
U mehanici se ova veliina naziva djelovanje pa se i Planckova konstanta
naziva kvant djelovanja.
231
( ) f T
c
e
kT

3
2 2
4
1
1
(5.29.)
ili
( )

, T
hc
e
hc
kT

2 1
1
2
5
Ova formula se podudara sa eksperimentom u intervalu od 0 do . Zadovoljava
Wienov kriterij

3
F
T

_
,
, a za

kT
<< 1 prelazi u Rayleigh-Jeansovu formulu.
Izraunajmo intenzitet zraenja, koristei Planckovu formulu (5.29.):
( ) I f T d
c
d
e
kT

0 0
3
2 2
4
1

,
(5.30.)
uvedimo smjenu:
x
kT
kT
x d
kT
dx

; ;
(5.31.)
Dobit emo izraz:
I
k T
c
x
dx
e
x

4 4
2 2 3
0
3
4 1
(5.32.)
Integral u posljednjem izrazu moe se izraunati
7
i iznosi:
0
3 4
1 15

x
e
dx
x

(5.33.)
Uvrtavanjem vrijednosti (5.33.) dolazimo do Stefan-Boltzmannovog zakona.
I
k
c
T T

2 4
2 3
4 4
60
(5.34.)
Odavde zamjenom brojanih vrijednosti za konstantu, k=1,38x10
-23
J/K, c=3x10
8
m/s
i =1,054x10
-34
Js, dobit emo vrijednost za Stefan-Boltzmannovu konstantu:

teor
W
m K


5 6696 10
8
2 4
,
(5.35.)
koja se dobro slae s eksperimentom ( )

exp
, /

5 7 10
8 2 4
w m K .
Da bi odredili Wienovu konstantu koristei Planckovu formulu (5.29.),
diferencirajmo funkciju (,T) po i izjednaimo sa nulom:
7
Koristiti: Matematiki prirunik, N.Brontejn-K.A.Semendjajev
232
( ) d T
d
c h
hc
kT
e e
e
hc
kT
hc
kT
hc
kT

_
,

1
]
1

_
,

2
5 1
1
0
2
6 2
(5.36.)
Vrijednosti =0 i =, koje zadovoljavaju jednadbu (5.36.) odgovaraju minimumu
funkcije (,T). Vrijednost
m
, pri kojoj funkcija dostie maksimum, anulira izraz u uglastoj
zagradi brojnika. Ako se uvede oznaka:
hc
kT
x
m

(5.37.)
dobiva se jednadba:
( ) xe e
x x
5 1 0
(5.38.)
ili
) 1 ( 5 5
x
e x
Ova jednadba je transcendentna i moe se rijeiti grafiki
y=5-x i y =5e
-x
Rjeenje je:
x=4.965
odnosno,
hc
kT
m

4965 .
(5.39.)
Uvrtavanjem brojanih vrijednosti za konstante h, c i k, dobivamo vrijednost
Wienove konstante:
T
hc
k
b mK
m



4965
2 897 10
3
.
,
(5.40.)
to je u dobrom slaganju sa eksperimentalnom vrijednou b=2,886x10
-3
mK.
Izraunavanjem konstante i b Plankova teorija je dobila punu potvrdu i predstavlja
jedno od najznaajnijih dostignua teorijske fizike.
5.5. Optika pirometrija
U relacijama (529.), (5.34.) i (5.40.) pojavljuje se kao parametar temperatura tijela,
koje zrai. Stoga se bilo koja od ovih relacija moe koristiti za odreivanje temperature
uarenih tijela. Ureaji koji se baziraju na ovom principu nazivaju se optiki pirometri. Oni
se dijele na tri grupe: radijacioni pirometar, pirometar sjaja i kolor pirometar.
5.5.1. Radijacioni pirometar
233
Shema radijacionog pirometra dana je na crteu 5.5
Ob
Pr Ok
Crte 5.5
Ureaj se dovodi do tijela koje zrai, tako da otra crte povrine koja zrai, dobivena
objektivom O
b
, potpuno prekriva prijemnik zraenja P
r
. Kontrola se vri pomou okulara O
k
.
Kao prijemnik obino se koristi termolanak (termopar). Po otklonu kazaljke na
galvanometru moe se odrediti temperatura tijela koje zrai. Ureaj se badari prema
apsolutno crnom tijelu, tako da za siva tijela radijacioni pirometar ne daje stvarnu
temperaturu T, nego neku temperaturu T
rad
, pri emu je intenzitet zraenja apsolutno crnog
tijela I* jednak intenzitetu zraenja I ispitivanog tijela na njegovoj stvarnoj temperaturi T:
( ) ( ) I T I T
rad
*
(5.41.)
Temperatura T
rad
naziva se radijaciona. Naimo vezu izmeu radijacione temperature
sivog tijela i njegove stvarne temperature T. Oznaimo sa a
T
kolinik intenziteta zraenja
danog tijela I i apsolutno crnog tijela I* uzetih na istoj temperaturi.
Tada se moe pisati:
( ) ( ) I T a I T
T
*
(5.42.)
Uvrtavanjem te vrijednosti u (5.41.) dobiva se:
( ) ( ) I T a I T
rad T
* *
(5.43.)
Prema relaciji (5.43.) dobivamo:
T a T
rad T
4 4

(5.44.)
Dakle, stvarna temperatura T jednaka je:
T
a
T
T
rad

1
4
(5.45.)
Kako je a
T
za siva tijela manje od jedinice, to je stvarna temperatura vea od
radijacione.
5.5.2. Pirometar sjaja
234
Pirometar sjaja baziran je na poreenju zraenja svjetleeg tijela sa zraenjem
apsolutno crnog tijela na jednom te istom dijelu spektra . Obino se koristi interval u
okolini =0,66 m, crveni dio spektra.
. Ovaj ureaj sastoji se od polukrune arne niti koja lei u ravni okomitoj na os
ureaja. Objektiv O
b
daje u toj ravni sliku povrine ispitivanog emitera. Svjetlosni filter F
proputa na okular O
k
samo crvene zrake sa valnom duinom blizu 0,66 m. Gledajui kroz
okular, podeava se pomou reostata R takvo arenje niti da se njen sjaj podudara sa sjajem
slike emitera, u tom sluaju nit iezava u vidnom polju. Ovakav pirometar se jo zove
pirometar sa isezavajuom niti. Ureaj se prethodno badari prema apsolutno crnom tijelu.
Za siva tijela ureaj daje tzv. temperaturu sjaja (T
sjaj
). Da bi dobili stvarnu temperaturu
potrebno je izvriti odreene korekcije. Na primjer za volfram na temperaturi T=3000 K i
=0,66 m temperatura sjaja je T
sjaj
=2700 K, a radijaciona T
rad
=2250 K.
5.5.3. Kolor pirometar
Za siva tijela emisiona mo moe se napisati u obliku:
( ) ( ) e T a T
T
, ,
(5.46.)
gdje je a
T
=const. Prema tome, maksimum emisione moi sivog tijela na temperaturi T
odgovara istoj valnoj duini
m
, kao i kod apsolutno crnog tijela na toj temperaturi. Stoga,
ako je odreeno
m
, moe se temperatura sivog tijela izraunati. Ovako naena temperatura
naziva se kolor temperatura. Maksimum u spektru Sunevog zraenja, prije prolaska kroz
Zemljinu atmosferu odgovara valnoj duini m=0,47 m. Uvrtavanjem u (5.40.) dobivamo
za kolor temperaturu Sunca vrijednosti:
T
b
K
KOLOR
m

6000
(5.47.)
Radijaciona temperatura Sunca dobiva se priblino jednaka 5800 K. Mala razlika
izmeu kolor i radijacioane temperature ukazuje na to da je povrina Sunca po svojim
osobinama bliska apsolutno crnom tijelu. Treba napomenuti da za tijela iji karakter zraenja
se razlikuje od zraenja svih tijela (hladno zraenje), pojam kolor temperature gubi
fizikalni smisao.
235