1919. 1933.

(
"Weimarer Republik"). ,

.
,

1933. ,
1919. ,
1933, Gleichschaltung
,
1933..
1918. 1933.
; Gleichschaltung
.

[]

1 : (1918. - 1919.)
2 : (1919 - 1923)
3 (1923. - 1929.)
4 ,
5
o 5.1
o 5.2
o 5.3

[] :
(1918. - 1919.)
1916. 1871,
( : Oberste Heeresleitung, OHL)
, .
, ()
. ,
.
(Reichskanzler)
3. , 1918. 28. , 1918, 1871.
Reich- ,
: , , .

,


, .
,
, . ,

.
29. , ,
- ,
. .
1000 , ,
, .
, ,
1917.
. 7.
, III .
:
. ,
. , ,
.
.
:
-, " " (, Unabhngige Sozialdemokratische Partei Deutschlands),
. , ,
" -" (, )
7. II
. 9. , 1918.
,
, .
, 9. , , (Reichskanzler)
, -.
, , ,
" " (Rat der Volksbeauftragten).
- -. ,
. ,

. , 16. 20.
, 1918, .

,
( ).
,

, . -

 . ,
,
; ,
, ,
.

.

23. , 1918,
, (Reichskanzlei)
. ,
. ,
- .
.
()
, -
.
,
1919. .
(Freikorps - )
. , 15.
. , ,
, .
.
19. , 1919. ,
, ,
.
, ,
. -
.
, .
,
.
,
: 3
.
,
,

" ."
.
(Reichsprsident) , -
11. , 1919.

[] : (1919 - 1923)

. , -

; ,
1871.
, ( )
;
(Dolchstolegende).
13. , 1920. .
, ,
. ,
. ,
17. .
,
, 1920 50.000
. ,
. 1921.
.
1923.
, . ,
,
,
, 1922. 1923, ,
. , ,
.

1923.-24.:

 , ,
. 4,2 ,
1.000.000 1923. 4.200.000.000.000 20. . 1.
, 1.000.000.000.000 1
, (Rentenmark).
, .
1923. ,
. 1920.
() .
, 1921. (Sturmabteilung)
, 1921.
. , 8. , 1923, Kampfbund ( )
, ,
.
. 3.000 100
5 .
, 9 .
, ,
.

[] (1923. - 1929.)
1923,
1923. 1929.

.
, ,
.
-
. ,
.

. ,
,
. ,
, , ,
.

, .
1929. " " .
,
( 1928 1930)
( 1929).

[] ,


. 29. , 1930,
,
.
,
,
.
,
48 . 18. , 1930.
-, , -- -
-.
.
14. , 1930.
: 18,3% -,
1928. :
,
- .
1930. .
1930. 1932,
, .
.
,
, .
, , .
,
( 1927.),
, --
.
1932.
. ,
. ,
.
.
30. , 1932, .
, ,
, . (
().)
.
, :

;
,
;
-
.

- , 1932. : " , , ; 2,
-".
: , , .
31. , 1932. 37,2% -,
.
, 13. 1932.
; ,
.
. 6. , 1932, 33,0% -:
. ,
3. .

, - .
.
4. , 1933. ,
. ; ,
- (
),
. ,
, ( ) .
30. , 1933.
, ,
, ,

 .
Machtergreifung - , .

[]

. ,
,
1932. ,

.
,
,
.
,
.
, ,
.
-
.
(: )
.
,
.

[]

. ,

.
1930-,
;
( )
.
, (
) ,
.
.
.
,
. ,
, . ,
, ,

 -
.

-,
1918/1919.
,
. ,

.

,
.

[]
1919. ,
.
; ,
1949. ,
.

(Reichsprsident)
Ersatzkaiser (" ") -
1918. .
48,
" " "
". ,
1933.
( ); Gleichschaltung .
, 48.

-
. ,
,
.

,
.

( ). , 1949.
(Grundgesetz)
.

,
( )
.
1934. ,

 ,
.

[]
.
,
.
, 1930. 1933.
.
;

.
, 1925.
, 1871
1919.
80 . ,
.

48; ,
?
30. , 1933; ,
.
.

Weimarska Republika (njemaki Weimarer Republik, fon. Vajmarska Republika) je naziv za

njemaku dravu nastalu nakon Prvog svjetskog rata. Na izborima poetkom 1919. SPD
(socijaldemokrati) nemaju apsolutnu veinu pa su prisiljeni ui u koaliciju s DDP
(demokratska stranka) i katolicima kako bi obrazovali vladu. To je tzv. Weimarska koalicija
koja je i tvorac Weimarskog ustava donijetog u augustu 1919. u malom gradu Weimaru.
Dakle, ukinuvi monarhiju parlament je napravio federativnu republiku sastavljenu od 17
"zemalja".

Sadraj
[sakrij]

1 Kontrolisana revolucija
2 Rane godine: Unutranji sukob (1919. 1923.)
3 tresemanova zlatna era (1923. 1929.)
4 Kolaps Weimarske Republike i dolazak Hitlera na vlast
5 Razlozi za slom Republike

5.1 Ekonomski problemi

5.2 Institucionalni problemi

Kontrolisana revolucija [uredi]

Od 1916. pa nadalje Njemakim Carstvom iz 1871. efektivno je vladala vojska, voena od
strane Oberste Heeresleitung (OHL, vrhovne vojne komande) sa komandantom taba, Paulom
von Hindenburgom. Kada je postalo jasno da je Prvi svjetski rat izgubljen, vrhovna komanda
(OHL) je zahtijevala da se uspostavi civilna vlada. Svaki pokuaj da se rat nastavi, nakon to
je Bugarska napustila Centralne sile, samo bi uzrokovao da njemake teritorije budu
okupirane. Novi Reichskanzler Princ Max von Baden je stoga ponudio primirje amerikom
predsjedniku Vudro Vilsonu 3. oktobra 1918. Dalje 28. oktobra 1918, ustav iz 1871. je
izmijenjen da bi od Reicha napravio parlamentarnu demokratiju, koja nije postojala pola
vijeka: ubudue je kancelar bio odgovoran Reichstagu, a ne caru kao do tada.
Historija Njemake

Franaka drava
Sveto Rimsko Carstvo
Njemaka Konfederacija
Njemako Carstvo
Weimarska Republika
Nacistika Njemaka
Istona Njemaka
Zapadna Njemaka

Historija Njemake od 1945.

Tadanji plan da se Njemaka transformie u ustavnu monarhiju, slinu Ujedinjenom

Kraljevstvu, ubrzo je zastario, kako je zemlja klizila u stanje potpunog haosa. Njemaka je
bila preplavljena vojnicima koji su se vraali sa fronta, mnogi od njih bili su ranjeni fiziki ili
psiholoki, ili na oba naina. Nasilje je bilo raireno, sa tuama koje su izbijale i izmeu
ljeviarskih grupa na sahranama koje su ubijali desniarski protivnici.
Pobuna je izbila kada je 29. oktobra vojska bez konsultacije sa vladom naredila pokret
njemakoj floti pokret koji ne samo da je bio potpuno beznadean, ve je bilo sigurno da bi
zaustavio i mirovne pregovore. Kada je vojska uhapsila oko 1000 mornara, i dala da se
prebace u Kil, lokalna buna pretvorila se u globalnu pobunu, koja se brzo rairila po veem
dijelu Njemake. Drugi mornari, a onda i radnici, solidarisali su se sa uhapenima, zapoeli su
da biraju radnike i vojne sovjete, po modelu sovjeta iz Ruske revolucije 1917. i preuzeli su
vojnu i civilnu vlast u mnogim gradovima. 7. novembra je revolucija stigla do Minhena, i
Ludvig III od Bavarske je pobjegao.

U poetku su zahtjevi bili skromni. Traili su da se uhapeni mornari puste. Za razliku od

Rusije, godinu dana ranije, savjete nije kontrolisala komunistika partija. Ipak, zbog nastanka
Sovjetskog Saveza, revolucija je veoma zastraila vlast i srednje klase. Zemlja je bila na ivici
da postane socijalistika republika.
U to vrijeme politiko predstavnitvo radnike klase bilo je podijeljeno. Jedna frakcija se
odvojila od socijal-demokrata, nazvavi sebe "nezavisnim socijal-demokratima" (USPD, od
Unabhngige Sozialdemokratische Partei Deutschlands), i oni su naginjali ka socijalistikom
sistemu. Kako ne bi izgubila uticaj, preostala "veina socijal-demokrata" (MSPD, oni koji su
podravali parlamentarni sistem) odluila je da se stavi na elo pokreta i takoer je 7.
novembra zahtijevala da car Vilhem II od Njemake abdcira. 9. novembra 1918. Filip
ajdeman je proklamovao republiku sa balkona zgrade reichstaga u Berlinu, dva sata prije
nego to je Karl Libkneht proklamovao socijalistiku republiku, iza ugla, sa berlinskog
zamka.
Ipak, 9. novembra veoma kontroverznim aktom, dravni kancelar (Reichskanzler), princ Max
von Baden, prenio je svoju vlast Fridrihu Erbertu, voi MSPD-a. Bilo je jasno da ovaj akt
nee biti dovoljan da zadovolji mase, pa je, dan kasnije, sazvana revolucionarna vlada zvana
"Savjet narodnih predstavnika" (Rat der Volksbeauftragten). Ona se sastojala od po tri lana
MCPD-a i USPD-a. Erbert je predvodio MSPD, a Hugo Hase USPD. Mada je novu vladu
priznao berlinski radniki i vojniki savjet, suprotstavila joj se Spartakistika liga koju su
predvodili Roza Luksemburg i Karl Libkneht. Ebert je sazvao nacionalni kongres savjeta, koji
se odrao od 16. do 20. decembra 1918., i u kome je MSPD imao veinu. Ebert je stoga uspio
da raspie brze izbore za nacionalnu skuptinu kako bi napravio ustav za parlamentarni
sistem, marginalizirajui pokret koji je pozivao na socijalistiku republiku.
Da bi omoguio svojoj tek nastaloj vladi da odri kontrolu u zemlji, Ebert je napravio pakt sa
vrhovnom vojnom komandom, koju je sada vodio Ludendorfov nasljednik general Vilhelm
Grener. Ovaj pakt Ebert-Grener je u osnovi propisivao da vlada nee pokuavati da reformie
vojsku, dok se vojska zaklinjala da e tititi vladu. Sa jedne strane, ovaj dogovor je
simbolizovao prihvaenost nove vlade od strane vojske, ublaavajui brige u srednjim
klasama; a sa druge strane, smatran je izdajom radnikih interesa od strane lijevog krila, i
takoer je uspostavljao armiju kao nezavisnu i konzervativnu grupu u Vajmaru, koja e imati
veliki uticaj nad sudbinom republike. Ovaj pakt je predstavljao jedan od nekoliko koraka koji
su doveli do permanentne podjele meu politikim predstavnicima radnike klase u SPD i
komuniste.
Podjela je postala konana kada je Ebert pozvao OHL da poalje trupe da ugue novu pobunu
vojnika u Berlinu 23. novembra 1918., u kojoj su pobunjeni vojnici zarobili komandanta
grada i zatvorili dravnu kancelariju (Reichskanzlei), u kojoj je boravio savjet narodnih
predstavnika. Guenje pobune bilo je otro, sa nekoliko mrtvih i ranjenih. Ovo je uzrokovalo
time da lijevo krilo objavi raskid sa MSPD, koji je sa njihove take gledita paktirao sa
kontra-revolucionarnom vojskom da bi suzbio revoluviju. Zato je USPD napustio savjet
narodnih predstavnika poslije samo sedam nedjelja. Razdor se produbio kada je u decembru
formirana Komunistika partija Njemake (KPD) od strane odreenih grupa sa lijevog krila,
ukljuujui lijevo krilo USPD-a i grupu Spartakus.
U januaru su naredne krvave pokuaje uspostavljanja proleterske diktature od strane radnika
na ulicama uguile paravojne Freikorps-jedinice (prev. slobodne trupe), sastavljene od vojnika
dobrovoljaca. Ovo je kulminiralo ubistvom Roze Luksemburg i Libknehta, 15. januara. Uz

podrku Eberta, ubicama nije sueno pred civilnim, ve pred vojnim sudom, to je dovelo do
veoma blagih kazni. Ovo naravno nije doprinijelo Ebertovoj popularnosti u lijevom krilu.
Izbori za nacionalnu skuptinu odrani su 19. januara 1919. U ovo doba nove partije lijevog
krila, ukljuujui USPD i KPD su jedva bile sposobne da se organizuju, to je veinu mjesta u
parlamentu donijelo umjerenim snagama. Zbog tekuih borbi u Berlinu, nacionalna skuptina
je zasijedala u Weimaru, to je buduoj republici i dalo nezvanino ime. Weimarski ustav je
stvorio republiku pod polu-predsjednikim sistemom, gdje se reichstag birao po
proporcionalnom predstavljanju.
Za vrijeme debata u Vajmaru, borbe su se nastavile. Sovjetska republika je proglaena u
Minhenu, a zatim su je uguili Freikorps i regularne vojne jedinice, i sporadine borbe su
nastavile da izbijaju po cijeloj zemlji. Borbe su trajale i u istonim pokrajinama Njemake
koje su bile lojalne caru, ali nisu htjele da budu dio republike: veliki poljski ustanak u
pokrajini Pozen i 3 silesijska ustanka u Gornjoj Silesiji.
Za to vrijeme njemaka delegacija u Francuskoj je potpisivala Versajski mirovni sporazum,
prihvatajui velike redukcije njemake vojske, velike reparacije i sramotnu "klauzulu o krivici
za rat". Adolf Hitler e kasnije kriviti republiku i njenu demokratiju za ovaj sporazum. Prvi
dravni predsjednik (Reichsprsident) republike, Fridrih Ebert iz MSPD-a je potpisao novi
njemaki ustav 11. avgusta 1919.

Official Postcard of the National Assembly

U martu 1920. godine grupica puista-generala predvoena Wolfgangom Kappom izvela je
dravni udar i uvela diktaturu. Naravno, dotadanja je vlada pobjegla iz Berlina, a Kapp se
postavio za kancelara i inaugurirao puistiku vladu. Gladan narod je reagirao generalnim
trajkom, a u kombinaciji s prijetnjama Antante puisti su odustali nakon tri dana.
Zanimljiv je i podatak o dostignuima te republike. Rejting Njemake rastao je s
meunarodnim uspjesima, pa je tako '22. u Rapallu potpisan sovjetsko-njemaki sporazum
(Rapallski sporazum) "uspostava odnosa punog prijateljstva i trgovine". SSSR time izlazi iz
vanjskopolitike izolacije. Takoer se meusobno odriu potraivanja ukljuujui i ratnu
odtetu. Ebert umire poetkom 1925., a novi predsjednik je feldmaral znameniti Paul von
Hindenburg, kandidat desnice i monarhist.
Nakon nekoliko perioda stranih ekonomsko-politikih kriza, on 1932. biva ponovo izabran, a
iste se godine smjenjuju i kancelari Brunning, Schleicher i Papen.

Rane godine: Unutranji sukob (1919. 1923.) [uredi]

Republika je od poetka bila pod velikim pritiskom od ekstremista i sa lijevog i sa desnog

krila. U sutini ljeviari su optuivali socijal-demokrate za izdaju ideala radnikog pokreta
paktiranjem sa snagama stare drave umjesto organizovanja komunistike revolucije; desno
krilo se protivilo demokratskom sistemu, jer se zalagalo za ouvanje autoritativne drave
poput carstva iz 1871. Da bi podrilo kredibilitet republike, desno krilo (posebno vojska) je
optuivalo republiku da je odgovorna za poraz Njemake u Prvom svjetskom ratu. Tu se i
stvorila legenda o ubodu u lea koja je kasnije dosta koritena u propagandne svrhe i od
strane Nacista. 13. marta 1920. se odigrao Kapov pu. Ovo je podrazumijevalo da je grupa
Freikorpsa zauzela Berlin i postavila Volfganga Kapa, desniarskog novinara za kancelara
nove vlade. Nacionalna vlada je morala da pobjegne u tudgart, odakle je pozvala na
generalni trajk. Ovaj trajk je u potpunosti blokirao ekonomiju, i Kapova vlada je doivjela
kolaps ve 17. marta. Inspirisan uspjehom generalnih trajkova, podignut je komunistiki
ustanak u oblasti Rur, 1920. kada je 50.000 ljudi formiralo crvenu armiju i preuzelo kontrolu
nad pokrajinom. Regularna vojska i Freikorps su uguili ustanak, bez da su primili ikakvo
nareenje od vlade. Jo komunistikih pobuna ugueno je u martu 1921. u Saksoniji i
Hamburgu.
Do 1923. godine republika vie nije mogla da priuti da plaa rate reparacije koje su
proizlazile iz Versajskog sporazuma, i vlada je prestala da plaa rate. Kao odgovor, francuske
i belgijske trupe su okupirale Rur, Njemaku najvaniju industrijsku regiju tog vremena, i
preuzele kontrolu nad rudarskim i proizvodnim preduzeima u januaru 1922. U januaru 1923.
opet je stigao poziv na trajkove, i ohrabrivan je pasivni otpor. trajkovi su trajali osam
mjeseci, to je nanijelo tetu njemakoj ekonomiji, i zapoeo je uvoz.
Kako je drava isplaivala platu trajkujuim radnicima, tampan je dodatni novac, to je
dovelo do hiperinflacije. Vrijednost marke je opala od 4,2 za ameriki dolar, do 1.000.000 za
dolar u avgustu 1923. i 4.200.000.000.000 za dolar 20. novembra. 1. decembra je
uspostavljena nova valuta, po kursu od 1.000.000.000.000. starih maraka za 1 novu marku
(Rentenmark). Isplaivanje reparacija je nastavljeno i Rur je vraen Njemakoj.
1920. Njemaka radnika partija je postala Nacistika partija (NSDAP) i ona e biti glavna
snaga koja e dovesti do kolapsa Vajmara. Hitler je postao predsjednik partije u julu 1921.
Jurini odredi (Sturmabteilung) su uspostavljeni u novembru 1921. i oni e djelovati kao
hitlerova lina armija u njegovoj borbi za vlast. Onda je 8. novembra 1923. Borbeni savez
(Kampfbund) u savezu sa Erihom Ludendorfom preuzeo miting od bavarskog premijera,
Gustava von Kara, u pivskoj hali u Minhenu. Ludendorf i Hitler proglasili su novu vladu, i
planirali su da preuzmu kontrolu u Minhenu sljedeeg dana. 100 policajaca je razbilo 3.000
demonstranata i Hitler je uhapen i osuen na 5 godina zatvora. Kazna je bila minimalna za
taj vid optube, a Hilter je odleao svega 9 mjeseci prije nego to je puten. Poslije neuspjeha
Pivskog pua, hapenja i putanja na slobodu, Hitler se fokusirao na legalne metode sticanja
vlasti.

tresemanova zlatna era (1923. 1929.) [uredi]

Gustav treseman je bio kancelar Njemake tokom kratkog perioda 1923., i sluio je kao
ministar vanjskih poslova od 1923. do 1929. Ovo je bio period relativne stabilnosti za
Vajmarsku republiku tokom koga je bilo manje pobuna i izgledalo je da ekonomija poinje da
se oporavlja. tresemanov prvi potez je bilo izdavanje nove valute, zlatne marke, kako bi
zaustavio ekstremnu hiperinflaciju koja je guila njemako drutvo i ekonomiju. Ovaj potez
bio je uspjean jer je treseman uporno odbijao da tampa dodatni novac to je bio poetni

uzrok inflatorne spirale. Kako bi dodatno stabilizovao ekonomiju, on je smanjio potronju i

birokratiju. Tokom ovog perioda je takoer stvoren Dejvisov plan, koji je vezivao isplate
reparacija sa sposobnou njemake ekonomije da ih isplauje. Njemaka je primljena u Ligu
Naroda, napravljeni su dogovori o zapadnoj granici, potpisan sporazum o nenapadanju sa
Rusijom i zaustavljeno je razoruavanje. Ipak, ovaj progres je finansiran pozajmicama iz
inostranstva, to je poveavalo dravni dug, dok je ukupna trgovina opadala, a nezaposlenost
rasla. Reforme koje je sproveo treseman nisu uticale na dubinske slabosti Weimarske
Njemake, ve su samo dale privid stabilne demokratije. tresemanova smrt 1929. je oznaila
kraj "zlatne ere" Vajmarske Republike.

Kolaps Weimarske Republike i dolazak Hitlera na vlast

[uredi]

Posljednje godine Vajmarske republike su bile ak politiki nestabilnije nego prethodne

godine. 29. marta 1930. Paul fon Hindenburg je postavio finansijskog eksperta, Henriha
Brininga, za nasljednika kancelara Milera poslije nekoliko mjeseci lobiranja od strane
generala Kurta fon lajhera u ime armije. Od nove vlade se oekivalo da napravi politiki
zaokret prema konzervatizmu, baziran na vanrednim ovlaenjima koje je ustav omoguavao
predsjedniku, iako nije imao veinsku podrku u Rajhstagu.
Kako nepopularni finansijski zakon nije dobio podrku u Rajhstagu, Hindenburg ga je donio
kao dekret baziran na lanu 48. ustava. 18. jula 1930. zakon je ponovo ukinut tankom
veinom u parlamentu uz podrku SPD-a, KPD-a, tada malih NSDAP-a i DNVP-a. Odmah
potom je Biring predao Rajhstagu predsjedniki dekret u kome se on rasputa.
Opti izbori za Rajhstag koji su uslijedili 14. septembra 1930. donijeli su ogromnu promjenu
u politikim snagama: 18,3 % glasova je otilo nacistima, to je pet puta vei procenat nego
1928. Ovo je imalo razorne posljedice po republiku. Nije vie bilo veine u Rajhstagu, ak ni
za veliku koaliciju umjerenih partija, i to je ohrabrilo pristalice NSDAP-a da iznesu svoje
zahtjeve za vlau, poveavajui nasilje i teror. Poslije 1930. republika je sve vie klizila u
stanje graanskog rata.
Od 1930. do 1932. Brining je pokuavao da uredi razorenu dravu bez veine u parlamentu,
vladajui pomou hitnih predsjednikih dekreta. U ovo vrijeme je velika depresija dostigla
vrhunac. U skladu sa liberalnom ekonomskom teorijom koja tvrdi da e manja javna potronja
podstai ekonomski rast, Brining je drastino srezao dravne trokove, ukljuujui socijalni
sektor. Oekivao je i prihvatio da e ekonomska kriza jedno vrijeme biti pogorana, prije nego
to se stvari poprave. Rajh je, izmeu ostalog, u potpunosti zaustavio sve javne izdatke za
obavezno osiguranje za nezaposlene (koje je uspostavljeno 1927.), to je rezultiralo veim
doprinosima radnika i manjim beneficijama za nezaposlene. Ovo je naravno bila veoma
nepopularna mjera. Ekonomski pad je trajao do 1932. kada su se pojavile prvi indikacije
oporavka. Ipak, do tada je Vajmarska republika izgubila sav kredibilitet meu veinom
Nijemaca. Dok se naunici ne slau u ocjeni brinigove politike, moe se rei da je ona dovela
do propadanja Republike. Jo uvijek je diskutabilno da li su u tom trenutku postojale
alternative. 30. maja 1932. Brining je dao ostavku jer nije vie imao hindenburgovu podrku.
Pet nedjelja ranije, Hindenburg je opet bio izabran za predsjednika, uz aktivnu briningovu
podrku, a protivkandidat mu je bio Hitler (predsjednik je, za razliku od kancelara, bio
direktno biran). Hindenburg je tada postavio Franca fon Papena za novog kancelara. Fon
Papen je imao podrku Hitlera, ali po cijenu serije zahtjeva:

1. Rajhstag je imao da bude ponovo rasputen kako bi bili raspisani novi izbori
2. Zabrana Jurinih odreda, donijeta nakon ulinih nemira, morala je da bude povuena
3. Socijal-demokratska Pruska vlada morala je biti rasputena hitnim dekretom
Opti izbori odrani 31. jula 1932. donijeli su 37,2% glasova NSDAP-u, to ju je uinilo
najveom partijom u Reichstagu. Hitler je sada zahtijevao da bude postavljen za kancelara, to
je Hindenburg odbio 19. augusta 1932. Ipak nije postojala veina u parlamentu ni za jednu
vladu, pa je zbog toga parlament opet rasputen i jo jednom su organizovani izbori u nadi da
e rezultirati stabilnom veinom.
Ovo se nije dogodilo. Izbori od 6. novembra 1932. su donijeli 33,0% glasova nacistima (dakle
izgubili su 4%). Franc von Papen je dao ostavku i na mjestu premijera ga je naslijedio general
von lajher 3. decembra. Njegov smjeli plan je bio da skupi veinu u Reichstagu ujedinivi
trgovake unioniste lijevog krila iz raznih partija, ukljuujui struju NSDAP-a koju je vodio
Gregor traser. Ni ovo nije bilo uspjeno.
4. januara 1933. Hitler se tajno sastao sa von Papenom u kui kelnskog bankara, Kurta von
redera. Oni su se dogovorili da formiraju zajedniku vladu u kojoj su osim Hitlera samo dva
pripadnika nacistike partije trebali biti lanovi vlade (Vilhelm Frick kao ministar unutranjih
poslova i Herman Gering kao komesar Pruske), a fon Papen bi bio Hitlerov vicekancelar. U
novi kabinet je uao uticajni medijski mogul, Alfred Hugenberg, koji je u to vrijeme bio
predsjednik DNVP (takoe desniarske partije).
Hindenburg je postavio Hitlera za novog kancelara 30. januara 1933. Mada je bio protiv
nacista, i mada je porazio Hitlera na izborima za predsjednika, sloio se sa fon Papenovom
teorijom, da se uz opadajuu podrku nacistima u narodu, Hitler moe kontrolisati kao
kancelar. Ovaj datum koji je nacistika propaganda nazvala Machtergreifung (sticanje moi),
se smatra poetkom nacistike Njemake.

Razlozi za slom Republike [uredi]

Zato je Weimarska republika imala tako katastrofalan kraj i ustupila mjesto nacistikoj
diktaturi, i danas je tema debata. S jedne strane Hitler je postao kancelar legalno, kroz
mehanizme postavljene ustavom, i NSDAP je osvojila relativnu veinu u parlamentu na dva
izbora 1932. S druge strane Hitler je postavljen za premijera u trenutku kada je bilo jasno da
njegova partija nije imala dovoljnu mo da preuzme vlast.
Naunici su davali razne razloge i, zavisno od linog politikog stanovita, jedna analiza daje
prednost jednom setu razloga, druga analiza drugom. Situacija se na odreeni nain jo vie
iskomplikovala injenicom da su tokom Hladnog rata historijske analize u odreenom stepenu
bile zamagljene pokuajima da se opravdaju odreene ideologije.
Osim toga potpuno je hipotetika tvrdnja da je nacizam mogao biti izbjegnut da su odreene
odluke bile drugaije. Uticaj na rast popularnosti nacizma je imao itav splet injenica jedna
od njih su bile i visoke reparacije koje su Njemakoj nametnute od strane sila pobjednica u
Prvom svjetskom ratu. Jo tokom Versajske konferencije su odreeni strunjaci (vidi Keynes)
izraavali zabrinutost kako bi visoke reparacije mogle ojaati ekstremne struje u Njemakoj.
Razlozi za jaanje nacizma su, izmeu ostalih, i oni ekonomskog, institucionalnog i linog
karaktera.

Ekonomski problemi [uredi]

Vajmarska republika je imala neke od najozbiljnijih ekonomskih problema koje su ikada
iskusile zapadne drave. Neobuzdana hiperinflacija, visoka stopa nezaposlenosti i veliki veliki
pad ivotnog standarda (kada se uporedi s onim prijeratnim), bili su glavni ekonomski razlozi
kolapsa Republike. Do velike depresije 1930-ih institucija Republike kao takve je
okrivljavana za veinu ekonomskih problema. Ovo se moe zakljuiti ako se posmatraju
izborni rezultati, gdje su politike partije koje su se borile protiv republike (zajedno lijevo i
desno krilo) uinile demokratsku veinu u parlamentu nemoguom.
U ovom kontekstu, Versajski sporazum su Nijemci smatrali kanjavajuim (to je u odreenoj
mjeri i bio) i degradirajuim dokumentom, koji ih je prisilio da predaju zone bogate resursima
i da plate velike kompenzacije. Ove kaznene reparacije su uzrokovale veliko zaprepaenje i
srdbu njemakog naroda. Stvarnu ekonomsku tetu koju je Versajski ugovor nanio
Njemakoj nije ba lako utvrditi. Mada su zvanine reparacije koje je Njemaka imala da plati
bile znaajne, u stvarnosti je ona platila samo mali dio ovoga duga. Ustvari, vie je novca ulo
u Njemaku od saveznikih zajmova, nego to je Njemaka platila putem reparacija. Ipak,
reparacije su tetile Njemakoj ekonomiji, jer su obeshrabrivale zajmove, i stoga primoravale
Vajmarsku vladu da finansira deficit tampajui novac to je dovelo do hiperinflacije.
Danas se veina historiara slae da su mnoge industrijske voe poistovjeivale republiku sa
radnikim sindikatima i socijal-demokratama, jer su oni uspostavili socijalne koncesije iz
1918/1919. Ali iako su neki vidjeli Hitlera kao sredstvo da se ovo prekine, ipak nisu svi oni
podravali nacizam u cjelosti, te su Hitlera smatrali samo prelaznim rjeenjem u njihovom
nastojanju da se ukine republika. Sama Njemaka je bila nestabilna i prije nego to su
odreene industrijske voe podrale Hitlera. Dalje, podrka industrijalaca, sama po sebi, nije
bila dovoljna da se objasni podrka koju je Hitler imao u velikim dijelovima populacija, to je
podrazumijevalo i mnoge radnike koji su se okrenuli od lijevih partija.

Institucionalni problemi [uredi]

Opte je stanovite da je ustav iz 1919. imao veliki broj fundamentalnih slabosti, koje su
uspostavljanje diktature uinile isuvie lakim. Da li bi drugaiji ustav sprijeio Trei rajh je
dodue diskutabilno; u svakom sluaju; zapadnonjemaki ustav iz 1949. je prihvatio ovaj
prigovor, i moe se u velikoj mjeri posmatrati kao snana reakcija na ove mane.
Institucija predsjednika drave (Reichsprsident) je esto bila nazivana terminom
republikanski car (Ersatzkaiser) pokuaj da se zamijeni car koji je abdcirao 1918. sa
autoritarnom institucijom sline snage. Ovo je najvidljivije u lanu 48. ustava koji je
predsjedniku davao ovlatenja da "preduzme sve neophodne korake" ako su "javni red i
bezbjednost ozbiljno narueni ili u opasnosti". Mada je planiran samo kao vanredna klauzula,
ovaj lan je koriten u mnogo prilika, ak i prije 1933. kako bi se izdali dekreti bez podrke
parlamenta; i uinio je Gleichschaltung lakim. Na primjer, dekret o poaru u Reichstagu je
izdat na bazi lana 48.
Upotreba gotovo istog proporcionalnog predstavljanja je znaila da je bilo koja partija sa
malom podrkom mogla da ue u republiki parlament. Ovo je dovelo do velikog broja malih
partija, od kojih su neke imale ekstremistike ideologije, i dozvolilo im da izgrade politiku
bazu unutar sistema.

Reichstag je mogao da ukloni kancelara, ak i ako poslanici nisu sposobni da se dogovore oko
njegovog nasljednika. Ova destruktivna klauzula je dovela do toga da doe do brze promjene
velikog broja kancelara i politike nestabilnosti republike. Kao rezultat, ustav iz 1949.
(Grundgesetz) utvruje da kancelar moe biti smijenjen samo ako se u isto vrijeme izabere
njegov nasljednik.
Weimarska Republika je bila graansko-demokratska republika, kao takva je predstavljala
veliki jastuk za mekano prizemljenje i oporavak opustoene drave. Oporavak koji je kasnije
stvorio uvjete za pojavu faizma.
Predstavnici te republike nisu bili sveci; mahom su naginjali autoritativnim oblicima
vladavine i lovili stranputice u diplomatskim odnosima s pobjednicima Prvog svjetskog rata.
Dokaz toj tvrdnji je i blag, gotovo majinski odnos Weimarske republike prema
nacionalsocijalistikoj stranci od njenog nastanka 1919.

Weimarski ustav je bio Ustav Weimarske republike i stime prvi demokratski Ustav
Njemake. Ustav je bio osnova parlamentarne, demokratske i federativne Republike.
Neki lanovi tog Ustava se i danas nalaze u Ustavu Njemake (Grundgesetz).

Historija [uredi]
10. novembra 1918. godine dolo je do kapitulacije Njemake. Iste godine u Njemakoj izbija
revolucija, u takvim uslovima Njemako carstvo je palo novembra 1918., a istog dana je
proglaena Republika. Ubrzo su raspisani izbori za ustavotvornu skuptinu. Rasprava o
novom ustavu ubrzo je poela i on je donesen 14. augusta 1919.
To je bio Weimarski ustav. Njemaka je postala parlamentarna republika, organizovana na
federativnom principu, s tim da u ustav Reicha ulazi sedamnaest zemalja. Dravnu vlast na
nivou Reicha vre organi Reicha u skladu s ustavnim zemljama. Reichstag (Narodna
skuptina) sainjavaju poslanici koji predstavljaju cio narod. Nisu bili vezani mandatom.
Predsjednika republike bira cijeli narod na sedam godina. On ima velika ovlatenja. Njega po
potrebi zamjenjuje kancelar. Vladu ini kancelar sa ministrima. Dravno vijee (Bundesrat)
sainjavaju predstavnici njemakih zemalja, prema njihovoj veliini. U drugom odjeljku
Weimarskog ustava govori se o osnovnim pravima i dunostima Nijemaca, o drutvenom
ivotu, religiji i vjerskim zajdenicama, obrazovanju i kolama, privrednom ivotu.
Istie se jednakost pred zakonom, da je sloboda osobe nepredvidiva, a da je svako ogranienje
ili ukidanje individualne slobode od organa javne vlasti mogue samo na temelju zakona; da
se djelo moe kazniti samo ako je u zakonu bila za njega propisana kazna prije nego to je
bilo uinjeno i dr.
Weimarski ustav, vrlo liberalan, ostao je na snazi do dolaska Adolfa Hitlera na vlast 1933.