22.09.2009.

Boris Buden Re Peanik Ako je tono to Marx pie o Robinsonu - a ponekad je ak i on bio u pravu - naime da svaka epoha izmilja svoga Robinsona, onda je mogue zamisliti i jednog postkomunistikog Robinsona. Pie Boris Buden Kao to je poznato, robinzonade su fantastine pripovijesti u kojima ljudi zamiljaju prapoetke svojih drutava. Nazvane su prema svom slavnom literarnom predloku, romanu o brodolomcu Robinsonu Crusou, Daniela Defoa. Kao to je Marx u "Uvodu u kritiku politike ekonomije" istaknuo, svaka epoha stvara svoje vlastite robinzonade. Nije dakle udo da je socijalizam takoer imao jednu. Napisali su je sovjetski satiriari Ilja Iljf i Jevgenij Petrov. Njena radnja se odigrava u Sovjetskom Savezu ranih tridesetih godina, a naslov joj je: "Kako je stvoren Robinzon". Evo kratkog saetka. S ciljem da svoje itatelje trajnije vee za list, redakcija jednog omladinskog magazina odlui objaviti roman u nastavcima. Naen je pisac kojem je dan zadatak da napie jednu sovjetsku robinzonadu. Uskoro je u redakciju pristigla pria o jednom sovjetskom mladiu koji se nakon brodoloma spasio na pustom otoku. Momak je uspio svladati sve nedae - divlje ivotinje, egzotine biljke, kino razdoblje, itd. - da bi ga nakon tri godine spasila jedna sovjetska ekspedicija. Roman je doista uspio, gotovo je jednako zanimljiv kao Defoov Robinson, ali glavni urednik ipak je bio nezadovoljan. U prii on nije prepoznao nita odista sovjetsko, u njoj nije bilo, kako je ustvrdio, ni traga od sovjetske stvarnosti: "A gdje je tu lokalni partijski komitet, to je s vodeom ulogom sindikata..." Valjalo je dakle priu prepraviti. Reeno, uinjeno. U novoj verziji jo jedna osoba spaava se nakon brodoloma na pustom otoku: predsjednik lokalnog partijskog komiteta. No glavni urednik je i dalje nezadovoljan. On eli vie ljudi na otoku, barem jo dva lana Partije i jednu blagajnicu koja prikuplja partijsku lanarinu. Pisac se pokazao spremnim unijeti i te promjene, no inzistira na ljubavnoj prii izmeu Robinsona i blagajnice. Glavni urednik je odluno protiv toga ("nezdrava bulevarska erotika"), ali zato eli da se lanarina uva u vatrootpornoj blagajni. Pisac se dakle morao potruditi da valovi nanesu na sprud i jednu vatrootpornu blagajnu. Ali to jo uvijek nije bilo dovoljno. Na otoku se trebaju odravati redoviti partijski sastanci. Potrebni su dakle jo jedan stol, stolnjak, krag s vodom i mali zvoni. No ni to nije bilo sve. Glavnom uredniku nedostajale su jo i iroke mase, "svi slojevi radnih ljudi". Tako je iz nenastanjenog otoka nastao poluotok. Nadalje, odustalo se i od brodoloma, a naposljetku i od samog Robinsona jer je on ionako predstavljao neprimjereni lik jednog konstantno nezadovoljnog ovjeka. Urednik je sada bio vie nego zadovoljan. Na koncu dobio je jednu odista avanturistiku priu koja je, prema njegovu miljenju, u potpunosti umjetniki uspjela. Ako je tono to Marx pie o Robinsonu - a ponekad je ak i on bio u pravu -, naime da svaka epoha izmilja svoga Robinsona, onda je mogue zamisliti i jednog postkomunistikog Robinsona. Ta bi se pria mogla na primjer odigrati u nekom modernom magazinu za mukarce, regionalnom izdanju jednog svjetski poznatog asopisa iz proizvodne palete monog meunarodnog medijskog koncerna ije se sjedite nalazi u jednoj zapadnoj metropoli. Usprkos elji mnogih postkomunistikih medija da nakon kolapsa starog reima okrenu potpuno novu stranicu i ponovo zaponu takore ni iz ega, njihovi medijski projekti imaju obino veoma dubiozne pretpovijesti. Tako je i na magazin za mukarce u svojoj

socijalistikoj pretpovijesti bio tjednik socijalistike omladine, posveen unaprijeenju zdravih socijalistikih vrijednosti, kulture, sporta, drutveno korisne zabave i, naravno, Partije. Odmah nakon propasti komunistikog sistema, magazin je pod nikada razjanjenim okolnostima privatizirao jedan bivi partijski funkcioner, neki obskurni tip koji je svojedobno u ideolokoj komisiji Partije bio zaduen za pitanja propagande i bio posebice aktivan u ulozi sive cenzorske eminencije ondanje socijalistike tampe. U meuvremenu, stubokom je promijenio svoje politiko uvjerenje i postao PR-savjetnik jedne nove, u meuvremenu na vlast zasjele partije koja je svoje mjesto u politikom spektru zemlje nala na desnopopulistikoj, odnosno nacionalistikoj strani. Je li taj tip tada odista kupio spomenuti magazin i s kojim to novcem, to nije znao nitko, no govorkalo se da je odlunu ulogu u tom poslu odigrala stara/nova tajna sluba. Takva su bila vremena, nimalo laka. Odmah nakon preokreta u zemlji je izbio graanski rat. Ispunjavajui svoju patriotsku dunost bivi se omladinski tjednik preko noi pretvorio u glasilo mrnje i progona lokalne manjine. Kao novi glavni i odgovorni urednik angairan je jedan disident koji se tek nedavno vratio iz inozemstva. On dodue nije imao nikakva novinarskog iskustva ali su zato njegovi borbeni, otvoreno nacionalistiki i antikomunistiki uvodnici preko noi izmijenili stari image magazina. Osim toga, zahvaljujui njegovim dobrim vezama u novoj vlasti, redakcija je plivala u novcu. I jedan lokalni sveenik angairan je kao kolumnist. Taj se nije ustruavao nijedne teme, bilo da je rije o seksu ili ratu, visokoj ili subkulturi, globalizaciji ili pobaaju, on je o svemu imao svoje miljenje osim u jednome - pitanjima vjere. U isto vrijeme, itave su stranice stavljene na raspolaganje pismima itatelja. Narod dodue nije imao nikakvih ideja osim nekih prilino zlih i pokvarenih o susjednom narodu, no usprkos tomu bila su ta pisma itatelja veoma omiljena kod publike, a posebice kod politiara. Glas naroda zvui uvijek dobro, ak i onda kada nema nita za rei. Iz tog vremena potjee jo jedna sasvim mrana pria koje se danas svi nerado prisjeaju. Magazin je tada redovito objavljivao liste s imenima navodnih narodnih neprijatelja. Naalost, esto su nakon toga njihovi leevi plivali rijekom koja prolazi kroz glavni grad. Ali to se tu moglo, vremena su, kao to smo rekli, bila teka a porodiljne muke nove demokracije katkada znaju biti veoma bolne. Kasnije, s normalizacijom, kako se postkomunistika tranzicija kasnije nazivala, kad je proces sazrijevanja mlade demokracije donio svoje prve plodove, kada su dakle leevi prestali ploviti rijekom, bivi je omladinski tjednik kupio jedan dodue ne toliko poznati, ali na neki nain veoma moni zapadni medijski koncern, kojem su ionako ve pripadali svi drugi mediji u zemlji, kao i u susjednim zemljama. Iznova nitko nije znao koliko je plaeno za magazin, ako je uope neto plaeno. I onaj prvi vlasnik najednom je nestao. Iz tra kuhinje dolazile su proturjene informacije. Prema jednoj verziji on se u svojoj vili negdje u vicarskoj posvetio sretnom obiteljskom ivotu. Prema drugoj, leao je zabetoniran u temeljima novog shopping centra na rubu grada. Zapravo nitko se vie nije zanimao za njegovu sudbinu. Je li mafija posljedica privatizacije, ili je obrnuto, privatizacija posljedica mafije, u to je doba postalo isto skolastiko pitanje. Osim toga, novi big boss je inio se puno zanimljivijim. Na elu tog zapadnog medijskog koncerna stajao je naime jedan bivi, svojedobno veoma utjecajni evropski politiar koji se u vrijeme rata proslavio u Regiji kao voditelj jednog velikog meunarodnog programa stabilizacije. Svoj ugled i svoje veze oigledno je spretno uloio u izgradnju najveeg medijskog monopola u Regiji, jednog transnacionalnog imperija moi i utjecaja koji je u mnogoemu zasjenio klasinu agitprop maineriju propalog komunistikog sistema. "Ako ve ne moe bez mafioza, barem neka budu evropski", veselili su se ljudi napretku.

Ta druga privatizacija donijela je korjenitu preobrazbu: nekadanji omladinski tjednik, pa potom ovinistiki tabloid, sada se prema elji novog vlasnika pretvorio u magazin za mukarce, u stvari, dobio je ime i oblik jednog na Zapadu popularnog branda s kojim je spomenuti medijski koncern ve odavno sklopio poseban ugovor. Za glavnog urednika izabran je jedan iskusni novinar iz ve postojee redakcije ("napokon pravi profesionalac") koji se na tom mjestu i u toj ulozi jednom ve potvrdio. ak u okviru ondanje socijalistike trine privrede uspjelo mu je prodavati stari omladinski tjednik u iznenaujue visokim nakladama. Njegova formula uspjeha bila je jednostavna: malo seksa i zloina, puno vie popa i rock and rolla i nikada dovoljno "dobre fotografije". to se tie komunistike ideologije, ona je ve tada bila drugorazredna, no neto od nje je u profesionalnoj samosvijesti starog-novog glavnog urednika uspjelo preivjeti postkomunistiko odnosno antikomunistiko pranje mozga. On je naime jo uvijek vjerovao da sredstva javne komunikacije kao to je na primjer jedan tjedni magazin, ak i onda kada se nalaze u privatnim rukama, moraju ispunjavati neku korisnu drutvenu ulogu koja ne mora nuno biti u proturjeju s privatnim interesom. To je tek pitanje prave mjere, mislio je. to bi dakle bila drutvena uloga jednog komercijalnog magazina za mukarce u razdoblju postkomunistike tranzicije? Stvoriti image novog mukarca koji utjelovljuje sva ona svojstva koja su potrebna jednom postkomunistikom drutvu da odluno krene putom ekonomskog prosperiteta i liberalne demokracije te se napokon oslobodi starih socijalistikih zabluda. Prije svega one da ovjek ne mora sebi razbijati glavu vlastitom sudbinom jer je tu uvijek drutvo koje e se ve nekako pobrinuti za njega. Mukarac nadolazeeg liberalno demokratskog drutva mora biti prije svega snana individua, samostalan, poduzetan i spreman na rizik svake vrste, dakle jedna osobnost koja je uvijek spremna uhvatititi se u kotac s novim izazovima i brzo reagirati na stalno promjenjive uvjete ivota. On mora biti u stanju iz ruevina propalog sistema, oslonjen iskljuivo na vlastite snage, stvoriti novi svijet. Tko bi drugi nego brodolomac Robinson Cruso mogao biti bolji uzor novom ovjeku postkomunistike tranzicije? Odgovarajueg autora koji bi ideju postkomunistikog Robinsona umio realizirati u obliku romana u nastavcima, novi glavni i odgovorni urednik naao je u liku mlade, ambiciozne spisateljice koja se nedavno vratila iz Sjedinjenih Drava, gdje je na jednom uglednom sveuilitu stekla doktorat iz postkolonijalnih studija. "Pun pogodak," mislio je glavni i odgovorni urednik, "radnja se ionako odigrava na nekom pustom otoku u Treem svijetu, mlada dama e se odlino snai u toj temi." Njezin prvi prijedlog, da Robinson bude ena, smjesta je odbijen: "Naa ciljna grupa su mukarci, kolegice!" Oko druge vane promjene u prii predloka nije bilo nesporazuma: Robinson nee preivjeti brodolom nego pad aviona. Uskoro su na stol glavnog urednika pristigli prvi nastavci postkomunistike robinzonade. Junak je bio jedan mladi menader, obrazovan na Zapadu, koji nakon naporne ali uspjene radne godine leti na arobne otoke junih mora da ondje provede svoje prve zimske praznike. Nakon to se kao jedini preivjeli spasio na usamljenom otoku, on se uhvatio u kotac s prirodnim silama, divljim zvijerima, gladi, samoom, itd. Zahvaljujui svojoj inteligenciji, okretnosti i izdrljivosti, uspijeva nakon tri godine doekati spas. Jedan detalj u prii posebice se svidio glavnom i odgovornom uredniku: mladi koji je kao i mnogi njegove generacije u vrijeme komunizma bio ateistiki odgojen, na tom pustom otoku otkrio je u sebi Boga. Spaen je kao duboki vjernik, ili, kako pria sugerira, upravo zbog toga. "Pria mi se svia," rekao je glavni i odgovorni mladoj spisateljici, "ipak, na nekim emo detaljima jo morati poraditi." Rije je bila prije svega o predmetima koje je Robinson spasio

iz olupine aviona: sjekira, ribarski pribor, pitolj, kompas, torba s lijekovima itd. "To ba nije uvjerljivo", rekao je, "izgleda kao da je Robinsonu stavljen na raspolaganje savreni survivalkit." Umjesto toga tutnuo je u ruku spisateljici popis predmeta koje je Robinson nakon pada aviona trebao pronai na plai. Meu tim predmetima bili su na primjer jedna kravata, poznati muki miris, palice za golf, skupocjeni runi sat (vodootporan na 1000 metara), jedna fitnesssprava i - spisateljica nije mogla vjerovati svojim oima - jedna privatna TV kompanija i jedan kabriolet. "to za miloga Boga da radi na pustom otoku s kabrioletom", pitala je potpuno preneraena. "Ne znam, vi ste pisac, ne ja", odgovorio je glavni urednik. Spomenuti predmeti bili su zapravo svjetski poznati brandovi s ijim je proizvoaima novi magazin za mukarce, odnosno medijski koncern, kojem je sada pripadao, imao sklopljene ugovore o reklamiranju. Tako su svi ti predmeti morali nuno nai svoje mjesto u prii. Spisateljica se bacila na posao i za svaki od tog predmeta nala je neku odgovarajuu svrhu, ak i za privatnu TV-kompaniju: na kraju Robinsona spaava jedan televizijski team koji dolazi na otok snimiti reality-show. Samo joj je jo kabriolet pravio probleme. No njezin talent i upornost ponovo su odnijeli pobjedu. Robinson pronalazi na plai samo logo poznatog proizvoaa automobila. Taj mali znak trampi kod uroenika na susjednom otoku za hrpu zlata i bisera. Oni su naime u tom komadu sjajnog metala prepoznali inkarnaciju svoga boanstva i odmah mu posvetili novi kult. Ponosna na svoje pronalaske i rjeenja prezentirala je uredniku poboljanu verziju prie. Bio je veoma zadovoljan rezultatom. Eau de toilatte kao dezinfekcijsko sredstvo, palice za golf kao oruje, televizijski team kao spasioci, sve je bilo savreno, osim: A to da radi na usamljenom otoku s tim zlatom i biserima?" Tako je spisateljica dobila novi zadatak. Sada je osim Robinsona jo netko naao spas na pustom otoku: namjetenik jedne poznate zapadne banke. Dakako, one iste banke koja je namjeru medijskog koncerna da se na meunarodnom tritu nekretnina upusti u spekulacije s dionicama poduprla masnim kreditima. Tako je i on, zajedno sa svojim laptopom (naravno, jo jedan brand s liste) doplivao do obale i odmah na otoku otvorio filijalu svoje banke u kojoj je Robinson mogao prodati svoje zlato i bisere. Doslovno u zadnjem trenutku, prije no to se baterija laptopa potpuno ispraznila, uspjelo mu je za taj novac kupiti hrpu dionica na ekspandirajuem financijskom tritu i, kao kola na kraju, pridodati tomu jo jednu ogromnu vilu u Kaliforniji s bazenom i pogledom na more. Tako se mnogo oputenije mogao upustiti u nemilosrdnu borbu za preivljavanje. Ipak, budunost je ve bila osigurana. No urednik je bio razoaran: "Sve je to prenaivno. Jeftino obeanje sree. Ni amater komunistikog agitpropa ne bi ovako neto napisao. Kako ste vi to sebi zamislili kapitalizam? ovjek se malice napregne i ve moe ostatak ivota provesti na lealjci pored bazena. S pogledom na more, dakako. Vrijeme utopije je prolo, draga koelgice! Pogledajte samo tu nau postkomunistiku stvarnost, zloin, korupcija, bijeda, ratovi... No to je samo predigra onomu to nas oekuje u pravom kapitalizmu. Tu nee vie biti nikakve milosti, nikakva drutva da brine o pojedincu, nego borba za golo preivljavanje. Kao u prirodi. Zbog toga smo i izmislili naeg Robinsona. Da se ljudi s njime identificiraju ako ele imati bolju budunost. Zato, molim vas, nikakvih iluzija. Komunisti su ih irili gdje god su stigli pa su zato i propali. Mi se moramo suoiti s grubom stvarnou, s kapitalizmom kakav on stvarno jest. Tu ne pada nikakvo zlato, nikakvi biseri s neba, kako ste si vi to lijepo zamislili. Pa to su mene jo tada u partijskoj koli nauili. Kako je to ono bilo? Nema kapitalizma bez krize. To je bio Marx, je l tako?" Usprkos toj kritici - a kritika meu drugovima stvar je higijene, citirao je predsjednika Maoa - ohrabrio je spisateljicu za jo jedno, zadnje, poboljanje u tekstu prie.

S jednom jedinom rjeju u glavi vratila se pisaem stolu: kriza. Samo kriza, bila je uvjerena, moe spasiti priu. Tako je i bilo. Tako su jednoga dana valovi donijeli na al jedne novine. Robinson je presretan. Napokon vijesti iz civilizacije. No ve je itava naslovna stranica posveena samo jednoj temi, velikom burzovnom slomu. Da skratimo: sve je izgubio. Dionice banaka i osiguravajuih drutava koje je svojedobno kupio bile su sada bezvrijedne. I vila u Kaliforniji takoer je otila. S palicom za golf u ruci pojurio je do bankovnog namjetenika na drugom kraju otoka. No taj je ve dao petama vjetra. Sa svim zlatom i biserima, razumije se. Tako je to u prirodnom stanju", napisala je naa spisateljica, "homo homini lupus." "I to sad?", pitao je glavni i odgovorni urednik, "tako naa pria ne smije zavriti. To je odve pesimistino. Ne smijemo obeshrabriti ljude. Ne smijemo ih ostaviti bez nade. Na taj emo nain od njih ponovo napraviti komuniste. Treba nam drugaiji zavretak." Spisateljica je izgubila svaku volju. Nita joj vie nije padalo na pamet. Urednik je takoer utonuo u misli, no samo zato da bi ubrzo sa slavodobitnim osmjehom objavio: "Mislim da imam rjeenje - iroke mase radnih ljudi!" "Radni ljudi, to je to?" upitala je spisateljica. "Prvi put ujem tu rije." "Ah ta omladina - nema pojma o naoj komunistikoj prolosti. Kao da je ivot na zemlji zapoeo s prvim demokratskim izborima. Ni u Americi vas to nisu nauili. Jasno, individualizam, egoizam, svatko sam za sebe. O produktivnoj snazi kolektivnog rada, o socijalnoj solidarnosti, o tomu ne elite nita znati. Postajem sve nostalginiji." No spisateljici je najednom sinulo. "Ako se ne varem, mislite na iroke mase poreznih obveznika, je l tako? Oni nam trebaju pomoi da izaemo iz krize, mislim, da spasimo naeg Robinsona. Jesam li u pravu?" "Ako vi to elite tako nazvati, molim lijepo. Priznajem, moj jezik je iz prolog vremena i odavno je zastario. Previe je ideoloki, predaleko je od dananje stvarnosti. Naravno, ne trebamo ga vie. Kako bi dakle to izgledalo s tim poreznim obveznicima?" Ohrabrena ovom samokritikom primjedbom urednika, ona odgovori samouvjereno: "Znate, to se danas zove bail-out." Nije da urednik nije imao pojma o engleskom, ali to se tie te rijei, bilo je to previe za njega. "To doslovno znai neto kao 'izvui iz kripca'", objasnila je spisateljica, "to je neka vrsta trinoprivrednog drutvenog ugovora. Znate to, Hobbes, itd. Ljudi se odreknu malo vlastite slobode, prenesu je na suverena i zauzvrat mogu ivjeti u miru. Jer bi si u suprotnom meusobno porazbijali glave. U naem sluaju oni se odriu jednog dijela svog prihoda kako bi spasili kapitalizam. Inae bi zajedno s njim propali. A to nije nikakva opcija, zar ne?" "Ne, to nije nikakva opcija. Pomognimo dakle naem Robinsonu da izae iz kripca, pretvorimo otok u poluotok i dovedimo onamo iroke mase poreznih obveznika."

Mlada spisateljica bila je oduevljena. Do te mjere se poistovjetila s idejom da je ve povjerovala kako je rije o njezinoj vlastitoj ideji. Problem je bio rjeen. I vie od toga: Ovdje na poluotoku moglo se napokon izai iz tog prokletog prirodnog stanja. Moglo se ak dovesti nekog suverena da se pobrine za red. A tko bi drugi to mogao biti u naim demokratskim vremenima ako ne narod, dakle - slobodni izbori, parlamentarizam, pravna drava, neovisni mediji, snano civilno drutvo. Tek sad je njena pria dobila svoj smisao, shvatila je, sad kad nije spaen samo Robinson nego i demokratska budunost. No za glavnog i odgovornog urednika tek sad je ta pria postala sasvim blesava. Trash za takozvanu ciljnu publiku. Tu rije, "ciljna publika" mrzio je kao kugu. No to je bio njegov posao i taj svoj posao obavljao je ve odavno sasvim rutinski, bez ranijeg oduevljenja. Stvarno oduevljenje, vjerovao je, staromodan kakav je bio, mogue je tek ako ovjek uini neto drutveno smisleno, a ta robinzonijada i taj glupi magazin za mukarce sigurno nisu imali nikakve veze s nekim drutvenim smislom. Osim toga, on je bio ve zreo za umirovljenje i ve se htio iz svega toga potpuno povui. Radije bi se igrao sa svojim unuiima, a spaavanje kapitalizma prepustio mlaim kolegama. No nedavno, nakon to je unaprijeen u glavnog i odgovornog urednika i nakon to mu je isplaena pozamana poviica, uzeo je u svom oduevljenju ogroman kredit, kupio novi, luksuzni stan, novi auto (na leasing, dakako) i zapoeo uplaivati znatne sume u jedan privatni penzioni fond koji je trgujui dionicama na financijskim tritima ostvarivao u zadnje vrijeme enormne dobitke i u budunosti obeavao debelu mirovinu. Osim toga, morao je svojoj keri plaati skupi privatni studij u Londonu. Nije dakle imao nikakva izbora osim da nastavi dalje. Zapravo, on sam bio je u kripcu. Nakon to je spisateljica otila, povjerio je svoje strahove jednoj kolegici koju je poznavao jo iz vremena komunistikog omladinskog tjednika i koja je, kao i on, doekala starost u redakciji: "Zna", rekao joj je zamiljeno, "pitam se tko e mene bailoutati ako stvari krenu na loe?" Ona se odmah sjetila one poznate reenice iz Zlatnog teleta Iljfa i Petrova, kojom junak romana, hohtapler Ostap Bender, nakon to su mu se svi snovi izjalovili, pronalazi novu perspektivu: "Ne brini, ve e se prekvalificirati u pazikuu", da bi potom dodala smijui se, "ili bolje odmah u komunista." No on se odmah uozbiljio: "To vie nije nimalo smijeno." Iz: Boris Buden, Zone des bergangs. Vom Ende des Postkommunismus, Frankfurt/Main: Suhrkamp, 2009. pdf.file Re, asopis za knjievnost, kulturu i drutvena pitanja, no. 79/25, 2009.