BORIS BECK MUHA U KRVI U ime oca i svetoga Vida, viticama izgorila pizda Astralna metla i levitacijski performansi

vjetijeg tijela Suzana Marjani

Te su nedjelje doli u crkvu svi, i Leonard Petrobella koji je radije u gostionici Grge Ovalta ekao svoju mladu enu Marinu da se vrati s mise, i Antun Bele koji u crkvu nije stupio od svete krizme, i stari Boo Bakula koji u crkvi nije nikada niti bio - prialo se da nije ak niti krten, da se rodbina tako napila za njegove krstitke da su dijete jednostavno zaboravili krstiti. I svi su gledali as don Ambrozija, a as onu koju on gleda. Jer prole su godine zbog nerodice u Slatini spalili Barbaru udovu Tuniku, na Straniku su Jelu pokojnoga Mladoevia objesili, a Zvanka se u Praputniku bacila u badanj tropa i udavila - i nita nije pomoglo da grozdovi ne sagnjiju na trsovima, a klasovi u poljima. I ove e godine: dvije su tue ve

skoro sve potukle, svi su vidjeli kako kroz olujne oblake gole vjetice, raspletenih kosa crvenih kao plamen, lete na metlama, preslicama, bavama, muarima, vratilima, klupicama i vretenima; Petrobella, Baboaj, Ovalt i Erenji pucali su na njih kao ludi, ali nijednu nisu pogodili. Zato sada njih etvorica stoje s pukama uz sveenika i pozorno motre koga don Ambrozije gleda, i motre kako ene gledaju njega: jer kada pop dri sveto otajstvo, onda on vidi sve vjetice, vidi svakoj plamen nad glavom, samo ne smije odati jer bi ga ubile. Kousi su se i kabanice isparavali, zavrila je sluba rijei; sveenik je okrenuo puku lea, ministranti su donosili posude s hostijama, vinom i vodom, a jutro se smrailo od tue to se sprema. Tada je liturgija pukla na polovici: im je don Ambrozije podigao hostiju, Ovalt ga je zgrabio za ramena i okrenuo od oltara prema ljudima u crkvi, da ih vidi, i da oni vide da ih vidi. Don Ambroziju su ruke zadrhtale, sveto tijelo koje je drao u ruci palo je na pod. Dok je upnik panino skupljao mrvice hostije, Anton Bele je strgnuo rubac Uruli Dugan,

keri Agate, a nad njezinim se pletenicama vidjelo maleno zeleno svjetlo, kao da su joj se krijesnice uvukle u kosu. U crkvi je zavladala potpuna tiina, ulo se samo kako jedna muha leti pod svodom. I dok su svi jo u nevjerici smiljali to da kau i uine, Nikola Baboaj skinuo je rubac Magdaleni Kalopanjki, a nad njezinom se glavom vidjelo isto onakvo svjetlo, samo crveno. Rastrala su se sva etvorica naoruanih po crkvi, progurali su se do svake ene i sve su ene u crkvi imale svjetlo nad glavom, male plamenove, bijele, naranaste i ljubiaste: i Helena Ptikovica, i Margareta Miherika, i Mara Dedovka, i Marina Petrobella. I tada se Boo Bakula prekriio, a Anton je rekao "Pa i on ima svjetlo na rukama!" i cijela je crkva vidjela kako u mraku plavkasto svjetluca desni Bakulin dlan. "Prije tjedan dana je to bilo", rekao je Bakula. "Pod mojim su se orahom skupile, i mau namazale, i pretvorile u leptire. A ja sam im loni s mau premjestio pod ljivu i kad su se vratile, prilijepile su se za zemlju, nisu se mogle ni pomaknuti. Smili im

se Boe, vratio sam im loni, namazale su se i opet eljad postale." "Istina je", rekao je Martin Erenji, a oi su mu ukasto svjetlucale u tami. "I ja sam vidio njegov hrast okien nou vjeticama, sav se sjao, izgledalo je kao da je na svakoj granici po svijea." Tresnula je puka Nikole Baboaja na pod, a on je ruke gurnuo u depove. Antun mu je izvukao ruku: svijetlila je smeom bojom. Pomirisao ju je. "Oho, ho, imamo mi tu jednoga koji je vjetici pizdu dirao!" i odgurnuo je Nikolu od sebe. "A ti, to ti je to u kosi?" rekao je Baboaj Antunu kojemu su takoer zrake svjetla plesale iznad glave. "Da se nisu vjetice u ui pretvorile pa se razmiljele po kosi? " Stara je Cindekovica viknula u dnu crkve. Na podu je leao mladi, Leonard Petrobella, i pokrio lice rukama: razmaknuli mu ruke, na licu svjetlucavi tragovi, nalik konjskoj ormi.

"Smiluj mi se Boe, zauzdala me Mara Dedovka uzdom, uzdom ispletenom od vezove liini. Zavalila me, uzjaila i odletjela na vjetiji sabor, jahala me do Kleka, i tamo su mi i ona, i Urula, i Margareta davale zobati!" plakao je Petrobella i poeo povraati, a iz usta mu se prosu zob, itav slap, i sipao je zob sve dok mu do grla nije dola te je sav bio zatrpan zobi. Taman je sveenik pokupio sve djelie svetoga Tijela, jer je Tijelo i najmanji komadi kruha, kad je ministrant pored njega, sin mesara Jurja, zaurlao, svukao albu, razdrljio koulju, a imao dojke poput ene, i svijetlile su ruiasto u tami to je zavladala svijetom. "Vjetica je dola kao maka pa me je po noi sisala, gledajte kako su mi prsa nabrekla", ridalo je dijete. Vani je zatutnjao grom u velikoj daljini, a potom se opet zaulo zujanje muhe, negdje iznad orgulja. Sveenik krui crkvom: nema ni jedne jedine ene da joj oko glave ne svjetluca paklena aureola; nema

ni jednog mukarca da na sebi nema vjetije tragove. "Na koljena!" zaplakao je don Ambrozije. "Na koljena! Molite Boga da vam oprosti!" Svi su kleknuli, a on se vratio na oltar dovriti misu. Kada je podigao hostiju, svi su spustili glave. Ali kada je podigao kale, u njega je upala muha; cijela je crkva znala jer je zujanje odjednom prestalo i svi su podigli pogled. Sveenik je jo trenutak promatrao ivotinjicu kako se praaka u svetoj krvi, a onda je uinio ono to se u takvim prilikama ini: uhvatio ju je s dva prsta i spalio na svijei. I onda su svi vidjeli: Urula je bila ta muha. Zavriskala je, previjala se u samrtnim mukama, davila se i gorjela, trgala sa sebe odjeu, mahnitala kao dua koju avli razdiru, kao iv ovjek u vodi i vatri istovremeno. A kad je klonula, i svi su ve mislili da je mrtva, uspravila se, ali postala je za glavu vea od bilo kojeg mukarca u crkvi. "Slobodna, konano slobodna!", vikala je gola ena dok je rasla sve vie i vie: ramena su joj dodirnula

krovne grede, a kosa joj je prekrila sve prisutne. Grede su zastenjale i prasnule, krov se odlomio i ostao joj na glavi dok se Urula silovito poveavala. Istupila je iz crkve i jednom nogom stala na jedno susjedno brdo, Stajcu, a drugom na drugo, Pelinko. Uto je prasnuo grom na Stajcu, poelo je lijevati, a pljusak se pretvarao u krupu: zapuhao je hladan vjetar, zabubnjalo je, led je posvuda prtao, strugao i grebao, seljani su se vritei i zapomaui razbjeali nizbrdo, zaklanjajui se od leda. Nije im pomoglo ni to to su se zavukli u kue jer led se pretvorio u vatru, a kugle u bijelom usijanju padale su po krovovima prijetei da sve u dolini izgine i nestane kao da nikada nikoga nije niti bilo. Zaboravili su na Urulu koja je jo uvijek stajala raskreena iznad sela. A tada je no bljesnula kao dan, i svi su vidjeli da su plamici i svjetlucavi tragovi samo sjena pravoga svjetla - zeleno bljetavilo koje je izviralo izmeu Urulinih nogu, rairenih nad dolinom, zaslijepilo je sve i nije im dalo da podignu pogled. U tom svjetlu, gustom poput magle, rastapale su se ledene kugle, gasile su se

vatrene bombe, zimski je vjetar naglo stao. Urulino unutarnje svjetlo sve je nadglasalo, sve je zagluilo, sve je utihnulo, sve je umirilo. Urula je uivala u slobodi: gromovi su je udarali u glavu, udisala je i izdisala itave oblake, duga se protezala od jednog njezina stopala do drugog, svjetlo joj je gorjelo u utrobi. Dok su njezini bivi susjedi oamueni izlazili na zelenu travu, udei se spasu, Urula se glasno nasmijala, zajahala ciruse i odletjela u beskonanost.