Vodii i poluvodii

Sadraj:
1. Uvod.....3 2. Metalna veza .....4 2.1. Teorija elektronskih vrpci .........4 3. Vodii ..5 3.1. Elektroliti ....5 3.2. Elektrina vodljivost .....6 3.3. Utjecaj temperature na vodljivost .....6 3.4. Vana svojstva vodia..6 3.5. Podjela vodia u elektrotehnici ......7 3.6. Materijali za vodove .....7 3.6.1. Bakar ......8 3.6.2. Aluminij....8 3.6.3. eljezo.....8 4. Poluvodii...9 4.1. Atomska struktura poluvodia....9 4.2. Podjela poluvodikih materijala10 4.3. isti poluvodii ...11 4.4. Dopirani poluvodii.....11 4.4.1. N-poluvodi..11 4.4.2. P-poluvodi..12 4.5. P-N-spoj...13 4.5.1. Primjene poluvodike diode..13 5. Saetak.14 6. Popis literature.15

1. Uvod
Znamo da postoje mnoge tvari koje provode elektrinu struju, ali iako smo stalno okrueni takvim tvarima, nismo svjesni njihove strukture i svojstava. Svrha ovog seminara je bolje razumijevanje svijeta vodia i poluvodia. Nauit emo kako atomska struktura uvjetuje mogunost provodljivost, te kako pojedini faktori poput povienja temperature uzrokuju njeno poveanje ili smanjenje. Shvatit emo razliku izmeu vodia i poluvodia pomou teorije elektronski vrpci i podijeliti ih na vrste koje se razlikuju po specifinim svojstvima. Dokazat u da se vodii i poluvodii razlikuju prema podrijetlu slobodnih nosioca elektriciteta, a ne po vrijednosti elektrine vodljivosti, te da i jedni i drugi mogu biti bolje ili slabije vodljivi. Razni elementi i njihove legure se koriste za izradu elektronski vodova, a na temelju njihovih fizikalnih i kemijskih svojstava mogu biti vie ili manje pogodni za uporabu. Ovdje u objasniti razloge zbog kojih se neki elementi i njihove legure koriste vie od drugih i zato je srebro, koje je najbolji vodi elektrine struje, slabo koriteno u izradi vodova. Bit e predstavljena razlika izmeu P-poluvodia i N-poluvodia, ali i nain na koje moemo dobiti P-N-spoj spajanjem spomenutih poluvodia. Primjena je vrlo vana pa e i o tome biti rije u daljnjem tekstu. Nadam se da e ovaj seminarski rad dati jedan drugi pogled na vodie i poluvodie. tj. tvari koje provode struju i svakodnevno nas okruuju.

2. Metalna veza
Svojstva metala posljedica su njihove kristalne strukture i za njih karakteristine metalne veze. Sve do sada poznate teorije su samo pokuaji objanjavanja onoga to znamo o metalima, a najvanija za ovu temu je teorija elektronskih vrpci, koju je razradio L. M. Brillouin.

2.1. Teorija elektronskih vrpci

U metalu postoje slobodni, nelokalizirani elektroni u obliku elektronskog plina. Atomi u kristalnoj reetki metala su vrlo blizu jedan drugome te se zbog toga njihove atomske orbitale mogu preklapati. Nastaju molekulske orbitale koje se proteu kroz cijeli kristal i zajednike su svim atomima u kristalu. Njihov broj ovisi o broju atoma, kao i o broju atomskih orbitala koje se preklapaju. Tako nastaju energijski pojasevi koje nazivamo elektronske vrpce - popunjena, valentna i vodljiva vrpca. ( Sl.1.) Popunjena vrpce nastaju preklapanjem orbitala unutarnjih ljusaka popunjenih elektronima. Valentna vrpca nastaje preklapanjem orbitala u kojima su valentni elektroni. Vodljiva vrpca nastaje preklapanjem praznih orbitala. Energetska je barijera izmeu valentne i vodljive vrpce neznatna i omoguava relativno lak prijelaz elektrona. Elektronske vrpce orbitala udaljenijih od jezgre (ljuske M, N) sve su ire, a energetska barijera izmeu valentne i vodljive vrpce sve je manja. Zbog toga se valentna i vodljiva vrpca mogu i preklopiti to dovodi do vee mogunosti kretanja elektrona djelovanjem elektrinog polja,dakle do bolje vodljivosti. (Sl. 2.) S obzirom na elektrinu vodljivost elementi mogu biti vodii, poluvodii ili izolatori.

Sl. 1. Prikaz valentnih i vodljivih vrpca

Sl. 2. Ovisnost energetskih razina o meuatomskom razmaku ( Na - 1s 2 2s 2 2 p 6 3s 1 )

3. Vodii
3.1. Elektroliti (vodii drugog reda)
Elektriki vodljive otopine i taline nastaju otapanjem i taljenjem tvari koje se nazivaju elektrolitima. Prema njihovoj strukturi u istom stanju, elektroliti se mogu podijeliti na dvije vrste: prave i potencijalne. Elektrolite nazivamo vodii drugog reda. Otopine jakih elektrolita znatno bolje vode elektrinu struju od otopina slabih elektrolita, jer su jaki elektroliti gotovo potpuno disocirani na ione, a slabi samo djelomino. Pravi elektroliti ili ionofori jesu vrste tvari kojima se kristalne reetka sastoji od iona. Ako se takva reetka razori grijanjem, tj. ako se pravi elektrolit rastali, dobije se tekuina koja se sastoji samo od iona, te je stoga elektriki vodljiva. Kada se pravi elektrolit otopi u polarnom otapalu, dobije se otopina u kojoj se osim molekula otapala nalaze gotovo iskljuivo meu sobom nepovezani ioni; raniji sastojci reetke; takve otopine su takoer vodljive i vodljivost im je neovisna o koncentraciji otopina. Tipini pravi elektroliti se gotovo sve soli. Potencijalni elektroliti ili ionogeni su kemijski spojevi koji se u vrstom i tekuem agregacijskom stanju sastoje od neutralnih molekula sastavljenih od atoma vezanih

neionskim vezama, te stoga, kad su isti, ni rastaljeni ne vode elektrinu struju, ali otopljeni u pogodnom otapalu reagiraju s njim uz postanak iona

3.2. Elektrina vodljivost

Pod vodiem u irem smislu podrazumijevaju se materijali kojemu je specifini elektrini otpor razmjerno mali (reda veliine 10 6 - 10 8 m , odnosno specifina elektrina vodljivost razmjerno velika (reda 10 6 - 10 8 S/m ). U tako definirana vodie ubrajamo sve tvari koje dobro vode elektrinu struju, bez obzir prenose li naboj elektroni ili ioni, tj radi li se o vodiima drugog ili prvog reda. Ue znaenje pojma vodia ne obuhvaa vodie drugog reda (metali,legure i neke vrste tvari na koje je primjenjiva teorija vodljivosti metala, npr ugljen), stoga se u nastavku pod pojmom vodi razmatraju samo vodii prvog reda.

3.3. Utjecaj temperature na vodljivost

Toplinsko gibanje elektrona i titranje iona oko svojih ravnotenih poloaja u reetki ubrzavaju se pri povienju, a usporavaju pri snienju temperature. Uslijed toga se pri povienju temperature poveava (a pri snienju smanjuje) broj sudara izmeu samih elektrona i izmeu elektrona i iona reetke u jedinici vremena. Prema tome, to je temperatura via to je specifina vodljivost manja, a specifini otpor vei. Zbog zavisnost temperature i vodljivost uvijek moramo navesti na kojoj temperaturi ta vrijednost vrijedi. Standardan temperatura je 20 O C a otpor na toj temperaturi oznaava se R20 .

3.4 Vana svojstva vodia

Prisutnost stranih tvari u nekom vodiu rezultira promjenom strukture njegove kristalne reetke, to se mora odraziti na vodljivost. Svojstva vana za primjenu vodia: Mehanika svojstva -najvanija je njihova vrstoa na tlak i savijanje, rastezljivost i elastinost Fizikalna svojstva -najvanija su njihova gustoa, specifina toplina i toplinska vodljivost, te toplinsko rastezanje Tehnoloka svojstva - vana su ona koja utjeu na izvedivost procesa kovanja, lijevanja, izvlaenja, spajanja, strojne obrade itd. Kemijska svojstva - vana su ona koja odreuju njihovu postojanost (npr. otpornost prema djelovanju kiselina, luina, sastojaka izolacijskih sredstava)

3.5. Podjela vodia u elektrotehnici

Kao elektrotehniki materijali vodii se obino dijela na one koji slue za izradu vodova (materijali za vodove), za izradu otpornika (otporski materijali) i za izradu kontaktnih ureaja (materijali za kontakte). Ostale vrste vodia, kao to su supravodii (materijali koji vode elektrinu struju bez da pokazuju elektrini otpor), smatraju se specijalnim vrstama vodia.

3.6. Materijali za vodove

Najvaniji materijali za vodove su bakar(Cu), aluminij(Al) , eljezo(Fe) i njihove legure. Najbolji vodi, srebro(Ag), previe je skup da bi se moga upotrebljavati kao materijal za vodove, osim kao dodatak drugim materijalima za poboljanje njihovih upotrebnih svojstava. Srebro se koristi kao standard u mjerenju provodljivosti. Na ljestvici od 0 do 100, provodljivost srebra je 100, bakra 97 ,a zlata 76. Kako su pored vodljivosti esto vana i neka kemijska ili mehanika svojstva vodia koriste se i mnoge druge kovine i njihove slitine, npr. zlato (kod visoko kvalitetnih kontaktnih ureaja), platina, cink, iva, mjed, bronca, elik.( Sl. 3.)

Sl. 3. Specifina vodljivost tehnikih materijala izraena u Sm/mm 2

3.6.1. Bakar
Izuzevi vrlo skupo srebro, od materijala za vodie bakar ima najpovoljniju kombinaciju elektrinih i mehanikih svojstava, to ga zajedno s njegovom prihvatljivom cijenom ini jo uvijek najvanijim materijalom za vodove, i time elektrotehniku uope.

3.6.2. Aluminij
Glavna tehnika svojstva aluminija, koja ga uz ekonomske razloge, ine najboljim suvremenim nadomjeskom bakru, jesu njegov razmjerno mali specifini elektrini otpor, mala specifina masa, dobra otpornost prema koroziji, dobra obradivost veinom postupaka itd. Njegovi glavi nedostaci, u usporedbi s bakrom, su loija mehanika svojstva i tee spajanje dijelova. Za primjenu aluminija i njegovih legura posebno je vana njihova izuzetna otpornost prema koroziji, a njegova osjetljivost je velika kad je materijal, osim statikom optereenju, izloen i vibracijama. Zbog nedovoljne vrstoe , njegova upotreba u izradi nadzemnih vodova ograniena je na sluajeve kada su rasponi meu stupovima mali,

3.6.3. eljezo
isto eljezo se ne upotrebljava kao elektrotehniki materijal, ve iskljuivo vrste elika. Najzanimljivija tehnika svojstva jesu njihova mehanika vrstoa i tvrdoa, a s ekonomskog gledita vana je i njihova niska cijela i velika raspoloivost. Temeljni nedostaci su razmjerno mali specifini elektrini otpor, a i okolnosti da on ovisi o sadraju primjesa u eliku. elik se razmjerno rijetko upotrebljava kao samostalni materijal za elektrine vodove, uglavnom kad se prenose male elektrine snage na male udaljenosti.

4. Poluvodii
To su materijali kojima su elektrina svojstva razliita od svojstava vodia i izolatora. Posebnost poluvodia je poveanje njihove provodljivosti porastom temperature u irokom temperaturnom podruju. Vodii i poluvodii se razlikuju prema podrijetlu slobodnih nosioca elektriciteta, a ne po vrijednosti elektrine vodljivosti. I jedni i drugi mogu biti bolje ili slabije vodljivi.

4.1. Atomska struktura poluvodia

Poluvodiki materijali jesu prirodni elementi, prirodni kemijski spojevi ili umjetno nainjeni spojevi. Atom takva materijala vezan je s drugim atomom istog ili drugog elementa preko elektrona. Dok je u mnogim kemijskim spojevima (npr. NaCl) ta veza ostvarena predajom elektrona jednog atoma i prihvaanjem elektrona drugog atoma, u elementima u sredini periodnog sustava elemenata nema ni predaje, ni prihvaanja elektrona pojedinih atoma. U tim elementima atomi se meusobno povezuju stvaranjem zajednikih elektronskih parova (kovalentna veza). U takvoj vezi nema slobodnih elektrona ni iona koji bi mogli pridonijeti voenju struje. U pojedinom atomu elektroni imaju odreenu energiju s obzirom na jezgru atoma. (atomi se nalaze na odreenim energetskim razinama). U jednoj energetskoj razini se mogu nalaziti samo dva elektrona, ali razliitih spinova (Paulijev princip). Ako se atomi tolko priblie da ine tekuinu ili vrsto tijelo, energije elektrona se na vanjskim razinama prekrivaju, pa je prema Paulijevom principu potrebno da se energetske razine pomaknu i cijepaju. Broj i irina, za elektrone doputenih, elektronskih vrpca ovisi o materijalu. Pojas koji dijeli valentnu i vodljivu vrpcu naziva se zabranjeni. irina zabranjenog pojasa u poluvodiima iznosi nekoliku elektrovolta, dok u metalima nema zabranjenog pojasa. Dok se u metalima energetski pojasevi poklapaju, u poluvodiima su malo razdvojeni, pa poveanje energije atoma povienjem temperature omoguuje elektronima prijelaz u vodljivi pojas, a u valentnom ostaju ispranjena mjesta. tzk upljine. (Sl. 4.) Broj slobodnih (delokaliziranih) elektrona, a time i provodnost raste s temperaturom. Slobodna energetska razina pomie se u suprotnom smjeru, prikazuje se kao pozitivan naboj. Nositelji elektrine struje kod poluvodia su elektroni u vodljivoj vrpci i upljine u valentnoj vrpci.

Sl . 4. Prikaz energetskih vrpca poluvodia i izolatora: kada je prisutno 2N elektrona, sve orbitale su popunjene. (a) Na 0 K tvar je izolator, a (b) na viim temperaturama tvar moe postati poluvodi

4.2

Podjela poluvodikih materijala

Primjese unose nove energijske razine u zabranjeni pojas i time znaajno utjeu na vodljivost poluvodia. Poluvodii u kojima se elektroni i upljine stvaraju u paru nazivaju se intrinzini (unutarnji) poluvodii. Takvi su samo ako je materijal ist. Poluvodii u kojima ima i primjesa nazivaju se ekstrinzini (vanjski) poluvodii. Poluvodiki materijali mogu se podijeliti i na: prirodne elemente prirodne kemijske spojeve (i legure) umjetno nainjene spojeve (keramika) Neki od njih se: oksidi (Cu2O, Fe3O4), sulfidi (PbS, CdS, ZnS), selenidi(InSe), teluridi, karbidi (SiC), fosfidi, neke legure metala. Keramike poluvodii tvore se, najee, od karbida silicija, karbida bora i ugljika, pomijeanih s keramikom izolacijskom masom.

10

4.3. isti poluvodii

N-vodljivost vodljivost zbog gibanja slobodnih iona u kristalu P-vodljivost vodljivost zbog gibanja upljina u kristalu

Svaki materijal kod kojeg je vodljivost napola N-vodljivost i napola P-vodljivost zove se isti poluvodi, a takav nain voenja struje naziva se vlastitom vodljivou. (Sl. 5)

Sl. 5. Struktura istog poluvodia

4.4 Dopirani poluvodii 4.4.1 N-poluvodii

Svrha dopiranja n-tipa je da se stvori mnotvo pokretnih elektrona ili elektrona nosioca u materijalu. Kao pomo u razumijevanju kako se postie dopiranje n-tipa razmotrit emo na primjeru silicija (Si). Atom silicija ima etiri valenta elektrona, od kojih je svaki kovalentno vezan za jedan od etiri elektrona susjednog atoma silicija. Ako se u kristalnu reetku umjesto atoma silicija ugradi atom sa pet valentnih elektrona (petnaesta skupina u periodnom sustavu elemenata, npr. fosfor (P), arsen (As), antimon (Sb)), tada e atom imati etiri kovalentne veze i jedan slobodni elektron. Taj jedan slobodni elektron je dosta slabo vezan za atom i lako se moe pobuditi da prijee u vodljivi pojas. Na uobiajenim temperaturama, svi su takvi elektroni prividno pobueni u vodljivi pojas. Budui da pobuivanje takvih slobodnih elektrona ne rezultira formiranjem upljina, broj elektrona u takvom materijalu daleko premauje broj upljina. U ovom sluaju elektroni su veinski nosioci, a upljine su manjinski nosioci. Zbog toga to peterovalentni atomi imaju dodatni elektroni za doniranje, oni se nazivaju atomi donori (donorski atomi).

11

Sl. 6. Prikaz N-poluvodia i P-poluvodia

4.4.2 P-poluvodii
Svrha dopiranja p-tipa je stvaranje mnotva upljina. (Sl. 6) U sluaju silicija se u kristalnoj reetci nadomjeta trovalentni atom (trinaesta skupina u periodnom sustavu elemenata, npr. bor (B) ). Rezultat je da nedostaje jedan od etiri kovalentne veze uobiajene u reetci silicija. Na taj nain atom dopanda moe prihvatiti elektron iz atoma vezanog u susjednu kovalentnu vezu za popunjavanje etvrte veze. Takvi se dopandi nazivaju akceptori. Atomi dopanda prihvaaju elektrone, uzrokujui nedostatak jedne veze sa susjednim atomom to rezultira formiranjem upljine. Pojedina upljina je povezana s okolnim negativno nabijenim ionom dopanda pa poluvodi ostaje elektriki neutralan kao cjelina. Jednom kad je upljina odlutala unutar reetke, jedan proton u atomu e biti izloen, na mjestu gdje je prije bila upljina, i nee ga vie biti mogue prebrisati drugim elektronom. Iz tog razloga se upljina ponaa kao nosilac pozitivnog naboja. Kada je dodan dostatno velik broj atoma akceptora, broj upljina uvelike nadmauje broj termalno pobuenih atoma. Zbog toga su u materijalima p-tipa upljine veinski nosioci, dok su elektroni manjinski nosioci.

12

4.5. P-N-spoj
Spoj Spajanjem P-poluvodia i N-poluvodia nastaje poluvodika dioda u kojoj se na plohi njihova dodira zvanoj zapornim slojem pojavi unutarnji elektrini napon-dodirni(kontaktni) napon, koji stvara elektrino polje usmjereno od N-poluvodia do P-poluvodia. (Sl. 7.) Ako N-poluvodi prikljuimo na negativni a P-poluvodi na pozitivni pol izvora kaemo da PN-spoj ukljuen u strujni krug u propusnom smjeru, obrnuto ne moe biti zbog unutarnjeg elektrinog napona.

Sl. 7. Prikaz P-N-spoja

4.5.1.Primjene poluvodike diode

KAO ISPRAVLJA Kada bismo N- poluvodi prikljuili na pozitivni a P-poluvodi na negativni pol izvora dioda ne vodi struju tj. ima velik el.otpor. Zahvaljujui tom svojstvu dioda se moe upotrijebiti za pretvaranje izmjenine struje u istosmjernu. KAO SVJETLEA DIODA I KAO LASER Kada poluvodikom diodom prolazi elektrina struja u dodirnom sloju Npoluvodia i P-poluvodia stalno se izmjenjuju slobodni elektroni i upljine, pritom se oslobaa energija u obliku svjetlosti (ne topline) svjetlea dioda, a ako se pritom na paralelne krajnje plohe poluvodike diode postave zrcala, od kojih je jedno polupropusno, nastaje laserski snop svjetlosti. Na toj osnovi rede poluvodiki laseri. KAO SOLARNA ELIJA Omoguuje izravnu pretvorbu Sunevog elektromagnetnog zraenja u elektrinu energiju.

13

5. Saetak
Vodii i poluvodiu su tvari koje provode elektrinu struju. Vodie dijelimo na vodie prvog i drugog reda. Vodii prvog reda su metali i legure, a drugog elektroliti tj. vodene otopine koje provode elektrinu struju. Razlikujemo prave elektrolite ili ionofore i potencijalne elektrolite ili ionogene. Svojstva metala, koji su vodii prvog reda, posljedica su njihove kristalne strukture i za njih karakteristine metalne veze. Temperatura utjee na vodljivost vodia i poluvodia. Kod vodia rastom temperature specifina vodljivost se smanjuje te otpor raste, a kod poluvodia provodljivost raste porastom temperature. Najbolji vodi je srebro(Ag), ali je previe skupo pa se za izradu vodova najvie koriste bakar(Cu), aluminij(Al), eljezo(Fe) i njihove legure. Dok se u metalima energetski pojasevi u njihovoj kristalnoj reetki poklapaju, u poluvodiima su malo razdvojeni, pa poveanje energije atoma povienjem temperature omoguuje elektronima prijelaz u vodljivi pojas, a u valentnom ostaju ispranjena mjesta. tzk upljine. Nositelji elektrine struje kod poluvodia su elektroni u vodljivoj vrpci i upljine u valentnoj vrpci. N-vodljivost je vodljivost zbog gibanja slobodnih iona u kristalu, a P-vodljivost je vodljivost zbog gibanja upljina u kristalu. Dodavanjem elemenata petnaeste ili trinaeste skupine dobivamo P-poluvodie i Npoluvodie,, a spajanjem dobivenih poluvodia stvaramo P-N-spoj.

14

6. Popis literature
1. Turinovi, D.; Halasz, I. (2007). Opa kemija 1 , kolska knjiga, Zagreb, str. 127.-129. 2. Habu, S.; Strievi, D.; Tomai, V. (2009). Anorganska kemija, Profil, Zagreb, str. 12.19. 3. Skupina autora (1963). Tehnika enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 4. svezak, str. 364.; 5 svezak, str. 61.-71.; 10. svezak, str. 638.-664.

15