SVEUILITE U ZADRU ODJEL ZA POVIJEST UMJETNOSTI

KULT IRENE, KIONIJE I AGAPE

Seminarski rad iz kolegija Umjetnost i kult relikvija

U Zadru, 23. studenog 2011.

Mentorica: Ana Mikovi, prof.

Izradila: Martina Gavran

SADRAJ

1. 2. 3. 4. 5.

UVOD ................................................................................................ 3 SVETA SOFIJA, IRENA, KIONIJA I AGAPA ............................. 4 ZADARSKI SVECI ZATITNICI (SVETA STOIJA, SVETI KREVAN I SVETI ZOILO) .............................................................................................. 8 ZAKLJUAK ................................................................................... LITERATURA .................................................................................

UVOD

Vjera po svojoj prirodi u dubini ljudske due komunicira sa idolopoklonstvom: i Bog i sveci u poimanju ovjeka srednjeg vijeka i dananjeg su velianstveni/uzvieni, ali istovremeno i posvjetovljeni do krajnosti. tovanje ovjek iskazuje fetiizmom (tuje predmete svetakih osoba, i tek realistino prikazan Bog ili svetac, ili sveevo tijelo u naturalistikom, dehidrirana trupla, raskoljene glave, ogoljenih kosti i sl. tome su ustvari jedina ovozemaljska veza religioznog ovjeka s boanskim. Svetake moi imaju upravo zbog toga veliko znaenje u ivotu srednjovjekovne zajednice, ali i do dana dananjeg, te su kao takve ukorijenjene u kranstvo od samih poetaka. Kosti svetaca lijee bolesti, tjeraju zle duhove, jame istinu i uvruju obeanja, ali imati relikviju/relikvije nekog sveca, koji je jo k tome poznat, znailo je imati i politiku te duhovnu mo. Kada je Konstantin Veliki za svoju prijestolnicu odabrao nekadanju Nikomediju te je preimenovao u Konstantinopol, susreo se s problemom nedostatka relikvija. Budui da je on taj car koji je izjednaio kranstvno s ostalim religijama u Carstvu, trebao je za osnutak monog politikog, ali i duhovnog sredita upravo relikvije svetaca koji su bili u rangu sa relikvijama sv. Petra i sv. Pavla koje su se nalazile u Rimu. Time je ustvario zapoeo proces potrage za relikvijama, ali i proces stvaranja odreenih legendi o svecima za koje ne moemo sa sigurnou tvrditi da su postojali. Upravo je to stvar sa trima solunskim sestrama muenicama i njihovom majkom: sv. Sofija i njezine keri Irena, Kionija i Agapa (Vjera, Nada i Ljubav). Za nau temu su bitnije sestre muenice, ija pria, barem za nae prostore, zapoinje onog trena (poetak 9. st., tonije, 804. g.) kada nadbiskup Donat u Zadar donosi moi sv. Stoije/Anastazije, zajedno sa moima triju sestara muenica, kao poklon od cara Nicefora I kao znak pomirenja Bizanta sa Zadrom, u neku ruku i sa Zapadom. Ipak, svetice ne nalazimo kao zasebne pojave, ve se, konkretno u naem sluaju, veu ili uz svoju majku, ili uz tri sveca zatitnika Zadra, tako da njihov kult pripada kultu navedenih svetaca.

SVETA SOFIJA, IRENA, KIONIJA I AGAPA

Kao to sam u uvodnom dijelu kazala, zbog potrebe da se nabavi to vei broj relikvija vanijih svetaca za prijestolnicu carstva Konstantinopol, nastale su razne prie o nekim svecima, ali ih je dobar broj i izmiljen. Kada govorimo o trima sestrama sveticama, moramo napomenuti da su uz njih vezane neke legende koje se meusobno bitno razlikuju: kada govorimo o sv. Sofiji i njezinim kerima, govorimo o periodu cara Hadrijana, koji je djelovao u 2. st. n. e. (117. 138. g.), a kada govorimo o trima sestrama muenicama iz Soluna (antika Thessalonica), podrazumijevamo period cara Dioklecijana (poetak 4. st., tonije, 304. g.), te su putem te legende vezane za tri sveca zatitnika grada Zadra (sv. Stoija, sv. Krevan i sv. Zoilo). U ovom poglavlju u obraditi ikonografiju triju sestara muenica zajedno s njihovom majkom, sv. Sofijom, te u takoer ukratko obraditi Dvigrad, ruevine nekadanjeg srednjovjekovnog grada, u kojemu se tovala upravo ova verzija kulta.

Sv. Sofija je bila udovica iz Milana, plemenita roda, koja je imala tri keri (Irenu/Fides/Vjeru/Pistis, 12 g., Kioniju/Elpis/Nadu, 10 g., i Agapu/Caritas/Ljubav, 7. g.).1 Sveta Sofija je, zajedno sa svojim kerima, bila kranka i nauavala je kranstvo veoma strastveno i iskreno, te se ustvari zauzimala za mueniku smrt kao iskaz ljubavi prema Bogu i Isusu Kristu. Sv. Sofija je, uz uenje o rijei Bojoj, poticala na apstinenciju od hrane i pia te je poticala kuanice na obraanje te sluenje Isusu Kristu. Zbog njihovih aktivnosti prefekt Antioh prijavljuje ih samome caru Hadrijanu, koji ih poziva na ispitivanje - biva iznenaen ljepotom triju mladih djevojaka. Prvu je podvrgnuo ispitivanju sv. Sofiju, i upitao je njezino ime, na to je ona jednostavno odgovorila Kranka, zatim je otkrila svoje plemenito porijeklo (pripadala je najviem staleu, plemenitakoj obitelji Salustijevaca), te mu je rekla da je dola u Rim ponuditi Bogu plodove koje je prvotno dobila od Njega. Nakon nje, na ispitivanje je doveo njezine keri budui da su bile plemenita podrijetla i nesvakidanje ljepote, dao im je pravo izbora: ako pristanu prinijeti rtvu poganskim bogovima (prvenstveno boici Artemidi), posvojit e ih te ih tako potedjeti, a ako odbiju, dat e ih muiti i njhova tijela baviti psima. Sestre su odbile mogunost prinosa rtvi poganskim bogovima jer gnuale su se na svaku pomisao o izdaji Boga i Isusa Krista. Hadrijan je prvo poeo Irenu muiti, i to
1

To saznajemo iz drame Sapientia, pjesnikinje iz Donje Saske Roswithe iz Gandersheima; Gorys, E., Leksikon svetaca, Zagreb, 2003., 342.

na etiri naina: prvo joj je ponovno rekao neka prinese rtvu boici Artemidi, no ona je to odbila; 12 mukaraca skinulo ju je i bievalo, no ona je ostala neozlijeena, zatim su joj odrezali dojke, no samo je mlijeko izilo iz njih, nakon toga je stavljena na rotilj u trajanju od tri dana takoer je ostala neozlijeena, na to su napunili kotao pun ulja i voska, ali sve se pretvorilo u led u onom trenu kada je Irena uronjena u nj; na kraju, kada su vidjeli da je Irena sve to preivjela, odsjekli su joj glavu, no prije toga je poruila svojim sestrama da kau Hadrijanu da su i one isto mlijeko sisale, ba poptu nje; sv. Sofija im je objasnila da je to ustvari njezino mlijeko kojim je othranila njih tri. Prije odrubljenja glave, Irena je molila Boga da Hadrijana sustigne najgora kazna i nakon toga joj je odrubljena glava. Nakon Irene ispitivanju je podvrgnuta Kionija, kojoj je Hadrijan takoer naredio da prinese rtvu boici Artemidi, no i ona je to odbila s objanjenjem da je sisala isto mlijeko kao i Irena te da je ona Irena. Hadrijan ju je dao muiti na etiri naina: kao i Irenu, bievali su je, no i ona je ostala neozlijeena, zatim je prisiljena hodati po eravici, no nije imala niti jedne opekline po stopalima (hodajui po eravici, molila je Boga da Hadrijana sustigne najgora mogua kazna), poslije toga su je objesili na drvo i ostrugali joj kou metalnom etkom komadii koe padali su na zemlju, pritom miriui slatko, i na kraju su priredili kotao pun vrueg voska, masti i smole u trenu uranjanja kotao je puknuo i usmrtio nekoliko ljudi; na kraju su i njezinu glavu odrubili. Nakon likvidacije dviju starijih keri, sv. Sofija je ohrabrivala Agapu na muenitvo, da postupi onako kako su i njezine sestre u ime ljubavi prema Isusu Kristu. Kada je i nju Hadrijan izveo na ispitivanje, Agapa uzvikne da je i ona othranjena od istog mlijeka i takoer biva muena na 4 naina: tukli su je istodobno trstikom i etkama, no ostala je neozlijeena, zatim je bila izloena vruini iz pei na tri dana, odbijajui izrei da je Artemida Velika pe su otvorili, no Agapa je ostala neozlijeena, za razliku od nekoliko stotina ljudi koji su pritom izgorjeli, a tom je prilikom stradao i sam car; nakon toga je stavljena na rotilj (njoj jedinoj nije odrubljena glava) i ostavljena tri dana u mukama pritom je molila Boga da se tri dana nakon njezina muenitva i sv. Sofija pridrui njima, tj. Kraljevstvu Nebeskom. Nakon pogibije triju keri, sv. Sofija je, zajedno sa tijelima svojih keri, krenula na put zajedno sa drugim enama krankama. Bile su udaljene od Rima 18 milja kada se sv. Sofija, u molitvi i mislima o svojim ljubljenim kerima, sruila mrtva iznad groba svoje djece. Hadrijana je sustigla Boja kazna: njegove rane su bile neizljeive, i postao je svjestan da je umorio tri nevine mlade djevojke, te nakon Hadrijanove smrti njegovo meso je odmah nestalo, a njegove kosti bivaju rasprene.

Kao to sam u uvodnom dijelu kazala, ne moemo sa sigurnou tvrditi da je sv. Sofija uope postojala, pa prema tome, dolazi u pitanje i sama vjerodostojnost ove legende. Prema samim opisima muenja triju mladih djevojaka te proklinjanje cara Hadrijana koje su izgovarale tijekom muenja ustvari su bliska nekim dokumentima slinog sadraja iz ranog 4., ali i 5. st. Hadrijanova smrt je podsjetnik na okrutne detalje sa kojima je Lactantius u ranom 4. st. stigmatizirao Dioklecijanovu smrt opisujui nemone lijenike koji su stavljali kuhano meso na careva lea ne bi li privukli crve koje je zanimalo samo kraljevsko meso. Irena, Kionija i Agapa doista su postojale, i pogubljene su u Rimu, ali zato ba tamo? U vrijeme progona, Bizantium jo uvijek nije bio glavni grad Carstva. Legenda koja proizlazi iz grkih gradova morala je vrednovati svoj poloaj pripremanjem za smjetaj svojih muenika iz antikoga glavnog grada. Gdje bi se drugdje mogla smjestiti tako univerzalna sudbina? I zato pod carem Hadrijanom? Edesa je imala 3 muenika: Guriasa, Samonasa i Habiba pod Dioklecijanom, Antiohija je slavila Babylasa i tri mlade osobe pod Numerienom. Bizantium, kasnije Konstantinopol, trebao je neto bolje i starije, a opet bez umanjenja slave razdoblja pod Neronom koje je uvalo relikvije sv. Petra i Pavla. Stoga je nova prijestolnica, svjesna stjecanja znaka plemstva, stekla plemstvo vrijedno univerzalnog prestia, na Istoku kao i na Zapadu. Bizantsko Carstvo je odabralo Rim kao mjesto muenitva triju sestara i povezalo ih je sa sv. Sofijom, milanskom udovicom plemenita podrijetla, i to jo iz ugledne rimske obitelji Salutijevaca. Kada govorimo o kultu sv. Sofije i njezinih triju keri, zahvaljujui diplomatskoj aktivnosti zadarskog nadbiskupa Donata, poetkom 9. st. zapoinje irenje tovanja ovih etiri svetica. Sama pria o njima, te tako i njihov kult, dola je ak i do Istre, tonije, do Dvigrada (Duocastelli, Docastelli). Dvigrad je danas ruevina srednjovjekovnog grada u Limskoj dragi, u blizini Kanfanara, ije ime ustvari znai Dva katela (Parentino i Moncastello), koji su se tokom burne prolosti stopili u jedan grad. Zbog epidemije kuge, malarije i burne politike prolosti, grad biva naputen u 18. st., a stanovnitvo se seli u oblinji Kanfanar. Sredinjim dijelom naselja unutar katela, koji je bio ograen dvostrukim zidinama, dominira crkva sv. Sofije (nekoliko graevinskih faza, od kojih je zadnja gotika), trobrodna bazilika u kojoj su se uvale moi sv. Sofije, ali i dvoje egipatskih muenika, sv. Viktora i Korone. U 14. st. za crkvu je izraena esterokutna propovjedaonica, reljefno ukraenih stranica, od kojih je najbitnija ona s prikazom svetice (u obje ruke dri gradske zidine, tj. dva katela, kao simbol Dvigrada), no u 18. st., zajedno sa stanovnitvom, propovjedaonicu premjetaju u Kanfanaru, tonije, u crkvu sv. Silvestra gdje se nalazi i danas. U Dvigradu je sv. Sofija tovana 30. rujna,
6

a Rimski martirologij na dan 1. kolovoza spominje i njezine tri keri (Vjeru, Nadu i Ljubav) kao prvokranske muenice.

ZADARSKI SVECI ZATITNICI (SVETA STOIJA, SVETI KREVAN I SV. ZOILO)

Iako grad Zadar nema svojih izvornih svetaca, posjeduje moi svetaca i muenika koji pripadaju najstarijem sakramentarskom sloju rimskog kalendara. Zadrani su vjerovali da su upravo ti sveci grad uvali tijekom njegove burne i u nekoliko navrata skoro kobne prolosti, stoga nas ni ne udi da su brino njegovali sve do danas kult svakog sveca. Sv. Stoija, sv. Krevan i sv. Zoilo su sveci koji su ivjeli krajem 3., poetkom 4. st., za vrijeme najveih progona krana pod carom Dioklecijanom. Prema drugoj legendi, tj. verziji prie, upravo su ova tri sveca usko vezana uz tri sestre muenice, podrijetlom iz Soluna (antike Tessalonice), koje je nauavao sv. Zoilo i koje su podnijele muenitvo u Srijemskoj Mitrovici 304. g. Sv. Stoija/Anastazija je bila srijemska muenica, no legenda ju je uinila imunom Rimljankom koja je bila istinska kranka. Zbog elje za djevianstvom suprug Publije ju je zatvorio u kunu tamnicu, gdje ju je svojim pismima tjeio sv. Krizogon/Krevan (koji je, izmeu ostaloga, bio njezin vjerouitelj). Nakon Publijeve smrti prati Krevana u Akvileju, gdje prisustvuje njegovu muenitvu. Nakon njegove smrti slijedi tri sestre Solunjanke (Irenu, Kioniju i Agapu) te Nikomeansku Teodotu sa tri keri u Sirmium Solun Sirmium gdje tjei zatvorene krane. Napokon i sama podnosi muenitvo zbog svoje aktivnosti kao kranka: biva spaljena na lomai, te se tako redovito i prikazuje u ikonografiji. Spomendan sv. Stoije jest 15. sijenja. Sv. Krevan/Krizogon je, prema predaji, bio rimski vitez plemikog porijekla, odgojen kao kranin. Budui da je nauavao kranstvo, biva baen u tamnicu odakle tjei sv. Stoiju, takoer u tamnici. Iz Rima su ga prebacili u Akvileju, gdje ga ispituje sam car Dioklecijan, koji ga i osuuje na smrt: odsijeena mu je glava, a tijelo baeno u more. Ukazao se u snu pobonom i samotnjakom sveeniku Zoilu i rekao mu gdje se nalazi njegovo tijelo te da ga pokopa u svojoj kui, zajedno sa glavom. Zoilo je to uradio, i Krevanova glava se udesno spojila s ostatkom tijela. Krevan se takoer ukazao i sv. Stoiji u snu, kazavi joj da tri sestre Solunjanke povjeri brizi sveenika Zoila. Spomendan sv. Krevana jest 24. studenog. Sv. Zoilo je bio gradeki sveenik samotnjak, kojemu se u snu ukazao sv. Krevan koji ga je pak uputio na mjesto njegova mrtva i rekao mu da ga, zajedno sa glavom, pokopa u svojoj kui. Kao to je reeno, glava se s ostatkom tijela udesno spojila. Od sv. Stoije je dobio
8

uputu da pod svoje preuzme tri sestre Solunjanke, koje su i same doivjele mueniku smrt, a odmah nakon njih umro je i sv. Zoilo. Spomendan sv. Zoila jest 16. prosinca. Kao to moemo zakljuiti, ova verzija prie o trima sestrama smatra ih Solunjankama koje su bile pod skrbi i sv. Krevana, i sv. Stoije te sv. Zoila, a k tome su i njihove relikvije donesene u Zadar zajedno sa moima sv. Stoije. Pria o njima nam kazuje da prvo bile optuene zbog odbijanja hrane koja je ranije bila posveena poganskim bogovima. Nadleni su doveli Irenu i Kioniju na ispitivanje te su ih upitali gdje su razvile takav prigovor na hranu, a one su im odgovorile da ih je to nauio njihov boanski Uitelj, Isus Krist. Ponovno su odbile jesti posveenu hranu poganskim bogovima te su osuene na smrt (spaljene su). U meuvremenu je upravitelj Makedonije Dulcitius otkrio da je preivjela Agapa i dalje aktivna u kranskoj misiji nauavala je iz kranskih tekstova, to je bilo strogo protiv pravila, te je bila izvedena na ispitivanje. Rekla mu je da kada je donesena odluka protiv krana, zajedno je s ostatkom zajednice pobjegla u planine i tamo su sakrili knjige. Odbila je rei njihova imena, na to je Dulcitius naredio da ju se skine do gola i poalje u bordel. Agapa je ostala netaknuta, i Dulcitius joj opet naredi da se odrekne kranstva, to Agapa odbija i biva osuena na smrt (spaljena je, zajedno za kranskim tekstovima koji su pronaeni kod nje). Sestre su muene poetkom travnja 304. g. u okolici Soluna. Njihovo tovanje osobito se proirilo na Istoku, a u kasnoj antici su bile tovane i na Zapadu, to dokazuje njihov spomen u Jeronimovom i Sirijskom martirologiju. U Anastazijinoj legendi pet glava posveeno je muenitvu Krizogona, a devet glava sestrama Ireni, Kioniji i Agapi. Sauvane su dvije zasebne verzije pasije Irene, Kionije i Agape, grka i latinska. Grka legenda uvrtena je u Metafrastovu zbirku i predstavlja kompilaciju muenitva Irene, Kionije i Agape sa muenitvom svetih ena Filipe, Kasije i Eutihije. Latinska legenda izravno je povezana s legendama o Anastaziji Rimljanki i s akvilejskim krugom muenika. Latinska verzija legende o tri sestre opirniji je izvjetaj o muenitvu ovih svetica, i pisac Anastazijine legende ga prepriava. To svjedoi da je legenda o Ireni, Kioniji i Agapi starija od sauvane verzije legende o Anastaziji. Zadarski nadbiskup Donat, kako je ve na nekoliko mjesta u seminaru naglaeno, poetkom 9. st. je s mletakim dudem Beatom, u ime Karla Velikog, pregovarao s bizantskim carem o razgranienju izmeu bizantske teme i hrvatskog kneevskog teritorija u Dalmaciji. Kao nagradu za uspjenu misiju od bizantskog cara Nicefora I dobiva moi sv. Anastazije/Stoije, ali i moi triju solunskih sestara muenica te ih smjeta u u baziliku sv. Petra. Tom prilikom mijenja se liturgijski namjetaj u crkvi, ali i titular (crkva biva posveena sv. Stoiji). Donat
9

daje izraditi mramorni sarkofag sa posvetnim natpisom na poklopcu, i nalazi se u apsidi lijevog bonog broda. Takoer, kada govorimo o katedrali, treba spomenuti prostor kripte, koji je bitan kada opet govorimo o kultu triju solunskih sestara muenica. Radi se o trobrodnom prostoru koji je presvoen krinim svodovima. Na etiri stupa koji se nalaze tono ispod glavnog oltara je sagraena manja elija u kojoj je smjetena kamena urna sa relikvijama spomenutih sestara muenica. U dnu kripte nalazi se jednostavni oltar koji s prednje strane ima mramornu plou s prikazom sv. Stoije na lomai.

10