Dragutin Tadijanovi jedan je od najpoznatijih pjesnika 20. stoljea.

Njegov stil je veoma slikovit. Voli koristiti slobodni stih koji ujedno pridonosi ritmu pjesama. Ritam se jo ostvaruje raznim izraajnim sredstvima (kao to su epiteti, inverzije, metafore, asonance i personifikacije), razliitim brojem stihova u strofama i samim brojem strofa. Izbor rijei je jednostavan i u svakoj pjesmi slian. Upravo jednostavnost krasi Tadijanovieve pjesme! Ove injenice pokusat cu dokazati interpretacijom pjesme Veer nad gradom. Veer nad gradom pripada tematskom ciklusu pejzanih? pjesama koje doaravaju krajolik i Tadijanicevu nostalgiju za rodnim krajem. Pjesmu zapoinje retorikim pitanjima poput: "to te sputava srce moje , da ne progovori iz dubina Kao orgulje skrivene u crnom liu noi? Pomou njih daje vapaj u pomo za unutarnjom katarzom te naglaava temu koja se odnosi na pjesnikovu nostalgiju za rodnim krajem, Rastujem. Taj nedostatak rodnog kraja iskazuje kao gubitak kontakta sa smislom ivota, povijeu i prirodom uope . Nadalje, razgovornim izrazom, iji se ritam temelji na disanju i prirodnosti kazivanja i na govornoj strukturi jezika, ukazuje na jednostavnost i ne istinu. Na bazi kontrasta Rastuje -Firenza, selo - grad , seljake ruke- gradske ruke stvara se zajedljiva, pesimistina i nostalgina atmosfera. Ona se takoer doarava pomou razliitih stilskih izraajnih sredstva meu kojima je upeatljiva sinegdoha: Mislim na moje polje koje su neznane Ruke ponjele; spavaj, srce moje, I ne sluaj muziku u gostionicama, I ne uzdii, i ne plai nad rijekom Sa svjetlima. Ruka e sigurno Ugasiti svjetiljke. Spavaj. Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti. I pepeo. Spava. Simbolinost rijei "ruka" odnosi se na doticaj sa svijetom, tezak rad, dodir i rodni kraj, meutim sada su te ruke mrtve, kao i pjesnikovo sjeanje na rodni kraj. Pjesma zavrsava silaznom intonacijom s puno interpunkcijskih znakova kojima se nije slui na poetku pjesme.