LEGENDE IZ BOKE

Boka Kotorska, pored svoje ljepote, bogata je dugom i interesantnom istorijom. Sam podatak da je u osamnaestom vijeku Boka imala flotu od ak 300 brodova duge plovidbe i jo toliko manjih brodova govori dovoljno. Zahvaljujui toj bogatoj istoriji, i raznim interesantnim zbivanjima, na ovom podruju stvarale su se mnogobrojne legende.

Cvijee vrijednije od zlata

U stara vremena, u Crnoduboku rijeku uplovljavali su jedrenjaci. Jedni su stizali ovdje sa teretima to su se nakon istovara otpremali ka unutranjosti, a drugi pak da prihvate robu za prekomorske zemlje. Bilo je i onih koji su dovodili ljude da u blagoj klimi trae lijeka svojoj bolesti ili da se odmore u ovim lijepim krajevima. Meutim, veliki broj jedrenjaka sklanjao se ovdje kad bi bog Eol pobjesnio. Medu pomorcima vladalo je uvjerenje da su u mjestima du Crnoduboke rijeke zli duhovi potpuno nemoni i da ovdje uvijek dobri pobjeduju zle; da im se na obali ove rijeke ne moe desiti nita opasno po ivot. Jednom, kada se naao grki jedrenjak u neprilici, kapetan odluci da usmjeri pramac ka ucu Crnoduboke rijeke.Pourivao je i naredivao posadi da nategne jedra kako bi se poveala brzina. Izgledalo je da ce nepogoda unititi jedrenjak. Pobjenjeli vjetar igrao se sa plovilom, a posada je oekivala kraj, nemona da se otrgne hirovima boga vjetrova, Eola. Gledali su te dogaaje snani momci iz Draevice. .Bez razmiljanja su odluili da pomognu nevoljnicima ne marei na opasnosti koje su prijetile. Uskoili su u svoje brze barke i uputili se ka mjestu na puini gdje se odigravala nesrea. Snani, odvani i vjeti pomorci veoma su uspjeno manevrisali jedrima, time i plovilo. Posada i putnici, medu kojima je bila i jedna vila, bili su spaseni u posljednjem trenutku. Vila je ne oekivano pitala spasioce: "ime da vas nagradim za vae rtvovanje?" Jedan stasiti momak je odgovorio: "Mi zarad bogatstva nikada ne izlaemo ivot opasnostima, ali za spas ljudskih ivota uvijek, jer je to naa ljudska obaveza!" Vila, uprkos odbijanju, nije odustala od toga da nagradi spasioce. Dugo je razmiljala kako da im dobro dobrim vrati. Dosjetila se: "Darovau vam neto to ima vjenu vrijednost, to se troi, a ne moe se potroiti!" Te noi spasioci su se vratili kucama zadovoljni obavljenim poslom. Ujutru bijahu jako iznenaeni: na kamenjaru je cvjetalo cvijee uvueno u zeleno grmlje. Narednog dana bilo ga je jo vie. Tako je vijekovima I u svim godinjim dobima. Od tada je hercegnovski kraj postao podruije vjenog cvijea i zelenila to je dragocjeno nasljee svih graana. T.Grgurevi

Kamelija Krezov poklon

Prolazio je stolivski jedrenjak du obale Tripolitanije. More je bilo mimo, a nebo vedro. Tiinu su naruavali jauci koji su dopirali negdje iz daljine. Barba je naredio da se osmatra puina sa jarbola jer je ridanje ljudi predskazivalo neku nesreu. Uskoro su ugledali gusarski brod. Pirati, sigurni u svoju snagu i naviknuti samo da napadaju a ne i da budu napadnuti, plovili su bezbrino, ne preduzimajui na ostalim brodovima uobiajene mjere predostronosti. Uvee je poelo pirovanje. U prethodnom napadu zadobijeno je dosta plijena, izmeu ostalog i mnogo toga za bogatu gozbu ili pijanku iznad svega cijenjenu. Stolivljani su, koristei povoljne okolnosti, izvrili napad i oteli tri robinje to su bolno jaukale. Prebacili su ih na svoj jedrenjak. One su bile presrene. Kazale su da su Krezove kerke i da ce im njihov otac, najbogatiji ovjek na svijetu, dati za nagradu blaga koliko ele. Siromani pomorci sa stolivskog jedrenjaka nijesu pristali da se njihovo dobroinstvo plati dijamantima i zlatom. Nastavili su putovanje. Te noi na palubu je sletjela neka ena odjevena u bijelo. Ree im da je alje Krez i da ce ih nagraditi blagom veim od onoga to je bogata mogao dati, a nijesu ga uzeli. "Krezovo blago se troi i potroi, a ja cu vam darovati neto vie to nije blago, a to vie vrijedi. Koliko se god troi ima ga sve vie. Tom bogatstvu nikada kraja" - ree ena koju je poslao Krez. Stolivski pomorci okupili su se oko udne osobe I sluali to im ona predlae. "Kada doete u Stoliv, odmah posijecite tri stabla u Kestenovoj umi. Na proljee iz tri panja, za tri djevojke to ste ih oslobodili, izniknue cvjetovi vrijedniji od zlata." Kada stigoe kuci, Stolivljani sjekirama posjekoe ona tri stabla kestena. Vremenom oni i zaboravie ovaj dogaaj. U proljee, iz potpuno trulih panjeva, pojavie se bijeli, crveni i ruiasti cvjetovi. Pokupie oni ove njene stabljike i zasadie ih u kestenovu zemlju u dvoritima svojih kua. Bile su to prve stolivske kamelije boji dar dodijeljen dobrim stolivskim pomorcima. U prvo je vrijeme bilo svega nekoliko stabala, a sada ih ima na stotine. Cvijet kamelije postao je izvor zarade mnogih stolivskih familija. Zato ih je svake godine sve vie. T.Grgurevi

Alkimino izgnanstvo
U Boki se propovijeda da je vila Alkima, to ima dvore u brdu Pestingradu, odakle kree na esta putovanja nebeskim i morskim plavim prostranstvima, uvijek inila dobra djela i zato su je ljudi i bogovi voljeli. Bila se opredijelila za ivot na obroncima planine Lovena. Prije toga dugo je boravila na dvorovima grkih bogova, u njihovoj postojbini. Bogovima je to inilo ast zbog Alkimine izuzetne ljepote. Mlada i lijepa, bila je i lakomislena. Jednom prilikom, ree ona bogu Posejdonu: "Ja sam ovdje Bog, a ne ti. Za mnom ljudi bacaju enjive poglede i ni za kim drugim. Mene svi zapaaju. Tebe niko ne vidi!"

Rasrdi se Posejdon i u trenutku srdbe htjede je ubiti. Ali, na molbu ostale svoje brace smilova se i kazni je progonstvom u daleke zemlje. Od tada grka vila Alkima ivi na Pestingradu. Luta planinama i tako okajava svoju kaznu davno izreenu, u oekivanju da ce se Posejdon ipak smilovati i vratiti je tamo gdje joj je mjesto. Da bi joj se Bog smilovao, ini dobra djela. T.Grgurevi

Tre sorelle
Kada su se u porodici Buca rodila tri enska djeteta, sreni i bogati otac je odluio da im sagradi kucu na Pranju tako da u njoj, kada doe vrijeme, mogu zasebno i skupa da ive tri njihova supruga, tri njegova budua zeta. Kuca je podignuta na najljepem dijelu obale, odakle se prua prekrasan pogled na zaliv, Loven i Kotor. Bogata nije alio sredstva za gradnju I opremanje neobine graevine. U meuvremenu, tri sestre Buca izrastoe u tri ljepotice kakvih nije bilo u ovom kraju. U familiji su im govorili da ne treba uriti sa udajom, nego da priekaju pravu priliku, poto su za njih, bogate i lijepe, bili zainteresovani mnogi prosci. Dugo su zato ostaj ale ravnodune na udvaranja, jer se nije nalazio momak koji bi im u srcima razbuktao ljubav. Jednog dana zbio se dogaaj koban za tri sestre. U Pranj je svojim malim brodiem dojedrio pranjski ljepotan Jerko. im su ga vidjele sestre plemicke krvi -Filomena, Gracijana i Rina - rekle su u sebi isto:"Ovo je jedini ovjek za mene!" Rekle su to tiho, medu zidovima vlastitog dijela kuce, koju je narod ve bio nazvao "Tri sestre". U tom trenutku nijedna nije slutila da su to izgovorile i one druge dvije. Jerko je obasipao ljubavlju samo najmlau od njih - Rinu. On bi uvijek, kada su to prilike dozvoljavale, dolazio svojim malim brodiem na Pranj kod svoje ljubljene Rine. Dok se ona provodila u drutvu svoga mladia, druge dvije sestre umirale su od ljubomore. U tim trenucima proklinjale su svoju zlu sudbinu i as kada su zavoljele istog mladica. Na savjet prijatelja su pokuale da ga zaborave, ali uzalud. Vidjevi ta se deava, Rina, koja je mnogo voljela i svoje sestre, predloila je da se zajednicki odreknu nesuene ljubavi i da se povuku u tiinu svog dijela doma. Tako su i uradile. ivjele su svaka za sebe i u odricanju provodile dane. Kada je Jerko stigao sa putovanja, Rina mu je saoptila dogovor sestara. Kasnije je dolazio brodom i sa puine gledao kucu koju je narod ve bio nazvao "Zatvor ljubavi". Sestre su gledale sa svojih prozora kako stoji nepokretan na palubi i enjivo osmatra njihov palac. On bi doao na njihov mig. Meutim, zavjet je bio jai od strasti. Jednog dana, izgubivi svaku nadu, odjedrio je na daleko putovanje sa koga se vie nikada nije vratio. Tamo mu se i zlo desilo. Zajednika bol ujedinila je sestre koje su se poele moliti za Jerka. Dozivale su ga i zvukom citre. On nije mogao da ih uje, da im se javi jer mrtvi ne ustaju iz groba. Prolazile su godine, ali sestre jo nijesu gubile nadu. Onda je dola starost, pa je i smrt zakucala na njihova vrata. Prva je umrla Filomena. Posljednje njene rijei su bile: "Jerko dragi, neizmjerno te volim!" Druge dvije sestre su zazidale njen prozor. Nije postojao vie nikakav razlog da gleda prema moru. One su se i dalje nadale, vjerovale su u dolazak lijepog mladica. U svom zanosu bile su

zaboravile da bi to ve bio starac. Jednog dana umrla je i Gracijana sa istom porukom na usnama. Ostala je Rina koja je izvrila sestrin zavjet. Od tada je samo jedan prozor sa palate Buca gledao prema moru. Kraj njega je sjedjela Rina i jo uvijek ekala. Nadala se Jerku, a doekala je smrt. Njen prozor nije imao ko zazidati. Sada ta kuca stoji na osami, na samom ulazu u Pranj. Narod je jo uvijek zove "Tri sestre". Ona pria ljubavnu sagu o tri sestre ljepotice to su imale tu nesreu da zavole istog ovjeka. Jedan od tri prozora jo uvijek stoji nezazidan. Kau ljudi da se nocu u danima jakog juga na njemu pojavljuje Rina i moleivim glasom poruuje: "Jerko dragi, uvaj se!"

Peraki Romeo i Julija

Perastom su te 1813. godine etali francuski vojnici. Napoleon Bonaparta bio je okupirao Boku Kotorsku. U jednoj artiljerijskoj jedinici, na ostrvu Sveti orde, bio je mladi oficir Ante Slovi, Dalmatinac sa ostrva Cresa. U slobodno vrijeme etao se perakim ulicama da prekrati vrijeme. Jednom, etajuci u predvecerje, dok je sunce odlazilo na poinak, spazio je djevojku. U trenutku je shvatio da je to ena njegovog ivota. Peraka ljepotica uhvatila je ovaj neobian pogled mladog oficira i na ljubav odgovorila ljubavlju. Oboje su vjerovali da ce iveti skupa kada se ratovanje zavri i da ce tada biti sreni i zadovoljni. Ipak, nijesu ni slutili da ce se nesrea desiti svega nekoliko dana kasnije. ovjek snuje, a Bog odreuje. Jednog dana borbeni Peratani, pobunili su se protiv postupaka francuske vojske. Istakli su austrijsku zastavu na tvravi Sveti Kri, kada su je na juri osvojili. Kao reakciju na ovo, francuski zapovjednik je naredio da se pone na grad pucati iz topova, koji su bili smjeteni na ostrvu Sveti orde. Ante Slovi, francuski oficir, ispalio je prvi plotun, jer nije imao drugog izbora. Upravo taj plotun podstakao je Peratane da racionalno razmiljaju i da odlue da istaknu bijelu zastavu, to je bio znak za prekid vatre. Nakon toga Ante je, sav radostan to je rat kratko trajao i okonao se bez posljedica, zaveslao u amcu prema Perastu, a potom je potrcao stepenicama koje su vodile iz luke ka gornjem dijelu grada, stajui na svaku treu. Hitao je ka kui svoje drage. Mladi ovjek, u aru ljubavi, nije slutio nikakvo zlo. Kada je doao do kue, nije ga na vratima doekala draga, niti mu je u kui, kad ve pred njom, pojurila u zagrljaj. kura su bila zatvorena i svuda je vladala zlokobna tiina. Obuzela ga je zla slutnja. U postelji je, mrtva, leala ljubljena Katica. Saopteno mu je da je ubijena topovskom granatom. Ljudi su ga saaljevali dok je ridao i ne slutei da je upravo on nenamjerni ubica. Sljedeeg dana pogrebna povorka sa tijelom lijepe Katice prola je oko Perasta, a potom se amcima uputila ka ostrvu mrtvih - Svetom ordu. U prvom amcu,po obicaju, bio je svetenik, a u drugom mrtvaki sanduk. U jednom od amaca tugovao je Ante, Katicin ubica. alili su ga ljudi jer su znali za njihovu ljubav. Katica je ovdje bila sahranjena u suton uz zvuke pogrebnih zvona. Te veeri mladi francuski oficir Ante odluio je da skine "prokletu uniformu" i da postane uvar Katicinog groba. Odluio je da na ostrvu mrtvih ostane sve dok ga Bog ne pozove k sebi. Postao je fra Frane, jedini ivi stanovnik na mjestu gdje su obitavali samo mrtvi. Prolazile su godine. Fra Frane je stario, ali njegova ljubav prema Katici bila je jednako svjea. Vrijeme nije lijeilo rane. Na njenom grobu uvijek je bilo cvijea, a nou je gorjela svijea bez obzira na godinje doba ili vremenske prilike. U znak potovanja, peraki pustinjak brinuo se i o ostalim grobovima. Jedne noi Peratani su primjetili da nema upaljene svijee na Svetom ordu, kako su bili navikli.

Ujutro, iako je bilo jako jugo, odvezali su amce i zaveslali. Kada su stigli, vidjeli su da kraj Katicinog groba lei mrtav pustinjak. U starcevoj ruci nalazila se cedulja sa posljednjom eljom: "Sahranite me pored nje, da budem bar mrtav s Katicom!" Peratani su, iz potovanja, ispunili njegovu posljednju elju. Od tada se na ostrvu Sveti orde, uz zid crkve, nalazi grob na kome nema zapisa. Iznad mogile uzdiu se dva cempresa, koji se u visini spajaju. Tu poivaju peraki Romeo Julija. T.Grgurevi

Krici Bajove Milice

Pred zla vremena, na podruju izmeu Orahovca i Stoliva, kada prijete rat, pogibije i razaranja, uju se jezivi krici koji podsjeaju na jauke ene. Bilo je tako pred krivoijske ustanke, pred Prvi i Drugi svjetski rat. Sluali su to stariji ljudi i vrtjeli zabrinuto glavom: "Nece biti dobro. Iz mora se oglasila zloslutnica -Milica Bajova. Zna ona to ce donijeti vrijeme koje dolazi. Zato i place zbog nesrea to ce se sruiti na ovaj narod! " U svoje vrijeme ivio je u ovom kraju poznati hajduki harambaa Bajo Nikoli -Pivljanin. Imao je kulu izmeu Perasta i Orahovca na mjestu odakle je mogao brzo djelovati na obje strane zaliva, ali i hitro se povuci morem ili planinom ako zaprijeti opasnost od neprijatelja. Ratujui, cesto je upadao na tursku teritoriju i zadavao dosta zla Turcima koji nikako nijesu mogli da mu dou glave. Bajo je bio ovjek kog je neprijatelj cijenio zbog njegove hrabrosti, drskosti i ratnike sree. Govorilo se da ga metak i handar preskau. Jednom je Bajo ugrabio u Hercegovini silan plijen. Izmeu ostalog, doveo je i dosta roblja. Medu njima je bila i jedna naoita, crnokosa, vitka ljepotica iz roda bega engica. Baju je odmah zapala za oko. Junaku je srce zaigralo, pa je prema njoj imao i drugaiji odnos. Nije je zatvorio u podrumu kule ve je ostavio u gornjim kamarama. Turci tada povedoe akciju da oslobode roblje, posebno lijepu Turkinju. U akciju se ukljuio peraki kapetan konte Vickovi. Pogodba je brzo uinjena. Bajo naredi da se roblje pusti. Nadgledao je njihov odlazak. Tada mu pristupi ona lijepa Turkinja, smjerno se pokloni i kaza mu: "Sluaj, harambao! Kada bi moglo biti to ne moe, ja se ne bih micala od tebe ni iz ove tvoje kule. I bila bih tada srenija nego to sam danas kad odlazim svojima!" Bajo, kao da je ovo jedva ekao: "Dobro, djevojko! Poljubi krst i ostani u kuli da mi bude ljuba za vijeke vjekova!" Turkinja pristade. Bajo to i potvrdi vjenanjem u susjednoj crkvi Svetog orda u Orahovcu. Nije im bilo sueno dugo da ive skupa. Bajo poginu u bici na Vrtijeljci. Kada joj taj zli glas donese djever, ona ne ree nita nego otrca do prozora kule, sa kojega je sa suprugom gledala zaliv, i strmoglavi se u more. Bilo je strahovito jugo pa joj ljudi ne mogahu ni tijelo pronai. Ono i danas luta prostranstvima Kotorskog zaliva. Kau da Milica, kako se zvala od krtenja, provodi dane u dubinama, ekajui da joj se dragi vrati. Samo kada dozna da predstoji stradanje naroda, izae gore na povrinu i pone jaukati i tako predskazivati nesreu koja e doi. Nikada do sada nije pogrijeila. T.Grgurevi

Odbrana Verigama
Perast je uprolosti bio naj poznatije pomorsko mjesto na junom Jadranu. Peraki jedrenjaci doplovljavali su do svih luka na Mediteranu, a isplovljavali su i na okeanska prostranstva. Peraki pomorci bili su kadri "stici i uteci i na stranom mjestu postojati". Nadnicama za strah zaradivali su veliko bogatstvo koje su ugradivali u svoje domove i u svoj prelijepi grad. Medutim, bio je to mac sa dvije otrice. Pirati i gusari,kaoiostalineprijatelji,znalisudaje veomaunosno napadati Perast i po cijenu najveceg rizika i opasnosti. Zato je grad kad i njegovi itelji -bio u stalnoj opasnosti. Ovdje nikad nije bilo dovoljno mukih glava jer je mnoina od njih uvijek bila na moru; zaradivali su hljeb ploveci. Jednom stie tako glas Peratanima da se pribliavaju gusari u velikom broju i da se spremaju da napadnu i opljackaju Perast. Zabrinue se mjetani, a peraki kapetani okupie se na vijecanje kako da im se odupru, jer su bili obavijeteni da na svakog gradanina stie deset napadaca. Vecina Peratana bila je daleko od svoga rodnog grada. Tada jedan stari kapetan predloi da se napadacima zaprijeci ulaz u Kotorski zaliv, na mjestu gdje je to najlake uciniti, na taj nacin to bi se postavile prepreke od veriga. Raspravljali su dugo o tome da li je tehnicki moguce obaviti ovaj zadatak. Ipak je zakljuceno da je to ostvarijivo uz veliko zalaganje. Podoe ljudi po susjednim mjestima ipocee moliti itelje da im poklone verige, uz obecanje da ce im dobro dobrim vratiti. Kada su doznali u koje se svrhe trae verige, njihovi vlasnici su ih rado davali, obecavajuci da ce, uz ovo, moliti Boga za uspjeh pothvata. Bio je to znak hricanske i susjedske solidarnosti u borbi protiv nekrsta. Nakon toga poce veliki posao povezivanja mnotva veriga u veliki odbranbeni lanac. S obje strane zategnutih lanaca Peratani postavie vojsku. Narednih dana u Bokokotorski zaliv stie silna vojska koja popali mnoga mjesta. Kada su pokuali uci u unutranji dio zaliva, komandat napadaca bio je iznenaden neuobicajenom preprekom gdje je najmanje ocekivao. Vidje daje prolaz zaprijecen gvodem. Naredi da se skinu lanci, ali napadaci pokuaj da ih uklone skupo platie ivotima, pa odustadoe. Zaustavljeni na jednom mjestu napadaci su bili dobra meta izvjebanim i u borbama provjerenih perakih tobdija. Kako napadaci nijesu mogli skinuti lance, grad Pera st je bio odbranjen. Peratani su, nakon to su podigli odbrambeni lanac, mogli u vecem broju odlaziti na plovidbu. Uskoro mjesto gdje su bile preprijecene verige dobi ime Verige. Kada dodoe bolja vremena, Peratani skinue lance i uklonie cak i tragove gdje su bili pricvrceni za stijene, ali mjestu osta ime kojega mu tada dadoe Verige. T.Grgurevi

Postanak bure
U staro vrijeme ivjeli su na morskoj obali mu i ena. Jedanput dode kod ove ene nekakav prosjak i zamoli je da mu da mlijeka da pije, jer je edan. Ona mu odgovor: "Ja nemam krave niti mlijeka, nego sam ga i ja eljna!" Prosjak joj rece:

"Pomoli se morskom bogu pa ce ti dati kravu koja ce ti davati dosta mlijeka. Ali se pazi da nikada ne baci kamen u more, jer to moe biti rdavo po tebe!" Kada se mu vrati uvece kuci i ena mu isprica to je prosjak rekao, on je izrazio sumnju u takvu opasnost. Sjutradan mukarac pode da lovi ribu, a ena ostane kuci. Pomoli se morskom bogu. I, zbilja, izade iz mora lijepa krava koja je davala dosta mlijeka. eni to nije bilo dosta, vec otide na more i jo se nekoliko puta pomoli bogu, te tako dobi vie krava. Medutim, pojavio se problem gdje ivotinje napasati. Zbog toga poce cistiti kamenje oko morske obale. Zaboravivi se, jednom baci kamen u more. More se tada strano zatalasa i iz njega izade morska boginja sva krvava. ena pobjee od straha. Kada dode kuci, vidje da joj nema krava. More se jako zatalasa. Tako je nastala morska bura. T.Grgurevi

Tajna Gurdia
Stari su Kartaginjani stigli u Adriatik u potrazi za jantarom. Nakon toga ovdje su uplovijavali i junaci Homerove "Odiseje". U jednom od tih putovanja stigli su u Cmoduboku rijeku, kako se nekada zvao Bokokotorski zaliv. Ploveci tako zastali su tek kada su doli do njenog izvora gdje je bio jedan stari grad. Tu su odlucili da se skrase i da na miru srede i podijele bogati plijen koji su bili zadobili na upravo okoncanom pohodu. Pocela je razdioba. U svemu se sloie ali ne i u tome kome ce pripasti tri zarobljene plavokose ljeotice -mjetanke. Za njih su bili culi da znaju gdje se krije poznati junak Petino to im je mnoge lade potopio. Nije bilo toga blaga koje ne bi dali za njegovu glavu. Djevojacka usta ostala su nijema. Tada je voda odlucio da ih kazni. "Mljecete ito na rvnju sve dok se ne predomislite. Dok ne kaete gdje se krije zlikovac Petino. Kada progovorite, konacno cemo mu doci glave!" Djevojke su cutke prihvatile ovu presudu. Hrabre pastirice, nakon, izvjesnog vremena, odlucile su se na junacki cin da bi izbjegle ponienje. Da ne bi neprijatelj imao hrane, sporazumjele su se da skupa skoce u dubine i da sobom odnesu rvanj na kom su, po kazni morale vjecno da melju ito. Jednog dana, na ocigled gusara, nestale su za vjecna vremena u morske dubine. Bilo je to na mjestu dananjeg Gurdica, neposredno kraj zidina starog grada. Taj rvanj i sada radi dolje u dubinama, a dokaz su kovitlac i koji izbijaju na povrinu. Ponekad odozdo izviru potoci. To su suze kojima tri djevojke oplakuju svoju zlu sudbinu. T.Grgurevi

Ukleti fenjer
Na brodovima Barbarovica dugo je plovio jedan notromo kojeg su se ljudi plaili jer je znao da predvidi sudbinu. Pricalo se da ima i veze sa necastivim. Kada bi se na nekoga naljutio, izgovarao je neke cudne rijeci, mahao rukama u svim pravcima i bajao. Uskoro bi stiglo zlo mornara sa kojim je bio u sukobu. Ljudi su se klonili njega jer je na jedrenjacima vladao vjerovanje da je u vezi sa djavolima.

Nego, svemu dode kraj, pa tako i notromovoj plovidbi. Kada je osjetio da mu se pribliava smrt, pozvao je enu: "Sahrani me pored fenjera na obali. Ako to ne ucini, bice zlo tebi i meni!" Uskoro dode smrt starog notroma. Sahranie ga u porodicnoj grobnici na seoskom groblju, a ne pored fenjera na obali. Mjetani nijesu htjeli ispuniti elju udovice. Sljedece noci dotrcae neke djevojke i pocee pricati kako neke cizme etaju obalom, a da u njima niko ne hoda. Naredne noci susjedi prepoznae hodajuce cizme. Bile su stare notromove cizme koje je bio kupio na pocetku pomoracke karijere. Vie niko nije htio prici pristanitu nocu, a ljudi su se bojali da pristanu camcem uz obalu strahujuci od notromovih uroka. Odlucie zato da se obrate nekom mudracu koji ih savjetova da nakon godine dana prenesu notromove kosti na mjesto gdje je elio da bude sahranjen. Mjesecima, kada su bile mrkle noci, hodale su cizme obalom i penjale se uz stepenice koje su sluile da se pomocu njih upali fenjer. Tek kada prenesoe, tajno, jedne noci notromove kosti na eljeno mjesto, cizme vie nijesu ile. Medutim, mjetani su to mjesto nazvali Cudni fenjer kako je i danas obiljeeno u pomorskim kartama. T.Grgurevi