Mada je pitanje da li je na nekadanjem groblju smjetenom uokolo trogirske katedrale bila do sredine XVII.

stoljea smjetena skulptura Krista s dva anela koja se pripisuje Nikoli Firentincu ili neka druga Kristova skulptura, izuzetno vano, ja se na njemu ne bih zadravala. Razlog je to drim da su ovu temu znanstveno uvjerljivo elaborirali u svojem javnom priopenju lanovi trogirskog Kulturnog vijea i pridruujem se njihovom prijedlogu da se skupocjeni odljev kipa koji se svojedobno nalazio na novom gradskom gradskom groblju i vrati/postavi na trogirsko groblje. Ja bih se, pak, pokuala zapitati to je bila intencija naruitelja: obiljeiti mjesto sjeanja (lieux de mmoire) na staro trogirsko groblje (Cimatorij), nedavno arheoloki istraivano, ili postaviti spomenik Kristu kao kljunom kranskom simbolu (dakle, simbolu vjere), ili, dodati jo jedan kip Nikole Firentinca katedralnom trogirskom trgu (pa makar on bio faksimil od lijevane mramorne praine, a ne klesani original)? Dodue, iz retorike izjava i vrijednosnih sudova ravnatelja trogirskog Konzervatorskog zavoda i trogirskog katedralnog upnika iznesenih uoi postavljanja kipa u Slobodnoj Dalmacije moglo se naslutiti koja su bile namjere naruitelja, ali nemam namjeru njihove rijei izvlaiti iz konteksta i tumaiti. Vezano uz prvu od spomenutih moguih komemorativnih strategija, prisjetimo se kako uz trogirski Cimatorij, kojega tamo ve stoljeima nema, nije (koliko mi je poznato) razvijeno drutveno pamenje kao primjerice u sluaju starog splitskog groblja na Sustipanu. A faksimilna obnova i postavljanje spomenika na mjesto s kojeg je bio uklonjen kako bi se simboliki komemorirao nekadanji povijesni prostor i raznovrsnim simbolikim znaenjima obiljeen povijesni in njegovog uklanjanja (neu ovom prigodom ulaziti u raznovrsne sluajeve uklanjanja spomenika iz dalmatinske davne i ne tako davne prolosti) implicira snano povijesno pamenje i simboliki obojanu percepciju prolosti povijesnog spomenika koja se prenosi pisanim izvorima ili usmenom predajom, i postojanje javno izraene elje lokalne zajednice ili neke sociokulturne skupine za njegovom obnovom. Svakako, valja konstatirati da je postavljanjem na trgu, okrenut leima katedrali, a elom prema velikoj palai Cipiko u kojem stoluje trogirski Konzervatorski zavod (kao da upuuje blagoslov na njihove zaposlenike), lijevani Krist na neorenesansnom postolju priskrbio sebi auru novog trogirskog javnog spomenika. Budui da je rije o postavljanju javnog spomenika drim da valja ukazati na neka od problematinih mjesta u proceduri njegovoga postavljanja. Neu duiti: miljenja sam da bi oko podizanja novih javnih plastika (osobito u staroj gradskoj jezgri koja je pod UNESCO-vom zatitom, kao to je trogirska) trebao postojati multidisciplinarni konsenzus predstavnika razliitih struka, a koje bi trebale biti involvirane i u sam proces odluivanja o novim javnim gradskim plastikama. Rije je o sociolozima (osobito onima koji se bave sociologijom javnog prostora), arhitektima i urbanistima (Drutvo arhitekata), povjesniarima umjetnosti, konzervatorima i likovnim umjetnicima, osobito onima koji se bave prostornim problematikama i generiraju kritiki prostor javnost. Nadalje, budui da je rije o spomeniku postavljenom na trgu koji je zajedniki dnevni boravak trogirskih graana, pozornica trogirskoj glazbi i kvadrilji, osobito su oni, trogirski graani, kao zainteresirana javnost morali imati posebno mjesto u procesu odluivanja o postavljanju novog spomenika na glavnom gradskom trgu. U nedavnom trogirskom sluaju u procesu odluivanja o postavljanju spomenika je u potpunosti izostala transparentnost komunikacije i rasprava sa irom javnou i strukom shvaenom na nain kako sam je prethodno definirala. Svjedoimo li inu uljepavanju trogirske prolosti kao simptomu pretvaranja Trogira u tematski renesansni park s Firentinevim kipom koji se moda tom trgu nikada nije ni nalazio (neki od istaknutih strunjaka kau da je bio namijenjen za Kapelu bl. Ivana Trogirskog u katedrali)? Zato, kad se ve odluilo 2011. godine na blagdan sv. Ivana Trogirskog odati poast Nikoli Firentincu nije vraen jedan njegov kip koji se doista do 1932. godine nalazio na trgu, preciznije u gradskoj loi? Mislim na njegovog krilatog lava koji se

nalazio po sredini kamenog retabla posveenog Pravdi, a koji je kulturno i ideoloki snano obiljeeno trogirsko mjesto sjeanja. Firentinev nepostojei krilati lav iz loe jo uvijek, jo i danas, za mnoge ne simbolizira evanelista Marka, nego i dan danas priziva sjeanje na mletaku (talijansku) vlast. Bojim se da ni za aktere prie iz uvodnog dijela teksta, koji su odgovorni za povratak grobljanskog Krista na trg, Firentinev lav ne predstavlja vano umjetniko djelo koje bi trebalo faksimilski obnoviti. Meutim, vrijeme je da se podsjetimo kako spomenik Justicije u trogirskoj loi (najmonumentalniji javni spomenik na istonoj obali Jadrana XV. stoljea, R. Ivanevi) propada izloen atmosferilijama. Zbog njegove budue egzistencije bilo bi ga dobro u skladu s dananjom pozitivnom konzervatorskom praksom skloniti u muzej, a na njegovo mjesto postaviti faksimilnu repliku. S tim u vezi vrijedi postaviti retoriko pitanje da li bi pri postavljanju vjerodostojne replike konzervatori i gradske slube odobrili rekonstrukciju cjelovite izvorne Firentineve kompozicije, koja bi ukljuivala i vraanje lava? Bojim se da meu Firentinevim trogirskim djelima postoje ona koja je danas podobno javno postavljati i ona ije neobnavljanje (iji izostanak) govori rjeito i o odnosu pojedinaca prema velikom kiparu iz Firence i o tome to za one koji donose odluke o postavljanju javne plastike, javni spomenik treba simbolizirati. Ivana Prijatelj Pavii