Martina Marui Antonija Markovi Petra Gregur Ena Nenadovi

Jezine djelatnosti:
sluanje, govorenje, itanje, pisanje

Uiteljski fakultet Sveuilita u Zagrebu Zagreb, 2011. Jezine djelatnosti U svakom jeziku postoje etiri osnovne jezine djelatnosti, a to su sluanje, govorenje, itanje i pisanje. To su razliite lingvistiko, psiholoko i socioloko uvjetovane aktivnosti ije

sustavno provoenje znatno olakava usvajanje jezinih sadraja. Dijete u jezinu komunikaciju ulazi sluanjem i oponaanjem odraslih govornika odreene jezine zajednice. Zatim ukljuuje procese ponavljanja i razumijevanja, da bi u odreenoj fazi razvoja progovorilo. Kasnije u kolskoj dobi se razvijaju sloenije jezine aktivnosti kao to su itanje i pisanje. Svaka jezina djelatnost ima svoje komunikacijske, psiholingvistike, sociolingvistike te lingvodidaktike posebnosti koje se u procesu jezinog razvoja meusobno isprepliu i nadopunjuju. Niti jedna jezina djelatnost ne provodi se samostalno. Neke su jezine djelatnosti uroene, na primjer sluanje i govorenje. Njihovo se usvajanje dogaa spontanom recepcijom, ponavljanjem, razumijevanjem i proizvodnjom govornih poruka. Druge jezine djelatnosti kao to su itanje i pisanje treba uvjebavati da bi se razvile. Jezine djelatnosti koje se vie razvijaju uenjem i uvjebavanjem prikladnije je zvati vjetinama, dok jezine djelatnosti koje se vie razvijaju spontanim usvajanjem prikladnije je zvati sposobnostima.

Sluanje Sluanje je vrsta receptivne ovjekove sposobnosti koja omoguuje usvajanje fonetskofonolokog sustava nekog jezika, odnosno fonema, prozdema i intonema. Fonem je najmanja jedinica govora koja je bitna za znaenje, dok prozodem ukljuuju intonaciju i naglasak, a intonem ritam. Sluanje predstavlja prvu polazni jezinu djelatnost koja je nuna za jezini razvoj, te se u kasnijim fazama usko povezuje s drugim jezinim djelatnostima. Dijete svoj jezini razvoj zapoinje aktivnostima sluanja pri emu razvija glasovni, ritmikomelodijski, te naglasni sustav hrvatskoga jezika. Razvijanje sluanja kao jezine djelatnosti pretpostavlja postojanje urednog govornoga sluha. Govorni sluh je sposobnost koja ovjeku omoguuje primanje i registriranje govornih poruka i njihovo istodobno prenoenje u unutarnju, kognitivnu ili emocionalnu razinu. Govorni sluh ine tri sastavnice a to su: fiziki sluh, fonemski sluh te melodijski sluh. Fiziki sluh se odnosi na glasnost odnosno ujnost u osoba koje nemaju potekoa pri sluanju. To je sposobnost ovjeka da radom svojih govornih organa, uz sudjelovanje ivanog sustava i centra za sluh u mozgu, prima i registrira auditivne poticaje pri komunikaciji. Veina ljudi ovu sposobnost ostvaruje roenjem. Fonemski sluh podrazumijeva mogunost proizvodnje i razlikovanja glasova odnosno fonema odreenog jezika. Fonemski sluh, za razliku od fizikog nije kod svih ljudi jednak. Zbog toga
2

neke osobe prilikom uenja stranog jezika ne mogu uti pojedine glasove, pa sukladno tome ne mogu ih ni proizvesti, tj. ispravno izgovoriti. Razvijeniji fonemski sluh uvijek pomae u razlikovanju glasova i olakava artikulaciju. Melodijski sluh je sposobnost usvajanja i razlikovanja melodijsko-ritmikih obiljeja nekog jezika koje se naziva intonacijom. Intonacija je odreena razliitim elementima kao to su ritam govora, tempo govora, intenzitetsko naglaavanje odnosno izmjena naglaenih i nenaglaenih jedinica govora, uzlaznost ili silaznost tonova u melodijskoj liniji reenice. Zahvaljujui melodijskom sluhu ljudi su sposobni prepoznati jezik koji uju iako ne znaju ni rije toga jezika. Osobe koje imaju slabije razvijen melodijski jezik prenosit e intonacijske osobine materinskog jezika pri govorenju stranog. Intonacijska obiljeja jezika i sposobnost njihova usvajanja vaan su element uenja materinskog i ostalih jezinih idioma. Kao to je gore navedeno, sva tri elementa govornog sluha vaan su preduvjet za uspjeni razvoj jezine djelatnosti sluanja. Sluanjem ovjek usvaja zvukovnu odnosno fonetsku stranu nekog jezika. Sluanje prethodi govornoj realizaciji jezika, koja je za razliku od pisma, ujna tj. zvukovna strana jezinog izraavanja. ujna obiljeja jezika dijele se na: odsjena ili segmentalna to ukljuuje samostalne ujne jedinice kao to su glasovi, slogovi, rijei, sintagme te reenice i neodsjena ili suprasegmentalna obiljeja koja ukljuuje ujne jedinice koje se ne mogu zapamtiti samostalno, a to su naglasci i intonacija. ujnu stranu jezika uz ova obiljeja ine i izraajna govorna sredstva. To su vrednote govorenoga jezika odnosno tonska obiljeja koja se oituju u visini, jaini i brzini govora, u rasporedu pauza te u boji glasa. Iz svega navedenog vidi se da je sluanje prva i neophodna djelatnost jezinog razvoja pojedinca koja prethodi uspjenome razvoju govora. Upravo je sluanje temelj i preduvjet svake uspjene komunikacije. U hrvatskom obrazovnom sustavu posveuje se mala panja razvoju i poticanju sluanja. Umijee sluanja je sposobnost koja se moe razviti kao i znati sluati, a pritom uti i razumjeti sadraj. Sve vjebe sluanja, bez obzira na razinu i vrstu usvajanja je potrebno provoditi. Sluanje glazbe, sluanje i ponavljanje brojalica, sluanje stvarnih govornih situacija, sudjelovanje u jezinim igrama sluanja i govorenja i mnoga druga sluanja. Samo tako ostvarit e se uinkovitost u svakodnevnoj slunoj komunikaciji.

Govorenje Govorenje je produktivna jezina djelatnost kojom se leksikim, gramatikim, fonolokim i prozodijskim sredstvima nekoga jezika prenosi usmena poruka u procesu jezinoga sporazumijevanja. Govor nije prva u nizu jezinih djelatnosti, ali je osnovna ljudska djelatnost
3

pomou koje uspostavljamo i ostvarujemo jezinu komunikaciju. Samom inu govorenja najprije prethodi in razumijevanja govorenja paralelno. U ranoj fazi jezinoga usvajanja govorno izraavanje se nastavlja na prvu u nizu jezinih djelatnosti, djelatnost sluanja. Djeca se sluanjem i oponaanjem odraslih sugovornika postupno poinju govorno izraavati. Za govorno sporazumijevanje potrebna su nam dva sudionika, ije e se uloge govornika i sluatelja neprestano izmjenjivati. Govorni in je temeljna jedinica govorenja, a on obuhvaa sljedee: sadraj govorenja (ono o emu se zapravo govori), izraz govorenja (jezine jedinice pomou kojih se govor odvija), znaenje govora (to znai ili moe znaiti govor koji izgovaramo), namjeru govornika (u koju svrhu se odvija taj govor), kontekst govora (okruenje u kojemu se govor odvija). Svaki govorni in oblikuju odreeni jezini i izvanjezini elementi, a osnovna funkcija govornoga ina je verbalno sporazumijevanje, odnosno govor u obliku usmene jezine djelatnosti izmeu barem dvaju sugovornika. U knjizi Rije hrvatska u viejezinom i viekulturnom ozraju autori su proveli diobu govornih inova prema kriteriju odnosa meu sugovornicima i prema funkcionalnom kriteriju. Prema ulozi koju govorni in ima u procesu priopavanja u knjizi se razlikuju: kontaktni govorni inovi (pozdravljanje, predstavljanje, estitanje), direktni govorni inovi (zamolba, prijedlog, zapovijed), ekspresivni govorni inovi (pokazivanje osjeaja radost, tuga,ponos) referencijalni govorni inovi (izjava,izvjee, objanjenje,tvrdnja), govorni inovi kojima utjeemo na ponaanje sugovornika (zahtjev, upozorenje), govorni inovi kojima se oslobaa napetost izmeu sugovornika (isprika, estitanje, zahvala). U komunikaciji, govorni inovi su ostvareni u tri osnovna oblika: dijalokom, monolokom i polilokom govornom obliku. Prvi govorni oblik je dijalog. Moemo ga opisati kao razgovor izmeu dvoje ljudi u kojemu se uloge govornika i sluatelja neprestano izmjenjuju. Postoji nekoliko vrsta dijaloga. Moemo ga nai u obliku privatnog ili slubenog razgovora, javnog ili osobnog razgovora, vanjskog ili unutarnjeg razgovora, jednostranog ili dvostranog razgovora. Najpoznatiji govorni oblici dijaloga su svakodnevni razgovori, rekreativni razgovori, poslovni razgovori te razgovorne igre. Monolog je drugi govorni oblik. Monolog moemo nazvat i samogovorom jer je to govor jedne osobe upuen drugima ili pak sebi. To je individualan govorni in u kojem nemamo
4

no obje aktivnosti se mogu razvijati i

izmjenu sugovornika za vrijeme komunikacije. Vrste monologa su: opisivanje, pripovijedanje, raspravljanje, tumaenje i upuivanje. Poliloki govorni oblici su zapravo oblici komunikacije u kojoj sudjeluje vie ljudi. Podrazumijevaju komunikaciju izmeu dvoje ili vie sudionika, izmjenjivanja u govoru, te zamjenjivanje uloga govornika i sluatelja.

Govor se usvaja od najranije djeje dobi, a govorenje kao jezinu djelatnost temeljimo na opeljudskoj sposobnosti glasanja. Moemo rei da je sposobnost govorenja naa uroena sposobnost. Da bi govorenje iz ope-fizike sposobnosti zdravoga ovjeka preraslo u jezinu djelatnost kojom ostvarujemo uspjeno govorno sporazumijevanje potrebno je zadovoljiti vie preduvjeta. Ponajprije, potrebno je nauiti odreeni jezik unutar ijih e se pravila i normi govor ostvarivati. Takoer posebnu pozornost treba obratiti na razvoj sposobnosti sluanja, koja prethodi govoru i kojom se usvaja zvukovna strana jezika. Vrlo je vana i potreba za razvojem uroene govorne sposobnosti kao osnove razvoja svih sposobnosti potrebnih za komunikaciju. Posebnu vanost treba pridat i provoenju govornih vjebi kojima se potiu govorne vjetine. Provoenje takvih vjebi u nastavi hrvatskoga jezika zauzima vrlo vano mjesto. Sustavno se provode gramatike vjebe, ortoepske ili pravogovorne vjebe, leksike vjebe te stilsko kompozicijske vjebe. U ranoj dobi provode se pripremne vjebe tzv. kontaktno govorenje koje se provodi u situacijama koje se svakodnevno odvijaju, dok u kasnijoj fazi slijede direktni govorni oblici i ekspresivno govorenje. Nakon svega toga slijede najzahtjevnije vjebe, vjebe refercijalnog govorenja, odnosno objektivno govorno izraavanje. Bez obzira na sadraj i razvojno razdoblje u kojem se provode, govorne vjebe moemo openito podijeliti na reproduktivne i produktivne. Takoer imamo i korekcijske vjebe kojima je cilj otklanjanje gramatikih pravogovornih pogrjeaka. Temeljna svrha provoenja govornih vjebi u osnovnokolskoj izobrazbi jest razvoj govornih sposobnosti i vjetina te stvaranje komunikacijski kompetentnih govornika hrvatskoga jezika, visoke razine jezinoga znanja i pouzdanja. (Pavlievi Frani, 2005:97)

itanje itanje je u stvarnosti vrlo sloena aktivnost, koju unato svojoj kompleksnosti savlada veina govornika nekog jezika. Da bi ovjek bio sposoban itati, mora zadovoljavati neke
5

uvjete. Kao prvo, to su preditake vjetine koje moraju biti u potpunosti ovladane. Neke od tih vjetina su razvijanje govora i glasovne osjetljivosti, ralamba rijei na glasove,usvojenost pisanih znakova tj.slova, itd.. Da bi se tehnika itanja jo bolje savladala, osim centra za itanje, potrebno je imati razvijene centre za vid, sluh, govor, pokretanje glave, tj. neke tjelesne predispozicije, zbog ega itanje moemo definirati i kao fizioloki proces. itanje jo moemo definirati i kao primjenu abecednog naela. To naelo podrazumijeva dogovoreni sustav u kojemu postoji uvijek ista korespondencija izmeu glasa kao izgovorenoga znaka i slova kao napisanoga znaka(Pavlievi Frani, 2005:97), ili jednostavnije reeno, svakom slovu pripada odreen glas ili obrnuto. Sam proces uenja itanja zapoinje poetnim itanjem, koje formalno zapoinje u prvom razredu osnovne kole. Naravno, djeca mogu poeti i znati itati ve u vrtikoj dobi, no, prvi razred se uzima kao nekakva poetna toka. Postoji tzv. najvia razina itanja, a podrazumijeva izraajno i glatko itanje s naglaskom na razumijevanju proitanoga. Da bi se ta najvia razina postigla potrebno je provoditi redovite vjebe itanja - u poetku to je itanje na glas, a kasnije itanje u sebi. Ako se ita ee, sama tehnika itanja bit e s vremenom sve bolja i bolja. itanje se moe razliito definirati; kao fizioloka djelatnost, pedagoko-metodika djelatnost, komunikacijska djelatnost, psiholoka djelatnost i umjetnika djelatnost. Kad govorimo o itanju kao fiziolokoj djelatnosti naglaavamo da se ono ostvaruje uz pomo govornih organa,organa vida i modanih procesa. Dakle, ovisi o nekim tjelesnim/fizikim znaajkama. Zbog prisustva u odgojno-izobrazbenome procesu, itanje je pedagoko-metodika djelatnost jer slui kao nain uenja odnosno pouavanja novih sadraja. Upravo je zbog toga od izuzetne vanosti da se to ranije zapoinje sa vjebama itanja i razvijanja preditakih sposobnosti, kako bi se u kolskoj dobi itanje moglo unaprjeivati i dovesti do savrenstva i uiti novi sadraji. Pod nazivom psiholoka aktivnost podrazumijevamo to da proces itanja obuhvaa niz psiholokih procesa: misaoni procesi, percepcija, opaanje, analiza, ralamba, logiko zakljuivanje, pamenje i sl. Sve od navedenog treba biti prisutno da bi se postiglo ono najvanije, a to je razumijevanje poruke i smisla proitanoga teksta.

Pisanje
6

Pisanje je jedna od jezinih djelatnosti koja se ostvaruje uporabom pisanih znakova slova ili grafema. Pisanje je sloena produktivna djelatnost koja ponajprije zahtijeva poznavanje slovnoga sustava te usvajanje gramatiko-pravopisnih pravila i normi nekoga jezika. Komunikacija meu ljudima moe se ostvariti i pisanim porukama. Za uspjenost takve komunikacije potrebna su odreena znanja: imbenici tekstovnoga ustrojstva i lingvistike teksta (znanstvena disciplina koja prouava zakonitosti oblikovanja teksta), normativne stilistike (znanstvena disciplina koja propisuje pravila za jasno, pravilno, precizno izraavanje poruka, ukljuujui pri izraavanju jedinstvo gramatike, pravopisa i stila), vrste tekstova (biljeke, razglednice, pismene estitke, pisma, pisane informacije kao to su vijesti, obavijesti, izvjea, stvaralaki tekstovi poput sastavaka, pria, pjesama ...). Pisanje ukljuuje i jezino primanje i jezinu proizvodnju. Pritom se zahtijeva fizika aktivnost (motorika, sluna i vidna), ali i psihika aktivnost (kognitivne sposobnosti pojedinca da fonijsku stranu jezika prenese u grafemsku). ovjek prvo prima jezino sadraj (sluno ili vidno), a zatim se uputa u proces pisanja. Pisanje je proces koji se temelji na znakovnom biljeenju, a znakovi su najee slova. Razlikujemo slogovno pismo (u obliku slogova), slikovno pismo (likovnim elementima), stenografsko pismo (simbolima). Nakon to osoba usvoji sustav slovnog biljeenja i gramatiko-pravopisna pravila, vjetina pisanja prerasta u proizvodnu sposobnost stvaralkog izraavanja kreativno pisanje. Hrvatsko pismo je temeljeno na abecednom naelu, to znai da svaki glas ima odgovarajui pisani znak. Nakon uenja glasa, uenik mora nauiti kako se on biljei odgovarajuim znakom u pisanom jeziku. Nakon toga mora nauiti pretvarati niz napisanih znakova-slova u glasove i obrnuto kako bi ih povezao u cjelovitu rije. Taj proces se u psihologiji zove ifriranje odnosno deifriranje, a to je otkrivanje znaenja cjeline, a temeljni dio se odnosi na razvijanje djetetove sposobnosti uoavanja veze izmeu glasa i slova. To je vaan trenutak pri uenju pisanja. Kad dijete usvoji vezu izmeu slova i glasa, puno lake naui slova i deifrira ih. Pisanje i itanje se ue paralelno, a to uenje se temelji na razvijanju dviju kljunih vjetina: vjetina prepoznavanja grafikih znakova slova i vjetina zamjene, deifriranje glasova pomou slova i slova pomou glasova. Pisanje nije vjetina koja se usvaja spontano kao govor, ve se mora uiti. Takoer, ne postoje dopunska sredstva za izraavanje poruka i trai poznavanje slovnih znakova. Pisanje se poinje uiti u osnovnoj koli, paralelno sa uenjem pravilnog govora. Ve u predkolskoj dobi u vrtiu se s djecom provode vjebe motorikih aktivnosti ake pri pisanju i slino. Pritom, u ranojezinoj fazi veina djece poistovjeuje pisani i govoreni jezik, te piu onako kako govore. Kroz osnovnu kolu se dijete polako osamostaljuje u pogledu pisanja.
7

Veina psihologa i lingvodidaktiara se slae da je pisanje puno sloeniji i tei oblik jezinog izraavanja od govorenja. Zato njegov razvoj poinje kasnije od govorenja, oko este/sedme godine. U nastavi izraavanja postoje tri temeljne faze u razvoju ope pismenosti. Prva se odnosi na usvajanje velikih i malih tiskanih i pisanih slova i savladavanju tehnike pisanja. Druga faza se odnosi na uenje pravopisnih (ortografskih) pravila i zakonitosti pisanoga jezika, a trea na razvoj stvaralakoga pisanja. Da bi djeca savladala jezinu djelatnost pisanja, valja sustavno provoditi primjerene, svrhovite i raznolike oblike pismenih vjebi. Prvo se poinje s grafomotikim vjebama, receptivnoreproduktivnim vjebama prepisivanja rijei i reenica, diktatima. Zatim slijede pravopisnogramatike vjebe. Najee se primjenjuju vjebe kao to su odgovori na pitanja, dopunjavanje reenica, diktati te vezani tekstovi u nekoliko reenica i sl. Razvoju pismenosti se rijeko kad pristupa izolirano. Vjebe pisanja se uvijek provode u korelaciji sa vjebama sluanja, govorenja i itanja. Zato nastavu izraavanja to ee treba povezivati sa nastavom gramatike i nastavom knjievnosti. Svrha i cilj provoenja jezine djelatnosti jest ostvaraj to vie razine pismenosti to objedinjuje tehniku i vjetinu pisanja, ali i samostalno stvaralako pisanje.