Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao

to je

opravdano prikazati ma koju stvar, koja doista postoji, nekom drugom koja ne pos toji. DANIEL DEFOE PRVI DIO Neobini dogaaji koji tvore predmet ove kronike dogodi e se 194... u Oranu. Prema opem u sudu bijahu pomalo neumjesni, izlazei iz okvira obinog ivota. Na prvi pogled Oran j e doista sasvim obian grad, obina francuska prefektura na al irskoj obali. Grad je, valja priznati, sam po sebi ru an. Nije nametljiv pa treba neko vrijeme d a bismo uoili ime se razlikuje od drugih trgovakih gradova u drugim zemljopisnim irinama. Ka ko da, na primjer, zamislimo grad bez golubova, bez drvea i bez vrtova, gdje ne ujemo lepet krila ni u tanje li a, grad bezbojan, ime je sve reeno? Promjena godi njih doba odra av se jedino na nebu. Proljee se najavljuje samo drukijom atmosferom i ko aricama cvijea koje mali prodavai dopremaju iz gradske okolice. To je proljee koje se prodaje na trgu. Ljeti sunce pali i ari isu ene kue i pokriva zidove sivkastim pepelom; ivjeti se mo e tada sa mo u sjeni zatvorenih kapaka na prozorima. U jesen eto naprotiv bujice blata. Lijepi dani dolaze tek zimi. Da bismo se upoznali s nekim gradom, treba da saznamo kako njegovi stanovnici ra de, kako vode ljubav i kako umiru. To je zgodan nain. U na em gradiu (je li to uinak podneblja ?) sve se to radi zajedno, jednako pomamno i rastreseno. To e rei da se ljudi dosauju i da nastoje stei navike. Na i sugraani mnogo rade, ali samo zato da bi se obogatili. Naj vi e se zanimaju za trgovinu, a glavni im je posao initi poslove, da se poslu im njihovim izr azom. Imaju naravno smisao i za sitne radosti, vole ene, kino i morske kupelji. Ali veo ma pametno, oni te radosti uvaju za subotu naveer i nedjelju, nastojei drugih dana u sedmici za raditi mnogo novaca. Podvee, kad napu taju svoje urede, sastaju se u odreeni sat u kavani, eu istim bulevarom, ili se smjeste na svom balkonu. udnje mlaega svijeta estoke su i k ratke, dok poroci starijih ne prema uju kugla ka dru tva, drugarske veere i klubove, gdje se i gra za velike pare, te ovjek gubi ili dobiva kako hoe karta. Kazat e netko da to nije odlika na ega grada i da su, openito uzev i, svi na i suvremeni ci takva soja. Nema sumnje da u na e dane ni ta nije prirodnije no vidjeti ljude gdje r ade od jutra do mraka, da bi zatim potratili na karte, na kavanu i na brbljarije vrijem e koje im preostaje za ivot. No ima gradova i zemalja gdje ljudi od vremena do vremena posu mnjaju nema li to drugo. Uglavnom to ne mijenja njihov nain ivota. No oni su posumnjali, a to je uvijek dobitak. Oran je naprotiv grad gdje nitko ne sumnja, to jest grad potpuno moderan.

Prema tome nije potrebno razglabati kako se kod nas vodi ljubav. Ili se mu karci i en e pro diru naglo u takozvanom ljubavnom aktu, ili se predaju dugakoj navici udvoje. I zmeu tih krajnosti esto nema sredine. A ni to nije originalno. U Oranu, kao i drugdje, svijet, nemajui vremena da razmisli i prosudi, mora ljubiti a da i ne zna da ljubi.

Svakako je originalnije da u na em gradu umiranje mo e ovjeku zadati te koa. Te koa nije, uostalom, prava rije; bilo bi opravdanije kazati neudobnost. Nikada nije ug odno biti bolestan, no ima gradova i krajeva koji bolesnika tako rei podupiru, podr avaju, gd je ovjek mo e u neku ruku pustiti maha svojoj slabosti. Bolesniku treba nje nosti i blagosti, drago mu je kad se mo e o ne to osloniti, a to je sasvim prirodno. Ali u Oranu krajnosti podn eblja, va nost poslova koji se tu sklapaju, beznaajnost okoline, naglost sumraka i kvalite ta u itaka sve to pretpostavlja dobro zdravlje. Bolesnik je u tom gradu veoma osamljen. A p omislimo na ovjeka koji je na samrti! Uhvaen je u klopku, opkoljen zidovima koji pucketaju od vruine, a istoga trenutka itavo puanstvo, na telefonu ili u kavani, govori o ratama, tovar nim listovima i odbicima. Svatko e razumjeti da smrt, pa bila to i moderna smrt, mo e b iti jako neudobna kad nadoe na takovu suhoparnu mjestu. Tih e nekoliko uputa mo da dostajati da netko uzmogne zamisliti kakav je na grad. Uostalom ne valja ni ta preuveliavati. Trebalo je istaknuti kako je lice toga mjest a banalno i kako je banalan ivot koji se tu provodi. No im smo stekli neke navike, provodit emo dane bez te koa. A kako na grad pogoduje navikama, mo e se rei da je sve kako treba. Gledan s toga vidnog kuta ivot zacijelo nije uzbudljiv. Ali u nas nema nereda i smutnje. A na e iskreno, simpatino i radino puanstvo oduvijek pobuuje u putnika primjerno po tovanje. Taj grad bez slikovitosti, bez raslinstva i bez du e mo e nam se uiniti kao neko odma rali te koje ovjeka pomalo smiruje i na koncu uspava. No budimo pravedni i dodajmo da je nakalemljen na pejza kojemu nema premca, usred gole visoravni, okru ene blistavim bre uljcima, ispred zaljeva savr enih obrisa. Moglo bi se tek po aliti to je izgraen tak o da okree lea tome zaljevu, pa ovjek ne vidi more koje uvijek mora tra iti ne bi li ga ne gdje spazio. Nakon svega toga priznat emo lako da ni ta nije moglo potai na e sugraane da naslute iznenadne dogaaje koji se dogodi e u proljee te godine i koji bijahu - kako smo posl ije shvatili - predznaci niza te kih nezgoda koje sam ovdje nakanio opisati. Nekima e s e fakti koje iznosim uiniti sasvim prirodnim; drugima, naprotiv, nevjerojatnim. No pi em kr oniku, a kroniar ne mo e na kraju krajeva voditi rauna o tim proturjejima. Jedina je njegova z adaa da ka e: To se dogodilo, ako zna da li se ovo ili ono zaista dogodilo, da je zahvati lo u ivot itavog puanstva, pa ima na tisue svjedoka koji e u svom srcu prosuditi govori li ist inu. Uostalom, pripovjeda (koga emo na vrijeme upoznati) ne bi imao nekih posebnih prav a da se dade na taj pothvat, da mu sluaj nije omoguio da prikupi odreeni broj iskaza i d a silom prilika nije bio upleten u sve o emu hoe izvijestiti. To ga ovla uje da postupa kao povjesniar. Razumije se, da povjesniar, iako nije strunjak, raspola e uvijek dokument

ima. I pripovjeda ove pripovijesti ima, dakle, svoje. To je najprije njegovo vlastito svjedoanstvo, to su zatim svjedoanstva drugih, jer je bio pozvan da primi povjerljive iskaze sv ih osoba koje se javljaju u ovoj kronici, to su konano tekstovi koji su mu na koncu dopali u ru ke. Nakanio je da crpi iz njih kad to bude smatrao shodnim i da ih upotrijebi kako mu se bud e svidjelo. Nakanio je jo ... No mo da je vrijeme da pusti komentare, da prestane govoriti uvije no, da bi pre ao na samu stvar. Izvje taj o prvim danima mora biti ne to podrobniji. * * * Ujutro, 16. travnja dr. Bernard Rieux izae iz svoga kabineta i spotae se o crknuto g takora koji je le ao usred stubi ta. Toga asa ne pomisli ni ta, nego odgurne ivotinju i poe niz stube. No stigav i na ulicu, sjeti se da taj takor nije bio na svome mjestu i on se vrati otkuda

je do ao, da bi upozorio pa-zikuu. Vidjev i kako stari Michel reagira, osjeti jo jae da je njegovo otkrie zaista neobino. Njemu se prisutnost toga takora bila inila samo bizar nom, dok je pazikua bio naprosto sabla njen. Njegov je stav bio, uostalom, kategorian: u kui nema takora. Doktor je dodu e tvrdio da ima jedan na hodniku prvoga kata i da je ta j vjerojatno crkao, uzalud! Uvjerenje gospodina Michela ostade neokrnjeno. U kui ne ma takora, pa mora da je toga donio netko izvana. Ukratko, netko se htio na aliti. Iste je veeri Bernard Rieux, u av i u kuu, tra io prije nego to e se popeti, svoje klju kadli spazi u dnu mranoga hodnika krupnog takora, kako se nesigurno kree, a dlaka m u je nekako vla na. Sada je stao kao da tra i ravnote u, ponovno kree prema doktoru, staje, okree se oko svoje osi; sad je cijuknuo i pao, a iz rastvorene gubice iknulo je ne t o krvi. Doktor ga malko ogleda, a zatim se pope u svoj stan. Nije mislio na takora. Ta izbaena krv podsjetila ga je na njegovu glavnu brigu. Nj egova ena koja boluje ve godinu dana ima da otputuje sutra u jedno gorsko ljeili te. Nae je gdje le i u spavaonici, kako je bio naredio. Sprema se tako na tegobe putovanja. Sad se nasmije ila: - Vrlo se dobro osjeam - ree. Doktor je gledao lice koje mu je bilo okrenuto, a na nj je padalo svjetlo lampe koja je stajala na nonom ormariu. Njemu je to lice, usprkos bolesti koja je na njemu ostavila svoj e tragove, bilo mlado kao neko, mada je navr ila trideset godina. Mo da je to bilo zbog

osmijeha koji je bio jai od svega ostalog. - Spavaj ako mo e - ree on. - Sestra e doi u jedanaest sati, a ja u vas odvesti na pod evni vlak. Poljubi elo koje se bilo malko ovla ilo. Smije ak ga otprati do vrata. Sutradan, 17. travnja, u 8 sati, pazikua zaustavi doktora na prolazu i optu i deran e koji se glupo na ali e staviv i nasred hodnika tri crknuta takora. Mora da su ih uhvatili velik im mi olovkama, jer su bili raskrvavljeni. Pazikua je stajao neko vrijeme na ulazu, dr ei takore za ape; mislio je da e se krivci odati kakvom podrugljivom primjedbom. Ali n i ta! - Neka, neka - govorio je gospodin Michel - uhvatit u ja njih! Mozgajui o tom sluaju, Rieux odlui da pone svoje lijenike posjete vanjskim etvrtima gdje su stanovali njegovi najsiroma niji pacijenti. Sabiranje otpadaka obavljalo s e u tim dijelovima grada mnogo kasnije, a doktorov je auto dodirivao, prolazei ravnim i p ra nim ulicama, kante za smee to stajahu na rubu plonika. U jednoj ulici kojom je tako pro a o Rieux nabroji dvanaestak takora baenih na otpatke povra i na neke prljave krpe. Prvoga svoga bolesnika nae u postelji; le ao je u sobi to je gledala na ulicu, a slu i la je kao spavaonica i kao blagovaonica. Bija e to stari panjolac ko tunjava lica, izrovana bor ama. Pred sobom je na pokrivau imao dva lonca, a u njima gra ak. U trenutku kad je dokto

r ulazio, bolesnik je, napola sjedei, zabacio glavu, nastojei da uhvati dah. Disao j e kao da su mu plua puna ljunka, poput svih starih astmatiara. - Dakle, gospodine doktore - ree za vrijeme injekcije - jeste li vidjeli? Izlaze. ..

- Da - ree ena - susjed je pokupio tri. Stari je trljao ruke. - Izlaze, ima ih u svim kantama, tjera ih glad. Rieux je zatim morao konstatirati da cijela etvrt govori o takorima. Zavr iv i posjete , vrati se kui. - Gore vas eka telegram - ree gospodin Michel. Doktor ga upita je li vidio novih takora. - O, ne - ree pazikua - sada ja vrebam, razumijete, pa se one svinje ne usuuju. Telegram je Rieuxa izvijestio da e sutradan stii njegova majka. Dolazi da se brine za kuu dok bolesnica bude odsutna. U av i u svoj stan, doktor nae njegovateljicu i vidje enu na nogama: obukla je putni kostim i na minkala obraze. Rieux joj se nasmije i. - Dobro je - ree - vrlo dobro. Malo zatim, na stanici, on je smjesti u spavaa kola. Ona je gledala kupe. - To je za nas preskupo, je li? - Mora biti - ree Rieux. - to je to s tim takorima? - Ne znam. udna stvar. No svakog asa... Onda joj ree veoma brzo da je moli za opro tenje; da je morao na nju vi e paziti i da ju je mnogo zanemarivao. Ona strese glavom kao da hoe kazati neka uti. No Rieux nato dod a: - Sve e biti bolje kad se vrati . Poet emo iznova. - Da - ree ona blistavih oiju - poet emo iznova. Trenutak zatim ona mu okrenu lea i stade gledati kroz prozor. Na peronu se svijet urio i gurao. Huktanje lokomotive dopiralo je do njih. On zovnu enu po imenu, a kad se o krenula, vidje da je njezino lice vla no od suza. - Ne - ree blago. Posmijeh se vrati ispod suza, malko nategnut, grevit. Ona duboko uzdahnu. - Sad idi, sve e biti dobro. On je privinu na grudi, a zatim napolju, s druge strane stakla, ne vidje vi e njez in smije ak.

- Molim te - ree - pazi na svoje zdravlje. Ali ga ona nije mogla uti. Kraj izlaza na kolodvorskom peronu Rieux naie na gospodina Othona, suca istra itelj a, koji je dr ao svoga djeaia za ruku. Doktor ga upita da li putuje. Gospodin Othon, dug i cr n, podsjeao je svojom vanj tinom na finoga gospodina (kako se to nekada zvalo), ali i na slu benika pogrebnog dru tva. Odvratio je ljubazno, ali odmjereno: - ekam gospou Othon koja je po la da izrazi svoje po tovanje mojoj rodbini. Lokomotiva se oglasi zvi dukom. - takori... - ree sudac. Rieux se tr e kao da e poi prema vlaku, ali se okrenu prema izlazu. - Da - ree - nije to ni ta. Uto proe nosa koji je dr ao ispod ruke sanduk pun takora. To je bilo sve to je doktoru ostalo u pameti kad se sjeao toga trenutka. Istoga dana poslije podne, tek to je poeo ordinirati, Rieux primi nekog mladog ovje ka za koga mu reko e da je novinar i da ga je ve ujutro tra io. Zvao se Raymond Rambert. Ni ska rasta, pleat, energina lica i bistra pogleda, Rambert je bio odjeven sportski; rek ao bi ovjek da se u ivotu dobro snalazi. Nije okoli ao. Vodi anketu za velike novine to izlaze u Parizu: zanima ga kako ive Arapi, pa eli obavijesti o njihovu zdravstvenom stanju. Rieux m u ree da to stanje nije povoljno. No prije nego e zai u stvar, htjede saznati da li novi nar smije kazati istinu. - Jasno - odvrati mladi doktoru. - Hou rei, smijete li osuditi to stanje u cijelosti? - U cijelosti, ne; to moram priznati. No ja pretpostavljam da bi takva osuda bil a neosnovana. Rieux odvrati blago da bi takva osuda bila zaista neosnovana, no da je, stavljaj ui to pitanje, htio saznati da li Rambertovo svjedoanstvo mo e biti izneseno bez ikakve ograde. - Priznajem samo takva svjedoanstva i stoga neu poduprijeti va e informacije svojima . - Tako bi govorio Sain-Just - ree novinar smije ei se. Rieux ree, ne podi ui glas, da ne zna o tome ni ta, no da tako govori ovjek kojem je dodijao svijet u kom ivi, ali mu ipak nisu omrznuli bli nji u tolikoj mjeri da bi p opustio nepravdi. Rambert je, uvukav i vrat meu ramena, gledao doktora. - Dr im da vas razumijem - ree napokon ustajui.

Doktor ga isprati do vrata. - Zahvaljujem vam to stvar tako primate. Rambert je odjednom postao nestrpljiv: - Da - ree - razumijem i molim da mi oprostite to sam smetao. Doktor mu stisne ruku i ree da bi se mogla napisati zanimljiva reporta a o mno tvu cr knutih takora koji se sada nalaze po gradu. - Ah - o ivi Rambert - to me zanima. U pet sati poslije podne, kad je iza ao da ponovno obie svoje bolesnike, doktor sre te na stubi tu ovjeka koga je nekoliko puta sreo kod panjolskih plesaa koji stanovahu u naj vi em katu njegove kue. Bio je jo mlad, krupan i te ak, lice masivno, i arano borama i precr tano gustim obrvama. Jean Tarrou pomno je pu io cigaretu, promatrajui posljednje trzaje t akora koji je skapavao na stubi, njemu do nogu. Sada podi e prema doktoru svoje sivkaste oi, pogleda ga mirno, ali znaajno, za eli dobar dan i doda da je pojava tih takora zaist a udna. - Da - ree Rieux - no postaje pomalo nesnosna. - U neku ruku, doktore, samo u neku ruku. Nikada nismo vidjeli ne to slino pa se uzbuujemo. No menije to zanimljivo, bez sumnje vrlo zanimljivo. Tarrou proe rukom preko kose da bi je zabacio, ponovno pogleda takora koji je sada bio nepomian, a onda se nasmije i Riexu: - Uglavnom je to stvar pazikue, zar ne, doktore? Pazikuu nae doktor upravo pred kunim vratima: naslonio se na zid kraj ulaza, a na l icu koje bi obino bilo tamnorumeno odra avao se umor. - Da, znam - ree stari Michel doktoru koji ga je izvijestio o svom novom otkriu. Sada ih nalazim po dva ili tri. Ali u drugim kuama je isto. inilo se da je satrven i zabrinut. Mehanikom kretnjom trljao se po vratu. Rieux ga upita kako se osjea. Nije, dabome, htio rei da se ne osjea dobro. Ali, eto, nije kao prij e. On dr i da je to stvar raspolo enja. Ti su ga takori razljutili i jo ga uvijek ljute; sve e b iti bolje kad budu opet nestali. No sutradan ujutro, 18. travnja, doktor, koji je doveo s kolodvora majku, nae gos podina Michela upalih obraza, tako da je izgledao jo gore. Od podruma do tavana, desetak je takora le alo po stubi tu. Kante za smee susjednih kua bile su pune. Doktorova mati nije se ud ila primiv i tu vijest. - To se dogaa - ree. Bija e to mala starica, srebrnaste kose, crnih i blagih oiju.

- Sretna sam to te opet vidim, Bernard - govorila je ona - to tu mogu takori? On je odobravao; da, kad je ovjek s njom, sve mu se ini lako i tako je uvijek bilo . Ipak je telefonirao opinskom zavodu za deratizaciju; poznavao je direktora. Je li on uo za takore koji u velikom broju izlaze iz svojih rupa da skapaju napolju? Mercier, ta ko se zvao direktor, uo je o tom priati; ak je u njegovu uredu koji se nalazi nedaleko od luke pronaeno pedesetak takora. Ipak se pita je li to ozbiljno? Rieux to nije mogao pro suditi, ali je dr ao da bi zavod za deratizaciju morao uredovati. - Da - ree Mercier - ako dobijem nalog. Ako misli da nije teta truda, mogu poku ati d a dobijem nalog za uredovanje. - Daj - ree Rieux - koditi nikako nee. Dvorkinja, koja je vodila kuanstvo, upravo mu je bila priopila da je u velikoj tvo rnici u kojoj radi njezin mu skupljeno nekoliko stotina takora. Bilo kako mu drago, ali nekako u isto vrijeme na i su se sugraani poeli uznemirivati . Jer od osamnaestog nadalje, tvornice, javna skladi ta izbacivahu na stotine uginulih takor a. U nekim sluajevima trebalo je ivotinje dotui, jer se njihova agonija odvi e otegla. Ali od gradske periferije, pa do centra, svagdje kuda je dr. Rieux prolazio, svagdje gd je se na i sugraani skupljaju - takori su ih ekali u hrpama, naslagani na kantama od smea ili u dugim redovima uzdu kanala. Veernja tampa prihvati se tog predmeta istoga dana, pit ajui opinsku upravu da li togod namjerava, da ili ne, i kakve hitne mjere kani poduzeti da svoje opinare za titi od te odvratne najezde. Opinska uprava nije ni ta nakanila, niti je i ta

namjeravala, ali je - za poetak - sazvala opinsko vijee, da bi se stvar razmotrila. Zavod za deratizaciju dobi nalog da skuplja uginule takore svakoga dana u zoru. Po to skuplj anje bude dovr eno, dvoja e kola toga zavoda prevesti crkotine u krematorij za spaljivanje ot padaka, gdje e biti uni tene. No iduih dana stanje se pogor alo. Broj glodavaca koje bi pokupili sve je vi e rastao , a berba je svakoga jutra bila obilatija. etvrtog dana takori poe e izlaziti u grupama da uginu skupno. Iz raznih skrovi ta, podzemlja, podruma, oni bi se uspinjali u dugim teturavim redovima, na svjetlu bi stali jo jae posrtati, okretati se oko svoje osi i skapava ti blizu ljudskih bia. Nou bi se po tijesnim hodnicima i uliicama jasno ulo kako pocikuju u smrtnoj borbi. Ujutro bi ih na ao gdje su se pru ili u kanalu uz cestu: iz iljaste im nju ke viri krvavi cvijet; jedni naduti i truli, drugi ukoeni i tvrdi, a brci im jo str e. I u s amome gradu nalazile bi se manje hrpe po stubi tima ili dvori tima. Dolazili bi takoer u neke ure dske prostorije da uginu pojedinano; dolazili bi na kolska igrali ta, a katkada i na kava nske terase. Na i sugraani nailazili su na takore na najprometnijim mjestima grada. Stari

trg u sredi tu grada, bulevari, obalna promenada - bijahu mjestimice onei eni. Oi en u zoru o uginulih ivotinja, grad bi se njima kroz dan ponovo napunio. De avalo se da po koji noni eta osjeti pod svojom nogom gibljivu masu svje e crkotine. Rekao bi ovjek da se zemlj a u koju su bile usaene na e kue oslobaa svojih otrovnih sokova te pu ta da se na njenoj povr ini pojave gnojni irovi koji su se dotad razvijali u njenoj nutrini. Zamislite samo kako je na pitomi gradi bio osupnut i zaprepa ten, nalik na zdrava ovjeka ija je gusta krv poela najednom stvarati uda.

Stvari su do le tako daleko da je agencija Infordok (Informacije, dokumentacija, oba vijesti o bilo kojem predmetu) objavila u svojoj besplatnoj emisiji preko radija da je s amo dvadeset petoga toga mjeseca pokupljen i spaljen est tisua dvjesta trideset i jedan takor. T a brojka, potkrepljujui svakodnevne prizore koje je svatko u gradu poznavao, znatno je povea la zabunu. Dotada su to ljudi smatrali nezgodom koja je, istina, neprilina, pa i odv ratna, ali ni ta vi e. Sada su pak primijetili da se u toj pojavi kojoj se jo ne mo e ocijeniti do seg, ni odrediti uzrok, krije neka prijetnja. Samo je stari astmatini panjolac dalje trlja o ruke i ponavljao sa senilnim zadovoljstvom: Izlaze, izlaze! Dana 28. travnja Infordok objavi oko osam tisua takora, a tjeskoba u gradu dosegnu vrhunac. Ljudi su poeli zahtijevati radikalne mjere i optu ivati vlasti, a neki koj i su imali kue uz more, stado e govoriti da e se onamo povui. No sutradan je agencija objavila d a je fenomen naglo prestao i da je deratizacijska slu ba skupila tek neznatnu koliinu ug inulih takora. Grad je odahnuo. Ipak je istoga tog dana u podne dr. Rieux, zaustaviv i auto pred kuom, spazio na kr aju ulice pazikuu koji je muno hodao: glavu je opustio, ruke i noge ra irio, pa je bio nalik n a pajaca koji smije no pokree nogama i ma e rukama kad se potegne za konac. Starac je uhvatio ispod ruke sveenika koga doktor prepozna. Bija e to otac Paneloux, ueni i borbeni je zuit koga bi koji put sretao, a bio je veoma cijenjen u na em gradu pa su ga tovali i on i koji ne mare za religiju. Priekao ih je. Starome su Michelu oi blistale, a plua su mu radila poput mijeha. Ni je se dobro osjeao pa se htio pro etati. Ali osjetiv i estoke boli na vratu, ispod pazuha i u preponama, morade se okrenuti kui i zamoliti oca Panelouxa da mu pomogne. - Nado lo mi je kao neki otok - ree on. - Mora da sam se pretegnuo. Pru iv i ruku kroz okno automobila, doktor proe prstom oko vrata koji mu je pru ao Mich el. Na bazi se stvorio neki vor, tvrd kao drvo. - Lezite u postelju, izmjerite temperaturu, posjetit u vas poslije podne. Po to je pazikua oti ao, Rieux upita Oca Panelouxa to misli o toj takorskoj aferi. - Oh - ree pater - to mora da je neka epidemija - a njegove se oi nasmije i e iza okru glih naoala. Nakon objeda Rieux ponovno proita telegram ljeili ta, koje mu je javljalo dolazak nj egove ene. Uto zazvri telefon. To ga je zvao jedan od njegovih biv ih pacijenata, opinski

inovnik. Dugo je patio od su enja aorte, a kako je bio siroma an, Rieux ga je lijeio besplatno. - Da - ree - znam da me se sjeate. No radi se o nekom drugom. Doite brzo; kod moga susjeda ne to se dogodilo. Zadihao se govorei. Rieux pomisli na pazikuu i odlui da ga posjeti kasnije. Nekolik o minuta nakon naziva ue u nisku kuu Faidherbove ulice, na gradskoj periferiji. Na s tubi tu koje bija e hladovito i smrdljivo srete Josepha Granda, opinskog inovnika, koji mu j e silazio u susret. Bija e to ovjek pedesetih godina, dugaak, pognut, uskih ramena i m r avih udova; imao je ute brkove. - Bolje je - ree stigav i do Rieuxa - no mislio sam da e preminuti. Useknuo se. Na drugom i posljednjem katu, na lijevim vratima, Rieux proita napisa no crvenom kredom: Uite, ja sam obje en! Uo e. Nad prevaljenim je stolcem visilo u e, po to je stol gurnut u kut. No u e je visilo prazno. - Skinuo sam ga na vrijeme - govorio je Grand, koji kanda uvijek bija e u potrazi za rijeima, premda se izra avao nadasve jednostavno. - Upravo sam izlazio kad zauh tropot. Kad s am vidio natpis, kako da vam ka em, mislio sam da je to neka ala. No on je zajauknuo t ako udno, a moglo bi se rei i stra no. Poe ao se po glavi. - Dr im da to mora biti bolno... Onda sam u ao, naravno! Zatvorili su vrata i zastali na pragu svijetle i zrane sobe, koja je bila siroma no namje tena. Omalen ovjek okrugla lica le ao je na mesingastu krevetu. Sna no je disao i gledao ih zakrvavljenim oima. Doktor se ne mae. Izmeu udisaja i izdisaja kao da slu a smrtnu ci ku takora. No nigdje se ni ta nije micalo. Rieux poe prema postelji. ovjek nije pao svis oka, ni odvi e naglo: kralje ci su izdr ali. No malo asfiksije, dabome. Trebat e rendgenski sni mak. Dade mu injekciju kamforova ulja i ree da e za nekoliko dana sve biti u redu. - Hvala, gospodine doktore - ree pacijent prigu enim glasom. Rieux upita Granda je li obavijestio policiju, a inovnik se smete, kao da je kriv : - Ne - ree - ne! Mislio sam da je najpree... - Jasno! - prekinu ga Rieux. - Ja u se pobrinuti. No u taj as bolesnik se tr e i sjede u postelji, uvjeravajui doktora da to nije potr ebno. - Umirite se - ree Rieux. - Nije to ni ta, vjerujte, ali ja moram podnijeti prijavu . - Oh! - odvrati bolesnik.

I spusti se natrag u postelju, zabaci glavu i stade grevito plakati. Grand, koji je za to vrijeme natezao svoj brk, sada mu se prikui. - Hajde, gospodine Cottard - ree on - morate shvatiti. Doktor je tako rei odgovoran. Kad bi vam dunulo u glavu da poku ate iznova... No Cottard ree, obliven suzama, da nee vi e nikada, da ga je bila uhvatila panika i da sada eli samo da ga puste na miru. Rieux je pisao recept. - Dobro - ree. - Pustimo sada te stvari. Doi u opet za dva-tri dana. Ali nemojte pr aviti gluposti. Napolju ree Grandu da mora izvijestiti policiju, no da e rei komesaru da ne poduzme

istragu prije dva dana. - Ove noi treba na nj pripaziti. Ima li rodbine? - Ne znam da li je ima. No mogu ja. Stresao je glavom. - A vidite, mogu rei da ga i ne poznam. No moramo pomagati jedni drugima. Prolazei hodnikom, Rieux je mehaniki pogledao kutove i zapitao Granda jesu li takor i potpuno nestali iz njegove etvrti. inovnik nije znao o tome ni ta. Priali su mu dodu e o toj stvari, ali on ne pridaje mnogo va nosti takvim glasinama. - Imam druge brige - ree. Rieux mu je ve stiskao desnicu. urilo mu se k pazikui pa da onda napi e eni pismo. Kolporteri veernjih novina izvikivahu da je najezda takora zaustavljena. No Rieux nae svog bolesnika gdje se nagnuo iz kreveta, samo to nije ispao, i silno se napinje, bacajui ru iastu u u limenu posudu za smee. Nakon dugotrajnih napora, pazikua je, sav usopljen ponovo legao. Temperatura je dosegla 39,5, a limfne lijezde na vratu veoma su mu natekle, natekli su i udovi a dvije tamne mrlje irile su se po slabinama. Tu io se da ga sad a boli iznutrica. - Pali - govorio je - taj me gad pali! Jezik mu je bio aast i odebljao pa je vakao pojedine rijei, a izbuljene, okrugle oi, o ih je podigao prema doktoru, caklile su se od suza to ih je izazvala glavobolja. Njegova je ena tjeskobno pogledala Rieuxa koji je uporno utio. - Doktore - ree ona - to mu je? - Moglo bi biti sva ta. Zasada nije sigurno. Do naveer dijetna hrana i ne to za i enje. eka mnogo pije.

Pazikuu je upravo morila e. Vrativ i se kui, Rieux telefonira kolegi Richardu; to je bio jedan od najvienijih li jenika u gradu. - Ne - ree Richard - nisam primijetio ni ta izvanredno. - Groznica s lokalnom upalom? - E jesam, jesam, dva sluaja s jako upaljenim limfnim lijezdama. - Abnormalno jako? - Hm - odvrati Richard - normalno i abnormalno, to su, znate i sami... No bilo ovako ili onako, pazikua je naveer bulaznio i grdio takore. Temperatura se popela na 40 stupnjeva. Rieux poku a fiksacijski apsces. Kad ga je zapekao terpentin, paz ikua je zaurlao: Svinje! lijezde su se jo poveale, a bile su na opip tvrde kao drvo. ena se bolesnikova silno

prepala. - Ostanite budni - ree joj doktor - i zovnite me ako ustreba. Sutradan, 30 travnja, mlaki je vjetri puhao s modro-vla nog neba. Donosio je miris cvijea koji je dopirao s najudaljenije periferije. Jutarnji se amor po ulicama inio ivlji i veseliji no obino. itav je na gradi, osloboen mukle zebnje koja ga je muila pro le sedmice, osje taj dan kao dan obnove. I Rieux, koga je umirilo pismo to ga je primio od ene, sie laka srca k pazikui. I doista, temperatura je izjutra spala na 38 stupnjeva. Delirantno je stanje prestalo. Bolesnik se, oslabljen, smje kao u svom krevetu. - Bolje je, zar ne, gospodine doktore? - ree ena. - Poekajmo. No u podne se groznica ponovo javi, a temperatura se u jednom mahu pope na 40. B olesnika je ponovo zahvatio delirij, a vratilo se i bacanje. Vratne lijezde bijahu veoma o sjetljive na opip, a bolesnik kao da se trudi da dr i glavu to dalje od tijela. Njegova je ena sj edila na podno ju kreveta, ruke je polo ila na pokriva i dr ala nje no bolesnikove noge. Gledala j e Rieuxa. - ujte - ree ovaj - moramo ga izolirati i poku ati posebno lijeenje. Telefonirat u u b olnicu; otpremit emo ga bolnikim kolima. Dva sata kasnije, u kolima, doktor i ena naginjahu se nad bolesnika. Iz njegovih usta, koja su bila oblo ena fungoznim izraslinama, izlazile su nepotpune rijei i reenice: takori, re takori... Zelenkast, usne kao od voska, vjee kao od olova, dah isprekidan i kratak, razapet oteklim lijezdama, uronjen u svoj le aj, kao da ga hoe za sobom zatvoriti i kao da g a ne to,

do av i iz dubine zemlje zove i doziva bez prestanka - pazikua se gu io pod nevidljivom

morom. ena je plakala. - Zar vi e nema nade, gospodine doktore? - On je mrtav - odvrati Rieux. Mo e se rei da je smrt pazikue obilje ila konac perioda koji bija e ispunjen nejasnim i udnim znakovima te poetak jednog drugog, razmjerno te eg, kad se zbunjenost prvog do ba pretvarala pomalo u paniku. Na i graani nisu nikada pomislili - sada im je to bilo potpunu jasno - da bi njihov gradi mogao biti naroito podesno mjesto gdje e takori ugibati n a suncu i pazikue umirati od udnih bolesti. S toga gledi ta oni su bili u zabludi, a n jihove je nazore trebalo podvri reviziji. Da je sve stalo pri tome, navike bi zacijelo prev ladale i nikome ni ta. No drugi meu na im sugraanima koji nisu uvijek bili ni pazikue, ni siromasi, mor ali su poi putem kojim je prvi po ao gospodin Michel. Toga asa poe e se ljudi pla iti, a pot m i razmi ljati. Ipak prije nego to ue u potankosti, razmatrajui ove dogaaje, pripovjeda smatra korisn im da o periodu koji je netom opisan dade svjedoanstvo drugoga jednog svjedoka. Jean Tarrou, koga smo sreli ve na poetku pripovijesti, nastanio se u Oranu nekoliko sedmica pri je, boravei u velikom jednom hotelu u gradskom centru. Bio je oito dosta imuan da ivi od svojih prihoda. No premda se grad priuio na nj, nitko nije znao otkuda dolazi, ni za to je ovdje. ovjek bi ga sretao na svim javnim mjestima. Otkako je poelo proljee, viali su ga mnogo na pla i: esto je plivao i vidjelo se jasno kako u tom u iva. Dobriina, uvijek nasmije en, on je, rekao bih, volio sve prirodne u itke, ali im nije robovao. Doista , ljudi su primijetili samo to: da se mnogo dru i sa panjolskim plesaima i sviraima koji su dost a brojni u na em gradu. To mu je bila jedina navika. Svakako i njegove bilje ke tvore neku vrstu kronike o tome te kom razdoblju. No ta j e kronika ne to posebno jer kao da najradije bilje i stvari beznaajne i sitne. U prvi m ah, ovjek bi mogao pomisliti da se Tarrou dovijao, gledajui stvari i bia kroz debeli kraj da lekozora. U opoj pometnji on se, openito uzev i trudio da bude povjesniar onoga to nema povijesti. Tu bismo mogli po aliti, zakljuujui odatle da taj ovjek nema mo da dovoljno srca. Ipak je sigurno da te bilje ke pru aju kronici toga razdoblja mno tvo sporednih pojedinosti ko je su takoer va ne; a njihova e bizarnost sprijeiti da tu zanimljivu osobu olako osudimo. Prve bilje ke to ih je Jean Tarrou unio u svoje papire, datiraju od njegova dolaska u Oran. One pokazuju, odmah s poetka, udno neko zadovoljstvo to se, eto, na ao u gradu koji j e sam po sebi tako ru an. Potanko opisuje oba bronana lava koji rese gradsku vijenicu, a zatim se daje na dobrohotna razmatranja o pomanjkanju drvea, o nezgrapnim kuama i

apsurdnome planu grada. Tarrou umee i dijaloge to ih je uo u tramvaju ili na ulici, ne dodajui nikakav komentar, osim za jedan razgovor, koji se odnosio na nekoga Camps a. Tarrou je prisustvovao razgovoru dvojice tramvajskih konduktera: - Ti si poznavao Campsa? - rekao je prvi. - Campsa? Onoga dugonju s crnim brkovima? - Jest. Bio je skretniar.

- Tako je. - I, eto, umro. - Ah, a kada? - Nakon one zgode sa takorima. - Vidi vraga! A to mu je bilo? - Ne znam, groznica. I onda, zna , nije bio sna an. Imao je pod pazuhom irove. Nije b io dosta otporan, eto. - A ipak mi se inilo da je kao svi drugi. - Ne, ne; bio je slab na pluima, a svirao je u limenoj glazbi. A puhati uvijek u trubu tro i plua. - Ah - odvrati drugi - kad je ovjek bolestan, neka ne pu e u trubu. Nakon tih primjedbi Tarrou se zapitao za to je Camps pristupio glazbenom dru tvu kad su se tome protivili njegovi najoitiji interesi. Pitao se koji su ga duboki razlozi pot akli, da stavi ivot na kocku samo da u nedjelju mo e obilaziti gradom kao lan limene glazbe? Tarroua se zatim dojmio, rekao bih povoljno, prizor koji se esto odigravao na bal konu, suelice njegovu prozoru. Njegova je soba gledala, naime, na malu poprenu ulicu, gd je su spavale make u sjeni zidova. Svakoga dana, nakon objeda, u doba kad cijeli grad d rijema, jedan bi se stari pojavio na suprotnom balkonu. Njegova je kosa bila bijela i pomn o zae ljana, a dr ao se uspravno i strogo u svom odijelu vojnikoga kroja. Takav bi stao na balkon i poeo dozivati make, govorei: Mic! mic! Srdano i rezervirano u isti mah. Make bi dizale glavu i onako sanene, blijedo pogledavale, ali se ne bi odmah makl e. Stari je, meutim, razdirao komadie papira i spu tao ih na ulicu, a ivotinje, privuene ovom ki om bijelih leptira, uze e se primicati, pru ajui kolebljivo apu prema posljednjem komadiu papira. Tada bi stari pljunuo sna no i precizno na maku, a kad bi jedan od njegovih ispljuvaka pogodio cilj, on bi se nasmijao. Tarroua je definitivno predobio trgovaki karakter grada, jer vanj tina, ivost, pa i same radosti i zabave - sve je to rekao bih, diktirano potrebama trgovine. Ta osebujn ost, to je izraz kojim se slu i u svojim bilje kama, njemu se veoma svidjela, a jedna od njegovih poh valnih napomena zavr ava ak uzvikom: Napokon! To je jedino mjesto gdje putnikove bilje ke poprimaju neko osobno obilje je. No te ko je presuditi to to znai i je li to ozbiljno. Tako, na primjer, iznijev i da je otkrie jednoga crknutog takora potaklo hotelskog blagajnika da pogrije i u raunu, Tarrou dodaje nesigurnijom rukom, tako da je rukopis -inae veoma i tljiv - na tome mjestu manje jasan: Pitanje: kako da ovjek postigne da ne gubi vrijeme? Odgovor: osjetiti ga u svoj njegovoj duljini. Sredstva: provoditi dan u ekaonici zubara, n a neudobnoj stolici; ivjeti na svom balkonu nedjeljom poslije podne; slu ati predavanja na jezi ku koji ne razumijemo; odabirati eljeznike veze koje su to dulje i to nezgodnije i putovati, na ravno, stojei; stajati u repu pred kazali nim alterima, a ne uzeti karte itd. itd. No odmah nakon tih zastranjivanja, bilje ke donose toan opis na ih tramvajskih kola koja imaju oblik amca

, koja

su neodreene boje i obino prljava. A ta razmatranja zavr ava primjedbom: To je va no i

spomena vrijedno, to ne obja njava ni ta. No evo za svaki sluaj Tarrouove obavijesti o takorima: Danas je stari od preko puta zbunjen i razoaran. Nema vi e maaka. One su zaista nestal e: uzbuuju ih crknuti takori koji se nalaze u velikom broju po ulicama. Dr im da make nikako ne jedu crknute takore. Sjeam se da to moje nisu mogle ni smisliti. Ipak se moraju vrsti po podrumima, a stari se zbunio. Nije tako pomno oe ljan i nije tako krepak. Os jea se da je nemiran. Nakon nekoliko trenutaka vratio se u kuu. No jednom je pljunuo, uprazno. U gradu je danas zaustavljen tramvaj, jer je u kolima naen uginuli takor koji je o namo stigao bog bi znao kako. Dvije ili tri ene izao e. takor je izbaen. Tramvaj je krenuo dalje. U hotelu mi je noni uvar, ovjek dostojan povjerenja, rekao da ti takori slute na zlo i da oekuje neku nesreu. Kad takori napu taju brod... Rekao sam da je to istina za brodove, no da nije provjereno to se tie gradova. Ipak je njegovo uvjerenje nepokolebljivo. Zapitao sam ga kakva se nesrea - po njegovu mi ljenju - sprema. Nije znao odgovoriti, jer d a se nesrea ne mo e nikad predvidjeti. Ali ne bi se udio kad bi kakav potres ispunio njeg ova predvianja. Priznao sam da je to mogue, a on me upitao da li me to uznemiruje. Jedi na stvar, koja me zanima, rekoh mu ja, jest kako u nai nutarnji mir. On me potpuno shvatio. U hotelskom restoranu ima itava jedna obitelj koja je vrlo zanimljiva. Otac je vi sok i mr av, odjeven u crno s tvrdim ovratnikom. Sredina mu je lubanje elava, a s obje strane ima uperke prosijede kose, zdesna i slijeva. Male, okrugle oi koje imaju tvrd izraz, sitan n os, vodoravna usta - sve mu to daje vanj tinu sove kukuvije koja je dobro odgojena. Dolazi uvije k prvi do ulaza, onda se ugiba, izmie i pu ta pred sobom sitnu enicu, koja je nalik na crnoga mi a, a onda tek ulazi on, vodei za sobom djeaia i djevojicu koji su odjeveni kao cirkuski ps ii. Stigav i do stola, eka da se najprije smjesti supruga, onda sjeda on, a konano se mo gu popeti na stolicu i oba pudlia. Svojoj eni i djeci ka e vi; njoj kazuje uglaene zlobn osti, a svojim ba tinicima priopuje konane sudove protiv kojih nema priziva: Nicole, vi se vladate savr eno antipatino! A djevojica je spremna da zaplae. To i treba. Jutros je djeai, uzbuen takorskim zgodama, htio za vrijeme objeda kazati koju: Kod stola se ne govori o takorima, Philippe. Zabranjujem vam da ubudue izgovorite tu rije ree on. Va otac ima pravo - ree crni mi . Pudlii su zaboli nos u ka icu, a sova je zahvalila jedva primjetljivim kimanjem gla ve. Usprkos tome lijepom primjeru, u gradu se mnogo govori o tim takorima. Umije ale se i novine. Mjesna kronika, koja je inae raznolika, ispunjena je sada kampanjom proti v gradske

uprave: Jesu li na i gradski oci uoili opasnost koja prijeti od crkotina glodavaca k ad one ponu trunuti? Direktor hotela ne mo e govoriti ni o emu drugom. Nai takore u liftu pristojnog hotela, tu ovjeku staje pamet. Da bih ga utje io, rekoh mu: Ma svi drugi istu muku mue!

Tono odvratio je on mi smo sada kao svi drugi. On mi je prvi govorio o prvim sluajevima te udne groznice koja poinje ljude zabrinj avati. Jedna je od njegovih sobarica oboljela od te bolesti. No sigurno nije priljepivo istakao je urno. Rekao sam mu da mi je to svejedno. Ah, vidim da je gospodin kao i ja; gospodin je fatalist. Nisam rekao ni ta takvo, a osim toga nisam fatalist. To sam mu i priopio... Od tog vremena Tarrouove bilje ke otkrivaju potanje to je i kako je s tom groznicom koja je poela uznemirivati javnost. Zabilje iv i da je onaj stari prona ao opet make, po to nestade takora, pa sada strpljivo ni ani i o tro puca, Tarrou je dodao da se pojavilo desetak sluajeva spomenute groznice i da je veina tih oboljenja zavr ila smru. Kao neku vrstu dokumenta mo emo na koncu prenijeti ovdje portret Rieuxa, kako ga j e nacrtao Tarrou. Koliko pripovjeda mo e prosuditi, taj je portret vjeran: ini se, da mu je trideset i pet godina. Srednjeg stasa. Pleat. Lice gotovo etveroug lasto. Oi tamne i ravne, ali eljusti izboene. Nos velik, ali skladan. Crna kosa, kratko i ana. Usta zavinuta, usne pune i uvijek stisnute. Ne to je nalik na sicilijanskog seljaka: na nj podsjea svojom tamnom puti, crnom kosom i tamnim odijelima, koja mu svojim tonom dobro p ristaju. Hoda brzo. Silazi s plonika ne mijenjajui brzinu, no dva puta od tri uspet e se na susjedni plonik, poskoiv i malko. Rastresen je za volanom automobila i esto strelicu, koja ozn auje smjer, ostavlja dignutu, premda je zaokret izvr en. Uvijek gologlav. Izraz lica pa metan i obavije ten. Tarrouove su brojke bile tone. Dr. Rieux dobro je to znao. Po to je tijelo pazikue i zolirano, on je telefonirao Richardu da se raspita o tim ingvinalnim upalama (*). * Ingvinalna upala - oticanje lijezda u preponama. - Ja to naprosto ne razumijem - odgovorio je Richard. - Dva mrtva; jedan za etrde set i osam sati, drugi za tri dana. Drugoga sam ostavio ujutro kao rekonvalescenta. - Javite mi ako budete imali jo takvih sluaja - ree Rieux. Nazvao je jo nekoliko lijenika. Anketa koju je tako proveo iznijela je najavu dvad esetak slinih sluajeva u nekoliko dana. Gotovo svi su bili smrtni. Onda zatra i od Richarda , koji je bio tajnik lijenike komore u Oranu, neka poradi oko toga da novi sluajevi budu izol irani.

- Ne mogu ja tu ni ta - ree Richard. - To mo e odrediti samo vi a upravna vlast. Uostal om, tko vam ka e da postoji opasnost zaraze? - Nitko mi to ne ka e, no simptomi su alarmantni. Richard je ipak dr ao da nije kompetentan. Jedino to mo e jest da govori s prefektom. No dok su tamo voeni razgovori, vrijeme se pokvarilo. Sutradan nakon smrti pazikue , gusta je magla zastrla nebo. Diluvijalni pljuskovi survali su se na grad; olujna zapar a zavlada nakon tih proloma oblaka. I smo je more izgubilo svoju tamnu modrinu i, pod tmurnim neb om, poprimalo srebrne i eljezne odraze od kojih bi ovjeka zaboljele oi. Vla na vruina toga proljea poticala je elju za ljetnom egom. Grad koji se dizao u spirali, a prema mor u je bio gotovo zatvoren, kao da je obamro. Vladalo je sumorno mrtvilo. Usred o bukana zida , meu ulicama s pra nim izlozima, na prljavo utim tramvajima, ovjek se svuda osjeao kao su anj

atmosfere. Samo se stari Rieuxov bolesnik radovao tom vremenu, jer ga je morila astma. - Pee, pee - govorio je on - to je dobro za bronhije. Peklo je doista, ali ni vi e ni manje nego to pee groznica. itav je grad bio grozniav tako se bar inilo dr. Rieuxu onoga jutra kad se uputio u Faidherbovu ulicu da pri sustvuje istrazi o Cottardovu poku aju samoubojstva. Ipak mu se taj dojam inio nerazuman. Obja njavao ga je time, to je on -Rieux - iznerviran, to je zaokupljen brigama i pos lom pa je zakljuio da je krajnje vrijeme da se malko sredi i prikupi svoje misli. Kad je stigao, komesara jo nije bilo na licu mjesta. Grand je ekao na hodniku; odl ui e da najprije uu k njemu, ostaviv i vrata otvorena. Opinski je inovnik stanovao u dvjema sobama koje su bile oskudno namje tene. Isticala se samo polica od sirova drva, a na njoj dva ili tri rjenika te jedna crna ploa na kojoj su se jo mogle itati napola izbrisane ri jei cvjetne aleje. Po Grandu, Cottard je dobro proveo no. No ujutro se probudio s glavoboljom, nesposoban da bilo kako reagira. Grand bija e vidljivo umoran i nervo zan; hodao je gore-dolje, otvarajui i zatvarajui debeli fascikl koji se nalazio na stol u, a bio je pun ispisanih listova. Ipak je priopio doktoru da Cottarda jedva poznaje no dr i da isti ima ne to imetka. C ottard je udan svat. Dugo su se njihovi odnosi ograniavali na uzajamno pozdravljanje, kad bi se sreli na stubama. - Samo sam dva puta s njime razgovarao. Ima nekoliko dana to mi je na hodniku isp ala kutija sa arenim kredama, koju sam nosio kui. Bilo je tu crvenih i modrih kreda. Uto je C ottard iza ao na hodnik i pomogao mi skupljati krede. Pitao me emu slu e te raznobojne krede . Grand mu je tada rastumaio da ku a osvje iti svoje znanje latinskog jezika. Otkako je iza ao iz srednje kole, njegovo je znanje izblijedjelo. - Da - ree doktoru - uvjeravaju me da je to korisno, ako hoemo dobro poznavati smi sao francuskih rijei.

Stoga ispisuje na ploi latinske rijei. Modrom kredom bilje i onaj dio rijei koji se m ijenja prema deklinaciji i konjugaciji, a crvenom onaj koji se nikad ne mijenja.

- Ne znam je li me Cottard dobro shvatio, ali mi se uinilo da ga zanima. Onda je zatra io jednu crvenu kredu. Ja sam se malko iznenadio, ali napokon... Nisam dabome mogao predvidjeti da e to poslu iti njegovu... naumu. Rieux upita o emu su drugi put razgovarali. No praen svojim tajnikom, do ao je uto komesar i za elio da najprije saslu a Grandovu izjavu. Doktor primijeti da Grand, go vorei o Cottardu, zove svoga susjeda oajnikom. Jednom je, tovi e, upotrijebio izraz kobna odluka. Raspravi e motive samoubojstva, a Grand se pokaza sitniav cjepidlaka u biran ju izraza. Konano se slo i e, kazujui intimne brige i tegobe. Komesar upita je li to u Cottardovu dr anju dalo naslutiti da je - kako ree -stvorio odluku. - Juer je pokucao na moja vrata - ree Grand - tra io je ibice. Dadoh mu svoju kutiju. Ispriao se, rekav i, da meu susjedima... Onda me stao uvjeravati da e mi kutijicu vra titi. Rekoh mu neka je zadr i. Komesar zapita svjedoka je li mu se Cottard uinio neobian. - Neobino mi se uinilo to to je, rekao bih, htio zapodjeti razgovor. No ja sam bio ba u poslu. Obrati se Rieuxu i doda kao da se stidi: - Privatan posao! Komesar htjede meutim vidjeti bolesnika. No Rieux bija e mi ljenja da Cottarda valja najprije pripraviti. U av i u sobu, nae ga u krevetu: bio je odjeven u sivkasti flane l, trup je dr ao uspravno, a tjeskobno je pogledavao prema vratima. - Policija, je li? - Da - ree Rieux - nemojte se uzrujavati. Dvije-tri formalnosti i imat ete mira. No Cottard odvrati da to nema smisla i da ne voli policiju. Rieux postade nestrp ljiv. - Ni ja je ne obo avam. Radi se o tom da brzo i tono odgovorite na njihova pitanja, i bog! Cottard za uti, a doktor se okrene da e izai. No mali ga je ovjek stao dozivati, a ka d se pribli io postelji, uzeo ga je za ruke: - Ne smiju dirati bolesnika, ovjeka koji se objesio, zar ne, gospodine doktore? Rieux ga askom promotri, a onda mu ree da o tome nije bilo nikada govora i da je, osim toga, ovdje i on da titi svoga pacijenta. Njemu kao da je odlanulo, a Rieux uvede komesara. Cottardu bude proitan Grandov iskaz, a onda ga komesar upita mo e li potanje odredi ti to ga je nagnalo na taj in. Cottard odvrati, ne gledajui komesara, da su to bile intim ne brige i tegobe, da, upravo tako. Komesar je stao navaljivati, ne bi li se izjasnio hoe li jo jednom poku ati. Cottard, koji se uzbudio, ree da nee i da hoe samo da ga puste na miru.

- Moram vas upozoriti - ree komesar gotovo ljutito da ste zasad vi onaj koji drug ima ne da mira. Ali na Rieuxov znak ostado e pritom. - Shvatit ete - ree komesar izlazei - takve su nam stvari deveta briga otkako se po javila ta groznica... Upita doktora je li stvar ozbiljna, a Rieux odgovori da ne zna. - To je samo vrijeme - zakljui komesar. Da, bija e to zacijelo vrijeme. Tokom dana sve se ovjeku ljepilo u rukama, a Rieux je pri svakome lijenikom posjetu osjeao kako njegove bojazni rastu. Naveer istoga dana, na periferiji, jedan se susjed staroga astmatiara hvatao za prepone i povraao u delir iju. Limfne su lijezde bile mnogo krupnije nego u pazikue. Jedna se zagnojila i doskora se otv orila kao gnjili plod. Vrativ i se kui, Rieux telefonira oblasnom skladi tu lijekova. Njegove profesionalne bilje ke toga dana spominju samo: Negativan odgovor. I ve su ga svi zva li drugamo poradi slinih sluajeva. Apscese je trebalo otvoriti, to je bilo oigledno. D va zareza kirur kim no iem, na kri , i lijezde izbaci e gnojnu materiju sa sukrvicom. Bolesnici su krvarili, u te kim bolovima. No zatim bi se na trbuhu i na nogama pojavile mrlje, jedna bi se lijezda prestala gnojiti, da bi zatim ponovo otekla. U veini sluajeva bolesnik bi u mro, irei u asan vonj. tampa, koja je u pitanju takora bila tako glagoljiva, sada je utjela sasvim. takori, naime, ugibaju na ulici, a ljudi umirahu u svojim kuama. A novine se brinu samo za ulicu . No prefektura i opinska uprava stado e se pitati to je? Dok je svaki lijenik znao za dva ili tri sluaja, nikome nije palo na pamet da togod poduzme. No bilo je samo dovoljno da se netko sjeti i zbroji sve sluajeve. Zbroj bija e porazan. Za samih nekoliko dana smrtni se sluajevi umno i e, a oni koji su se bavili tom udnom bole u morado e priznati da je rije o pravoj pravcatoj epidemiji. To je vrijeme odabrao Castel, Rieuxov kolega, ali mnogo sta riji od njega, da bi ga posjetio. - Vi, naravno, znate to je? - ree. - ekam rezultat analiza. - Ja znam i bez analiza. Jedan dio svoje karijere proveo sam u Kini, a prije dva desetak godina vidio sam nekoliko sluajeva u Parizu. Samo to se tada nisu usudili nazvati ih prav im imenom. Javno je mi ljenje nepovredivo. Samo da ne bude panike! I onda, kako ree je dan kolega: To nije mogue, svatko zna da je sa Zapada nestala. Da, svi su to znali osim onih koji su umrli. Hajde, Rieux, vi znate, kao to znam i ja. Rieux je razmi ljao. Kroz prozor svoje radne sobe gledao je kamenito rame morske h ridi koja je u daljini zatvarala zaljev. Nebo je, iako plavo, zrailo tupim sjajem koji je s ve vi e blijedio to je popodne odmicalo. - Da, Castel - ree napokon - gotovo je to nevjerojatno. No ini se zaista kao da je kuga.

Castel ustade i poe prema vratima.

- Znate to e vam odgovoriti: Iz umjerenog podneblja nestala je prije mnogo godina. - ta znai nestala? - odvrati Rieux slije ui ramenima. - Da! I ne zaboravite: u Parizu prije dvadeset godina. - Dobro. Nadajmo se da sada nee biti gore nego je bilo onda. No ipak je to nevjer ojatno. * * * Prvi put je pala rije kuga. Na tome mjestu na e pripovijesti gdje smo Bernarda Rieuxa

ostavili kako gleda kroz prozor, neka pripovjedau bude dopu teno da opravda neizvje snost i zbunjenost doktora, to vi e to je lijenik reagirao veoma slino kao veina na ih sugraan Elementarne su nepogode doista obina pojava, no ljudi u njih te ko vjeruju kad ih s nau. Svijet je do ivio toliko kug koliko ratova, a ipak kuge i ratovi zateknu ljude uvij ek nepripravne. Dr. Rieux bija e zateen, kao i na i sugraani, pa tako valja shvatiti njeg ovo kolebanje. Tako valja shvatiti i injenicu da je bio podijeljen izmeu tjeskobe i po uzdanja. Kad bukne rat, ljudi ka u: To nee trajati, to je preglupo! Rat je zacijelo preglup, al to ne smeta da ne bi trajao. Glupost je uvijek uporna, svijet bi to primijetio kad ne bi uvijek mislio samo na sebe. Na i su sugraani bili u tome kao ostali svijet: mi ljahu na sebe , bijahu drugim rijeima - humanisti. Nisu vjerovali u spomenute nepogode. Elementarno zlo nije po ljudskoj mjeri, pa ovjek dr i da je to ne to irealno, ru an san koji e proi. Ali uvijek e prolazi nego se nastavlja, a prolaze ljudi i to ponajprije humanisti, jer nisu p oduzeli mjere opreza. Na i sugraani ne bijahu vi e krivi nego ostali svijet: zaboravili su biti skr omni! Mislili su da je njima jo uvijek sve mogue, to bi pretpostavljalo da su katastrofe o kojima je rije nemogue. Bavili su se dalje svojim poslovima, spremali se na put i stvaral i zakljuke, imajui svoj sud o ovome ili onome. Kako da misle na kugu, koja ukida budunost, mijenjanje mjesta i diskusije? Vjerovali su da su slobodni, a nitko nee biti slob odan dok bude elementarnih zala. Pa i po to je dr. Rieux priznao pred svojim kolegom da je aica bolesnika, rasijanih kojekuda, umrla od kuge bez ikakve predobjave, opasnost mu se jo uvijek inila irea lnom. Samo kad je netko lijenik zna to je bol, jer ima veu mogunost predoivanja. Dok je Rie ux gledao kroz prozor na svoj grad koji se nije promijenio, jedva da mu se pri pomi sli na budunost malko stu ilo, to bi znailo da je nemiran i tjeskoban. Poku ao je skupiti u pa meti ono to je znao o toj bolesti. U pamenju uskrsnu e brojke, i on pomisli da je tridese tak velikih epidemija kuge to ih bilje i povijest pokosilo blizu sto milijuna ljudskih i vota. No to je sto milijuna mrtvih? U ratu ovjek vi e ne zna to je mrtvac. A kako mrtav ovjek n ema konzistencije, nije konkretan ako ga nismo vidjeli, pa sto milijuna mrtvaca, ras ijanih diljem povijesti, nije ni ta. Magla koju ne mo emo oblikovati. Doktor se sjea da je za kuge

u Carigradu umiralo - kako bilje i Prokopije - deset tisua dnevno. Deset tisua mrtvih, to je opinstvo velikoga kinematografa pomno eno pet puta. Evo, to bi trebalo uiniti: skupit i svijet, kad izlazi iz kina, odvesti ljude na gradski trg da ondje umru na kupu. Pet puta... . Onda bi stvar postala malo jasnija. Onda bi se bar mogla staviti poznata lica na te a nonimne hrpe. No to se, naravno, ne da izvesti, a zatim, tko pozna deset tisua lica? Uostalom, ljudi kao to je Prokopije, nisu znali brojiti, to je poznata stvar. U Kantonu je prije sedamd eset godina uginulo od kuge etrdeset tisua takora prije nego to se kuga zainteresirala za stanov nike. No 1871. nije bilo mogunosti da se prebroje takori. Raunalo se pribli no, naveliko, p a se

pogre ke nisu mogle izbjei. Ipak, ako je takor dugaak trideset centimetara, etrdeset h iljada takora koje smo poredali jednoga do drugog, bilo bi... No doktor je postao nestrpljiv. Gotovo se naljutio. Prepustio se mislima, a to n e valja! Nekoliko sluajeva ne ini epidemiju, dovoljno je poduzeti mjere opreza. I dr ati se o noga to je uglavljeno: stupor i opa malaksalost, krvave oi, prljava usta, glavobolje, bubo ni*, strahovita e, delirij, pjege na tijelu, nutarnje boli kao da e se raskinuti, i na kr aju svega toga... na kraju svega toga Rieux se sjeti jedne reenice kojom se u njegovu ud beni ku zavr avalo nabrajanje simptoma: Bilo postaje veoma sitno (pulsus filiformis), a smr t nastupa u povodu neznatne kakve kretnje. Da, na kraju svega toga puls je sitan i tanak po put konca, a ljudski ivot visi o koncu. Dvije treine bolesnika - to je toan postotak - dovoljno je nemirno da uini tu neznatnu kretnju koja e ih survati u propast. * Bubon (med.) - poveani limfni vor, karakteristini simptom tzv. bubonske kuge. Doktor je jo uvijek gledao kroz prozor. S jedne strane stakla svje e proljetno nebo , s druge rije koja jo odjekuje odajom: KUGA. Ta rije ne sadr i samo ono to hoe u nju staviti znanost nego i dugaak niz izvanrednih slika koje nikako nisu u skladu s tim utim i sivim gradom koji u to vrijeme nije odvi e ivahan, koji sada ne bui nego tiho bruji, koji je, ukratko reeno, sretan, ako je mogue biti sretan i turoban u isti mah. Ta mirnoa, ne hajna ta spokojnost nijekala je gotovo glasno stare slike o kugi: ku na Atena koju napusti e ptice, kineski gradovi, puni utljivih ljudi koji su na samrti; robija i u Marseilleu koji sla u u jamu iznaka ene mrtvace s kojih se cijedi gnoj i sukrvica; gradnja velikog zida u Prova nsi koji je imao zaustaviti ku ni vihor kuge; Jaffa i tamo nji odvratni prosjaci; vla ni i truli l e ajevi na zemljanom podu carigradske bolnice; bolesnici hvatani kukama; maskirani lijenici za vrijeme crne smrti, bludnienje ivih na milanskim grobljima; mrtvaka kolica u prestravljenom Londonu, pa noi i dani, ispunjeni uvijek i svagdje beskrajnim krik ovima ljudskim. Ne, sve to nije dosta sna no da ubije mir toga dana. S druge strane stak la odjeknulo je najednom zvonce nevidljiva tramvaja i zaas opovrgnulo okrutnost i bol. Jedino je more, tamo iza posljednjih kua koje su odavle nalik na ahovsku dasku, podsjealo da na svi jetu ima stvari koje uvijek prijete jer nikad ne miruju. Dr. Rieux koji je gledao zal jev, sjeti se lomaa o kojima govori Lukrecije; loma to su ih Atenjani, pogoeni epidemijom, dizali n a obali mora. Nou bi tamo donosili mrtve, no kako nije bilo dosta mjesta, ivi se bor ahu zubljama da bi smjestili svoje mile i drage, lijui radije krv nego da napuste svo je mrtvace. ovjek bi mogao zamisliti crveni odraz lomaa u mranim i mirnim vodama, none borbe zubljama koje pr te iskrama, a gusti se otrovni dimovi di u prema nebu koje ih pa ljiv

o prima i doekuje. Mogao bi se i pobojati... Ali to asovito ludilo nije odolijevalo razumu. Samo trenutak... Da, izgovorena je rije kuga; istina je da toga asa trese i obara jednu ili dvije rtve. No zar se to ne mo e zaustaviti? Treba priznati jasno i glasno ono to se priznati mora; otjerati ve jed nom beskorisne sjene i poduzeti mjere koje su u takvoj situaciji potrebne. Onda e kug a stati, jer se kuga ne da zamisliti ili je zami ljena krivo. Ako se zaustavi (a to je najvjerojat nije) sve e biti dobro. U protivnom sluaju, znat e se to je, i nema li naina da se ovjek s njome nekak o pogodi, da joj se najprije prilagodi, e da bi je poslije svladao. Doktor otvori prozor, a gradski amor odjednom se nadme. Iz radionice u susjedstvu dopirao je kratak i ritmiki zvi duk mehanike pile. Rieux se strese. Tu je sigurnost, tu je i stina: u svakida njem poslu. Ostalo visi na nitima, ovisi o neznatnim pokretima; na to se ovje k ne mo e osvrtati. Glavno je da dobro obavljamo svoj posao.

* * * Dr. Rieux bija e dopro dotle u svom razmi ljanju, kad mu najave Josepha Granda. Mada je bio opinski inovnik i mada su njegovi poslovi bili veoma razliiti, uposlili bi ga o d vremena do vremena i u statistikom uredu za osobne podatke. Tako je sada dobio u zadatak da zbraja smrtne sluajeve. A kako je bio od prirode uslu an, pristao je da donese doktoru jed nu kopiju svojih podataka. Doktor ga vidje gdje ulazi sa svojim susjedom Cottardom. inovnik je mahao listom papira. - Brojke rastu, gospodine doktore - ree on - jedanaest mrtvih u etrdeset i osam sa ti. Rieux pozdravi Cottarda i zapita ga kako se osjea. Grand uze obja njavati kako je Cottard elio da zahvali doktoru i da se ispria to mu j e zadao posla. No Rieux je gledao statistiki popis: - Bilo bi mo da vrijeme - ree Rieux - da tu bolest nazovemo pravim imenom. Do sada smo tapkali ne miui se s mjesta. No doite sa mnom, moram u laboratorij. - Da, da - odgovorio je Grand dok su silazili stubama - stvari treba nazvati nji hovim imenom. No koje je to ime? - Ja vam to ne mogu rei, a ne biste imali nikakve koristi da vam i ka em. - Vidite - nasmije i se inovnik - nije to tako lako. Krenu e prema Starome trgu. Cottard je cijelim putem utio. Ulice su se poele puniti svijetom. Kratkotrajan sumrak, kakav je u na im stranama, ve je uzmicao pred nonim mrakom, a prve se zvijezde stado e javljati na obzorju koji je j o bio jasan. Za nekoliko trenutaka planule su uline svjetiljke i potamnjele nebo, a agor glasova kao da se podigao za jedan ton. - Oprostite - ree Grand na uglu Staroga trga - moram sjesti u tramvaj. Naveer sam uvijek zauzet. A kako se ka e u mome kraju: Ne odgaaj za sutra... Rieux je ve primijetio kako Grand, roen u Montlimaru, rado citira rijei i uzreice svo ga zaviaja, dodajui banalne izraze koji nisu niotkuda, kao bajno vrijeme ili arobna rasvjeta. - Ah - klikne Cottard - iva je istina. Poslije veere ne mo e ga izvui iz kue. Rieux upita Granda radi li za opinu. Grand odvrati ne; radi za sebe. - Ah - ree Rieux da bi ne to rekao - a stvar napreduje?

- Na toj stvari radim godine i godine, pa mora da napreduje, premda u drugu ruku napredak nije velik. - O emu se zapravo radi? - upita doktor, zaustaviv i se. Grand progovori brzo i nejasno, namje tajui svoj okrugli e ir nad svojim velikim u ima. Rieux shvati vrlo mutno da se radi o razmahu neke linosti, to li? No inovnik se ve opra tao i, krenuv i sjenovitim bulevarom Marne, vrsto zagrabio sitnim korakom. Na pr agu laboratorija Cottard ree doktoru kako bi ga elio posjetiti da ga upita za savjet. Rieux, koji je gu vao u d epu statistiki izvje taj, ree mu neka doe u ordinaciju, ali se onda predomisl ; sutra e ionako u njegovu etvrt pa e ga sam posjetiti i to potkraj popodneva. Ostaviv i Cottarda, doktor primijeti da misli na Granda. Zamisli ga usred kuge, ne ove ovdje koja zacijelo nee biti ozbiljna, nego jedne od velikih kuga o kojima pria povijest . To je vrsta ljudi koji u takvim sluajevima bivaju po teeni. Sjetio se da je itao kako kuga t di ljude slabe konstitucije i razara najradije sna no ustrojstvo. I dok je ovako misl io, njemu se uini da je inovnik pomalo tajnovit. Na prvi pogled Joseph Grand bija e mali opinski inovnik, kakvim se priinjao. Visok i mr av, on je plutao unutar odijela, koje bi uvijek bilo preveliko, obmanjujui se da e mu tako korisnije poslu iti. Sauvao je, dodu e, veinu zubi na donjim desnima, ali je zauzvrat, gornja eljust bila potpuno prazna. Njegov podsmijeh koji je naje e podizao gornju usnu inio j e njegova usta sjenovitima. Dodamo li tome portretu hod i dr anje sjemeni tarca, umijee da hoda uza zid, kao da e ga ostrugnuti, i da klizne neujno u ve u, pa vonj podruma i d ima, sve znakovi kojima se oituje neznatnost i neznaajnost - priznat emo da tog ovjeka nije mogue zamisliti drugdje nego pred pisaim stolom, gdje pomno ispituje opinsku tarifu za gradska kupali ta ili prikuplja (za nekog mladog referenta) podatke o novoj taksi za odvoz kunog smea. I ovjek nepristran morao bi pomisliti da je Joseph Grand roen zato da vr i skromne i nevidljive, ali neophodne funkcije ni ega opinskog inovnika koji radi priv remeno za ezdeset dva franka i trideset santima dnevno. To je prema njegovim izjavama - pisalo na njegovu slu benikom listu nakon rijei: kvalifikacije. Po to se prije dvadeset i dvije godine, postigav i diplomu koju zbog siroma tva nije mogao nadopuniti vi im sveuili nim astima, prihvatio slu be, njemu su obeali da e biti u najkrae vrijeme sistematiziran. Trebalo je samo da se neko vrijeme iska e u po slu, bavei se osjetljivim pitanjima koja bi se nametala opinskoj upravi. Onda e bezuvjet no biti imenovan referentom, to e mu omoguiti da ivi kao imuan ovjek. Tako su ga uvjeravali. Joseph Grand nije bio karijerist, o tome je svjedoio i turoban osmijeh kojim bi potkrepl jivao tu izjavu. No perspektiva da e na po ten nain osigurati svoju egzistenciju i da e se, pr ema tome, moi posvetiti svojim privatnim poslovima, a da ga pritom ne treba pei savjes t ta mu

se perspektiva inila veoma zavodljiva. Spomenutu je ponudu bio primio zbog asnih r azloga, a mo e se rei da ga je na to nagnala i vjernost prema njegovu idealu. No taj provizorij traje, evo, godine i godine, ivot je nerazmjerno poskupio, a pl aa je Grandova usprkos nekim opim povi icama, smije no malena. Bio se potu io Rieuxu, no kao da nikoga za to ne boli glava. Tu se oitovala Grandova originalnost ili bar jedan od njenih simptoma. Mogao se on pozvati, ako ne ba na pravo (u koje se nije mogao pouzdati) , a ono

na usmena jamstva i obeanja to ih je primio kad je stupio u slu bu. No prvo i prvo, e f ureda, koji ga je bio namjestio, odavno je umro, a inovnik se, uostalom nije tono sjeao, to mu je neko obeano i u kojoj formi. A napokon (i to je bilo glavno) Joseph Grand ni je nalazio potrebne rijei. Ta je osobina na ega sugraanina najbolje oznaavala, to je Rieux mogao zapaziti u vi e navrata. Ona ga je sveudiljno spreavala da napi e albu o kojoj je snovao ili da podu zme korake koje su okolnosti zahtijevale. Ako mu smijemo vjerovati, njemu je bilo os obito muno upotrijebiti rije pravo, jer bi se odatle moglo zakljuiti da tra i to mu pripada ime stvar dobila neki smioni karakter koji ne bi nikako bio u skladu sa skromnim fun kcijama to ih je obavljao. U drugu ruku nije se htio poslu iti izrazima: dobrohotnost, umoljavat i, harnost, jer je dr ao da nisu u skladu s njegovim linim dostojanstvom. I tako, ne mog av i nai pravi izraz, na je sugraanim obavljao dalje neugledne funkcije i do ao tako u god ine. Pritom je - sudei uvijek po onome to je govorio dr. Rieuxu - primijetio u svakodne vnoj praksi da je njegov materijalni ivot osiguran, jer je - na kraju krajeva - dovolj no da uskladi svoje potrebe sa svojim sredstvima. Morao je stoga priznati da je istinita ona o miljela fraza naelnika, velikog industrijalca, u na em gradu, koji bi energino znao ustvrditi, da napokon (a na toj rijei bija e te i te umovanja), da napokon nitko jo nije umro od gladi. Bilo k ako mu drago, asketski ivot to ga je provodio Joseph Grand li io ga je svake brige te vr ste. Nastavljao je tra iti rijei kojima e se izraziti. U nekom je smislu njegov ivotopis bio doista egzemplaran. Pripadao je meu one ljud e koji su rijetki u na em gradu, kao to su rijetki i drugdje, meu ljude koji se ne stide sv ojih dobrih svojstava. Ono malo to je iznosio o sebi, svjedoilo je o dobroti i odanosti koju d an-danas nitko nee priznati. Nije se rumenio priznavajui da voli svoje neake i svoju sestru, jedinu roakinju koja mu je preostala, i kojoj bi svake druge godine i ao u pohode u Francu sku. Priznavao je da nije pre alio roditelje koji su umrli dok je jo bio mlad, pa mu sjea nje na njihovu smrt zadaje bol. Nije poricao da voli vi e od svega neko zvono u svojoj gr adskoj etvrti koje bi se blago oglasilo svakoga dana u pet sati poslije podneva. No da b i ocrtao te emocije koje su u biti tako jednostavne najmanja ga je rije stajala tisuu muka. Ah, gospodine doktore, govorio bi on, kako bih elio da se nauim izra avati. O tom je govorio Rieuxu svaki put kad bi se s njime sastao. Doktor je te veeri, gledajui ino vnika gdje odlazi, shvatio odjednom to je Grand htio kazati: pisao je zacijelo knjigu i li ne to slino. Ta ga je misao pratila sve do laboratorija kamo se najzad uputio; hrabrila ga je i inila

mirnijim. Znao je da je to glupo, no ipak se nije mogao oteti pomisli da se kuga ne mo e ugnijezditi u gradu, gdje se mogu nai takvi skromni inovnici koji gaje tako asne ma nije. Tonije reeno, Rieux ih nije mogao zamisliti usred kuge, pa je zakljuio da meu na im graanima kuga nema, tono rije, nikakve budunosti. * * * Sutradan je svojom uporno u koja je smatrana neumjesnom, Rieux postigao da je u prefekturi sazvana zdravstvena konferencija. - Istina je da se puanstvo uznemiruje - bija e priznao Richard. - A mnogo se brblja i pretjeruje. Prefekt mi je rekao: Hajde brzo, ako hoete, ali u diskreciji. Uvjerenje, uostalom, da se radi o la noj uzb uni.

Bernard Rieux uze Castela u svoja kola da bi ga odvezao u prefekturu. - Znate li - ree Castel - da zdravstveni odsjek nema seruma? - Znam. Telefonirao sam u spremi te lijekova. Gradski fizik kao da je pao s oblaka . Moraju naruiti iz Pariza. - Nadajmo se da e uskoro stii. - Ve sam telegrafirao - odvrati Rieux. Prefekt je bio ljubazan i nervozan. - Ponimo, gospodo - ree. - Treba li da rezimiram? Richard je dr ao da je to suvi no. Lijenicima je stanje poznato. Pitanje je samo kakv e mjere treba poduzeti. - Pitanje je - ree grubo stari Castel - je li to kuga ili nije? Dva-tri lijenika stado e glasno prosvjedovati. Ostali kao da krzmaju. A prefekt se stresao i nehotice pogledao prema vratima, kao da se hoe uvjeriti da ta monstruozna primjed ba nije prodrla u predsoblje i pro irila se po kuloarima. Richard je izjavio da - po njego vu mi ljenju ne valja popustiti panici: radi se o groznici s komplikacijama u preponskoj regi ji; to je sve to se mo e ustvrditi; ostalo su hipoteze, a budui da su hipoteze uvijek opasne, kako u znanosti tako i u ivotu... Stari Castel, koji je mirno griskao svoj po utjeli brk, podi e glav u i pogleda Rieuxa svojim bistrim oima. Onda se dobrohotnim pogledom obrati ostalima i ree kak o on vrlo dobro zna da se radi o kugi, ali da uvia da bi - priznaju li to slu beno - mor ali poduzeti drakonske mjere. Zna i to da u biti samo to potie kolege da budu rezervirani, pa e stoga za njihovo umirenje rado priznati da to nije kuga. Prefekt se nato uzvrpolji i ree d a bilo ovako ili onako, nain kako dr. Castel gleda na stvar, nije najbolji. - Nije va no kakav je to nain gledanja - odvrati stari lijenik - nego je va no da nas potakne da se zamislimo. Kako je Rieux utio, upita e ga to on misli. - Radi se o tifoznoj groznici koja je popraena bubonima i povraanjem. Incidirao sa m bubone i zatra io laboratorijski pregled. Analizom poslanog materijala ustanovljen je Yersinov bacil koji uzrokuje kugu. Oni u laboratoriju dr e da su ga prepoznali. Ip ak moram dodati da se neke osobine toga mikroba ne poklapaju s klasinim opisom uzronika kug e. Richard nadoveza da to opravdava injenicu to se gospoda kolege nee da odlue napreac; valja priekati dok budu zavr ene serijske analize koje su poete prije nekoliko dana. Tek onda, na temelju statistikih rezultata... - Kad se radi o mikrobu - ree Rieux nakon kratke utnje - koji ima sposobnost da u tri dana poetvorostrui volumen slezene, da limfnim lijezdama dade obujam narane i ka astu konzistenciju, onda treba ne to poduzeti, makar to bilo napreac. ari ta infekcije biva ju sve brojnija, a njihova povr ina sve vea. S obzirom na tempo kojim se bolest iri prijeti opasnost

da e za nepuna dva mjeseca umrijeti pola grada, ako epidemiju ne zaustavimo. Prem a tome prilino je svejedno da li bolest zovete kugom ili groznicom. Glavno je da sprijeit e da ne pomori polovicu grada. Richard primijeti kako ne valja gledati odvi e crno i da zaraznost jo nije dokazana budui da su roaci bolesnika ostali dosad po teeni. - No drugi su oboljeli i umrli - nato e Rieux - a znamo da priljepivost nije nikad a apsolutna, inae bismo imali matematiki porast u beskonanost i veoma naglo opadanje puanstva. Ne gledam crno, nego zahtijevam mjere opreza. Richard je pak dr ao da mo e obilje iti situaciju ovim rijeima: da bi se zaustavilo iren je bolesti, ako se bolest ne zaustavi sama, potrebne su ozbiljne profilaktine mjere, koje predvia zakon; da bi se te mjere mogle primijeniti trebalo bi konstatirati slu beno da se radi o kugi, a kako se to zasad ne mo e ustvrditi s apsolutnom sigurno u, treba o stvari t emeljito razmisliti. - Nije pitanje u tome - uporno e Rieux - jesu li mjere koje predvia zakon ozbiljne i te ke, nego jesu li nu ne da bi se sprijeio pomor puanstva. Pitanje jest: hoe li polovica gr ada izginuti? Ostalo je stvar dr avne uprave, a na i zakoni predviaju zato prefekta koji ima potrebne ovlasti. - Dakako - ree prefekt - no vi morate najprije ustanoviti da se radi o epidemiji kuge. - Ona bi mogla zatrti polovicu grada, ako mi to i ne priznamo slu beno - ree Rieux. Richard upade pone to nervozno: - Radi se o tome da na kolega vjeruje da je kuga. Njegov opis sindroma jasno to p okazuje. Rieux odvrati da nije opisao sindrom, nego je iznio to je vidio. A vidio je bubon e, pjege, groznice s delirijem koje svr avaju za etrdeset i osam sati eksitusom (*). Mo e li go spodin Richard preuzeti odgovornost i rei da e se epidemija zaustaviti bez najstro ih mjera profilakse? Richard je oito kolebao. - Budimo sasvim iskreni - ree gledajui Rieuxa - jeste li zaista uvjereni da se rad i o kugi? - Problem nije dobro postavljen. Nije to pitanje terminologije, nego pitanje vre mena. - Va a je misao - ree prefekt - da valja primijeniti profilaktine mjere koje su pred viene za vrijeme kuge, ako to, u na em sluaju, mo da i nije kuga. - Ako moram po svaku cijenu imati neku misao, onda je doista tako kako ste rekli. Lijenici uze e vijeati, a Richard na koncu ree: - Moramo, dakle, preuzeti odgovornost da se vladamo kao da je ova bolest neka vr sta kuge.

Formula bude srdano pozdravljena. - I vi se s time sla ete, dragi kolega? - upita Richard. - Meni je svejedno kako emo kazati - odvrati Rieux. - Ka imo samo da se ne smijemo vladati kao da polovici grada ne prijeti opasnost d a izgine, jer bi onda doista izginula. Rieux ode usred sveopeg negodovanja. Za nekoliko trenutaka na ao se na periferiji k oja je zaudarala na pr enu ribu i mokrau; na ao se do uzglavlja ene koja je urlala kao da je kolju, pokazujui mu krvave prepone. * Exitus (lat.) - izlaz, u lijenikom govoru: smrt, tj. exitus latalis. Sutradan nakon konferencije groznica je opet poskoila. Doprla je ak i u novine, al i u blagom obliku, jer se tampa zadovoljila kratkom napomenom. No prekosutra mogao je Rieux itati male bijele plakate to ih je prefektura dala nalijepiti po najdiskretnijim u glovima, nastojei da ne budu odvi e upadljivi. Na temelju tih plakata nije bilo lako zakljuit i da su vlasti uoile situaciju. Mjere nisu bile drakonske, a mnogo se - rekao bih - pazil o na to da se javno mnijenje ne uznemiri. I doista. Najprije je u naredbi konstatirano da je u oranskoj opini zabilje eno nekoliko sluajeva perniciozne groznice za koju jo nije ustanovljeno je l i zarazna. Spomenuti sluajevi nisu dovoljno karakteristini da bi opravdali istinsku bojazan, a nema sumnje da e puanstvo znati sauvati hladnokrvnost. Ipak je sigurnosti radi, to e svatko razumjeti, prefekt poduzeo neke preventivne mjere. Ispravno shvaene i prim ijenjene kako valja, te su mjere u stanju da sprijee opasnost bilo kakve epidemije. Prema tome prefekt ne sumnja ni zaas da e puanstvo njegovu linu inicijativu svesrdno potpomoi. Plakat je zatim objavljivao ope mjere, meu njima znanstvenu deratizaciju u trcavanjem otrovnih plinova u kanale i pomni nadzor nad opskrbom grada pitkom vodom. Stanov nicima se preporuuje krajnja istoa, a imaoci buh pozivaju se da dou u opinske dispanzere. U drugu ruku, obitelj mora pod prijetnjom zakonskih posljedica prijaviti svaki po lijeniku ustanovljeni sluaj i pristati na izolaciju i smje taj bolesnika u posebne bolnike od aje. Te su odaje proviene, uostalom, svim potrebnim pomagalima da bi bolesnik za kratko vrij eme to sigurnije ozdravio. Nekoliko dopunskih paragrafa podvrgavalo je obvezatnom rasku i vanju bolesnikovu sobu i prijevozno sredstvo. Inae su se vlasti zadovoljile time da pre porue ukuanima da se podvrgnu zdravstvenom nadzoru. Dr. Rieux naglo se okrene od plakata i poe kui, kamo se bio uputio. Joseph Grand, koji ga je ekao u ordinaciji, podi e ruku im ga je ugledao. - Da - ree Rieux - znam. Brojke rastu.

Pro log je dana umrlo u gradu desetak bolesnika. Doktor ree Grandu da e ga mo da naveer pohoditi, jer ide - ionako Cottardu. - Imate pravo - ree Grand. - Ugodit ete mu. Sve mi se ini da se promijenio. - Kako to? - Postao je uljudan. - Zar prije nije bio? Grand je krzmao. Nije mogao rei da je Cottard bio neuljudan: izraz ne bi bio toan. Cottard je zatvoren i utljiv, a svojim dr anjem podsjea malko na vepra. Njegova soba, skromn a gostionica i etnje koje su dosta tajnovite, to je, eto, itav ivot toga ovjeka. Slu ben o je zastupnik vin i liker. U veim razmacima prima posjete dvojice-trojice ljudi koji su valjda njegove mu terije. Naveer ide katkad u kino koje se nalazi preko puta; Grandu se ini da je primijetio kako najvi e voli gangsterske filmove. Inae je u svakoj prilici osamljen i nepovjerljiv. Sve je to prema Grandovim opa anjima postalo sada drukije. - Ne znam kako da ka em, no imam dojam da bi se htio pomiriti s ljudima, da bi sva koga htio predobiti. esto sa mnom progovara, zove me da s njim izaem, a ja ne umijem uvijek odbiti. Najzad, taj me ovjek zanima, a mogu rei da sam mu spasio ivot. Nakon poku aja da se skona, Cottard nije primio nikakav posjet. Na ulici, u duanu svuda je tra io simpatije. Tko je ikada razgovarao tako milo s trgovcem peceraja, tko je tako pa ljivo slu ao trafikanticu? - Ta je trafikantica - priao je Grand - prava zmija. Rekoh to Cottardu, a on mi o dvrati da se varam, da ona ima dobrih strana i da ih treba znati pronai. Konano je dva ili tri puta odveo Granda u luksuzne restorane i kavane. Poeo je, na ime, polaziti te javne lokale. - Tu je udobno i fino - govorio je on - a ovjek je osim toga u dobrome dru tvu. Grand je opazio da osoblje susree Cottarda veoma pa ljivo, a shvatio je za to vidjev i kakve napojnice dijeli. inilo se da je nadasve osjetljiv na ljubazan postupak kojim bi mu uzvraali. Jednoga dana, kad ga je ef sale ispratio i pomogao mu da obue ogrta, trgovac vinom ree Grandu: - To je valjan momak. Mogao bi svjedoiti. - Svjedoiti, a to? Cottard je bio neodluan. - E pa to da nisam zao ovjek.

Bija e, uostalom, mu iav. Jednoga dana, kad je trgovac mje ovitom robom bio manje ljubazan, vratio se kui upravo bijesan. - Pre ao je na njihovu stranu, gad prokleti - ponavljao je Cottard. - Na iju stranu? - Onu gdje su svi drugi. Grand je ak prisustvovao udnom prizoru kod trafikantice. Usred ivahnog razgovora on a je spomenula neko nedavno hap enje koje da je u Al iru uzvitlalo dosta pra ine. Radilo se o mladome trgovakom inovniku koji je na pla i ubio nekog Arapina. - Kad bi sav taj olo strpali u zatvor - rekla je trafikantica - po teni bi ljudi mo gli odahnuti. Nije mogla nastaviti jer se Cottard odjednom silno uzrujao i jurnuo iz trafike b ez ijedne rijei isprike. Grad i trafikantica ostado e zapanjeni. Tokom vremena Grand se na ao ponukan da izvijesti Rieuxa o drugim promjenama u Cottardovu znaaju. Potonji je, naime, uvijek bio liberalnih nazora. To je dovoljn o otkrivala njegova omiljela fraza: Veliki uvijek guraju male. Ali od nekog vremena kupovao je samo klerikalno glasilo Orana, a ovjek se ne bi mogao oteti dojmu da on to istie, itajui list na javnim mjestima. A nekoliko dana po to je bio ustao, zamolio je Granda, koji je i ao na po tu, da bude ljubazan i da preda sto franaka to ih je svakoga mjeseca slao sestri koja je boravila negdje daleko. U trenutku kada je Grand krenuo on ga zaustavi i ree: - Po aljite joj dvjesta franaka, ugodno e se iznenaditi. Ona dr i da ja nikada na nju ne mislim. No ja je ipak volim. Konano je imao s Grandom udan razgovor. Grand je, naime, morao uta iti radoznalost Cottarda, kome nije dalo mira to to on - Grand - radi svake veeri. - Dobro - rekao je Cottard saslu av i Granda - vi pi ete knjigu. - Ako ba hoete, no stvar nije tako jednostavna. - Ah - povie nato Cottard - i ja bih volio da mogu kao vi. Grand se iznenadio, a Cottard je promucao da biti umjetnik nije mala stvar i da to mo e to ta poravnati. - Za to? - upitao je Grand. - Zato to umjetnik ima uvijek vi e prava nego drugi, to je opepoznato. Njemu gledaju vi e kroz prste. - Hajde - ree Rieux, a bilo je to onoga jutra kad se pojavi e plakati - zgoda sa tak orima zavrtjela mu je mozgom. A mo da se boji i groznice. Grand odvrati:

- Ne vjerujem, gospodine doktore, i ako elite uti moje mi ljenje... Kola zavoda za deratizaciju proo e ispod prozora uz estoki prasak motora. Rieux za uti , ekajui dok buka ne utihne, a onda upita rastreseno kakvo je to mi ljenje. inovnik odg ovori sveano: - To je ovjek koji ima ne to na du i. Doktor slegnu ramenima. Kako ree komesar: to mu je deveta briga. Poslije podneva Rieux se porazgovorio s Castelom. Serumi nikako da stignu. - Uostalom - upita Rieux hoe li biti djelotvorni? Taj je bacil tako udan. - Oh - ree Castel - tu se ja s vama ne sla em. Naoko su te ivotinje uvijek originaln e, no u su tini je to jedno te isto. - Vi to pretpostavljete, je li? Zapravo ne znamo ni ta. - Jasno da pretpostavljam. No svi tako postupaju, svi. Tokom dana doktor je osjeao da ona mala vrtoglavica, koja ga je hvatala svaki put kad bi pomislio na kugu biva sve to jaa. Napokon morade priznati da se boji. Dvaput je u a o u kavane koje su bile dupkom pune. I on je, kao i Cottard, htio osjetiti ljudsku t oplinu. Njemu se to uinilo glupim, ali ga podsjeti da je agentu obeao da e ga posjetiti. Naveer ga nae u blagovaonici gdje stoji pokraj stola. Kad je doktor u ao, spazi na s tolu rasklopijen kriminalistiki roman. No veer je ve bila odmakla, pa je zacijelo bilo t e ko itati. Minutu prije Cottard je zacijelo sjedio u mraku i ne to razmi ljao. Rieux ga u pita kako mu je. Cottard, sjedajui, promrmlja da mu je dobro i da bi se osjeao jo bolje kad b i bio osiguran da nitko o njemu ne vodi rauna. Rieux primijeti da ovjek ne mo e biti uvije k sm. - Oh, ne mislim na to. Ja mislim na ljude koji vode o nekome rauna da bi ovjeku za dali neprilika. Rieux je utio. - Moram vas upozoriti da se ne radi o meni. No itao sam taj roman. Evo nesretnika koga iznenada jednoga jutra uhapsi e. Vodili su o njemu rauna, a on to nije znao. Govori lo se o njemu po raznim uredima, njegovo su ime bilje ili u kartoteke. Zar vam se ne ini da to nije pravo? Mislite da se to smije initi? - Kako kada - ree doktor. - U jednu ruku nema nitko pravo da se mije a u tui ivot, da bome! No to je sve sporedno. Ne valja ostajati predugo u sobi. Morate izai. Cottard se oito nervirao. Ree da stalno izlazi; drugo tako rei i ne radi, a itav gra dski predjel u kom stanuje mogao bi, ako ustreba, za nj svjedoiti. Pa i drugdje, izvan ove gradske etvrti, ima on znanaca.

- Poznate li gospodina Rigauda, arhitekta? To je jedan od mojih prijatelja. Mrak je u sobi postajao gu i. Ulica je o ivjela, a mukli uzvik, kao da je ljudima odl anulo, pozdravi trenutak kad su planule uline svjetiljke. Rieux ode na balkon, a Cottard poe za njim. Iz svih okolnih etvrti, lagani je vjetri, kao svake veeri u na emu gradu, donos io mrmor glasova, vonj peena mesa, radosno i mirisavo brujanje slobode koje pomalo n adima ulice kamo se natisla buna mlade . No, glasni krikovi nevidljivih brodova, agor koji dopire s mora ili iz gomile to se razlijeva - o, kako je Rieux poznavao taj as i kako ga je neko volio! No danas je s obzirom na sve to je saznao, djelovalo na nj depresivno. - Mo emo li upaliti? - upita Cottarda. Kada se vratilo svjetlo, ovjeuljak pogleda Rieuxa mirkavim oima. - Recite, doktore - ako obolim, biste li me primili na svoj odjel? - Za to ne? Onda Cottard upita je li se dogodilo da bi nekoga koji le i u klinici ili u bolnic i uhapsili. Rieux odgovori da se to zna dogoditi no da sve ovisi o stanju bolesnikovu. - Ja se, eto - ree Cottard - pouzdajem u vas. Onda jo zamoli doktora da bude tako dobar da ga svojim autom odveze u grad. U gradskom centru ulice su bile manje napuene, a svjetla rjea. Djeca su se jo igral a pred kunim vratima. Na elju Cottardovu doktor zaustavi kola pred skupinom djece. Igrahu se kole i glasno vikahu. No jedan meu njima (crna kosa glatko zae ljana, besprijekorna stazica i prljavi obraz) fiksirao je Rieuxa svojim bistrim i drskim oima. Doktor odvrati pogled. Cottard, stojei na ploniku, stiskao mu je ruku. Govorio je hrapavim i tego bnim glasom. Dva-tri puta pogleda iza sebe. - Ljudi govore o epidimiji. Je li to istina, gospodine doktore? - Ljudi uvijek govore, to je prirodno - ree Rieux. - Imate pravo. Kad budemo imali desetak mrtvih, to e biti konac svijeta. A nama b i trebalo... Motor je ve radio. Doktor je dohvatio mjenja brzine. No ponovo se zagledao u dijet e koje ga je jo uvijek mjerkalo, ozbiljno i mirno. I najednom, bez ikakva prijelaza, dij ete mu se nasmije i svim zubima. - to bi nam to trebalo? - upita doktor smije ei se djetetu. Cottard se uhvati grevito za vrata automobila i, prije nego to e odmagliti, povie glasom koji bija e pun suza i bijesa: - Trebao bi nam potres. Pravi pravcati potres!

Potresa nije bilo, a doktor je sutra nji dan proveo obilazei gradom na sve etiri str ane, pregovarajui s obiteljima i nate ui se s pacijentima. Nikada se Rieuxu njegovo zvanj e nije uinilo tako tegobnim. Dosad su mu bolesnici olak avali zadau, jer su mu se predavali ; sad ih je doktor prvi put viao rezervirane i nepovjerljive. Oni su mu izmicali uranja jui, osupnuti i nepovjerljivi, u svoju bolest. Bila je to borba, na koju jo ne bija e navikao. I stigav i oko deset sati pred kuu starog astmatiara koga je pohaao posljednjeg, Rieux se te kom muk om otkinuo od sjedala. Zadr ao se gledajui mranu ulicu i zvijezde to se javljahu i nesta jahu na crnome nebu. Stari je astmatiar sjedio u postelji. inilo se da bolje di e; bodro je brojio gra kova zrna koja bi premetao iz jednoga lonca u drugi. Doeka doktora veoma raspol o en: - Dakle, moj doktore, je li kolera? - Gdje ste to pokupili? - U novinama; radio javlja takoer. - Ne, nije kolera. - Bilo ovo ili ono - ree stari ugodno uzbuen - ljudi su pomahnitali; kao da je vra g u njih u ao... - Nemojte ni ta vjerovati - ree doktor. Pregledao je staroga, a sada je sjedio usred bijedne blagovaonice. Da, bojao se. Znao je da e ga samo u tom dijelu grada sutradan ekati desetak bolesnika, ogledavajui prignute glave svoje bubone. Samo u dva-tri sluaja incizija je kako-tako pomogla. Veina e morati u

bolnicu, a on zna to znai bolnica za siromahe. Neu da im slu i za njihove eksperimente rekla mu je ena jednog bolesnika. Nee poslu iti ni za kakve pokuse, nego e naprosto umrijeti. Propisane mjere nisu dovoljne, to je jasno kao sunce. to se tie bolnikih odaja sa specijalnim ureajima, doktor je znao to je i kako: dva bolnika paviljona iz kojih su dotada nji bolesnici hitno iseljeni, otvori zaepljeni kuinom, a naokolo zdravstveni kordon. Ako epidemija ne prestane sama, mjere to ih je zamislila uprava nee je nipo to svlad ati. Ipak je slu beni komunike koji je naveer objavljen, zvuao optimistiki, kao i svi dosa da nji. Sutradan je agencija Infordok javila da su prefektove odredbe primljene sa zadovol jstvom, te da se ve trideset bolesnika prijavilo vlastima. Castel je bio telefonirao Rieu xu: - Koliko kreveta imaju paviljoni? - Osamdeset. - U gradu ima zacijelo preko trideset bolesnika? - Jedni se boje prijaviti, a drugi - brojniji - nisu jo stigli da se prijave. - Pogrebe nitko ne nadzire? - Nitko. Telefonirao sam Richardu da su potrebne ozbiljne mjere, a ne fraze i da protiv epidemije treba podii istinsku barijeru ili ni ta.

- A on? - Odgovorio mi je da nije vlastan. Ja oekujem da e dalje rasti. I doista za tri dana oba paviljona bijahu puna bolesnika. Richard je predviao da e vlasti isprazniti jednu kolu i urediti pomonu bolnicu. Rieux je ekao cjepivo i otvarao bub one. Castel se vratio svojim starim knjigama i esto zalazio u biblioteku. - takori su uginuli od kuge ili od neega to je na kugu veoma nalik - zakljuivao je o n. Pustili su u promet desetke tisua buha koje e zarazu prenositi u geometrijskoj pro gresiji, ako je na vrijeme ne zaustavimo. Rieux je utio. U to se doba vrijeme ini se ustalilo. Sunce je ispilo mlake koje ostado e od poslje dnjih pljuskova. Lijepo plavo nebo, prepuno ive svjetlosti, um avionskih motora u rano l jeto, sve je u to godi nje doba poticalo ljude da budu vedri i zadovoljni. Ipak je za etiri d ana groznica etiri puta poskoila, tako da su ti skokovi svakoga zapanjili: esnaest mrtvih, dvade set i etiri, dvadeset i osam i trideset i dva. etvrtoga dana javljeno je otvaranje pomone bolnice u jednom djejem obdani tu. Na i sugraani koji su dosad sakrivali svoj nemir dosjetkama i alama hodali su sada ulicama utljivi i pokunjeni. Rieux odlui da telefonira prefektu. - Mjere su nedovoljne. - Raspola em podacima - ree prefekt - moram priznati da zabrinjuju. - Nisu zabrinjavajui nego jasni. - Zatra it e naloge od sredi nje vlade. Rieux objesi slu alicu i obrati se Castelu. - Naloge! Bogzna to bi trebalo nalo iti. - A serumi? - Stii e ove nedjelje. Posredstvom Richardovim prefektura zatra i od Rieuxa izvje taj koji e biti poslan u g lavni grad kolonije da bi se izdali shodni nalozi. Rieux stavi u svoj izvje taj kliniki o pis i brojke. Istoga dana nabrojeno je oko etrdeset umrlih. Prefekt uze na sebe da e - kako ree poo triti propisane mjere. Bude potvreno da je prijava svakog oboljenja obvezatna i da bole snika treba izolirati. Kue bolesnika bit e zatvorene i rasku ene, ukuani podvrgnuti sigurno snoj karanteni, pogrebe e organizirati opina, a potankosti e se utvrditi naknadno. Dan k asnije stigo e avionom serumi. Dostajali su samo za bolesnike koji su tada bili na lijeenj u. Ako se epidemja pro iri nee nikako dostajati. Na Rieuxov telegram sti e odgovor da je sigurn osna rezerva iscrpljena i da je nova proizvodnja upravo zapoela.

Za to vrijeme proljee je iz itave okolice stizalo na gradska tr i ta. Na tisue ru a venu o je u ko arama prodava uzdu plonika, a njihov slaani miris lebdio je nad itavim gradom. Naoko se ni ta nije promijenilo. Tramvaji su uvijek bili puni u doba kad svijet id e na posao ili se vraa kui, a prazni i prljavi danju. Tarrou je promatrao maloga staria, a mali je stari pljuvao na make. Grand je svake veeri odlazio kui da bi nastavio svoj tajanstveni p osao. Cottard se vratio i vrzao bez cilja i svrhe, a gospodin Othon, sudac istra itelj, vodao je sveudilj svoju mena eriju. Stari je astmatiar premje tao gra ak iz jedne posude u drugu , a na ulici ovjek bi sretao novinara Ramberta koji je uvijek bio budan i sabran. Veerom bi ista gomila ispunila ulice, a pred kinematografima izduljili bi se repovi. Epidemija je, uostalom, poela opadati, pa je nekoliko dana nabrojeno samo desetak umrlih. Onda je najedno m naglo poskoila. Onoga dana kad je broj mrtvih dostigao opet tridesetak, Bernard Rieux o gledavao je telegram koji mu je prefekt bio pru io rekav i: Prepali su se. Telegram je glasio: Proglasite izvanredno stanje. Zatvorite grad. DRUGI DIO Mo e se rei da je od toga asa kuga bila stvar svih nas. Dosad je, usprkos uenju i nemi ru to su ga izazvali neobini ovi dogaaji, svaki od na ih sugraana i ao za svojim poslom, kako je znao i mogao. A tako e naravno biti i ubudue. No im su vrata od grada bila zatvorena, ljudi primijeti e da su svi odreda, pa i sam pripovjeda, baeni u isti ko i da se valja snai. Tako je, na primjer, posve osoban osjeaj kao to je rastanak od ljubljen og bia, postao odjednom, prvih sedmica, ne to openito, jer je zahvatio cjelokupno stanovni tv o. To je - osim straha - bila i najte a muka toga dugog progonstva. Jedna od najznaajnijih posljedica zatvaranja grada bija e u stvari nagla rastava bia koja na to nisu bila spremna. Majke i djeca, brani drugovi i ljubavni parovi koji su se p rije nekoliko dana bili rastali na krae vrijeme; koji su se na kolodvorskom peronu bili poljubi li, poprativ i taj cjelov s nekoliko povr nih uputa i preporuka, uvjereni da e se za nekoliko dana ili tjedana opet vidjeti. Ogrezli u glupom ljudskom povjerenju, tako da ih je taj odlazak jedva odvratio o d njhovih obinih poslova, ti su se ljudi na li sada najednom odvojeni, a da toj odvojenosti n ije bilo lijeka, jer nisu mogli jedan do drugoga, a prekinut je gotovo i svaki drugi dodi r. Zatvaranje je, naime, izvr eno nekoliko sati prije nego to je objavljena prefektova naredba, a poj edinani sluajevi nisu se, dakako, mogli uzimati u obzir.

Mo e se rei da je ta brutalna najezda bolesti prisilila na e sugraane da se vladaju ka o da nemaju osobnih osjeaja. To je bila prva posljedica invazije. Prvih sati onoga dan a kad je naredba stupila na snagu, u prefekturu je nagrnulo silno mno tvo: svi su uvjeraval i inovnike, telefonom ili osobno, da je njihov sluaj ne to posebno, a svi su ti sluajevi bili po djednako va ni i zanimljivi, jer nisu mogli biti ni razmotreni. Stvarno je trebalo nekoliko dana da bismo postali svjesni toga da se nalazimo u polo aju gdje nema kompromisa i da su rijei: nagodba, povlastica, iznimka izgubile dotada nji smisao. I neznatno zadovoljstvo pisanja nama je uskraeno. Grad vi e nije bio povezan s osta lim dijelom zemlje redovnim prometnim sredstvima, a u drugu ruku novom je naredbom zabranjeno svako dopisivanje, kako se tim putem ne bi irila zaraza. U poetku je ne kolicini sretnika uspjelo uhvatiti vezu sa stra ama koje su bile postavljene na ulazima, a neki su stra ari pristali da dostave poruku vanjskome svijetu. Pa i to je bilo prvih dana epidemije, kad su stra ari smatrali prirodnim da popuste svome dobrom srcu. Ali nakon nekog vreme na, kad su i oni shvatili kako je polo aj ozbiljan, ne htjedo e preuzeti odgovornost kojoj s e nije moglo odrediti doma aj. Meugradski telefonski razgovori koji su isprva dopu teni potako e tak vu navalu na javne govornice i takav zastoj na pojedinim linijama da su za nekoliko dana obustavljeni, a zatim strogo ogranieni na takozvane hitne sluajeve, kao to je smrt, roenje ili enidba. Preostado e nam jedino telegrami. Stvorenja koja su bila povezana umom, srcem i tijelom, morado e sada tragati za tom zajednicom itajui velika slova depe e koja nije smjela brojiti vi e od deset rijei. I kako su faktino izrazi koje mo e upotrijebiti u telegram u brzo iscrpljeni, dugotrajne ivotne zajednice ili bolne strasti spado e na povremenu izmj enu gotovih formula kao: Dobro sam stop mislim na te stop tvoj... Neki meu nama bijahu uporni: ipak su pisali i stalno se dovijali kako e odr ati vezu s vanjskim svijetom, premda se svako rje enje pokazalo iluzornim. A kad bi se neko s redstvo koje smo smislili i pokazalo uspje nim, mi to ne bismo znali jer nije bilo odgovor a. Dugih sedmica bijasmo upueni na to da poinjemo sve iznova jedan te isti list, da prepisuj emo iste rijei, iste apele, tako da su malo-pomalo rijei koje izao e krvave iz na ega srca gubil e svoj prvotni smisao. Mehaniki bismo ih tada prepisivali, ku ajui da tim mrtvim izrazima ocrtamo i pri-ka emo te ki svoj ivot. I tako bismo se na koncu poslu ili telegramom ma kako bio konvencionalan, mjesto da vodimo uporne i jalove monologe, da zborimo tako r ei sa zidom. Uostalom, nakon nekoliko dana, kad je postalo jasno da nikome nee uspjeti da izae iz na ega grada, netko se sjeti, da upita vlasti ne bi li se oni koji otputova e prije

epidemije smjeli vratiti. Nakon nekoliko dana razmi ljanja prefektura odgovori jasno ali nag lasi da povratnicima nee ni u kojem sluaju biti dopu teno da ponovo napuste grad, te ako im je prosto da dou, nije im prosto da odu. I tu su neke obitelji (koje, uostalom, nisu bile brojne) shvatile polo aj olako i, povodei se samo za eljom da vide roake, smetnule s uma opre z i pozvale svoje mile i drage da se okoriste prilikom. No te obitelji nisu - kako r ekosmo - bile brojne: zarobljenici kuge uoili su vrlo brzo kakvoj opasnosti izvrgavaju svoje bl i nje, pa su se pomirili s time da budu odijeljeni. Kad je bolest najjae harala, zabilje en je s amo jedan sluaj da su se ljudski osjeaji pokazali jaim od straha pred smru u te kim mukama. To n ije bilo, to je razumljivo, dvoje ljubavnika koje bi ljubav, kroz more jada, nagnala jedno drugom u zagrljaj. Bija e to samo stari dr. Castel i njegova ena, koji su brojne godine pr oveli u braku. Gospoa Castel bila je nekoliko dana prije epidemije otputovala u neki obli n ji grad. Je li to bio jedan od onih brakova koji pru aju svijetu primjer idealne sree? Nije. Pripovjeda mo e ak s najveom vjerojatno u ustvrditi da ti brani drugovi nisu do tog asa bili sigu

jesu li zadovoljni svojom zajednicom. No brutalna rastava koja se, eto, oduljila omoguila im je da se uvjere da ne mogu ivjeti jedno bez drugoga i da - u usporedbi s tim nena danim otkriem - kuga nije gotovo ni ta. To je, meutim, bio izuzetak. U veini sluajeva odvojeni e ivot, jasno, prestati, tek k ad prestane epidemija. A svi mi otkrismo da osjeaj koji ispunja na ivot, a znali smo g a tako rei napamet (strasti na ega puanstva nisu - kako je spomenuto -nimalo komplicirane) da taj osjeaj poprima novo lice. Mu evi i ljubavnici koji su dotad imali najvee pouzdanje u svoje dru ice pokaza e se najednom ljubomorni. Mu karci koji se smatrahu vjetrogonjama otkri e u ljubavi stalnost i vjernost. Sinovi koji su ivjeli pokraj svoje majke, a da je je dva i gledahu, stavljahu sada sav svoj nemir i svu svoju tugu u jednu boru njezina lica koja je zaokupila njihovo sjeanje. Ta brutalna odsutnost, bez traga, bez predvidljive budunosti, tol iko nas je smela da nismo mogli reagirati protiv sjeanja na prisutnost, jo tako blizu i ve tak o daleku; sjeanja koje bi nas progonilo cijelog dana. Zapravo smo trpjeli dvostruko: podnos ili smo svoju muku, a podnosili smo i boli koje smo u duhu pridavali na im odsutnima: sinu , eni ili ljubovci. U drugim prilikama na i bi sugraani na li izlaz, ivei intenzivnijim vanjskim ivotom i bavei se vi e svojim poslovima. No kuga ih je silila da budu dokoni, da bazaju po s vom sumornom gradu, prepu teni, dan za danom, varavim igrama sjeanja. Jer u svojim besc iljnim etnjama, svraali bi se uvijek na iste putove, a ti bi putovi (Oran je malen grad) bili veinom oni kojima su neko, u drugo doba, hodali s odsutnom osobom. I tako je prva stvar kojom je kuga obdarila na e sugraene bila egzil. Pripovjeda je uvjeren da mo e napisati u ime svih to je tada sm osjeao, jer je osjeao ono to su osjeali mno na i sugraani. Bija e to doista osjeaj progonstva, ta praznina koju smo uvijek nosili u sebi, ona odreena emocija, nerazumna elja i udnja za povratkom na staro ili pak luda potr eba da ubrzamo tok vremena, usijane strelice uspomene... Ako bismo ponekad pustili maha uobrazilji da bismo doarali glas zvonca na vratima ili poznate korake na stubi tu, ako bismo u takvim trenucima pristali da zaboravimo da su vlakovi zaustavljeni, pa bismo u desili da ostanemo kod kue, kad bi putnik koji je doputovao veernjim ekspresom, normalno sti gao u na u etvrt, onda je naravno da takve igre ne bi mogle potrajati. Uvijek bi nado ao as kad bi se ovjek sjetio da vlakovi ne idu. Spoznali bismo da e na a samoa jo trajati, da tako mora biti i da moramo ku ati da se pomirimo s vremenom. Time bismo u stvari poeli opet iv jeti kao su nji, opet smo bili upueni na svoju pro lost. Pa ako bi netko od nas popustio n apasti da

se prenese u budunost, brzo bi odustao (koliko bi god mogao), jer bi osjetio rane to ih ma ta na koncu zadaje onima koji se u nju pouzdaju. Tako su se na i sugraani veoma brzo odvikli da pred sobom, pred drugima ocjene i pretpostave kako e dugo biti rastavljeni. Za to? Uzmimo da najvei pesimisti odrede d a bi takvo stanje moglo trajati est mjeseci, pa da iscrpe unaprijed svu gorinu tih budui h mjeseci, pa te ko mukom podignu moral da bi podnijeli tu ku nju, pa upnu posljednje sile da bi se odr ali na visini te ku nje koja se prote e kroz tolike dane i noi, a onda se des i da ih prijatelj koga su sluajno sreli, komentar u novinama, letimina sumnja ili nagla vi dovitost, da ih ovo ili ono potakne da pomisle kako na kraju krajeva nema nikakva razloga da bolest ne potraje dulje od est mjeseci, a mo da i godinu dana ili jo vi e. U tom asu slom njihove hrabrosti, njihove volje i njihove strpljivosti bio bi tak o nagao da bi im se uinilo da se nikada vi e nee pridii. Zato bi se oni silili da nikad ne misle na dan izbavljenja, da se vi e ne okreu prema budunosti, nego da uvijek dr e, da tako ka em, oi

spu tene. Ta je opreznost, to izmotavanje, to bje anje od boli, obrambeni stav koji nee da prihvati borbu - sve to, naravno, nije vodilo dobru. Izbjegavajui po to-poto spomen uti slom, oni se li avahu asova koji u stvari bijahu dosta esti. asova kad bi mogli zaboraviti kugu, zanosei se slikama buduega sastanka. I tako, nasukav i se na pola puta izmeu ponor i vrhova, oni su ivotarili, a ne ivjeli, prepu teni danima bez pravca i cilja. Prepu ten i jalovim uspomenama, lutajue sjene koje bi se mogle utjeloviti samo ako pristanu da se uko rijene u zemlju svojih boli. Osjeahu, dakle, duboki bol svih su anja i prognanika, to e rei da ivljahu pamenjem ko niemu ne slu i. I ta pro lost o kojoj su stalno mozgali imala je okus aljenja. Najradi je bi dodali pro losti sve ono to su na alost propustili kad su to mogli uiniti, jer je ova j koga sada ekaju bio prisutan - kao to bi u sve zgode i nezgode svoga su anjskog ivota uple li odsutne, pa ih njihov polo aj nije mogao zadovoljiti ni onda kad su bili relativno sretni. Nezadovoljni svojom sada njicom, nezadovoljni pro lo u, li eni budunosti, bili smo sasvim nalik na one koje ljudska pravda ili mr nja sili da ive iza re etaka. I tako bi na kr aju krajeva jedino sredstvo da se izmakne tim nesnosnim praznicima bila ma ta koja pokree vlako ve kojih nema i puni u i zvonjavom zvonca na vratima koje uporno uti. No ako je to i bilo progonstvo, ovjek je u veini sluajeva bio prognanik u svojoj kui . Premda je pripovjeda iskusio samo ope progonstvo, ne smije zaboraviti one koji su - poput novinara Ramberta ili drugih - muke razdvojenosti podnosili mnogo te e, jer su kao putnici zateeni u gradu kad se pojavila kuga, pa su bili odijeljeni i od bia kojem se ne m ogu vratiti i od kraja kojemu pripadaju. U opem progonstvu ti su bili najvi e prognani, jer vrije me je, istina, stvaralo u njima, kao i u drugima, specifinu tjeskobu, ali su oni bili ve zani i za prostor pa bi neprestano udarali o zidove koji njihovo ku no skloni te dijele od zaviaja to su ga, eto, izgubili. Njih bi zacijelo naje e viao gdje lutaju pra nim ulicama grada u svako d oba dana, dozivajui utke vee koje su poznavali samo oni, ili dozivajui jutro svoga zaviaj a. A hranili su svoj jad neodreenim znacima i porukama koje zbunjuju, kao to je let las tavica, rosa nakon suneva zalaza ili bizarne one pruge koje sunce katkad ri e po pustim uli cama. Vanjski svijet ima uvijek lijeka za sve, a oni su zatvarali oi ne hotei ga vidjeti ; uporno su mazili svoje tlapnje koje su bile i odvi e stvarne, nastojei svim svojim silama da zadr e i doaraju sliku nekoga kraja gdje neka odreena svjetlost ili neki bre uljci, omiljeno stablo i lic en tvore podneblje, koje njima nitko i ni ta ne mo e nadomjestiti. A na koncu da ka emo napose koju o ljubavnim parovima koji su u toj prilici najzan imljiviji, a pripovjeda je mo da pozvaniji da progovori o njima nego o strancima. Ljubavne su

parove muili i drugi jadi meu kojima valja spomenuti i kajanje. Polo aj u kom su se nalazil i omoguio im je da svoje osjeaje razmotre s grozniavom nepristrano u. A jasno je da bi u takvim prilikama uoili isto i bistro svoje propuste i pogre ke. Kao prvi povod poslu i la bi injenica da nisu mogli pravo zamisliti to odsutna osoba radi i kako ivi. alili bi go rko to ne znaju kako je rasporeeno njezino vrijeme; korili bi sebe s lakoumnosti i povr no sti to su propustili da se o tom obavijeste, kao kad ovjeku koji ljubi, nije znanje o kreta nju ljubljene osobe izvor radosti i u itka. im bi do li dovle, njima je bilo lako zai u povijest svo je ljubavi, ispitujui njezine nedostatke. U normalno doba znali smo svi, bilo svjesn o ili nesvjesno, da nema ljubavi koja ne bi mogla prema iti sebe; a ipak smo pristali be z veih skrupula da na a ljubav bude osrednja. No uspomene imaju vee zahtjeve. I, sasvim lo gino, nesrea ta koja je do la izvana i koja se survala na itav jedan grad nije nam donijel a samo nezaslu ene muke protiv kojih bismo se mogli s pravom buniti. Ne, ta nas je nesrea nagonila da muimo sami sebe i potakla nas tako da pristanemo na bol. To je bio jedan od nai na kojima se slu ila bolest da bi odvratila pa nju i pobrkala karte.

Tako se svatko morao pomiriti s time da ivi iz dana u dan i da nasuprot nebu bude sm. To to su svi bili sami i napu teni, moglo je s vremenom prekaliti znaajeve. A ipak ih j e s poetka uinilo ni tavnima i lakoumnima. Neki od na ih sugraana bijahu, na primjer, podvrgnuti drugom jednom robovanju koje ih je inilo slugama sunca i ki e. Gledajui t e ljude, ovjek bi rekao da primaju - prvi put izravno - dojam o vremenu kakvo jest. Jedna bi zlaana zraka dostajala da im lice bude radosno, dok bi ga ki ni dnevi prekrili gust om koprenom koja bi zakrila i njihove misli. Prije nekoliko sedmica oni su bili pro sti od te slabosti, toga ludog robovanja, jer nisu bili sami na svijetu i jer je u neku ru ku bie, stvorenje koje je s njima ivjelo, slu ilo kao neka vrsta filtra izmeu njih i svijeta. No sada su, rekao bih, izvrgnuti hirovima meteorologije, to e rei da trpe i da se nadaju bez razloga. U tim krajnostima samoe nitko se, napokon, nije mogao nadati da e mu pomoi susjed, pa je svatko ostajao sm sa svojom brigom. Ako bi jedan od nas poku ao sluajno da se pov jeri ili da ka e to osjea, odgovor to ga je primio, gotovo bi ga uvijek pozlijedio. Primij etio bi da njegov subesjednik i on ne govore o istoj stvari. On se faktino bio izrazio na kon dugotrajnog i bolnog mozganja, a slika koju htjede priopiti bila je dugo na vatri ekanja strasti. Drugi je naprotiv zami ljao ne to konvencionalno, najobiniju emociju, kakve se prodaju na sajmu, melankoliju i bol serijske proizvodnje. Dobrohotan ili du manski odgovor uvijek bi proma io cilj, pa je najbolje bilo utjeti. Ili bar, ako je sumnja nepodno l jiva, prihvatiti sajamski govor, izra avati se konvencionalno, rijeima obinog izvje a ili dom ae vijesti, u stilu dnevne kronike, kad oni kojima se obraamo ne mogu progovoriti iz srca. I tu su najistinskije boli poprimile naviku da se izraze banalnostima dru tvene konverz acije. Samo uz tu cijenu mogli su kugini su nji postii saue e svoga pazikue ili zanimanje svojih slu alaca. Meutim, a to je najva nije, ma kako bolne bijahu njihove tjeskobe, ma kako te ko - ia ko prazno - bija e njihovo srce, ti su prognanici u tom prvom periodu kuge bili povla t eni elementi. Doista, u isto doba kad je puanstvo poela hvatati panika, njihove su mis li bile zaokupljene biem koje ekahu. U opoj nevolji i bijedi njih je uvao egoizam ljubavi, t e ako bi pomi ljali na kugu, bilo je to samo zato to se uslijed kuge moglo desiti da budu odijeljeni zauvijek. Time su u srce epidemije unosili korisnu rastresenost koju bi neki sma trali hladnokrvno u. Njihov oaj spasio je te ljude od panike, njihova je nesrea imala i svo ju dobru stranu. Ako bi, na primjer, kojega od njih pokosila bolest, on to gotovo n ikad ne bi ni

primijetio. Trgnut iz toga dugog nutarnjeg dijaloga to ga je vodio s nekom sjenom , bio bi bez prijelaza gurnut u najgu u utnju zemaljsku. Nije naprosto imao vremena. * * * Dok su na i sugraani ku ali da se prilagode tom nenadanom egzilu, kuga je metala stra e na gradska vrata, i skretala s njihova puta brodove koji su plovili za Oran. Nakon zatvaranja nijedna kola nisu u la u grad. Od toga dana imao bi dojam da se automobili vrte u krugu. I luka je pru ala neobinu sliku onima koji je gledahu s gornjih bulevara. Negda nje ivos ti, po kojoj je to bila jedna od prvih luka sjeverno afrike obale, naglo je nestalo. Vid io bi samo

nekoliko brodova koji su se zadr ali u karanteni. Velike dizalice koje sada mirova hu, prevaljeni vagoneti, samotne naslage baava i vrea na gatovima - sve je to svjedoilo da je i trgovina uginula od kuge. Usprkos tim svakida njim prizorima na i su sugraani te ko shvaali to ih je to zadesilo. Bilo je tu zajednikih osjeaja, kao to je odvojenost ili strah, no ljudi su i dalje gurali u prvi plan svoje osobne brige i poslove. Nitko se nije zaista pomirio s bole u. Veinom su je osjeali kao ne to to brka njihove navike i krnji njihove interese. To ih je dra ilo il i ih je ljutilo, a to nisu osjeaji koje mo e suprotstaviti kugi. Stoga su se, na primjer, tu i li na javnu upravu, a to je bila njihova prva reakcija. Prefektov odgovor na kritike to su od jeknule u tampi (Ne bi li se predviene mjere mogle ubla iti? bio je dosta neoekivan. Dotada, naime, ni dnevni listovi, ni agencija Infordok nisu primili slu beno nikakve statist ike podatke o bolesti. Sada je prefektura davala te podatke svakodnevno, a prefekt j e zamolio spomenutu agenciju da objavljuje tjedne izvje taje o kretanju bolesti. Ali ni tom prilikom nije javnost reagirala smjesta. Priopenje da su tree sedmice u mrle tri stotine i dvije osobe, nije bilo podobno da ugrije ma tu. U jednu ruku svi zacijel o nisu umrli od kuge, a u drugu nitko u gradu nije znao koliko ljudi obino umire za nedjelju d ana. Grad je imao dvjesta tisua stanovnika. Tko zna nije li taj pomor normalan? To su potankos ti o kojima ljudi nikada ne vode rauna (premda je oigledno da su te stvari zanimljive i va ne). Javnosti je nedostajala, da tako ka em, mogunost usporedbe. Tek mnogo kasnije, konstatirav i porast smrtnih sluajeva, javnost je stala shvaati to je i kako je. Peta nedjelja dala je doista tri stotine dvadeset i jednog umrlog, a esta tri stotine etrdeset i pet. Taj je porast bio rjeit. Ipak nije bio dosta osjetljiv da na i sugraani ne bi sauvali (ma ka ko su bili nemirni i zabrinuti) dojam da se radi o nezgodi koja je, istina, nemila, ali je ipak privremena. Nastavljali su, dakle, hodati ulicama i sjedati na kavanske terase. Sve u svemu nisu bili kukavice; radije bi se alili nego jadali, a neprilike koje su zacijelo prolazne, primali su naoko vedro i dobre volje. Stvari su bile zata kane. Ipak se potkraj mjeseca, nekako za vrijeme molitvenog tjedna, o kojem e jo biti govora, pojavi e znatne promjene koje su izmije nile lice grada. Prvo je prefekt poduzeo mjere s obzirom na promet vozila i snabdijev anje. Snabdijevanje je ogranieno, a gorivo racionirano. Nareena je i tednja elektrikom. S amo najnu niji proizvodi stizahu u Oran cestom i zrakom. Tako je promet stao opadati, dok na kraju nije spao gotovo na nulu. Luksuzni su duani zatvoreni tako rei od danas do s utra; drugi su naikali izloge objavama da nema robe, dok su pred vratima stajali kupci u dugim

repovima. Oran je tako poprimio udan izgled. Broj pje aka znatno je porastao, a mnogi su ljud i zatvaranjem duana i nekih ureda, prisiljeni na nerad, pa bi ispunjali sada ulice i kavane u takozvane uplje sate. Zasad nisu bili nezaposleni nego na dopustu. Oran bi sada o ko tri sata poslije podne pru ao varljiv dojam blagdana: zaustavljen je promet i zatvoreni duan i, da bi se mogla odvijati neka javna manifestacija, a stanovnici su, eto, nagrnuli i na ulice, da sudjeluju u pukome veselju. Tim dopustom okoristili su se naravno kinematografi koji su pravili dobre poslov e. Ali kretanje filmova po departmanu bilo je prekinuto: nakon dvije nedjelje, poduzea s u morala mijenjati program, a nakon nekoga vremena kinematografi su stali projicirati sve jedan te isti film. Ipak se njihovi primitci nisu smanjili.

Kavane, zahvaljujui velikim zalihama vina i drugih alkoholnih pia ( to u gradu, gdje ta vrsta trgovine zaprema prvo mjesto, nimalo ne iznenauje), mogle su takoer zadovolj iti svoje mu terije. Istini za volju treba rei da se pilo mnogo. Po to je neka kavana ogl asila: Tko vino pije, bolesti se smije, puko je vjerovanje da alkohol titi od zaraznih bole sti znatno ojaalo. Svake bi noi oko dva sata znatan broj pijanaca koji su izbaeni iz lo kala punio ulice i vodio optimistike razgovore. No sve te promjene bile su tako izvanredne, a zbile su se tako naglo da ih nitko nije mogao smatrati normalnima i trajnima. Rezultat je pak bio taj da smo i dalje gurali u prvi plan svoje osobne osjeaje. Izlazei iz bolnice, dva dana po to je grad zatvoren, dr. Rieux srete Cottarda koji se sjajio od zadovoljstva. Rieux mu ree da izvrsno izgleda. - Da, dobro je, vrlo dobro - ree mali. - Nego recite, gospodine doktore, ta se vr a ja kuga vi e ne ali. Stvar postaje ozbiljna, zar ne? Doktor morade priznati da je tako. A Cottard nadoveza gotovo radosno: - Sad se nee ni zaustaviti, zar ne? Sve e biti, tono rije, naglavce. Nekoliko su koraka po li zajedno. Cottard je priao da je u njegovoj etvrti jedna vel ika trgovina mje ovite robe gomilala ive ne namirnice da bi ih prodavala uz vi u cijenu. Ka d su do li po vlasnika da ga prevezu u bolnicu, nao e pod njegovom posteljom svu silu konz ervi. Umro je. Kuga ne plaa! Cottard bija e pun zgoda i zgodica, istinskih i la nih, koje su se sve odreda odnosile na epidemiju. Prialo se na primjer da je u centru neki ovjek, imajui sve simptome bolesti, izletio jednoga jutra iz kue i, baciv i se na prvu enu koja je nai la, estoko je zagrlio i stao vikati da ima kugu. - Tako je - zakljui Cottard, a prijazni ton kojim je govorio, nije se poklapao s njegovom tvrdnjom - tako je, gospodine doktore, svi emo poludjeti, nema spora... . Istoga dana poslije podne Joseph Grand konano se povjerio doktoru. Bio je spazio fotografiju gospoe Rieux na pisaem stolu i pogledao doktora. Rieux je odvratio da se njegova ena lijei izvan grada. To je u jednu ruku srea, rekao je Grand. A doktor e na to da je to doista srea, ali j e glavno da ena ozdravi. - Ah - ree Grand - razumijem. I prvi put otkako ga je Rieux upoznao, stade govoriti obilato. Premda je i sada tra io rijei, on ih je gotovo uvijek nalazio, kao da je odavno smi ljao i smislio to sada iznosi. Bio je veoma mlad kad se vjenao sasvim mladom djevojkom iz susjedstva koja je bil a siroma na. Da bi se mogao o eniti, napustio je studije i uzeo slu bu. Ni Jeanne ni on nisu obiavali izlaziti iz svoje gradske etvrti. Pohaao bi je u njezinoj kui, a njezini se roditelji podsmjehivahu utljivom i nespretnom eniku. Otac bija e eljezniar. Kad nije bio u slu bi

sjedio je uvijek u kutu kraj prozora, promatrajui zami ljeno to se zbiva na ulici, d r ei svoje goleme ruke plo timice na stegnima. Majka je uvijek bila zaokupljena kuanstvom, a J eanne

joj je pomagala. Bila je tako sitna i krhka da je Grand uvijek strepio kad bi je vidio gdje prolazi ulicom. Vozila bi mu se tada inila neizmjerno velika. Jednoga dana Jeanne je stala pred bo inim izlogom i, okrenuv i se naglo prema njemu, kliknula: Kako je to lijepo! On

joj je stisnuo lanak na ruci. Tako su odluili da e se vjenati. Ostali je dio pripovijesti bio - prema Grandu - veoma jednostavan. Tako uvijek b iva: ljudi se vjenaju, neko se jo vrijeme vole, rade; rade toliko da zaborave na ljubav. I Jeann e je radila, jer ef ureda nije odr ao svoje obeanje. Tu se valjalo domi ljati da bi ovjek pogodio to Grand hoe kazati. Ne to umor, ne to njegova narav, Grand je, ukratko popustio i klonu o. Sve je vi e utio i nije svoju mladu enu podr avao u uvjerenju da je voljena. ovjek koji rad i, siroma tvo, budunost koja pomalo nestaje, veernja utnja za stolom - u takvim prilikam a nema mjesta velikim strastima. Jeanne je vjerojatno trpjela. Ipak je ostala: de av a se da ovjek dugo trpi a da to i ne zna. Pro le su godine. Onda je oti la. Nije, dakako, oti la sam a. Jako sam te voljela, ali sada sam umorna. Nisam sretna to odlazim, ali ovjek ne mora bi ti sretan da bi poeo iznova. To mu je uglavnom bila napisala. Sada je bilo na njemu da trpi. I Joseph Grand je trpio. Mogao je poeti iznova, ka ko ga je upozorio Rieux. Ali, eto, nije imao pouzdanja. No uvijek je na nju mislio. 1 to je bilo sve. Htio joj je napisati pismo u kojem u e se opravdati. No to je te ko, govorio je on. Ah, odavno, odavno na to mislim. Dok smo se voljeli, razumijevali smo se i bez rijei. No ljudi se uvijek ne vole. Do lo je vrij eme kad sam trebao nai rijei koje bi je zadr ale, ali nisam mogao. Useknuo se u neku vrstu karira na ubrusa. Onda je otro brkove. Rieux ga je gledao: - Oprostite mi, gospodine doktore - ree stari. - Ne znam kako da ka em, ali ja imam u vas povjerenja. S vama mogu govoriti. A to me onda dira... Grand je oigledno bio na sto milja daleko od kuge. Naveer je Rieux telegrafirao svojoj eni da je grad zatvoren, da mu je dobro, neka ona i dalje pazi na svoje zdravlje i da on misli na nju. Tri nedjelje nakon zatvaranja grada Rieux naie, izlazei iz bolnice, mladoga ovjeka koji ga je ekao. - Pretpostavljam - ree ovaj - da me prepoznajete. Rieuxu se inilo da ga pozna, ali je kolebao. - Bio sam kod vas prije tih dogaaja - ree mladi - raspitivao sam se kako ive Arapi. Zovem se Raymond Rambert. - Ah, da - ree Rieux. - Sad imate priliku da napi ete krasnu reporta u. Mladi je bio nervozan. Ree da se o tome ne radi i da je do ao zamoliti doktora da mu pomogne. - Molim vas da me ispriate - doda - ali ne poznam ovdje nikoga, a dopisnik moga l ista je po nesrei glupan.

Rieux mu predlo i da pou zajedno do dispanzera u sredi tu grada, jer je ondje imao ne t o posla. Spusti e se uliicama crnakoga dijela. Bli ila se veer, ali je grad koji je neko to doba bio vrlo buan, bio nekako udno samotan. Nekoliko zvukova trublje to odjekivahu nebom koje se jo zlatilo dado e naslutiti da vojnici jo uvijek vr e svoje poslove. Ram bert je za to vrijeme, du strmenite ulice, izmeu modrih, smee utih i ljubiastih kua maurskih, govorio veoma uzbueno. On je u Parizu ostavio svoju enu. Zapravo to nije njegova en a, ali je to svejedno. Telegrafirao joj je im je grad zatvoren. Isprva je mislio da je t o privremeno pa joj je htio samo pisati. Njegovi ovda nji kolege reko e da ne mogu ni ta, po ta ga je od bila, a neka tajnica u prefekturi nasmijala mu se u brk. Po to je dva sata ekao u repu, usp jelo mu je otposlati telegram kojim je javljao: Dobro sam stop do skorog vienja. Ali izjutra, kad je ustajao, njemu je najednom sinulo da on zapravo ne zna kako e to dugo trajati. Odluio je otii. Kako ima preporuke (u njegovu zvanju postoje razne olak ice ), dopro je do prefektova efa kabineta; rekao mu je da nema nikakvih veza s Oranom, da nij e njegova du nost ovdje ostati, da se sluajno na ao na licu mjesta i da je pravo i po teno da mu puste da ode, makar ga, kad bude napolju, podvrgli karanteni. ef kabineta rekao mu je d a shvaa potpuno, ali da nema iznimaka. Vidjet e to bi se dalo uiniti, no polo aj je svakako o zbiljan, pa zasad ne mo e ni ta uiniti. - Ali zaboga rekao je Rambert - ja sam u tom gradu stranac! - Svakako, no bilo kako mu drago, nadajmo se da epidemija nee potrajati. Na koncu je poku ao utje iti Ramberta, istiui da u Oranu ima grae za zanimljivu reporta i da - hoemo li pravo -nema nezgode koja ne bi imala svoju dobru stranu. Rambert je slegao ramenima. Stigo e u gradski centar. - Glupo je to, doktore, zar ne? Nisam se rodio da pi em reporta e. No mo da sam se rod io da budem s jednom enom. Nije li to pravo? Rieux odvrati da je zacijelo pravo i da mu se ini da nitko pametan ne mo e poricati da je tako. Na bulevarima u sredi tu nije bilo obiajne gu ve. Nekoliko se prolaznika urilo u dalek e nastambe. Nitko se nije smije io. Rieux pomisli da je to rezultat objave koju je t oga dana izdala agencija. Nakon dvadeset i etiri sata na i e se sugraani opet ponadati. No sad a su jo brojke svima u pameti. - Naime - ree Rambert bez ikakva uvoda - mi smo se nedavno upoznali, a dobro se s la emo... Rieux nije ni ta odgovarao. - Ja vam dosaujem - opet e Rambert. - Htio sam vas jedino pitati da li mi mo ete izd ati svjedod bu u kojoj bi stajalo da nemam tu prokletu bolest. Dr im da bi mi to moglo k orisno poslu iti.

Rieux je odobravao kimajui. Podizao je pomno djeaia koji mu se zaletio u noge i pao. Onda su krenuli dalje i stigli do Staroga trga. Grane fikus visile su, nepomine i sive od pra ine, oko kipa Republike koji je bio prljav i pra an. Stado e pod spomenikom. Rieux udari

o tlo, najprije jednom, a onda drugom nogom, jer su cipele bile prekrite bjelkas tom naslagom. Pogleda Ramberta. Pusteni e ir gotovo na tjemenu, ovratnik ko ulje otkopan pod kravato m, lo e obrijan - novinar je bio slika tvrdoglave ljutine i podmukla bijesa. - Vjerujte mi da vas razumijem - ree napokon Rieux - no vi pogre no zakljuujete. Ne mogu vam dati tu svjedod bu, jer u stvari ne znam imate li tu bolest ili je nemate; pa da i znam da niste sada bolesni, ne bih mogao posvjedoiti da izmeu sekunde kad izaete iz moje ordinacije i one kad budete u li u prefekturu neete biti zara eni. A napokon... - Napokon? - upita Rambert. - A napokon, da vam i dadem svjedod bu, ona vam ne bi koristila. - Za to? - Zato to u ovome gradu ima na tisue osoba koje su u istom polo aju kao i vi, a ipak ne mogu biti pu tene. - No ako nemaju kugu? - To nije dovoljan razlog. Situacija je glupa, znam, ali se tie svih nas. Treba j e primiti kakva jest. - Ali ja nisam odavle! - Odsada ete na alost biti odavle, kao i svi ostali. Novinar se raspalio: - To je pitanje ovjenosti, kunem vam se! Mo da ne shvaate to znai ta razdvojenost za dvoje ljudi koji se dobro sla u. Rieux ne odgovori odmah. Onda ree da mu se ini da je shvatio. On eli od svega srca da se Rambert opet sastane sa svojom enom i da svi oni koji se vole budu sjedinjeni. No tu su naredbe i zakoni, tu je kuga, a njegova je zadaa da vr i svoju du nost. - Ne - ree Rambert gorko - vi ne mo ete shvatiti. Vi govorite jezikom razuma. Apstr aktno. Doktor podi e oi prema Republici i ree da ne zna govori li jezikom razuma, ali su st vari o kojima govori oigledne, to nije jedno te isto. Rambert je popravljao svoju kravatu . - To znai, dakle, da se moram snai sm? Ali - nastavi gotovo prkosno - ja u izai iz to ga grada. Doktor ree da i to shvaa, no da se to njega ne tie. - Naprotiv, to se vas tie - plane odjednom Rambert. - Obratio sam se vama, jer su mi rekli da ste imali va an udio u odlukama koje su stvorene. Mislio sam stoga da biste bar u jednome sluaju mogli razmrsiti ono to ste pripomogli zamrsiti. No vama je to svejedno. Vi niste mislili ni na koga. Niste vodili rauna o onima koji su rastavljeni od svojih.

Rieux priznade da je to donekle istina, jer se nije htio na to obazirati. - Ah, vidim, vidim - ree Rambert - opi interesi, odgovornost... . No ope se dobro s astoji od sree pojedinaca. - Hajde - ree doktor koji se, rekao bih, prenuo - mo e ovo, a mo e i ono. Nemojte sud iti. No vi inite krivo to se ljutite. Meni bi bilo izvanredno milo kad bi vam uspjelo da t o pitanje nekako rije ite. Ali ima naprosto stvari koje mi moja slu ba zabranjuje. Drugi mahne nestrpljivo glavom: - Da, krivo inim to se ljutim. A oduzeo sam vam dosta vremena. Rieux za eli da bi ga stalno izvje ivao kako napreduje njegova akcija i da se ne bi n a nj ljutio. Postoji zacijelo podruje na kojem bi se oni mogli slo iti. Rambert se odjed nom, rekao bih, smeo: - Vjerujem da ima - ree nakon kratke utnje - vjerujem protiv svoje volje i usprkos svemu to ste mi rekli. Krzmao je. - Ali vam ne mogu dati pravo. Naturi e ir na elo i ode brzim korakom. Rieux vidje gdje ulazi u hotel u kojem je st anovao Jean Tarrou. Nakon nekog vremena doktor potrese glavom. Novinar je u nestrpljivosti svoje sree imao pravo. No je li imao pravo kad je nastupio kao tu itelj? Apstraktno! Da li su apstra ktni dani koje provodi u bolnici gdje kuga hara udvojenom estinom, kako da se broj rtava pop eo na pet stotina nedjeljno? Da, ima u nesrei ne to apstraktno, ne to irealno. No kad apstr akcija postane ubitana te ljudi umiru od te apstrakcije, e onda je potrebno da se njome pozabavimo! Rieux je znao da to nije najudobnije rje enje. Jedino to je i znao. Je li, na prim jer, lako upravljati pomonom bolnicom (sada su bile tri) koja je njemu povjerena? U jednoj prostoriji koja je vodila u ambulantu dao je urediti sobu za primanje. Izduben je pod tvori o jezero krezola usred kojega se nalazio otoi od opeka. Bolesnika bi prenijeli na otok, nag lo skinuli, a njegova bi odjea pala u spomenutu tekuinu. Opran, otrt, odjeven u grubu bolniku ko ulju, bolesnik bi do ao u ruke Rieuxu, a onda bi ga odnijeli u jednu bolesniku dvo ranu. Morali su upotrijebiti i kolsko igrali te, na kojem je sada bilo svega pet stotina kreveta koji su gotovo uvijek bili zauzeti. Nakon jutarnjeg primanja kojim je sam rukovodio, nakon cijepljenja, nakon incizija, Rieux je provjeravao statistike podatke, a itavo bi p oslijepodne radio u svojoj ordinaciji. Podveer bi stao obilaziti bolesnike, a kasno u no vrati o se kui. Pro le je noi mati primijetila, pru ajui mu telegram gospoe Rieux mlae da ruke doktorove podrhtavaju. - Da - rekao je on - no ako se budem trudio, bit u manje nervozan. Bio je sna an i izdr ljiv. On se jo stvarno nije umorio. No lijeniki posjeti, da spomen emo jedan primjer, postajahu mu nesnosni. Ustanoviti epidemijsku groznicu znailo je u

jedno

pokupiti i otpremiti bolesnika. Tu bi poinjala apstrakcija, a s njome i pote koe, je r je obitelj bolesnikova znala da e ga vidjeti ili izlijeena, ili mrtva, a prije nikako. Smilujt e se, gospodine doktore, govorila je gospoa Loret, majka sobarice koja je radila u Tarro uovu hotelu. to je to znailo? On je, dakako, bio pun smilovanja. No time nije nikome bi lo pomognuto. Valjalo je telefonirati. Doskora bi se zaula truba bolnikog automobila. Susjedi su isprva otvarali prozore i gledali. Poslije su ih br e-bolje zatvarali. Onda bi poela borba, suze, nagovaranje, ukratko, apstrakcija! U tim stanovima koji su bili pregrijani od groznice i od tjeskobe odigravahu se prizori ludila. No bolesnik bi na koncu bio odveden, a Rieux bi morao otii. U prvo vrijeme naprosto bi telefonirao i pohitao k drugim bolesnicima, ne ekajui b olnika kola. No roaci bi tada zatvorili vrata, jer im je dra e bilo da budu s kugom pod is tim krovom nego da pristanu na rastanak, znajui sada kako svr ava. Krikovi, nagovori, uredovan je policije, a poslije i oru ane sile - i bolesnik bi na juri bio zauzet. Prvih nedjel ja Rieux je morao ostajati u kui do dolaska bolnikih kola. Poslije, kad je svakog lijenika prat io na njegovim pohodima dobrovoljni inspektor, Rieux je mogao juriti od jednog bolesni ka k drugome. Ali na poetku, sve su veeri bile kao onda kad je - u av i gospoi Loret u mali stan, ukra en lepezama i umjetnim cvijeem bio primljen od majke koja mu ree s izoblienim posmijehom: - vrsto se nadam da nije groznica o kojoj svi priaju. A on je, odgurnuv i pokriva i ko ulju, gledao utke crvene mrlje na trbuhu i na stegnim a, natekle lijezde u preponama. Majka je gledala meu noge svoje keri i kriala ne mogav i se obuzdati. Svake su veeri urlale majke kao i gospoa Loret, stojei apstraktna lica pr ed razgaljenim trbusima na kojima bijahu ispisani znakovi smrti, svake su veeri neije ruke grabile doktora, hvatale se za nj, svake veeri suvi ne rijei, obeanja i suze, pa sign ali bolnikih kola i krize, uzaludne i jalove kao bol. A na kraju toga dugakoga niza vee ri koje bijahu uvijek jednake, Rieux se nije mogao nadati niemu drugom nego dugom nizu sl inih prizora koji e se ponavljati unedogled. Da, kuga je, kao apstrakcija, bila jednol ina. Samo se ne to mo da mijenjalo, a to je bio sm Rieux. On je to osjeao te veeri na podno ju spomenika Republike postav i svjestan te ke ravnodu nosti koja ga je stala obuzimati, dok je uporno gledao vrata hotela u kojima nestade Ramberta. Nakon tih tegobnih sedmica, nakon svih tih sutona kad je grad izlazio na ulice d a bi se vrtio u krugu, Rieux je spoznao da se ne treba vi e braniti od smilovanja. ovjeku dodija i smilovanje kad je beskorisno. U tom osjeanju, kad bi se inilo da se njegovo srce p olako zatvara u sebe u tom osjeanju doktor je nalazio jedinu okrepu i olak anje svojih mun

ih dana. Znao je da e tako svoju du nost lak e obavljati. Zato se tome i radovao. Kad bi mati doekav i ga u dva sata nou, po alila njegov prazan pogled kojim ju je pogledao, alila j e upravo ono to je Rieuxu bilo jedino olak anje. Da bi se ovjek mogao boriti protiv apstrakcije, mora malo naliiti na nju. No kako da to osjeti Rambert? Njemu je aps traktno bilo sve ono to se isprijeilo izmeu njega i njegove sree, istini za volju treba rei da je Rieux znao da je novinar imao pravo u jednu ruku. Ali je znao i to da je apstrakcija p onekad jaa od sree i da onda i samo onda treba o njoj voditi rauna. To je do ivio Rambert, kako je doktor potanko saznao od samog Ramberta kad mu se novinar naknadno povjerio. I tako je doktor mogao pratiti na novome jednom planu sumornu borbu izmeu sree svakog pojedinca i apstrakcija kuge koja je obuhvaala svekolik ivot na ega grada kroz taj dugi period.

* * * No gdje su jedni vidjeli apstrakciju, drugi su vidjeli istinu. Konac prvoga mjes eca kuge bija e pomraen izrazitim pogor anjem epidemije i estokom propovijedi Oca Panelouxa, isusovc a, koji je ono bio pritekao u pomo starome Michelu u poetku njegove bolesti. Otac Pan eloux bio se istakao kao marljiv suradnik glasila Zemljopisnog dru tva u Oranu gdje su n jegova epigrafska istra ivanja veoma zapa ena i cijenjena. No stekao je vei broj slu alaca neg o to bi mogao stei kao specijalist, odr av i ciklus predavanja o suvremenom individualizmu . U njima je ustao u obranu beskompromisnoga kr anstva koje osuuje i modernu slobodoumnost i opskurantizam pro lih vjekova. Tom prilikom nije se acao da svome slu ateljstvu skre e u brk razne neugodne stvari. Odatle i njegova reputacija. Potkraj toga mjeseca crkvene su vlasti na ega grada oduile zapodjeti borbu protiv k uge svojim vlastitim sredstvima, organizirajui tjedan skupnih pobo nosti, odnosno javni h molitava. Te manifestacije pobo nosti, zakljuit e se u nedjelju sveanom slu bom bo jom posveenom svetom Roku, ku nome svecu. Tom prilikom zatra i e od oca Panelouxa da uzme rije i progovori narodu. Evo, etrnaest dana to se otkinuo od svojih radova o s v. Augustinu i afrikoj crkvi kojima je postigao zasebno mjesto u svome redu. Od prir ode estok i strastven, odluno se prihvatio zadatka koji mu je povjeren. Davno prije te prop ovijedi u gradu se o tom govorilo; njome je donekle obilje en i va an datum u povijesti toga r azdoblja. U tjednu pobo nosti sudjelovalo je brojno opinstvo. Ne to bi u normalno doba stanovn ici Orana bili naroito pobo ni. Tako je, na primjer, nedjeljom prije podne kupanje u mo ru ozbiljno konkuriralo slu bi bo joj. A nije ih prosvijetlio ni Duh sveti da bi se na brzinu obratili. No grad je bio zatvoren, luka zona zabranjena, pa se ljudi nisu mogli v i e kupati. Osim toga njihovo je du evno stanje bilo sasvim osobito: oni se, dodu e, nisu pomiri li s udnim i nevienim dogaajima koji su se na njih oborili, ali se nisu mogli oteti dojm u da se ne to doista promijenilo. Mnogi se ipak nadahu jo uvijek da e epidemija prestati i d a e biti po teeni oni i njihove obitelji. Premda tome nisu ni smatrali da su na i ta obvezani. Za njih je kuga bila neugodna go a koja e jednoga dana morati da ode, naprosto zato to je do la . Bili su prestra eni, ali nisu bili oajni; nije jo kucnuo as kad e uvidjeti da je kuga oblik i sadr aj njihova ivota; kad e zaboraviti egzistenciju koju su do pojave kuge mogli pr ovoditi. Ukratko reeno, oni su ekali. to se tie religije, kao i mnogih drugih pitanja, kuga j e njihovu duhu dala poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njih ovo dr anje moglo bi se oznaiti dosta dobro izrazom objektivnost. Veina onih koji su sudjelovali u molitvenom tjednu, prihvatili bi zacijelo rijei, kojima je pred dr. Rieuxom jedan

od vjernika oznaio situaciju: To nikako ne mo e nauditi. Tarrou koji je zabilje io u svoje zapise d a Kinezi u takvoj prilici udaraju u tamburin da bi svirkom udobrovoljili genija ku ge, dodao je da nije mogue ustanoviti je li se tamburin pokazao djelotvorniji od profilaktikih mjera. Dodao je jo da to pitanje ne mo e biti rije eno dok nismo obavije teni o nekom geniju k uge, znajui da postoji, pa na e neznanje o toj va noj toki ini jalovima sve nazore koje bism o o toj stvari mogli imati. Katedrala na ega grada bila je, dakle, puna vjernika i to svakoga dana u tjednu. U poetku su mnogi stanovnici zaostajali u vrtovima koji se pru aju pred crkvenim trijemom, meu palmama i mogranjima. Tu su slu ali zazivanja i molitve to se slijevahu na ulicu po put plime. No malo-pomalo, povodei se za primjerom, ti se slu aoci odlui e da uu i da se

boja ljivim glasom prikljue odgovorima prisutnih vjernika. A u nedjelju nagrnulo je silno mno tvo u crkvene lae, tako da su neki morali ostati pred ulazom, dok su se drugi p opeli kojekuda. Sino se nebo bilo naoblailo, a sada je lijevala ki a. Vonj tamjana i mokri h tkanina lebdio je u katedrali kad se Otac Paneloux uspeo na propovjedaonicu. Bio je srednjeg stasa, ali pleat. Kad se naslonio na rub propovjedaonice i stisnu o drvenu ogradu svojim ruetinama, razabrao si samo glomaznu crnu spodobu, a na vrhu dvije mrlje njegovih obraza to se rumene pod eljeznim naoalama. Imao je sna an, strastan glas koj i je daleko nosio, a kad je nasrnuo na slu ateljstvo, jednom jedinom reenicom, estoko, odsjeeno: Brao moja, vi ste u nevolji; brao moja, vi ste je zaslu ili, slu ateljstvo s ustalasalo sve do maloga trga pred crkvom. Ono to je slijedilo nije - logino uzev i - bilo u skladu s tim patetinim uvodom. Tek nastavak besjede otkrio je na im sugraanima da je, spretnim govornikim postupkom, propovjednik dao temu itave svoje propovijedi, postupajui kao ovjek koji hoe nekoga mlatnuti. Odmah nakon te reenice on je citirao tekst ishoda iz Egipta da bi zatim rekao: Prvi put kad se ta pokora javlja u povijesti, javlja se zato da bi pogodila nepri jatelje Bo je. Faraon se protivio vjenim ciljevima, a kuga ga je prisilila da poklekne. Od poetka povijesti Bo ja pedepsa* obara ohole i slijepe, silei ih da pokleknu pred Njim. Razmislite o tom i kleknite. * Pedepsa (gr.) - kazna. Ki a je vani lijevala udvojenom snagom, a ta posljednja fraza, izreena u dubokoj ti i ni koju je plju tanje ki e o prozorska stakla uinilo jo dubljom, odjeknula je tako sna no da se nekoliko slu alaca, nakon kratkog krzmanja, spustilo sa svojih stolica na klecalo. Drugi pomisli e da se moraju povesti za njihovim primjerom, tako da se - sve malo-pomalo - na ao doskora itav auditorij na koljenima, a da je pritom za kripalo samo nekoliko stolic a. Paneloux se nato uspravi, duboko udahnu i nastavi, podi ui sve vi e glas: Ako je danas kuga bacila oko na vas, onda to znai da je kucnuo as kada se valja zamisliti. Prav ednici se toga ne trebaju da pla e, ali gre nici imaju razloga da dr u. U golemoj itnici svijeta nesmiljeno e mlatilo Bo je mlatiti ljudsko ito, dok pljeva ne bude odijeljena od zrn ja. Bit e vi e pljeve nego zrnja, vi e zvanih nego odabranih, a nesreu tu Bog nije htio. Odvi e s e dugo svijet sporazumijevao sa zlom, odvi e se dugo pouzdavao u bo ansko milosre. Dosta je bilo da se pokaje , sve bija e dopu teno. A svatko je dr ao da je kajanje laka stvar. Kada doe hora, sigurno e se pokajati. A dotle, pusti maha svojim prohtjevima, jer je to najjednostavnije; za ostalo e se pobrinuti bo ansko milosre. Tako, dakle, nije moglo potrajati. Bogu koji je tako dugo nagibao nad ovaj grad svoje milostivo lice dod ijalo je ekanje; razoarao se u svojoj vjenoj nadi pa je okrenuo svoj pogled. Li eni Bo je svjetl osti, naosmo se zadugo u tminama kuge!

U dvorani netko zafrkta kao nestrpljiv konj. Nakon kratke stanke asni otac nastav i ti im glasom: itamo u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) da je u doba langobardskog kralja Humberta Italiju poharala tako stra na kuga da ivi jedva dostajahu da pokopaju mrtv e, a ta je kuga bjesnjela najjae u Rimu i Paviji. Tada se pojavi dobar aneo, tako da su ga sv i mogli vidjeti, a dao je naloge zlom anelu koji je nosio lovaku kijau; koliko bi puta udar io u kuu, toliko bi mrtvih iznijeli napolje.

Tu je Paneloux pru io svoje kratke ruke prema crkvenom trgu, kao da pokazuje ne to to se dogaa iza pokretne ki ne zavjese: Brao moja, ree odrje ito, takav se ubitani lov dan lovi po na im ulicama. Gledajte ga, anela kuge! Lijep je poput Lucifera, a blistav i zamamljiv kao samo zlo. Evo ga gdje lebdi nad va im krovovima, dr ei u desnici rumenu kijau sa eljeznim iljkom, dok ljevicom pokazuje na jednu od va ih kua. Mo da je ba u tom trenutku pru io prst svoj prema va im vratima; mo da toga trenutka kuga ulazi, sje da u va u sobu i eka na va povratak. Tu je, strpljiva i pa ljiva, a sigurna i neminovna kao

poredak svijeta. Ruku koju e vam pru iti ne mo e otkloniti nikakva sila zemaljska, pa ni upamtite dobro -isprazno ljudsko znanje. I mlaeni na krvavom gumnu boli, vi ete bi ti odbaeni s pljevom. Tu je govornik ponovo prihvatio patetiku usporedbu mlatila i potanje je razradio. Doarao je golemu drvenu gredu kako se vrti i obre nad gradom, kako udara gdje stigne, kako se uzdi e okrvavljena, razbacujui zatim krv i ljudsku bol za sjetvu koja e proklijati za etvu istine, Na koncu tog dugog perioda otac Paneloux stade: kosa mu je spala na elo, itavo mu je tijelo drhtalo, a ruke su to drhtanje prenijele na propovjedaonicu. Onda nastavi muklij e, ali glasom tu itelja: Da, do lo je vrijeme da se zamislimo. Vi ste dr ali da je dosta ako posjetit e Boga nedjeljom, da biste ostale dane bili slobodni. Dr ali ste da ete, kleknuv i jedan ili dva puta, naplatiti svoj gre ni nehaj. Ali Bog nije mlakonja. Ti povremeni i rijetki dodiri nedostajahu njegovoj pro drljivoj nje nosti. Htio je da budete uza nj dulje vremena, tako vas on ljubi, to je njegov nain, a to je i jedini nain ljubavi. I zato. je, po to mu dozlogrdi ekanje, da o da vas posjeti ova pokora koja je posjetila sve gradove grijeha otkako je svijeta i vij eka. Sada znate da je to grijeh, kao to su to saznali Kain i djeca njegova, oni prije potopa, oni u Sodomi i Gomori, faraon i Job, a tako i svi prokletnici. A poput njih gledajte i vi bia i stvari novim pogledom, otkako je ovaj grad zatvorio svoje zidine oko vas i kuge. Sada konano z nate da valja prijei na bitno. Vla ni je vjetar sada prodirao u crkvene lae, a plamenovi se nagnu e i svijee stado e pucketati. Gusti zadah, u kojem se mije ao vosak svijea s ka ljanjem i kihanjem, podi e se do oca Panelouxa koji - vrativ i se okretno glavnoj misli (tako okretno da je time pobudio ope priznanje) - nastavi mirnim glasom: Mnogi izmeu vas, ja to znam, pitaju se zaci jelo: to zapravo hou i na to vas hou navesti. Hou vas navesti na istinu; hou vas nauiti da radujete unato svemu to sam kazao. Nije vi e vrijeme kad je dobar savjet ili bratski poticaj mogao poslu iti da vas privede dobru. Danas je istina zapovijed. A put spasenja po kazuje vam

krvavo koplje koje vas navraa na nj. Tu se, brao moja, oituje na djelu Bo je milosre, koje stavlja u svaku stvar i dobro, i zlo, srd bu i smilovanje, kugu i spas. Sama ta po kora koja vas ranjava, mui i ubija, pridi e vas i kazuje vam put. Neko su davno, nastavljao je propovjednik, abesinski kr ani vidjeli u kugi djelotvorno sredstvo bo anskog iskona da postignu vjenost. Oni koji nisu bili zara eni, zamatali bi se u ku ne ponjave e da bi to sigurnije umrli. Ta bijesna te nja za spasenjem nije, zacije lo, preporuljiva. Ona otkriva aljenja vrijednu naglost koja je veoma bliska oholosti. Nama se ne smije vi e uriti nego to se uri Bogu, a sve to hoe da ubrza nepromjenljiv red to ga j n ustanovio jednom zavazda, dovodi do hereze. No i taj primjer nosi pouku. Nas koj i smo prosvjeeniji Bog ui da bismo cijenili onu divnu svjetlost koja je na dnu svake pat nje. Ta svjetlost obasjava sutonske staze koje vode otkupljenju. U njoj se oituje bo anska volja koja - lasno i sigurno - pretvara zlo u dobro. I danas ponovo ona nas vodi kroz smrtn e krikove i tjeskobe, vodi nas prema onoj utnji koja je bitna, prema naelu svega ivota. Evo, br ao

moja, neizmjerne utjehe koju vam htjedoh donijeti da ne biste ponijeli odavle sa mo rijei koje ka njavaju nego i rije koja smiruje. Osjealo se da je Paneloux zavr io. Vani je ki a prestala. Svjetlo to ga je na trg izli jevalo nebo na kom se voda pomije ala sa suncem bilo je sada pomlaeno. Iz ulice dopirahu g lasovi, ulo se kako klize kola, sav govor grada koji se budi. Slu aoci pokupi e diskretno svo je stvari, a amor razlaza bio je prigu en. asni je otac ipak jo progovorio i rekao da je - pokaz av i bo ansko podrijetlo kuge i kazneni karakter toga zla - zavr io svoje izlaganje, pa s e nee na koncu poslu iti rjeito u koja bi bila neumjesna s obzirom na predmet koji je doista tr agian. Dr i da je sve jasno svima. Samo bi jo podsjetio da je prigodom velike kuge u Marse illeu, kroniar Mathieu Marais po alio to je gurnut u pakao, ivei tako bez pomoi i nade ikakve No Mathieu Marais bija e slijep! Otac Paneloux nije nikada osjetio tako jako kao d anas bo ansku pomo i kr ansku nadu, kojima se svatko mo e okoristiti. On se ufa, bilo kako mu drago, da e usprkos u asu ovih dana i leleku umiruih, na i sugraani uputiti nebu jedinu rije koja je kr anska, a znai ljubav. Ostalo e uiniti Bog. * * * Te ko je rei je li ta propovijed djelovala na na e sugraane. Gospodin Othon, sudac istra itelj, izjavi dr. Rieuxu da je po njegovu mi ljenju izlaganje oca Panelouxa aps olutno ispravno i neoborivo. No svi nisu bili tako kategorini. Propovijed je neke naprost o potkrijepila u mi ljenju koje je dotad bilo dosta neodreeno da su poradi nepoznatog zloinstva osueni na tamnovanje koje je te ko i zamisliti. 1 dok su jedni nastavljali svoj sitni ivot, privikavajui se na zatvor, drugima je naprotiv bila odsad jedina misao kako da iz te tamnice umaknu. Ljudi su isprva bili pristali da budu odrezani od vanjskoga svijeta, kao to bi pr istali na svaku povremenu nezgodu koja brka samo neke od njihovih navika. No sada, postav i najedn om svjesni da se nalaze na neke vrsti prisilnom boravku, a nebo, koje se poelo ariti ljetnim arom, pritiskuje ih poput nekog poklopca ti ljudi mutno osjeahu da to uzni tvo ugro av a itav njihov ivot. I tako, kad bi se spustilo vee, energija koja im se vraala veernjom svje inom, nagonila ih je pokoji put na oajnika djela. Prvo i prvo, ne ulazei u pitanje je li to koincidencija, od spomenute nedjelje za vlada u na em gradu tako openit i tako dubok strah te se moglo pomisliti da na i sugraani poinju za ista bivati svjesni svoga polo aja. Prema tome se atmosfera na ega grada ne to promijenila. Ali je pitanje je li promjena bila u atmosferi ili u srcima? Kratko vrijeme nakon propovijedi, Rieux je, komentirajui s Grandom taj dogaaj i ao p rema

periferiji grada, kadli se u mraku sudari s ovjekom koji se pred njim gegao, a sa da je sasvim stao. U taj as javne svjetiljke na ega grada koje su paljene sve kasnije i kasnije, naglo zasinu. Visoka lampa koja je bila iza njih, rasvijetli odjednom ovjeka koji se tiho smija o, zatvorenih oiju. Bjelkastim licem koje bija e rastegnuto nijemom veselosti tekle su krupne kap lje znoja. Proo e. - To je neki luak - ree Grand. Rieux koji ga je bio zgrabio za ruke da bi ga povukao za sobom osjeti, kako inovn ik dr e od uzbuenja.

- Doskora e meu na im zidovima biti sami luaci - odvrati Rieux. A kako je bio umoran, osjeti da mu se osu ilo grlo. - Da ne to popijemo. U maloj kavani u koju uo e, a bila je rasvijetljena jednom jedinom svjetiljkom izna d kase, ljudi su razgovarali tihim glasom a da nije bilo jasno za to tako tiho govore. Atm osfera je bila gusta i crvenkasta. Grand, na doktorovo veliko udo, narui estoko pie koje popi nadu ak i onda izjavi da je veoma jako. Onda htjede da izau. Napolju se Rieuxu uini da je no puna jecaja. Negdje na crnome nebu, iznad ulinih svjetiljki, muklo zvi danje dozva im u pamet nevidljivu smrt koja je vrui uzduh neumorno varila. - Sreom, sreom - govorio je Grand. Rieux se pitao to hoe time rei. - Sreom - govorio je inovnik - imam svoj posao. - Da - ree Rieux - to je velika pre dnost. I odluiv i da ne slu a zvi danje, upita Granda je li zadovoljan svojim radom. - Pa dr im da sam na dobrom putu. - Imate li jo zadugo? Grand je nekako ivnuo; toplina alkohola prijee u njegov glas. - Ne znam. No ne radi se o tome, gospodine doktore, ne radi se o tome. Rieux je u mraku nagaao da Grand ma e rukama. Kao da ne to sprema to je zatim do lo naglo i rjeito: - Vidite li, gospodine doktore, ja hou da onoga dana kad rukopis bude kod izdavaa, izdava ustane, po to ga je proitao, i rekne svojim suradnicima: Gospodo, kapu dolje! Ta je nagla izjava Rieuxa osupnula. Unilo mu se da njegov pratilac ini kretnju kao da se otkriva: ruku je prinio glavi i zatim je namjesti vodoravno. Gore se udno ono zvi d anje ponovo javilo; sada je, rekao bih, bilo mnogo jae. - Da - ree Grand - to mora biti savr eno. Premda nje bio upuen u knji evnu praksu, Rieux je ipak dr ao da se te stvari ne zbiva ju tako jednostavno i da, osim toga, nakladnici u svom uredu nemaju na glavi kapu. No tk o zna na koncu kako je, pa je Rieux radije za utio. Protiv svoje volje naulio je u i, slu ajui tajanstveni mrmor kuge. Pribli avahu se Grandovoj etvrti, a kako je taj dio grada b io malko uzdignut, hladio ga je lagani vjetri koji je istodobno istio grad od svih tropota. Grand je, meutim, dalje govorio, a Rieux nije shvaao sve to je stari iznosio. Razabrao je sam o to da spomenuto djelo broji ve mnogo stranica, no da je napor to ga pisac ula e da bi stva r doveo do savr enstva veoma muan. Cijele veeri, itave sedmice muim se oko jedne jedine

rijei... katkad i obinog veznika. Tu se Grand zaustavi i prihvati doktora za dugme. Rijei su izlazile posrui iz njegovih krezubih usta. - Da biste me dobro shvatili, gospodine doktore! Hoemo li pravo, nije te ko birati izmeu ali i no. Birati izmeu i i pa, ve je mnogo te e. Pote koe rastu kad je u pitanju zatim i on da. No svakako je najte e kad valja odrediti hoemo li staviti i ili emo ga izostaviti. - Da - ree Rieux - shvaam. Ponovno je krenuo. Grand se, rekao bih, smeo. Po urio se da bi stigao doktora. - Oprostite - promuca on - ne znam to mi je ove veeri! Rieux ga blago potap a po ramenu i ree da bi mu elio pomoi i da ga njegova stvar ivo zanima. Grand se ne to razvedrio, a kad su stigli pred kuu, pozove doktora, nakon k ratkog kolebanja, da naas ue. Rieux prihvati. U gostinskoj sobi Grand mu ponudi da sjedne za stol koji je bio krcat papirima; svi su bili ispisani mikroskopskim rukopisom i prekriti ispravcima. - Da, to je - ree Grand doktoru koji ga je pitao pogledom. - No hoete li ne to popit i? Imam malo vina. Rieux odbije. Gledao je listove papira. - Nemojte gledati - ree Grand. - To je moja prva reenica. Zadaje mi muke, mnogo mu ke. I on je gledao sve listove, a kanda je njegovu ruku privlaila neodoljivo jedna st ranica koju podi e do elektrine arulje tako da je papir postao proziran, jer arulja nije imala sj enila. List je drhtao u njegovoj ruci. Rieux primijeti da je elo inovnikovo vla no. - Sjednite - ree - i itajte mi. On ga pogleda i zahvalno se nasmije i. - Da - ree - sve mi se ini da to elim. Malo je poekao, gledajui uporno list papira; onda sjede. Rieux je slu ao u isto vrij eme neko nejasno zujanje koje u gradu mo da odgovara onom zvi danju. Imao je u tom trenutku izvanredno jasnu percepciju grada koji mu se pru ao do nogu, percepciju zatvorenog svijeta to ga je sainjavao, i stra nih jauk to ih je nou gu io. Grandov glas pojavi se muklo: Lijepoga jednog jutra u mjesecu svibnju elegantna je amazonka kasala na divnoj al azanskoj kobili cvjetnim alejama Bulonjske umice. Ponovo zavlada utnja, a s njome se vrati n ejasni mrmor patnikog grada. Grand je odlo io list, ali ga je jo uvijek gledao. Onda nakon nekoliko trenutaka podi e oi: - to mislite o tome? Rieux odvrati da taj poetak potie njegovu radoznalost pa bi elio uti nastavak. No Gr and odvrati ivo da to nije ispravno stajali te. Udari papire plo tinom ruke.

- To je samo pribli no. Kada mi uspije da izradim potpunu sliku koju gledam u ma ti, kad moja reenica bude imala ritam ove kasake etnje: jedan - dva - tri, ostalo e sve biti lak e; iluzija e, to je glavno, biti od samog poetka tako sna na da e biti mogue kazati: Kap dolje! No za to ima jo da se radi. Nikada nee pristati da prepusti tu reenicu tamparu kakvu takvu. Jer premda ga ponekad zadovoljava, on je svjestan da se jo nije priljubila potpun o uz realnost i da se nije sasvim oslobodila onoga lakog tona koji podsjea, iako izdal eka, na ne to stereotipno. To je bio smisao onoga to je govorio, kad zauju kako pod prozorom nek i ljudi tre. Rieux ustade. - Vidjet ete to u ja od toga napraviti - ree Grand i okrenuv i se prozoru, doda: - Kad sve to bude gotovo. Ponovo se zau e nagli koraci. Rieux je ve silazio, a kad se na ao na ulici, dvojica su naglo pro li pokraj njega. Kretali su se oito prema gradskim vratima. Nekima je od na ih sugraana vruina i kuga zavrtjela mozgom, pa nisu prezali od nasilja, ku ajui zaskoiti stra are da bi pobjegli iz grada. * * * Drugi, poput Ramberta, ku ali su takoer pobjei iz te panine atmosfere koja je bivala sve te a, ali su pritom razvijali vi e upornosti i vi e spretnosti. Ipak nisu imali vi e usp jeha nego oni prvi. Tako je Rambert isprva nastavljao svoje slu bene korake. Uvijek je govor io kako vjeruje da se uporno u mogu svladati sve zapreke. A donekle je i njegovo zvanje bil o takvo da je morao biti spretan i promuuran. Pohodio je, dakle, mno tvo inovnika i ljudi u kojih strunu spremu nije obino nitko sumnjao. No u konkretnom sluaju ta im sprema nije sl u ila niza to. Bijahu to u veini sluajeva ljudi s tono odreenim i pomno sreenim nazorima o svemu to se odnosi na bankarstvo ili na uvoz, ju no voe ili trgovinu vinom; ljudi ko ji posjedovahu neosporivo znanje u parbenim stvarima ili osiguranju, ne raunajui zama n e diplome i nesumnjivu dobru volju. I ba je dobra volja bila kod svih njih najfrapa ntni-ja. No u pitanjima kuge njihovo je znanje bilo gotovo jednako nuli. Ipak je u svakoj prilici Rambert obja njavao pred njima svoj sluaj. Njegovo se doka zivanje svodilo uvijek na to da je stranac u na em gradu i da, prema tome, njegov sluaj mor a biti posebno ispitan. Openito bi njegovi subesjednici rado primali njegovo stajali te, a li bi obino predoili da su u tom polo aju i neki drugi ljudi i da, prema tome, njegov sluaj nije tako poseban kako on to misli. Na to je Rambert mogao odgovoriti da to ne obara njegov u argumentaciju, jer da se time ne mijenja ni ta na stvari. Oni bi mu na to odgovori li da se mijenja i te kako s obzirom na administrativne pote koe budui da svaki povla teni post upak mo e stvoriti presedan (a samu tu rije izgovarahu s velikom odvratno u i gnu anjem).

Prema klasifikaciji koju je Rambert podastro dr. Rieuxu, ti su ljudi bili formal isti. Uz njih bi

nalazio i blagorjeive, koji su uvjeravali molitelja da se to stanje ne mo e odr ati i , dijelei spremno dobre savjete kad bi od njih tra io odluku, tje ili Ramberta, jer da se radi samo o trenutanoj nezgodi i neprilici. Bilo je i takvih koji su se pravili va ni i molili posjetioca da ostavi napismeno to je i kako je; oni e onda razmotriti njegov sluaj i shodno postu pati. Bilo je povr nih koji ga htjedo e zadovoljiti stambenim doznakama i adresama jeftinih pen ziona; metodinih koji su tra ili da ispuni tiskanicu koju bi zatim stavili ad acta; prezap oslenih koji bi lamali rukama, smetanih koji bi okretali glavu da im ne bi dodijavao. A bilo je napokon i tradicionalista (ti su bili najbrojniji) koji bi Ramberta uputili u kakav drugi ured ili mu savjetovali da poduzme kakav novi korak. Novinar se tako iscrpio posjetima, a ekajui na klupi od moleskina, pred velikim pl akatima koji su nudili obveznice dr avnog zajma (osloboene od poreza!) ili pozivali da se u pi e u kolonijalnu vojsku, ekajui na klupi ili stupajui u kancelariju gdje su lica bila na lik na ladice kartoteke i police sa slu benim spisima, Rambert je saznavao kako to hoda i to je u stvari opinska ili dr avna uprava. - Dobro je - govorio bi dr. Rieuxu pomalo gorko - dobro je to sve to prikriva istinsku situaciju. - Nije znao kako napreduje kuga. A bez obz ira na to da su dani tako br e prolazili, itav je grad bio u takvu polo aju da se moglo rei da svak i dan, koji smo preturili pribli uje svakoga od nas koncu ovih nevolja i jada, dakako, uz uvjet da prije ne umre. Rieux morade priznati da je to istina, no da je ta istina ipak previ e openita. Jednom se Rambert ponadao. Primio je od prefekture upitni arak koji je valjalo t ono ispuniti. Netko se zabrinuo za njegov identitet, njegovo obiteljsko stanje, njegove prihod e, biv e i sada nje, a tra en je - kako se ono ka e - i njegov curriculum vitae. Uinilo mu se da s e radi o anketi, kojoj je svrha da se popi u osobe koje bi mogle biti vraene u negda nje staln o boravi te. Nekoliko mutnih informacija, pokupljenih u nekom uredu potkrijepilo ga je u tom vjerovanju. Ali nakon nekoliko preciznih koraka, uspjelo mu je pronai ured koji m u je poslao upitni arak, pa je tako saznao da se ti podaci prikupljaju za sluaj da. - Za kakav sluaj? - upita Rambert. Onda mu objasni e da je to za sluaj da oboli i umre od kuge, da bi se - s jedne str ane mogla obavijestiti obitelj, a - s druge strane - da bi se znalo treba li bolnike tro kove prebaciti na gradski bud et ili se mo e oekivati, da e ih njegova rodbina namiriti. To je, dodu e, svjedoilo da nije sasvim odijeljen od one koja ga je ekala kad dru tvo, eto, vodi o njemu rauna. Ipak to nije bila utjeha. No bilo je znaajno (a Rambert je to s vremenom uoi o) kako uprava mo e funkcionirati poduzimajui ovo ili ono to nema vi e nikakve veze s vremenom

. Vi e vlasti za to esto i ne znaju, ali slu ba funkcionira kao neko, jer je za te funkc ije dotini ured osnovan. Razdoblje koje slijedi bija e za Ramberta i najlak e, i najte e. To je bio period klon ulosti i mlitavila. Obi ao je sve urede, poduzeo sve korake, na toj su strani svi izlazi za sad zabrtvljeni. Lutao je od kavane do kavane. Ujutro bi sjeo na terasu, a pred njim a a mlakog piva , proitao novine u nadi da e naii na kakve znakove da e bolest doskora prestati; gleda o pozorno uline prolaznike, okretao se s gnu anjem od njihovih alosnih lica i onda bi, proitav i po stoti put cimere susjednih duana, reklame skupih aperitiva koji se vi e n isu toili, ustao i stao bazati po utim ulicama grada. U samotnim etnjama iz kavane u ka vanu ili iz kavane u restoran, doekao bi napokon veer.

Tako Rieux spazi jedne veeri novinara gdje stoji pred vratima kavane i koleba bi li u ao. Onda kao da se odluio i, u av i, sjeo u dno dvorane. Bilo je to vrijeme kad se u kava nama imalo upaliti svjetlo, ali se po vi em nalogu taj trenutak odgaao. Sumrak se irio dv oranom poput sive tekuine, ru iaste boje zapada odr avahu se na kavanskim staklima, a mramorn e ploe stolova slabo su svjetlucale u mraku koji je bivao sve gu i. U pustoj kavani Rambert bija e nalik na izgubljenu sjenu, a Rieux pomisli da je to as kad je potpuno sam i napu ten. No to je bilo vrijeme kad su svi zarobljenici grada osjeali da su sami i napu teni, pa je trebalo ne to poduzeti da se ti trenuci ne bi odvi e otegli. Rieux okrenu glavu. Rambert je provodio mnogo vremena i na kolodvoru. Na perone je pristup bio zabra njen. No ekaonice u koje bi se ulazilo s vanjske strane ostado e otvorene, a katkada bi se z a vruih dana smjestili u njih prosjaci, jer su bile sjenovite i hladovite. Rambert je do lazio ovamo da ita biv e vozne redove, natpise kojima se zabranjuje pljuvati na pod, eljezniko-redar stvene propise. Onda bi sjeo u jedan kut. Dvorana je bila mrana. Stara pe od lijevana elje za hladila se ve mjesecima, usred tragova u obliku osmica, zaostalih od prija njeg krop ljenja. Na zidu je nekoliko plakata velialo sretan i slobodan ivot u Bandolu ili u Cannesu . Tu bi se Rambert dovinuo one jezovite slobode koju nalazimo u krajnjoj oskudici. Slike ko je bi najte e podnosio, bijahu - tako je barem kazivao Rieuxu - slike Pariza. Pejza staroga kam enja s bazenima i vodoskocima, golubovi Palais-Royala, Sjeverni kolodvor, pusti predjel i oko Panthona i neki dijelovi grada za koje nije znao da ih toliko voli, progonili su Ramberta i spreavali ga da poduzme i ta odreeno. Rieux mi lja e da te slike naprosto identificira s a slikama svoje ljubavi. A onoga dana kad mu je Rambert rekao da se voli probuditi u etiri sata ujutro da bi mislio na svoj grad, doktor se nije morao truditi da shvati na teme lju svoga vlastitog iskustva da Rambert zami lja pritom enu koju je ondje ostavio. Bilo je to faktino vrijeme kad ju je mogao dohvatiti. Do etiri sata ujutro ne poduzima se obino ni ta, nego se spava, ako je no bila i no izdaje. Da, ljudi u to vrijeme spavaju, a to ovjeka umir uje jer je velika elja i udnja nemirnoga srca posjedovati, uvijek i stalno, bie koje ljubimo, i moi da ga uronimo, ako je do lo vrijeme rastanka, u duboki san bez snova iz kojeg e se pro buditi tek onda kad bude kucnuo as sastanka. * * * Kratko vrijeme nakon propovijedi zavlada vruina. Pribli avao se konac lipnja. Sutra dan nakon oka njelih pljuskova koji su oznaili onu nedjelju pojavi se u jedan mah na ne

bu i nad kuama ljeto. Najprije se podi e arki vjetar koji je puhao cijeli dan i posu io zidove. Sunce se ustalilo. Neprekidni valovi vruine i svjetlosti poplavili bi grad za vrijeme d ana. Izvan ulinih arkada i stanova nije u gradu bilo, rekao bih, mjesta koje nije bilo izvrg nuto odsjevima koji bi ovjeka gotovo zaslijepili. Sunce je progonilo na e sugraane u svim kutovima ulica, a kad bi stali, ono bi na njih nasrnulo. Kako se prva ega poklapala s naglim porast om broja rtava koji je dosegao sedam stotina nedjeljno, grad je obuzela neka malodu nost i k lonulost. U gradu je, izmeu ravnih ulica i kua graenih u terasama, opala obiajna ivost, u etvrt ma gdje su stanovnici ivjeli uvijek pred svojim vratima, sada su bili zatvoreni svi ulazi a kapci sklopljeni, pa se nije moglo znati da li se svijet hoe za tititi od kuge ili od sun ca. Iz nekih su kua dopirali ipak jauci. Neko bi, kad se to dogodilo, viao esto radoznalu eljad koja bi stala na ulici, oslu kujui. No nakon svih tih uzbuna ovjek bi rekao da je svatko otv rdnuo, pa sada se kree i ivi usred zapomaganja, kao da su tu aljke i jadikovke prirodni govor ljudi.

Sukobi na gradskim vratima kojom su prilikom stra ari morali upotrijebiti oru je stv ori e muklu uzrujanost. Bilo je zacijelo ranjenih, ali se prialo o mrtvima jer je uslij ed vruine i straha svatko u gradu pretjerivao. Svakako je nezadovoljstvo neprestano raslo, t ako da su se vlasti pobojale najgoreg i ozbiljno razmotrile mjere koje e poduzeti ako bi se pua nstvo, pritisnuto kugom, poku alo buniti. Novine su objavile naredbu kojom se obnavlja za brana da se izae iz grada i prijetilo tamnicom onima koji se toga ne bi dr ali. Patrole su o bilazile gradom. esto bi se u pustim i pregrijanim ulicama viali stra ari koji bi projahali i zmeu dva reda zatvorenih prozora, a topot konjskih kopita najavljivao je izdaleka njihov dolazak. Po to bi patrole nestalo, spustila bi se ponovo sumnjiava utnja na ugro eni grad. Povremen o bi ovdje-ondje odjeknuli pu ani hici specijalnih odreda kojima je najnovijom naredbom bilo povjereno da ubijaju pse i make s pomou kojih bi se mogle prenijeti buhe. Te suhe detonacije pripomogo e atmosferi uzbune u kojoj je na grad ivio. U zapari i utnji sve se, uostalom, prestravljenim na im sugraanima inilo vee i va nije nego to je doista bilo. Boje neba i mirisi zemlje koji tvore prijelaz izmeu godi nji h dobi bijahu sada po prvi put zamjetljivi svima. Svatko je shvaao s jezom u srcu da e vr uina potpomoi epidemiju, a vidio je istodobno da je ljeto zapoelo. Krikovi dugorepih la stavica na veernjem nebu bivahu sve sitniji i krhkiji. Nisu bili u skladu s lipanjskim su tonima kad se obzor na ega kraja razmie. Cvijee nije vi e dolazilo na tr i ta u pupoljcima nego se ve o rascvalo, a nakon jutarnje prodaje pra ni je plonik bio posut laticama. Jasno se ra zabiralo da se proljee iscrpilo, da se razdalo u tisuama cvjetova koji su procvjetali posvuda, pa e sada usnuti, klonuti pod dvostrukim pritiskom kuge i vruine. Za sve na e sugraane ljetno je nebo, s ulicama koje su blijedjele pod naslagom pra ine i ame, znailo isto takvu pri jetnju kao i stotine umrlih kojima bi grad ote ao svakoga dana. Neprestano sunce, satovi s okusom snova i praznika, ne pozivahu vi e nikoga na svetkovine mora i puti. Oni su naprot iv zvuali uplje u zatvorenom i utljivom gradu. Izgubili su metalni zvuk sretnih godi njih doba . Sunce kuge pogasilo je sve boje i nagnalo u bijeg svaku radost. Bija e to jedan od velikih prevrata to ih je izazvala bolest. Svi na i sugraani obino s u doekivali ljetno doba s rado u. Grad bi se onda otvorio prema moru, a mlade bi se sli jevala na pla e. Toga ljeta blisko je more bilo naprotiv zabranjeno, a tijelo nije imalo vi e prava na svoje radosti. to da se radi u tim okolnostima? 1 opet nam Tarrou daje najvjernij u sliku na ega tada njeg ivota. On je, naravski, pratio napredovanje kuge uope, zabilje iv i veom ispravno da je radio oznaio obrat epidemije ne objavljujui vi e stotine smrtnih sluaj

eva sedmino nego dvadeset i dva, sto sedam i sto dvadeset dnevno. Novine i vlasti htj ele bi nadmudriti kugu. Misle da u toj igri oduzimlju kugi poene, jer je sto i trideset manje krupna cifra nego devetsto i deset. Osvrnuo se i na patetine i upadljive strane epidemij e, spominjui na primjer enu koja je u jednoj pustoj etvrti gdje su kapci bili zatvoreni, naglo otvorila prozor i dvaput kriknula prije nego e zalupiti kapke na gustu sjenu svoje odaje. No drugdje bi zabilje io da su iz ljekarnica nestale mentol-pastile, jer su ih mnogi ljudi sisal i da bi se ouvali od eventualne zaraze. Nastavio je motriti svoje osobe miljenice. Tako saznajemo da i stari s makama ivi u tragediji. Jednoga jutra prasnulo je nekoliko hitaca i, kako je zabilje io Tarrou, nekoliko je olovnih ispljuvaka ubilo veinu maaka i prestra ilo preostale tako da su napustile ul icu. Istoga dana stari je iza ao na balkon u redovno doba, pokazao neko uenje, nagnuo se preko ograde, pretra io pogledom oba kraja ulice i odluio najzad da eka. Njegova je ruka udarala kratkim udarcima po eljeznoj ogradi balkona. Jo je ekao, izderao na sitno m alo papira, u ao u sobu, ponovo iza ao, a onda nakon nekog vremena naglo nestao zatvoriv i za sobom ljutilo staklena vrata to su vodila na balkon.

Iduih dana ponovi se ista scena, ali na licu staria mogla se razabarati sve oigledni ja tuga i smetenost. Nakon nedjelje dana Tarrou je uzalud ekao svakodnevnu pojavu: prozori ostado e uporno zatvoreni krijui tugu i zabrinutost koja bija e posve razumljiva. Za vrijeme kuge zabranjeno je pljuvati na make, to je bio zakljuak tih zapisa. S druge strane, kad bi se Tarrou naveer vraao kui, bio je uvijek siguran da e u halu naii na mranu spodobu nonoga uvara. Taj nije propu tao da svakome prido lici dozove u pamet kako je on bio predvidio ono to se sada dogaa. Tarrou koji je priznavao da je uo gd je najavljuje nesreu, ali bi ga podsjetio da je govorio o potresu, stari je uvar odgo varao: Ah, da je bar potres! ovjek se dobro strese i gotovo... Prebroji mrtve, prebroji i bog! No ta svinjarija od bolesti... I oni koji je nemaju nose je u svom srcu. I direktor bio je satrt. S poetka su putnici, ne mogav i napustiti grad, zadr ani u h otelu. No kako se stvar oduljila, mnogi su se radije preselili prijateljima i znancima. Is ti razlozi koji su bili napunili hotelske sobe, sada su ih dr ali praznima jer u na grad nisu vi e dolaz ili putnici. Tarrou je bio jedan od rijetkih stanara, a direktor ne bi nikad propustio prilik u da ga upozori da je njegova elja ugoditi posljednjim svojim gostima jedini razlog to ve odavno ni je zatvorio hotel. esto je tra io od Tarroua da ocijeni kako bi dugo mogla trajati epi demija. Ka u, rekao bi Tarrou, da studen ne pogoduje toj vrsti bolesti. Direktor bi se onda si lno uzbudio. Ma ovdje nije zapravo nikad zima, gospodine! A na svaki nain, to bi znailo jo nekoliko mjeseci... Bio je, uostalom, siguran da e putnici jo dugo izbjegavati grad . Ta je kuga propast turizma. U restoranu se nakon kratke odsutnosti ponovo pojavio gospodin Othon, ovjek-sova, no sad su ga pratili samo njegovi ueni psii. Propitav i se, Tarrou saznade da je ena njegova la i pokopala svoju majku pa je sada u karanteni. - To se meni ne svia - ree direktor Tarrouu - karantena ovamo, karantena onamo, ena je sumnjiva, a prema tome i oni. Tarrou ga upozori da je - gledamo li s toga stajali ta - svatko sumnjiv. No ovjek j e bio kategorian imajui u tom pitanju vrsto odreeno mi ljenje. - Ne, gospodine, ni vi, ni ja nismo sumnjivi. Oni jesu. No gospodin Othon nije bio spreman da se zbog svake sitnice mijenja, a taj put j e kuga izvukla krai kraj. Ulazio je u restoran kao i prije, sjedao prije svoje djece i d r ao im otmjenodu manske govore. Jedino se djeai izvana promijenio. Odjeven u crno kao njegova sestra, malo vi e skupljen i povuen u se, bija e nalik na oca, ali u manjem izdanju. Noni uvar koji nije volio gospodina Othona bija e rekao Tarrouu: - Ah, taj e krepati sasvim odjeven. Nee ga morati oblaiti, nego samo, putuj! I Panelouxova propovijed bija e tu zabilje ena, ali uz ovaj komentar: Ja razumijem t aj

simpatini ar. Na poetku elementarnih zala i na koncu ima uvijek ne to retorike. U prv om sluaju, ljudi jo nisu izgubili tu naviku; u drugome ona se ve vratila. U asu nesree o jek se navikava na istinu to e rei na utnju. ekajmo.

Tarrou je jo napisao da je imao dugi razgovor s dr. Rieuxom, zabilje iv i samo da je taj razgovor urodio dobrim rezultatima. Tom je prilikom ustanovio da gospoa Rieux maj ka ima svijetlokestenjaste oi i bizarno ustvrdio da e pogled u kojem se ita toliko dobrote biti uvijek jai od kuge. Na koncu je posvetio dosta prostora starome astmatiaru kojeg j e lijeio Rieux. I ao je s doktorom da ga posjeti, a to je bilo nakon njihova razgovora. Stari je d oekao Tarroua cerekajui se i tarui ruke. Bio je u krevetu, naslonjen na jastuk, a do nje ga obje posude s gra kom: Vidi, vidi, jo jedan! ree spaziv i Tarroua. To je svijet stao naglav

vi e ima lijenika nego bolesnika. To je zato to se ljudima vra ki uri, je li? upnik ima pravo: zaslu ili su, i te kako zaslu ili. Sutradan je Tarrou do ao bez najave. Ako se mo emo pouzdati u njegove zapise, stari je astmatiar, mali trgovac kratkom i

pletenom robom, zakljuio, navr iv i pedesetu da je dosta uradio. Jednoga je dana lega o i nije vi e ustao. A mogao je biti na nogama: njegova ga astma ne bi smetala. Mala renta dovela ga je do sedamdeset i pete koju je bodro nosio. Nije mogao podnijeti da vidi uru i, stvarno, u itavoj kui nije bilo ni jedne jedine. Ura je, govorio bi on, ne to skupo i ne to glupo Ocjenjivao je vrijeme, naroito vrijeme jelu koje ga je jedino zanimalo, s pomou sv ojih dviju posuda od kojih bi jedna bila puna gra ka kad bi se probudio. Drugu bi punio gra ak po gra ak, jednom te istom kretnjom, gra ak po gra ak, pravilno i pa ljivo. Tako se snalazi o u vremenu koje je mjerio loncima. Nakon svakog petnaestog lonca, govorio bi on, moram ne to prigristi. To nije te ko upamtiti. Sudei, uostalom, po izjavama njegove ene, taj se njegov poziv zarana oitovao. Nikad a ga ni ta nije zanimalo, ni posao, ni prijatelji, ni karavana, ni glazba, ni ene, ni etn je. Nikada nije iza ao iz grada, osim jednom kad je, zbog nekih obiteljskih stvari, morao put ovati u Al ir, ali je iza ao na prvoj stanici nakon Orana, ne mogav i dokonati avanturu. Vratio se kui prvim vlakom. Po to se Tarrou, rekao bih, zaudio to ivi zatvoren kao u samostanu, stari mu je objas nio kako nas vjera ui da je prva polovica ivota ovjejeg uspon, a druga polovica silazak, da pri sila enju nama dani vi e ne pripadaju, da nam mogu biti oduzeti svakog asa, da se pre ma tome ne mo e njima ni ta uraditi i da je stoga najbolje ako ovjek ni ta i ne radi. Prot urjeje ga, uostalom, nije pla ilo jer je odmah zatim rekao Tarrouu da Bog zacijelo ne pos toji jer bi u protivnom sluaju popovi bili suvi ni. Dodao je jo neke refleksije, a Tarrou shvati d a je ta filozofija usko povezana s negodovanjem koje bija e izazvano estim skupljanjem milo dara u njegovoj upi. No starev je portret upotpunila elja koja je bila, ini se, duboka, a b

olesnik je tu elju pred svojim gostom vi e puta ponovio: nadao se i nada da e umrijeti veoma st ar. Je li to svetac? pitao se Tarrou. I odvraao: Da, ako je svetost skup navik. No u isto je vrijeme Tarrou poduzeo minuciozan opis jednog itavog dana u ku nome gr adu, dajui tonu sliku o tome ime su se bavili i kako su ivjeli na i sugraani toga ljeta: Ni ko se ne smije osim pijanaca, pisao je Tarrou, a ti se smiju i odvi e. Onda je zapoeo svo j opis:

U rano jutro kao da lagani da ci prolaze gradom. U taj sat koji je izmeu nonih pokoj nika i danjih samrtnika, kao da kuga naas prekida svoj posao hotei malko odahnuti. Svi su duani zatvoreni. Ali natpis: Zatvoreno zbog kuge koji se nalazi na nekim duanima svjedoi d a se nee odmah otvoriti kao drugi. Prodavai novina koji jo spavaju ne izvikuju jo te novos ti, ali, naslonjeni na uline uglove, pru aju svoju robu ulinim svjetiljkama, somnambulno m kretnjom. Zaas, probueni prvim tramvajskim kolima, oni e se razletjeti po itavom gra du, nudei ispru enom rukom listove, gdje se istie rije Kuga. Hoe li kuga potrajati do jeseni? Profesor B... odgovara: ne. Bilanca devedeset i etvrtog dana kuge: 180 umr lih. Unato nesta ici papira koja biva sve vea i koja je neke periodine listove prisilila d a smanje broj stranica osnovan je novi dnevni list: Glas kuge koji hoe da informira na e sugraane, vodei rauna o najveoj objektivnosti, o napredovanju ili nazadovanju bolest i; da podastire najkompetentnija svjedoanstva o razvitku epidemije; da svojim stupcima pomogne svima onima, poznatim i nepoznatim, koji su spremni da se bore protiv nepogode; da podr i moral puanstva, prenosi direktive javnih vlasti i da, ukratko, okupi sve ljude do bre volje da bi se uspje no uhvatili u ko tac sa zlom koje nas bije. U stvari je taj list veoma br zo spao na to da objavljuje oglase novih proizvoda koji sasvim sigurno spreavaju kugu. Oko est sati ujutro sve se te novine poinju prodavati u repovima koji se stvaraju na vratima duana, vi e od sata prije nego to se otvore, a zatim u tramvajima koji dolaze krcati s periferije. Tramvaji postado e jedino prometno sredstvo, a miu se te kom mukom, prenatrpani te putnici koji su se natisli na prednju i stra nju platformu stoje na stubama. No udna stvar, svi nastoje koliko je mogue okrenuti lea jedni drugima da se ne bi uzaj amno zarazili. Na postajama kola izbacuju tovar ljudstva kojem se uri, jer svatko eli d a to prije bude sm. esto izbijaju sukobi kojima je uzrok zlovolja i neraspolo enje koje postaje kronino. Po to su pro li prvi tramvaji, grad se pomalo budi. Otvaraju se prve kavane i gostio nice koje su oblijepljene objavama: Kave nema ili Donesite svoj eer itd. Onda se otvaraju prodavaonice; ulice postaju ivlje. Uto se i sunce uspelo navi e, a srpanjsko nebo p oinje zraiti vruinom to je vrijeme kad se oni koji ni ta ne rade usuuju izai na bulevare. Re kao bih da im je glavna i jedina zadaa da otklone kugu razmeui se svojim luksuzom. Svak og se dana oko jedanaest sati odvija na glavnim arterijama smotra mladih ljudi i mladi h ena. U toj se paradi osjea ona strasna volja za ivotom koja nie iz velikih nevolja i nesrea. Pr o iri li se epidemija, raspustit e se i moral. Do ivjet emo milanske saturnalije na rubu grob ova. U podne se restorani napune u tren oka. Smjesta nastaju pred vratima manje skupi

ne: to su oni koji ne mogo e nai mjesta. Uslijed silne ege, nebo nije vi e tako svijetlo i sjajno. U sjeni velikih zavjesa kandidati na jelo ekaju da dou na red stojei na rubu plonika koji pu ca od sunca. Svijet grne u restorane, jer mnogima znatno pojednostavnjuju pitanje preh rane. No tjeskoban strah od zaraze ostaje netaknut. Gosti gube duge minute, bri ui strpljivo jedai pribor. Nema dugo to su neki gostioniari ogla avali: Ovdje je pribor prokuhan. No malo pomalo odreko e se svake reklame, jer gosti moraju ionako doi. I rado tro e. Naruuju najfinija ili tobo najfinija vina, najskuplje priloge. Tako poinje neobuzdana trka ... ini se da su u nekoj gostionici izbili panini prizori, jer je nekom gostu pozlilo pa je pro blijedio, ustao i, posrui, pohitao prema izlazu. Oko dva sata, grad se pomalo prazni; to je as kad se utnja, pra ina, sunce i kuga sr eu na ulici. Vruina protjee uzdu sivih kuerina bez mira i pokoja. To su dugi, su anjski sati koji

svr avaju plamenim veerom to se ru i na grad, prenapuen i brbljav. Otkako je vruina zavladala, veeri su tu i tamo bile puste, a da nitko ne bi znao za to. No sada prva svje ina dovodi sa sobom neko olak anje, da ne ka em nadu. Svi tada silaze na ulice, zaglu uju se govorom, svaaju se ili pri eljkuju, a pod crvenim srpanjskim suncem grad, nabijen p arovima i vikom, pluta prema noi koja da e od po ude. Uzalud svake veeri neki nadahnuti starac koji nosi pusteni e ir i iroku kravatu prolazi kroz gomilu, ponavljajui bez prekida: B og je velik, doite k njemu! Svi jure naprotiv za neim to slabo poznaju, ali im se ini pree d Boga. U poetku kad mi ljahu da je to bolest kao sve druge, religija je bila umjesna . No kad su vidjeli da je stvar ozbiljna, sjeti e se u itaka. Tjeskoba koja se danju odrazuje na licima rasplinjuje se sada u arkom i pra nom sutonu pretvarajui se u divlju uzbuenost, nespr etnu, grozniavu slobodu koja je zahvatila itav jedan puk. Ja sam kao i oni. No ni ta! Za ljude moga kova smrt nije ni ta. To je dogaaj koji im daje pravo. * * * Sastanak s Rieuxom koji spominje u svojim zapisima zatra io je sam Tarrou. Upravo one veeri kad ga je ekao, doktor je motrio svoju majku koja je mirno i spokojno sjedil a na stolici u kutu blagovaonice. Tu je provodila svoje dane kad je ne bi zaokupljali kuni poslovi. Sada je ekala, skupiv i ruke na koljenima. Rieux nije bio siguran da eka ba njega. Ip ak bi se ne to na njezinu licu promijenilo kad bi se on pojavio. Nijemi onaj izraz kojim je to lice oznaio rabotniki ivot, kao da je o ivio. Onda bi opet zapala u muanje. Te je veeri gle ala na ulicu koja ve bija e opustjela. Nona je rasvjeta bila smanjena za dvije treine. U veim je razmacima pokoja slaba lampa inila gradske sjene ne to svjetlijima. - Hoe li rasvjeta biti smanjena dok god traje kuga? - upita gospoa Rieux. - Vjerojatno. - Samo da ne potraje do zime. Bilo bi alosno. - Da - ree Rieux. Vidje da ga je majka pogledala u lice. Znao je da je tjeskoba i premorenost posl jednjih dana ostavila tragova, pa su mu obrazi bili upali. - Jesi li imao danas neprilika? - upita gospoa Rieux. - O, kao obino. Kao obino! To e rei da novi serum, poslan iz Pariza, nije, ini se, tako djelotvoran kao prvi i da statistika raste. Jo uvijek mo e izvr iti preventivno cijepljenje samo na lanovim a obitelji u kojima je netko ve obolio. Da bi se generalizirala upotreba tog seruma , bile bi potrebne industrijske koliine. Veina bubon nee puknuti, kao da je nastupila faza kad lijezde potpuno otvrdnu pa bolesnici imaju te ke bolove. Od sino javlja se epidemija u novom obliku: u gradu su zabilje ena dva sluaja plune kuge. Ba su danas lijenici satrt i od

posla i odgovornosti, zatra ili i postigli od prefekta, koji je sasvim izgubio gla vu, nove

profilaktine mjere s obzirom na plunu formu bolesti da bi se smanjila mogunost zara ze od usta do usta. Kao obino nitko nije znao ni ta. Pogledao je majku. Lijepi kestenjasti pogled vrati ga u doba djetinjstva. - Boji li se, majko? - upita nje no. - U mojim godinama ljudi se malo ega boje. - Dan je dug, a mene nema vi e nikad kod kue. - Ja mogu i ekati, samo kad znam da e doi. A kada te nema, mislim na ono to radi . Ima vijesti? - Da, sve je u redu, ako je istina to javlja u posljednjem telegramu. No znam da to veli da bi me umirila. Zvonce na vratima odjeknu. Doktor se nasmije i materi i ode da otvori. U polumraku stubi ta Tarrou je bio nalik na velikoga sivog medvjeda. Rieux posjedne gosta pred pisai s tol. On je ostao stajati iza svog naslonjaa. Dijelila ih je lampa na pisaem stolu, jedina koj a je gorjela u sobi. - Znam da s vama ne moram okoli ati - ree Tarrou bez ikakva uvoda. Rieux potvrdi utke. - Za etrnaest dana ili za jedan mjesec, neete vi e biti ni od kakve koristi. Dogaaji su vas pretekli. - Organizacija zdravstvene slu be ne valja. Nedostaje vam ljudi i vremena. Rieux priznade da je i to istina. - Saznao sam da prefektura kani uvesti neku civilnu mobilizaciju kako bi prisili la sve mu karce koji nisu invalidi da sudjeluju u opem spasavanju. - Dobro ste obavije teni. No ve se javilo veliko nezadovoljstvo, i prefekt koleba. - Za to nisu tra eni dobrovoljci? - Tra eni su, ali je rezultat bio slab. - Tra eni su slu benim putem, bez pravoga pouzdanja. Upravne vlasti ne mogu stvar zamisliti. Njima nedostaje ma te. Nikada nisu na visini elementarnih nepogoda. A l ijekovi koje izmi ljaju podobni su da izlijee hunjavicu. Ako ih pustimo da rade po svome, i zginut emo svi odreda. - To je vjerojatno - ree Rieux. - Ipak, moram spomenuti da su pomislili na zatvor enike koji bi vr ili ono to u nazvati te kim poslovima.

- Meni bi dra e bilo da to vr e slobodni ljudi. - I meni. No pitam se, za to? - Mrske su mi smrtne osude. Rieux pogleda Tarroua. - Pa onda? - Pa onda imam plan za osnutak dobrovoljnih zdravstvenih odreda. Ovlastite me da se time pozabavim i pustimo javnu upravu po strani. Ona je, uostalom, preoptereena. Imam posvuda prijatelja: oni e biti prva jezgra. Sudjelovat u i ja, naravno. - Vi zacijelo ne sumnjate - odvrati Rieux - da radosno prihvaam. ovjeku je potrebn a pomo, pogotovo u tom poslu. Preuzimam zadau da nagovorim one na prefekturi da prihvate osnovu. Uostalom, nemaju to da biraju. Ali... Rieux se zamislio. - Ali taj posao mo e biti smrtonosan, znate i sami. Moram vas upozoriti. Jeste li razumjeli? Tarrou ga je gledao svojim mirnim, sivim oima. - to mislite o Panelouxovoj propovijedi, doktore? Pitanje je postavljeno prirodno i Rieux odgovori na nj prirodno. - Odvi e sam ivio po bolnicama da bih mogao cijeniti misao o kolektivnom ka njavanju. No znate, kr ani katkada tako govore a da tako i ne misle. Bolji su nego to se ine. - No vi mislite ipak, kao i Paneloux, da kuga ima i svoju dobru stranu; da otvar a ovjeku oi, da ga sili na razmi ljanje. Doktor nestrpljivo strese glavom. - Kao sve bolesti na tom svijetu. No to vrijedi za njih, vrijedi i za kugu. Mo e pr ipomoi da bi netko postao veim. Meutim, kad ovjek vidi bijedu i bol koju donose mora biti luak , slijepac ili kukavica da bi se pomirio s kugom. Doktor je samo malo podigao glas. No Tarrou mahnu rukom, kao da ga hoe umiriti. Smje kao se. - Da - ree Rieux slegnuv i ramena. - No vi mi niste odgovorili. Jeste li promislili ? Tarrou se udobnije smjesti u svom naslonjau i pru i glavu prema svjetlu. - Vjerujete li u Boga, doktore? I to je pitanje zvualo prirodno. No sada je Rieux kolebao.

- Ne, ali to to znai? Nalazim se u mraku i nastojim ne to vidjeti. Odavno sam presta o vjerovati da je to originalno. - A da li vas upravo to ne dijeli od Panelouxa? - Ne bih rekao. Paneloux je kabinetski ovjek koji ivi meu knjigama. Nije u dovoljno m broju vidio ljude umirati, pa govori u ime neke istine. No posljednji seoski upni k koji se brine za svoju pastvu, a slu ao je samrtniki hropac, mislit e poput mene. Nastojat e najprije pomoi, mjesto da ku a dokazati da je bijeda i nevolja ne to izvrsno. Rieux ustade; njegovo je lice bilo sada u sjeni. - Pustimo to - ree - kad neete odgovoriti... Tarrou se nasmije i, ne maknuv i se u naslonjau. - Da li bih mogao odgovoriti pitanjem? Sada se doktor nasmije io. - Volite tajnovitost - ree - da ujemo! - Evo - ree Tarrou. - Za to ste vi tako odani i po rtvovni kad ne vjerujete u Boga? V a e odgovor mo da pomoi meni da odgovorim. Ne izlazei iz sjene, doktor ree da je ve odgovorio: kad bi vjerovao u Boga svemogueg a, prestao bi lijeiti ljude jer bi tu brigu njemu prepustio. Ali nitko na svijetu, p a ni Paneloux koji misli da vjeruje, ne vjeruje u takva Boga, jer mu se nitko potpunije ne pre daje i prepu ta, pa stoga on - Rieux - dr i da je bar onda na pravome putu kad se bori protiv svije ta kakav je stvoren. - Ah - usklikne Tarrou - tako vi zami ljate svoje zvanje? - Otprilike tako - odvrati doktor, vraajui se u svjetlo. Tarrou tiho zafiuka, a doktor ga pogleda. - Da - ree on - mislite da ovjek mora biti ohol da tako misli. No ja sam ohol koli ko mi treba, ni vi e ni manje, vjerujte mi! Ne znam to me eka, ni to e doi nakon svega toga. Zasada eto bolesnika koje treba izlijeiti. Oni e zatim razmi ljati, a razmislit u i ja. No p rvo je i najhitnije - da ozdrave. Ja ih branim koliko mogu, to je sve. - Od koga? Rieux se okrenu prema prozoru. U daljini je nazirao more, jer se obzor tamnije z gusnuo. Osjeao je samo svoj umor, ali se u isti mah opirao nagloj i bezumnoj elji da se po vjeri tome neobinom ovjeku u kome je osjeao srodnika.

- Ne znam ja ni ta, Tarrou, ni ta. Kad sam u ao u to zvanje, uinio sam to nekako apstra ktno, jer sam morao, jer je to posao kao svaki drugi, jedna od karijera na koje se mla di ljudi odluuju. Mo da i zato to je to bilo osobito te ko za radniko dijete kao to sam ja. A on a, trebalo je gledati, kako ljudi umiru. Znate li vi da ih ima koji naprosto nee da umru? Jeste li ikada uli enu koja na umoru vie: Nikada! Ja jesam. I onda sam primijetio da se na to neu priviknuti nikad. Bio sam tada mlad, a moja se odvratnost - mislio sam ja - o dnosi na sm poredak koji vlada u svijetu. Odonda sam postao skromniji. Nisam se jo privikao gledati ljude koji umiru. I to je sve. Drugo ni ta ne znam. Ali na kraju krajeva... - Na kraju krajeva? - ree blago Tarrou. - Na kraju krajeva... - nastavi doktor koji je jo uvijek oklijevao gledajui Tarrou a - to je stvar koju ovjek poput vas mo e shvatiti, zar ne? Budui da je poredak u svijetu reguliran smru, bit e mo da za Boga bolje da u njega ne vjerujemo i da se borimo svim silama protiv smrti, ne di ui pogleda prema nebu gdje on uti. - Da - potvrdi Tarrou - ja to mogu shvatiti. No va e e pobjede biti uvijek provizor ne, to je! Rieux se, rekao bih, smrkao. - Da, uvijek! Ja to znam, ali to nije razlog da se ovjek prestane boriti. - Da, to nije razlog. Ali onda mogu i zamisliti kako se vi odnosite prema toj ku gi. to je ona za vas... - Da - ree Rieux - poraz bez konca i kraja. Tarrou omjeri doktora, a onda se podi e i poe te kim korakom prema vratima. Rieux poe za njim. Stigao ga je u trenutku kad je Tarrou, gledajui svoje noge, progovorio: - Tko vas je svemu tome nauio, doktore? Odgovor doe smjesta: - Bijeda. Rieux otvori vrata svoga kabineta i ree Tarrouu, stojei na hodniku, da e i on izii, jer da ide pohoditi jednoga od svojih bolesnika na gradskoj periferiji. Tarrou mu nato ponu di da e ga pratiti, a doktor prihvati. Na kraju hodnika sreto e gospou Rieux kojoj doktor pred stavi Tarroua. - Jedan moj prijatelj... - ree. - Oh - odvrati gospoa Rieux - vrlo mi je drago to sam vas upoznala. Kad je odlazila, Tarrou se jo jednom za njom okrenuo. Doktor je uzalud poku ao upal iti svjetlo: stubi na rasvjeta nije funkcionirala, a stube ostado e u mraku. On se upita nije li to nova mjera tednje. Tko bi znao. Od nekog vremena sve se u kuama i u gradu kvari i poremeuje. Mo da je to naprosto zato to pazikue i na i sugraani uope ne paze vi e ni n

to, niti se za i ta brinu. No doktor nije imao vremena da se dalje ispituje. Za nji m je zazvuao Tarrouov glas: - Jo jednu rije, doktore, makar vam se uinila i smije na. Vi imate potpuno pravo. Rieux slegnu u tami ramenima. - Ne znam, zaista, imam li pravo. No vi, odakle vi to znate? - Oh - ree Tarrou mirno - malo ima stvari koje bih morao saznati. Doktor se zaustavi, a Tarrou, koji je bio iza njega, poskliznu se na jednoj step enici, kao da e pasti. Ipak se odr a na nogama uhvativ i Rieuxa za ramena. - Zar mislite da znate sve o ivotu? - upita. Odgovor doe kroz mrak, no en istim mirnim i spokojnim glasom: - Jest. Kad su izbili na ulicu, shvati e da je dosta kasno, mo da jedanaest sati. Grad je bi o nijem, napuen samim u tajima. Iz daljine je dopiralo zvonce bolnikih kola. Sjeli su u auto, a Rieux pokrenu motor. - Sutra morate doi u bolnicu - ree doktor - radi preventivnog cijepljenja. No da z avr imo na razgovor. Prije nego uete u to, imajte na umu da je vjerojatnost da ostanete iv je dan naprama tri. - Te procjene nemaju smisla, vi to znate, doktore, kao i ja. Prije sto godina je dna je epidemija kuge pomorila sve stanovnike nekoga perzijskoga grada, sve osim ovjeka koji je pr ao mrtvace i koji je do kraja vr io svoj posao. - Poslu ila ga je ona treina vjerojatnosti - ree Rieux glasom koji je najednom bio p romukao. - No istina je i to da o tim stvarima ne znamo gotovo ni ta. U li su u vanjske etvrti. Reflektori su sjali u pustim ulicama. Stali su. Pred auto m Rieux upita Tarroua hoe li ui, a ovaj odvrati da hoe. Svijetli odraz s neba osvijetli nji hova lica. Rieux se najednom nasmije, srdano, prijateljski. - Ajde, Tarrou - ree on - to vas nagoni da se time bavite? - Ne znam. Mo da moji nazori o moralu. - Kojemu moralu? - Moralu poimanja i shvaanja. Tarrou se okrenu prema kui, a Rieux ne vidje njegovo lice, sve dok nisu bili kod staroga astmatiara.

* * * Sutradan se Tarrou dade smjesta na posao: okupio je prvu momad za kojom e doi mnoge druge. Pripovjeda ne kani tim zdravstvenim ekipama pridati va nost koju faktino nisu imale. Da su na njegovu mjestu, mnogi bi na i sugraani popustili napasti da pretjeraju ocjenjujui njihovu va nost. No pripovjeda je sklon vjerovati, da, pridajui preveliku va nost lijepim djel ima, ovjek na koncu iskazuje, indirektno ali sna no, po tovanje zlu. I to zato to time dopu t a pretpostavku da ta lijepa djela imaju toliku cijenu samo zato to su rijetka, dok je obino motor ljudskih ina zloa i ravnodu nost. Pripovjeda se ne sla e s time. Zlo koje u svije tu dolazi gotovo uvijek od neznanja a dobra volja, ako nije prosvijeena, mo e uiniti is to toliko zla, koliko i zloba. Ljudi su vi e skloni dobru nego zlu, ali to zapravo nije pita nje. No oni su vee ili manje neznalice, a to se onda zove krepost ili porok, budui da je najoajnij i porok neznanje koje misli da sve zna pa se smatra vlasnim da ubija. Du a je ubojice slij epa, a bez pronicavosti koja je dosti iva, nema ni prave dobrote, ni skladne ljubavi. Stoga na e zdravstvene ekipe koje se ostvari e zahvaljujui Tarrouu, moramo prosuivati objektivnim zadovoljstvom. Stoga i pripovjeda nee da bude odvi e rjeit slavitelj volj e i heroizma kojem pridaje samo relativnu vrijednost. Koliko razum dopu ta! No ostat e povjesniarom bolnih i preuzetnih srdaca jer je kuga sve na e sugraane uinila takvima.

Oni koji pristado e uz na e zdravstvene odrede nisu time zaista stekli pravo na bogz na kakvo priznanje jer su znali da nema druge pa bi gotovo bilo nevjerojatno da nisu pris tali. Ti su odredi pomogli na im sugraanima da uu dublje u kugu, da ue i shvate jedno: kad je bol est tu, treba poduzeti to je potrebno da bi se protiv nje povela borba. Postav i du no u nekolicine, kuga se ukaza svima u svom pravom svjetlu, jer su ljudi shvatili da je to pitanje koje se tie svakoga. To je dobro. No hoemo li posebno estitati uitelju koji ui da je 2 X 2 = 4? estitat em

eventualno zato to je to lijepo zvanje odabrao. Recimo, dakle da je vrijedno hval e to su Tarrou i drugi odluili pokazati da je dva puta dva etiri, mjesto da dokazuju obrat no: no recimo takoer, da je njihova dobra volja bila zajednika s uiteljevom, da su je dije lili svi oni koji imaju srce, kao spomenuti uitelj, a na ast je ovjeku da su brojniji nego se ob ino misli u to u najmanju ruku tvrdo vjeruje pripovjeda. Vidi on vrlo dobro prigovor koji bi se mogao iznijeti protiv njegovih nazora: ti su ljudi stavljali na kocku svoj ivot. No uvi jek u povijesti doe hora kad onaj koji se usuuje rei da je dva puta dva etiri, biva ka njen smru. Uit to dobro zna. A pitanje nije u tome da znamo kakva je nagrada ili kazna tome zak ljuivanju. Pitanje je da li je (da ili ne) dva puta dva etiri. Oni pak na i sugraani koji su st

avljali ivot svoj na kocku, imali su odluiti da li su (da ili ne) u kugi i da li se (da ili ne ) valja protiv nje boriti. Bilo je u na em gradu mnogo novih moralista koji su govorili da ni ta ne slu i niemu i da treba pokleknuti. A Tarrou, Rieux i njihovi prijatelji mogli su odgovoriti ovo i li ono, zakljuak je uvijek bio isti: oni znaju da se treba boriti, ovako ili onako, da ne treba pokleknuti. Sve se svodilo na to: sprijeiti to vei broj ljudi da ne umre pa da njih ova

odijeljenost ne bude trajna. Da bi se to postiglo, treba se protiv kuge boriti. Drugoga sredstva nema. Ta spoznaja nije bila divna i udesna, bila je samo dosljedna. Stoga je bilo prirodno da se stari Castel dao svim arom i svom uporno u svojom na po sao da proizvede serume na licu mjesta, slu ei se pomagalima koja su mu bila pri ruci. Rieux i on nadahu se da e serum, proizveden kulturama onoga mikroba koji je zarazio grad, biti svakako djelotvorniji negoli serumi koji doo e izvana, budui da se taj uzronik ne to razlikuje od bacila kuge kako je klasino opisan. Castel se nadao da e uskoro imati prvi svoj serum. Stoga je bilo prirodno i to da je Grand koji nije imao ni ta herojsko, vr io neku vr stu tajnike slu be koja je povezivala zdravstvene odrede. Jedan dio ekipa to je stvorio Tarrou posvetio se, naime, preventivnoj skrbi u prenapuenim gradskim etvrtima. Nastojali su da se uvede nu na higijena, vodili su rauna o tavanima i podrumima koji nisu bili rasku eni. Drug e su ekipe pomagale lijenicima pri kunim posjetima, osiguravale otpremu oku enih da bi po slije uslijed pomanjkanja socijalnog osoblja, upravljali i kolima kojima su se prevozi li bolesni i umrli. Sve je valjalo registrirati i statistiki obuhvatiti, a Grand je pristao da obavlja taj posao. Pripovjeda dr i da je s tog stajali ta Joseph Grand bio (vi e nego Rieux ili Tarrou) is tinski predstavnik one tihe i mirne kreposti koja je nadahnjivala zdravstvene odrede. R ekao je da bez otezanja, zasvjedoiv i i tom zgodom dobru volju koju bi zasvjedoio i u drugim stvarima. Bio je izrazio samo elju da se poka e koristan u sitnim poslovima. Za ost alo je prestar. Mogao bi dati svoje vrijeme od osamnaest sati do dvadeset etiri. A kad m u je Rieux stao toplo zahvaljivati, on se zaudio: Nije to najte e! Tu je kuga, treba se braniti , to je jasno. O, kad bi sve na svijetu bilo tako jasno i jednostavno... Tu je frazu i ponavljao , a katkada, navee, kad bi sve ceduljice bile ispisane i slo ene, Rieux bi s Grandom razgovarao. Nakon nekog vremena pridru ili su svojim razgovorima i Tarroua, a Grand se sve radije i radije povjeravao tim svojim drugovima. Oni su pak pratili s interesom strpljiv rad to g a je Grand nastavljao usred epidemije. I oni su napokon na li u tome neki odah i umirenje. Kako va a amazonka? pitao bi esto Tarrou. A Grand bi odvraao podjednako: Kasa kasa, i tegobno se pritom nasmije io. Jedne veeri ree Grand da je konano napustio prid jev otmjena i da svoju amazonku oznauje sada vitkom. To je, dodade on, ne to konkretnije. Onda je, drugi put, proitao svojim slu aocima prvu reenicu ovako preinaen u: Lijepog svibanjskog jutra vitka je amazonka ja ui krasnu alazansku kobilu, kasala cv jetnim alejama Bulonjske umice. - Zar ne - ree Grand - tako je bolje razabiremo? A stavio sam radije svibanjskog j utra, jer sam time malo produ io kasanje.

Onda ga je, ini se, jako zabrinuo pridjev krasan. To ree - ne kazuje ni ta; valja tra i i izraz koji bi najednom obuhvatio i fotografirao velianstvenu kobilu koju je zami lj ao. Debela ili krupna ne valja; to je, dodu e, konkretno, ali pomalo pejorativno. Sjajna i i blistava? To mu se naas svialo ali ne odgovara ritmu. Jedne veeri objavi pobjednikim glasom da je na ao: Crna alazanska kobila! Crna boja daje naslutiti otmjenost, misli o je on. - To nije mogue - ree Rieux. - A za to?

- Alazanska ne oznauje pasminu, nego boju. - Kakvu boju? - Pa boju koja ni u kom sluaju nije crna. Granda je to, rekao bih, jako potreslo. - Hvala - ree - sreom ste vi ovdje. No vidite i sami kako je te ko. - to mislite da ka emo rasko na? - ree Tarrou. Grand ga pogleda. Mozgao je. - Da - ree - da! Malo-pomalo, i on se nasmije io. Nakon nekog vremena priznade da mu rije cvjetne zadaje briga. Kako ne pozna drugih gradova do Orana i Montlimara, tra io je od svojih prijatelja potankosti, raspitujui se kako su aleje Bulonjske umice cvjetne? Njima se, Rieuxu i Tarrouu, nisu zapravo nikad uinile cvjetne, no pi evo ih je uvjer enje pokolebalo. Grand se udio njihovu kolebanju. Samo umjetnici znaju gledati. No dokto r ga nae jednom u velikom uzbuenju. Zamijenio je cvjetne sa pune cvijea. Trljao je ruke. Napokon ih vidim, osjeam, nju im. Kapu dolje, moja gospodo! Trijumfalno je proitao reenicu. Lijepoga jednoga jutra u svibnju, vitka je amazonka, ja ui skupocjenu alazan sku kobilu, kasala alejom Bulonjske umice koja bija e puna cvijea. No, proitani naglas, genitivi usred reenice nisu zvuali skladno i Grand zamuca. Onda sjede veoma zabrin ut i snu den i zamoli doktora za dopu tenje da ode. Potrebno mu je da malko razmisli. U to doba (kako se kasnije doznalo) on se pokazao u svom uredu dosta rastresen, t o je smatrano veoma nezgodnim i aljenja vrijednim s obzirom na injenicu to se to zbilo u

vrijeme kad je magistrat - s manjim brojem inovnika - morao svladati golem posao. Njegova je slu ba od tog trpjela, a ef ureda strogo mu je to predbacio podsjetiv i ga da je p laen za vr enje posla koji nikako ne vr i. ini se, rekao je ef, da radite dobrovoljno u zdravstvenim odredima. To se mene ne tie. Prvi i najbolji nain da se poka ete korisn im u ovim neobinim okolnostima jest da valjano vr ite svoj posao. Inae sve to ne vrijedi ni ta. - Ima pravo - ree Grand Rieuxu. - Da, ima pravo - potvrdi doktor. - No ja sam rastresen; ne znam kako da se ispetljam iz svoje reenice. Pomi ljao je da ukine Bulonjske, dr ei da e ga svijet razumjeti. No kakve umice? I ho li italac smjesta osjetiti da se veznik ne odnosi na umicu nego na aleju? Mogao je napisati aleje umice, pune cvijea. No polo aj umice izmeu imenice i odreenog pridjeva bio je trn u oku jer je time samovoljno odijelio rijei koje idu zajedno. Nekih je veeri b io naoko umorniji od Rieuxa.

Da, bio je umoran; umorila ga ta potraga koja ga je potpuno zaokupila. Ipak je i dalje zbrajao i slagao statistike podatke za zdravstvene odrede. Strpljivo je svake veeri sreivao c edulje, popraivao ih j e dij agrarnima, trudei se uporno da prika e stanje epidemije to tonije i to potpunije. Dosta esto oti ao bi k Rieuxu u jednu od bolnica i zatra io od njega pisai stol u kakvoj kancelariji ili ambulanti. Tu bi se smjestio sa svojim papirima, upravo o nako kako bi se namjestio za svojim stolom na magistratu. U atmosferi koja je ote ala od rasku ni h sredstava i same bolesti mahao je listovima papira da bi osu io tintu. Po teno bi na stojao da svoju amazonku zaboravi i da radi samo ono to mora. Ljudima je, istina, do toga da sebi uzmu za primjer i uzor takozvane heroje; ako je bezuvjetno potrebno da i ovdje, u ovoj historiji bude kakav heroj, pripovjeda predla e ba toga beznaajnog i neva nog junaka koji nema drugih odlika doli ne to dobrog srca i odanost idealu koji je po svoj prilici smije an. To e dati istini ono to joj pripada, a zbroju od dva i dva njegovu ukupnost koja g lasi etiri. Heroizmu e pak dati sporedno mjesto koje mu pripada, tono iza, a nikad ispred plem enitog tra enja sree. A dat e to i kronici ovoj njen karakter: kronici koja hoe da bude izvj e taj pisan s dobrim osjeajima, to jest osjeajima koji nisu ni oigledno zli, ni pretjeran o zanosni, po ru nom teatarskom obiaju. Tako je bar mislio dr. Rieux itajui novine ili slu ajui na radiju apele i bodre pouke to ih je vanjski svijet slao ku nome gradu. U isto vrijeme kad i pomo koja je stizala zrakom i cestom, sruili bi se svake veeri na valovima radija ili kroz stupce novina ganutlj ivi i zanosni komentari, sruili na grad koji je sada bio potpuno sm. I svaki put, doktora bi nal jutio ton epopeje, ton sveane prigodne besjede. Znao je on da ta bri ljivost nije hinjena. No mogla se ona izraziti samo konvencionalnim govorom kojim ljudi ku aju izrei to ih ve e s ovjeno u. Takav se govor nije mogao primijeniti na sitne svakodnevne napore Josepha Granda (da spomenemo samo taj primjer) jer ne bi mogao objasniti to je usred kuge znaio Grand. Kadikad o ponoi, u velikoj utnji grada koji bi tada opustio, u asu kad je lijegao n a svoj prekratki poinak, doktor bi okrenuo dugme svoga radio-prijamnika. I s kraja svije ta, kroz tisue kilometara, glasovi, nepoznati i bratski, ku ahu nespretno da izraze svoju so lidarnost koju im je, dodu e, uspijevalo izraziti, ali bi uz to otkrivali i stra nu nemo u koju zapada svaki ovjek kad hoe podijeliti bol koju ne mo e vidjeti: Oran! Oran! Uzalud je taj poz iv prelazio preko mora; uzalud je Rieux pomno slu ao, doskora bi rjeitost nabujala, is tiui jo jae bitnu odije-ljenost koja je od Granda i govornika na radiju inila dva stranca. Oran,

Oran! Ni ta, pomislio bi doktor, zajedno treba ljubiti ili zajedno umrijeti; druge pomoi nema. Oni su predaleko. * * * Prije nego to prijeemo na vrhunac epidemije, kad je kuga skupila svu snagu da se n jome obori na grad i da ga se potpuno doepa, moramo ocrtati ba one dugotrajne, oajne i monotone napore koje su izvr ili posljednji pojedinci, kao Rambert, ne bi li se sv oje sree ponovo dokopali i tako oteli kugi onaj dio sebe koji su branili od svih presizan ja. To je bio njihov nain da odbiju jaram koji im je prijetio, i premda taj otpor nije, ini se, bio djelotvoran

kao onaj drugi, pripovjeda dr i da je imao svoj smisao i da je u svojoj ispraznosti i svojim proturjejima takoer svjedoio za onaj ponos i dostojanstvo kojeg je tada bilo u svak ome od nas. Rambert se borio da ga kuga ne bi prekrila. Stekav i dokaz da legalnim sredstvima ne mo e izai iz grada, odluio je poslu iti se drugim sredstvima i to priopio Rieuxu. Poeo je s kavanskim konobarima. Konobar je uvijek u sve upuen, zna sve novosti. No prvi koj ima se bio obratio bili su najbolje upueni u silne globe kojima bi se ka njavali takvi pot hvati. U jednom sluaju smatran je ak provokatorom. Tek kad je kod Rieuxa nai ao na Cottarda, njegova je stvar ne to krenula. Toga su dana Rieux i on razgovarali ponovo o jalov im koracima to ih je novinar poduzimao kod upravnih vlasti. Nakon nekoliko dana Cott ard srete Ramberta na ulici i pozdravi ga srdano i neusiljeno. To je od nekog vremena bio n jegov nain u svim dru tvenim dodirima. - Jo ne to? - upitao ga je. - Ni ta. - Na upravu se ovjek ne mo e pouzdati. Ni ta ona ne razumije. - Tako je. No ja tra im ne to drugo. Nije lako. - Ah - odvrati Cottard - pogaam. Znao je za jednu vezu, a Rambertu koji se tome udio, objasni da odavno posjeuje sve oranske kavane, da ima ondje prijatelj i da mu je poznata organizacija koja se ba vi tom vrstom poslova. Faktino se Cottard koji je sada vi e tro io nego zaraivao pridru io vercerima koji su trgovali racioniranom robom. Preprodavao je cigarete i lo a alkoh olna pia, jer su cijene tim artiklima stalno rasle pa e, ako to potraje, stei mali imeta k. - Jeste li sasvim sigurni? - upita Rambert. - Jesam. Meni su samom ponudili. - A vi se niste okoristili prilikom? - Ne budite nepovjerljivi - ree Cottard i napravi prijazno lice - nisam se okoris tio, jer se meni nee da odem odavle. Imam svoje razloge, eto! Onda nakon kratke utnje, doda: - Ne pitate me koji su to razlozi? - Pretpostavljam da se mene to ne tie. - U neku ruku, to se vas doista ne tie. Ali u drugu... Ukratko, jedna je stvar ne osporna: otkako imamo kugu, ja se ovdje bolje osjeam. Novinar je slu ao njegovu besjedu.

- Kako da ovjek pronae tu organizaciju? - Eh - ree Cottard - to nije lako. No doite sa mnom. Bilo je etiri sata poslije podne. Pod te kim se nebom grad polako kuhao. Svi su lokal i imali spu tene zavjese. Ceste su bile puste. Cottard i Rambert poo e ulinim arkadama i

hodahu dugo, ne govorei ni ta. Bija e to jedan od satova kad bi se kuga uinila nevidlj ivom. Ta utnja, to mrtvilo boja i pokret moglo je biti posljedica ljeta i posljedica kug e. Tko zna nije li zrak te ak od straha i usijanja ili se u njem grije podmukla prijetnja? Da bi nai ao na kugu, morao bi opa ati, morao bi razmisliti. Jer ona se odavala samo negativnim zn akovima. Cottard koji imaa e s kugom neke afinitete upozori na primjer Ramberta da nigdje ne ma pasa, koji bi u normalno doba le ali i dahtali na rubu hodnika, tra ei uzalud malo sv je ine. Krenu e Bulevarom palm, proo e preko Staroga trga i spusti e se u etvrt gdje se nalazi Pomorska oblast. Nalijevo se kavana, obojena zeleno, sklanjala za kosu zavjesu o d gruboga utog platna. U av i Cottard i Rambert obrisa e oznojena ela. Zauze e mjesta na preklopnim vrtnim stolicama, za stolom od eljeznog lima koji je takoer bio zeleno olien. Prost orija je bila potpuno prazna. Muhe su zujale po zraku. U utome kavezu koji je stajao na epa vom anku, jedna je papiga, opu tenih krila, klonula na svoju ipku. Stare slike, prikazuj ui vojnike prizore, visjele su na zidu, pokrite prljav tinom i gustim pauinama. Na svim eljeznim stolovima, pa i pred Rambertom, su ile su se koko je izmetine za koje nije p ogaao odakle su, dok se u tamnome jednom kutu nije ne to uzvrpoljilo i napolje iza ao, pos kakujui, velianstveni pijetao. Uinilo im se da vruina jo Uvijek raste. Cottard skine kaput i lupi rukom po stolu. Iz pozadine izae nizak i sitan ovjek izgubljen u dugoj bijeloj pregai, pozdravi Cottar da im ga vidje, poe naprijed i, maknuv i sna nim udarcem noge velianstvenog pijetla, upita s red opega kokodakanja, to gospoda ele i ime da ih poslu i. Cottard zatra i bijela vina i propita se za nekoga Garciju. Prema izjavi patuljka nije Garcije bilo ve nekoliko dana u kavani. - Mislite li da e doi veeras? - Hm - ree konobar - ja nisam u njegovoj ko ulji. No vi znate njegov vozni red? - Znam, ali to nije jako va no. Hou samo da mu predstavim jednoga svog prijatelja. Konobar je otirao vla ne ruke o prednji dio pregae: - Ah, gospodin se takoer bavi poslovima? - Da - ree Cottard. Patuljak frkne nosom kao da nju i:

- Onda doite veeras. Poslat u mu maloga. Kad su izlazili, Rambert upita o kakvim se to poslovima radi. - O vercu, dabome. Prebacuju robu kroz gradska vrata. Prodaju uz visoke cijene. - Dobro - ree Rambert - a imaju li ortake? - Dakako. Navee je zavjesa bila podignuta, papiga je blebetala u svom kavezu, oko eljeznih s tolova okupili su se gosti, koji su poskidali kapute i sjedili u samoj ko ulji. Jedan od njih zaturio je na zatiljak slamnati e ir, a bijelu je ko ulju razdrljio da su se vidjele grudi, tamn e kao peena glina. Spaziv i Cottarda ustade. Lice mu je bilo pravilno i tamno opaljeno, oi male i crne, zubi bijeli; na ruci je nosio dva ili tri prstena. Rekao bi ovjek da mu je oko tr ideset godina. - Po tovanje - ree - hoemo jednu s nogu? Popi e tri runde, utei. - Da izaemo? - ree tada Garcia. Spusti e se prema luci, a Garcia upita Cottarda to hoe. Cottard mu ree da ga hoe upozn ati s Rambertom; ne radi se ba o poslovima nego - kako ree - o jednom izlasku. Garcia je hodao ravno za nosom i pu io. Postavio je nekoliko pitanja, govorei on kad je spominj ao Ramberta, kao da ne primjeuje njegovu prisutnost. - Za to? - ree. - Ima u Francuskoj enu. - Ah! I nakon nekog vremena: - to mu je zanat? - Novinar. - To je zanat gdje se puno govori. Rambert je utio. - On je prijatelj - ree Cottard. utke su napredovali. Stigo e do obale: visoka eljezna ograda branila je pristup koji je bio zabranjen. No oni krenu u malu toionicu gdje su se prodavale i frigane srdelice p a je vonj ribe dopirao do njih.

- Na me to svakako ne spada, nego na Raoula. A njega moram pronai. To nee biti lak o. - Ah - upade Cottard veoma ivo - zar se krije? Garcia ne odgovori. Kraj toionice stade i obrati se prvi put Rambertu. - Bit e tro kova - ree. Bija e to konstatacija. - Naravno - potvrdi Rambert. Malo poslije novinar zahvali Cottardu: - O, ne - ree ovaj veselo. - Radujem se to vam mogu biti na usluzi. A osim toga, v i ste novinar; nadoknadit ete vi to danas-sutra. Prekosutra, Rambert i Cottard uspinjahu se irokim ulicama bez sjene koje vode u g ornje dijelove na ega grada. Kasarna carinske stra e bila je djelomice pretvorena u bolnic u, a pred glavnim ulazom stajahu ljudi, nadajui se posjetu koji nije mogao biti dopu ten ili kakvoj obavijesti, koja e za sat-dva biti zastarjela. No to je skupljanje dopu talo mnogo dolazaka i odlazaka, pa se moglo pretpostaviti da ta injenica nije bila bez udjela u organiz aciji sastanka izmeu Garcije i Ramberta. - udno je to - ree Cottard - kako ste uprli da odete. Sve to se ovdje zbiva vrlo je zanimljivo. - Meni nije - odgovori Rambert. - O, znam, znam. ovjek ne to riskira. Ali na kraju krajeva, prije kuge riskirao bi isto toliko kad bi prelazio preko raskr a gdje je velik promet. Uto stade do njih Rieuxov auto. Tarrou je upravljao, a Rieux je napola spavao. P robudio se da bi prisutne upoznao meu sobom. - Mi se poznamo - ree Tarrou - stanujemo u istom hotelu. Ponudi Rambertu da e ga odvesti u grad. - Ne, imamo ovdje sastanak. Rieux pogleda Ramberta: - Da - ree ovaj. - Ah - zaudi se Cottard - doktor je upuen? - Evo suca istra itelja - oglasi se Tarrou gledajui Cottarda.

Agent je problijedio. Gospodin je Othon dolazio zaista ulicom i pribli avao se kre pkim ali odmjerenim korakom. Prolazei kraj male skupine skinu e ir. - Dobar dan, gospodine sue - ree Tarrou. Sudac uzvrati pozdrav onima u autu i, pog ledav i Cottarda i Ramberta koji ostado e po strani, sveano im se nakloni. Tarrou predstavi rentijera i novinara. Sudac se askom zagleda u nebo, a zatim uzdahne izjaviv i da je alosno vr ijeme koje pro ivljavaju. - Ka u mi, gospodine Tarrou, da se bavite primjenom profilaktikih mjera. Ne mogu va m rei koliko opravdavam i cijenim va postupak. Mislite li, gospodine doktore, da e boles t dalje napredovati? Rieux odvrati da se valja nadati da nee, a sudac ponovi da se uvijek treba nadati budui da su ciljevi Providnosti nedokuivi. Tarrou ga upita jesu li mu dogaaji donijeli vi e posl a. - Naprotiv: opih prestupaka (kako ih mi nazivamo) gotovo i nema. Istra ujem samo ozbiljnije prekr aje novih odredaba. Stare zakone ljudi po tuju; nikada ih nisu toval i u tolikoj mjeri. - To je zato - ree Tarrou - to se u usporedbi s novima moraju ljudima initi dobri. Sudac odlo i sanjivi izraz lica koji je bio poprimio, gledajui zanosno u nebesa. Od mjerio je Tarroua strogim pogledom. - Pa to onda? - ree. - Nije va an zakon nego osuda. Mi tu ne mo emo ni ta. - To je - ree Cottard kada se sudac udaljio - to je neprijatelj broj jedan. Kola krenu e. Malo poslije Rambert i Cottard spazi e Garciju. Dolazio je prema njima ne dajui nik akav znak, a umjesto pozdrava ree: Treba poekati. Oko njih je mno tvo u kome prevladavahu ene ekalo gotovo utke. Gotovo sve su ene imale uza se ko are, nadajui se ludo da e ih moi dostaviti svojim bolesnim roacima i mislei jo lue da bi se bolesnici mogli tim jestvinama okoristiti. Vrata su uvali str a ari pod oru jem, a od vremena do vremena udan bi neki krik dopro preko dvori ta koje je dijel ilo kasarnu od ulaza. Onda bi se tjeskobna lica obraala bolnikom krilu. Ona trojica gledahu taj prizor kad ih jasan i ozbiljan dobar dan iza njihovih lea p otaknu da se okrenu. Usprkos vruini Raoul je bio odjeven veoma korektno. Visok i sna an, tamn o odijelo s prugama, pusteni e ir sa spu tenim obodom. Lice blijedo. Oi crne, a usne sti snute. Govorio je hitro, izra avajui se precizno. - Spustite se prema gradu - ree. - A ti, Garcia, mo e nas ostaviti. Garcia upali cigaretu i pusti ih da se udalje. Stupali su brzo, uskladiv i svoj ko rak s Raoulom koji je bio stao u sredinu.

- Garcia mi je objasnio - ree. - To se mo e upriliiti. No stajat e vas svakako deset tisua franaka. Rambert odvrati da pristaje. - Objedujte sutra sa mnom u panjolskoj gostionici kraj Pomorske oblasti. Rambert ree da je sporazuman, a Raoul mu stisne ruku i pri tome se nasmije i prvi p ut. Nakon njegova odlaska Cottard se ispria. Sutra nije slobodan, a Rambert ga ionako vi e ne treba. Kad je sutradan novinar u ao u panjolsku gostionicu, sve su se glave okrenule dok j e prolazio. Sjenoviti podrum smje ten podno ute uliice, isu ene od sunca, pohaali su samo

mu karci i to veinom panjolskoga tipa. No im je Raoul, sjedei za jednim stolom u dnu prostorije, dao Rambertu znak i novinar krenuo prema njemu, radoznalost je odmah nestala, a lica se vrati e svojim tanjurima. Uz Raoula je sjedio neki dugonja koji je bio lo e obrijan; njegova su ramena bila neobino iroka, kosa veoma rijetka, fizionomija je podsjeala na konja. Duge i tanke ruke, obrasle crnim dlakama, virile su niz ko ulju zavrnutih r ukava. Za vrijeme upoznavanja tri puta je kimnuo glavom. Njegovo ime nije spomenuto, a Rao ul je, govorei o njemu, rekao samo na prijatelj. - Na prijatelj dr i da bi vam mogao pomoi. On e vas... Stao je, jer je konobarica do la da primi Rambertovu narud bu. - On e vas povezati s dvojicom na ih prijatelja koji e vas upoznati sa stra arima koje smo predobili. Time sve nee biti gotovo. Stra ari e sami prosuditi kada je zgodno vrijem e. Bilo bi najjednostavnije kad biste nekoliko noi prespavali kod jednoga od njih koji st anuje nedaleko gradskih vrata. No prije vas na se prijatelj mora - kako rekoh - povezat i s njima. Njemu ete, kad sve bude ureeno, namiriti tro kove. Prijatelj jo jednom kimnu konjskom glavom ne prestajui ni askom drobiti salatu od r ajica i paprika koju je gutao od vremena do vremena. Onda progovori, zanosei malko na panjolski. Predlo i Rambertu da se dogovore za prekosutra, u osam sati ujutro pod t rijemom katedrale. - Jo dva dana - primijeti Rambert. - To je zato to nije lako nai ljude - ree Raoul. Konj jo jednom zamlatara, a Rambert potvrdi bez odu evljenja. Preostali dio objeda proe u potrazi za predmetom konverzacije. No sve postade odjednom lako i jednostavno, p o to je Rambert otkrio da je konj nogometa . Sm se mnogo bavio tim portom. Raspravi e, dakle, pitanje francuskog ampiona-ta, koliko vrijede profesionalne momadi u Engleskoj ili navalna postava u W-sistemu. Pod kraj objeda konj se toliko udomaio da je Ramberta tikao, ne bi li ga uvjerio da nema ljep ega mjesta u momadi od center-halfa. Vidi , govorio je centerha f je onaj koji dijeli loptu. A to je nogomet: dijeliti loptu. Rambert se priklonio tome mi ljenju, premda je uvijek igrao center-fora. Diskusiju je naas prekinuo radio koj

i je dosad verglao istiha uvstvene melodije, ali je sada objasnio da je tokom juera njega dana umrlo od

kuge sto trideset i sedam osoba. Nitko od prisutnih nije reagirao. ovjek s konjsk om glavom slegne ramenima i ustane, Raoul i Rambert povedu se za njim. Na odlasku stisne center-half Rambertu energino desnicu. - Zovem se Gonzales - ree. Ta dva dana uini e se Rambertu beskrajnim. Oti ao je Rieuxu i potanko mu ispriao to je sve poduzeo. Onda otprati doktora koji je i ao da posjeti sumnjiva bolesnika. Pred ulazom u kuu u kojoj ga je ekao sumnjivac, Rambert mu ree: Do vienja. U hodniku se zau neka trka, glasovi: netko je obavje tavao obitelj da je do ao doktor. - Nadam se da Tarrou nee kasniti - promrmlja umorno Rieux. Imao je umoran izraz lica. - Epidemiji se previ e uri? - upita Rambert. Rieux ree da ne; statistika krivulja sporije se uspinje nego dosad; kao da je zast ala. Ali ta! Sredstva kojima se vodi borba nisu dovoljno brojna. - Nedostaje nam materijal - ree doktor. - U svim vojskama svijeta, nesta ica materi jala nadomje ta se uglavnom ljudstvom. Ali nama nedostaju i ljudi... - Izvana su do li lijenici i bolniko osoblje. - Da - ree Rieux. - Deset lijenika i stotinjak bolniara. To je naoko mnogo. A jedva je dosta za sada nje stanje epidemije. Ako se bolest pro iri, nee biti dosta. Rieux poslu a to se zbiva u kui, a onda se nasmije i Rambertu. - Da - ree - morate se po uriti ako hoete uspjeti. Sjena prijee preko Rambertova lica. - Vi znate - ree muklo - da zbog toga ne odlazim. Rieux odvrati da zna, ali Rambert nastavi: - Dr im da nisam kukavica, bar uglavnom. Imao sam prilike da se o tom uvjerim. Sam o, ima ideja koje ne mogu podnijeti. Doktor ga pogleda u lice. - Opet ete se s njome sastati. - Mo da, ali ne mogu podnijeti misao da e to potrajati i da e za to vrijeme ostarjet i. Kad ovjek navr i tridesetu, poinje starjeti, pa mora iskoristiti svaku priliku. Ne znam da li mo ete shvatiti.

Rieux promrmlja da misli da je shvatio na to sti e Tarrou veoma dobro raspolo en. - Upravo sam zatra io od Panelouxa da nam se pridru i. - Pa? - upita doktor. - Razmislio je i rekao da. - To mi je drago - ree doktor. - Drago mi je to se pokazao boljim od svoje propovi jedi. - Svi su ljudi takvi - ree Tarrou. - Treba im samo dati priliku. Nasmije i se i namigne Rieuxu. - Moja je zadaa u ivotu da pru im priliku. - Oprostite mi - ree Rambert - no moram otii. U etvrtak kad su se imali sastati, ode Rambert do katedrale pet minuta prije osam sati. Zrak je bio jo dosta svje . Nebom su putovali bijeli okrugli oblaii koje e doskora progutat i dnevna vruina, i to odjednom. Neodreen miris vlage dizao se jo iz tratina, premda s u bile osu ene. Sunce, iza istonih kua grijalo je samo pozlaenu kacigu Djevice Orleanske koj a resi trg. Na jednoj uri odbije osam sati. Rambert zakorakne pustim trijemom. Iz nutrine je dopiralo nejasno i jednolino pjevanje sa starim vonjem podruma i tamjana. Najedno m pjev prestane. Desetak malih crnih spodoba izae iz crkve i krene sitnim korakom prema gradu. Rambert je postajao nestrpljiv. Druge se uspinjahu velikim stubi tima, kreui prema t rijemu. Zapali cigaretu, onda se sjeti da mo da nije red da ovdje pu i. U osam sati i petnaest, orgulje katedrale oglasi e se u sordini. Rambert ue ispod m ranoga svoda. Nakon nekoliko trenutaka mogao je razabrati u crkvenoj lai male crne spodo be koje su bile pro le kraj njega. Skupile su se u jednom kutu pred nekakvim improvizirani m rtvenikom na kom je postavljen sv. Rok, izraen na brzu ruku u nekoj radionici na ega grada. Kleui, male spodobe bijahu se jo vi e skupile; gubile su se u sivilu nalik na zgru ane sjene, a bile su jedva ne to gu e od magle u kojoj su plutale. A nad njima su orgulje zapodjele beskrajne varijacije. Kad je Rambert iza ao, Gonzales je ve silazio stubi tem prema gradu. - Mislio sam da si oti ao - ree novinaru. - Bilo bi normalno. Stade obja njavati da je ekao svoje prijatelje na drugom jednom mjestu gdje im je u rekao sastanak, nedaleko odavle i to u osam manje deset. No ekao ih je dvadeset minuta uzalud. - Bit e zacijelo neka zapreka. Na posao nije uvijek lak. Predlo i drugi sastanak, sutra u isto vrijeme pred spomenikom mrtvima. Rambert uzd ahne i zabaci e ir. - Nije to ni ta - ree Gonzales smijui se. - Sjeti se svih onih kombinacija, navala i dodavanja da bi se postigao pogodak...

- Naravno - ree ponovno Rambert. - No utakmica traje samo sat i po. , Spomenik mrtvima Orana nalazio se na jedinom mjestu odakle se mo e vidjeti more, j er se kratko etali te pru a uz morske hridi to dominiraju lukom. Sutradan je Rambert, stigav i prvi na mjesto sastanka, itao pa ljivo popis onih koji su pali na polju slave. Nako n nekoliko minuta pribli e mu se dvojica ljudi, omjere ga nehajnim pogledom, a zatim se naslo ne na kameni grudobran. ini se da ih je sasvim zaokupila slika praznog i pustog pristan i ta. Obojica bijahu istoga rasta, imali su na sebi modre hlae i mornarsku majicu s kra tkim rukavima. Novinar se malo udalji, onda sjede na klupu da bi ih udobno promotrio. Primijeti da nemaju zacijelo vi e od dvadeset godina. Uto spazi Gonzalesa koji se pribli io, ispriavajui se. - Evo na ih prijatelja - ree Gonzales i odvede ga prema mladiima koje predstavi kao Marcela i Louisa. U licu su bili veoma slini i Rambert zakljui da su braa. - Evo - opet e Gonzales - sad se poznajete. Prijeimo na stvar. Marcel ili Louis ree nato da oni dolaze na red za dva dana, da njihovo stra arenje traje nedjelju dana i da treba pronai najzgodniji dan. Ima ih etvorica koji uvaju zapadna vrata, a ostala su dvojica profesionalni vojnici. Nema govora o tom da i njih upletu u st var. Nisu sigurni, a to bi, uostalom, povealo tro kove. No zna se desiti da odu provesti jeda n dio noi u nekom baru u koji zalaze. Marcel ili Louis predlo e stoga Rambertu da se smjesti k od njih, nedaleko od vrata, i da eka dok dou po njega. No treba po uriti, jer se uje da e biti postavljene dvostruke stra e izvan gradskoga pojasa. Rambert im dade pravo i ponudi neke od posljednjih svojih cigareta. Onaj od dvoj ice koji dotad nije govorio upita nato Gonzalesa je li ureeno pitanje tro kova i da li mogu dobiti predujam. - Ne - ree Gonzales - nije potrebno; to je drug. Tro kovi e biti namireni pri odlask u. Ureko e novi sastanak. Gonzales predlo i veeru u panjolskoj gostionici, i to sutradan. Odatle e krenuti u kuu gdje stanuju stra ari. - Prve noi - ree Rambertu - pravit u ti dru tvo. Sutradan Rambert, uspinjui se u svoju sobu, srete na hotelskom stubi tu Tarroua. - Idem do Rieuxa - ree ovaj - hoete li sa mnom? - Nikad nisam siguran da mu ne smetam - ree Rambert nakon kratkoga krzmanja. - Ne bih rekao: mnogo mi je o vama govorio. Novinar se zamislio. - Slu ajte - ree - ako imate poslije veere asak vremena, doite obojica u bar hotela, m akar bilo i kasno.

- To ovisi o Rieuxu i o kugi - ree Tarrou. U jedanaest sati naveer, Rieux i Tarrou uo e ipak u mali i tijesni bar. U njemu se n aguralo tridesetak osoba, koje su govorile veoma glasno. Do av i iz utnje ku noga grada, prido li ce zastado e malko smeteni. Shvati e tu ivost vidjev i da se jo toi alkohol. Rambert je bio na kraju bara i mahao im sa svoga visokog stolca. Okru i e ga po to je Tarrou mirno odgur nuo jednoga nemirnog i bunog susjeda. - Ne pla ite se alkohola? - Ne - ree Tarrou - naprotiv. Rieux ponju i miris gorkih trava u svojoj a i. U toj galami bilo je te ko govoriti, no Rambertu je, ini se, bilo glavno da pije. Doktor nije mogao prosuditi je li pijan . Za jednim od dva stola koji zauzimahu preostali dio tijesnog lokala neki je pomorski oficir, dr ei ispod ruke dvije ene, priao svom debelom subesjedniku kome je krv udarila u glavu, o vel ikoj epidemiji tifusa u Kairu. Logore, podigli su logore za uroenike, sa atorima za bole snike, a okolo-naokolo stra arski kordon. Stra ari bi pucali na rodbinu kad bi ku ala pro vercati u logor domae ljekarije. Bilo je to kruto, ali ispravno. Za drugim stolom koji je za premila elegantna mlaarija, konverzacija nije bila razumljiva, a gubila se u taktovima Sa int James' Infirmary koji se slijevahu iz visokoga zvunika. - Jeste li zadovoljni? - upita Rieux podigav i glas. - Za to? - teta - povie Tarrou. - Pribli ava se - ree Rambert. - Mo da tokom sedmice. Tarrou pogleda Rieuxa. - Oh - ree ovaj - Tarrou misli da biste nam ovdje mogli biti korisni. No ja i pre dobro shvaam va u elju da odete. Tarrou narui jo tri a ice. Rambert sie sa svoga stolia i pogleda ga prvi put u lice. - U emu bih vam mogao biti koristan? - Pa - ree Tarrou, pru ajui bez urbe ruku za a om - u na im zdravstvenim odredima. Rambert se zamisli, a na licu mu se pojavi tvrdoglavo-zami ljeni izraz koji mu je bio svojstven.

- Zar vam se ti odredi ne ine korisni? - ree Tarrou, koji je ispio a u i pomno pogled ao Ramberta. - Vrlo korisni - ree novinar i iskapi svoju. Rieux primijeti da mu ruka dr e. Pomisli da je novinar zacijelo sasvim pijan. Sutradan, kad je Rambert ulazio po drugi put u panjolsku gostionicu, pro ao je kraj male skupine ljudi koji su iznijeli stolice pred ulaz i bla ili se zelenozlatnim veerom, jer je vruina poela upravo popu tati. Pu ili su prosti duhan koji je grizao. Unutra je gostionica b ila gotovo prazna. Rambert sjede za stol koji se nalazio u dnu gdje je prvi put sreo Gonzal esa. Ree slu avci da e priekati. Bilo je pola osam. Pomalo su se ljudi vraali u blagovaonicu i sjedali za stolove. Poelo se poslu ivati, a niska nadsvoena odaja ispuni se lupom tanjura, z vekom jedaeg pribora i prigu enim razgovorima. U osam sati Rambert je jo uvijek ekao. Upalj eno je svjetlo. Novi gosti sjedo e za njegov stol. On narui veeru. U pola devet je zavr io ne ugledav i ni Gonzalesa, ni onu dvojicu. Pu io je cigarete. Prostorija se pomalo praz nila. Vani je veoma naglo padao mrak. Blagi vjetri to je dolazio s mora polako je dizao zasto re na staklenim vratima. Kad je bilo devet sati Rambert primijeti da je prostorija pra zna i da ga slu avka zaueno gleda. On plati i izae. Nasuprot gostionici bila je otvorena kavana. Rambert se smjesti kraj kase i stane nadzirati ulaz u gostionicu. U pola deset k rene put svoga hotela, dovijajui se uzalud kako e pronai Gonzalesa iju adresu nije imao. Klonuo je duhom pri pomisli da e morati da poduzme sve korake iznova. U tom trenutku, u noi koju su presijecala hitna ambulantna kola, Rambert je primi jetio (kako e to poslije priznati i Rieuxu) da itavo to vrijeme nije uope mislio na svoju enu; t oliko je bio zaokupljen tra ei neki otvor u zidu koji ga je dijelio od nje. No zato je toga trenutka, kad su svi izlazi bili opet jednom zabrtvljeni, na ao opet nju u sredi tu svoje udnje, a bol ga je pritom zgrabila tako naglo i tako estoko da je stao trati prema svome hotelu ne bi li umakao u asnom osjeaju koji je nosio ipak sa sobom, te mu se inilo da e mu izjesti sljepooice . Sutradan je veoma rano oti ao Rieuxu da bi saznao kako da pronae Cottarda. - Ne preostaje mi drugo - ree on - nego da ponovo poem tim tragom. - Doite sutra naveer - ree Rieux - Tarrou me zamolio da pozovem Cottarda, ne znam z a to. Ima doi u deset sati. Doite u jedanaest i trideset. Kad je Cottard sutradan stigao doktoru, Tarrou i Rieux raspravljahu o neoekivanom

ozdravljenju koje se zbilo na Rieuxovu odjelu. - Jedan naprama deset! Imao je sree - ree Tarrou. - Ni ta - ree Cottard - onda to nije bila kuga. Uvjeravahu ga da je bila sigurno ta bolest. - Nije mogue, kad je ozdravio. Znate, kao i ja da kuga nikome ne pra ta. - Openito uzev i ne - ree Rieux - no ako je ovjek uporan, do ivljuje i ugodna iznenaenj .

Cottard se smijao. - Kakva ugodna iznenaenja! uli ste veera nje brojke? Tarrou koji je rentijera gledao dobrohotnim pogledom ree da su mu brojke poznate, da je situacija ozbiljna, ali to to dokazuje? Dokazuje da bi trebalo poduzeti jo iznimni je mjere. - Pa ve ste ih poduzeli. - Da, no svatko bi ih morao poduzeti za svoj raun. Cottard je gledao Tarroua ne shvaajui. Ovaj ree da je odvi e ljudi ostalo neaktivno; da je epidemija stvar koja se odnosi na svakoga i da bi svatko morao vr iti svoju du nost. Dobrovoljni su odredi svima otvoreni. - To je ideja - ree Cottard - ali kakva korist od toga? Kuga je jaa. - To emo saznati kad budemo sve poku ali - ree Tarrou strpljivim glasom. Za to vrijeme Rieux je na svom pisaem stolu prepisivao cedulje. Tarrou je jo uvije k gledao rentijera koji se vrtio na stolcu. - Za to ne biste po li s nama, gospodine Cottard? Ovaj se podi e uvrijeeno i dohvati svoj okrugli e ir: - Nije to moj posao. A zatim izazovnim tonom: - Uostalom, ja se u vrijeme kuge dobro osjeam. Ne znam za to bih se petljao da bi to prije prestala. Tarrou se lupne po elu, kao da mu je najednom ne to sinulo: - Da, da, imate pravo; zaboravio sam da biste inae bili zatvoreni. Cottard se lecne i uhvati za stolac kao da e pasti. Rieux je prestao pisati, pa g a je gledao ozbiljno i napeto. - Tko vam je to rekao? - povie rentijer. Tarrou napravi zaueno lice i ree: - Pa vi sami. Ili, ako hoete, nama se, doktoru i meni uinilo da je tako. A po to je Cottard, obuzet prejakim bjesnilom, stao mucati izgovarajui nerazumljive rijei, Tarrou je dodao:

- Nemojte se uzrujavati. Mi vas neemo prijaviti, ni doktor, ni ja. Va a nas povijes t ne zanima. I onda, mi policiju nikada nismo voljeli. Hajde, sjednite! Cottard pogleda svoj stolac i sjede, po to je neko vrijeme kolebao. Onda duboko uz dahnu: - To je stara pria koju su izvukli napolje. Ja sam mislio da je zaboravljena. No jedan je progovorio. Pozvali su me i rekli mi neka im budem na raspolaganju dok ne zavr e i stragu. Razumio sam da e me na koncu uhititi. - Je li ozbiljno? - upita Tarrou. - Prema tome to smatrate ozbiljnim. Umorstvo svakako nije. - Zatvor ili robija? Cottard je bio jako utuen. - Zatvor, ako budem imao sree... Ali doskora nastavi s mnogo estine: - To je bila zabluda. Svatko mo e zabludjeti. Ja ne mogu podnijeti misao da e me zb og toga epati, da e me otrgnuti od moje kue, od mojih navika, od svega to poznajem. - Ah - nato e Tarrou - i zato ste se htjeli objesiti? - Da, glupost, dakako. Rieux progovori prvi put i ree Cottardu da shvaa njegov nemir no da e se mo da sve poravnati. - Oh, zasad se ne moram niega bojati; to znam. - Vidim - ree Tarrou - vidim, da neete ui u na e odrede. Cottard je, vrtei u rukama e ir, podigao oi prema Tarrouu i nesigurno ga pogledao: - Nemojte mi zamjeriti. - Neemo, ne; no nemojte bar hotimice iriti mikrobe. Cottard ih stade uvjeravati da nije elio kugu, da je do la sama od sebe i da nije n jegova krivnja to je - bar za neko vrijeme - uredila njegove prilike. A kad je Rambert s tigao do vrata, on je dodao veoma energinim glasom: - Uostalom, ja dr im da vam ni ta nee pomoi.

Rambert saznade da Cottardu nije poznata Gonzalesova adresa, no da mogu ponovo s vratiti u malu kavanu. Ugovori e sastanak za sutra. A kako je Rieux za elio da bude obavije ten,

Rambert ga pozove, njega i Tarroua, da potkraj sedmice dou u bilo koje doba noi u njegovu sobu. Ujutro Cottard i Rambert odu u malu kavanu i ostave Garciji poruku za naveer ili, ako bude sprijeen, za sutra. Naveer su uzalud ekali. Sutradan je Garcia do ao. utke je slu ao Rambertov izvje taj. Nije upuen u stvar, ali zna da su itavi gradski predjeli blokir ani kroz dvadeset i etiri sata kako bi se moglo provjeriti jesu li svi stanari uredno prij avljeni. Mo da se Gonzales i oni mladii, nisu mogli provui kroz kordon. Ne mo e uiniti ni ta drugo neg o da ih ponovo spoji s Raoulom. To, naravno, nee biti prije prekosutra. - Vidim - ree Rambert - da sve treba poeti iznova. Prekosutra je na jednome uglu Raoul potvrdio Garcijinu hipotezu; niske su etvrti bile blokirane. Treba uspostaviti vezu s Gonzalesom. Dva dana kasnije Rambert je obje dovao s nogometa om. - To je glupo - govorio je on. - Morali smo ne to uglaviti kako da se pronaemo. To je bilo i Rambertovo mi ljenje. - Sutra ujutro pohodit emo djeake i nastojati da stvar uredimo. Sutra ujutro djeaci nisu bili kod kue. Ostavi e im poruku za sutra u podne, na Licejsk om trgu. I Rambert se vrati u hotel s takvim licem da je iznenadio Tarroua kad ga j e poslije podne sreo. - Je li zapelo? - upita ga Tarrou. - Sve iznova - odvrati Rambert. I ponovi svoj poziv: - Doite veeras. Naveer, kad su ona dvojica u la u Rambertovu sobu, nao e ga gdje le i. On ustane i napun i a e to ih je bio pripravio. Rieux ga upita, uzev i svoju a u, je li stvar na dobrome put . Novinar mu ree da je ponovo sve uradio kao i prvi put, da je stigao na istu toku i da e doskora imati svoj posljednji sastanak. Onda otpije i doda: - Oni, naravno, nee doi. - Nemojte od toga praviti naelno pitanje - ree Tarrou. - Vi jo niste shvatili - odvrati Rambert slegnuv i ramenima. - to to? - Kugu.

- Ah - javi se Rieux. - Niste shvatili da je sve u tome da valja poinjati uvijek iznova. Rambert ode u kut svoje sobe i otvori mali gramofon. - Koja je to ploa? - upita Tarrou. - Poznam je. Rambert odgovori da je to Saint James' Infirmary. Usred ploe zau e dva pu ana hica koji su odjeknuli u daljini. - Pas ili poku aj bijega - ree Tarrou. as kasnije ploa zavr i, signal bolnikih kola javi se izdaleka, zatim se pribli i, proe spod prozora hotelske sobe, opet se udalji i napokon nestane. - Ta ploa nije vesela - ree Rambert - a to je valjda deseti put to je danas slu am. - Zar je tako volite? - Ne, ali imam samo nju. Upita Rieuxa kako zdravstveni odredi. Radilo je pet ekipa. Nadaju se da e moi osno vati nove. Novinar je sjedio na krevetu i pomno ogledavao nokte. Rieux je ispitivao n jegovu onisku i sna nu siluetu skupljenu na rubu kreveta. Najednom primijeti da ga Ramber t gleda. - Da znate, doktore - ree - mnogo sam mislio na va u organizaciju. Nisam s vama, al i to ima svojih razloga. Inae dr im da bih znao platiti i glavom; ja sam ratovao u panjolskoj . - Na kojoj strani? - upita Tarrou. - Na strani pobijeenih. No poslije sam razmi ljao... - O emu? - opet e Tarrou. - O hrabrosti. Sada znam da je ovjek sposoban za velika djela. No ako nije sposob an da osjeti veliko uvstvo, meni nije interesantan. - ini se da je ovjek sposoban za sve - ree Tarrou. - Nije! ovjek nije sposoban da dugo trpi ili da dugo bude sretan. Nije, dakle, sp osoban ni za to. Pogledao ih je, a onda ree: - Hajde, Tarrou, jeste li vi sposobni da umrete za neku ljubav? - Ne znam, ali mi se ini da vi e nisam.

- Evo! A sposobni ste da umrete za ideju, to je vidljivo i prostim okom. A meni je, dragi moj, dosta ljudi koji umiru za ideju. Ne vjerujem u heroizam; znam da je to lako, a i skusio sam da je to i ubitano. Ja bih elio da ljudi ive i da umiru od onog to ljube. Rieux je novinara pa ljivo saslu ao. Ne skidajui sa nj pogleda, ree blago: - ovjek nije ideja, Rambert. Novinar skoi s postelje; lice mu se za arilo od uzbuenja. - Jest, ideja i to plitka ideja, im stane nekoga odvraati od ljubavi. I to je ono: nismo vi e sposobni za ljubav. Pomirimo se s time, doktore! ekajmo da to postanemo ili, ako nije mogue, ekajmo ope osloboenje, ali se nemojmo igrati heroja. Ja dalje ne idem. Rieux ustane: na licu mu se najednom pojavio umor: - Imate pravo, Rambert, sasvim pravo; ni za to na svijetu ne bih vas htio odvrati ti od onoga to se spremate uiniti, jer mi se ini pravedno i dobro. Ipak vam moram kazati jedno: u svemu tome ne radi se o heroizmu; radi se o po tenju. To je ideja koja mo e natjerat i nekoga na smijeh, no jedini nain da bismo se borili s kugom jest - po tenje. - to je po tenje? - upita Rambert koji se najednom uozbiljio. - Ne znam to je po tenje uope. No u mom sluaju znam da je po tenje u tome da vr im svoj posao. - Ah - ree Rambert bijesno - ja ne znam koji je moj posao. Mo da sam zaista uinio kr ivo kad sam odabrao ljubav. Rieux mu se opre. - Ne - ree krepko - niste uinili krivo. Rambert ga je zami ljeno gledao. - Pretpostavljam da vas dvojica nemate pritom ni ta da izgubite. Onda je lak e biti na dobroj strani. Rieux isprazni a u. - Hajdemo - ree - eka nas posao. I izae. Tarrou poe za njim, ali u asu kad je htio izai, kao da se predomislio. Okrenuo se n ovinaru i ree: - Znate vi da se Rieuxova ena nalazi u sanatoriju nekoliko stotina kilometara oda vle?

Rambert se trgne od iznenaenja, no Tarroua je ve bilo nestalo. Sutradan je rano Rambert telefonirao Rieuxu: - Biste li pristali da radim s vama dok mi ne poe za rukom napustiti grad? - Bih, Rambert, i hvala vam. TREI DIO Tako su se itave duge sedmice zarobljenici kuge otimali kako su znali i umjeli. A neki meu njima, kao Rambert, uspijevali su ak, kako smo vidjeli, zamisliti da postupaju ka o slobodni ljudi, da jo uvijek mogu birati. Ipak se doista moglo ustvrditi da je sada, sredi nom kolovoza, kuga pokrila i zakrila sve. Nije vi e bilo pojedinanih sudbina nego samo kolektivna zbivanja, obuhvaena kugom, i osjeaji koje su dijelili svi. Najvei je bio odijeljenost i progo nstvo s primjerenom dozom straha i pobune. Eto, zato pripovjeda dr i da valja, budui da je v ruina, a s njome i bolest, dosegla vrhunac, iznijeti, kao ope primjere, neke ispade na ih sugraana, opisati zatim pogrebe i konano se osvrnuti na patnje rastavljenih parova. Usred te godine podi e se vjetar koji je puhao u ku nome gradu nekoliko dana. Stanov nici Orana jako se boje vjetra jer na visoravni na kojoj je grad podignut ne nailazi vjetar ni na kakve prirodne zapreke pa se zalijee u pojedine ulice svom estinom. Kako dugih mje seci nije nijedna kap osvje ila grad, bio je pokrit gustim sivim slojem, koji se sada p od udarcima vjetra stao lju titi. Vjetar je podizao valove pra ine i papira to su udarali rijetke etae po nogama. Vidio bi kako ure ulicama, pognuti naprijed, dr ei pred ustima d epni rupi ili ruku. Naveer bi mjesto dru tvenih sastanaka i velikih skupova u kojima bi svatko nastojao da se produlji to vi e dan (jer bi svaki mogao biti posljednji), nailazio na male grupe g raana koji se ure kui ili u kavanu, tako da su za nekoliko dana za vrijeme sumraka koji je u to doba godine dolazio br e, ulice bile puste i tihe, a jedino je vjetar na njima zavijao ne prekidajui ni askom svoju tu aljku. Od mora to se podiglo, ali je ostalo nevidljivo dopirao je mir is haluga i soli. I pusti grad, bijel od pra ine, pro et morskim mirisima, akustian od vjetra i njegovih krikova, jaukao bi i cvilio, stenjao i jecao poput nesretnog otoka.

Dotad je kuga pokosila mnogo vi e rtava u vanjskim etvrtima koje su bile vi e napuene i manje udobne nego gradski centar. No sad kao da se najednom pribli ila i nastanila u poslovnom dijelu grada. Stanovnici su krivili vjetar da prenosi zarazne klice. Po brkao je karte, govorio je direktor hotela. No bilo kako mu drago, centralne su etvrti, slu a jui nou sve e e zvonjavu bolnikih kola, spoznale da je i na njih do ao red. Sada je pod njihovi m prozorima odjekivao sumorni i jednolini zov kuge. U unutra njosti grada trebalo je takoer izolirati neke etvrti koje su bile naroito po goene: iz njih e smjeti da izlaze samo oni stanovnici koji su u slu bi nenadoknadivi. Oni koji su tu ivjeli nisu se mogli oteti dojmu da je ta mjera suvi no muenje koje se vr i na njihov raun, a na stanovnike ostalih etvrti gledahu, svakako, kao na slobodne ljude. Ovi su pak nalazili u te kim trenucima utjehu u pomisli da su drugi jo manje slobodni. Ima su anja koji su v ei su nji od mene, glasila je uzreica koja je sa imala jedinu moguu utjehu. Nekako u to doba uestali su i po ari, naroito u luksuznim etvrtima, u predjelu vil kra j zapadnih gradskih vrata. Prema prikupljenim podacima radilo se o osobama koje su se vratile iz karantene i koje su, pomahnitav i od tuge zbog smrtnog sluaja i drugih jada i ne volja podmetnule po ar u vlastitoj kui, obmanjujui se iluzijom da e time satrti i kugu. Bil o je mnogo muke s tim po arima koji su svojom uestalo u dovodili itave gradske predjele u stalnu opasnost jer je vjetar bio veoma estok. Budui da se uzalud ku alo uvjeriti lj ude da je rasku ivanje to ga vr e javne vlasti dovoljno da bi se iskljuila svaka mogunost zaraze,

morale su biti progla ene veoma stroge kazne kojima e se ka njavati ti nedu ni palikue. A nije misao na zatvor potakla te nesretnike da ustuknu nego ope uvjerenje koje su dijelili svi stanovnici, naime da je kazna zatvora isto to i kazna smrti, s obzirom na izvanre dno velik mortalitet u opinskim uzama. To uvjerenje nije bilo, dabome, bez temelja. Pokazal o se (a bilo je jasno i za to) da kuga ugro ava naroito one koji su navikli ivjeti u skupinama , to jest vojnike, redovnike ili su nje. Jer mada su neki zatvorenici odijeljeni od drugih, zatvor jest i ostaje zajednica, to najbolje dokazuje injenica da su u na em opinskom zatvoru uvari plaali danak bolesti kao i njihovi su nji. S vi ega gledi ta (a to bija e gledi te kuge) s i su ljudi, od ravnatelja do posljednjeg zatvorenika, bili osueni na smrt, a mo da po pr vi put vladala je u zatvoru apsolutna pravda. Uzalud su vlasti poku ale uvesti neku hijerarhiju u to izjed-naivanje dosjetiv i se d a odlikuju uvare koji su umrli pri vr enju svojih du nosti. Kako je bilo dekretirano opsadno sta nje, pa se u neku ruku moglo smatrati uznike stra are mobiliziranima, podjeljivana im je po smrtno

vojnika medalja. Uznici se, istina, nisu bunili, ali su vojniki krugovi primili st var nepovoljno, istiui, opravdano, da bi se u javnome ivotu mogla poroditi aljenja vrije dna zbrka. Njihovo je gledi te usvojeno: bit e najbolje da se stra arima koji umru podije li medalja za zasluge u doba epidemije. No to se tie onih prvih, zlo je bilo uinjeno; nije se moglo ni pomisliti da im se odlikovanje oduzme, ali vojnike vlasti nisu popu tale podr avajui svoje stajali te. U drugu ruku zarazna je medalja imala taj nedostatak da n ije proizvodila moralni uinak koji je postignut podjeljivanjem vojnikog odlikovanja, j er tko u doba epidemije ne dobiva zaraznu medalju? Svi bijahu nezadovoljni. Osim toga, uznika uprava nije mogla postupati kao vjerske i - u ne to manjoj mjeri vojnike vlasti. Redovnici dvaju jedinih samostana raspr eni su, naime, i smje teni privremeno u pobo nim obiteljima. Tako su i svaki put kad je to bilo mogue, manji o dredi povueni iz kasarna i smje teni u kole ili javne zgrade. Tako je bolest, koja je - na oko prisilila stanovnike na solidarnost koja ve e ljude u opsijedanom gradu, kidala is todobno tradicionalna udru enja i vraala individuume njihovoj samoi. To je stvaralo zabunu.

Lako je zamisliti da su sve te okolnosti, pored vjetra, podmetnule po ar u nekim g lavama. Gradska vrata budu nou ponovo napadnuta i to nekoliko puta. No sada nisu napadali

pojedinci nego manje oru ane grupe. Bilo je pucnjave s jedne i druge strane, ranje nih i nekoliko poginulih. Stra e budu pojaane, a poku aji bijega prestado e dosta brzo. Ipak su dostajali da potpire u gradu duh pobune koja izazva nekoliko nasilja. Kue, zapalj ene ili zatvorene iz sanitarnih razloga, budu opljakane. Zapravo je te ko pretpostaviti, da se tu radilo s promi ljajem. Veinom bi nenadana prilika navela ljude koji su dotad bili p o teni na ka njiva djela za kojima se drugi smjesta povedo e. Na lo se i pomamnih ljudi koji bi jurnuli u kuu u prisutnosti samoga vlasnika koji je stajao ukoen od boli. Kako nije interv enirao, njegov bi nehaj potakao mnoge gledaoce da se povedu za tim primjerom i u toj mran oj ulici, u svjetlu po ara, vidio bi gdje bje e na sve strane sjenovite spodobe, deformirane p lamenom, kao i predmetima koje no ahu na ramenima. Ti su incidenti prisilili vlasti da stan je kuge izjednae s opsadnim stanjem i da primijene zakone koji odatle proizlaze. Strijelj ana su dva kradljivca, ali nije vjerojatno da se to dojmilo ostalih. Jer meu tolikim mrtvima , ta su dva smaknua pro la nezapa eno; bija e to kaplja u more. Opet su se ponovili slini prizori a da se vlasti nisu pokazale spremne da interveniraju. Jedina mjera koja je, rekao bih d jelovala na stanovnike bilo je uvoenje policijskog sata. U jedanaest sati grad bi se, uronjen u potpuni mrak, sasvim okamenio. Pod mjeseevim nebom nizali bi se i redali bjelkasti zidovi, a da se nigdje ne bi vidjela crna mrlja kakva stabla, niti bi ti inu naru io korak etaa ili lave psa. utljivi je grad bio sada skup masivnih i tromih kocaka, meu kojima bi samo mualjivi likovi zaboravljenih dobroinitelja ili biv ih velikih ljudi, ugu enih zauvijek u bronci - ku ali svojim la nim licima od kamena ili eljeza doarati iskvarenu i poni enu sliku onoga to je bio ovjek. Ti osre dnji idoli stolovahu pod gustim nebom, na raskrsnicama bez ivota, neosjetljive i neraz umne ivine koje su dosta dobro predstavljale nepomino carstvo u koje smo u li, ili bar nj egov konani oblik, onaj nekropole u kojoj kuga, kamen i no prigu i e svaki ivi glas. * * * Ali no bija e i u srcima, a istine, kao i legende koje se priahu o pogrebima, nisu b ile podobne da ohrabre i razvedre na e sugraane. Jer valja kazati koju i o pogrebima, a pripovjeda se zbog toga ispriava. Zna dobro to bi se u tom smjeru moglo prigovoriti ; jedina je njegova isprika to je za cijelo to vrijeme bilo pogreb i to je u neku ruk u bio prisiljen da se njima bavi, kao to bijahu prisiljeni i svi njegovi sugraani. Ne mo e

se kazati da ima smisla za tu vrstu ceremonija. Dra e mu je, naprotiv, dru tvo ivih, dra e su mu - da spomene jedan primjer - morske kupke. No morske su kupke bile ukinute, a dru tvo s e ivih bojalo da e tokom dana morati da ustupi pred mrtvima. To je bilo oevidno. Dakako, postojala je mogunost da ovjek za miri, da se potrudi da ne bi ni ta vidio. Da porekne oevidnost. Ali oevidnost ima u sebi u asnu snagu koja na kraju uvijek pobjeuje. Kako da, na primjer, poreknemo pogrebe kad oni koje volite trebaju pogreb? Dakle, glavna znaajka pogreba bija e u poetku brzina! Sve su formalnosti bile pojednostavljene, a grobna je pompa uglavnom ukinuta. Bolesnici umirahu daleko o d svojih obitelji, a ritualno bdjenje nad mrtvacem bija e zabranjeno. Onaj koji je umro nav eer proveo bi no sam samcat, a onaj, koji je umro danju, bio bi pokopan bez odlaganja. Obite lj bi, naravno, bila obavije tena, ali njezini lanovi ne bi se u veini sluajeva mogli maknut i, jer su bili u karanteni ako su ivjeli s bolesnikom pod istim krovom. Ako obitelj nije st anovala s

pokojnikom, do la bi u odreeno vrijeme, to jest kad se kretalo na groblje, po to je t ijelo oprano i stavljeno u lijes. Pretpostavimo da je ta formalnost izvr ena u pomonoj bolnici, za koju se brinuo dr. Rieux. kola je imala jedan izlaz na stra njoj strani glavne zgrade. Velika ropotarnica, ko ja je vodila na glavni hodnik, sadr avala je ljesove. U hodniku bi obitelj na la samo jedan lijes koji bija e ve zatvoren. Smjesta bi se pre lo na glavno, to jest na potpisivanje slu benih papira to bi izvr io glavar obitelji. Onda bi se lijes stavio na automobil, pravi furgon ili pr eude ena bolnika kola veih razmjera. Roaci bi se ukrcali u taksi (tada su jo taksametri bili dopu teni) i br e-bolje kola bi krenula na groblje, vozei vanjskim ulicama. Na vratim a bi andari zaustavili sprovod, udarili ig na slu benu propusnicu bez koje bija e nemogue postii ono to na i sugraani zovu posljednjim obitavali tem. Onda bi odstupili, kola bi ponovo krenula i stala kraj velike jedne etvorine gdje su brojni otvoreni grobovi ekali da budu popunjeni. Sveenik bi doekao tijelo na samome groblju, jer se u crkvi nisu sm jeli vr iti mrtvaki obredi. Dok bi se sveenik molio, izvadili bi lijes iz kola, obuhvatil i bi ga u etima, odvukli do jame, spustili, tresnuli njime o dno, sveenik bi mahnuo kropilom , i ve je prva gruda zemlje odskoila od poklopca. Bolnika su kola oti la malo prije da budu podvrgnuta dezinfekcijskom polijevanju. Dok su grude ilovae padale sve muklije i muklije obitelj bi se natrpala u taksi. etvrt sata kasnije bili bi svi kod kue. Tako bi, doista, sve bilo izvr eno s maksimumom brzine i minimumom opasnosti. Jasn o je, meutim, da je u poetku prirodni osjeaj rodbine bio time pozlijeen. No u vrijeme kuge ne mo e se o tim stvarima voditi rauna: sve je rtvovano svrsishodnosti. No ako je u poet ku osjeajnost puanstva trpjela od te prakse (jer elja da bude pristojno pokopan rasprostranjena je vi e nego to bi ovjek mislio) malo je poslije postalo osjetljivo pitanje prehrane, pa se interes stanovnika obratio, sreom, neposrednijim brigama. Zauzeto repovima, raznim koracima to ih je valjalo poduzeti, i formalnostima to ih je valjal o ispuniti ako bi ovjek htio jesti, puanstvo nije imalo vremena da misli kako drugi umiru i kako e jednoga dana umrijeti oni sami. Tako su materijalne pote koe koje same po seb i nisu dobre, postale s vremenom prava blagodat. I sve bi bilo najbolje i najljep e da se epidemija nije pro irila, kao to smo to ve vidjeli. Ponestali su, naime, lijesovi, ponestalo je platno za mrtvake ponjave, a ponestal o je i mjesta na grobljima. Bilo je najjednostavnije (uvijek u znaku svrsishodnosti) grupirati obrede i, kad je potrebno, poveati broj putovanja izmeu bolnice i groblja. Tako je na primjer Ri euxova bolnica raspolagala u taj as sa pet ljesova. Kad su bili puni, strpali bi ih u bo lnika kola da bi

ih na groblju ispraznili. Le eve olovne boje stavili bi na nosila i smjestili u upu koja je u tu svrhu bila ureena. Le evi su poliveni antiseptikom otopinom, vraeni u bolnicu i postu pak bi se ponovio koliko je god puta bilo potrebno. Organizacija je, dakle, bila vrl o dobra i prefekt je izrazio svoje zadovoljstvo. Rekao je, tovi e, da je to na kraju krajeva bolje ne go mrtvake taljige, kojima upravljaju crnci, a itamo o njima u starim kronikama koje priaju o kugi. - Da - ree Rieux - napredak je nesumnjiv; mi pravimo kartoteke, inae je sve isto. Usprkos tome javnoupravnom uspjehu neugodan je karakter koji su sada poprimile p ogrebne formalnosti prisilio prefekturu da iskljui od obreda rodbinu. Roaci bi smjeli samo do ulaza na groblje, pa ni to nije bilo dopu teno slu beno. Jer to se tie posljednjeg dijela ob reda, stvari su se ne to izmijenile. Sasvim na kraju groblja, na pustome prostoru, na ko jem je rasla samo mastika, iskopane su dvije goleme jame. Jedna za mu ke i jedna za enske. to se toga tie, javna je uprava znala to se prilii i vodila o tom rauna. Tek mnogo kasnije nest alo je

silom prilika i te posljednje stidljivosti, pa su mrtvaci slagani kako bi stigli , jedni na druge, mu karci i ene, bez ikakva obzira na decentnost. Sreom je ta krajnja zbrka obilje ila samo posljednju fazu kuge. U razdoblju kojim se sada bavimo bijahu jame odijeljene, a prefektura je do toga mnogo dr ala. U dnu svake jame pu ila se i vrela debela naslaga vapna. Na rubu jame gomilalo se takoer vapno, a mjehurii koji su se pravili na povr ini raspukli bi se na zraku. Kad bi putovanja bolnikih kola bila dovr ena, dopremili bi nosila, a gola i pone to zgrena tjelesa pu tali bi odoka u dubinu jedno pokraj drugoga. Onda bi ih pokrili iv im vapnom, pa zemljom, no samo do odreene visine da bi ostalo ne to mjesta i za budue g oste. Sutradan bi roaci bili pozvani da se potpi u u registar, ime je istaknuta razlika iz meu ljudi i recimo pasa: omoguena je kontrola. Za sve te operacije trebalo je ljudi, pa je zaprijetila opasnost da e uzmanjkati osoblja. Mnogi bolniari i grobari (najprije strune, a onda i nestrune osobe), umrli su od kuge. Uz a sve mjere opreza infekcija bi ipak na la put. No ako ovjek dobro razmisli, najvi e iznenau je to to kroz cijelo vrijeme epidemije nije nikad uzmanjkalo ljudi koji su bili voljni obavljati taj posao. Kritino je razdoblje bilo ono, prije nego e kuga dosei svoj vrhunac, a Rieux ove bojazni bijahu tada opravdane. Ni kadrovi nisu bili dovoljno brojni, ni osoblje za tako zvane grube poslove. No kad je kuga doista zavladala itavim gradom, njezini su ekscesi urodili posljedicama koje su polo aj pojednostavnile: rastrojiv i itav gospodarski ivot, stvor ila je znatan broj nezaposlenih. U veini sluajeva nisu ti ljudi pojaali kadrove, ali obavl janje ni ih poslova bilo je time olak ano. Od toga asa moglo se doista vidjeti kako je bijeda j aa od straha, im se posao plaa u razmjeru s rizikom. Zdravstvena slu ba raspolagala je pop isom molitelj i im bi neko mjesto postalo vakantno, pozvali bi prvoga na popisu, koji b i se smjesta odazvao, ukoliko sam nije postao vakantan. Tako je prefektu koji je dugo k olebao da li da za tu vrstu posla upotrijebi robija e, osuene na do ivotnu ili vremensku kaz nu, bilo u teeno da pribjegne tom krajnjem rje enju. Dokle god ima nezaposlenih -zakljuio je on mo e se ekati. I tako su do konca kolovoza na i sugraani mogli biti sprovedeni do svoga posljednje g obitavali ta, ako ba ne dolino, a ono bar uredno, tako da je administracija mogla sau vati svijest da vr i svoju du nost. Da bismo iznijeli postupke kojima je pod konac valjal o pribjei, moramo malo anticipirati. S obzirom na razinu na kojoj se kuga odr avala od poetka kolovoza nadalje, gomilanje rtava znatno je prema ilo mogunosti to ih je pru alo na e malo groblje. Uzalud su oboreni neki zidovi i mrtvima omoguen pristup na susjedna

zemlji ta; trebalo je nai neko drugo rje enje, i to hitno. Najprije odlui e obavljati po grebe nou to je smjesta neke od obzir uinilo nepotrebnima. U bolnika kola moglo se natrpati vi e le eva tako da je taj broj stalno rastao, a zaka njeli etai koji bi se protiv svih pravila nalazili u vanjskim etvrtima nakon policijskog sata (ili oni koji bi po slu benoj d u nost onamo dolazili) sretali bi ponekad dugake bijele autobuse koji su jurili punom br zinom, a njihova potmula zvonjava odjekivala bi u upljim nonim ulicama. Le evi bi na brzu ruk u bili baeni u jame koje su sada bile mnogo dublje. Jo nisu pravo ni sletjeli, a ve bi se vapno, bacano punim lopatama, lijepilo na njihova lica, a zemlja bi ih prekrila anonimn o. Ipak se ne to kasnije moralo tra iti novo rje enje i postupati jo slobodnije. Odlukom prefektovom izvla teni su pokojnici koji su bili u posjedu trajnih koncesija, a ti smrtni ostaci koji su ekshumirani upueni su u krematorij. Doskora su se morali spaljivati i oni koji su umrli od kuge. No u tu svrhu morado e upotrijebiti staru krematorijsku pe koja se n alazila na istoku grada, izvan gradskih vrata. Stra arski su odredi pomaknuti ne to dalje, a je dan je opinski inovnik znatno olak ao vlastima zadau, savjetujui da se upotrijebe tramvaji ko ji su neko povezivali centar s primorskim predjelom i koji su sada bili izvan slu be. U tu svrhu

preureena je nutrina motornih kola i prikolica, uklonjena su sjedala, a pruga je skrenuta prema krematoriju koji postade tako zavr nom postajom. I tako si potkraj ljeta i sred jesenskih ki a mogao vidjeti kako iznad obale prola ze nou udni konvoji bez putnika, nji ui se i lomatajui iznad puine. Stanovnici su nakon nekog vre mena saznali to je na stvari i usprkos patrolama, koje su branile pristup tome dijelu grada, manjim bi skupinama esto uspijevalo da se uvuku meu kamene litice koje se di u nad morem i da odanle bacaju cvijee na prikolice, kad bi prolazili tramvaji. Onda bi uo kako se v ozila truskaju u ljetnoj noi, vozei muno svoj tovar cvijea i mrtvac. Pod jutro bi se, prvih dana, gusti smrdljivi dim povijao na istone etvrti grada. P rema izjavama svih lijenika, te isparine, ma kako bile neugodne, ne mogu nauditi nikom e. No stanovnici tih etvrti zaprijeti e smjesta da e napustiti svoje stanove, uvjereni da se kuga sruila na njih odozgo tako da se dim morao odvraati zamr enim tehnikim napravama, a stanovnici se nato umiri e. Jedino onih dana kad bi puhao jak vjetar neki neodreeni smrad podsjetio bi ih da ive u novome redu i poretku i da plamenovi kuge pro diru svoj svakoveernji danak. To bijahu krajnje posljedice epidemije. Sreom se nije vi e irila, jer se mo e zamislit i da bi mjere dr avne vlasti i domi ljatost na ih birokrata i sam kapacitet pei mogli biti prem a eni. Rieux je na primjer znao da su za taj sluaj predviene oajnike solucije, kao to je bac anje le eva u more, a doktor je ivo zami ljao kako se modra puina monstruozno pjeni primajui mrtvace. Znao je i to da bude li statistika i dalje rasla nikakva organizacija, pa bila ona ne znam kako izvrsna, nee odoljeti kugi nego e ljudi umirati u hrpama i trunuti na ul ici usprkos prefekturi, a grad e vidjeti kako se na javnim trgovima umirui hvataju za ive s mje a vinom opravdane mr nje i glupave nade. * * * Ta je vrsta oevidnosti i bojazni, u svakom sluaju, odr avala kod na ih sugraana osjeaj njihova progonstva i njihove odijeljenosti. to se toga tie, pripovjeda zna dobro i predobro kako je nezgodno i nemilo to ne mo e ovdje iznijeti ni ta to bi zaista bilo upadljivo i privlaljivo poput kazali ne predstave, kao na primjer nekog utje ljivog heroja koji b i nas okrijepio, ili kakav slavni pothvat, nalik na one koje nalazimo u starim priama. No ni ta nije manje upadljivo i manje privlaljivo od elementarne nepogode, a po samome svom tra janju, velike su nesree jednoline. U sjeanju onih koji su ih pro ivjeli, stra ni dani kuge ne pojavljuju se kao veliki plamenovi, okrutni beskrajni, nego vi e kao beskrajno top tanje i ga enje koje gazi i drobi sve na to naie. Ne, kuga nije imala ni ta zajedniko s velikim dramatinim slikama, zanosnim i pretjer anim, koje su salijetale dr. Rieuxa na poetku epidemije. Ona je bila prije svega ne to

administrativno, oprezna, razborita i tona uprava koja besprijekorno funkcionira. Pripovjeda

je stoga (budi reeno) te io da bude nepristran, da ni ta ne iznevjeri, a naroito da ne iznevjeri sebe. Gotovo ni ta nije mijenjao s pomou umjetnikih efekata imajui na umu samo osnovn e zahtjeve kako-tako suvislog pripovijedanja. A ba ta nepristranost nala e mu sada da istakne jedno: velika je patnja i bol ovog razdoblja bila rastavljenost, najopenitija i n ajdublja muka, pa nam savjest nala e da je u tom stadiju kuge ponovno opi emo. Ipak valja znati i t o da je ova muka gubila u to vrijeme svoju patetiku. Jesu li se na i graani, ili bar oni koji su najvi e patili zato to su odijeljeni od sv ojih, poeli privikavati na tu situaciju? Ne bi bilo sasvim tono kad bismo rekli da jesu. Bilo bi tonije kad bismo kazali da su kako du evno, tako tjelesno patili od progresivnog mr avljenj a, postav i na koncu tono rije kost i ko a. U poetku kuge sjeahu se veoma dobro izgubljenog bia i tugovahu za njim. No dok su se jasno sjeali ljubljenoga lica, nj egova smijeha, ovoga ili onog dana, za koji su naknadno spoznali da je bio sretan, oni su te ko zami ljali to ta osoba radi u asu kad na nju misle, kreui se u nepoznatoj okolini, na mjestima koja su sada tako daleka. Ukratko reeno, oni su u to doba imali dosta pa menja, ali njihova je ma ta bila nedostatna. U drugome stadiju kuge izgubili su i pamenje. Nis u, dodu e, zaboravili kakvo je lice drage osobe no ( to je zapravo isto) to je lice izg ubilo svoju put, ono je postalo bestjelesno, pa su ga mogli gledati samo u sebi, introspekti vno. Prvih su nedjelja bili skloni da se ale to u stvarima svoje ljubavi imaju posla sa samim sj enama; sada su stali primjeivati da te sjene mogu postati jo apstraktnije, gubei i najneznatnij e znaajke to ih je dotle bilo sauvalo sjeanje. A sasvim na kraju toga dugog perioda rastave n e mogo e vi e zamisliti svoju negda nju intimnost, ni kako je uz njih moglo ivjeti bie koje su u svakom trenutku mogli dotai rukom. Gledano s tog stajali ta, oni su u li u poredak kuge; poredak koji je bio to uspje nij i to je bio srednje ruke. Nitko u nas nije imao velikih uvstava. No svi su osjeali ne to monoton o. Vrijeme je da to svr i, govorili bi na i sugraani, jer je u doba zala prirodno eljeti k nac kolektivnih muka i jer su doista eljeli da to svr i. No sve bi se to govorilo bez ar a i bez jetkosti, kao u poetku, potkrijepljeno malobrojnim razlozima koji su jo bili nepom ueni, a ti su razlozi bili siroma ni. Veliki, bijesni zamah prvih nedjelja ustupio je mjesto klonulosti koju ne smijemo shvatiti kao rezignaciju, premda je bila neka vrsta privremenog prist ajanja. Na i su se sugraani spravili u red, prilagodili, kako se ono ka e, jer nije bilo drug e. Zadr ali su, naravno, patniko dr anje nesretnika, ali vi e ne osjeahu alost nesree i patnje. Dok or je Rieux smatrao, uostalom da je ba to nesrea i da je naviknuti se na oaj gore od oaja

samog. Rastavljene osobe nisu dotad bile zaista nesretne: njihova je muka zraila nekim d uhovnim svjetlom, koje je sada utrnulo. Sada bi ih vidio na uglovima, u kavanama, kod zn anaca i prijatelja tupo rastresene, a iz oka im izbija takva dosada i ama da je, zahvalju jui njima itav grad bio nalik na ekaonicu. Oni koji su imali neko zanimanje prilagodi e se, ob avljajui svoj posao, ritmu kuge koji je bio sitan i sitniav, tur i bez poleta. Svi su ljudi bili skromni. Rastavljeni se sada nisu acali govoriti o odsutnome, govoriti kao ostali svijet, razmotriti svoju odijeljenost pod istim kutom kao statistike podatke o epidemiji. Dok su se dotad bijesno otimali za svoju bol, izuzimajui je iz kolektivne patnje sada su pristali da jedno i drugo bude izmije ano. Bez pamenja i bez nade, oni se smje tahu u sada njosti. Sve im j e u stvari postajalo sada njost. Valja priznati da je kuga svima otela mogunost ljubavi , pa i mo prijateljstva. Jer ljubav zahtijeva ne to i od budunosti, a nama su preostali samo trenuci. Razumije se da sve to ne bija e apsolutno. Jer ako svi rastav-ljenici i dotjera e do tle, svi ne doo e dotle u isto vrijeme, a oni koji poprimi e taj novi stav, vraahu se na momente m laoj i bolnijoj osjeajnosti. Bilo je to kao bljesak, nagli povratak, nenadana lucidnos t...

Pripomogao bi asak rastresenosti kad bi skovali neku osnovu koja bi pretpostavlja la da je kuga prestala. Pripomoglo bi da iznenada, kao uinkom neke milosti, osjete ugriz bespredmetne ljubomore. I drugi bi nalazili takve nagle preporode, izlazili iz s vog mrtvila nekih dana u sedmici, naroito u nedjelju, dabome, i subotom poslijepodne, jer su u vrijeme odsutnoga ti dani bili posveeni nekim navikama koje imaahu obilje je obreda. Ili bi ih potkraj dana obuzela sjeta, dajui im znak koji se uvijek ne bi potvrdio da e im se pamenje vratiti. Ti veernji trenuci koji su za vjernika trenuci ispita savjesti nisu laki za su nja ili prolaznika koji nema to da ispita nego samo prazninu. Naas bi, rekao bih, zastali, a onda bi se vratili svome mlitavilu, zatvoriv i se u kugu. italac je shvatio da je to znailo odrei se onoga to je u njima bilo najosobnije. Dok su u prvo doba kuge bile pogoene mnoge male stvari koje su i njima bile i te kako veli ke, mada za druge nisu znaile ni ta, sada se naprotiv zanimahu samo za ono to je zanimalo i d ruge; imaahu samo ope ideje, i njihova je ljubav poprimala za njih najapstraktniji oblik . Bijahu tako prepu teni kugi te bi im se znalo desiti da se ponadaju u njezin san i da samo u nj povjeruju. Onda bi sami sebe zatekli kako misle: Buboni i sve to neka ve jednom sv r i! No u stvari su oni ve spavali i itavo je to vrijeme bilo samo dugaak san. Grad bija e

napuen budnim spavaima koji bi svojoj kobi izmakli samo u rijetkim trenucima kad b i se nou njihova rana, naoko zatvorena, opet naglo otvorila. Trgnuv i se oda sna, oni bi opipali, nekako rastreseno, bolne rubove, spaziv i kao u bljesku svoju muku koja se, eto, p omladila, a s njome i smueno i potresno lice svoje ljubavi. Ujutro bi se vratili stvarnostima kuge, to e rei navici. No emu su, rei e netko, emu su ti rastavljenici bili slini? emu? Vrlo jednostavno, niemu! Ili ako hoete, bijahu slini svima, bijahu potpuno openiti. Dijelili su mirnou djetinjasti nemir poslovnoga svijeta. Gubili su priin kritinosti, posti ui priin hladnokrvnosti. Mogao bi, na primjer, vidjeti kako najinteligentniji meu njima tr a i, rekao bih, tra i u novinama i radiofonskim izvje tajima neki razlog da kuga brzo prestane, postupajui pritom kao svi ostali. Mogao bi vidjeti kako se ljudi zanose oigledno up ljim nadama, tovi e, tlapnjama ili se predaju neopravdanim bojaznima jer su proitali razm atranje nekoga novinara koji je ta razmatranja stavio na papir onako odoka, zijevajui od dosade. Inae bi pili pivo i pjestovali svoje bolesnike, ljenarili ili rabotali, slagali ce dulje i navijali gramofon, ne razlikujui se nimalo jedni od drugih. Drugim rijeima: ni ta vi e nisu bir ali. Kuga je ukinula vrednovanje. To se vidjelo i po tome to se nitko vi e nije brinuo z a kvalitetu odijela i ive nih namirnica koje je kupovao. Sve se primalo bez razlike.

Mo e se rei na zavr etku ovih razmatranja da rastavljenici nisu vi e imali onaj udni privilegij koji ih je s poetka uvao. Izgubili su egoizam ljubavi i pogodnosti koju su odatle izvlaili. No sada je barem situacija bila jasna: epidemija se ticala svih i svako g. Svi mi usred detonacija to odjekivahu na gradskim vratima, usred udaraca tambiljem koji skandir ahu na bitak ili na u smrt, usred po ara i cedulja kartoteke, strave i formalnosti, namijen jeni gnusnoj smrti, ali registrirani, usred jezivih dimova i spokojnih signala bolnikih kola svi smo se hranili istim prognanikim hljebom, ekajui, a da to sami nismo znali, isto sjedinjen je, isti mir koji e stubokom promijeniti sve. Nema sumnje da na e ljubavi nije nestalo; no o na je bila naprosto neupotrebljiva, te ka da je nosi , nepokretna u nama i jalova kao zloin stvo ili osuda. Prometnula se u puku strpljivost bez budunosti, tvrdokorno i podmuklo ekanj e. A s tog gledi ta, dr anje nekih na ih sugraana podsjealo je na dugake repove, koji bi se na etiri strane grada stvarali pred duanima ive nih namirnica. Bila je to ista ona rezig nacija, ista strpljivost, neograniena i stvarna u isti mah. Nitko nije imao iluzija. Taj bi osjeaj trebalo

dii na ljestvicu mnogo puta veu da bismo shvatili osjeaj rastave, jer tu se radilo o drugoj gladi koja bi mogla sve pro drijeti. Bilo kako mu drago, pretpostaviv i da netko eli upoznati du evno stanje u kojem su se nalazili rastavljenici na ega grada trebalo bi ponovno evocirati one vjene veeri, po zlaene i pra ne, koje padahu na grad bez drvea, dok bi se mno tvo ljudi i ena slijevalo svim ul icama. Jer udnog li uda, ono to se tada izvijalo prema terasama to bijahu jo obasjane suncem , izvijalo u odsutnosti buke vozila i strojeva koja tvori obino savkoliki govor gra da bija e neki golemi mrmor: mukli koraci i glasovi, bolno klizanje tisua onova u ritmu kugina zv i duka na ote alu nebu, beskrajno toptanje i zagu ljivo ga enje to ispunja malo-pomalo itav gra d i koje, dan za danom, daje svoj glas, sumoran i vjeran, slijepoj upornosti koja je u srcima na im nadomje tala ljubav. ETVRTI DIO Za vrijeme mjeseca rujna i listopada kuga je dr ala grad pod svojim jarmom. Kako s e radilo o toptanju, stotine su tisua toptale na jednome mjestu, a to je tako potrajalo sedm ice i sedmice koje nikako da svr e. Na nebu se izmjenjivala magla, vruina i ki a. utljiva jata voraka i drozdova, dolazei s juga, zaobio e grad, kao da ih je Panolouxovo stra ilo, udnovata drvena greda to se obre, zvi duui iznad kua, odaleilo od grada. U poetku listopada, veliki pljuskovi pometo e ulice. I itavo to vrijeme ne desi se ni ta va nije od golemog a tog toptanja. Rieux i njegovi prijatelji otkri e onda koliko su zapravo iscrpljeni. I zaista, lj udi zdravstvenih odreda ne dospijevahu vi e svariti svoj umor. Dr. Rieux jasno je to uoio, promatraj ui na sebi i svojim prijateljima irenje udne neke ravnodu nosti. Tako se na primjer ljudi koji dotad pokazivahu naj ivlji interes za sve vijesti o kugi, nisu za epidemiju uope vi e brinuli. Rambert, kome je privremeno povjereno da upravlja domom za karantenu koji je ond a smje ten u njegov hotel, znao je tono koliko ima na brizi osoba. Bio je tono upuen u sve potankosti evakuacije koja se bezodvlano provodila im bi se pojavili simptomi bole sti. Statistika o djelovanju seruma na osobe u karanteni, bila mu je usjeena u pamet. No da si ga

pitao koliko je te sedmice umrlo od kuge, ne bi znao odgovoriti. Nije, tovi e, znao ni to je li bolest napreduje ili opada. Ipak je, usprkos svemu, sauvao nadu da e doskora umai. A drugi, apsorbirani danju i nou svojim poslom, nisu itali novine, niti su slu ali r adio. Ako bi im priopili kakav rezultat, gradili bi se kao da ih to zanima, no primali bi u stvari dotinu vijest s onim rastresenim nehajem koji zami ljamo kod boraca u velikim i dugotrajn im ratovima koji su toliko iscrpljeni fiziki da im je jedina briga da ne bi smalaksa li u svojim svakida njim du nostima, a niti se nadaju odlunim operacijama, niti pri eljkuju dan pri mirja. Grand, koji je i dalje obavljao raunske operacije to ih je nametala kuga bio bi za cijelo nesposoban da iznese ope rezultate. Za razliku od Tarroua, Ramberta i Rieuxa koji su mnogo izdr ali (njihova je otpornost bila vidljiva), Grand je oduvijek bio slaba zdravlj a. A sada je istodobno vr io du nosti pomonog inovnika na magistratu, svoje tajni tvo kod Rieuxa i svoje none radove. Bilo je stoga uoljivo da je stalno premoren, tovi e, iscrpljen, a podr avaju ga samo dvije-tri fiksne ideje, kao na primjer ona da e sebi nakon kuge priu titi potpune ferije, bar na nedjelju dana i raditi za to vrijeme svojski (kapu dolje) n a onome to je sada u toku. Znao bi se naglo raznje iti; u takvim bi prilikama rado govorio Ri euxu o svojoj eni Jeanne, pitajui se gdje je sada i da li, ako ita novine, misli koji put na njeg a. S njime je Rieux jednoga dana progovorio o svojoj eni, progovorio najbanalnijim glasom. Sm se tome zaudio, jer dotad to nije nijednom uinio. Ne znajui smije li se pouzdavati u enine telegrame, koji su bili uvijek utje ni, odluio se da telegrafira glavnome lijeniku z avoda u kome se ona lijeila. Zauzvrat primi obavijest da se njezino stanje pogor alo, no da e sve biti poduzeto da bi se zaustavilo irenje bolesti. Zadr ao je za se tu novost, pa je samo umorom mogao protumaiti injenicu da ju je povjerio Grandu. inovnik ga je, po to mu je priao o svojoj supruzi, stao istpitivati o njegovoj, a Rieux je odgovorio... Znate, rekao je Grand, sada to lijee vrlo dobro, pa e sigurno ozdraviti. A Rieux je potvrdio, dodav i samo da se rastava nekako previ e oduljila i da bi on bio eni mo da pomogao da prevlada bolest d ok ovako mora da se osjea veoma sama. Onda je za utio, izmiui Grandovim pitanjima. Drugi bijahu u istom stanju. Tarrou je najbolje odolijevao, ali njegovi zapisi s vjedoe da njegova radoznalost nije, dodu e, izgubila na dubini ali je izgubila na raznolikos ti. Kroz itavo to razdoblje zanimao se, rekao bih, samo za Cottarda. Naveer kod Rieuxa, gdj e se konano bio nastanio otkako je hotel bio pretvoren u dom za karantenu, jedva bi po slu ao Granda ili doktora kad su iznosili rezultate. Smjesta bi naveo razgovor na male potankosti oranskoga ivota koje su ga obino zaokupljale. to se tie Castela, onoga dana kad je do ao javiti da je njegov serum spreman i po to s

u bili odluili da e prvi pokus izvr iti na siniu gospodina Othona, jer je Rieux dr ao da je sl j sasvim beznadan, onog je dana doktor upravo iznosio starome svom kolegi najnovij e statistike, kadli opazi da je njegov gost usnuo u fotelju dubokim snom. Gledajui lice kojem bi ironino-blagi izraz davao inae obilje je vjene mladosti, a sada je, eto, napu teno odjednom i nagreno trakom sline to spaja rastvorene usne, Rieux osjeti, kako mu se u grlu ne to stislo. Pod takvim slabostima mogao je i Rieux ocijeniti svoj umor. Njegova je osjeajnost izmicala kontroli. Sputana gotovo uvijek, otvrdnula i presahla, ona bi od vremena do vrem ena popu tala i prepustila ga na milost i nemilost emocijama, kojima nije vi e bio gospo dar. Jedina je njegova obrana bilo to ukruivanje; trebalo je to jae zauzlati vor koji se u njemu stvorio. Znao je da je to dobra metoda da izdr i u poslu. Inae nije imao mnogo iluzi ja, a njegov bi umor oduzimao i one koje su mu bile jo preostale. Znao je on da za dogl edno

vrijeme njegova zadaa nije vi e da vraa zdravlje. Njegova je zadaa da ustanovljuje bo lest. Otkriti, vidjeti, opisati, zapisati u registar, a onda osuditi - to je bila njeg ova du nost. Supruge bi ga hvatale za lanak ruke: Doktore, spasite mu ivot!. Ali on nije zato ovdje da sp a ava ivot nego da naredi izoliranje. Na to mr nja koju bi itao tada na licima? Vi nemate sr ca, reko e mu jednoga dana. Kako da ga nema! Zar mu ne slu i to srce da bi podnio onih dvadeset sati dnevno, gledajui pritom kako umiru ljudi koji su trebali da ive? Slu i mu da bi mogao poinjati svakoga dana iznova. Toliko srca mu je preostalo. Ali samo toliko, pa kako da vraa ivot? Ne, dr. Rieux nije tokom dana pru ao pomo nego je dijelio informacije. To se, doist a, nije moglo nazvati du no u dostojnom ovjeka. Ali na kraju krajeva, kome je u toj zastravlje noj gomili ostavljena mogunost da vr i nesmetano svoju du nost ovjeka? Sva je srea da postoji umor. Da je Rieux bio svje iji, vonj smrti koji se posvuda iri uinio bi ga m ekanim, sentimentalnim. Gleda ovjek stvari kakve jesu, to jest sa stajali ta pravde, gnusne i neozbiljne pravde koja je prava rugoba. A drugi, osuenici, dobro to osjeaju. Prije kuge doekivali su ga kao spasitelja. Sve e on urediti... Tri pilule i jedna injekcija i sve e biti dobro! Ispraajui ga hodnikom, stiskali bi mu desnicu. Bilo je to laskavo, ali i po gibeljno. Sada on, naprotiv, dolazi s vojnicima koji udaraju na vrata kundacima da bi se r odbina odluila da otvori. Htjeli bi ga povui za sobom u smrt, i ne samo njega nego cjelok upno ovjeanstvo. Ah, istina je iva da ljudi ne mogu bez ljudi, da je - dr. Rieux - isto tako nemoan i jadan kao i ovi jadnici pa i on zaslu uje onaj drhtaj smilovanja kojemu pu t a maha u svojoj du i po to je iza ao van i ostao sm. Takve su misli (bar tih beskrajnih sedmica) zaokupljale Rieuxa, isprepleui se s mi slima o njegovu samotnikom stali u, a tragove tih i takvih misli itao je i na licima svojih prijatelja. No najopasniji uinak iscrpljenosti to je obuzimala sve one koji su nastavljali bor bu protiv kuge nije bila njihova nehajnost prema vanjskim dogaajima ili uvstvima bli njih nego u nehajnosti kojoj se prepu tahu sami. Bili su, naime, skloni da u takvim situacijam a izbjegavaju svaku kretnju koja ne bi bila apsolutno potrebna, a i takva kretnja i nila bi se njima iznad njihove snage. Tako su ti ljudi stali sve e e zanemarivati ona pravila h igijene koja su sami uzakonili; zaboravljati jednu od brojnih dezinfekcija koje su imali izvr iti na sebi samima; odlazili bi bolesnicima koji bolovahu od plune kuge, a da se nisu osigura li od zaraze, naprosto zato to im se urilo, jer su bili obavije teni u posljednjem asu da v alja otii u zara enu kuu, a inilo im se prenapornim da odu u kakav lokal gdje e izvr iti potrebno

kapanje. To je bila glavna opasnost, jer su u borbi protiv kuge postali manje ot porni prema njoj. Kladili su se, u stvari, na sluaj, a sluaj nije niiji. Ipak bi u gradu na ao ovjeka koji kanda ne bija e iscrpljen ni klonuo nego ostaja e iva slika zadovoljstva. To je bio Cottard. Dr ao se i dalje po strani, premda je odr avao kont akt s drugima. Ali je odabrao Tarroua i viao ga kad god bi ovaj bio slobodan. inio je to prvo zato to je Tarrou bio o njemu dobro obavije ten, a drugo, znao je doekati maloga rentijer a s nepomuenom srdano u. Bija e to udo koje se neprestano ponavljalo. Tarrou je unato te koj svojoj raboti bio uvijek dobrohotan i pa ljiv. Pa i onda kad bi ga neke veeri umor satirao, on bi sutradan pronalazio novu snagu. S njim se mo e razgovarati, rekao je Cottard Rambertu, to je ovjek! Uvijek e te shvatiti. Zato se i Tarrouovi zapisi iz tog vremena usredotouju sve vi e na Cottardovu osobu. Tarrou je poku ao dati sliku reakcij i refleksij Cottardovih, kako ih je ovaj iznosio ili k ako ih je Tarrou obja njavao. Pod rubrikom: Odnosi Cottarda i kuge, taj izvje taj zaprema neko liko stranica bilje nice, a pripovjeda smatra korisnim da izvadi glavne odsjeke. Ope je m i ljenje

Tarrouovo sa eto u ovome sudu: Cottard je lice koje raste. A rastao je, oito, u dob roj volji. Nije mu bilo krivo kako su krenuli dogaaji. Katkada bi pred Tarrouom izra avao najskrovitije svoje misli, kao na primjer ovom opaskom: Stvari, dabome, ne kreu na bolje. No svi su u jednom sosu, eto! On je dakako ugro en, kao i svi drugi, dodao je Tarrou ali je ugro en kao svi drugi s drugima, a ne sm. A zatim, uvjeren sam da ne misli ozbiljno da bi mogao biti pogoen kugom. i ni se da se hrani idejom koja na kraju nije ni glupa: da je ovjek koji pati od te ke bole sti ili duboke tjeskobe, osloboen time svih ostalih bolesti i tjeskoba. Jeste li primijetili, ree m i on, da se bolesti ne mogu gomilati? Pretpostavimo da bolujete od te ke ili neizljeive bole sti, ozbiljan rak ili estita tuberkuloza; nemogue je u tom sluaju da poberete kugu ili t ifus. Uostalom, to ide i dalje, jer nitko nije nikada vidio da bi onaj koji boluje od raka poginuo u automobilskoj nesrei. Ta ideja, bila ispravna ili neispravna, ini Cottarda zadovolj nim i dobre volje. Jedino to nikako nee da bude odijeljen od drugih. Vi e voli da bude ops jedan s drugima nego da bude sam zatvoren. Otkako je do la kuga, si le su s dnevnoga reda ta jne potrage, spisi, kartoteka, misteriozna istraga, hap enje koje neposredno predstoji . Pravo uzev i, nema vi e policije, ni prestupaka, starih i novih krivica; ima samo osuenih k oji ekaju najhirovitiju od svih milosti, a meu njima nalaze se i sami policajci. Tako je Cottard (prema Tarrouovu shvaanju i obja njavanju) imao razloga da promatra simptome tjeskobe i pometnje u redovima na ih sugraana s onom blagom satisfakcijom, punom razumijevanja koja bi se dala izraziti jednim: Samo vi priajte, ja sam je im ao prije vas! Zalud sam mu govorio da je jedini nain da ovjek ne bude odijeljen od drugih da ima istu savjest; pogledao me pakosno i rekao: Po tom raunu nije nikada nitko ni s kim. I on da; Samo vi mene slu ajte: ako hoe ljude slo iti da budu zajedno, po alji im kugu; to je najbolji nain. Ma gledajte oko sebe! Ja zaista razumijem potpuno to hoe kazati i kak o mu se dana nji ivot mora initi udoban. Kako da ne prepozna uzgred reakcije kojima je svojedobno i on sam reagirao? Poku aj koji svatko vr i da bi to vi e ljudi predobio za svoju stranu; uslu nost kojom se jednom trudimo oko zalutalog prolaznika, nastojei ga oba vijestiti, i neprijaznost i zla volja kojom ga susreemo drugom zgodom? Pa to to su ljudi nahr upili u skupe restorane; to se dobro ondje osjeaju i rado zadr avaju? Kako se guraju svakog dana pred kinom, kako grnu u kazali ne dvorane i u same dancinge, kako naviru poput raz ularene plime na sva javna mjesta? Uzmiu pri svakom dodiru, ali potreba za ljudskom topli nom gura jedne prema drugima, lakat do lakta, spol do spola. Cottard je sve to upoznao pr

ije ostalih, to je nedvoumno. Osim en, jer s njegovom glavom... a ja pretpostavljam da je u asu kad bi osjetio da je spreman otii prostitutkama, odustao od toga samo zato da se ne bi p robeario, to bi mu kasnije moglo nauditi. Ukratko kuga mu dobro ini. Od samotnog ovjeka, koji nije htio biti sm, uinila je ort aka. Jer to je oevidno ortak i to ortak koji u iva. Ortak je po svemu to vidi: praznovjer jima, nepravednim strahovima, osjetljivostima tih uzbunjenih du a; njihovoj maniji da go vore o kugi to manje, a da ipak stalno o njoj govore; njihovoj panici kad problijede kao krpa ako ih malo zaboli glava, otkako znaju da bolest poinje glavoboljom; njihovu razdra ljivom senzibilitetu koji je pretjeran i, dakako nestalan, te preobra ava najmanje propus te u velike uvrede, a pati i tuguje jer je izgubljeno jedno dugme od hlaa. Tarrou bi esto izlazio naveer s Cottardom. Onda bi priao u svojim zapisima, kako su uronili u mranu gomilu sutona ili noi, rame do ramena, gnjurei u bijelu ili crnu ma su gdje

bi u veim razmacima ulina svjetiljka stavljala rijetke svoje odraze, pratei ljudsko krdo prema toplim radostima koje su ih branile od hladnoe kuge. Ono to je Cottard prije nekoliko mjeseci tra io na javnim mjestima, rasko i irinu ivota; ono o emu je sanjao ne mogav i e zadovoljiti, to e rei raspojasano u ivanje, postade sada ivotnim stilom itavoga jednog puka. Dok su cijene svih stvari nezaustavljivo rasle, ljudi su tratili novac kao nikada, i kad je veini nedostajalo najnu nije, rasipan je suvi ak da se ne mo e bolje. Svakim danom bija hu sve brojnije dokone igre, premda to nije bila dokolica nego nezaposlenost. Tarro u i Cottard slijedili bi katkad, dugih minuta, jedan od onih parova koji su neko skrivali to i z ve e, a koji su sada, stisnuti jedno uz drugo hodali uporno kroz grad, ne videi mno tva koje ih je opkoljavalo, rastreseno, tvrdoglavo, to je obilje je velikih strasti. Cottard bi se raznje io: E, vidi ti njih! Govorio bi glasno, rascvjetao se usred sveope groznice i kraljevskih napojnica koje su oko njih jeale, i ljubavnih spletova koji su se pred njihovim oima pleli. Ipak je Tarrou dr ao da Cottardovo vladanje ne ukljuuje mnogo zlobe. Njegovo: Imao s am je prije vas, otkrivalo je vi e nesree nego trijumfa. Dr im, govorio je Tarrou, da poin je voljeti te ljude koji su utamnieni izmeu neba i zidina svoga grada. Rado bi im na primjer objasnio, kad bi mogao, da to nije tako stra no. ujete ih? upozorio me on, nakon kuge uinit u ovo, nakon kuge poduzet u ono... Truju sebi ivot mjesto da budu mirni. Nisu svjesni svojih prednosti. Jesam li ja mogao rei: nakon svoga hap enja uinit u ovo ili ono? Hap enje je poetak, nije kraj. A kuga... Hoete da znate to mislim? Oni su nesretni je r ne daju sebi maha. A ja znam to govorim. On doista zna to govori, dodao je Tarrou. Tono ih ocjenjuje, znajui to vrijede protu rjeja oranskih stanovnika. Oni osjeaju duboku potrebu za toplinom i to ih zbli uje, ali j oj se ipak ne mogu prepustiti jer osjeaju uzajamno nepovjerenje koje ih odaleuje. Znaju dobro i predobro da ne mogu imati pouzdanja u svog susjeda, da je taj susjed podoban da vam bez va ega znanja preda kugu, da se okoristi va im prepu tanjem da bi vas zarazio. Kad je netko poput Cottarda provodio svoje dane gledajui potencijalne dou nike u svima onima koj ima bi se ipak pribli io tra ei njihovo dru tvo, unato svemu - e, onda e taj netko shvatiti spomenuti osjeaj. Suosjeat e s ljudima koji ive u misli da ih kuga mo e epati za rame od danas do sutra, a mo da da se sprema uiniti to u asu kad se radujemo to smo jo ivi zdravi. On e se, koliko je to mogue, ugodno osjeati u opem strahu i trepetu. No zato to je sve to osjetio prije drugih, dr im da se ipak ne mo e sa ivjeti s okrutnom neizvjesno u njihova polo aja. Openito uzev i, on osjea s nama svima koji jo nismo umrli od kuge da njegovoj slobodi i njegovu ivotu svakog dana prijeti smrtna opasnost. No kako je i on sam ivio u strahu, njemu se ini posve normalnim da ga sada i drugi okuse. Tonije reeno, njemu se ini da lak e podnosi breme straha jer vi e nije sam. U tome ima krivo, u tom

e ga je i te e shvatiti nego druge. Ali na kraju krajeva, zato i vi e zaslu uje da bi ga ljudi poku ali shvatiti. Tarrouovi zapisi svr avaju izvje tajem koji ilustrira neobinu tu svijest koja je obuz imala Cottarda, i sve one to bolovahu od kuge. Taj izvje taj uspostavlja, donekle, te ku at mosferu toga razdoblja, pa mu pripovjeda pridaje osobitu va nost.

Bijahu oti li u Gradsku operu, gdje se izvodio Gluckov Orfej. Cottard je bio pozva o Tarroua. Djelo je izvodila dru ina koja je bila do la ku noga proljea da u na emu gradu gostuje. Blokirana bole u, ta je trupa bila prisiljena da - u sporazumu s na om operom - igra ponovno svoj komad i to jedanput tjedno. I tako je, mjesece i mjesece na e kazali te svakoga petka odjekivalo melodioznim tu aljkama Orfeja i nemonim dozivima Euridike. Ipak je ta predstava u ivala jo uvijek naklonost publike, ostvarujui velike prihode. Smjestiv i s e na vrlo skupim mjestima, na i su prijatelji dominirali parterom koji je bio dupkom pu n; gledali te su ispunili najelegantniji na i sugraani. Oni koji su pristizali, nastojah u oigledno da pobude pa nju i da svrate na se pozornost. Pod jakim svjetlom rampe (dok su gla zbenici diskretno ugaali instrumente) siluete kazali nih posjetnika jasno se ocrtavahu prol azei kroz redove i skladno naklanjajui glavu. U lakom agoru uglaene konverzacije, mu karcima se

vraala sigurnost koja im je nedostajala dok su - prije kojeg sata - hodali crnim gradskim ulicama. Frak je otjerao kugu. Za vrijeme itavoga prvog ina Orfej se s lakoom tu io, nekoliko je ena u tuniki komentiralo skladno njegov jad, a ljubav je izra avana arijetama. Dvorana je reagi rala suzdr ljivom toplinom. Jedva bi tkogod primijetio da je Orfej u drugom inu uveo u s voju veliku ariju neke drhtaje, kojih u tekstu nema, tra ei malko odve patetino da bi se g ospodar podzemlja dao ganuti njegovim suzama. Neki trzaji, isprekidane kretnje koje mu i zmako e uini e se upuenijim posjetnicima kao efektna stilizacija s pomou koje pjevaeva umjetno st dolazi jo bolje do izra aja. Tek prilikom velikog dueta izmeu Orfeja i Euridike u treem inu (kad Euridika izmie svome suprugu) pro irilo se gledali tem veliko iznenaenje. I kao da je pjeva ekao samo na to gibanje u redovima opinstva ili - jo tonije - kao da ga je mrmor koji je dopro i z partera potkrijepio u onome to je sm osjeao - on upotrijebi taj moment da bi se pribli io ram pi i ra iriv i groteskno ruke i noge u svom antiknom kostimu - pao kao bez du e usred pasti rskih dekoracija koje su oduvijek bile anakronistine, ali su tek sada gledaocima postal e takvima i to na stra an nain. Jer istoga asa orkestar je za utio, a ljudi u parteru ustado e i poe polako izlaziti iz dvorane, najprije utke, kako se izlazi iz crkve kad je slu ba bo j a gotova ili iz odaje u kojoj se nalazi mrtvac. ene su skupile haljine i hodale spu tene glave, a mu karci su vodili svoje dru ice, dr ei ih jednom rukom za lakat, a branei drugom da ne udare u preklopna sjedala koja se nalaze po strani. No pomalo se to gibanje ubrzalo, u kanj e se prometnulo u viku, a gomila navali prema izlazima, nastade jurnjava i gurnjava. Cottard i Tarrou koji su bili samo ustali, ostado e sami gledajui sliku svoga negda njeg ivota: kuga

na pozornici pod vidom komedija a kome su se poremetili udovi, a u dvorani pod vid om zaboravljenih lepeza i ipaka koje se isticahu na crvenom bar unu fotelja. * * * Rambert je prvih dana mjeseca rujna ozbiljno radio pod vodstvom dr. Rieuxa. Zatr a io je samo jedan dan dopusta, kad se imao sastati s Gonzalesom i s dvojicom mladia pred mu kom srednjom kolom. Toga dana u podne Gonzales i novinar ugleda e momke gdje dolaze i sve se ne to smiju . Reko e da posljednji put nije bilo sree no da ovjek mora na to biti spreman. Sada, s vakako, nije njihov tjedan kad su na stra i. Treba se strpjeti do idueg. Onda e opet iznova. Rambert ree da je to prava rije. Gonzales predlo i stoga sastanak idueg ponedjeljka. No sada e

Ramberta smjestiti kod Marcela i Louisa. Uglavit emo sastanak, ti i ja. Ako mene n ema, otii e ravno k njima. Objasnit emo ti gdje stanuju. No Marcel (ili Louis) ree da e b najjednostavnije da povedu druga odmah sa sobom. Ako nije izbirljiv, ima hrane z a etvoro. Vidjet e gdje je. Gonzales ree da je to vrlo dobra ideja - i oni se spusti e prema l uci. Marcel i Louis stanovahu sasvim na kraju etvrti gdje se nalazi Primorska oblast, nedaleko od vrata koja se otvaraju na cestu uz more. Bija e to mala panjolska kuica debelih zido va, s olienim drvenim zaklonima protiv vjetra; odaje su bile gole i hladovite. Bilo je ri e kojom ih poslu i majka obojice mladia, stara, prijazna panjolka navorana lica. Gonzales se zau di, jer u gradu nije bilo ri e. ovjek se pogodi na gradskim vratima, ree Marcel. Rambert j e jeo i pio, a Gonzales ree daje to pravi pravcati drug, dok je novinar mislio samo na sedmicu koja ga eka. Faktino je morao preturiti dvije, jer su stra arski turnusi povi eni na etrnaest dana da bi se mogao smanjiti broj ekipa. Kroz tih etrnaest dana Rambert je radio ne tedimice, nep rekidno, tako rei sklopljenih oiju, od zore do mraka. Lijegao je kasno u no i spavao tvrdim snom. Nagli prijelaz od bespo-slienja na tu munu rabotu oduzimao mu je snove i snagu. Ma lo je govorio o svom skora njem bijegu. Jedina spomena vrijedna injenica: potkraj sedmice

povjerio je doktoru da se pro le noi prvi put opio. Iza av i iz bara, on je najednom os jetio kao da mu prepone otiu i da se ruke oko pazuha te e pokreu. Pomislio je da je to kug a. A jedina njegova reakcija (jedina koju je smogao, premda se poslije slo io s Rieuxom da je nerazumna) bija e trka u najgornji dio grada. Na malome jednom trgu, odakle se, do du e, nije vidjelo more ali se vidjelo malo vi e neba, kriknuo je glasno, zazivajui svoju enu p reko gradskih zidina. Vrativ i se kui i ne na av i na svome tijelu nikakva znaka infekcije, nije bio odvi e ponosan zbog te krize koja je do la tako iznebuha. Rieux kaza da veoma dobro shvaa da se ovjek mo e tako vladati. Svakako, zakljui on, mo e se desiti da ovjek po eli da se tako vlada. - Jutros mi je gospodin Othon o vama govorio - doda naglo Rieux ba kad je Rambert htio otii. - Pitao me da li vas poznam. Savjetujte mu, rekao je on, da se ne kree u krijumarskim krugovima. Zapa en je. - to to znai? - To znai da se morate po uriti. - Hvala - ree Rambert stisnuv i ruku doktoru. Stigav i do vrata naglo se okrene. Rieux primijeti da se, prvi put od poetka kuge, nasmije io. - A za to me ne spreavate da odem? Vi to mo ete. Rieux strese glavu svojom obinom kretnjom i ree da je to Rambertova stvar, da se on - Rambert - opredijelio za sreu i da protiv toga nema

nikakvih argumenata. On se - Rieux - ne osjea sposoban da u ovoj stvari prosudi a to nije. - Za to mi onda velite da se po urim?

to je dobro

Sada se Rieux nasmije io: - Mo da elim da i ja ne to uradim za sreu. Sutra nisu vi e govorili ni o em drugom nego su zajedno radili. Idue sedmice Rambert se konano smjestio u panjolskoj kuici. U zajednikoj odaji prostrli su mu postelju. Kako

mladii nisu dolazili kui za pojedine obroke, a njega su zamolili da to manje izlazi , ivio je ponajvi e sam, jedino to bi razgovarao sa starom panjolkom. Bila je sasu ena, ko ata i veoma aktivna; odijevala se crno, a njezino se tamno i navo-rano lice isticalo i spod bijele kose, uredne i iste. Bila je utljiva, ali bi se njene oi intenzivno smije ile im bi ug ledala Ramberta. Drugi put bi ga pitala, ne boji li se da e svojoj eni donijeti kugu. On je dr ao da je taj rizik neizbje iv, no da je zaista minimalan dok - ostajui u gradu - riskiraju da budu ras tavljeni zauvijek. - Je li dobra i umiljata? - govorila je stara smije ei se. - Jako dobra. - Lijepa? - Mislim da jest. - Ah - odvrati ona - to je zato. Rambert je mozgao. Bija e to zacijelo zato, ali je nemogue da bude samo zato. - Vi ne vjerujete u dragoga Boga? - ree stara koja je svakoga jutra i la na misu. Rambert priznade da ne, a stara ree ponovo da je to zato. - Morate opet k njoj, imate vi pravo. to bi vam inae preostalo? Preostalo vrijeme Rambert se vrtio i premetao izmeu golih o bukanih zidova, dodiruj ui lepeze koje su bile privr ene avlima na zid ili brojei vunene kuglice koje su obrublji vale stolni pokriva. Navee bi se vratili momci. Nisu mnogo priali; rekli bi samo da jo ni je vrijeme. Nakon veere Marcel bi dohvatio gitaru: slu ali bi svirku i pili neko pie od anisa. Rambert se dr ao zami ljeno. U srijedu se Marcel vrati govorei: Sutra o ponoi. Budi spreman. Od one dvojice koji su s njima stra arili, jedan je obolio od kuge, a drugi, koji je obino spavao s njima u istoj sobi, bio je na motrenju. Tako e za dva do tri dana Marcel i Louis biti sami. Tokom noi uredit e posljednje potankosti. Dakle sutra. Rambert im zahvali. Jeste li zadovoljni? upita stara. On ree da jest, ali je mislio na drugo. Sutradan je nebo bilo te ko; vruina bija e vla na i zagu ljiva. Vijesti o kugi nisu bile dobre. Stara je panjolka ipak sauvala svoju vedrinu. Svijet je gre an, ree, prema tome... K Marcel i Louis, tako je i Rambert bio do pasa gol. No to god radio znoj mu je cur io izmeu ramena i na prsima. U svijetlom polumraku kue sa zatvorenim kapcima, njihovi su t rupovi

bili tamni i blistavi kao da su prevueni lakom. Rambert se vrtio okolo ne govorei ni ta. Najednom se oko etiri sata poslije podne obue i objavi da e izai. - Pozor - ree Marcel - o ponoi. Sve je spremno. Rambert ode k doktoru. Rieuxova majka ree Rambertu, da se njen sin nalazi u gornjogradskoj bolnici. Pred stra om na ulazu vrzla se ista gomila kao onomadne. Ra zlaz, govorio je ser an s izbezumljenim oima. Ljudi su se razilazili, ali bi se opet vraal i. Nema se to ekati, nastavljao je stra ar, kojemu je znoj probio bluzu. To su znali i oni dr ugi, ali su ipak ostajali premda je vruina bila ubitana. Rambert poka e ser anu svoju propusnicu, a vojnik mu ree gdje radi Tarrou. Vrata su gledala na dvori te. Srete oca Panelouxa k oji je izlazio iz ureda. U maloj prljavobijeloj prostoriji koja je vonjala na apoteku, i vla no platno sjed io je Tarrou za crnim pisaim stolom, rukave je od ko ulje zavrnuo, a rupiem je kao tamponom lupkao po pregibu ruke da bi pokupio znoj. - Jo ste ovdje? - ree. - Da, htio bih govoriti s Rieuxom. - On je u dvorani. No kad bi se moglo bez njega, bilo bi bolje. - Za to? - Premoren je. tedim ga gdje stignem. Rambert je gledao Tarroua. Smr avio ovjek. Umor je brkao crte njegova lica pa i sam pogled. Sna na njegova ramena skupi e se u klupko. Netko pokuca na vratima, u sobu ue

bolniar, odjeven u bijelo s maskom na licu. Stavi Tarrouu na stol paketi cedulja i glasom koji je platnena maska prigu ila ree kratko: est. Onda izae. Tarrou pogleda novinara i pokaza na cedulje, rasporediv i ih u obliku lepeze. - Fine cedulje, je li? E, ba nisu fine: to su umrli. Umrli od pro le noi. Njegovo se elo nekako izdubilo. Preklopi cedulje. - Jedino to nam preostaje jest knjigovodstvo. Tarrou ustade upirui se o stol. - Hoete li doskora otii? - Danas o ponoi. Tarrou ree da se tome veseli i neka se uva. - Kazujete li to iskreno? Tarrou slegne ramenima:

- U mojim godinama ovjek je silom prilika iskren. Lagati je prenaporno. - Tarrou - ree novinar - htio bih vidjeti doktora. Oprostite. - Znam, on je humaniji od mene. Idemo k njemu. - Nije to - ree Rambert tegobno. I stane. Tarrou ga pogleda i najednom se nasmije i. Poo e malim hodnikom koji je bio obojen jasnozeleno, a rasvjetom je podsjeao na akva rij. Upravo prije nego e stii do dvostrukih staklenih vrata iza kojih se udno kretahu ne ke sjene, Tarrou se zaustavi i uvede Ramberta u posve malu prostoriju koja je bila sva obl o ena zidnim ormarima. Otvori jedan od njih, izvadi iz sterilizatora dvije maske od hidrofiln e gaze, pru i jednu Rambertu i ree mu da se njome za titi. Novinar ga upita da li to emu slu i, a Ta rrou odvrati da ne slu i niemu, no da to daje ljudima pouzdanje. Otvori e staklena vrata ca. Golema dvorana s hermetiki zatvorenim prozorima, mada je ljeto. Visoko na zidovima zuje aparati koji obnavljaju uzduh, a njihova izvijena krila ca mije aju gusti i pregrijani zrak iznad dva niza sivih postelja. Ljudi, odjeveni u bijelo, kreu se polagano u okrutnoj svjetlosti to se slijeva kroz visoke prozore naikane re etkama. Doktor je upravo incidirao prepone bolesnika koga su ra e-tvorena dr ale dvije bolniar ke, svaka s jedne strane kreveta. Kad se pridigao, spustio je instrumente na pladanj , koji mu je pru io pomonik i zastao askom nepomian gledajui ovjeka koga su upravo povijali. - to je novo? - ree Tarrou koji se bio primakao. - Paneloux pristaje da zamijeni Ramberta u domu za karantenu. Mnogo je ve uradio. Preostaje samo ekipa za pronala enje bolesnika; nju e trebati regrupirati, kad Ramb ert ode. Rieux potvrdi glavom. - Castel je zavr io prvu seriju svoga cjepiva. Predla e da izvr imo pokus. - Ah - odvrati Rieux - to je dobro. - I onda, do ao je Rambert. Rieux se okrene. - to vi tu radite? To nije va e mjesto. Tarrou ree da je ureeno za danas o ponoi a Rambert doda: U naelu. Svaki put kad bi netko od njih govorio, gaza se na licu nadimala i vla ila na mjes tu usana. To je stvaralo pomalo irealan dojam, kao da razgovaraju neke statue, to li? - Htio bih s vama govoriti - ree Rambert.

- Ako hoete, izai emo zajedno. Poekajte me u Tarrouovu uredu. Malo kasnije Rambert i Rieux sjedo e straga u doktorova kola. Tarrou je ofirao. - Nema vi e benzina - ree ovaj kad su kola krenula. - Sutra emo hodati pje ke. - Doktore - ree Rambert -ja ne odlazim, hou ostati s vama. Tarrou se nije makao nego je nastavio upravljati. Rieux nikako da izroni iz svog a umora. - A onda? - ree promuklim glasom. Rambert odgovori da je ponovo razmislio da vjeruje i dalje u ono to je vjerovao n o da bi se ako ode - morao stidjeti. To bi ga smetalo, pa ne bi mogao ljubiti onu koju je o stavio. No Rieux se uspravi i ree odlunim glasom da je to glupo i da nije sramota kad netko v i e voli sreu. - Da - ree Rambert - no ovjek se mo e stidjeti ako je sretan jedino on. Tarrou koji je dotad utio ne okreui prema njima glavu, ree sada da valja birati. Ako Rambert hoe dijeliti s ljudima njihovu nesreu, nee imati kad da bude sretan. - To nisam mislio - ree Rambert. - Uvijek sam dr ao da sam stranac u tome gradu i d a nemam s vama nikakva posla. No sada, po to sam vidio ono to sam vidio, znam da nisa m stranac, htio ja ili ne htio. Ta se pripovijest tie svih nas. Nitko nije odgovarao, a Rambert je, rekao bih, postao nestrpljiv. - Vi to napokon i znate! to biste inae radili u toj bolnici? Jeste vi odabrali, je ste se vi odrekli sree? Ni Tarrou, ni Rieux nije odgovarao. utnja je potrajala dugo, sve dok se nisu prib li ili doktorovoj kui. 1 Rambert ponovi pitanje jo odlunije. A samo se Rieux okrenu prema njemu. Te ko se pridizao: - Oprostite, Rambert - ree - ali ja ne znam ni ta. Ostanite s nama kad to elite. Auto je naglo skrenuo, kao da ga je zanijelo, a doktor za uti. Onda nastavi gledaj ui preda se. - Ni ta na svijetu ne vrijedi toliko da bi se ovjek odvratio od svoje sree. A ipak, ja se, eto, odvraam, a ne znam za to. Te ko se spustio na svoje sjedalo. - To je injenica i bog - ree umorno. - Registrirajmo je i povucimo zakljuak. - Koji zakljuak? - upita Rambert.

- Ah - odvrati Rieux - ne mo e ovjek lijeiti i spoznavati u isti mah. Vraajmo, dakle,

zdravlje i to br e, to bolje. To je hitnije. O ponoi Tarrou i Rieux obja njavahu Rambertu plan gradskog predjela koji e kontrolir ati da bi pronalazio bolesnike. Uto Tarrou pogleda na sat. Dignuv i glavu, srete Ramberto v pogled: - Jeste li obavijestili? Novinar ponikne oima: - Poslao sam im poruku - ree s mukom - prije nego sam do ao da vas posjetim. Castelov serum isku an je posljednjih dana mjeseca listopada. To je zaista bila po sljednja nada Rieuxova. Ako to ne uspije, grad e biti izvrgnut hirovima bolesti, bilo da e pidemija nastavi svoje djelovanje mjesece i mjesece, bilo da joj se prohtije stati bez pr avoga razloga. Uoi dana kad je Castel pohodio Rieuxa, sin gospodina Othona bija e obolio, a itava j e obitelj bila u karanteni. Majka koja je netom iza la iz karantene na la se sada izno va izolirana. Strogo se pridr avajui propis, sudac je bio pozvao doktora im je na tijelu djeteta pr epoznao znakove bolesti. Kad je Rieux stigao, otac i mati stajahu pokraj kreveta. Djevoji ca je bila udaljena. Dijete je bilo u fazi klonulosti, pa se dalo pregledati bez otpora. Ka d je doktor pridigao glavu, srete pogled suca, a za njim blijedo lice majke koja bija e stavil a rupi na usta i slijedila sve doktorove kretnje irom otvorenim oima. - Je li da jest? - ree sudac hladno. - Jest - odvrati Rieux, gledajui ponovo dijete. Majine se oi pro iri e, ali jo uvijek nije progovorila. I sudac je utio; onda ree ti i glasom: - E onda, doktore, moramo initi kako je propisano. Rieux je izmicao pogledu majke koja je jo uvijek dr ala na ustima rupi. - Odmah emo - ree krzmajui - ako mogu telefonirati... Gospodin Othon ree da e ga odvesti do telefona. No doktor se okrenu eni: - Jako mi je ao. Morali biste spremiti najpotrebnije stvari. Znate kako je. inilo se da je gospoa Othon bila zateena. Gledala je u pod. - Da - ree i strese glavom - to u i uiniti. Prije no to e ih ostaviti, Rieux nije mogao odoljeti da ih ne upita ne trebaju li t ogod. ena je jo uvijek utke gledala. No sada je sudac odvrnuo pogled. - Ne - ree i proguta zatim pljuvaku - ali spasite moje dijete.

Karantenu koja je s poetka bila puka formalnost, organizirali su Rieux i Rambert veoma strogo. Naroito su zahtijevali, da lanovi obitelji budu odijeljeni jedni od drugih . Ako se jedan lan zarazio bez svoga znanja trebalo je sprijeiti da mogunosti irenja ne budu prevelike nego udesiti da budu to manje. Rieux objasni te razloge sucu koji mu da de pravo. No ena njegova i on izmijeni e takav pogled da je doktor osjetio kako ih taj rastan ak te ko pogaa. Gospoa Othon i njena djevojica mogle su biti smje tene u hotel kojim je upravl jao Rambert. No za suca istra itelja bilo je mjesta jedino u logoru za izolaciju to ga je prefektura spremila na opinskom stadionu s pomou atora to ih posudi e nadzorni tvo cesta i poduzee za izvoz smea. Rieux se ispria, ali gospodin Othon ree da propisi vrijede za sve i da valja slu ati. Dijete je pak prevezeno u pomonu bolnicu i smje teno u jednom biv em razredu gdje su bili postavljeni kreveti. Nakon dvadesetak sati Rieux zakljui da je sluaj beznadan. Mal o je tijelo pu talo da ga zaraza pro dire, a da se uope nije opiralo. Posve mali buboni, bolni, n o jedva oblikovani, blokira e lanke njegovih sitnih i krhkih udova. Bilo je svladano unapri jed. Stoga je i Rieux pomislio da isku aju na njemu Castelov serum. Istoga dana, nakon veere, pristupi e dugotrajnom cijepljenju, ali ne postigo e nikakvu reakciju. Sutradan, ran o u zoru, svi se nao e kod maloga djeaka da bi vidjeli kako je ispao odsudni pokus. Iza av i iz svoga mrtvila, dijete se grevito obrtalo u postelji. Dr. Castel i Tarrou bijahu uz njega od etiri sata ujutro, pratei, korak po korak, napredovanje i zaustavljanje b olesti. Na uzglavlju je masivno tijelo Tarrouvo bilo malo pogrbljeno. Kod nogu je, sjedei kr aj Rieuxa koji je stajao uspravan, stari Castel itao, tobo e sasvim mirno, neko staro djelo. Malopomalo, kako se danilo, u negda njoj kolskoj dvorani bivalo je svjetlije. Pristizali su ost ali. Najprije Paneloux koji se smjestio s druge strane kreveta suelice Tarrouu i prisl onio uza zid. Bolni izraz itao se na njegovu licu, a svi oni dani kad se osobno bio zalo io iscrt ali su bore na njegovu rumenom elu u koje je navalila krv. Stigao je i Joseph Grand. Bilo je sedam sati, a inovnik se ispria to se zadihao. Ostat e samo naas, mo da ve znaju ne to pouzdano. Ne rekav i ni ta, Rieux mu poka e dijete koje se zatvorenih oiju, izobliena lica, stisnu tih zubi, iscrpljeno, ukoena tijela, kretalo i okretalo zdesna nalijevo, namje tajui gla vu na nepresvuenom jastuku. Kad se toliko razdanilo da su se na crnoj ploi to je ostala n a svome mjestu mogli razabrati tragovi nekada njih jednad bi, stigao je Rambert. Naslonio se na donji dio susjednoga kreveta i dohvatio paketi cigareta. No tek je pogledao dijete, sta vio je cigarete u d ep. Castel je, sjedei jo uvijek, gledao Rieuxa preko svojih naoala: - Imate li vijesti od oca?

- Ne - ree Rieux - on je u izolacionom logoru.

Doktor je sna no stisnuo preku kreveta u kojem je stenjalo dijete. Nije skidao oiju s maloga bolesnika koji se posve ukoio, uvukao struk i polako ra irio ruke i noge. Iz maloga , golog tijela ispod vojnikog pokrivaa izvijao se vonj vune i jetkoga znoja. Dijete je mal ko olabavilo, poteglo ruke i noge prema sredi tu postelje i, sve slijepo i gluho, disa lo, rekao bih, sve br e. Rieux susrete Tarrouov pogled i odvrati pogled. Vidjeli su ve umirati djecu, jer strahovlada ve mjesecima ne bira koga e, ali nikad a nisu pratili djeje muke minutu po minutu, kako to ine ovoga jutra. Muke, nametnute nevi noj djeici, uini e im se uvijek ono to zaista jesu, to jest sablazan. No do tog dana oni se sabla njavahu apstraktno, jer nikada nisu promatrali agoniju nevina djeteta. Uto se dijete, kao da ga je netko ugrizao za eludac, ponovno svinulo i slabo zast enjalo. Nekoliko sekundi osta udubljeno, da tako ka em, potresano konvulzivnim trzajima, k ao da se krhka tjelesna armatura svija pod bijesnim vihorom kuge i puca pod ponovljenim z amasima groznice. Onda je bura pro la, dijete se malo smirilo, groznica kanda se povukla i napustila maloga bolesnika; pustila ga na obali, vla noj i otrovanoj gdje poinak podsjea ve na smrt. Kad ga je arka bujica opet zahvatila, po trei put, i ne to ga pridigla, dijete se zg ri, uzmae u dno kreveta, prestravljeno ognjem koji ga je izjedao. Mali je ludo zamlatarao glavom, odbaciv i svoj pokriva. Krupne suze izbijahu iz upaljenih vjea, poteko e njegovim olovnastim licem, a na kraju krize, iscrpljeno, grei svoje ko tunjave noge i ruke s kojih u posljednjih etrdeset i osam sati nestade mesa kao da se rastopilo, dijete poprimi u svom krevetu pozu Raspetoga to je djelovalo gotovo groteskno. Tarrou se nagnu i te kom svojom apom otare malo li ce, oblito suzama i znojem. Od nek og vremena Castel je bio zaklopio knjigu; gledao je bolesnika. Poeo je neku reenicu, ali se morao naka ljati da bi mogao zavr iti jer ga je naglo izdao glas: - Nije bilo jutarnje remisije, je li, Rieux? Rieux ree da nije, ali da se dijete opire dulje nego to je normalno. Tada Paneloux , naslonjen malo na zid, ree muklo: - Ali mora umrijeti, samo bi dulje trpio. Rieux se naglo okrenu prema njemu i otvori usta da ne to ka e, ali za uti, energino se obuzda i vrati se pogledom djetetu. U dvorani se sasvim razdanilo. Svjetlost kao da je nabujala. Na ostalih pet krev eta ne to se micalo i stenjalo, ali suzdr ljivo i, rekao bih, usklaeno. Jedino onaj koji je vika o na drugom kraju dvorane, viknuo bi u redovitim razmacima, ali ne preglasno, a ta je vika z vuala vi e kao uenje nego kao bol. inilo se da se bolesnici vi e ne pla e onoliko koliko su se pla li u poetku. Sada je u nainu kako su primali bolest bilo ne to kao privola, gotovo odobra vanje. Jedino se dijete opiralo svim silama. Rieux koji je od vremena pipao bilo, bez i

kakve potrebe, dabome, samo da izae iz bespomone nepokretnosti u kojoj se nalazio, osjeao je sada, zatvoriv i oi kako se ta uzbuna preplee i stapa s njegovom vlastitom krvi. Smije ao se i stopio s muenim djetetom i ku ao mu pomoi i podr ati svojom snagom koja jo bija e netaknuta. No sjedinjena na trenutak, njihova se bila opet razio e; dijete mu je op et, izmaklo, a njegov se trud gubio u prazno. Pustio je stoga krhki lanak djeteta i vratio se na svoje mjesto. Uzdu bijelo okreenih zidova svjetlost je prelazila s ru iastog na uto. Iza sta kla vrue je prijepodne poelo pr tati. Jedva su uli Granda koji je odlazei izjavio da e se

vratiti. Svi su ekali. Dijete je sklopilo oi, reklo bi se da se ne to smirilo. Ruke, postav i nalik na aporke, ritmiki su greble i duble obje strane kreveta, kao da oru. Onda s e podigo e, stado e grepsti jorgan na mjestu koljena i najednom dijete previne noge, skupi ste gna pokraj trbuha i smiri se sasvim. Nato prvi put otvori oi i pogleda Rieuxa koji se na ao pr ed njim. Na njegovu upalom licu koje se skrutnulo u sivu glinu, otvori e se usta i gotovo isto ga trenutka izleti iz njih krik, kontinuirani krik to ga je disanje djeteta jedva nijansiralo , a itava se prostorija ispuni najednom tim jednolinim neskladnim protestom, koji je bio tako malo ljudski te bi rekao da ne dolazi od jednog ovjeka nego da se to jada i protestira itavo ovjeanstvo. Rieux stisne zube, a Tarrou se okrene. Rambert se prikljui krevetu i sm jesti se kraj Castela koji sada zatvori knjigu koja bija e ostala otvorena. Paneloux promot ri djeja usta, nagrena bole u, puna bezvremenskih krikova. Spusti se na koljena, a svima se ui ni prirodno kad su uli kako izgovara malo prigu eno, ali razgovijetno, pored anonimne tu aljke koja nikako da prestane: Bo e moj, spasi ovo dijete! No dijete je i dalje krialo, a bolesnici oko njega stado e se gibati i premetati. O naj koji je na drugome kraju dvorane cijelo to vrijeme povikivao, sada je ubrzao ritam svoje tu a ljke koja se na koncu prometnu u pravcate krikove, dok su drugi jaukali i stenjali sve jae i j ae. Golemi talas jecaj razlio se dvoranom, preplavljajui Panelouxovu molitvu, a Rieux, dr ei se grevito za krevet kao za polugu na kormilu broda, zaklopi oi, omamljen umorom i gaenjem. Kad ih je opet otvorio, nae kraj sebe Tarroua. - Moram otii - ree Rieux - ja to vi e ne mogu podnijeti. No bolesnici odjednom za utje e. Doktor naknadno shvati, da su krikovi djeteta oslab ili, da jo uvijek slabe i da su upravo prestali. Oko njega ponovo odjeknu tu aljka, ali pot mulo, kao daleka jeka borbe koja se, eto, zavr ila. Jer ona je doista bila zavr ena. Castel je bio pre ao na drugu stranu kreveta, i rekao onda da je gotovo. Otvorenih usta, ali nijemo, dij ete je poivalo na izdubljenoj postelji pod zbrkanim pokrivalom. Sasvim se najednom usitnilo, a n a licu ostado e tragovi suza. Paneloux se pribli i krevetu i napravi gestu kao da blagoslivlja. Onda skupi svoju halju i izae prolazom u sredini dvorane. - Hoemo li jo ovako? - upita Tarrou dr. Castela. Stari je doktor stresao glavom. - Mo da - ree s usiljenim smije kom. - Ipak je na koncu dugo odolijevao, je li? No Rieux je ve napu tao dvoranu tako naglim korakom i s takvim licem da je Paneloux , koga bija e prestigao, pru io ruku da ga zadr i. - Nemojte, doktore - ree sveenik. No Rieux se ne zaustavi, nego se samo okrene i dobaci mu bijesno: - Ah, taj je barem bio nedu an, je li?

Onda ponovo okrene glavu te iza av i iz dvorane prije Panelouxa sti e nakraj kolskoga dvori ta. Ondje sjede na klupu izmeu dva pra na stabalca i otare znoj koji mu je curi o u oi. Htio je vikati kako bi razvezao vor koji mu se opleo oko srca i stra no ga stisnuo. Vruina se polako trusila izmeu fikusa. Plavo jutarnje nebo hitro se pokrivalo bjelkastom na vlakom poput jastunice to je inila zrak jo zagu ljivijim. Rieux se opustio na klupi. Gledao j e grane, nebo, a polako mu se vraalo normalno disanje; poeo je svarivati svoj umor. - Za to ste mi govorili tako srdito? - ree jedan glas iza njega. - I za mene je taj prizor bio nepodno ljiv. Rieux se obrati Panelouxu: - Istina je - ree. - Oprostite mi. No umor je isto to i ludilo. Ima u tom gradu mo menata kad se sve u meni buni i potiskuje sve druge osjeaje. - Razumijem - promrmlja Paneloux. - ovjek se buni jer to prema uje ljudsku mjeru. N o mo da moramo ljubiti ono to ne mo emo shvatiti. Rieux se naglo uspravi. Gledao je Panelouxa svom snagom i svom stra u kojoj se moga o dovinuti. Onda strese glavom. - Ne, asni oe - ree on. - Ja zami ljam ljubav drukije Do posljednjega asa odbijat u ljubiti svijet gdje djeca bivaju muena. Panelouxovo se lice poremeti i smrkne: kao da je preko njega pre la sjena. - Ah, doktore - ree alosno - shvatio sam upravo to znai milost. No Rieux se opet bio spustio na klupu. Iz dubine svoga umora koji ga je opet obu zeo odvrati blago: - Znam da je nemam, znam. Ali o tom neu s vama raspravljati. Mi radimo zajedno, r adimo za ne to to nas sjedinjuje, to je iznad huljenja i molitve. Samo to je va no. Paneloux sjede pokraj Rieuxa. inilo se da je ganut. - Da - ree - da, i vi radite za spas ovjeka. Rieux se poku a nasmije iti. - Spas ovjeka prevelika je rije za moj posao. Ja ne idem tako daleko. Mene zanima njegovo zdravlje, najprije njegovo zdravlje. Paneloux je kolebao. - Doktore - ree. Ali se zaustavi. 1 na njegovu je elu potekao znoj. Promrmlja: Zbogom, a kad je usta o, njegove su se oi blistale. Spremio se da krene, kadli Rieux, koji je ne to mozgao, ustane takoer i poe prema njemu:

- Molim vas jo jednom, da mi oprostite. Taj se ispad nee ponoviti. Paneloux pru i ruku i ree alosno: - A ipak vas nisam uvjerio! - Pa ta onda? - nato e Riuex. - Ja mrzim smrt i bolest, vi to dobro znate. A htjel i vi ili ne htjeli, mi smo obojica pozvani da trpimo i da suzbijamo i bolest, i smrt. Rieux je zadr ao Panelouxovu ruku: - Vidite - ree izbjegavajui pritom da ga pogleda - ni sm Bog ne mo e nas sada rastavi ti. * * * Otkako je u ao u zdravstvene odrede, Paneloux nije nikako napu tao bolnice i mjesta gdje bi susretao kugu. Meu spasiocima zauzeo je mjesto koje mu je - po njegovu mi ljenju pripadalo, to jest mjesto u prvim redovima. Prizori smrti nisu mu uzmanjkali. Pr emda je u naelu bio za tien serumom, briga za vlastiti ivot nije mu ostala nepoznata. Naoko je uvijek bio miran. Ali od onoga dana kad je gledao tako dugo umiranje djeteta sav se nek ako promijenio. Na njegovu licu ocrtavala se sve vea napetost, a kad je jednoga dana rekao Rieuxu, smije ei se, da sprema raspravu o temi: Mo e li sveenik konzultirati lijenika? doktoru se uinilo da se radi o neem ozbiljnijem nego bi ovjek rekao slu ajui Panelouxa . Kako je doktor za elio da upozna tu raspravu, Paneloux ree da e na misi za mu karce odr ati propovijed i da e tom prilikom iznijeti neke svoje misli. - Bilo bi mi drago, doktore, kad biste do li; predmet e vas zanimati. Dan je bio silno vjetrovit kad je asni otac po drugi put propovijedao. Istini za volju treba kazati da su slu atelji bili rjee posijani nego prvi put. Jer ta vrsta priredbe nij e vi e imala za na e sugraane ar novosti. U te kim okolnostima u kojima je grad ivio i sama rije novost izgubila bi svoj smisao. Uostalom, veina je ljudi nadomjestila vjersku praks u kojekakvim praznovjerjima, dok su drugi potpuno napustili vjerske du nosti ili bi svoju pobo nost uskladili s potpuno nemoralnim privatnim ivotom. No svi su radije nosili za titne medalje ili amulete sv. Roka nego da idu na misu. Kao primjer mogu se navesti razna proroanstva kojima su se na i sugraani slu ili uprav o neumjereno. Tako su u proljee svakoga asa oekivali da e bolest prestati, a nikome ni je palo na pamet da se raspita i zatra i od bli njega pobli e podatke o trajanju epidemij e. Za to da se raspituju kad epidemije ionako nee biti? No kako su dani prolazili, stado e s e pribojavati da toj nesrei nee nikada biti kraja i smjesta se pojavi nada u srcima svih na ih sugraana da e kuga tada i tada prestati. Gradom su kolala svakojaka proro tva koja p oteko e od vraa i arobnjaka ili pak svetaca katolike crkve. Gradski tiskari brzo uoi e da bi t o mogli iskoristiti, pa objavi e u brojnim primjercima tekstove koji su kolali po gr adu. Primijetiv i da je radoznalost publike nezasitna, dado e se u potragu, tra ei u gradski m bibliotekama svjedoanstva to ih pru a anegdotistika povijest, i ra iri e ih po gradu. Ka je

i historija iscrpla zalihu proroanstva, narui e ih kod novinara koji se - bar u toj prilici pokaza e isto tako kompetentni kao njihovi uzori iz pro lih vjekova.

Neka su od tih proroanstva izlazila u feljtonu novina, a ljudi ih nisu itali manje pomno nego ljubavne zgode koje bi itali na tome mjestu u doba zdravlja. Neka od tih predvianj a osnivahu se na bizarnim raunima u koje bi ulazila tisua u oznaci godine, broj umrl ih i broj mjeseci koji su protekli pod re imom kuge. Drugi su pravili usporedbe s velikim ku gama povijesti, otkrivajui slinosti (koje su proroci zvali konstantama) i s pomou rauna k oji nisu bili manje udnovati izvlaili iz njih pouke s obzirom na sada nju ku nju. Ipak je publi ka najvi e cijenila ona proro tva koja najavljuju jezikom apokalipse nizove dogaaja od k ojih je svaki mogao biti onaj koji se sruio na na grad, a sve to bija e tako slo eno i spleten o da se moglo tumaiti na sve mile naine. I tako Nostradamus i sv. Odila bijahu konzultiran i svakoga dana veoma uspje no. A sva su ta proro tva imala na koncu ne to zajedniko: bija hu ipak utje na. Samo kuga nije bila utje na. Ta su, dakle, praznovjerja nadomje tala na im sugraanima vjeru i zato je Panelouxova propovijed odr ana u crkvi koja nije bila sasvim ispunjena. Dvije treine. Kad je on e veeri Rieux stigao, vjetar to se provlaio kroz dvokrilna vrata koja se sama zatvarahu sl obodno je kolao meu slu ateljstvom. Crkva je bila hladna i nijema, prisutni bijahu iskljuivo m u karci. U takvoj okolini Rieux zauzme mjesto i spazi Panelouxa gdje se uspinje na propov jedaonicu. Govorio je mnogo bla e i pomirljivije nego prvi put, a slu aoci primijeti e u nekoliko mahova da se u svom izra avanju koleba. I udno, nije vi e govorio vi, nego mi. Ipak je njegov glas pomalo ojaao. Poeo je time da je podsjetio slu aoce da je, evo, mjesece i mjesece kuga meu nama, pa je sada bolje poznamo jer smo je vidjeli toliko puta gd je sjeda za na stol ili do uzglavlja onih koje volimo; gdje stupa uz nas ili nas eka na rad ili tu. Sada emo, dakle, moi mo da primiti bolje no prije ono to nam je govorila bez prekida i to u

onom iznenaenju nismo mo da dobro slu ali. Ono to je otac Paneloux propovijedao ve jednom na istom mjestu, mo da je on, to se dogaa svima (pri tome se udario u prsa), mo da je to uvjerenje smislio i izrekao bez kr anske ljubavi. Ipak je istina istina, a va lja je imati na umu, ma to se dogodilo. Najte a ku nja ipak je za kr anina korist i povlastica. Ako kr a mora tra iti svoju korist, kakva je to korist, od ega se sastoji i gdje je mo e nai? Uto se Rieuxu uini da se ljudi oko njega udobno smje taju: upiru se o naslon klupe i naslanjaju to je mogue zgodnije. Jedna od podstavljenih vrata na ulazu lupkala su amotamo, a netko se maknuo sa svoga mjesta da bi ih zadr ao. A Rieux, rastresen tim gibanje m, jedva je uo Panelouxa koji je nastavljao svoju propovijed. Kazivao je otprilike d a ne moramo ku ati da bismo objasnili kugu nego da moramo nastojati kako bismo iz nje izvukli pouku.

Rieux mutno shvati da - prema Panelouxu - tu se nema to obja njavati. Njegov je int eres ivnuo kad je Paneloux istakao da ima stvari, koje se mogu objasniti pred licem Bo j im, i takvih koje se ne mogu objasniti. Ima dakako dobro, ima i zlo, a veinom je vrlo l ako kazati to ih dijeli. No pote koe poinju unutar zla. Postoji na primjer zlo koje je zacijelo nu no, i zlo koje je tobo e beskorisno. Jedno je don Juan, survan u pakao, drugo je dijete koje umire.

Jer ako je pravedno, da razvratnik bude ka njen, za to mora patiti dijete? A nema na svijetu zaista va nije stvari nego je patnja djeteta; u as koji ta patnja izaziva i razlozi koje valja pronai da bismo sve to objasnili. Inae nam Bog sve u ivotu olak ava, pa nije te ko ni zaslu no vjerovati. Tu nas je, naprotiv, pritisnuo o zid. Tako se naosmo pod ziem ku ge, a svoju kr ansku korist moramo pronai u njezinoj smrtonosnoj sjeni. Otac Paneloux nije se htio poslu iti jednostavnim i lakim mogunostima da bi se popeo preko tog zida. Bilo bi mu na primjer lako rei da vjenost nebeskih slasti koje ekaju dijete mo e nadoknaditi nje gove muke. Ali on stvarno ne zna kako je. Tko uope zna da li vjeno trajanje neke radost i mo e izravnati i nadoknaditi jedan trenutak ljudske boli? Onaj koji bi to ustvrdio ne bi svakako bio kr anin, jer je njegov Spasitelj upoznao bol u svim udovima i u du i. Ne, on e ostati podno zida, vjeran onom raspeu kojemu je simbol kri ; ostat e licem u lice s patnjom djete ta. Kazat e bez bojazni onima koji ga danas slu aju: Brao, do ao je as. Valja sve vjerovati ili sve porei. A tko bi se meu vama usudio sve porei? Doktor je jedva imao vremena da pomisli kako se asni otac kree na rubu hereze, kad li ovaj nastavi, istiui sna no, da je to tra enje povlastica kr anima, njegova nagrada i korist. To je i njegova krepost. asni je otac znao da e izvjesna pretjera-nost, koja je sastavni dio te kreposti, sablazniti one pojedince koji su navikli na bla u i obiniju moralku. Ali religija u doba kuge ne mo e biti svakida nja religija, pa ako Bog mo e dopustiti, pa i po eljeti, da se du a ovjekova nau iva u doba sree, da poine, on isto tako hoe da bude pretjerana u pretjerano doba. Danas Bog ini svojim stvorenjima milost time to ih gura u nesreu k oja je dovoljno velika, da bi ponovo na li i prihvatili najveu krepost, to jest da bi se o predijelili za Sve ili Ni ta. Jedan je svjetovni autor prije mnogo vjekova ustvrdio da je otkrio tajnu crkve, ustvrdiv i da nema istili ta. Time je htio natuknuti da nema polovinih mjera, da postoji samo Raj i Pakao te da ovjek mo e biti samo spa en ili proklet, onako kako je sam odabrao. To je - pre ma Panelouxu - krivovjerje koje se mo e roditi samo u du i raspu tenoj i razuzdanoj. Jer postoji istili te. No ima zacijelo razdoblja kad ne valja polagati velike nade u istili te; ep oha kad se ne mo e govoriti o lakim grijesima. Svaki je grijeh u takvo doba smrtan, svaka nemarnost i te kako ka njiva. Dakle, sve ili ni ta. Paneloux stade, a Rieux zau u taj as zavijanje vjetra koji je sada puhao udvojenom snagom ispod crkvenih vrata. Propovjednik je uto poeo kazivati da krepost potpunog prihv aanja o kojoj govori, ne mo e biti shvaena u su enom smislu koji joj obino pridajemo; da se ne radi

o banalnom pomirenju, rezignaciji, pa ni o poniznosti koja se te ko posti e. Radi se , istina, o poniznosti, ali o takvoj u kojoj je poni eni suglasan. Patnja djeteta ponizuje, za cijelo, i srce i duh. No zato treba ui u stvar. Zato (a Paneloux istae odmah da ono to e rei nije lako

izgovoriti), zato treba tu patnju htjeti, budui da je Bog hoe. Tako i samo tako nee kr anin nikoga i ni ta po tediti i, zatvoriv i sve izlaze, stii do konanog izbora koji je bitan. Izabrat e potpuno vjerovanje da ne bi bio nagnan da sve zanijee. I kao to vrle ene koje - sa znav i da su buboni prirodan put kojim tijelo izbacuje svoju zarazu - mole u crkvi: Drag i bo e, daj mi bubone, tako e kr anin znati u danome asu da se prepusti bo anskoj volji, makar bila i nerazumljiva. Ne mo e se kazati: Ja to shvaam, ali je to neprihvatljivo; treba prodri jeti u jezgru neprihvatljivosti koja nam se pru a da bismo tako izvr ili svoj izbor. Patnja djece na je gorki kruh, no bez toga kruha na a bi du a stradala od duhovnog glada. Tu se poeo javljati prigu en amor koji bi obino oznaio stanke oca Panelouxa, kadli iznenada propovjednik nastavi i krepko zapita namjesto svojih slu alaca: kako se d akle imadu vladati i to im je zapravo initi? inilo se kao da izrie njihovo pitanje na koje e odm ah i

odgovoriti. Da, znao je on kako e reagirati: izrei e stra nu rije fatalizam. E, pa dob ro, on se nee pla iti toga izraza, ako mu dopuste da mu doda pridjev djelotvoran. Ne valja opona ati abesinske kr ane (on je to ve kazao i sada jo jednom ponavlja); ne valja se pridru iti ni Perzijancima koji - oboljev i od kuge - bacahu na zdravstvene odrede k r ana svoju odjeu, zazivajui nebo da bi nevjernicima poslalo kugu, jer hoe pobijati zlo to ga je Bog poslao. Ali obratno, ne valja se povoditi ni za onim redovnicima koji su u K airu, tokom pro loga stoljea, davali svetu priest uzimajui hostiju pincetom, da se ne bi dotakli vla nih i vruih usta u kojima mo da vreba zaraza. Grije ili su i jedni i drugi: i perzijski bol esnici i kairski redovnici. Jer prvi se nisu osvrtali na muke djeteta, kao da to nije ni ta ; druge je, naprotiv, zarobio i podjarmio strah od muka koji je inae ljudski opravdan i shvat ljiv. U jednom i drugom sluaju osnovni je problem zaobien. Jedni su i drugi ostali gluhi n e uv i glas Bo ji, ali ima drugih primjera, na koje e on - Paneloux - podsjetiti. Ako smij emo vjerovati kroniarima velike kuge u Marseilleu, od osamdeset i jednog redovnika sa mostana od Milosra samo etvorica ostado e na ivotu. A trojica od te etvorice pobjego e. Tako go orahu kroniari, a nije njihova zadaa da ka u ne to vi e. No itajui taj izvje taj otac se Paneloux duboko zamislio nad onim koji ostade sam, unato svim onim le evima (bilo i h je sedamdeset i est) i unato primjeru one trojice fratara. I lupiv i sna no akom u ogradu propovjedaonice, povie gromko: Brao moja, budimo kao onaj koji je ostao! Ne radi se o tom da bismo odbijali mjere opreza, nijekali razumni poredak to ga d ru tvo unosi u nered epidemije. Ne treba slu ati moraliste koji tvrde da valja pasti na k oljena i sve napustiti. Nego treba koraknuti naprijed u tminu, malko naslijepo i ku ati pritom i niti dobro. to se tie ostaloga, treba ostati pasivan i spremno prepustiti Bo joj volji sve, pa i smrt nevine djeice, ne tra ei lijeka za sebe. Tu je otac Paneloux dozvao u pamet markantan lik biskupa Belzuncea za vrijeme ku ge u Marseilleu. Podsjetio je da se potkraj epidemije, uiniv i sve to je trebalo uiniti i stekav i uvjerenje da vi e nema lijeka, biskup povukao sa ive om u svoju kuu koju je dao zazida ti. A stanovnici koji su ga dotle obo avali, naljuti e se na nj u prevrtljivosti osjeaja kakvu nalazimo u krajnjim patnjama, naljuti e se i opkoli e njegovu kuu le evima da bi ga to sigurnije upropastili. Tako je biskup sasvim pri koncu popustio slabosti, povjer ovav i da se u svijetu mo e odijeliti od smrti, a mrtvi mu, eto, padahu s neba na glavu. Ne, zais ta, nema bla ene sredine. Treba dopustiti i pirhvatiti sablazan, jer moramo birati, hoemo li Boga mrziti ili ljubiti. A tko bi se usudio privoljeti mr nji? Brao moja, ree napokon Paneloux, najavljujui time, da zavr ava, ljubiti Boga nije lak Ta ljubav zahtijeva potpuno napu tanje sebe samoga i prezir vlastite osobe. Ali sa mo ona

mo e izbrisati djeje patnje i djeju smrt, a bilo kako mu drago, jedino ta ljubav mo e je uiniti nu nom, jer je ne mo emo shvatiti, a moramo je htjeti. Evo te ke pouke koju sam htio s vama podijeliti. Evo vjere koja je okrutna u oima ljudi, odluna pred licem Bo jim; vjere kojoj se moramo pribli iti. S tom stra nom slikom moramo se izjednaiti. Na njoj moram o oku ati svoje snage. Na tome vrhuncu sve e se stopiti i izjednaiti, a iz tobo nje nepr avde iskrsnut e istina. Tako u mnogim crkvama na jugu Francuske umrli od kuge snivaju vjekovima ispod kamenih ploa crkvenoga kora, a sveenici zbore iznad njihovih grobo va, i duh koji ire, iskrsava iz tog praha u kojem i djeca imaju svoj udio. Kad je Rieux iza ao, vjetar se estoko zabu io kroz od krinuta vrata nahrupiv i vjernicima ravno u lice. Donosio je u crkvu miris ki e, vonj vla noga plonika kojim dade nasluti ti izgled grada prije nego to izao e. Neki stari sveenik i mladi akon koji stupahu pred dr. Rieu xom, zadr a e s mukom svoje e ire. Stariji nije ipak ni zaas prestao komentirati propovijed.

Odavao je priznanje Panelouxovoj rjeitosti, ali se uznemirivao zbog presmionih mi sli to ih je asni otac iznio. Dr ao je da propovijed razotkriva vi e nemira negoli snage, a svee nik Pa-nelouxovih godina nema vi e prava da bude nemiran. Mladi je akon, prignuv i glavu da bi se za titio od vjetra, odgovarao da esto pohaa asnoga oca, da je upuen u njegovu evoluciju i da e njegova rasprava biti jo mnogo smionija te zacijelo nee dobiti imp rimatur. - A to je njegova glavna misao? - ree stari sveenik. Bili su dospjeli na trg pred katedralom, a vjetar ih je opkolio urlajui tako da j e mlaemu oduzeo rije. Kad je akon mogao progovoriti, ree bez komentara: - Kad se sveenik obraa lijeniku, onda je taj postupak u sebi proturjean. Rieuxu koji mu je prenio Panelouxove izjave, odvrati Tarrou da je poznavao sveeni ka koji je za vrijeme rata izgubio vjeru otkriv i lice mladoga nekog ovjeka kojemu su iskopali oi. - Paneloux ima pravo - ree Tarrou. - Kad nevinosti mogu iskopati oi, kr anin mora ili izgubiti vjeru ili pristati da ih njemu iskopaju. Paneloux nee izgubiti vjeru; on e ii do kraja. To je ono to je htio kazati. Da li ta opaska Tarrouova kako-tako osvjetljuje nesretne dogaaje koji se poslije dogodi e? Dogaaje u kojima se vladanje Panelouxovo uinilo njegovoj okolini nerazumljivo. itao ci e prosuditi. Nekoliko dana nakon propovijedi Paneloux se stade spremati na selidbu. Bilo je t o onda kad je irenje bolesti poticalo u gradu neprestane seobe. A kako je Tarrou morao napus titi svoj hotel da bi se nastanio kod Rieuxa, tako je asni otac morao napustiti stan gdje g a je njegov red bio smjestio, da bi se nastanio kod neke stare osobe koja je mnogo polazila crkve, a dosad je kuga jo nije zahvatila. Za vrijeme seobe on je osjetio kako raste njegov umor i njegov strah. Tako je izgubio po tovanje svoje stanodavke. Jer ta gospoa nije se mogla dos ta nahvaliti proroanstva sv. Odile na to je sveenik ispoljio malu nestrpljivost koju je zacijelo skrivio umor. No koliko se god poslije trudio da udobrovolji staru gospou i da po stigne bar dobrohotnu neutralnost, nije mu to po lo za rukom. Pobudio je lo dojam! I svake veer i, prije nego e se povui u svoju sobu ispunjenu rukotvornim ipkama, morao je gledati lea svoj e gazdarice koja je sjedila u salonu, i ponijeti sa sobom Laku no, asni oe, kojim bi ga otpravila, ne okrenuv i glavu. Takve jedne veeri, nasmrt umoran, osjeti prije nego e lei kako se na njegovim zglavcima i sljepooicama razularila groznica koju je nekoliko dana u sebi nosio. Za ono to je slijedilo zna se samo iz pripovijedanja njegove stanodavke. Ona je u stala rano ujutro, kao obino. Nakon nekog vremena, udei se to asni otac ne izlazi iz sobe, ona s e

bila odluila, nakon dugog kolebanja, pokucati na njegova vrata. Na la ga je gdje le i nakon besane noi. Te ko je disao, a krv mu je udarila u glavu, jae nego obino. Ona mu je -k ako ree sama - uljudno predlo ila da e pozvati lijenika, ali je on njezin prijedlog odbio sa estinom koja se njoj uinila nezgodnom i aljenja vrijednom. Nije joj preostalo drugo nego da se povue. Ne to kasnije asni je otac pozvonio i zamolio da je pozovu. Kad je do la, on se ispriao zbog svoje naglosti i zatim izjavio da se ne mo e raditi o kugi, jer da ne osjea ni jedan od simptoma, nego da se radi o prolaznom umoru. Stara je dama odvratila dostojanstveno da njezin prijedlog nije proistekao iz nemira i brige takve vrsti ; da nije bila zabrinuta za svoju sigurnost koja je u Bo jim rukama nego je pomi ljala na zdravlje a snoga

oca, za koje se zdravlje osjea djelomice odgovornom. No kako nije ni ta odgovarao, ona je, elei (ako joj smijemo vjerovati) da izvr i do kraja svoju du nost, stala ponovo predla gati da zovnu lijenika, ali je ovaj put dodao neka obja njenja koja se staroj gospoi uini e veo ma smu ena. Dr i da je razumjela samo to (a to joj se ba uinilo nerazumljivim) da asni ota c odbija lijenika jer da to nije u skladu s njegovim naelima. Ona je zakljuila da je groznica pomela misli njezina stanara, pa se ograniila na to da mu donese ljekoviti aj. Ne hotei nikako smetnuti s uma obveze to ih je nametao njen polo aj, ona je redovno pogldala bolesnika svaka dva sata. Najvi e joj je udarilo u oi, da je asni otac tako nemiran te se itav bogovetni dan ne to premee. Odbacuje pokrivalo, a onda ga opet privlai, neprestano prelazi rukama preko znoja-vog ela, a esto se uspravlja i hoe da se iska l je, a taj je ka alj stisnut, hrapav i vla an, kao da ne to upa i trga iz sebe. inilo se da ne mo e istrgati iz dubine svoga grla tampone od vate koji ga, rekao bi, gu e. Nakon tih k riza spustio bi se na jastuk, oevidno iscrpljen i satrt. Napokon bi se jo malko uspravio, ali s amo napola, i nekoliko trenutaka gledao preda se tako uporno, tako nepomino da je to bilo upadl jivije nego sav prija nji nemir. No stara je gospoa jo uvijek oklijevala, hoe li pozvati lijenika i usprotiviti se tako elji svoga bolesnika. Mogla je to biti obina groznica, ma kako bila uzbudljiva kad bi je ovjek gledao. Ipak je poslije podne poku ala razgovarati, ali sveenik nije odgovarao, kazujui samo neke nesuvisle rijei. Ponovila je svoj prijedlog. No asni otac se nato uspravio i ree sa svim razgovijetno da nee lijenika. Na to ona odlui da poeka do sutra ujutro: ako se stanj e bolesnikovo ne popravi, nazvat e broj telefona koji je agencija Infordok ponavljala desetak puta na dan preko radija. Ne zanemarujui ni askom svoje du nosti, ona e nou prigledati i pripaziti da mu ni ta ne uzmanjka. Ali naveer, po to mu je ponovo dala aj, ona je malk o prilegla, a probudila se tek u zoru. Onda je pohitala u sobu. asni je otac le ao nepomian. Sinonje rumenilo ustupilo je sivoljubiastoj bljedoi koja e bila to napadnija to su obrazi bili jo puni. asni je otac fiksirao mali luster od r aznobojnih staklenih kuglica koji je visio nad krevetom. Prema izjavama stare gospoe bio je nalik na ovjeka koga su itavu no tukli, a potro io je svu snagu da bi se opro. Upitala ga je k ako mu je. A glasom koji joj se uinio nekako udno ravnodu an, on joj je odvratio da mu je z lo, da ne treba lijenika i da e biti dovoljno ako ga otpreme u bolnicu, kako bi sve bilo u redu. Na to je stara dama u asnuta potrala do telefona. Rieux sti e u podne. Na izvje taj stanodavke odgovori kratko da Paneloux ima pravo i da je zacijelo prekasno. asni ga je otac doekao s istim nehajnim izrazom. Rieux ga pregl

eda i zaudi se ne otkriv i nijedan od glavnih simptoma bubonske ili plune kuge, osim onoga ka lja i pote koa u disanju. No puls je bio tako nizak, ope stanje tako alarmantno, da je bilo malo nade da e preboljeti. - Nemate nijedan od glavnih simptoma - ree Panelouxu. -Ipak je dopu tena sumnja i j a vas moram izolirati. Redovnik se bizarno nasmije i, kao da hoe biti uljudan i ne ree ni ta. Reiux izae da bi telefonirao, a onda se vrati. Gledao je redovnika. - Ostat u uz vas - ree mu blago.

Bolesnik kao da je o ivio; pogledao je doktora oima u koje se, rekao bih, vraala nek a toplina. Onda izgovori te kom mukom, tako da se nije moglo razabrati govori li alos nim tonom: - Hvala - ree - no redovnici nemaju prijatelja; oni su sve stavili u Boga. Zatra i raspelo koje bija e smje teno iznad uzglavlja, a kad ga je dobio, okrene se da bi ga promotrio. U bolnici nije otvorio usta. Prepu tao se lijeenju poput kakve stvari, ali nije isp u tao iz ruku raspelo. Ipak je njegov sluaj i dalje nejasan. Rieux se nije mogao oteti sumnji d a to nije kuga. A mo da ipak? Od nekog vremena kao da u iva da zbuni dijagnostiara. Ali u Panelouxovu sluaju dalji je razvitak pokazao da ta dvoumica nije va na. Groznica je porasla. Ka alj je bio sve hrapaviji; te ko je muio bolesnika cijeloga da na. Navee je konano izbacio vatu koja ga je gu ila. Bila je crvena. U smuenosti groznice Pane-loux je zadr ao svoj nehajni pogled, a kad su ga sutradan na li mrtva (napola j e ispao iz kreveta) njegov pogled nije izra avao ni ta. Na njegovu cedulju napisa e: Sporan sluaj. Svi Sveti te godine nisu bili ono, to obino jesu. I vrijeme je, istina, bilo primj ereno. Bilo se naglo promijenilo, a kasna ega naglo je ustupila mjesto hladnoi. Kao i ostalih god ina, hladni je vjetar puhao sada bez prekida. Krupni oblaci ganjahu se s jednoga kraja obzor ja na drugi i pokrivahu svojom sjenom kue na koje bi nakon njihova prolaska padala hladna i uta svjetlost novembarskog neba. Pojavi e se prve ki ne kabanice. Zapa en je veoma veliki broj sjajnih tkanina, presvuenih kauukom. Novine su, naime, bile javile da su prije dvj esta godina, za vrijeme velikih kuga na Jugu, lijenici oblaili vo tane tkanine da bi se ou vali od zaraze. Duani su se tim okoristili da bi raspaali zalihu staromodnih ogrtaa s pomou kojih se svatko nadao da e biti imun. No pojave godi njega doba ne mogo e izbrisati injenicu da nitko ne odlazi na groblje. Drugih godina tramvaji bijahu pro eti otu nim mirisom krizantema, a povorke ena kreta hu se prema mjestima gdje su bili pokopani njihovi mili i dragi, da bi cvijeem okiti le njihove grobove. Bija e to dan kad se pokojniku ku alo nadoknaditi osamu i zaborav u kojoj b i ga dr ali duge mjesece. No te godine nitko ne htjede misliti na mrtve. Ionako se previ e na njih mislilo! Nije vrijeme da im se pribli i s malko aljenja i mn ogo melankolije. Nisu oni vi e napu teni i zaboravljeni, oni kojima dolazi jednom godi nje da bi se opravdao. Oni su uljezi koje bi ovjek htio zaboraviti. Eto, za to je Du ni dan bio te godine nekako zaba uren. Prema Cottardu koji se - kako je primjeivao Tarrou - izra avao sa s ve veom ironijom, sada je svakoga dana Du ni dan.

I doista, kresovi kuge dobro su plamtjeli u pei krematorija, a njihov je polet bi vao sve vei. Broj umrlih nije se, istina, iz dana u dan poveavao. No inilo se da se kuga udobno smjestila u svom paroksizmu, pa sada svoja svakodnevna umorstva vr i tono i redovno kao dobar

inovnik. U naelu i prema izjavama kompetentnih linosti, bija e to dobar znak. Grafiko n napredovanja kuge imao je svoj stalan uspon, pa se dugaka vodoravna crta koja se nadovezivala na taj uspon uinila mnogima utje lji-vom. Utje ljivom smatrao ju je na p rimjer dr. Richard. To je dobar, to je izvrstan grafikon, govorio je on. Dr ao je da je bol est postigla ono to je nazivao gornjom razinom: odsada mo e samo opadati. A to je - ree postignuto Castelovim serumom kojim je doista polueno nekoliko nepredvienih uspjeh a. Stari se Castel nije opirao, ali je dr ao da se u stvari ni ta ne mo e predvidjeti, je r da nas povijest epidemija ui da epidemija mo e i nenadano poskoiti. Prefektura koja je odav no eljela da bilo im umiri javnost, to je kuga stalno spreavala, odlui sazvati lijenike, da bi se izjasnili o toj stvari, kadli dr. Richard oboli od kuge i umrije kao i svi os tali, upravo onda kad je bolest dosegla gornju razinu. Uprava je nakon toga uzbudljivog primjera, koji ipak nije znaio ni ta, zapala u pes imizam s jednakom nedosljedno u s kakvom se bila priklonila optimizmu. Castel se pak ograniio na to da proizvodi svoje cjepivo, stoje bri nije mogao. Svakako nije u gradu bilo jav ne zgrade koja ne bi bila preru ena u bolnicu ili lazaret, a to to nitko nije jo dirnuo u pref ekturu, obja njavalo se injenicom da su trebali na koncu neko mjesto gdje e se sastajati. Al i openito uzev i, zahvaljujui stabilizaciji kuge u spomenutom razdoblju, organizacija koju je predvidio Rieux, pokazala se posve dovoljnom. Lijenici i pomonici koji su radili n adasve naporno nisu trebali pomi ljati na jo vee napore. Morali su samo nastaviti pravilno i redovno, ako se tako smije kazati, taj nadljudski napor. Plune forme zaraze, koje se bijahu ve pokazale, razmno i e se sada na sve etiri strane, kao da vjetar potpaljuje i podjar uje po are u ljudskim pluima. Izbacujui krv naveliko, bolesnici umirahu mnogo br e. Zara ljivost je sada morala biti mnogo vea. No zapravo se strunjaci u tom pitanju ni su nikada slo ili. Ipak je za svaki sluaj zdravstveno osoblje disalo pod maskom od ste rilne gaze. U prvi mah ovjek bi pomislio da se uslijed plune forme bolest pro irila. No kako su sluajevi bubonske kuge opadali, bilanca je bila uravnote ena. No bilo je i drugih briga zbog pote koa s opskrbom koje su pote koe s vremenom rasle. Umije a e se pekulanti nudei uz bajoslovne cijene najpotrebnije namirnice kojih na tr i t nije bilo. Siroma ne obitelji nao e se stoga u vrlo munom polo aju, dok bogatima nije gotovo ni ta nedostajalo. Dok bi kuga djelotvornom nepristrano u svoje slu be morala pojaati jednakost izmeu na ih sugraana, ona je naprotiv, obinim mehanizmom ljudskih

sebinosti probudila u srcima osjeaj nepravde. Ostajala je, dabome, besprijekorna j ednakost ispred smrti, no za tu jednakost nije se nitko otimao. Siromasi koji su gladoval i pomi ljali su s jo veom nostalgijom na susjedne gradove i sela gdje je ivot slobodan a kruh jeftin. A ako ih vlasti nisu mogle dovoljno hraniti, oni su mislili (sasvim bezrazlo no, uostalo m) da bi im se moralo dopustiti da odu. Tako je iskrsnula parola koju si mogao itati po zidov ima ili bi je dovikivali prefektu kad bi se negdje pojavio: Kruha ili zraka! Ta je ironina izreka poslu ila kao signal za neke manifestacije koje su brzo ugu ene, ali su svi uoili kak o je pojava ozbiljna. Novine su, dakako, dosljedno provodile direktivu koja je zahtijevala optimizam p o svaku cijenu. itajui novine ovjek bi mogao pomisliti da je glavno obilje je situacije divan primjer mira i hladnokrvnosti to ga pru a puanstvo. Ali u gradu koji je zatvoren u se , gdje ni ta ne mo e ostati tajno, nitko se nije varao kakav je to primjer to ga daje zajednic a. A da biste stekli ispravan dojam kakav je to bio mir i kakva hladnokrvnost, dostaj at e da

zavirimo u kakvu karantenu ili u jedan od izolacijskih logora to ih je organizira la javna uprava. Pripovjeda ih nije upoznao, jer je bio zaokupljen drugdje. Stoga mo e naves ti samo svjedoanstvo Tarroua. Tarrou opisuje u svojim zapisima posjet to ga je zajedno s Rambertom uinio logora koji je ureen na opinskom stadionu. Stadion se nalazi gotovo uz gradska vrata i gleda jedn om stranom na ulicu kojom prolazi tramvajska pruga, a drugom na neizgraena zemlji ta k oja se pru aju sve do ruba visoravni na kojoj se di e grad. Okru en je visokim betonskim zido vima, pa je dostajalo staviti na svaka od etvora vrata stra u, da bi se bijeg iz logora v eoma ote ao. Zidovi su takoer spreavali da ljudi izvana smetaju svojom radoznalo u nesretnike koji se nalaze u karanteni. Za uzvrat su internirci slu ali danju tramvaje koji su prolazi li, i po veem agoru to su ga kola vukla za sobom pogaali vrijeme kada svijet ide na posao ili se vraa. Znali su tako da se ivot iz kojeg su iskljueni nastavlja nekoliko metara od njih i da cementni zidovi dijele dva svijeta koji su vi e tui jedan drugome nego da se nalaze na razlii tim planetima. Bilo je to jedne nedjelje poslije podne kad su Tarrou i Rambert krenuli prema st adionu. Pratio ih je Gonzales, nogometa koga je Rambert bio prona ao, i koji je pristao da povreme no (kad na njega doe red) vr i nadzornu slu bu u stadionu. Rambert ga je imao predstaviti upr avitelju logora. Gonzales je rekao onoj dvojici, kad su se bili na li, da je to vrijeme kad bi on neko prije kuge - oblaio svoj dres da zapone igru. Sada, kad su igrali ta rekvirirana, ni je to vi e mogue, pa se Gonzales osjeao sasvim besposlen, a takav je dojam i pobuivao. To je b io i jedan od razloga, za to je prihvatio taj nadzor, pod uvjetom da ga vr i samo potkraj sedmice. Nebo je bilo napola zastrto, a Gonzales, digav i nos, primijeti sa aljenjem da je t o vrijeme, ni ki no, ni vrue, najpodesnije za dobru utakmicu. Dozivao je u pamet vonj svlaionica, tribine koje se ru e pod teretom publike, majice ive boje na ukastome terenu, etrune u poluvremenu ili pak limunadu koja bocka isu eno grlo bezbrojnim iglicama koje ovjek a osvje uju. Tarrou, uostalom bilje i da je itavim putem, kroz rupiave ceste predgraa igr a neprestano udarao nogom u komade ljunka na koje bi nailazio. Nastojao bi da ih up uti ravno u otvor kanala, a kad bi mu to uspjelo, rekao bi jedan prema nula. Kad bi ispu io ci garetu, ispljunuo bi ik i poku ao ga, u isti mah, dohvatiti nogom. Djeca, koja se igrahu po kraj stadiona, posla e im jednu loptu, a Gonzales ne budi lijen, posla im je natrag po svim pravilima igre. Konano uo e u stadion. Tribine su bile pune svijeta. No teren bija e prekrit stotinama

crvenih atora, unutar kojih se izdaleka razabirala posteljina i neki sve njevi. Tri bine su zadr ane, da bi se internirci mogli zakloniti za vrijeme ege ili ki e. Jedino bi nako n zalaza sunca morali natrag u svoje atore. Ispod tribina bijahu tu evi koji su sada uvedeni i biv e svlaionice igraa koje su pretvorene u kancelarije i ambulante. Veina je interniraca naikala tribine. Drugi su lutali amo-tamo. Neki su uali o gledali oko sebe, kao da su zami ljeni pa ih ni ta drugo ne mnogi polijegali ili sjedei opustili tijelo. inilo se kao da ne - to rade itav dan? - pitao je Tarrou Ramberta. - Ni ta. Gotovo svi su spustili ruke, koje bijahu prazne. Veliki taj udnovato utljiv. na ulazu u svoj ator i mlitav

zanima. Na tribinama su to ekaju. skup ljudstva bio je

- Prvih dana ne bi mogao uti vlastiti glas - ree Rambert. - No kako su dani prolaz ili, oni sve manje i manje govore. Sudei po njegovim zapisima, Tarrou ih je shvaao; vidio ih je na poetku kako su se n atisli u svoje atore, kako slu aju zujanje muha ili se grebu, izra avajui urlanjem svoju bol il i svoj strah kad bi na li poslu no uho. No otkako je logor prenapuen, ima sve manje dobrohot nih slu alaca. Ljudima, dakle, nije preostalo drugo nego utjeti, ne pouzdavajui se jedni u druge. Doista se inilo kao da se s neba, koje bija e sivo, a ipak sjajno, trusi na crveni logor neka vrsta nepovjerljivosti. Da, svi su imali nepovjerljive fizionomije. Ako su odijeljeni od drugih, nije to bez razloga, a njihova lica odavahu potragu za tim razlozima i - bojazan. Svaki od onih koje bi Tarrou promotrio nije gledao ni ta i nikoga. Svi su, rekao bih, trpjeli openito to su rasta vljeni od onoga to je tvorilo njihov ivot. A kako nisu mogli uvijek misliti na smrt, nisu mi slili ni na to. Bili su na ferijama. No to je najgore pi e Tarrou, ti su ljudi zaboravljeni, a o ni to i znaju. Oni koji ih poznaju, zaboravi e ih, jer misle na ne to drugo, to je potpuno shvatljiv o. Oni koji ih vole, takoer ih zaboravljaju, jer moraju tro iti sve svoje sile na interven cije i planove kojima je svrha da ih izvade odavle. Mislei stalno na taj izlazak, ne misle vi e na one koji e izai. 1 to je normalno. A na koncu ovjek otkriva da nitko ne mo e istinski misliti n i na koga, pa bilo u najgoroj nesrei. Jer istinski misliti na nekoga znai misliti na nj minutu po minutu, a da nas ni ta ne rastrese, ni kune brige, ni muha koja leti, ni kakav svrb e . No uvijek ima muha i uvijek ne to ovjeka svrbi. Stoga ivot nije lako pro ivjeti. A ovi ov dje to znaju. Upravitelj koji im je do ao u susret ree da neki gospodin Othon eli s njima govoriti . Odvede Gonzalesa u svoj ured, a onda u neki kut tribina, gdje gospodin Othon koji je bi o sjeo postrance ustade da bi ih pozdravio. Bio je odjeven isto kako i nekada, a nosio je i tvrdi ovratnik. Tarrou primijeti samo da njegovi uperci na sljepooicama jae str e i da se j edan od niranaca na cipeli bio razvezao. Sudac je izgledao umoran, a nijedanput nije p ogledao svojim sugovornicima u lice. Ree da je sretan to ih vidi i da ih moli, da zahvale dr. Rieuxu u njegovo ime za sve to je uinio. Oni su utjeli. - Nadam se - ree sudac nakon nekoga vremena - da Jacques nije previ e trpio. Bilo je to prvi put to je Tarrou uo da izgovara ime svoga sina, i on shvati da se ne to promijenilo. Sunce se spu talo na horizontu, a izmeu dva oblaka njegove su zrake ul azile postrance u tribine pozlaujui sva tri lica.

- Ne - ree Tarrou - nije nikako trpio. Kad se povuko e, sudac nastavi gledati prema onoj strani odakle je dolazilo sunce. Odo e da ka u do vienja Gonzalesu koji je gledao na ploi kada e biti de uran. Igra se nasmija, stisnuv i im ruke. - Na ao sam bar svlaionice - ree - i to je ne to! Kao da se nisu promijenile...

Malo poslije, kad je upravitelj ispraao Tarroua i Ramberta, dopre iz tribina gole mo neko cvranje, to li? Zatim zvunici koji su u bolja vremena objavljivali rezultate utakmi ce ili predstavljali momadi izjavi e nosnim glasom da internira imaju poi u svoje atore da b i veernji obrok mogao biti podijeljen. Svijet je poeo polagano silaziti s tribina, k reui prema atorima to je polak e mogao. Kad su svi bili na svome mjestu, dvoja elektrina kolica kakva se vide na kolodvorima proo e izmeu atora vozei goleme lonce. Ljudi pru ahu ruku, dvije se velike lice uroni e u lonce, da bi zatim izronile i spustile se u dvije vojnike z djelice od lima. Onda bi kolica opet krenula. Isti bi se prizor ponovio kod sljedeeg atora. - To je znanstvena organizacija - ree Tarrou upravitelju. - Da - ree ovaj zadovoljno, stisnuv i mu ruku - to je znanstvena organizacija. Do ao je sumrak, a nebo se razvedrilo. Logor se kupao u blagoj i svje oj svjetlosti. U veernjemu miru odjeknu odasvud zveka lica i limenih tanjura. i mi i se uzletje e iznad atora i naglo nestado e. Jedan je tramvaj cvilio na skretnici, onkraj zida. - Siromah sudac - promrmlja Tarrou izlazei napolje. - Trebalo bi ne to za nj uiniti. No kako da pomogne sucu? * * * U gradu je bilo jo nekoliko logora o kojima pripovjeda ne mo e ni ta kazati, jer nema o njima izravnih obavje tenja pa ga prijee skrupule da o njima progovori. No mo e kazat i da samo postojanje tih logora, ljudski vonj koji je odanle dolazio, buni glasovi zvun ika u sumrano doba, misterij zidova i strah od tih prokletih mjesta - da je sve to te ko pritiskivalo moral na ih sugraana poveavajui opu zbrku i nelagodnost sviju. Prepirke i sukobi s upravnim vlastima uesta e. Pod konac studenoga jutra postado e veoma hladna. Silni su pljuskovi oprali svojim vodama plonik, oistili nebo, ostaviv i ga bez oblaka nad sjajnim ulicama. Sunce bez krepkos ti irilo je svakoga jutra blistavu i ledenu svjetlost nad gradom. Podvee bi naprotiv atmos fera postajala opet mlaka. To bija e as koji odabra Tarrou da bi se dr. Rieuxu malko raz galio. Jednoga dana, oko deset sati, nakon dugoga i tegobnog dana, Tarrou je pratio Rie uxa koji je i ao, kao svake veeri, da posjeti staroga astmatiara. Nebo se blago ljeskalo iznad k ua stare etvrti. Lagani je vjetar puhao kroz mrana raskr a. Do av i iz mirnih ulica, oni upado e starevo brbljanje. Bolesnik ih poui da ima ljudi koji se ne sla u s onim to je i kako je, da su na jaslama uvijek jedni te isti, da vr ide na vodu dok se ne razbije i da e, ako s vi znaci ne varaju, biti gu ve. Ni zaas nije prestao komentirati dogaaje dok se doktor oko njega bavio. Primijeti e da netko iznad njih hoda. Stara ena, vidjev i kako se Tarrou zainteresira o, objasni da su to susjede iza le na terasu. Ree im takoer da je odozgo lijep vidik i da su kun e terase esto spojene, pa se ene iz iste etvrti mogu posjeivati a da ne izau iz kue. - Da - ree stari - samo se popnite. Gore je fini zrak.

Nao e praznu terasu i na njoj tri stolice. S jedne strane, dokle je pogled dopirao, sve same terase koje se na kraju naslanjahu na mranu kamenu masu u kojoj su prepoznali prv i

bre uljak. S druge strane, iza nekih ulica i nevidljive luke, pogled bi uranjao u horizont gdje se nebo i more mije ahu u neodreen treptaj. Iznad onoga to su prepoznali kao hridi r edovno se pojavljivala neka svjetlost kojoj isprva nisu otkrili izvora. Bio je to svjet ionik na ulazu u luku koji se od proljea vrti i svijetli u prazno jer se brodovi odvraaju odavle i kreu prema drugim lukama. Na nebu koje se caklilo, pometeno od vjetra, blistahu iste zvijezd e, a daleka svjetlost svjetionika dodavala bi od vremena do vremena ne to prolaznoga pepela. S vje i je vjetri donosio mirise mirodija i kamena. utnja je bila potpuna. - Lijepo je - ree Rieux i sjede. - Kao da se dovle kuga nije nikad popela. Tarrou je, okrenuv i doktoru lea, gledao u more. - Da - ree poslije nekoga vremena - lijepo je. Onda sjede pokraj doktora i pa ljivo ga promotri. Tri puta se svjetlost pojavi na nebu. Lupa kuhinjskoga posua dopre do njih iz dubine ulice. Zalupi e i neka vrata. - Rieux - ree Tarrou sasvim prirodnim glasom - nikada niste poku ali saznati tko sa m? Jeste li mi prijateljski naklonjeni? - Da - odvrati doktor -ja sam vam naklonjen, ali eto: dosad nismo imali vremena.

- Dobro, to me umiruje. Hoete li da as bude posveen prijateljstvu? Mjesto odgovora Rieux mu se nasmije i. - Dakle, ujte... Nekoliko ulica podalje, kao da neki auto klizi dugo na mokrome asfaltu. Onda se udalji, a nekoliko nejasnih uzvika, do av i izdaleka, prekine utnju. Onda se utnja ponovo spusti na dvojicu ljudi sa svom te inom neba i zvijezda. Tarrou bija e ustao da bi se premjest io na grudobran terase, suelice doktoru koji je bio uronio u svoje sjedalo. Tarrou se p retvorio u glomaznu siluetu koja se ocrtavala na nebu. Govorio je dugo; evo otprilike tekst a njegove besjede koja je zabilje ena po sjeanju: Ka imo, Rieux, da stvar bude jednostavnija, da sam bolovao od kuge davno prije nego sam upoznao ovaj grad i ovu epidemiju. Time je dovoljno istaknuto da sam kao i svi d rugi. No ima ljudi koji to ne znaju ili se u tom stanju dobro osjeaju, dok drugi znaju i htjel i bi izai. Ja sam uvijek htio iz tog stanja izai. Kad sam bio mlad, ivio sam u misli da sam nevin, to e rei da sam ivio bez ikakve misl . Nisam od prirode kompliciran, ni te ak: poeo sam kako se pristoji. Sve mi je polazi lo za rukom: snalazio sam se u stvarima inteligencije, dobro sam se slagao sa enama; ak o bi me zahvatio kakav nemir, pro ao bi onako kako je do ao. Jednog sam dana stao razmi ljati. I... No moram istaknuti, da nisam bio siroma an kao vi. Moj je otac bio dr avni nadodvjetn ik, to je visok polo aj. Ipak se nije oholio jer je od prirode bio dobroudan. Moja je ma ti bila jednostavna, skromna i povuena. Nikada je nisam prestao voljeti, ali o tom radije neu

govoriti. On se bavio oko mene pa ljivo i srdano; dr im

tovi e, da me ku ao shvatiti. Ima

je izvan kue avantura, danas to znam pouzdano, ali se zbog toga ne zgra am, daleko od toga.

Vladao se u svim tim stvarima kako se moralo oekivati: nikoga nije sablaznio. Da ne duljim, rei u odmah da nije bio originalan, a danas, kad je mrtav, razabirem jedno: ako ni je ivio kao svetac, nije bio ni zao ovjek. Dr ao se po sredini to je sve, za takve ljude os jeamo razboritu simpatiju, a takva je simpatija trajna. Imao je meutim jednu osobinu: veliki Chaixov vozni red bio je njegova najmilija kn jiga. Nije putovao, osim za vrijeme praznika, kad je i ao u Bretanju gdje je imao malo i manje. Ipak bi vam tono znao rei kad odlazi ili dolazi ekspresni vlak Pariz-Berlin, kako valja kombinirati vozne redove da bismo iz Lyona stigli u Var avu; tonu kilometra u izmeu prijestolnica koje bi ovjek odabrao. Znate li kako se putuje iz Brianona u Chamoni x? Ne znate. Zapleo bi se i ef stanice. Moj se otac nije zapletao nego bi na svako pita nje tono odgovarao. Vje bao je gotovo svake veeri, obogaujui svoje znanje kojim se gotovo diio. To me jako zabavljalo, pa sam ga esto ispitivao. U ivao sam kad bih se uvjerio, pog ledav i u vozni red, da se nije prevario. Te su nas vje bice jako zbli ile, jer sam bio zahval an auditorij koji je on cijenio. Ja sam pak u sebi mislio da ta nadmo u voznim redovima vrijed i koliko i druge vrste uenosti i talenta. No ja sam se prepustio prianju, pa bi se moglo dogoditi da tom vrlome ovjeku dam i preveliku va nost. Jer, da zakljuim, na moju je odluku utjecao samo neizravno. Pru io mi je priliku, to je. Kad mi je bilo sedamnaest godina, otac me pozvao da ga doem slu ati . Radilo se o va noj raspravi pred poratnim sudi tem, pa je zacijelo bio pomislio da e se meni ukazati u najboljem svjetlu. Dr im takoer da je raunao s tom ceremonijom koja mo e podjariti mladenaku ma tu, kako bi me potakao da odaberem isto zvanje. Pristao sam, jer sam v idio da u obradovati oca, ali i zato, to sam elio da ga vidim i ujem u drugoj jednoj uloz i, a ne samo u onoj koju je igrao meu nama. Nisam mislio ni na to drugo. Ono to se zbivalo na sudu, inilo mi se uvijek tako prirodno i neminovno kao parada 14. srpnja ili dije ljenje kolskih nagrada. Ipak sam od toga dana sauvao samo jednu jedinu predod bu: sliku krivca. Dr im da je bi o zaista kriv, ali nije va no to je skrivio. No taj mali ovjek s rijetkom riom kosom ko jem je moglo biti trideset godina, uinio mi se tako spreman da sve prizna, tako iskreno prepadnut onim to je poinio i onim to e njemu uiniti da sam nakon nekoliko minuta gledao samo njega. Bio je nalik na prepla enu sovu, kojoj smeta prejako svjetlo. vor njegove kr avate nije tono pristajao uz kut njegova ovratnika. Griskao je nokte jedne ruke, i to desne. .. Neu ga dalje opisivati, vi ste shvatili da je bio iv preda mnom. No ja, ja sam odjednom primijetio da sam dotad mislio na njega kao na 'optu enoga', ne tarui mnogo glavu. Ne mogu rei da sam tada zaboravio oca, ali me ne to stislo u trbu

hu i oduzelo mi svaki drugi interes. Gotovo ni ta nisam slu ao; osjeao sam da hoe ubiti tog a ivog ovjeka, a silni neki nagon koji me zahvati poput vala otplavi me, uporno i sl ijepo, na stranu optu enoga. Probudio sam se istom onda kad je otac poeo svojoj tu iteljski gov or.

Crveni njegov talar sasvim ga je preobrazio, pa nije bio ni dobroudan ni srdaan. Iz

njegovih su usta gmizale fraze, plele se izlazei napolje poput zmija. Jedna za dr ugom, bez prestanka. I ja sam shvatio da zahtijeva smrt toga ovjeka, zahtijeva u ime dru tva da mu odsijeku glavu. Govorio je, dodu e, uvijeno: 'Ta glava mora pasti'. Ali na koncu r azlika nije velika. Nije bila u stvari nikakva, jer je postigao to je elio. Jedino to taj posao nije izvr io on sam. A ja koji sam pratio itav postupak, bavei se samo tim nesretnikom, ja sam se s njime tako prisno sprijateljio da takvu vrtoglavu intimnost nisam prema svome oc u nikada osjeao. On je pak prema obiaju morao prisustvovati onome to se uljudno zove 'poslje dnjim asovima', a trebalo bi nazvati odvratnim i gnusnim umorstvom. Od tog dana nisam mogao pogledati Chaixov vozni red a da mi se u asno ne zgadi. Od tog dana zanimao sam se za pravdu, ali sa najdubljim zgra anjem. Zanimao sam se za smr tne osude, za smaknua i tako ustanovio (mutilo mi se u glavi dok sam na to mislio), d a je moj otac morao u vi e navrata prisustvovati takvu umorstvu i da je to bilo ba onih dana kada bi rano ustajao. Da, u takvim bi zgodama navio svoju budilicu. Nisam se usudio prog ovoriti majci, ali sam je stao bolje motriti i tako sam shvatio da meu njima nema vi e ni ta i da ona provodi ivot pun odricanja. To mi je pomoglo da joj 'oprostim', kako sam tada gov orio. Poslije sam saznao da joj nemam to oprostiti, jer je bila siroma na sve dok se nije udala i da ju je siroma tvo nauilo odricanju. Vi zacijelo oekujete da u kazati da sam smjesta oti ao od kue. Ne, ostao sam nekoliko mjeseci, gotovo cijelu godinu. No srce me boljelo. Jedne veeri otac zatra i od mene svoju budilicu, jer da mora rano ustati. Nisam oka stisnuo. Sutradan kad se vratio, me ne vi e nije bilo u kui. Ka imo odmah da je otac dao tragati za mnom, da sam ga posjetio i da sa m mu, bez ikakvih obja njenja, mirno pripio da u se ubiti ako me prisili da se vratim. Naj zad je pristao, jer je zapravo bio blage udi. Odr ao mi je govor u kojem je isticao kako j e glupo htjeti ' ivjeti svojim ivotom' (tako je objasnio moju gestu, a ja ga nisam razuvjer io); dao mi je svu silu dobrih savjeta i uputa, zadr av i iskrene suze koje su mu navirale. Posl ije sam, po to je proteklo dosta vremena, dolazio redovno posjetiti majku, pa bih tada i nj ega sretao. Ti su mu odnosi, dr im, dostajali. Ja se nisam na nj srdio, niti sam bio ogoren, al i sam bio u sebi pomalo tu an. Kad je umro, uzeo sam majku k sebi, a bila bi jo uvijek uza me d a nije i ona umrla. Zadr ao sam se dulje na poetku, jer je to zapravo bio poetak svega. Sada u se po uriti. Kad mi je bilo osamnaest godina, upoznao sam siroma tvo, po to sam dotle ivio u obilj u.

Vr io sam razliite poslove. Bavio se svim i svaim da bih se prehranio. To mi je po lo za rukom. I to prilino. No mene je zanimala jedna jedina stvar, a to je bila smrtna osuda. Htio sam poravnati svoje raune s onom riom sovom. Stoga sam se - kako se ono ka e - dao n a politiku. Nisam htio da budem zara en kugom. To je, eto, sve. Vjerovao sam da dru tv o u kojem ivim poiva na smrtnoj kazni i da, borei se protiv toga dru tva, pobijam umorstv o. To sam vjerovao, drugi me potkrijepi e u tom vjerovanju, a to je i velikim dijelom istina. Slo io sam se, dakle, s drugima koje sam zavolio i koje nisam prestao voljeti. Dug o sam ustrajao, a nema u Evropi zemlje za koju se nisam borio dijelei njezine brige i t e nje. No pustimo to. Znao sam, dakako da i mi ponekad izriemo osude. No reko e mi da je tih nekoliko mrtv aca potrebno da bi se do lo do poretka u kojem nitko nee nikoga ubijati. To je donekle istina, ali ja mo da nisam sposoban da se odr im u vjerovanju takve vrste. No bilo kako mu drago , ja sam kolebao. Onda bih pomislio na sovu, i stvar je dalje funkcionirala. Sve do d ana kad sam u

Maarskoj vidio jedno smaknue; omaglica koja je neko zgrabila dijete pomraila je sada oi zrelog ovjeka. Jeste li kad vidjeli strijeljati ovjeka? Niste. Dabome, to se obino vr i uz pozivnicu , a publika je pomno probrana. Rezultat je, da znate, samo ono to se vidi na reproduk cijama slika, to pi e u knjigama. Zavoj na oima, stup i podalje nekoliko vojnika. A to nije istina. Znate li vi da odred streljaa stane na metar i pedeset od osuenoga? Znate li, da b i se delinkvent, da napravi dva koraka naprijed, sukobio s pu anim cijevima? Znate li da na toj kratkoj udaljenosti streljai koncentriraju paljbu na predjel srca i da svi zajedn o, svojim krupnim tanetima, izvrtaju rupu u koju bi mogla stati aka? Ne, vi to ne znate, je r se o tim pojedinostima nikad ne govori. Ljudski je san nepovrediv, on je va niji od ivota za one koji boluju od kuge. Ljudima ne valja smetati kad spavaju. Bilo bi to neukusno, a nij e li ope poznato da je prvo pravilo dobroga ukusa da neke stvari samo natuknemo, da ne in zistiramo. No ja nisam od onog dana dobro spavao. Ostao mi je u ustima lo okus i nisam prest ao inzistirati, to e rei misliti. Tada sam uoio da sam sve te duge godine bio ku an premda sam bio duboko uvjeren da s e borim protiv kuge. Uoio sam da sam neizravno odobrio smrt tisua i tisua ljudi; da s am tovi e, izazvao tu smrt, odobravajui djela i principe koji su nu no dotle doveli. A dr ugi? Kao da im to nije smetalo ili bar sami od sebe nisu o tome nikad govorili. Meni se, naprotiv, grlo stezalo. Bio sam s njima, ali sam ipak bio sm. Kad bi se desilo da izrazim s voje skrupule, rekli bi mi da valja misliti na to to je na kocki. Iznosili su esto razl oge koji su u prvi mah bili uvjerljivi, samo da progutam ono to nikako nije htjelo proi niz grlo . Odgovarao sam da veliki ku ni bolesnici (oni koji oblae crvene talare) imaju takoer izvrsnih razloga koje iznose u takvim prilikama; ako priznam vi u silu i nu du, na to se pozivaju mali bolesnici neu moi da pobijem razloge na koje se pozivaju veliki. Nat o bi me upozorili da, pu tajui crvenim talarima monopol nad osudama, dajemo njima u stvari pravo i jaamo njihove pozicije. No ja bih sebi onda govorio: ako jedanput popusti , nema vi e razloga da se zaustavi . Sve mi se ini da mi je povijest dala pravo, jer se danas s vi natjeu tko e vi e svijeta poubijati. Svi su zahvaeni bjesnilom ubijanja i ne mogu drugaije. Za me svakako nije mudrovanje. Mene nisu zanimali razlozi nego rida sova; prljava ona zgoda, kad su prljava i ku na usta najavljivala ovjeku u lancima da e domala umrijet i; najavljivala i vodila rauna da se to doista izvr i i da taj ovjek umre po to je noi i n oi proveo u agoniji, ekajui otvorenih oiju da bude umoren. Mene zanima ona rupa u grud

ima. I ja sam, shvativ i sve to, odluio da barem ja ne dam nikada, razumijete, nikada ni jedan jedini razlog kojim bi se potkrijepilo to odvratno klanje. Da, radije u biti slij ep kod oiju, uporno, tvrdokorno, dok ne doe vrijeme da progledam. Odonda se nisam promijenio. Odavno se stidim, strahovito stidim to sam i ja bio ne ko ubojica, makar izdaleka, makar u najboljoj namjeri. Kako je prolazilo vrijeme, p rimjeivao sam da i oni koji su bolji od drugih, ne mogu odustati od ubijanja, bilo da ubij aju sami ili da pu taju da se ubija, jer takva je logika u kojoj ive, jer se na tom svijetu ne mo e ma knuti a da ne ugrozi neiji ivot. Da, stidim se jo uvijek; saznao sam da smo svi odreda ku ni, i tako sam izgubio mir. Tra im ga i danas, nastojei da razumijem svakoga i da ne bude m smrtni neprijatelj nikome. Ja znam samo to treba initi da ne bude ku an i da nam samo to mo e pribaviti mir ili - u pomanjkanju mira - dobru smrt. To mo e olak ati ljudima nji hovo breme. Pa ako ih ne mo e spasiti, nanijet e im najmanje zla, a mo da e im uiniti i malo dobra. Stoga sam, eto, odluio odbiti sve to izbliza ili izdaleka, s dobrih ili nev aljalih razloga, izaziva smrt ili je opravdava.

Stoga me i ta epidemija nije nauila niemu novom; nauila me samo to da mi je du nost boriti se na va oj strani. Znam sasvim sigurno (da, Rieux, sve ja znam o ivotu, vid ite i sami) da svaki nosi u sebi kugu, jer nitko na svijetu, ama ba nitko, nije prost od kuge . Znam da se ovjek mora neprekidno nadzirati da ne bi, u asu rastresenosti, dunuo bli njemu u lic e i prilijepio mu infekciju. Prirodan je mikrob. Ostalo: zdravlje, po tenje, istoa, ako hoete, sve je to uinak volje i to volje koja ne smije nikada stati. Po ten je ovjek onaj koji n ikoga ne inficira; to je onaj koji je najmanje rastresen. A treba dobrano volje i napete pa nje da ne bude nikada rastresen! Da, Rieux, naporno je bolovati od kuge. Zato su i svi tako umorni, jer su dan-danas svi odreda zara eni. No zato i neki pojedinci koji se hoe kuge otresti do ivljavaju krajnju premorenost od koje ih mo e osloboditi samo smrt. Do av i dotle saznao sam i to da ne vrijedim vi e za svijet i da sam od asa kad sam se odrekao ubijanja osuen na konano progonstvo. Drugi e krojiti povijest. Znam da ne m ogu drugima ni suditi. Jasno! Meni ne to nedostaje da bih mogao biti razuman ubojica. Nije to, dakle, nadmo. Ali ja sam pristao da budem ono to jesam; nauio sam biti skroman. Vel im samo da na tom svijetu ima zala i rtava, i da treba nastojati, koliko je mogue, us kratiti poslu nost zlu. To vam se mo da ini jednostavno, pa i plitko; ne znam je li to jednos tavno, ali znam da je istinito. Slu ao sam tolika mudrovanja koja su mi umalo zavrtjela g lavom i koja su smela dosta drugih glava u tolikoj mjeri da su privoljele na umorstvo. T ako sam shvatio da nedae ljudske izviru odatle to se ljudi jasno ne izra avaju. Kad sam to v idio, odluio sam da vidim i govorim jasno, da bih tako do ao na pravi put. Stoga velim da ima zala, da ima rtava i ni ta vi e. Ako, govorei tako, postanem i sam takvo jedno zlo, nee to biti svjesno ni dobrovoljno. Nastojim da budem nedu ni ubojica. To nije, kako vidi te, velika ambicija. Trebalo bi da postoji i trea kategorija u koju bi u li istinski lijenici; no injenica je da ih rijetko nalazimo i da to mora biti te ak zanat; zato sam odluio stati u svakoj pril ici na stranu rtava kako bih smanjio tetu. Meu njima mogu bar razmi ljati kako se ulazi u treu kategoriju, to e rei u mir. Tarrou je zavr io, mahao nogom i lupkao petom o terasu. Nakon utnje doktor se malo pridi e i upita Tarroua ima li jasnu predod bu kakav je zapravo put kojim se dolazi do mir a. - Da, to je put simpatije. Dva zvonca bolnikih kola odjeknu u daljini. Uzvici koji su maloprije bili nejasni i rastrkani, skupi e se sada na kraju grada pokraj kamenog bre uljka. U isto vrijeme zaulo se ne to nalik na detonaciju. Onda se vratila ti ina. Rieux nabroji dva treptaja svjetionika. Uini mu se da

vjetri biva jai, a istoga asa osjeti dah mora koji bija e pro et mirisom soli. Sad se j asno razabiralo kako valovi muklo di u o strme litice. - Mene zanima, ukratko reeno, kako se postaje svecem -zakljui Tarrou bez ikakve pa tetike. - No vi ne vjerujete u Boga. - Tono. No mo e li ovjek biti svecem, a da Boga i nema? To je danas jedini problem z a koji znam.

Najednom, s one strane gdje se ula vika, bijesnu velika svjetlost, a vraajui se str ujom vjetra neka graja dopre do dvojice ljudi. Svjetlo smjesta omrkne i daleko, na kraju ter asa, samo se jo ne to crvenjelo. Kad je vjetar naas stao, razabrali su jasno mu ke krikove, zatim s alvu, pa amor gomile. Tarrou je, ustav i, slu ao. Ni ta se vi e nije ulo. - Opet je bilo borbe na gradskim vratima. - Sada je gotovo - ree Rieux. Tarrou promrmlja da nikada nije gotovo i da e jo biti rtava, jer je takav red. - Mo da - odvrati doktor - no vi znate da osjeam veu solidarnost prema pobijeenima ne go prema svecima. Dr im da nemam smisla za heroizam i svetost. Mene zanima kako da bu dem ovjekom. - Da, mi tra imo istu stvar, samo sam ja manje ambiciozan. Rieux pomisli da se Tarrou ali, pa ga pogleda. Ali u nejasnom svjetlu neba vidje tu no i ozbiljno lice. Vjetar se opet podi e, a Rieux osjeti na ko i neku mlakost i mlitavil o. Tarrou se strese. - Znate li to bismo morali uiniti za prijateljstvo? - to god hoete - ree Rieux. - Da se okupamo u moru. 1 za budueg sveca to je dolian u itak. Rieux se smije io. - S na im propusnicama mo emo otii na lukobran. Na kraju krajeva, ipak je preglupo ivj eti samo u kugi. Da, ovjek se mora boriti za rtve i njihova prava. No ako prestane vol jeti sve drugo, kakva korist od njegove borbe? - Da - ree Rieux - idemo. Domala zatim auto se zaustavi kraj eljezne ograde u luci. Iza ao je mjesec. Mljeno n ebo bacalo je svuda blijede sjene. Njima za leima dizao se grad na katove, a s te str ane dopirao vrui i bolesni zadah koji ih je tjerao prema moru. Pokaza e isprave stra aru koji ih je dosta dugo ogledavao. Onda proo e kroz prostor prekrit bavama, kroz vonj ribe i vina te kr enu e prema lukobranu. Prije nego e stii onamo, najavi im blizinu mora miris joda i halu ga. Onda ga zau e. Blago je umilo podno velikih blokova lukobrana, a kad se pope e na njih, more im se uini gusto kao da je od bar una, gipko i glatko kao neka ivotinja. Smjesti e se na hridima to su okrenute prema puini. More se nadimalo i polako spu talo. To mirno disanje stvaralo je na povr ini uljaste odraze koje bi odmah zatim rastvaralo. No je pred njima bila beskr ajna. Rieux koji je osjeao pod svojim prstima boginjavo lice hridi bija e pro et nekim udnim bla enstvom. Okrenut prema Tarrouu on je na licu svoga prijatelja nazrijevao istu sreu koja ni ta nije zaboravljala, pa ni umorstvo.

Svuko e se. Rieux uroni prvi. More mu se isprva uini hladno, no kad je izronio, bil o je mlako. Po to se malo ispraakao, znao je da je more te veeri mlako, jesenski mlako, j er u to doba godine oduzima kopnu toplinu koja se nakupila dugih mjeseci. Plivao je prav ilno. Udarci njegovih stopala ostavljahu za sobom bijelu pjenu, kao da je more provrel o; more je izmicalo du njegovih ruku da bi se priljubilo za njegove noge. Buan pljusak najavi da je i Tarrou zaronio. Rieux se okrene na lea i ostane nepomian, okrenut licem prema nebu koje bija e ispunjeno mjesecom i zvijezdama. Onda stade razabirati sve jasnije i jasnij e klopot mora koji se u nonoj ti ini i samoi neobino isticao. Pribli avao se Tarrouu, i doskora je doktor uo kako di e. Rieux se okrene, dopliva do svog prijatelja i poe se kretati is tim ritmom. Kako je Tarrou sna nije napredovao, morao je ubrzati svoj tempo. Nekoliko minuta napredovahu istom brzinom i istom snagom, sami, daleko od svijeta, oslobodiv i se napokon grada i kuge. Rieux se zaustavi prvi i oni se lagano stanu vraati, po uriv i se samo jednom kad su u li u ledenu struju. Ne rekav i ni ta, ubrza e tada naglo kretnje, podbodeni i o i nuti tim iznenaenjima. Ponovo odjeveni, oni krenu e, a da nisu prozborili ni jednu rije. No imali su isto srce, a spomen na tu no bija e im drag. Kad su spazili u daljini kuginu stra u, Rieux je znao da Tarrou govori u sebi, kao i on, da ih je kuga naas zaboravila da je to bilo dobro i da treba opet poeti nanovo. * * * Da, trebalo je poeti nanovo, jer kuga nije nikoga predugo zaboravljala. U mjesecu prosincu plamtjela je u prsima na ih sugraana, usijala pe i napuila logore sjenama praznih ruk u. Ukratko, nije zastala nego se kretala dalje svojim strpljivim, isprekidanim hodo m. Vlasti su raunale s hladnim danima, nadajui se da e zaustaviti taj razvitak; ipak je kuga pre vladala prve mrazove, a da joj godi nje doba nije naudilo. Trebalo je jo ekati. Ali onaj koj i mnogo eka, prestaje ekati, a itav je na grad ivio bez budunosti. to se tie doktora, prolazni onaj as mira i prijateljstva koji mu bija e dn, nije se po novio. Otvorena je jo jedna bolnica, a Rieux se dru io odsad samo s bolesnicima. Ipak je p rimijetio da u tom stadiju kad je bolest sve vi e poprimala plunu formu, bolesnici lijeniku ne kako poma u, olak avajui mu posao. Umjesto da se prepuste malaksalosti ili mahnitanju, kao ono u poetku, oni su sada, rekao bih, bolje uoavali svoje interese i tra ili sami to bi i m moglo koristiti. Tra ili su neprestano vi e tekuine, a svi su te ili za toplinom. Mada je to za doktora bio isti napor, on bi se u tim prilikama osjeao manje sm. Potkraj prosinca Rieux p

rimi od gospodina Othona, suca istra itelja, koji se nalazio jo uvijek u svome logoru, pism o u kojem veli da je njegova karantena pro la, da uprava ne mo e pronai datum njegova ulaska i da ga zacijelo dr e u logoru pomutnjom. Njegova ena, koja je prije nekog vremena pu tena, prosvjedovala je na prefekturi gdje su je lo e primili i rekli da je pomutnja iskl juena. Rieux posla Ramberta da intervenira i nekoliko dana poslije vidje gospodina Othona. Do ista je

posrijedi bila pomutnja, a Rieux je malo i negodovao. No gospodin Othon, koji je u meuvremenu smr ao, podi e mlohavo ruku i ree, mjerei rijei, da se svatko na svijetu mo e prevariti. Na to je doktor pomislio da se ne to doista promijenilo. - to ete sada raditi, gospodine sue? Va i vas spisi ekaju... - ree Rieux. - Ne - odvrati sudac. - Htio bih uzeti dopust. - Da, zaista, morate se odmoriti. - To ne, htio bih se vratiti u logor. Rieux se zaudi: - Pa tek ste iza li! - Nisam se dobro izrazio. Reko e mi da ima dobrovoljaca koji rade u upravi logora. Sudac je malo kolutao oima nastojei poravnati jedan svoj uperak. - Razumijete, imat u neko zanimanje. I onda, glupo je to rei, no ja bih se u tom s luaju osjeao bli i svome djeaiu. Rieux ga je gledao. Je li mogue da se u tim krutim i bezbojnim oima poinje odjednom

nazrijevati neka blagost. No te su se oi nekud zamaglile izgubiv i svoju metalnu ist ou. - Dakako - ree Rieux - ja u se za to pobrinuti. Kad elite... Doktor se doista pobrinuo, a ivot u ku nome gradu poe dalje svojim tokom sve do Bo ia. Tarrou je nadalje pronosio gradom svoju djelotvornu mirnou. Rambert je povjerio d oktoru da je posredstvom one dvojice mladia koji su obavljali stra u uspostavio sa svojom e nom potajno dopisivanje. Od vremena do vremena dobivao bi pismo. Ponudi Rieuxu da se okoristi njegovim sistemom, a doktor prihvati. Prvi put nakon dugih mjeseci napisa pismo, ali s najveim te koama. Kao da je zaboravio jezik, nain izra avanja. Pismo ode. Odgovor nikako da stigne. Cottard je, meutim, uspijevao: obogaivao se malim svojim pekulaci jama. to se tie Granda, bo ini praznici nisu mu se posreili. Bo i je ove godine bio u stvari praznik pakla, a ne praznik evanelja. Duani prazni i li eni svjetlosti, tobo nja okolada i prazne kutije po izlozima, mrka lica u tramvajima ni ta od svega toga nije podsjealo na Bo i pro lih godina. U toj svetkovini u kojoj bi se neko n a li na okupu svi ljudi, bogati i siroma ni, sada bija e mjesta samo za samotne i sramotn e proslave koje bi sebi priu tili neki povla teni pojedinci za te ke pare, slavei Bo i u kakvoj prlj voj jazbini, u stra njoj sobi kakva lokala, gdje ih' nitko nee vidjeti. Oni koji su ispun ili crkve, vi e su se tu ili negoli Boga slavili. U sumornom i smrznutom gradu vrzlo se samo ne t o djece koja nisu znala to im prijeti. Ali nitko se nije usudio da im najavi negda nj ega Boga, krcatog darovima, koji je star kao ljudski jad, ali je nov kao nada koja se neto m zaela. U srcima svih bilo je mjesta samo za veoma staru i veoma sumornu nadu; onu koja sp reava ljude da se prepuste smrti, pa je zapravo puka tvrdokornost kojom prianjamo uz iv ot.

Pro loga dana Grand je propustio doi na sastanak. Rieux se uznemirio i rano ujutro oti ao k njemu, ali ga nije na ao kod kue. Svi su bili uznemireni. Oko jedanaest sati doe u b olnicu Rambert da bi izvijestio doktora: spazio je Granda izdaleka, gdje luta ulicama sm , izoblien. Onda ga je izgubio s oka. Doktor i Tarrou odo e kolima da ga tra e. U podne je bilo veoma hladno. Rieux je, iza av i iz kola, motrio iz daljine Granda k oji se gotovo prilijepio za neki izlog pun grubo izdjelanih igraaka. Licem staroga inovni ka suze su curkom curile. Te suze potreso e Rieuxa, jer ih je shvatio i jer ih je i sm osjeao u upljini svoga grla. Sjetio se kako se taj nesretnik bio vjerio pred bo inim izlogom, kako s e Jeanne bila na nj naslonila, da bi mu rekla da joj je drago. Zacijelo iz daleke pro losti , u samome srcu toga ludila dopire do Granda svje i glas mlade djevojke. Rieux je znao to stari ovje k toga asa misli, a isto je mislio i on: da je svijet bez ljubavi mrtav i da uvijek dola zi vrijeme kad nam dodija i zatvor, i posao, i hrabrost, pa tra imo lice nekoga bia i srce pro eto n je no u. No sad ga je spazio u staklu. Ne prestajui plakati, on se okrene, nasloni se leima na izlog, da bi ga vidio gdje dolazi. - Ah, doktore! Ah, doktore! - ree. Rieux kimne glavom u znak da shvaa i odobrava, ali govoriti nije mogao. Ta je nev olja bila njegova, a srce mu se cijepalo od neizmjerne srd be koja hvata ovjeka kad vidi bol koju i svi drugi osjeaju. - Da, Grand - ree. - Htio bih imati vremena da joj napi em pismo. Da sazna... i da bi mogla sretna be z gri nje savjesti... Doktor je Granda odveo gotovo silom. Grand je pu tao da ga Rieux vue; nastavljao je , mucajui nesuvisle reenice: - Predugo to traje. ovjek ima potrebu da se pusti. Uvijek na silu, uvijek. Ah, do ktore, ja sam naoko miran, je li? A uvijek sam tro io silne napore da bih mogao biti bar normala n. I sada je previ e. Zaustavi se, dr ui kao iba na vodi, luakog pogleda. Rieux ga uze za ruku. Gorjela je. - Moramo kui. No Grand mu se izmae, potri nekoliko koraka, onda stane, ra iri ruke i pone se njihat i, kao da e pasti. Onda se okrene oko svoje osi i ljosne na ledeni plonik, s licem uprlja nim od suza to su jo uvijek tekle. Prolaznici gledahu izdaleka, ne usuujui se doi bli e. Rieux mor de uzeti staroga ovjeka u naruaj. Sada se u svom krevetu Grand gu io: plua su mu bila zahvaena. Rieux je razmi ljao. inovnik nema obitelji. Za to da ga otpremi u bolnicu? Njegovat e ga on sam, s Tarrou om... Grand je zabio glavu u jastuk; put je pozelenjela, oi ugasle. Ukoeno je gledao sla bu vatricu koju je Tarrou zapalio u kaminu, slu ei se ostacima nekog sanduka. Zlo je, ree. Iz dub

ine zapaljenih plua dopiralo je udno pucketanje koje bi popratilo sve eux mu

to je govorio. Ri

preporui da uti i ree da e se vratiti. Bolesnik se udno nasmije i, a s tim posmijehom razlije se njegovim licem neka vrsta nje nosti i ganua. Namigne s nategom i ree: Ako se izvuem, kapu dolje, doktore! No gotovo odmah zatim svlada ga malaksalost. Nekoliko sati kasnije Rieux i Tarrou nao e bolesnika gdje se uspravio u krevetu, a doktor se prepade, razabrav i na njegovu licu, kako brzo napreduje bolest koja ga iznutra e e i pali. No inilo se da je prisebniji; smjesta je zamolio, glasom koji je bio neobino upalj da mu donesu rukopis koji bija e stavio u ladicu. Tarrou mu dade papire koje pritisne na grudi, a da ih nije ni pogledao. Onda ih pru i doktoru, nutkajui ga kretnjom da ita. Bio je to kratak ru kopis: pedesetak stranica. Doktor ga prelista i shvati da je na svim tim listovima ispi sana ista reenica: prepisana, preraivana, pro irena ili skraena - unedogled. Bez odaha sretahu se pojedine rijei i rasporeivahu sad ovako sad onako: mjesec svibanj, amazonka, drvor edi Bulonjske umice. Bilo je tu i obja njenja, koja su ponekad bila nerazmjerno dugaka, bilo je i varijanata. Ali na posljednjoj stranici, jedna je pa ljiva ruka napisala tintom koja se jo nije sasvim osu ila: Draga moja Jeanne, danas je Bo i... Nad tim se nalazila, kaligrafirana, posljednja verzija reenice: itajte, ree Grand. I Rieux je itao: Lijepoga svibanjskoga jutra vitka je amazonka, ja ui divnu alazansku kobilu, kasala, usred cvijea, drvoredom Bulonjske umice. - Je li to ono pravo? - upita stari grozniavim glasom. Rieux ne podi e oi. - Ah - opet e bolesnik uzbueno. - Znam, to ete rei: lijepoga jutra, lijepoga nije pra va rije! Rieux ga primi za ruku na pokrivalu. - Pustite, doktore. Neu imati vremena... Njegove se grudi tegobno dizahu i spu tahu; onda najednom krikne: - Spalite ga! Doktor je krzmao, no Grand ponovi svoj nalog s tako stra nim izrazom i tako bolnim glasom da je i Rieux bacio listie u vatru koja je bila gotovo ugasla. Odaja se rasvijetl i, a kratkotrajna toplina naas se razli prostorijom. Kad se doktor vratio bolesniku, le ao je okrenuv i lea, a licem je gotovo doticao zid. Tarrou je gledao kroz prozor, kao da ga se to ne tie . Po to je ubrizgao serum, Rieux priopi svome prijatelju da Grand nee pre ivjeti no, a Tarrou po nudi da e on ostati. Doktor prihvati. Misao da e Grand umrijeti progonila ga je itavu no. No sutradan ujutro Rieux nae bolesnika gdje sjedi u krevetu i razgovara s Tarrouom, Groznice je bilo nestalo; ostali su samo tragovi ope iscrpljenosti. - Ah, doktore - govorio je inovnik - nisam dobro uinio. No ja u iznova poeti. Svega se sjeam. Vidjet ete., - ekajmo - ree doktor Tarrouu.

Ali u podne stanje je bilo isto. Naveer je Grand tako rei spa en. Rieux nije to uskr snue mogao nikako objasniti. Nekako u isto doba dovedo e mu bolesnicu koja mu se uinila izgubljenom pa ju je dao izolirati im je stigao u bolnicu. Mlada je djevojka bila u punom deliriju, ustano vljeni su svi simptomi plune kuge. No sutradan ujutro groznica je ne to opala. Doktor je i ovaj p ut (kao u Grandovu sluaju) dr ao da je to jutarnja remisija koju je - prema steenom iskustvu smatrao lo om prognozom. Ali u podne groznica se nije ponovno digla. Naveer je porasla samo za nekoliko desetina, a drugoga je jutra sasvim nestala. Mlada je djevojka, iako sl aba u svom krevetu slobodno disala. Rieux ree Tarrouu da je spa ena protiv svih pravila. No to kom sedmice zabilje ena su na Rieuxovom odjelu etiri takva sluaja. Potkraj iste sedmice stari astmatiar doeka doktora i Tarroua sa svim znacima velik e uzrujanosti. - Evo ga na, opet izlaze! - Tko? - Ma takori! Od mjeseca travnja nije bio otkriven ni jedan uginuli takor. - Zar e to opet poeti? - upita Tarrou doktora. Stari je trljao ruke. - Da vidite kako tre! Milina ih je pogledati. Vidio je dva iva takora gdje ulaze u njegovu kuu kroz ulina vrata. A susjedi su mu p riali da su se i kod njih ivotinje opet pojavile. Iz nekih je baraka dopiralo opet vr lja nje koje se odavno nije ulo, pa su ljudi na nj zaboravili. Rieux je ekao da budu objavljeni st atistiki podaci, kao svake nedjelje. Oni su otkrili da je bolest posljednjih sedam dana n azadovala. PETI DIO Premda je taj nagli uzmak bio nenadan, na i se sugraani nisu po urili da se tome pove sele. Mjeseci koje su prebrodili poveali su njihovu elju i udnju za osloboenjem ali su ih nauili oprezu; nauili su ih da raunaju sve manje i manje s brzim koncem epidemije. Ta je nova injenica bila glavna tema razgovora, a u srcima se zae velika nada koju ljudi ne h tjedo e priznati. Sve je ostalo potisnuto u pozadini. Nove rtve kuge kao da manje znae, us poredimo

li ih s neuvenom injenicom da je statistika opala. Jedan od znakova nove ere zdrav lja (kojoj se nisu otvoreno nadali, ali su je ipak u potaji ekali) bija e da su na i sugraani rad o govorili (premda su naoko bili ravnodu ni) kako e reorganizirati svoj ivot nakon kuge. Svi su bili slo ni u tome da se udobnosti negda njeg ivota nee vratiti odjednom i da j e lak e razarati negoli graditi. Dr ali su naprosto da bi se opskrba mogla malko popraviti , pa bi na taj nain bili osloboeni najpreih briga. Ipak se u stvari, ispod tih bezazlenih primjeda ba razmahala bezumna nada, razmahala u tolikoj mjeri da su to na i sugraani ponekad os jetili i smjesta uzmakli, istiui da, bilo ovako ili onako, sutra svakako nee biti osloboeni. I doista, kuga nije prestala sutradan, ali je - prema svim znacima - popu tala br e nego to bi ovjek razborito mogao oekivati. Prvih dana mjeseca sijenja, neobino je zahladnjelo, i nilo se da se studen kristalizirala oko grada. A ipak, nikada nebo nije bilo tako pla vo. Dane i dane njegov bi nepromjenljiv ledeni sjaj obasjavao grad bez prekida. U tom proi enom zrak u kuga bi se za tri nedjelje opadajui postepeno iscrpla, jer su le evi to ih je nizala bili sve malobrojniji. Za kratko vrijeme izgubila je gotovo svu onu snagu koju je bila na gomilala dugih mjeseci. Gledajui kako je proma ila plijen, tako rei siguran (eto Granda ili o ne mlade djevojke), kako bjesni u nekim predjelima grada kroz dva ili tri dana, dok je iz drugih potpuno nestala, kako kosi ivote u ponedjeljak, dok joj u srijedu gotovo svi izmiu, gledaj ui kako se zadihala ili jurnula, ovjek bi rekao da se poremetila i rastrojila od slabosti i umora, da gubi istodobno i vlast nad sobom i suverenu, matematiku djelotvornost kojom se njezina snaga odlikovala. Castelov je serum zabilje io najednom itavu seriju uspjeha kakvih dotad a nije imao. Svaka mjera koju bi poduzeli lijenici (a koja prije ne bi urodila nikakvim rezultatom), sada je najednom bila stopostotno uspje na. inilo se kao da sada ljudi progone kugu i da njezina nagla slabost tvori snagu tupoga oru ja kojim su se dotle protiv nje boril i. Samo od vremena do vremena ona bi se ipak upela i tako rei slijepim trzajem pokosila tri ili etiri bolesnika koji su imali ozdraviti. To su bili ljudi, koji - tono rije - nemaju sree . Ljudi koje je posmicala onda kad je nada bila najvea. Takav je zlosretnik bio sudac Othon ko ga su morali evakuirati iz logora, a Tarrou ree za nj da se nije rodio pod sretnom zvij ezdom, ali se nije moglo znati je li pritom mislio na njegovu smrt ili na njegov ivot. No u cjelini, zaraza je uzmicala na itavoj fronti, slu bena priopenja to su bila pota kla nadu (koja isprva bija e skrovita i boja ljiva) potkrijepi e sada javnost u mi ljenju da je p objeda sigurna i da bolest napu ta svoje pozicije. Uistinu je te ko bilo rei je li to pobjed a. Moglo se

samo kazati da bolest odlazi kao to je bila do la. Strategija koja joj je suprotsta vljena nije se promijenila: juer je bila neuspje na, dok je danas oevidno uspje na. Prevladavao je do jam da se bolest istro ila ili da se mo da povlai, po to je postigla sve to je htjela. Njezi na je uloga bila u neku ruku dokrajena. Ipak bi ovjek rekao da se u gradu nije ni ta promijenilo. Ulice koje su danju bile jo uvijek tihe i mirne, o ivjele bi naveer kad bi ih napuni la ista ona gomila; tek to se sada u njoj isticahu ogrtai i slu beni znakovi. Kinematografi i ka vane poslovahu kao i prije. No gledajui pomnije, primijetio bi da lica nisu tako zgrena , da se katkada ak smije e. To bi bilo povod da se ustanovi kako se dosad nitko na ulici ni je smije io. Faktino je u gustoj kopreni koja je mjesece i mjesece zakrivala grad, nas tala najednom pukotina, a svakoga je ponedjeljka mogao po novostima radija svatko raz abrati da se ta simbolina pukotina iri i da e ljudi moi konano odahnuti. No to je olak anje bilo sasvim negativno, a nisu ga htjeli jasno i glasno izraziti. No dok prije ne bi v jerovao, uv i da je krenuo vlak, da je stigao brod ili da e na primjer automobilski promet biti us postavljen -

sada bi, polovicom sijenja, takva vijest bila primljena bez ikakva uenja. To zacije lo nije bilo mnogo. No ta je nijansa izra avala u stvari injenicu da su na i sugraani prevalil i golem put na putu nade. Mo e se kazati, uostalom da je vladanje kuge prestalo stvarno on oga asa kad je postala moguom najmanja nada. Ipak ne valja zaboraviti da su itav sijeanj na i sugraani reagirali dosta proturjeno. Tonije reeno, oni su kolebali izmeu ugodnog uzbuenja i poti tenosti. Tako su zabilje eni novi poku aji bijega i to ba u asu kad su statistike bile najpovoljnije. Vlasti su se tom e jako zaudile; zaudili su se i sami stra ari, jer su ti poku aji veinom uspjeli. No ljudi koj i su bje ali u taj as, povodili su se u biti za veoma prirodnim osjeajima. U jednima je k uga usadila tako dubok skepticizam da ga nisu mogli i upati. Tu je nada bila nemona. I s ada, kad je kugi odzvonilo, oni su i dalje ivjeli po njezinim zakonima. Bili su u zaka n jenju prema dogaajima. Drugi naprotiv koji su se ponajvi e regrutirali iz redova onih koj i dotada ivljahu odijeljeno od ljubljenog bia, ti su nakon duge odijeljenosti i malaksalost i planuli grozniavom nadom i takvom nestrpljivo u da su izgubili svaku vlast nad sobom. Zahvat ila ih je neka vrsta panike kad su pomislili da bi, tako blizu cilju mogli umrijeti i ne vidjeti vi e ljubljeno bie, pa im duge patnje i muke ne bi bile naplaene. Dok su kroz mjesece p odmuklo, tiho i uporno, usprkos tamnici, usprkos egzilu, ustrajali u svom ekanju, sada je prvi traak nade dostajao da razori ono to niti strah, niti oaj nisu mogli nagristi. Uprli su kao luaci, jurnuli su da preteknu kugu ne mogav i izdr ati do kraja njezin tempo hoda. U isto vrijeme iskaza e se, uostalom sami od sebe, neki znakovi optimizma. Tako je na primjer zabilje en osjetljiv pad cijena. Sa posve ekonomskog stajali ta to se kretan je cijena nije moglo objasniti. Te koe bijahu iste, formalnosti karantene ostado e na snazi, a opskrba grada nije nipo to postala bolja. To je bila posve psiholo ka pojava, kao da uzmak k uge pobuuje svuda odjeke. U isto vrijeme optimizam je dohvatio i one koji su prije ivj eli u grupama, a bolest ih je prisilila da se raziu. Oba samostana u gradu vraahu se nor malnom ivotu, okupljajui natrag svoje lanove. Isto je bilo s vojnicima; oni se ponovo sabr a e u kasarnama koje su ostale slobodne. Za njih je opet zapoeo obian garnizonski ivot. T e male injenice bijahu veliki znaci. Puanstvo je ivjelo u tom pritajenom uzbuenju sve do 25. sijenja. Te sedmice statisti ka pade tako nisko da je nakon savjetovanja s lijenikom komisijom prefektura objavila da se mo e smatrati daje epidemija zaustavljena. Komunike je, istina, dodao da s obzirom na oprez koji e puanstvo zacijelo pravilno ocijeniti, gradska vrata ostaju zatvorena jo dvij

e nedjelje, a za titne se mjere imaju odr avati itav mjesec. Ako se za to vrijeme poka e najmanji z nak po kojem bi se moglo zakljuiti da bi se opasnost mogla vratiti; bit e odr an status quo s popratnim mjerama. No svi su bili slo ni i jednodu ni da je to puki stilistiki dodata k, a naveer 25. sijenja, ispuni itav grad radosno gibanje. Da bi se pridru io opem veselju, prefekt izda nalog da se uspostavi javna rasvjeta kao u doba zdravlja. Rasvijetl jenim ulicama, pod hladnim i vedrim nebom, na i sugraani nagrnu e napolje, skupljajui se u bune i nasmijane grupe. Na mnogim kuama ostado e, dodu e, kapci zatvoreni, a mnoge obitelji provedo e u utnji vee koje drugi ispunjahu krikom i vikom. Ipak je mnogim ucviljenim biima takoer odlanulo, bilo da su se prestali bojati za druge roake, da i oni ne umru od kuge, bilo da je prestala bojazan za njihov vlastiti ivot. No obitelji koje su se najvi e tuile od ope g veselja bijahu bez sumnje one koje su u taj as imale kojega lana u bolnici, i one koje su taj as doekale u karanteni, bilo u logoru ili kod kue, ekajui da epidemija zavr i za njih, ka o to je zavr ila za druge. I tu su ljudi osjeali nadu, ali su je tako rei spremali, dr ali su je u

rezervi; nisu htjeli dirati u tu zalihu, niti je tro iti, dok nemaju zaista pravo da to ine. To ekanje, to utljivo bdjenje, na pola puta izmeu agonije i radosti, inilo im se usred opega slavlja jo okrutnije. No ti izuzeci nisu okrnjili zadovoljstvo ostalog svijeta. Kuga, istina, nije jo p ro la. Ona e to i dokazati. Ipak su svi u duhu gledali nekoliko sedmica unaprijed, zami ljajui vlak ove koji krenu e beskrajnim tranicama, brodove koji prosijecaju more, plovei svijetlom puinom. Sutradan e svi biti mirniji, a javit e se nanovo i sumnja. No sada je itav grad u g ibanju, svi napu taju zatvorena mjesta, mrana i nepokretna, gdje su se bili ukorijenili i okame nili. Grad je ponovo krenuo sa svojim tovarom pre ivjelih stanovnika. Te veeri, Tarrou i Rieux , Rambert i drugi stupahu usred mno tva, osjeajui da i njima izmie tlo pod nogama. Dugo

jo po to su napustili bulevare Tarrou i Rieux slu ahu odjeke toga veselja, dok su pro lazili pustim ulicama, pokraj kua sa zatvorenim kapcima. A kako su bili umorni, nisu mog li odijeliti patnje to se nastavljahu iza tih kapaka od bunoga veselja koje se podalj e nadimalo ulicama. Osloboenje koje se pribli ava imalo je lice nasmijano i suzno. Jednoga trenutka, kad je radosna buka bila ne to porasla, Tarrou se zaustavi. Mrani m plonikom hitjela je neujno neka spodoba. Bija e to maka, prva maka koju je vidio od proljea. Zaas je stala usred ceste, kao da koleba, liznula apu, digla je naglo prem a desnome uhu i, nastaviv i svoju utljivu trku, nestala u noi. Tarrou se nasmije i. I onaj e star biti zadovoljan. Ali u asu kad se inilo da se kuga udaljuje, vraajui se u svoju neznanu jazbinu odakl e bija e iza la bezglasno i tiho, nalazio se u gradu bar jedan ovjek kojega je taj odla zak zaprepastio, a to je prema svjedoanstvu Tarrouovih zapisa - bio Cottard. Istini za volju moramo rei da ti zapisi postaju dosta bizarni i to od asa kad stat istike poinju padati. Je li to umor, no rukopis postaje te ko itljiv, a pisac skae odvi e esto s jedn oga predmeta na drugi. Uz to se de ava i to prvi put da zapisima nedostaje objektivnos t, a javljaju se sve vi e lina razmatranja. Tako usred dosta dugih pasusa koji se odnose na Cotta rdov sluaj nalazimo izvje taj o starome s makama. Ako je Tarrouu vjerovati, kuga nije okr njila po tovanje to ga je gajio za tu osobu koja ga je zanimala prije epidemije, a poslij e ga na alost nije mogla zanimati, premda njegova, Tarrouova, dobrohotnost nije bila u pi tanju. Jer on je nastojao da ga opet pronae. Nekoliko dana nakon one veeri 25. sijenja, stao j e na ugao uliice. Make bijahu na licu mjesta, grijui se u lokvama sunca. One su tono do le na sastanak. No u odreeno doba kapci ostado e uporno zatvoreni. Iduih dana Tarrou ih ne

vidje ni jedan jedini put otvorene. Odatle je zaudo zakljuio da je stari ili mrtav i li se razljutio; ako se pak naljutio, to je stoga to je dr ao da ima pravo i da mu je kug a uinila krivo; no ako je mrtav, nadaje se u njegovu sluaju pitanje (kao u sluaju staroga a stmatiara) nije li to bio svetac? Tarrou je dr ao da nije, ali je ocijenio da je starev sluaj in dikacija. Mo da, primjeuje u zapisima, nije mogue dostii potpunu svetost, nego samo ne to pribli no. U tom sluaju trebalo bi se zadovoljiti skromnim i milosrdnim satanizmom. Nalazimo i brojne, esto rasijane opaske koje su sveer ispremije ane s opa anjima to se odnose na Cottarda, a jedne se tiu Granda koji je, meutim, ozdravio i dao se na po sao, kao da se ni ta nije dogodilo, dok se druge bave majkom dr. Rieuxa. Ne to razgovora to ih izmeu nje i Tarroua opravda zajedniko stanovanje, dr anje stare ene, njezin smije ak, njene opaske o kugi - sve je to pomno zabilje eno. Tarrou osobito istie kako je gos poa Rieux tiha i povuena; kako umije da svaku stvar zaodjene jednostavnim rijeima; kak o naroito voli neki prozor od stana koji gleda na mirnu ulicu, pored kojeg bi naveer sjedala

dr ei se uspravno, mirnih ruku i pa ljiva pogleda, dok ne bi suton ispunio odaju, uini v i od nje crnu sjenu u sivoj svjetlosti koja bi pomalo tamnjela rastvarajui nepokretnu siluetu; kako se lagano kree iz jedne sobe u drugu; kako je dobra, premda pred njim nije nikada tu dobrotu konkretno pokazala, ali ona iskri iz svega to ini ili govori, pa je on - Tarrou -p repoznaje; i kako na koncu ta ena - po njegovu mi ljenju -sve zna i spoznaje, premda nikad ne mu druje i kako se tolikom utnjom i sjenom mo e takmiti s bilo kakvom svjetlo u, pa bila to i kug ina svjetlost. Tu, meutim, Tarrouov rukopis otkriva udne simptome popu tanja. Reci to sli jede te ko su itljivi, a da bi se jo jasnije vidjelo kako pi eva disciplina popu ta, posljedn e su rijei ujedno prve koje imaju sasvim osobnu notu: Takva je bila moja majka. Volio sam u njoj tu povuenost; njoj sam se htio uvijek vratiti. Ima osam godina to je mrtva, a ne m ogu rei da je umrla. Povukla se malo vi e nego obino, to je sve, a kad sam se okrenuo, nisam j e vi e na ao. No red je da prozborimo o Cottardu. Otkako je statistika bila u opadanju, on je nekoliko puta dolazio Rieuxu u pohode, pozivajui se na razne izlike. U stvari je svaki put pita o Rieuxa kakva je prognoza o kretanju epidemije. Dr ite li vi da mo e jednostavno stati, iznen ada, i nikome ni ta? Bio je u toj stvari skeptian ili je bar tako govorio. No kako se pono vo raspitivao, moglo se zakljuiti da njegova skepsa nije tako vrsta. Sredinom sijenja Rieuxovi su odgovori bili dosta optimistini. No mjesto da se tome raduje, Cottard je reagi rao razliito, kako koji dan, no dok bi jednom bio samo zlovoljan, drugi bi put bio utuen. To je navelo doktora da mu ka e kako je usprkos povoljnim indikacijama to ih daju statistiki poda ci, bolje priekati i ne klicati zasad: Pobjeda! - Drugim rijeima - primijetio je Cottard - ni ta se ne zna, to bi moglo opet uzeti maha, od danas na sutra? - To je mogue, kao to je mogue i to da se proces ozdravljenja ubrza. Ta je neizvjesnost koja je druge ljude uznemirivala, Cottarda vidljivo umirila, a pred Tarrouom on je s trgovcima svoje etvrti zapodijevao razgovore u kojima je nastoja o propagirati Rieuxovo mi ljenje. To, uistinu, nije bilo te ko. Jer nakon groznice prv ih pobjeda, u mnoge se duhove vratila sumnja koja e nad ivjeti i ugodno uzbuenje izazvano prefektovom izjavom. Cottardu se vraala sigurnost kad bi opa ao tu nesigurnost, kao to bi drugi puta klonuo duhom. Da, govorio je Tarrou, na koncu e otvoriti vrata. I vidjet e te, svi e dii ruke od mene! Do 25. sijenja svi su primjeivali kako je njegova ud prevrtljiva. Dane i dane ivio b i u neprijateljstvu sa svima, a znamo kako se dugo trudio da se pomiri sa svojim sus

jedima i stekne dru tvene veze. Sad se, bar naoko, povlaio od svijeta, i to sasvim iznenada, ivei odjednom kao divljak. Ne bi ga vidio vi e u restoranu, ni u kazali tu, ni u kavanama koje je volio. Ipak se inilo da to nije onaj skromni, tihi i umjereni ivot koji je neko pro vodio. Sada je ivio sasvim za sebe u svome stanu, a jelo bi dao donositi iz obli nje gostionice . Izlazio je jedino naveer i to kradomice, da kupi to mu je potrebno i da iza av i iz duana - nestan e u samotnim ulicama. Ako bi ga na tim etnjama Tarrou sreo, izvukao bi iz njega jedva koju rije. Onda, bez prijelaza, postao bi opet dru tven, obilno bi raspravljao o kugi, p itajui svakoga za mi ljenje, ponirui rado svake veeri u more mno tva. Na dan prefektove izjave nestade ga potpuno iz prometa. Dva dana poslije sretne ga Tarrou gdje lunja ulicama. Cottard ga zamoli da ga otprati do njegova predgraa. Taroou, koji se toga dana osjeao umorniji nego inae, nije se odmah odluio. No Cottard je navaljivao. inil o se

da je vrlo uzrujan, jer je mlatarao rukama, govorei brzo i glasno. Upitao je svog a druga misli li da je prefektovom izjavom kuga dokrajena. Tarrou je dakako dr ao da izjava upravne

vlasti sama po sebi nije dovoljna da ukine epidemiju, no mo e se zakljuiti na temel ju zdravoga razuma da e - ako se ne dogodi ne to nepredvieno - epidemija doskora presta ti. - Da - ree Cottard - ne to nepredvieno! A uvijek se dogaa ne to nepredvieno. Tarrou ga upozori da prefektura, u neku ruku predvia nepredvieno, jer odreuje rok o d dvije nedjelje, i tek e nakon toga otvoriti grad. - I dobro je uinila - ree Cottard, mrk i uzrujan - jer kako stvari stoje, moglo bi se dogoditi da ne bude ni ta. Tarrou izjavi da je to mogue, ali istakne da je bolje ivjeti u nadi da e grad biti doskora otvoren i da e se normalni ivot doskora vratiti. - Recimo da hoe - odvrati Cottard - recimo! No, to vi smatrate normalnim ivotom? - Pa, novi filmovi u kinu - ree Tarrou smije ei se. Ali se Cottard nije smije io. Htio je znati mo e li se pretpostaviti da kuga nije u gradu ni ta promijenila, da e sve tei kao prije, to jest kao da se ni ta nije dogodilo. Tarrou j e bio mi ljenja da je kuga promijenila grad i da ga nije promijenila, no da e na i sugraani htjeti da se vladaju kao da se ni ta nije promijenilo; to svakako jest i to e biti njihova na jjaa elja te prema tomu nee u jednu ruku biti ni ta promijenjeno; no kako se u drugu ruku ne mo e sve zaboraviti, ma kako napinjali volju, kuga e ostaviti tragove, ako ne drugdje, a o no u ljudskim srcima. No mali rentijer izjavi jasno i glasno da ga srce ne zanima da je srce, t ovi e, njemu deveta briga. Njega zanima nee li sama organizacija biti preinaena; hoe li, na prim jer, svi uredi funkcionirati kao prije. 1 Tarrou morade priznati da o tome ne zna ni ta. Dr i samo da e po svoj prilici sve javne ustanove, koje su za vrijeme epidemije poremeene, imat i dosta muke dok se opet pokrenu. A moglo bi se ustvrditi i to da e se nadati mnogi novi problemi koji e u najmanju ruku izazvati neku reorganizaciju. - Ah - ree Cottard - to je zaista mogue. Svi e morati poeti iznova. Bili su stigli do Cottardove kue. Cottard je nekako ivnuo, trudio se da gleda stva ri optimistiki. Zami ljao je kako se grad vraa ivotu, ali bri e pro lost da bi poeo sasvim iznova. - Dobro - ree Tarrou. - Mo da e se na koncu i va e stvari nekako urediti. Jer, eto, na neki nain poinje novi ivot. Bijahu pred vratima i rukovahu se. - Imate vi pravo - govorio je Cottard koji se sve vi e uzbuivao - bilo bi fino poeti sasvim iznova. Ali iz mranog hodnika pojave se uto dvojica ljudi. Tarrou nije pravo ni uo kako se njegov drug pita to e ovdje te ptiice, kad su ve ptiice (koje su bile nalik na inovnike u nedjeljnom odijelu) zapitale Cottarda zove li se zaista Cottard, a ovaj se, mukl

o kriknuv i,

naglo okrenu i nesta u mraku, prije nego su stranci i Tarrou imali vremena da iz vedu najmanju kretnju. Kad se iznenaenje sleglo, Tarrou upita onu dvojicu to ele. Oni zauze e uljud no rezerviran stav, rekav i da se radi o informacijama, na to krenu e odmjerenim korakom u smjeru kojim je krenuo Cottard. Vrativ i se kui, Tarrou je pribilje io taj prizor i dodao da je jako umoran, to se dov oljno razabire iz rukopisa. Dodao je jo da ima mnogo posla, ali da to nije razlog da ovj ek ne bude spreman. Stoga se pita: je li on zaista spreman? Nato je odgovorio (i tu svr avaju Tarrouovi zapisi) da je uvijek danju ili nou jedan sat i as kad je svaki ovjek kukavica, a on se boji samo toga sata i asa. * * * Sutra, nekoliko dana prije nego to e se otvoriti gradska vrata, dr. Rieux vraao se o podne kui, pitajui se hoe li nai telegram koji je oekivao. Premda su dani bili isto tako te gobni kao u najgore doba kuge, blisko osloboenje raspr ilo je itav njegov umor. Opet se na dao i tome se radovao. Ne mo e ovjek uvijek napinjati volju, uvijek i svagda, biti uvijek uporan; prava je srea kad se napokon mo e prepustiti osjeaju i razvezati poput cvjetne ki e i vijenca onaj snop sila koji se svezao za borbu. Ako je telegram koji eka povoljan, Rieux mo e poeti iznova. A njemu se inilo da svi poinju iznova. Prolazio je kraj vratareve lo e. Novi mu se pazikua nasmije i iza stakla. Uspinjui se stubama, Rieux je gledao u duhu njegovo lice, blijedo od umora i oskudice. Da, poet e iznova kad zavr i apstrakcija i ako bude malo sree... No uto je otvorio vr ata, a mati mu doe u susret i priopi mu da gospodinu Tarrouu nije dobro. Ujutro je ustao, ali nije mogao izai, pa je upravo opet legao. Gospoa je Rieux bila nemirna. - Mo da nije ni ta ozbiljno - ree njezin sin. Tarrou se pru io koliko je dug, te ka je njegova glava izdubla jastuk, sna ni se prsti isticahu ispod debljine pokrivaa. Imao je groznicu, boljela ga je glava. Ree Rieuxu da su s imptomi neodreeni, ali da bi mogla biti i kuga. - Ne, zasad nema ni ta - ree Rieux po to ga je pregledao. No Tarroua je muila stra na e. U hodniku ree doktor majci da je to mo da poetak kuge. - Oh - ree ona - to nije mogue. Sada... I odmah zatim:

- Zadr imo ga ovdje, Bernard. Rieux je razmi ljao. - Nemam pravo to uiniti - ree. - No gradska e se vrata otvoriti. Dr im da bi to bila prva povlastica, kojom bih se okoristio, da ti nisi ovdje. - Bernard - ree ona - zadr i nas oboje. Zna da sam upravo cijepljena po drugi put. Doktor ree da je Tarrou ponovo cijepljen, no da je mo da, onako umoran, propustio posljednju injekciju ili je zaboravio neke mjere opreza. Onda ode u svoj kabinet. Kad se vratio u sobu, Tarrou vidje da dr i goleme ampule cjepiva. - Ah, to je! - ree. - Nije, ali zbog opreza. Tarrou ne odgovori, nego pru i ruku da bi se podvrgao beskrajnoj injekciji koju je sm davao drugim bolesnicima. - Vidjet emo veeras - ree Rieux i pogleda Tarroua u lice. - A izolacija? - Nije nipo to sigurno da imate kugu. Tarrou se nasmije i na silu. - To je prvi put da vidim gdje dajete serum a da niste naredili da se bolesnik i zolira. Rieux se okrene. - Moja mati i ja emo vas njegovati. Ovdje e vam biti bolje. Tarrou za uti, a doktor, koji je spremao ampule, poeka dok e progovoriti i tek se on da okrenu. Poe prema postelji. Bolesnik ga je gledao. Njegovo je lice bilo izmoreno, ali njegove sive oi bijahu mirne. Rieux mu se nasmije i. - Spavajte, ako mo ete. Domala u se vratiti. Stigav i do izlaza, zau Tarrouov glas koji ga je dozivao. Okrene se prema njemu. No Tarrou kao da se borio sa sobom bi li izrekao ono to je imao da ka e. - Rieux - progovori najzad - morat ete mi sve rei. Meni to treba. - Ja vam obeavam.

Bolesnik iskrivi svoje masivno lice kao da se hoe nasmije iti. - Hvala. Nije mi do umiranja. Borit u se. No ako je igra izgubljena, hou da postig nem dobar svr etak. Rieux se prignu i stisne ga za rame. - Ne - ree. - Da bi ovjek postao svetac, mora ivjeti. Boriti se. Kroz dan je studen to je bila dosta osjetljiva ne to popustila, ali bi poslije podn e ustupila mjesto estokim pljuskovima i tui. Pred sumrak se nebo malko razvedrilo, a studen o pet pritisnu. Rieux se vrati kui naveer. Ne skinuv i ogrta, ode u sobu svoga prijatelja. Mati je plela. Tarrou se, rekao bih, nije makao s mjesta. Ali njegove usne koje pobijelj e e od groznice otkrivahu borbu koju je upravo vodio. - Dakle? - upita doktor. Tarrou slegnu te kim ramenima, pru iv i ih malo van. - Dakle - ree - gubim igru. Doktor se nagnuo nad njega. Limfne su lijezde natekle ispod vrele ko e, a prsni ko k ao da odjekuje svim tropotima podzemne kovanice. Tarrou je pru ao dvije serije simptoma to je bilo u neku ruku udno. Rieux ree, uspravljajui se, da serum jo nije imao vremena da potpuno doe do izra aja. Ali val groznice to je zapljusnuo bolesnikovo grlo, potopi ono nekoliko rijei to je imao da ka e. Rieux i njegova majka smjesti e se nakon veere pokraj bolesnika. No je za nj poela u borbi, a Rieux je znao da e ta borba s anelom kuge trajati do zore. Tarrou je imao vrsta ramena i iroke prsi, ali to nije bilo njegovo najbolje oru je, nego krv koja je net om briznula pod Rieuxovom iglom, a u toj krvi ono to je prisnije od du e i to nikakva znanost ne bi mogla razotkriti. A on, doktor, mora gledati prijatelja kako se bori i ni ta! Ono t o e poduzeti, apscese koje e eventualno izazvati, tonikum koji valja davati - nekolik o mjeseci ponovljenih neuspjeha naui e ga koliko sve to vrijedi. Jedina je njegova zadaa pru iti priliku sluaju kojega esto ne bi ni bilo da nije izazvan. Jer doktor se na ao pred s likom kuge koja ga je zbunjivala. Opet se jednom trudila da smete i obezglavi strategiju ko ja je protiv nje upotrijebljena: pojavljivala se ondje gdje je nitko nije oekivao, da bi nestala o ndje gdje se naoko bila smjestila. Tarrou se borio nepokretan. Ni jedan jedini put nije suprotstavio bezglavo giban je i nemir nasrtajima bolesti, borei se samo itavom svojom masivno u i itavom svojom utnjom. Ni jednom nije progovorio, priznajui tako, na svoj nain, da ne mo e vi e biti rastresen. Rieux je samo pratio pojedine faze gledajui oi svoga prijatelja: sad su bile otvorene, s ada zatvorene, rjee, stisnute prema onoj jabuici ili naprotiv rastegnute, pogled ukoen, upravljen na neki predmet ili vraen doktoru i njegovoj majci. Svaki put kad bi do ktor sreo taj pogled, Tarrou se smije io, ali s velikom mukom. Uto se zau e s ulice u urbani koraci. Kao da bje e pred dalekom tutnjavom koja se malop omalo

pribli avala i konano ispunila ulicu svojim pljuskom: opet se spustila ki a, koja se doskora pomije ala s tuom to je lupkala i pucketala na ploniku. Veliki su se zastori na

prozorima talasali. Rieux koga je ki a bila naas rastresla pogleda ponovo Tarrouovo lice: bilo je obasjano kod uzglavlja, svjetiljkom a u sobi je vladao polumrak. Majka j e plela, di ui povremeno glavu da bi pa ljivo promotrila bolesnika. Doktor je uinio sve to se moglo

uiniti: sada nije vi e preostalo ni ta. Nakon ki e, ti ina u sobi postade jo gu a: ispun a ju je samo nijema buka nevidljivog ratovanja. Zgriv i se od besanice, doktor je umi l jao da uje - na rubu utnje - pravilno i blago zvi danje koje ga je pratilo za vrijeme itave epidemije. Dade majci znak da bi je potakao da ode spavati. Ona odbije glavom, a njezine se oi rasvijetli e; onda ispita pomno jednu oicu na vrhu svojih igala koja joj se uinila nepouzdanom. Rieux ustade da bi dao bolesniku piti i onda se vrati na svoje mjes to. Prolaznici, koristei se zati jem, hitro su hodali plonikom. Njihovi su se koraci gub ili u daljini. Doktor prvi put uoi, da je ta no, puna oka njelih etaa i slobodna od zvonjave

bolnikih kola, nalik na negda nje noi. Bija e to no osloboena kuge. inilo se da je bol koju otjera studen, svjetlost i mno tvo, umakla iz mranih dubina grada, da bi se sk lonila u ovu toplu sobu i posljednji se put izdovoljila juri ajui na nepokretno tijelo Tarro uovo. Bolest nije vi e mije ala i varila gradsku atmosferu, ali je blago zvi dala u te kome zraku ove sobe. Evo ve nekoliko sati to je Rieux uje. Treba, dakle, priekati da i ovdje stane, da se i ovdje proglasi svladanom. Malo prije zore Rieux se nagne k materi: - Morala bi lei da bi me mogla zamijeniti u osam sati. I ne zaboravi kapljice za nos prije nego legne . Gospoa Rieux ustane, spremi pletivo i prikui se postelji. Tarrou je ve neko vrijeme dr ao oi zatvorene. Znoj mu je kovrao kosu to se spustila na tvrdo elo. Gospoa Rieux uzdahn e, a bolesnik otvori oi. Vidje kako se blago lice nagnulo nad njega, a iz pokretljiv ih valova groznice izroni jo jednom umorni smije ak. Ali oi se smjesta sklopi e. Ostav i sam, Rieu x se smjesti u naslonja, u kojem je dotad sjedila majka. Ulica bija e nijema, a ti ina je sada bila potpuna. Jutarnja studen poela se osjeati u sobi. Doktor zadrijema, ali ga prva kola u ranu zoru trgo e iz njegova drijema. Stresao se od zime i, pogledav i Tarroua, vidio da je borba naas prestala i da bolesnik spava. Drveni i el jezni kotai konjske zaprege jo su se kotrljali u daljini. Na prozoru je dan bio jo mraan. Kad se doktor prikuio postelji, Tarrou ga je gledao bezizra ajnim oima kao da je jo uvijek s onu stranu sna. - Spavali ste? - upita Rieux. - Da. - Da li lak e di ete?

- Malo. Da li to togod znai? Rieux je utio; onda ree: - Ne, Tarrou, to ne znai ni ta. Znate i sami za jutarnju remisiju. Tarrou odobri.

- Hvala - ree. - Odgovarajte mi uvijek tono. Rieux sjede bolesniku do nogu. Osjeao ih je pokraj sebe, dugake i tvrde poput udov a mrtvaca. Tarrou je jae disao. - Groznica e se vratiti, je li, Rieux? - ree zadihanim glasom. - Da, ali u podne emo znati. Tarrou sklopi oi, kao da pribire snage. U crtama njegova lica odra avao se umor. eka o je da poraste groznica koja se ve negdje u dubini njegova organizma pokree i sprema. Kad je otvorio oi, njegov je pogled bio mutan. Razvedrio se tek onda kad je spazio Rieux a koji se kraj njega nagnuo. - Pijte - ree doktor. Bolesnik ispije i spusti glavu na jastuk. - Dugo je to - ree. Rieux ga uze za ruku, ali Tarrou, koji je okrenuo pogled, nije reagirao. I najed nom groznica nabuja, vidjelo se kako je doprla ak do ela, kao da probija kakav nutarnji nasip. Kad se Tarrouov pogled vratio doktoru, ovaj ga je hrabrio napetim licem. Smije ak to ga je Tarrou ku ao jo jednom skalupiti nije mogao proi kroz stisnute eljusti i slijepljene usne, n a kojima se pojavila bjelkasta pjena. Ali u stvrdnutom licu oi su jo uvijek blistale srdano i hrabro. U sedam sati ue u sobu gospoa Rieux. Doktor se vrati u svoj kabinet da bi telefoni rao u bolnicu i pobrinuo se za zamjenu. Odlui odgoditi i druge lijenike du nosti, legne asko m na divan, ali gotovo odmah ustane i poe opet u sobu bolesnikovu. Tarrouova je gla va bila okrenuta prema gospoi Rieux. Bolesnik je gledao malu sjenu koja se stisnula kraj njega na stolici, sklopiv i ruke na stegnima. Gledao ju je tako intenzivno da je gospoa Rieu x stavila prst na usta i digla se da utrne kod uzglavlja svjetiljku. No zastori su naglo p ropu tali svjetlost dana i malo zatim, kad su crte bolesnika izronile iz tame, gospoa se Rieux uvjeri da je jo uvijek gleda. Nagne se nad njega, poravna mu jastuk i pridi ui se, polo i naas ruku na kosu, vla nu i skovranu. Onda zau prigu en glas koji je dolazio izdaleka, a kazivao joj je h vala i da je sada sve dobro. Kad je ponovo sjela, Tarrou je imao sklopljene oi, a njegov o iscrpljeno lice, unato slijepljenim ustima, kao da se opet nasmije ilo. U podne je groznica dosegla vrhunac. Neki je ka alj kao da dolazi iz trbuha tresao tijelo bolesnika koji je poeo pljuvati krv. lijezde nisu vi e oticale, ali se nisu ni mek ale : bile su tvrde, uglavljene poput matice u pojedine zglobove, pa je Rieux vidio da ih nee m oi otvarati. U intervalima groznice i ka lja Tarrou je od vremena do vremena pogledav ao svoje prijatelje. No doskora je stao popu tati; njegove su se oi sve rjee otvarale, a svje tlost koja bi tada obasjala njegovo opusto eno lice bivala je sve bljea i bljea. Oluja to je potres ala tijelo

konvulziv-nim trzajima, obasjala bi ga sve rjee svojim munjama, a Tarrouov je bro d gubio polako smjer, zano en olujom. Rieux je sada imao pred sobom nepokretnu masku s koj e nestade smije ka. Ta ljudska forma koja mu bija e tako bliza, tonula je pred njegovi m oima u more kuge, a on ne moga e sprijeiti taj brodolom, tonula je izmrcvarena onom kijaom sa eljeznim iljkom, spaljena i spr ena nadljudskom bole u, svijana i ibana bijesnim

vjetrinama. Tonula je, a on je morao ostati na obali, praznih ruku, stisnuta src a, bez oru ja i pomoi, ne mogav i, ni ovom zgodom, ni ta poduzeti da bi sprijeio nesreu. A pod kraj bijahu to zaista suze nemoi koje sprijei e Rieuxa da vidi kako se Tarrou naglo okren uo prema zidu i nato izdahnuo s muklim jaukom, kao da je negdje u njemu ne to prepukl o. Ostali dio noi ne protee u znaku borbe, nego u znaku utnje. U toj sobi, odijeljenoj od svijeta, iznad mrtvoga tijela koje bija e sada obueno, lebdio je neki udni mir koji je Rieuxa osupnuo, podsjetiv i ga na ti inu to bi zavladala na terasama iznad kuge po to je izvr en kakav napadaj na gradska vrata. Ve je u ono doba mislio na tu utnju to se izvijala iz le aja na kojemu bi pustio ovjeka da umre. Svuda je to bila ista stanka, isti sveani inte rval, isti smiraj koji bi do ao nakon boja, ti ina i mir poraza. No utnja koja je sada ovijala n jegova prijatelja bila je tako zbijena i gusta, tako da se potpuno slagala s ti inom ulic a i s gradom koji je osloboen od kuge da je Rieux jasno osjeao kako je taj poraz definitivan, jedan od onih poraza kojima svr avaju ratovi, a takve su prirode da i sam mir ine neizljeivom patn jom. Doktor nije znao je li Tarrou na koncu na ao izgubljeni mir, no - bar u tom trenut ku - on je tvrdo vjerovao da za njega samoga nema vi e mira kao to nema primirja za majku kojo j su amputirali sina ili za ovjeka koji je pokopao prijatelja. Vani se nije ni ta promijenilo: ista hladna no, sleene zvijezde na bistrom i ledenom nebu. U polumranoj se odaji osjealo kako je studen pritisla na stakla; osjealo se duboko i blijedo disanje polarne noi. Pokraj postelje sjedila je gospoa Rieux u svojoj obinoj pozi, a desna je strana bila osvijetljena uzglavnom lampom. U sredini prostorije, daleko od svije ta, Rieux je ekao u svom naslonjau. Dolazila mu je misao na enu, ali bi je svaki put odbio. U poetku, pete prolaznika jasno su odjekivale u hladnoj noi. - Jesi li se pobrinuo za sve? - bila je kazala gospoa Rieux. - Da, telefonirao sam. Onda su nastavili svoje utljivo bdjenje. Gospoa je Rieux gledala od vremena do vre mena svoga sina. Kad bi uhvatio koji od tih pogleda on bi joj se nasmije io. Vani se na stavljahu obini i poznati noni amori. Kao neko. Premda zabrana nije dignuta, mnogi su se automobili opet pojavili. Hitro su upijali plonik, nestajali i opet nadolazili. G lasovi, dozivi, ponovna ti ina, pa koraci konja, dva tramvaja, koji kripe na zaokretu, nejasni amori , a onda ponovno no koja di e. - Bernard? - Da. - Nisi umoran? - Nisam. Znao je to majka misli i da ga u tom trenutku jako voli. Ali je znao i to da volj eti neko bie nije bogzna to ili bar da ljubav nije nikada dosta jaka da bi se potpuno izrazila

. I tako e se oni - njegova majka i on - voljeti uvijek utke. I ona e umrijeti, oh, da! A itavoga ivota nije im bilo sueno poi korak dalje u priznanju svoje ljubavi. Tako je ivio pokraj Tarrou a, a Tarrou je noas umro, a njihovo prijateljstvo nije imalo vremena da se doista i ivi. Tarrou je

izgubio igru, kako je ono rekao. Ali on, Rieux to je on dobio? Dobio je to je upoz nao kugu pa se mo e sjeati; to je upoznao prijateljstvo pa se mo e sjeati; to je upoznao nje nu odanost i du nost koje e se jednoga dana morati sjetiti. Sve to ovjek mo e dobiti u igr i kuge i ivota, jest pamenje i spoznavanje. Mo da je to ono to je Tarrou zvao dobiti igr u. Opet je pro ao jedan auto, a gospoa se Rieux pomakne na stolici. Rieux joj se nasmi je i. Ona mu ree da nije umorna i odmah doda: - Mora se otii odmoriti, onamo u brda. - O, da, mama. Da, odmorit e se ondje. Za to ne? I to bi bio povod za pamenje. No ako je to dobitak u igri, kako mora da je te ko ivjeti samo s onim to znamo i ega se sjeamo, li eni onoga emu se nadamo! Tako je zacijelo ivio Tarrou; a bio je svjestan, kako je jalov ivot bio il uzija. Nema mira bez nade, a Tarrou koji je ljudima odricao pravo da osude bilo koga, koji j e ipak znao kako nitko ne mo e odoljeti da ne bude sudac i da se zna dogoditi da rtve budu krvn ici - taj je ovjek ivio rascijepljen i proturjean, a nikada nije okusio nadu. Je li zato htio svetost, je li zato tra io mir, slu ei ljudima? Rieux to zaista nije znao, ali to nije ni va no. Jedin e slike o Tarrouu koje e sauvati bit e slike ovjeka koji punim rukama zahvaa volan automobila d a bi ga usmjerio, i predod ba toga glomaznog tijela koje se sada pru ilo nepomino. Topl ina ivota i slika smrti, eto spoznaje! Zato je valjda drugoga jutra dr. Rieux primio mirno vijest da mu je umrla ena. Bi o je u svom kabinetu. Majka mu je gotovo trei donijela telegram, a onda je iza la da bi donosioc u dala napojnicu. Kad se vratila, njezin je sin dr ao u rukama otvoren telegram. Pogledal a ga je, ali je on uporno gledao kroz prozor. Divno se jutro dizalo nad lukom. - Bernard - ree gospoa Rieux. Doktor je rastreseno pogleda. - Telegram? - upita ona. - Da - prizna doktor - prije osam dana. Gospoa Rieux okrenu glavu prema prozoru. Doktor je utio. Onda ree majci neka ne plae . On je to oekivao, ali je ipak te ko. Rekav i to, on je naprosto znao da njegova patnj a nije iznenaenje. Ista je bol trajala dane i dane, mjesece i mjesece. Gradska se vrata konano otvori e u zoru lijepoga jednog jutra u veljai to je pozdravl jeno od naroda, novina, radija i slu benog priopenja prefekture. Pripovjedau, dakle, osta je da

bude kroniarem sretnih asova koji uslijedi e nakon otvaranja vrata, premda je on sam

pripadao meu one koji nisu bili dovoljno slobodni da u tim asovima potpuno sudjelu ju. Prireene su velike puke sveanosti i zabave, kako danju, tako i nou. U isto vrijeme zadimi e na kolodvoru vlakovi, dok su, dolazei iz dalekih strana, brodovi kretali p rema na oj luci, istiui tako na svoj nain da je taj dan za sve one koji uzdisahu to su odijelje ni dan velikog sjedinjenja. Lako je zamisliti u to se prometnulo uvstvo rastavljenosti koje je obuzimalo tolik e na e sugraane. Vlakovi koji su danju pristizali u na grad ne bijahu manje krcati od oni h koji su bili iza li. Svatko je osigurao svoje mjesto za vrijeme onih dviju nedjelja, dr ui od straha da prefektova odluka ne bude posljednjeg trenutka poni tena. Neki putnici koji se pri bli avahu gradu nisu, uostalom, bili posve bez bojazni. Ako su uglavnom znali za svoje naj bli e, nisu imali pojma o drugima, ni o gradu uope, pa su njegovo lice zami ljali stra no i odvra tno. Ali to je vrijedilo samo za one koji itavo to vrijeme nisu izgarali od strasti. Ti su ljudi bili doista prepu teni svojoj fiksnoj ideji. Za njih se promijenila sa mo jedna stvar: vrijeme koje su dugih mjeseci progonstva htjeli po uriti, koje su uvijek uporno po u rivali, mada su stigli nadomak grada, htjedo e sada najednom usporiti i potpuno zaustaviti , im je vlak poeo koiti prije nego to e stati. Osjeaj, sna an i mutan u isti mah koji su nosil u sebi, osjeaj svih tih mjeseci koji su za njihovu ljubav izgubljeni, nagonio ih je da tra e, nejasno i zbrkano, neku vrstu od tete i naknade, po kojoj bi vrijeme radosti teklo dvaput sporije negoli vrijeme ekanja. I oni koji su ih ekali u sobi ili na peronu, kao Ra mbert ija je ena, obavije tena odavno, poduzela sve to je potrebno da stigne - i ti su bili jedna ko nestrpljivi i smeteni. ekali su kao Rambert i strepili pred onim trenutkom kad e s e ljubav i nje nost to su ih mjeseci kuge sveli na apstrakciju suoiti s licem od krvi i mesa ko je bija e njihova podloga i upori te. Htio je biti opet onakav kakav bija e na poetku epidemije, kad je htio velikim zama hom jurnuti iz grada i poletjeti u susret onoj koju je ljubio. Promijenio se, kuga j e usadila u nj neku rastresenost koju je svim silama ku ao nijekati, no koje se nikako nije mogao otre sti kao mukle neke tjeskobe. U jednu ruku njemu se inilo da je kuga svr ila prenaglo; nije imao njezinu prilagodljivost, srea je dolazila punim tempom, dogaaji su krenuli br e od ek anja. Rambert je shvatio da e mu sve biti vraeno odjedanput, i da je radost opeklina koj a se ne u iva polako. Svi su, uostalom, bili isto kao on, svjesno ili nesvjesno, i stoga valja govorit i o svima. Na tom

kolodvorskom peronu, gdje su nanovo poinjali svoj privatni

ivot, jo su osjeali svoju

zajednicu, izmjenjujui poglede i osmijehe. Ali im su ugledali dim lokomotive, njih ov se osjeaj egzila naglo utrne pod mlazom zbunjene i zbrkane sree koja ih je omamljival a. Kad je vlak stao, zavr i e se beskrajne rastave koje su esto poele na tom istom kolodvorsk om peronu; zavr i e onoga asa kad se ruke sklopi e s kliktavom krto u oko tijela kojega iv oblik bijahu zaboravile. Rambert nije imao vremena pogledati pojavu koja je trala prema njemu a ve je pala na njegove prsi. Zgrabio ju je punim rukama, privinuv i na se gl avu od koje vidje samo poznatu kosu; pu tao je suze da poteku niz lice, a nije znao teku li zbog njegove sada nje sree ili zbog jada koji je predugo bio potisnut. No jedno je znao: te e ga suze sprijeiti da provjerava je li to lice, zabu eno ispod njegova ramena, doista o no o kojemu je toliko snivao ili je to lice neke strane osobe. Saznat e poslije je li njegova sumnja opravdana. Zasad e postupati kao svi oni oko njega koji, ini se, vjeruju da kuga m o e doi i proi a da se ljudsko srce ne promijeni.

Stisnuti jedno uz drugo, svi se zatim vrati e kui, slijepi za sve oko sebe, pobijed iv i naoko kugu i smetnuv i s uma sav jad, pa i one koji su do li istim vlakom, ali nisu na li ni koga, a domala e, kad stignu kui, primiti potvrdu bojazni koju je duga utnja bila ve prije p otakla u njihovu srcu. Ti ljudi koji nisu imali drugoga dru tva osim svoje boli koja je sas vim svje a, i drugi koji su se toga asa predavali uspomeni nestaloga bia - ti su gajili sasvim d ruge osjeaje; u njih je uvstvo odi-jeljenosti doseglo svoj vrhuhac. Za one, majke, supr uge, ljubavnike koji s biem koga nestade u bezimenoj jami ili u aci pepela, izgubi e svu radost, za njih je kuga jo uvijek postojala. No tko je mislio na te samoe? O podne je sunce, pobijediv i hladne struje to se bora hu u zraku od ranoga jutra, lijevalo na grad neprikidno mlazove svjetla. Topovi utvrd na vrhovima bre uljaka grmjeli su bez prekida prema nepokretnom nebu. Svi su u gradu nagnuli n apolje da bi proslavili onaj tjeskobni as kad je vrijeme patnja dokrajeno, a vrijeme zaborav a jo nije poelo. Plesao se na svim trgovima. Od jednoga dana do drugoga promet se znatno poveao, a automobili, postav i brojniji, te ko su sebi krili put kroz prepune ulice. Sva su crk vena zvona zvonila itavo poslijepodne. Ispunjala su svojim titrajima plavo i pozlaeno nebo. U crkvama su se obavljali sveani obredi u znak zahvalnosti. Ali u isto vrijeme zabavi ta bija hu dupkom puna, a kavane, ne vodei brigu o budunosti, slu ahu goste posljednjim zalihama alkoh olnih pia. Pred barovima se guralo mno tvo svijeta; svi su bili jednako uzbueni, a meu svij etom vidjelo se dosta zagrljenih parova kojima nije smetalo to se izlagahu pogledima p risutnih. Svi vikahu ili se smijahu. Zalihu ivota koju su nagomilali za vrijeme tih mjeseci , kad je svaki uvukao du u u se, sada su tro ili toga dana koji je bio kao neka vrsta uskrsnua. Sutr a e opet poeti ivot sa svojim opreznostima i pa njom. Zasad ljudi vrlo razliita podrijetla zaj edno slave i bratime se. Jednakost, koju prisutnost smrti nije potpuno ostvarila, bij a e ostvarena u radosti osloboenja, bar na nekoliko sati. No ta banalna bujnost nije izricala sve i oni koji su potkraj popodneva ispunjal i ulice (meu njima i Rambert), prikrivali su esto mirnim dr anjem mnogo suptilniju sreu. Mnogi pa rovi i mnoge obitelji izgledahu, stvarno, kao mirni etai. Ipak su oni veinom vr ili neko hodoa e na mjesta gdje su neko trpjeli. Trebalo je pokazati prido licama vidljive i skr ovite znakove kuge, tragove njezine povijesti. U nekim sluajevima oni bi se zadovoljili ulogom vodia: onoga, koji je mnogo vidio, suvremenika kuge, govorei o pogibelji, a ne spo minjui strah. Te su radosti bile bezazlene. Ali u drugim sluajevima radilo se o putovima

koji su bili uzbudljivi, jer bi ljubavnik, prepustiv i se slatkoj tjeskobi sjeanja, mogao da ka e svojoj pratilici: Na tome mjestu, u to vrijeme, ja sam te po elio, a tebe nije bilo. Takve turiste ljubavi i strasti bija e lako prepoznati: oni su tvorili otoi povjerljivih aputanja u moru mno tva u kojem se kretahu. Sna nije od orkestara koji svirahu na raskr ima, ti su ljud i najavljivali istinsko osloboenje, jer ti parovi, zaneseni, tijesno sljubljeni i kr ti na rijeima najbolje su svjedoili usred ope halabuke da je kuga prestala i da je njena strahov lada dokrajena. To su, eto, tvrdili, pobjednosni i nepravedni, kakvi sretnici jesu, tv rdili mirno, nasuprot onome to je oito, da nikada nije bilo bezumnog svijeta u kojem je umorstv o ovjeka isto tako svakodnevno kao smrt muha, da nije bilo poznatog onog divlja tva, proraunanog ludila, onog tamnovanja koje je donosilo sa sobom jezovitu slobodu pr ema svemu to nije sada njost, vonj smrti koji je omamio sve one koje nije ubio. Nijekal i su ti sretnici da su na i ljudi, osupnuti i prenera eni, svakoga dana nestajali masovno u d rijelu pei iz koje bi izlazili kao mastan dim, dok su drugi, sputani lancima nemoi i stra ha, ekali da na njih doe red.

To je svakako dr. Rieuxu udaralo najvi e u oi kad je, skrenuv i prema periferiji, hod ao sm potkraj popodneva, usred zvonjave i pucnjave, glazbe i zaglu ne vriske. Njegov se posao nastavljao: bolesni nemaju dopusta. U lijepoj i finoj svjetlosti to se spu tala na grad izvijali su se negda nji mirisi pr ena mesa i anisa. Oko njega vedra i vesela lica okretahu s e prema nebu. Svijet se hvatao, ljudi, ene, grabio zajapurena lica, nervozno i po udno. Da, kuga je prestala, prestala je strahovlada, a te ruke koje se prepletahu i vezahu, govori le su dovoljno jasno da je kuga bila progonstvo i rastava u dubokom smislu rijei. Prvi put mogao je Rieux dati ime onoj obiteljskoj slinosti koju je razabirao mjes ece i mjesece na licima svih prolaznika. Sada mu je dostajalo da se ogleda. Stigav i do nakraj kuge s bijedom i oskudicom, svi su ti ljudi poprimili kostim uloge koju su tako dugo igrali: bili su nalik na emigrante. Njihova lica, ispoetka, a njihova odijela sada - jedno je i d rugo dalo naslutiti neku odsutnost, neku daleku domovinu. Od onoga asa kad je kuga zatvoril a gradska vrata, ivljahu stalno odijeljeni, iskljueni od ljudske topline koja poma e da sve za boravimo. Netko ovako, netko onako, no svi su ti mu karci i ene, u svim kutovima grada, te ili za nekom zajednicom, nekim sjedinjenjem koje za sve nije bilo jednako ali je za sve bilo podjednako nemogue. Veina je svim silama dozivala odsutnoga, toplinu njegova tijel a, nje nost i ljubav ili naviku. Neki (esto i ne znajui) trpjeli su to se nalaze izvan l judskoga prijateljstva, da ne mogu dosei svoje mile i drage ni obinim sredstvima prijateljs tva: pismima, vlakovima, laama. Drugi koji su bili rjei (kao mo da Tarrou) htjeli su se s jediniti s neim to nisu mogli pobli e odrediti, no to se njima inilo jedinim dobrom koje je po eljno. I nemajui drugog imena zvali su to katkada mirom. Rieux je jo uvije hodao. Kako se pribli avao svome cilju, mno tvo se oko njega nadima lo, a njemu se inilo da se predgrae, kamo se bio uputio, istodobno udaljuje. Malo-pomalo pretopio se u veliko i buno tijelo, shvaajui sve bolje i bolje njegove krikove koji su - barem jednim dijelom - bili i njegovi krikovi. Da, svi su trpjeli zajedno, svi su pati li i tijelom i du om od neke te ke praznine, od progonstva kojemu ne bija e lijeka, od ei koju nikada nisu mogli uta iti. Meutim, tim gomilama mrtvih, sred zvonjava bolnikih kola i momen ta takozvane kobi, toptanja straha, upornog i bespomonog, sred stra na revolta srca, v eliki jedan glas nije prestao kolati gradom i alarmirati ta prestravljena bia, govorei i m da moraju pronai izgubljenu svoju domovinu. Svi su oni pravu svoju domaju nazrijevali s onu stranu gradskih zidova, izvan zagu enoga grada. Ona je bila u mirisavoj ikari kojom su obr asli okolni bre uljci, ona je bila u moru, u slobodnim zemljama, u ljubavi, njenoj vjer

i i cijeni. A smisao to ga je moglo imati to zatoenje i ta udnja za ponovnim sjedinjenjem? Na t o Rieux ne bi znao odgovoriti. Hodajui jo uvijek, guran sa svih strana, oslovljavan, stizao je pomalo u manje zakrene ulice i najzad zakljuio da nije va no imaju li te stvari smis ao ili nemaju, nego da treba ispitati kako se ljudstvu ta nada ostvarila? On je sada znao kako se ostvarila, a stigav i u prve ulice predgraa to bijahu gotovo puste jo je to bolje uoio. Oni koji, znajui da nisu bogzna to, da su sitna riba, eljeli su sa mo jedno: da se vrate u kuu svoje ljubavi - ti su primili zaslu enu nagradu. Ali ne svi. Jer neki od tih ljudi nastavili su hodati gradom - sami, li eni bia koje su ekali. No jo je gore bilo onima koji su dvaput rastavljeni, jer neko, prije epidemije, nisu mogli od prve sagradi ti svoju ljubav, nego su slijepo godine i godine te ili za tegobnim onim sporazumom koji na kraju spaja i potvruje du manske ljubavnike. Oni pak koji su (poput Rieuxa) bili tako nes motreni da su se pouzdali u vrijeme, ti su bili rastavljeni zauvijek. No drugi (kao Ramb ert, koga je doktor jutros ostavio s rijeima: Hrabro, sada je as kad morate imati pravo) na li su b ez

kolebanja odsutno bie koje su smatrali izgubljenim. Bit e sretni, bar neko vrijeme . Znali su sada: ako ima i ta na svijetu to se mo e uvijek eljeti, a katkad i postii - to je ljuds ka nje nost i toplina. Za sve one, koji se - iznad i izvan ovjeka - obraahu neemu to nisu mogli ni pravo zamisliti, za njih - naprotiv - nije bilo odgovora. Tarrou je, ini se, postigao t egobni onaj mir o kojem je govorio, ali ga je na ao tek u smrti, u asu kad mu vi e nije mogao poslu iti. Ako su pak oni koje je Rieux viao na pragovima kua kako se u prvome sutonu grle svim sila ma i gledaju plamenim pogledima, ako su ti ljudi postigli to su htjeli, onda je to zat o to su tra ili jednu jedinu stvar koja je ovisila o njima samima. I Rieux, zakreui u Grandovu i C ottardovu ulicu, pomisli da je pravo, da se bar od vremena do vremena radost navrati k oni ma kojima dostaje ovjek i njegova jadna i stra na ljubav. * * * Ova se kronika pribli avala kraju. Vrijeme je da dr. Bernard Rieux prizna da je nj en pisac. No prije nego e opisati posljednje dogaaje, htio bi opravdati svoje upletanje i objas niti kako mu je bilo do toga da progovori jezikom objektivnoga svjedoka. Za itavo vrijeme epid emije njegovo mu je zvanje omoguilo da vidi veinu svojih sugraana i da od njih uje to misle i osjeaju. Bio je, dakle, u povoljnom polo aju da iznese to je vidio i uo. No htio je t o uiniti s po eljnom suzdr ljivo u. Openito uzev i, on je nastojao ne iznositi stvari koje nije sa

vidio, ne pridodati svojim drugovima iz doba kuge takve misli koje - ako hoemo pr avo - nisu morali imati; nastojao je da se ne poslu i drugim tekstovima do onih koji su mu po sluaju ili nesrei dopali u ruke. Kako je bio pozvan da svjedoi u povodu neega to je nalik na zloinstvo sauvao je neku rezervu, kao to dolikuje dobronamjernom svjedoku. No istodobno, povodei se za zako nom estitog srca, on je odluno stao na stranu rtava, hotei se prikljuiti svojim sugraanim u jedinim istinama, koje su sigurne i svima zajednike, to jest u ljubavi, patnji i progonstvu. Tako nema ni jedne tjeskobe njegovih sugraana koju nije osjetio, ni jedne situaci je u kojoj se nije sm nalazio. Da bi bio vjeran svjedok, morao je iznositi prije svega djela, dokumente i glasi ne. Ono to bi osobno imao kazati njegovo ekanje, njegove ku nje, to je morao pre utjeti. Ako se tim poslu io, uinio je to samo zato da bi shvatio ili pomogao drugima da shvate sugraane i da bi dao to toniji izraz onome to su drugi veinom osjeali nejasno i mutno. Istini za volju , to mu nastojanje nije bilo te ko. Kad bi do ao u napast da svoje intimno iskustvo uplet e u iskaze tisua ku nih bolesnika, zaustavila ga je misao da nema jedne od tih muka koja ne bi

istodobno muila druge i da u svijetu gdje je bol tako esto samotna, valja tu pojav u smatrati neim pozitivnim. Doista morao je govoriti u ime svih. No ima bar jedan od na ih sugraana u ije ime dr. Rieux nije mogao govoriti. Radi se o onome za koga je Tarrou rekao jednoga dana obraajui se Rieuxu: Jedino je njegovo zloinstvo to je u svome srcu povlaivao onome to je ubijalo djecu i ljude. Ostalo shv aam, no to mogu samo oprostiti. Pravedno je da ova kronika zavr i njime, koji je imao sr ce neuko, to e rei samotno.

Iza av i iz velikih, bunih ulica, gdje se slavilo, zakrenuv i u Grandovu i Cottardovu u licu, dr. Rieux bi zaustavljen od policajaca koji su napravili kordon. Tome se nije na dao. Daleka buka sveanosti stvarala je dojam da je ta etvrt i pusta i gluha. Izvadi kartu. - Nemogue, gospodine doktore - ree agent. - Neki luak puca na mno tvo. Ali ostanite ovdje, mogli biste nam ustrebati. Uto Rieux spazi Granda koji je dolazio prema njemu. Ni Grand nije znao ni ta. Nisu ga propustili i tako je saznao da netko puca iz njegove kue. Iz daljine se vidjelo p roelje kue, pozlaeno posljednjim zrakama sunca koje nije davalo nikakve topline. Ispred nje o crtavao se veliki prazni prostor, to se pro-tegao do susjednoga plonika. U sredini ceste jasn o se razabirao e ir i komad prljave neke tkanine. Rieux i Grand razabrali su mnogo dalje , s druge strane ulice, jo jedan kordon redara koji su stajali paralelno onome koji je njih bio zaustavio. Iza toga drugog kordona vrzli su se hitro susjedi, hodajui amo-tamo. Gledajui dobr o, otkri e agente koji su se sakrili u ve ama suprotnih kua i dr ali u ruci revolver. Svi su pro zori na kui bili zatvoreni. Jedino je u drugome katu jedan kapak bio, ini se, malo odmaknu t. Ulica je bila potpuno tiha i mirna. Jedino bi koji takt glazbe to je svirala u centru d olutao ovamo. Iz jedne od suprotnih kua prasnu e dva revolverska hica, a s o teenog kapka sleti neko liko krhotina. Onda opet zavlada utnja. Ovako izdaleka i nakon burnog i bunog dana, Rie uxu se to uini gotovo irealno. - To je Cottardov prozor - ree najednom Grand, silno uzbuen. - No Cottarda je nest alo... - Za to pucaju? - upita Rieux. - Zavaravaju ga. ekaju kola s potrebnim materijalom, jer puca na svakoga koji ku a ui kroz kuna vrata. Jedan je agent ranjen. - Za to puca? - Ne zna se. Svijet se na ulici zabavljao. Kad je revolver prvi put opalio, nisu shvatili. Kod drugoga hica bilo je krike, jedan je ovjek ranjen, a svi su se razbje ali. Neki luak , ta! U utnji koja je zavladala minute su se polagano vukle. Odjednom na drugoj strani ulice izbije pseto, prvo to ga je Rieux vidio nakon dugog vremena, zamusani panjol koga su njeg ovi gospodari bili zacijelo sakrili i koji je sada kaskao uzdu zidova. Stigav i do vrat a, stade krzmati; onda sjede na stra njicu i zabaci glavu tra ei buhe koje e pro drijeti. Agenti ga stado e dozivati zvi daljkama. On podi e glavu, a onda se odlui i uputi polagano preko ceste, da bi onju io e ir. U taj as plane u drugom katu hitac, a pas se okrenu kao pal ainka, stane apama estoko tresti i padne napokon na bok, trzajui se na mahove. Zauzvrat pl ane nekoliko hitaca iz suprotnih ve a koji ponovo o teti e prozorski kapak. I opet se spus ti ti ina. Sunce je bilo malo odmaklo, a Cottardovu prozoru poe se pribli avati sjena. Iza dok

tora blago zacvilje e konice. - Evo ih - ree agent. Za njihovim se leima pojave redari, koji su nosili u eta, jedne ljestve i dva dugol jasta paketa, umotana u vo tano platno Zao e u neku ulicu, to je vodila oko onoga bloka kua koje

bijahu nasuprot Grandovoj. as kasnije osjeti se (vi e nego to bi se vidjelo) neko gi banje u ve ama tih kua. Onda ekanje. Pseto se vi e nije micalo, ali se kupalo u tamnoj lokvi. Najednom se iz prozora koji su zaposjeli redari oglasi paljba iz runoga mitraljez a. Kako je padala tanad, tako se kapak na koji su ciljali doslovno slistio. Otkri se mrana p ovr ina u kojoj Rieux i Grand sa svoga mjesta nisu mogli ni ta vidjeti. Po to je paljba stala, za teke drugi mitraljez, koji je pucao pod drugim kutom iz jedne udaljenije kue. Tanad je bez sumnje ulazila u etvorinu prozora, jer je jedan pogodak okrhnuo opeku na rubu. I te seku nde tri agenta potre preko ceste i nestanu u kunoj ve i. Gotovo u isti mah jurnu onamo jo tro jica, a paljba prestane. Opet ekanje. Dvije daleke detonacije odjeknu e u zgradi. Onda se z au buka koja naglo nabuja, a iz kue ispade, vi e no en nego vuen, mali ovjek bez kaputa, koji j e neprekidno vikao. I kao nekim udom svi se zatvoreni kapci itave ulice najednom otv ori e, a na prozorima se pojavio radoznao svijet, dok je iz ku iza lo mno tvo ljudi koji su se natisli iza kordona. Jednog se trenutka mali ovjek ukazao nasred ceste; njegove su noge k onano dotakle plonik; jedan ga je agent dr ao straga, privukav i obje ruke. Jo je vikao. Jed an se agent pribli i i dva puta ga udari svom snagom, pomno, strunjaki. - To je Cottard - promuca Grand. - Poludio je. Cottard je meutim pao. Jo se vidjelo kako agent sna no zamahuje nogom i udara cunjav u masu to je le ala na podu. Onda nastane gibanje, a neka se zbrkana skupina uputi pr ema doktoru i njegovu starom prijatelju. - Razlaz! - ree jedan agent. Rieux je odvratio pogled kad je skupina prolazila kraj njega. Poelo se smrkavati kada Grand i doktor krenu e. Kao da je dogaaj prodrmao etvrt koja bija e obamrla. Sada se te daleke ulice opet napuni e agorom veseloga dru tva. Pred kuom Grand ree doktoru do vienja. Veeras e raditi. No prije nego e se popeti, ree doktoru a je pisao Jeanni i da je sada zadovoljan. Osim toga potpuno je preradio reenicu. Iz bacio sam, ree, sve pridjeve. I s tobo duhovitim smije kom skine e ir i cifrasto se nakloni. No Rieux mi lja e na Cottarda. Mukli odjek pesnica koje zgnjei e Cottardovo lice progonio ga je dok je i a o prema kui staroga astmatiara. Mo da je te e i bolnije misliti na ovjeka koji je kriv ne go na ovjeka koji je mrtav. Kad je Rieux stigao svome starom bolesniku, no je ve bila progutala itavo nebo. Iz odaje mogao se uti daleki mrmor slobode, a stari je, kao uvijek, pretakao svoj gra ak. - Imaju pravo da se zabavljaju - govorio je - treba da bude i ovakvih i onakvih da bi svijet bio svijet. Nego to je s va im kolegom, doktore? Do njih dopre vi estruk prasak, no taj je bio miroljubiv: djeca su se igrala abicama . - Mrtav je - ree doktor, oslu kujui grudi to su hripale.

- Ah - odvrati stari malko zateen.

- Od kuge - doda Rieux. - Da - prizna stari nakon nekog vremena - najbolji odlaze. To je ivot. No taj je o vjek znao to hoe. - Za to to velite? - upita doktor, spremajui svoj stetoskop. - Tako! Nije govorio da ni ta ne ka e. Ukratko, svidio mi se. Drugi vele: To je bila kuga, obolio ovjek od kuge. Jo malo i tra it e da budu odlikovani. No to je napokon kuga? ivot, ivot i ni ta drugo. - Nemojte zaboraviti svoje inhalacije. - O, ne bojte se. Jo je meni vijeka, sve u ja njih pokopati. Ja znam ivjeti. Radosno urlanje odvrati mu izdaleka. Doktor stade nasred sobe. - Bi li vas smetalo da odem na terasu? - Ma kako! Hoete li pogledati odozgo, je li? Samo dajte. No ljudi su uvijek isti. Rieux se uputi prema stubama to su vodile na terasu. - Recite, doktore, je li istina da e podii spomenik umrlima od kuge? - Pi u novine. Neki stup ili spomen-plou. - Znao sam ja. I bit e govorancija. Stari se smijao prigu enim smijehom. - ujem ih odavle: Na i mrtvi... a onda e ravno na zakusku. Rieux se ve uspinjao stubama. Veliko, hladno nebo blistalo je ponad kua, a blizu b re uljaka zvijezde su otvrdnule poput kremena. Ta no nije bila odve razliita od one kada Tarr ou i on doo e na terasu da zaborave kugu. No danas je more bunije podno litica nego onda. Zr ak je nepokretan i lak, rije en slanoga daha to ga je donosio hladni jesenski vjetar. No buka grada jo uvijek udara o podno je terasa poput morskih valova. No ova je no, no osloboenja, a ne ustanka i bune. U daljini tmasto crvenilo oznauje mjesto gdje su bulevari, ilu minirani trgovi. U noi koja je, eto, osloboena, udnja vi e nije sputana, i to sada njena huka i tutnjava dopire do Rieuxa. Iz mrane luke podigo e se prve rakete slu benoga veselja. Grad ih pozdravi dugim i mu klim uzvikom. Cottard, Tarrou, oni i one koje Rieux ljublja e i koje izgubi, svi, mrtvi i krivi, bijahu zaboravljeni. Stari je imao pravo: ljudi su uvijek isti. No to je njihova snaga i njihova nevinost, a Rieux je osjeao da im se pridru uje, ovdje, s onu stranu boli i muka. D ok su krikovi bivali sve jai i sve dulji, a jeka je njihova dopirala daleko da bi stigl a podno ove terase, dok su plameni mlazovi razliite boje iknuli uvis sve brojniji i brojniji, dr. Rieux odlui sastaviti izvje taj koji ovdje svr ava. Nije htio da bude jedan od onih koji ute , nego da poku a svjedoiti u prilog ku nih bolesnika, pa tako ostavi bar neki spomen o nepravdi i

nasilju koje im je uinjeno; da naprosto ka e to se mo e nauiti u doba zala, to jest da u ovjeku ima vi e stvari koje zaslu uju divljenje, nego onih koje zaslu uju prezir. Znao je pritom da ova kronika ne mo e biti kronikom konane pobjede. Mogla je biti s amo svjedoanstvo o onome to je trebalo izvr iti i to e bez sumnje vr iti ubudue u borbi pr v terora i njegova neumornog oru ja, svi ljudi, unato svojim osobnim krizama i tegoba ma; ljudi koji se, ne mogav i biti sveci, a ne hotjev i priznati elementarno zlo, trude ipak i nastoje da budu lijenici. Slu ajui radosnu ciku to je dopirala iz grada, Rieux se sjetio da je ta radost zapra vo svagda ugro ena. Jer on je znao to nije znala ova radosna gomila, a mo e se saznati iz knjig a: da bacil kuge ne ugiba nikada; da se mo e desetke godina pritajiti u pokustvu i rubeni ni, da eka strpljivo u sobama, podrumima, kovezima, rupcima i papirima i da e mo da doi dan kad e na nesreu i pouku ljudi, kuga probuditi svoje takore i poslati ih da uginu u nekome sretnom gradu.