Pelican Cay 1999.

Prolog Jutros su na stijenama ostavili jo jednu poiljku namirnica. Iako se jo nisam udostojio otii po njih, zahvalio sam im signalom i usput ih izvijestio da sam jo iv i zdrav. U amcu su bila trojica. Mislim da su to bili isti oni od zadnji puta, no svejedno su bili unezvijereni. Stalno su pogledavali ovamo, lica su im bila toliko blijeda kao da sam ih direktno obasjao snopom svjetla. Ostavili su kutije - zapravo, izbacili ih - bez da su plovilom dotaknuli obalu. Normalno bi bilo da su do sada ve shvatili da nisam zaraen. Ipak, zahvalan sam im na poiljci ... mogli su me i zaboraviti, poput ostalih. Tu sam u svjetioniku ve dva tjedna, sve sam bolji u signalizaciji velikom lanternom i u iitavanju poruka s brodova. Isprva su prebrzo odailjali. No, hvala Bogu na svjetlosti, ne bih nikako mogao bez nje, ipak je ugodnije biti u doticaju sa svijetom, makar i samo s lanternom - ak i kad mi ne vjeruju. Pitam se znaju li u redakciji da sam tu; jesu li pokuavali stupiti sa mnom u kontakt? Kakva pria! I kako li je samo apsurdno razmiljati o tome ... kao novinar umjesto kao ... togod da jesam. Pitam se i to li e uiniti sa mnom kad ostali pomru? Ne mislim da u se puno naekati do tada. Gledao sam ih kroz dvogled, izgledaju manje bijesni, sporiji, slabiji. Svi su vrlo mravi. Maloprije sam vidio trojicu kako jedu le etvrtog. Ne znam jesu li ga ubili ili nisu, i ne znam poinju li ponovno osjeati ljudske potrebe ... kao to je potreba za hranom. Ali nisu izgledali prodrljivi, ak ni odluni u svojoj nakani, samo su trgali komade mesa s kostiju i vakali ih nepovezano, kao da izvode neku radnju koje se jedva sjeaju. Nekolicina se njih sada okupila na dokovima, ne preblizu mora. Vode se uasno plae. ini se da gledaju patrolne brodove ili jo dalje, prema nejasnoj liniji Keysa. Ja mogu s tornja sasvim jasno vidjeti Keyse. To je zaista fascinantan pogled, linija otoia povezanih mostovima okruena morem. Prolo je tek neto vie od dva tjedna otkada sam se vozio po toj niski otoia. Puno. Razmiljam esto i o tome kad ve imam toliko vremena za razmiljanje i, u svom ovom uasu, bolje misliti na to nego na budunost...

I Autocesta Al Sjedinjenih Drava poinje u Fort Kentu u Maineu na granici s ledenom Kanadom i protee se skroz dolje du istone obale, premouje otoke tropskoga pojasa poput betonske hrskavice koja vezuje kraljeke neke zvijeri koraljnoga mora. Vozio sam se njome od New Yorka, prenoio u Miamiju i, ranom zorom, dok su jo kapljice rose bljetale na tropskome cvijeu, nastavio polako preko mostova izmeu zaljeva s jedne i tjesnaca s druge strane. Nije mi se urilo pa sam mogao uivati u vonji. Nisam godinama bio na Keysu,

autocesta se modernizirala na ljudski nain - nou, bojim se, prijeti neonskim holokaustom - no, jutarnji je ugoaj ostao netaknut. Poput pernatih bumeranga iza zaslona od palmi, pelikani su letjeli nagnuti na stranu i ponirali u plavetnilo Floridskog tjesnaca. Iza plohe ptica sunce se uzdizalo iznad Atlantika i zakretalo po svom luku prema Dry Tortugasu i Meksiku. Nekolicina ribia ranoranilaca je pecala s mostova, no s manje uspjeha od pelikana; koa je plovila usporedo sa mnom, izrazito iljastih jarbola, okiena mreama; mladi je par u ronilakoj opremi uivao na sabitim crnim stijenama, pijui vino iz boce i smijui se, a bijeli su im se zubi caklili na suncu. Bilo je to ugodno putovanje u ugodnom jutru. I moj e boravak biti ugodan, mislio sam. Ako napravim priu bit e dobro, a ako ne napravim opet dobro. Ima mnogo gorih stvari od plaenog boravka na Floridi, razmiljao sam. I kako sam samo bio u krivu. Mangrovo se svratite uzdizalo iznad vode sa stranjom vanjskom terasom podignutom na drvenim stupovima. Turist je stajao na terasi i slikao se pored objeenog morskog psa. Morski je pas izgledao pomalo posramljeno. Parkirao sam i uao u bar. Bio je klimatiziran i tradicionalno ureen, s ribarskim mreama na zidovima i pepeljarama od morskih zvijezda. Uranio sam i nisam oekivao da je moja veza ve stigla, no kad sam uao u bar, djevojka se ustala iz separea u mranom kutku i pogledala me podignutih obrva. "Gospodin Harland?" Kimnuo sam glavom i ona je krenula prema meni, lijepa djevojka, plavua, odjevena u laganu pamunu haljinu. Imala je lijepe oi i lijep osmijeh. "Ja sam Mary Carlyle," rekla je i ispruila ruku. "Dr. Elston me zamolio da vas doekam." "Oekivao sam njega." "Da. On je ... pa, zauzet, pretpostavljam. No svejedno, ja sam morala preko, a njemu je palo na pamet da vas ja moda prebacim na Pelikan u svome amcu." "Da, u redu," rekao sam. I nastavio: "to je Pelikan?" Izgledala je blago iznenaena. "Ne znate?" "Ne. Elston mi je pisao. Zamolio me da se tu sastanemo. Zamolio me da ni ne piem ni ne zovem - zapravo, inzistirao je na tome - samo da se danas tu nacrtam." Gestom sam pokazao svoje prisustvo." Moje urednitvo dri da je on medijski zanimljiv - ugledan biokemiar i sve to - a meni nije bilo ni na kraj pameti propustiti put na Keys. Moram priznati, zaintrigirala me sva ta tajanstvenost." "Ah, to. Veoma je tajnovito na Pelikanu," rekla je, osmjehujui se. Imao samo osjeaj da joj ba i nije bilo do smijanja kad je to izgovorila. Bio je to zasjenjen osmijeh ... ili, moda, osmijeh koji neto nagovjetava. "To mora da je... s obzirom na to da nemam pojma to je." "Pelikanov greben. To je otok." "I tamo je Elston?" "Hm." Barmen je priao uzdu anka udarajui krpom po ulatenoj povrini. Pitao sam Mary bi li eljela neto popiti, a ona je uzvratila, "naravno." Odmah mi se svidjela. Isto tako sam drao da nije na odmet razgovarati s njom. Nisam imao pojma koliko zna o tome zato me Elston pozvao, ali ako je ita znala, to je bilo

vie od onoga to sam sam znao. Bio sam u potpunom neznanju i znatieljan da saznam ono to nitko nikada nije trebao saznati. Naruili smo dva duga puna, i vratili se u separe. Sjeli smo u hladni polumrak jedno nasuprot drugog, izmeu nas je na stolu leala pepeljara od morske zvijezde. "Jeste li vi njegova pomonica?" "Oh, ne," odgovorila je smijui se. "Izgledam li kao biokemiar?" "Zapravo, ne." "Sad mi je lake. U stvari, ja ivim na Pelikanu. Jedna sam od rijetkih domorodaca, prava Konanka. Tamo sam roena i nikada nisam imala razloga otii. Donedavna..." dodala je. ekao sam, ali nije nastavila. "Znate li ita o tome?", rekao sam. Slegnula je ramenima i otpila pie, promatrajui me preko rube ae. "Ili zato je Elston mene izabrao?" "Hmmm," rekla je. "Ne znam jeste li upoznati s mojim radom..." "Nemojte biti skromni." "... ja ne piem o znanstvenim radovima i izgleda ... da ... udno je da je Elston htio razgovarati ba sa mnom. Intrigantno, u stvari. Biokemiar stupa u vezu s traerom. " Mary se ponovno smijala. Rekla je: "Dr. Elston vas je odabrao zbog vae dobro poznate diskrecije." "Sumnjam." "Oh, da. Kada ste odbili otkriti svoje izvore istranom odboru nakon to ste razotkrili skandal s Wardenom i izvrgnuli se opasnosti da zavrite u zatvoru ... osjea da vam moe vjerovati." "Znai tako?" "Tako," rekla je, iznenada se uozbiljivi. Zasigurno je neto znala. Ali se ograivala. Razmiljao sam da moda neto pokuam izvui iz nje zaobilaznim putem. "Znate, Mary, ne volim se baviti istraivakim novinarstvom." Zatreptala je iznenaeno oima. Uspio sam se tupavo osmjehnuti. "Oduvijek sam elio napisati roman," rekao sam, to je bila istina, ali proraunata. "Pokuao sam. Prije. Otrcane su me fraze porazile ... i vrijeme ... i linija manjeg otpora. Istraujem i piem o tome. Stekao sam odreenu reputaciju. No ipak, mediji izobliuju istinu. I to je, samo po sebi, istina. injenica koja se iznosi irokoj publici se prilagoava, kao da je tiskana stranica iskrivljeno zrcalo koje daje amorfni odraz. Najoitija la dobija auru istine, istina je, s druge strane, zasjenjena, stavljena u kontekst i uobliena tako da bude prihvatljiva itatelju." Slegnuo sam ramenima ne gledajui u nju. Okretao sam pepeljaru u obliku zvijezde na stolu izmeu nas. "Neuobiajena pria iz novinarskih usta," rekla je. "Ne tako neuobiajena. Nisam Diogen, i ne drim baklju. Pa ipak ... piem istinu pa kako bilo. I elim da su drugi iskreni sa mnom." Podigao sam pogled. "Mary?" rekao sam. Lagano se zarumenila. Nagnula se blie i rekla, "Gledajte, bolje da budem otvorena s vama, gospodine Harland..."

"Jack," rekao sam. "I da, bolje je." "U redu. Jack. Moja je ideja bila da se poalje pismo. Ja sam na neki nain nagovorila dr. Elstona uz pomo nekoliko pia i malo flerta. Oh, i on je to htio. Nisam ga prisilila na to. Ali on to sam nikada ne bi napravio. Ono to hou rei je ... moda si doao bez veze. Elston moda nee ii do kraja s tim. No zakljuila sam da vrijedi pokuati." "Onda zna o emu se radi?" "Ne, ne znam." Sada se ona igrala pepeljarom, okreui je naprijed-natrag poput boce u igri istine. "Nije mi rekao. Ali znam da radi neto, neki posao koji ne eli raditi. Toliko mije kazao, i nita vie. Bio je ... uzrujan. Gore od toga. Stekla sam dojam da se uvukao vie no to je namjeravao, da se njegov rad primjenjuje na nain koji on ne odobrava." Gestikulirala je na specifian nain dok je zborila, kao da je naglaavala rijei i time davala dublje znaenje svojim reenicama - no to nije djelovalo namjerno ili izvjetaeno. Ona je bila samo ivahna djevojka koja je obavila zadatak ... koja me dovela na Keys. "Dr. Elston je povuen ovjek, tipian znanstvenik koji malo zna o ljudima. Njime se moe manipulirati ba kao to on manipulira kemikalijama - ba kao to sam ga ja izmanipulirala da ti napie pismo. Bojao se sresti danas s tobom, Jack ... plaio se da e netko doznati." Podigao sam obrve. "Oh, ne, nije on ni pod kakvim restrikcijama, nita takvoga. Ali se plai. Boji se svojih poslodavaca, svoga posla. Meni vjeruje, vjerojatno stoga to nemam nikakve veze s njegovim efovima ... ili moda zato to ima potrebu nekome vjerovati. Ali nije mi rekao nikakve pojedinosti." "Znai, ti si samo katalizator, potie reakciju." "Upravo tako." "Tko mu je poslodavac?" "Vlada. Vladin ured." "Koji ured'.'" "Ne znam." Pogledao sam je. "Stvarno ... ne znam," rekla je. "Postaje zanimljivo." "I vie nego zanimljivo, mislim. Taj ured je zauzeo veliki dio Pelikana ... izgradio je kompleks, ogradio ga i postavio strae ... unitio otok. A to se zbilo ba nakon zabrane biokemijskog oruja." Pogledala me zamiljeno. "Je li to to? Biokemijsko oruje?" "Ne, mislim da nije. Ali neto ... to se mora zaustaviti. Elston eli da se zaustavi. Ja sam predloila tebe. uo je za tebe, u magli; nije on tip koji ita novine. Ispriala sam mu o aferi Warden i uvjerila ga da ti moe izvijestiti svijet o tome to se tu dogaa i na taj nain to sprijeiti, bez njegova direktnog upliva. Eto, to je pria, za sada. Unato svemu, ne mogu ti jamiti da e htjeti razgovarati s tobom. Kao to sam rekla, stidljiv je; isto se tako moe povui. Zapravo, izgledao je bolesno nakon to mi je ispriao toliko koliko jest. No mislim da hoe, nadam se da hoe." Smi jeila se. "Vidi, i ja imam koristi od toga. Gorko im zamjeram to su unitili Pelikan. Bio je to raj, sada je poput zatvora. ak su ogradili i moju omiljenu plau.!" Uozbiljivi se ponovno,

nastavila je, "togod tamo radili, to je stvarno tajna. Otkada je ured preuzeo dio otoka, ne moemo slobodno telefonirati; svi pozivi moraju ii preko centrale koja je u kompleksu. Taj je otok moj dom, Jack; ne moe zamisliti kako se ja - i ostali otoani - osjeamo. Radim za obalnu strau. Samo honorarno. Tamo imamo skladite i svjetionik odmah blizu obale i ... ak i obalna straa mora ii preko centrale, iako je svjetionik povezan s Pelikanom samo s jednom icom. Bez radio veze. Jedna od mojih dunosti je, u stvari, razgovor sa svjetioniarom. Sam Jesper. Jako je brbljav." "Brbljavi svjetioniar?" "Da. Stalno zove. Misli li da je moda na krivom poslu?" "Pa, razgovarati s tobom je ... zanimljivo." "Nadam se da e se isplatiti," rekla je. Kimnuo sam glavom. Ispili smo pia. Rado bih bio popio jo jedno, a i ona je gledala u svoju au, ali zagolicala je moju radoznalost; zakljuio sam da bi ovo mogla biti vea pria no to sam oekivao. Rekoh, "hoemo li krenuti?" I krenuli smo.

II U amcu, kojim je struno upravljala, ispriala mi je poneto o Pelikanovu grebenu. Skinuo sam koulju i naslonio se na ogradu uivajui u blagom prskanju i njenoj prii. Pelikan, kazala je, je mali otok s jednim gradom koji poput polumjeseca zaokruuje prirodnu luku. Ima bogatu prolost. Prvi naseljenici su bili pirati, skupljali su teret s brodova koji su se nasukavali na neoznaenim grebenima - na koje su ih pirati esto i sami vabili. Kad je to rekla podigao sam obrvu; ona je slegnula ramenima; tako je bilo. Izgradnjom svjetionika sredinom devetnaestog stoljea okonano je piratsko poduzetnitvo, a lokalni je puk prekvalificirao svoje okrvavljene ruke u motanje cigara, rafiniranje soli, i naravno, ribolov. Vanost i napuenost bila mu je kao i na veini otoka u Keysu, no poela je opadati nakon to je 1938. godine zavrena prekomorska autocesta, kojom su povezani otoci postali dostupniji i pogodniji. Mary je bila zadovoljna time; sviao joj se Pelikan takav kakav jest - onakav kakav je bio prije no to se vladin ured doselio. "Naravno, upravo zbog toga su se i doselili," rekla je. "Lako ga je imati na oku, drati izoliranog i sigurnog - i lako je uoiti svakoga stranca koji se pojavi. Oh, poneki turist doe ... nedovoljno da neto pokvari, ipak - istakne osobine lokalnog stanovnitva svojom suprotnou, donese neki novac i, to je najvanije, domae stanovnitvo dobiva publiku. Mi Konci smo roeni glumci." Okrenula se kako bi mi se osmjehnula. Podsjetila me na svoje gestikulacije dok pria. "Koari, ribari, kubanske izbjeglice, umirovljeni verceri ... svi oni dre do svog javnog imida." Iz njenih je usta Pelikan zvuao kao ugodno mjesto pa sam skroz mogao shvatiti zato ne podnosi uljeze. "Kakav je smjetaj?" upitao sam. "Ima jedno svratiste. U zadnje vrijeme slui vie kao bar, ali iznajmit e ti sobu. Crveni zidovi." "to?"

"Tako se zove. Crveni zidovi. Crven kao krv, zar ne zna? Zidovi isprani krvlju. Nekad je to bio vercerski brlog, danas tamo piju koari ... mjesto s bogatom povijeu, vjerojatno pria za sebe. Domai e ljudi biti sretni da ti mogu iznijeti sve krvave pojedinosti ... uljepane, ne sumnjam; jako su ponosni na svoju reputaciju, ozloglaenost im je zakon. No kakogod, prijavi se tamo, a ja u obavijestiti dr. Elstona i pokuati ga nagovoriti da stupi u vezu s tobom, moe li tako?" Sloio sam se. "I moda..." kapljice slane vode su joj skliznule niz obraz; zastala je; i onda nastavila: "Moda je bolje da ne kae tko si ... dok si tu, mislim. Pretvaraj se da si samo turist. Ne oekujem da e im biti drago ako saznaju da ti se Elston obratio ... a i on e se osjeati bolje." "Oh, naoruat u se svojom dobro poznatom diskrecijom," uzvratio sam. "Ne znam hoe li..." oklijevala je i zatim slegnula ramenima. Nije zavrila. Trenutak poslije je pokazala prstom. "Eno ga svjetionik." Vidio sam sivi toranj kako se uzdie u visinu, valovi su se pjenili udarajui mu u temelje. amac je bio brz pa smo ubrzo stigli do otoka. Uoio sam more izmeu otoka i svjetionika, i predvidjevi moje pitanje, Mary je kazala, "Svjetionik nije tono na otoku ... na neki nain. Udaljen je oko stotinu metara, ali je spojen stjenovitim grebenom s obalom pa se za oseke moe doi pjeice do njega, ako si spretan. Greben i..." osmjehnula se ... "kabel koji spaja Sama Jaspera sa mnom. Do sada se ve sigurno uzjogunio, nema s kime priati itavo jutro." "Pa, s tobom je lijepo razgovarati." Pogledala me podigavi obrve. "I erif to isto misli," rekla je. "On mi je deko." "Toliko o tome," rekao sam. Brzo smo se pribliili Pelikanovu grebenu. Bijel poput bjelokosti na suncu zabljesnuo je; zasljepljujuim su svjetlom sjenke postale tamnije i odvojene. Svijetli i tamni dijelovi se nisu preljevali preko sive, postojali su zasebno u razliitim dimenzijama ... kao to se i sam otok mogao promatrati na dva nivoa - lijep, suncem okupan otok ... i polazna toka s koje su pirati mamili brodove u unitenje. Sada je, fizikom razdvojenosti ogradom kompleksa, dihotomija postala oitija od predodbe, vra od doivljaja. Galebovi su kriali ponirui u vodu ... i bezvremenski je poklik mogao biti krik pomoraca koji su zlom kobi skonali u pjeni valova. Toplina je bila toliko izrazita, kao da se pokorila zakonu gravitacije, osjeao sam njenu teinu na ramenima i, u svoj toj silnoj vruini, zadrhtao od hladnoe... Ulazili smo u luku, kliznuli pored koa i par jahti te gole djeurlije koja je skakala s mola. Uoio sam najmanje tri bara u luci. Krik galebova je utihnuo; u veseloj ciki djece nije bilo nieg zloslutnog. Raspoloenje mi se popravilo. Mary je dotjerala amac u odjeljak obalne strae i spretno iskoila na kopno. Uvidio sam da njoj ne bi bio nikakav problem prijei grebenom do svjetionika. Izbacio sam torbu na mol i siao s amca s oitim oprezom. Kako je bila erifova cura, nije imalo previe smisla hiniti spretnost i zavriti u vodi. Vjeto je privezala amac za metalnu bitvu zamrenom petljom koja je meni izgledala kao gordijski vor. Uspinjali smo se drvenim daskama, a ja sam zastao

da obuem koulju. Ve mi se koa zacrvenila od sunca. Dokovi su bili ograeni, bila je tu i carinarnica, rampa je bila otvorena i nitko nas nije zaustavio dok smo ulazili u ulicu. Mimoili smo se s dvojicom iz obalne ophodnje odjevene u zasljepljujue bijelu odoru. Gledali su u jedan od barova. Prije bi se reklo eznutljivo nego dunosniki. Zamraena je unutranjost naprosto mamila, sjene su bile blage za razliku od onog crnila zbog kojeg su me proli udni trnci kad smo doplovljavali. Mary je kazala da e me otpratiti do svratita pa smo se zaputili du zakrivljene obale. Veina se gradskih radnji smjestila u luci, mi smo proli pored suvenirnice, trgovine brodskom opremom, duana duhanom u ijem je izlogu ovjek motao kubansku cigaru, i jo nekoliko barova. Potom smo stigli do zatvora iz kojeg je izaao erif. Bio je to visoki, svjetlokosi mukarac s tamnim pilotskim naoalama i vilicom velikom i etvrtastom poput ladice. U ruci je drao veliki bijeli Stetson, kad je ugledao Mary stavio ga je na glavu tako da ga moe skinuti kad ju bude pozdravljao. iroko joj se osmjehnuo i onda me sumnjiavo pogledao - ali ne slubenom podozrivou. "Merry, ovo je Jack Harland. Jack, Jerry Muldoon, jedini predstavnik zakona na Pelikanu." Sumnja mu je nestala iz pogleda. Ispruio je ruku i rukovali smo se. aka mu je bila velika i etvrtasta poput vilice, iznenadio me njegov ugodan osmijeh jedan od onih prirodnih, neusiljenih. "Jerry zna zato si tu," rekla je Mary. "To je u redu," kazao je. "Vidio sam vas kako hodate zajedno i pomislio da ti se uvaljuje." "Oh, ne!" rekao sam nabrzaka. "Nisam toliko brz." "Hmmm. Htio sam rei da je dobro to si tu, ne i da znam zato si tu." "Pa, dobro je da mi za promjenu predstavnik zakona zaeli dobrodolicu," uzvratio sam. I govorio sam istinu. Nekoliko sam puta bivao zamoljen da napustim grad prije sumraka. Dodao sam, "ni tebi nije drago to je tu taj ... ured?" "Naravno da nije. Prokleti uzurpatori." "to?" "Uzurpatori," ponovio je. Ponovno je stavio eir i povukao obod do ruba svojih tamnih naoala tako da se morao nagnuti da me vidi. "To su uinili, uzurpirali su moje ovlasti," kazao je. "Bio sam jedini zakon na ovome otoku i dobro je bilo, o da." Vilica mu se pomicala kao da je vakao duhan, ali nije. Onda se nacerio, a Mary se zahihotala pa sam skuio da se ali igra ulogu. I to poteno, pomislio sam. "Gdje si odsjeo?" rekao je, odbacivi naglasak dijalekta. "Vodim Jacka u Crvene zidove." Jerry se nasmijao."Probit e ti tamo ui. Jack. Svi ti ostarjeli deki koji ne mogu zaboraviti stara vremena - niti ih se sjeati s imalo tonosti. Dovoljan im je netko nevjet moru i probit e mu ui." Svako toliko ubacivao je svoj indijanski naglasak i dranje. "To je bilo pravo mjesto, unazad nekoliko godina, kako sam uo. Unutra su popravljali vodoinstalacije prije godinu-dvije, postavljali su novi toalet. Morali

su skidati buku; pronali su osamnaest novarki u rupi u zidu, gdje su ih kurve i deparoi bacili nakon to su iz njih izvadili novce. Pucnji, ubodi ... togod ti srce voli. No, vie nije tako; pripitomili su se. Bar mi tako vele. Ne mogu to sa sigurnou rei jer nema toga to bi me natjeralo da tamo sam kroim." "Prestrait e Jacka," ukorila ga je Mary, dovodei me u neugodnu situaciju zbog koje sam poelio da sam ipak spretnije siao s amca. "Ne," rekao je Jerry. "Kako ujem, gospodin Harland je navikao igrati s krupnim zvjerkama. Nee se on uplaiti. Iako, ako malo bolje promislim, ne bih stavio ruku u vatru da ovi, s kojima se doao hvatati ukotac, nisu prave velike zvjerke." Zamislio se, eui svoju nevjerojatnu vilicu. "Zastraujue je to na neki nain," kazao je. Jerry Muldoon je izgledao kao netko tko se ni grizlija ne bi uplaio, i njegovu sam primjedbu shvatio ozbiljno...

III Crveni zidovi je bila vrsta zgrada od mahagonija graena da izdri nalete orkanskih vjetrova, to i jest. Soba mi je bila pristojna, imala je klima-ureaj na prozoru. Kupaonica se nalazila na dnu hodnika, no to mi nije smetalo s obzirom na to da sam bio jedini gost. Pri ulazu me nisu traili da se upiem u knjigu gostiju. Istuirao sam se hladnom vodom, preodjenuo se i siao ekati dolje u baru. Mary je morala stupiti u vezu s dr. Elstonom osobno, ne telefonom, a ja nisam imao nikakva druga posla do ekati. Prostorija s barom je bila impresivna, toliko velika da bi mogla posluiti i za katedralu, sa slavolucima i gredama na stropu. Zidovi nisu bili crveni, to me razoaralo. Bili su bijeli. I sklapali su se poput aluzina tako da su se mogli otvoriti i propustiti unutra morski povjetarac. Kad sam siao bili su otvoreni, po podu su svjetlom i sjenom iscrtali mreu. Posegnuo sam za barskom stolicom od prua, a barmen je sav sretan doekao gosta - koari i ribari, koji su tu stalno visili, u ovo su doba dana radili svoj posao. Naruio sam produeni rum, a barmen je stao nasuprot mene, oito se osjeajui obveznim zabavljati me priama ozloglaenog svratita. Nije mi ba bilo do prie. Razmiljao sam o Elstonu i pekulirao o tome to e mi, nadam se, rei. Ali barmen je bio pun iekivanja te sam zakljuio da bi jedino pristojno bilo dopustiti mu uvodni govor. "Nekako je tiho danas," rekao sam. Zasjao je od zadovoljstva. "Postat e ivlje neto kasnije," uvjeravao me. "Kada se ribarice vrate. Dodue, ne tako ivo kao to je znalo biti, zna. Mogu ti ispriati jednu-dvije prie..." "to e bez sumnje i uiniti..." "... o ovome mjestu tako da e ti se slediti krv u ilama. Aha. Ovo ovdje mjesto je poznato nadugo i nairoko. Zna, sjeam se..." Priao je. Bilo je prilino zanimljivo, uistinu, a ja sam sluao, izgovarao prigodne komentare i popio jo jedan rum. Jo je uvijek priao kad je Elston uao...

"... Pa kao to rekoh, trinaest je ribara stajalo tu za ankom. To je bilo prije deset-petnaest godina. Stajali su tu, nalakeni na ank, pijui i radei svoje, i to se onda dogodilo, taj je aljivdija uao unutra. S pitoljem. Prilazi on, stvarno drzak, i kae Ovo je pljaka! A tih sviju trinaest ribara gledaju u bar, da ni ne trepnu. Poeo je mlatarati pitoljem. Mae on i kae, ovo je pljaka, rekao sam! E sad, gospodine, tih se trinaest ribara pogledalo i odmahnulo glavama. Onda su se svi okrenuli, polako i lijepo, svi skupa. Trinaestorica njih, pazi! A dvanaestorica s pitoljem!" Zahihotao se. "I tako taj aljivdija stoji, on s jednim pitoljem, a dvanaest upereno u njega. I to on uini? Pa, spremi pitolj i ree, Mislim da sam doao na krivo mjesto! I isprsi se on i poasti itav bar. Da, gospodine! Prije je tu bilo puno ivlje..." Barmen se veselo smijuljio i spremao uskoiti u drugu priu, no da ga prekinem, pokazao sam mu svoju au. Elston je stajao tik pored vrata. Odmah sam znao da je to on po onome kako ga je Mary Calyle opisala ... stidljiv. Zakoraknuo je unutra, u hladovinu te kriom preao pogledom po velikoj prostoriji. Podigao sam polako ruku, a on je kimnuo brzim, nervoznim pokretom. Pogledao je prema vratima, a zatim se zaputio prema meni rajim hodom, zanosei na jednu stranu. "Harland?" proaptao je. "Da. Hoemo li gore, u moju sobu?" Oklijevao je; i zatim rekao: "Bolje da ostanemo tu, kao da smo se prijateljski susreli, u baru ... poput drugih." Nije mi izgledao kao tip kojeg se moe prijateljski susresti u baru, ali sam kimnuo. Barmen mi je, tuan jer sam pronaao drugog sugovornika, gurnuo pie. Gledao je u Elstona, no Elston nije primijetio niti naruio pie. Jo je uvijek pogledavao po prostoriji. "Hajdemo na kraj anka," predloio sam. Tamo sam sjeo na drugu stolicu, Elston je nastavio stajati. Barmen je, mrkim pogledom, poeo prati ae. "O emu se radi?" upitao s m. "Neete me spominjati u tekstu?" "Ako ne elite, neu." "Kunete se da me neete uvui u to?" "asna pionirska i sve to." "Nije smijeno, Harland, nimalo smijeno." "Oprostite." Kimnuo je glavom, kazavi, "nisam posve siguran da je ovo dobra ideja. Dopustio sam Mary da me nagovori. Ali..." Duboko je uzdahnuo kao da se upravo sprema zaroniti pod vodu, potom jako brzo nastavio, "elim da se objavi to to se tu dogaa prije no to ode dalje. To mora da kri zabranu biokemijskog oruja ili slino, neki sporazum ili ugovor... Ne znam nita o tome, ali sam siguran da e javni skandal..." "Ja nisam znanstvenik pa ako je to tehnike prirode..." "Tehnike? Naravno da je tehnike ... moj rad, hou rei. Ali ... morbidno, to je to. Morbidno. Dovoljno je gadno bilo sa ivotinjama, ali sada su se odluili

za volontere ..." Stresao se i zakolutao oima. Njegov je apat bio kretav u toj velikoj nadsvodenoj sobi. Zvualo je jezivo. "Dr. Elston ... ako je sve to elite sprijeiti to istraivanje, ili to ve, zato jednostavno ne date ostavku? Odbijete?" "Prekasno je za to!" odbrusio je. Bio je glasan, uplaeno je pogledao prema anku, no barmen nije obraao panju na na razgovor. Tiim je glasom rekao, "gotovo je, Boe pomozi mi. Moji pomonici mogu nastaviti bez mene, na ovome stupnju ... pomonici koje su mi oni dodijelili. I nisam siguran ..." pogledavao je po prostoriji "... da e mi dopustiti da dam ostavku. Bojim ih se, Harland." "Tko su oni?" "Dio vlade ... bezimeni. Mornarica nam daje brodove i strau, no ne brinu me oni, ve drugi, civili, oni koji predstavljaju, nemilosrdni ljudi, Harland. Da si vidio to i ja..." Izgledalo je kao da te stvari ponovno proivljava, gledajui kroza me. Bio je to rastresen ovjek, i uplaen. Nije mi se svidio, no osjeao sam dozu saaljenja; moda neku suosjeajnu vibraciju njegova straha. "Ispriat ete mi?" "Da, da. Ispriat u vam detaljno, a vi to morate razotkriti javnosti, bez da mene upliete. Zasigurno e to biti dovoljno, ta e se demonska stvar zaustaviti onoga trena kad se objelodani." Kimnuo sam glavom. Izvadio sam rokovnik i olovku. Elston je grizao usnu. Ispruio je ruku po anku i ne gledajui me, ree: "Sve je poelo ... bilo je to isto istraivanje, moj je cilj bio nai lijek za ludilo ... ne ga stvoriti." Okrznuo me pogledom, a ja sam povukao olovku po papiru, samo vrljajui; ekajui detalje. Nastavio je s grimasom na licu, "istraivao sam kemijsku lobotomiju, to samo po sebi nije ugodno, no u nekim sluajevima ... ponekad je nuno da neizljeivi postanu posluni. Vjerujem da to shvaate?" Gledao me sumnjiavo, pripadao je vrsti ljudi koji uvijek trebaju potvrdu svoga miljenja. Kimnuo sam na neki nain. Da si je dao truda - a dao si je, to je bilo oito i po njegovu izrazu lica - da opravda svoj doprinos i ukloni i zadnji traak sumnje koji bih mogao imati o tome da je ovo moda podvala u bilo kom smislu. "elio sam samo dobro," nastavio je, jo uvijek buljei u mene, ocjenjujui moju reakciju ili traei skepticizam. No moje je lice bilo bezizraajno. Napisao sam jednu rije: lobotomija. Pandorinu kutiju rijei koja otvara crno skriveno znaenje ba kao to lobotomist otvara lubanju. "Nastavite," rekao sam, ne elei izraziti opravdanje koje je on traio na mome licu. "Zapazili su moj rad. Taj vladin ured. Oni su vidjeli mogunosti koje meni nikada nisu pale na um - niti bi ikada. Nisu mi iznijeli sve injenice. Dali su mi dravnu stipendiju i doveli me ovdje, opskrbili me svime to mi je bilo potrebno za nastavak istraivanja, dodijelili su mi revne - previe revne - pomonike. Radio sam. To inim otkada znam za sebe. Imam par prijatelja i siromaan drutveni ivot. Ja radim. I dalje sam naivno vjerovao da drim svoje istraivanje pod kontrolom, da idem k svome cilju." Usne su mu se stegle u gorak osmijeh. "I, malo po malo, shvatio sam njihove namjere." Zastao je trznuvi obrazom nekoliko puta, kao da vae i kua okus svojih vlastitih rijei.

Nije uivao u okusu tih slogova. "Da sam im tada barem dao ostavku. Tada sam jo uvijek bio kljuan za projekt, tada je jo uvijek bio moj i bez mene ... no ja nisam dao ostavku i nema smisla govoriti o onome to se nije dogodilo." Spustio je glavu. Kako je jo uvijek trzao obrazom, izgledalo je kao da gloda svoja vlastita prsa. "Nisu mi prijetili - no prijetnja je bila u zraku; priali su o ruskoj prijetnji a prijetili su oni. I onda su doli - volonteri." Olovka mi je kliznula po papiru. Napisao sam: Volonteri. Na papiru su sada stajale dvije rijei koje nisu smjele biti povezane i hladni su mi trnci proli kraljenicom. "Volonteri," ponovio je. "Bolje reeno ljudi koji nisu imali bolje alternative. Pa, nitko nije mislio da je ta loija, nisam znao..." Naglo je trznuo glavom. Htio me gledati ravno u oi dok je govorio sljedee: "To su kemikalije, Harland, kemikalije koje izvitoperuju duu, koje mijenjaju strukturu mozga poput najotrijeg skalpela. Taj postupak ..." Zaustavio se. Rekao je glasnije: "Eto, ja ba nemam vremena za pecanje, no znam da je tu dobro ... Siguran sam da ete uivati, gospodine ... nisam uo vae ime..." Zatreptao sam od iznenaenja; Elston je bio blijed kao krpa. "Bilo mi je drago," rekao je i panino traio razlog svoje posjete baru. Zgrabio je moje pie i progutao ga, zatim ga posesivno stisnuo, ostavljajui mene bez razloga za posjet baru. Onda je kratko kimnuo glavom i odlazei se oeao o mene. Zbunjen, nalaktio sam se na ank, okrenuo i ugledao ovjeka koji je upravo uao - ovjeka kojega je Elston ugledao trenutak ranije. Bio je odjeven u tamno odijelo s kravatom po toj nepodnoljivoj vruini, a nije se znojio. Nosio je naoale s metalnim okvirom, bio pomno podian i izgledao kao da ima oko pet kilograma premalo. Iao je prema anku ne gledajui u nas. Otvoreni su zidovi nacrtali mreu svjetla i sjena po podu, a on se po toj mrei kretao kao da crta luk ili graf, ne kao ovjek, vie kao funkcija. Elston je proao pored njega i u prolazu mu kimnuo glavom. ovjek je uzvratio. Elston je napravio jo dva koraka i zatim se naglo okrenuo. "Ej, bok, Larsen," rekao je to kao da je upravo prepoznao pridolicu. "Doktore," uzvratio je Larsen. "Samo sam doao popiti pie nabrzaka, zna," rekao je Elston. "Uh, huh," kazao je Larsen. "Pa ... natrag u znoj,"rekao je Elston i krenuo prema vratima stisnutih ramena poput ovjeka koji oekuje metak u lea. Izaao je. Na trenutak je, uokviren u dovratak, izgledao dvodimenzionalno, poput sjene samoga sebe. Zatim je nestao, a Larsen je stao za ank. Spremio sam rokovnik. "Krasan dan," rekao sam. "Ovdje su svi krasni." "Iako vrui. Mora da se kuhate u tom odijelu." "I ne ba." Barmen je priao i Larsen je naruio pivo. Bez rijei ga je usluio, isti onaj barmen koji je bez prestanka priao sa mnom. Larsen nije ni dotakao au. "Turist ste, zar ne?"

"Tako je. Doao sam pecati." "Hm. Ostajete dugo?" "Samo dan-dva." "Uh huh," rekao je. Podigao je au i okrenuo se prema meni. Oi su mu bile poput lea. Osjeao sam se kao da me snima i pohranjuje iza tih onih upljina uokvirenih metalom. Povlaile su me poput usisavaa. Uzeo je gutljaj piva, a ja sam ispio ostatak svojega ruma, i svo me to vrijeme promatrao sjajnim oima skrivenim iza naoala.

IV Larsen je popio pivo i otiao. Osjeao sam se kao da je odnio dio mene sa sobom, da je odvukao neki neopipljivi dio mojega duha, otpleo nit moje due i zamotao je ponovno u svojoj glavi, gdje e je secirati kad mu to bude odgovaralo. Preznojio sam se, a to sada nije bilo ni u kakvoj vezi s vruinom. Bio je to znoj tjeskobe, a Larsen ga je izvukao iz mojih pora. Barmen je pokazao glavom prema vratima. "Jedan od onih frajera iz kompleksa, ne svia nam se to su tu. Prokleta sloboda, da mogu tu doi. Taj s kojime si priao ... stvarno ti je punio ui, a? On je iz kompleksa?" "Ne poznajem ga," kazao sam. "Stvarno? Pa, kako je blebetao, pomislio sam da se znate. No, neki su ljudi takvi ... udavit e bilo koga, pa makar i potpunog stranca." Nastavio je prezentirati tu injenicu dok sam ja razmiljao o Elstonu i Larsenu, o onome to mi je Elston uspio rei i kako je Larsen djelovao na mene. Sada sam se zbilja zaintrigirao - i uznemirio. Velika je soba otvorenih zidova ranije bila vesela; sada je bila sjetna, Larsen je iza sebe ostavio tminu. Svjetle linije od sunca su i dalje bile tu, no sada nisu isticale katedralsku veliinu - sada su dijelile sobu na niz naguranih etverokuta, poput kripti na groblju. Pitao sam se je li se Elston toliko uplaio da mi vie nee pristupiti ili e pokuati ponovno? Moda preko Mary Carlyle, telefonom zasigurno nee. Razmiljajui o telefonu i shvativi da u na Pelikanu ostati dulje no to sam planirao, zamolio sam barmena da mi nazove svratite Mangrove. On je to i uinio, gunajui zbog ekanja na vezi dok je poziv preusmjeravan preko centrale i, uzevi slualicu u ruke, bio sam siguran da prislukuju. No nije bilo bitno. Rekao sam vlasniku Mangrova da sam odluio provesti dan-dva na Pelikanu i upitao ga hoe li biti u redu ako mi automobil ostane parkiran na njegovu parkiralitu. Uvjerio me da hoe i pretpostavio da idem u ribolov. Nisam ga razuvjeravao - no niti onoga koji je prislukivao. Barmen je takoer sluao i, nakon to sam spustio slualicu, neko mi je vrijeme objanjavao gdje mogu najpovoljnije iznajmiti brod. Rekao sam mu da u zasigurno posluati njegov savjet. Pretpostavljam da bih i trebao, da opravdam svoju priu, ali ja nisam elio ii u ribolov i proklinjao sam Elstona to me u svojoj panici uvalio u to. Ja nikad ne ribarim pa bi me moji nespretni pokuaji smjesta odali. No onda,

promislivi u miru, zakljuio sam da prosjeni ribar provodi vie vremena pijui nego ribarei, izgledalo bi udno da moj pristup bude drugaiji. Izgledalo bi sumnjivo. Pa sam naruio jo jedno pie, saivivi se sa svojom ulogom - a i trebalo mi je, nakon to me Larsen snimio. U sobi sam se ispruio na krevetu i bacio pogled na svoju oskudnu biljeku. Nije bilo puno toga, zasigurno nije bilo nieg konkretnog, no od onoga to je bilo proli su me trnci. Lobotomija je gruba rije, nimalo ne postaje blaa kad joj se pridrui epitet kemijska, kako na papiru tako ni u krhotinama mozga. Iitavao sam rijei, svjestan da mi se pomiu usne dok mehaniki ponavljam neukusne slogove, onda sam otrgnuo stranicu, i jo dvije ispod nje, s kojih se jo mogao uzeti otisak, zapalio ih u pepeljari te bacio pepeo u zahodsku koljku na dnu hodnika i povukao vodu. Sada sam to shvaao potpuno ozbiljno. Larsenova zloslutna pojava je ostavila jai dojam na mene od Elstonove srezane izjave. Bilo je neeg hladnog i opasnog u Larsenu. Ne toliko pokvarenost koliko nedostatak suosjeanja, njemu je milosre nepoznat pojam. Imao je oi zmi je, a ja sam se uskomeao poput ptice opinjen njegovim pogledom. Osjeao sam, da mi se kojim sluajem primaknuo, ne bih bio sposoban izmaknuti se; prilijepio me svojim oima poput leptira na ekranu dok je prouavao od kakvog mi je materijala sazdan duh, otkrivao ishodita mojih nagona i potpuno ogolio strukturu mojih kosti. Jo uvijek sam se preznojavao od susreta. Pomaknuo sam se do prozora i pogledao van. Sredovjeni je ovjek proao na biciklu polako i metodiki okreui pedale. Znojnik od frotira omatao mu je jako izraeno glatko elo. Adidasice su se dizale i sputale iznad pedala. Koata su mu lea bila jako svinuta nad sputenim guvernalom. Bicikl je imao deset brzina, na otoku lienom uzvisina na kojem su te mnogobrojne brzine bile isto toliko beskorisne koliko i moda koja ga je nagnala da ih ima. ovjek je potroio mnogo era da se digne iz mulja: nauio je uspravno hodati: sada su ga guvernali na trkaim biciklima ponovno gurnuli prema dolje, u sljepilo, u blato. Osjeao sam izrazito nemilosrde prema ljudskoj vrsti - ostavtina, nema sumnje. Larsenova pogleda. alio sam Darwina. Industrijska je revolucija sredila evoluciju; sada veliki sportai s mozgom veliine graka nadivljuju dinosaure, smeurani raunovoe opstaju i razmnoavaju se; milijuni e se dogera u neskladu sa svojim kraljenicama zaljubiti uz Jamnicu i izroditi male dogere koji e kaskati svijetom u kojem je moda pomela evoluciju. I postojali su ljudi poput Larsena. Elston je isto tako mogao biti presentimentalan, paniariti zbog male stvari, ali Larsen - postojao je jak razlog njegove prisutnosti. Leao sam na krevetu, ekajui. Nisam oekivao da e Elston ubrzo stupiti sa mnom u vezu, vjerojatno nee sve dok ga Mary Carlyle ne nagovori jo jednom, no ja sam svejedno ekao i nakon nekog vremena zaspao, a kada sam se probudio na trenutak sam pomislio da zidovi vibriraju ili kripe - kao da je svo nasilje koje se ikada dogodilo u ovoj zgradi na neki nain probijalo kroza zidove. Sjeo sam. Vibriranje se stialo. Bilo je to lupanje moga srca. No ipak nisam sanjao. Duboko sam uzdahnuo i nasmijao se mojem umiljenom osjeaju. udan je otok, sa svojom okaljanom prolou i svojim velikim rasponom pretvorbe, djelovao na mene.

No togod da se ovdje dogaalo, nije bilo nadnaravno. Neprirodno, moda. Srce mi je sada normalno kucalo. Bio sam gladan i odluio probati veeru u restoranu preko puta.

V Ribarska kavana, dugaka uska zgrada nagrizena zubom vremena, se nalazila dijagonalno nasuprot Crvenih zidova, s druge strane ulice. Nije to bilo otmjeno mjesto, ali bilo je nadohvat ruke. Uao sam, mirei od bljetavila sunca, te zauzeo mjesto za jeftinim ankom od ultrapasa. Kubanac na anku mi je spravio sendvi i posluio dobru kavu u napuknutoj alici. Unutra je bio jo jedan gost, starac na drugom kraju anka. Imao je samo jedno oko, masnu kapu i grubu preplanulu kou. Nakon nekog se vremena doetao i stao pored mene. "Vidio sam te kad si izaao iz Krvoprolia." "Molim? to?" Pokazao je prstom, kvrgavim poput ueta, na drugu stranu ulice, rukom upropatenom dugogodinjim koarenjem. "Ono tamo. Vidio sam te kako izlazi." "Oh, Crveni zidovi? Da, jesam." "Da, to. Mi ga zovemo Krvoprolie." Nasmijao sam se ideji da je Crveni zid bio preblagi izraz za ovog starog mornara. "Nije to vie ono to je bilo. A moj Boe, to je bilo mjesto. To je bilo pravo mjesto." "Tako sam uo." Zakiljio je prema meni. to je najudnije, zakiljio je s praznom onom dupljom, ne okom. "Ti onda nisi Kon?" "Ne." "Nisam ni mislio da si Kon." "Jeste za kavu?" "Neu odbiti." Sjeo je na stolac do mojega. Kubanac mu je gurnuo alicu, a starac ju je obujmio svojom izuzetnom rukom. "Tamo sam izgubio oko," kazao je. Buljio je u svoju alicu i na trenutak sam pomislio da mu je oko upalo unutra, poput kockice eera, a on se premiljao bi li pomijeao ili ne. "U Krvoproliu," nastavio je. "Ono to ti zove Crveni zidovi. Tamo sam izgubio oko. Si skuio da imam samo jedno? To je zato jer sam ga tamo izgubio. U tunjavi." "Oh," rekao sam. "Kubanac i ja, morali smo. Zbog ene, zna. I to dobre. Nije bilo bolje od stare dobre koke. Staru su Jenny zvali Vuica zbog zavijanja. Zavijajua budala, to je bila. Sada je mrtva, Jenny. Zaboravio sam kako je umrla. Taj veliki Kubanac i ja, htjeli smo to rijeiti ribarskim noevima. Ne onako kako ti vidi u filmovima, ne gospodine. Mi smo se maevali, i dolje i na anku. Komadi mesa i kostiju su letjeli posvuda. Otkinuo sam mu odmah veliki komad ramena. I tako sam izgubio oko. No se zaglavio meu njegovim tetivama, vidi, tako da sam

se morao nekako uprijeti da ga izvuem van, kao kad se sidro izvlai. I tad mi je zahvatio oko, dok sam mu trgao rame. Mislim da smo bili izjednaeni. Nijedan od nas nakon toga vie nije ba uivao u tunjavi. Zapravo, gore je on proao. Velika krna momina, radio je na dokovima, nije ba bio od koristi nakon to je ostao bez tog velikog komada ramena. Objesio se, na kraju." Okretao je alicu u ruci kao to su se sjeanja premotavala u njegovoj glavi. "I to je bilo u Krvoproliu, kad malo bolje promislim. Nisam s tim imao veze, osim ako je kukao i tugovao za svojim ramenom. Dap. Pao je u mrzovolju, onako kako ovi Kubanci znaju, uzeo konop i uetao u bar, samo je najnormalnije rekao da e se objesiti. Bilo je tamo puno momaka, njegovih prijatelja, rekli su mu da to ne mora raditi, ali im je on uzvratio da je vrsto odluio. Da ga nije briga ako zbog toga zavri u paklu. Prebacio je konop preko jedne od onih velikih greda na stropu, stavio omu oko vrata i poeo vui. Pa, bilo je jasno k'o dan da se tako nikada nee objesiti. Jasno kao nos na tvom licu." Zamirkao je prema meni, prazna se upljina zatvarala poput kuverte. "Kai, ne dosaujem ti, jel' da?" "Uope ne," odgovorio sam. Kimnuo je glavom i nastavio, "svima nam ga je bilo ao. Izgledao je tako prokleto blesavo, povlaei konop razrogaenih oiju, propinjui se na prste. Jedan ga je od prijatelja upitao treba li mu pomo. Pa je on nekako kimnuo, izgledalo je tako ... teko je rei, s glavom u omi i to. Pa su mu trojica ili etvorica njegovih kompia pomogli i primili drugi kraj konopa; povukli su ga s poda i privezali drugi kraj za preku od anka. Mjedena je bila. Preka od anka. Neko je vrijeme mlatarao nogama, a mi smo dotle pili. Kad smo pomislili da se moda predomislio odrezali smo konop, ali bilo je prekasno ako se i predomislio jer se ve objesio. Kuka se predomislila." Hihotao se dragim uspomenama, ovjek ija je prolost urezana u prastarim oiljcima i borama, i koji je gubitkom oka upotpunio svoju bit. Vidio je da sam oaran. "Reci, mogu li dobiti malo ruma u ovu kavu?" "Moe." Kubanac je izvadio neoznaenu bocu i natoio potenu mjeru u njegovu alicu. Starac je dobro potegao. Imao je on jo zanimljivih pria, a konobar i ja smo eljeli uti jo. "Ovih dana vie nema takvog neega, a?" kazao sam. "Ne toliko puno, ne u Krvoproliu." Uputio mi je jo jedan bezoan mig. "Ali udne se stvari dogaaju. Moda jo udnije od onih koje su se prije dogaale. Moda ne toliko prirodne." Sada je zdravim okom mirkao u svoju alicu. Kimnuo sam Kubancu koji mu je dolio jo ruma. Sada je u alici bilo vie ruma no kave, a starac je buljio u utu tekuinu kao da trai inspiraciju u odrazu na povrini. Djelovao je kao da mu je malo neugodno. "Tunjave i vjeanja su dosta prirodni. Ono to sam neko jutro vidio, e, sad, to je bilo udno. Kad malo bolje promislim, to je najudnije to sam ikada vidio..." Glas mu se stiao. Osjeao sam da ga treba ohrabriti - ponosan ovjek koji svoj rum eli poteno platiti svojim priama - pa sam kazao, "to je to bilo?" ali kao da me nije uo. Razmiljao je, ili birao rijei, ili skupljao sjeanja. Onda je

podigao pogled i rekao: "Pazi, sad ... da ti nisi moda povezan s ovom vladinom stvari ovdje, jesi li?"' "Ne. Samo sam..." oklijevao sam. Skoro sam mu rekao da sam turist, ali si nekako nisam mogao dopustiti da laem ovome starcu. "Ne, nisam." "Nisam ni mislio da jesi. Ne izgleda kao ti vladini Johnniji. To mi je palo na pamet kad sam pitao. Zbog ... puno je straara u kompleksu," dodao je. Shvatio sam da zapravo dvoji bi li nastavio; to mu nije bilo nalik. Iz nekog je razloga bio na oprezu. Ali onda je njegova iskonska priroda pobijedila i on je progovorio. "Imam brod," rekao je. "Pomalo sam se bavio vrecom, kui me. Pa, sad, s druge strane otoka je mala uvala u koju moe pristati a da te nitko ne vidi. Osim to se vie tamo ne moe pristati, rekli su mi da otkaim. Ali uope ih se ne tie to imam na brodu, ba ih briga za carinu, samo nee da dolazim tamo. Pa, ovo ti govorim jer sam blizu toga vidio tu udnu stvar. Moda prije tri tjedna, bilo je to nakon to su mi rekli da ne smijem tamo pristajati, ali ja sam morao kriomice tamo. Ostavio sam tamo neke gajbe, neto to nisam elio da nau. Nita strano, nije droga ili neto slino, samo neke neoporezovane stvari s otoka. Kakogod, kriomice sam otiao tamo, uzeo gumenjak da ne buim i sretno stigao u uvalu; pristao sam i iskopao te gajbe. Onda sam, samo zato to sam bio tamo, otiao do ograde - podigli su veliku ogradu oko kompleksa - samo da provirim. Bila je zora. Tik prije zore, nebo nekako biserno i puno sjena koje su me mogle zakloniti. I tada sam vidio tu udnu stvar." Sad sam bio iskreno i duboko zainteresiran. Kimnuo sam Kubancu da meni natoi malo ruma u kavu. "Nee vjerovati ovome to u ispriati," nastavio je. "Kaem ti. Zovem se Tate. John Tate, samo to me u zadnje vrijeme zovu Jednooki Tate. To nije vano. Ono to hou rei je, moe bilo koga pitati o Johnu Tateu, rei e ti da je on poten momak; moda e rei da malo previe pria, ali ono to on kae je istina. Moe pitati koga god hoe. Radi se o tome, to ti govorim, ja sam ne vjerujem u to. Hou rei, vidio sam to, ali ne mogu vjerovati, kui." Kimnuo sam glavom. Nisam ni zagrizao u svoj sendvi. Kubanac je prao tanjure na drugom kraju anka. Tate je iz depa izvadio zguvani paket cigareta i izvukao jednu. Bila je zguvana i sitni komadii suhog duhana su se rasipali s kraja. "I dok sam tako stajao skriven, odmah pored ograde, grupa tih Johnnija je izala iz velike zgrade. Mislim da je to laboratorij. Ba sam htio zapaliti cigaretu, skoro sam kresnuo ibicu; da jesam vidjeli bi me, i bacim ja tako ibicu." Tek je sad zapalio zguvanu cigaretu, kao da je saekao da je iskoristi kao dokazni materijal. Suhi se dim svijao oko njegove prazne one duplje. "I tako su oni sili, estorica njih, dvojica odjevena u bijele mantile kao lijenici ili znanstvenici, a trojica u crnim odijelima. Ti u crnim odijelima nekad dou tu u grad. Ne znam kako ti, ali ja ih ne mogu smisliti. Jo je jedan s njima, esti momak, e taj mene zanima. Odjeven u bijelo, ne kao lijenik, vie kao pacijent u bolnici. A on izgleda neprirodno. Neto kao robot. Ili kao jedan od onih zombija koje vidi na Haitiju ili Jamajci, oni ivi mrtvi Johnniji, kui? Blijede face, oi zakrenute bijele, i slini on, curi mu niz bradu. Hoda ukoeno. Koljena i laktove

ne savija. I gospodine, skuio sam da je on jako bolestan momak, i normalno, zapitao sam se zato ga u zoru vode na plau." Uzvrpoljio se na svojem stolcu. U jednoj je ruci drao alicu, u drugoj zguvanu cigaretu, inilo se kao da se ne moe odluiti koju ruku primai ustima. Izgledalo je kao da mu ivot ovisi o toj odluci; bio je napet i ivan. "unuo sam tako da vidim," nastavio je puno usporenije. "Doli su dolje. Zaustavili su se i onda sam tek vidio tu veliku betonsku plou. Stvarno veliku, veliki etvrtasti blok sa eljeznim prstenom na vrhu. To mora da je bilo teko, ne znam ... mora da je bilo tee od tone. I skupili se oni oko toga. Jedan od onih u crnom odijelu uhvati prsten i jako povue. Ti u crnim odijelima su nekako mravi, ali izgledaju snano. Betonska se ploa nije ni pomaknula. Preteka je bila." Sada je podigao alicu, jako usporeno, kao da je i ona sama bila preteka. Otpio je. Velike su mu vene iskoile na podlaktici, a ruka mu se lagano tresla. "Momak u crnom odijelu kimne, zadovoljan je." I sam je Tate kimnuo, ali ne od zadovoljstva. Spustio je alicu i podigao cigaretu, nekako posebno, kao da su mu ruke vezane sustavom poluga postavljenih preko njegovih uleknutih prsiju. Jedna se spustila, a druga podigla. Kretnje su mu bile poput kazaljki na satu, kao da je tempirao vrijeme svoje prie. "Onda je jedan od lijenika rekao bolesnom momku: Podigni to. Ni vrit ni mimo, samo mu kae da digne. Sad, ja vidim da to ovjek ne moe podignuti. Svi to vide. Osim tog bolesnog Johnnija. I to je napravio, zakoraknuo prema ploi, primio eljezni prsten i poeo podizati. Zapravo, kao da die jastuk. Nije se namjetao, nije duboko udahnuo, nita. Samo je poeo podizati. Bilo je to strano smijeno. Mislim, udno smijeno. Neka se magla dizala oko njih, nebo je bilo skroz sivo, izgledali su udno stojei oko te ploe, kao da izvode neki obred oko groba. A taj momak die li ga die!" Tate je podigao alicu, spustio je, zatim je opet podigao; gruba mu je koa lica bila zategnuta nekom nevidljivom silom. "Hou rei, uope nije promijenio izraz lica, i dalje je prazno, bez iega, ali tolikom snagom podie da ujem kako mu zglobovi kripe. On stvarno misli da moe podignuti tu plou!" "Ali nema ovjeka koji to moe podignuti, jednostavno je preteka, ali on to ne zna. A nije ni krupan momak. Ostali ga svi gledaju, a on die najjae to moe, a ploa se ni ne pomie, ni milimetar. Lijenik mu ponovi: Podigni to, a momak pokuava to jae moe." "I onda se dogodi neto stvarno udno." Spustio je alicu dobro zviznuvi njome o ank, kao da vie nije nita elio imati s tim. Kubanac je podigao pogled. Rukama od sapunice stvarao je zvuk sklizanja. "I to ne mogu vjerovati, ali sam ja to vidio. Bio sam ribar u svoje vrijeme, borio se satima s velikim ribama, borio se kao bilo koji drugi ovjek. Znam kad se i najjai moraju predati. Ali taj momak to ne zna. I odjednom je neto puklo, ba kao kad se drvo rascijepi na uraganu. Glasan krc..." pogodila ga je onomatopeja rijei; ponovio je, "krc," uivajui u zvuku rijei ... ali ne i slici koju je pratila.

"Momak si je slomio ruku!" Tate je napravio grimasu i lagano zadrhtao. "I kosti mu vire iz lakta, tamo gdje ju je slomio." Dotakao je unutarnju stranu svojega lakta. "Krv je brizgala po ploi. A momak i dalje die. S rasturenom rukom, slomljenom gotovo po sredini, s kostima koje vire na sve strane, on i dalje pokuava podignuti betonsku plou!" Odmahivao je glavom buljei u mene. Skrenuo je pogled. Odjednom sam shvatio da si vrsto trljam ruku. Boljela me od nekakvog suosjeanja. U mislima sam vidio tu betonsku plou kao neki rtveni oltar preliven krvlju. Kao da mi je aka bila priljepljena za drugu ruku; nisam ih mogao odvojiti. Kad sam konano uspio, osjetio sam taj napor u leima, inilo mi se da mi se lene kosti pomiu kao da su od prstenova, kao da je to bila ruka kojom me njegova pria podizala. "Ne moe vjerovati, i ne krivim te, ali to sam vidio. Momak je i dalje imao isti izraz lica, vidjelo se da ga ne boli, i dalje je podizao s tom slomljenom perajom... Povraalo mi se. Nikome do sada nisam to ispriao jer nisam smio biti tamo i moda zato to to nisam sam sa sobom sredio. Ali to se zbilo. Ne, ne krivim te to sumnja. Ni ja ne vjerujem. Ali sam to vidio; to je injenica." "Vjerujem ti, Tate." "Vjeruje?" Bio je zadovoljan. "Sluaj, moe li me tamo odvesti?" kazao sam. Bilo mu je neugodno. Ispio je sadrinu alice, a ja sam kimnuo konobaru da mu ponovno natoi. Kubanac nam je priao s rukama zapjenjenima od sapunice. Natoio je jo ruma. Tateu zbog toga nije bilo nimalo ugodnije. Rekao je: "Ne mislim da bih htio ponovno tamo." Nisam navaljivao. Platio sam raun i izaao bez da sam pojeo sendvi: Elston nije stupio u vezu sa mnom, vratio sam se rano u svratiste i runo sanjao... Bili su pirati. Ovaj se otok osnovao i prosperirao na raun piratstva, mamili su brodove, ni krive ni dune, lanim svjetionicima na grebene, masakrirali mornare koji bi zaglibili u valovima. Nisu bili sadisti, ti pirati, ni okrutni samo zbog okrutnosti. Jednostavno su to radili, to im je bio nain ivota. I sada su dobili lom - slomljene jarbole smrskanih ruku, probijene trupove mozga, namamljenih lanom svjetlou znanosti odailjanu iz oiju Larsena i njemu slinih... Ruan san...

VI Sunce, nesnoljivo vrue da bi se ovjek na njemu zadravao, rasulo je blijedu zavjesu po nebu. Bilo je deset ujutro, a ja sam hodao ljunanom plaom juno od grada s nejasnom idejom da provirim u kompleks, ili bar pogledam ogradu koja ga okruuje. Elston nije stupio sa mnom u vezu, a i nije mi se dalo ekati ga itav dan bez da znam hoe li doi. Barmen iz Crvenih zidova me je, crtajui kaiprstom po prolivenom pivu, priblino uputio u poloaj kompleksa pa sam znao da bih uskoro morao biti blizu ograde. elio sam pogledati uvalu na

drugom kraju otoka i onu nepominu betonsku plou, ali bio sam svjestan da se to moe jedino amcem. A moda se sada tamo ni nema to za vidjeti. Osim betonske ploe. No slika koju mi je John Tate urezao u mozak je bila kristalno jasna. Znao je ispriati priu, a ja sam mogao zamisliti te ljude kako stoje oko betonske ploe; mogao uti, u mislima, grozan zvuk pucanja kostiju. Prisjeao sam se Elstonova apta, kretava glasa isto tako, i razmiljao o vezi izmeu toga - i o Larsenu, s oima uveanim leama njegovih naoala, koje su mi bljetale u oi. Verao sam se po naslaganom ljunku i zastao na najvioj toki otoka, koja i nije bila ba visoko, da napunim lulu i pogledam prema moru. Voda je bila jako bistra. Vidjelo se pjeano dno na dubini od neka tri metra i dalje, kako se voda zeleno pjeni zapljuskujui koraljni greben. Svjetionik je odavde izgledao kao da je na otoku, uzvisina krajobraza je skrivala more koje ga je odvajalo od otoka. Galebovi su kruili oko sivoga tornja, svjetlo se palilo u pravilnim razmacima, gotovo nevidljivo na zasljepljujuem suncu. Pitao sam se zato Sam Jasper po danu dri upaljeno svjetlo - je li to normalna procedura ili je jednostavno zaboravio? Sjedio sam na izboini neko vrijeme i puio zadubljen u misli. No bilo je prevrue za uivanje u duhanu. Istresao sam lulu i krenuo dalje ubrzo stigavi do visoke mreaste metalne ograde. Protezala se sve do ruba vode, dalje vie nisam mogao. S druge strane se, znao sam, nalazila omiljena Maryna plaa na koju sada ne smije. Onda sam se iznenada poeo smijati. U ogradi je bila rupa. Sa svim tim navodno jakim osiguranjem, prislukivanjem telefona i tajnovitosti bilo mi je jako smi jeno da se ograda moe probiti. Nekoliko je icanih niti bilo slomljeno i svinuto. Rupa je bila dovoljno velika da se ovjek kroz nju provue, na trenutak sam bio u stranom iskuenju da to i uinim - da uem u tajni kompleks i vidim sve to mogu. I stvarno sam se i primakao, no onda sam malo bolje promislio. Ne bih mogao ui u zgrade, zasigurno bi me brzo uhitili, a i nije vrijedno kompromitirati se zbog kratke etnje kroz strau. Jo uvijek mi je bila zabavna spoznaja da se osiguranju dade doskoiti, pitao sam se je li netko, poput Mary, ogoren zbog zabrane, razrezao icu da doe do plae - ili da jednostavno iznervira uljeze. Povukao sam nit ice i pregledao kraj. Nije bila odrezana, bila je ili slomljena ili rastrgana. Bila je to debela ica koju je teko svinuti, a na strganom sam kraju uoio tamnu mrlju. Izgledala je kao mrlja od krvi. Tada sam zauo glasove. Nisam mogao razaznati rijei, no zvuale su uzbueno i blizu. Ogledao sam se uokolo razmiljajui gdje da se pritajim i prislukujem, no u blizini ograde nije bilo mjesta na kojem sam se mogao skriti. Nije me bilo briga ako me tu nau, u blizini rupe. Nisam bio kriv pa se nisam tako ni osjeao. Okrenuo sam se i vratio kod izboine te sjeo iza nje. Disao sam ubrzano kao da sam bio plijen u lovu. Glasovi su se pribliavali, riskirao sam i provirio preko stijene. Dva mukarca odjevena u bijelu mornariku odoru su s druge strane prilazili du ograde. Dok sam ih gledao, stigli su do rupe. Obojica su bili uznemireni, a jedan od njih je opsovao. Bili su naoruani, no poklopci na futrolama su im bili zatvoreni. Ogledali su se uokolo, leima okrenuti jedan od

drugog, i doaptavali se preko ramena. Jedan je slegnuo ramenima. Bili su ivani, a ja sam uspio pohvatati dijelove njihova razgovora - dovoljno da razaberem da su se prepirali koji e ostati na strai kod rupe, a koji e otii predati izvjee. Nisam bio siguran koja je od tih dunosti manje poeljna. Ali onda je jedan, onaj koji je psovao, rekao: "Ima li svrhe? Ve se provukao i nee se vratiti tim putem." Doaptavali su se jo neko vrijeme i zatim su obojica krenuli istim putem kojim su i doli, okreui glave i gledajui uokolo. Priekao sam dok mi nisu izmakli iz vida. Tada sam se spustio niz ljunak i krenuo natrag u grad. Straarima rupa u ogradi nije bila nimalo smijena. Nije ni meni vie. Pri povratku sam proao blizu svjetionika. Most od stijena je ba izranjao iz vode, poput fosilizirane kraljenice koju je upravo plima izbacila. Na kraju te kraljenice propinjao se svjetionik i odailjao svoje tuno upozorenje, a ritmino blijedo svjetlo je bljetalo poput privjeska u ruci hipnotizera. Zastao sam i gledao kako taj stari faros izranja iz mora. Poput simbola ljudske tatine, pomislio sam. Sivi je toranj teio k nebu, no i dalje je bio ukopan u stijenu ... i ovjek dok gleda zvijezde gazi travu. to je ovjek uinio na vrhu svojih sjajnih tornjeva, gore u tim samotnim domenama? Je li se popeo gore sa svrhom ili je bio nita vie od ovih obruavajuih galebova koji se, nakon to su ruali u prljavtini, diu iznad oblaka? Produio sam dalje; odluio sam posjetiti Mary Carlyle. VII Obalna se straa smjestila u maloj bijeloj zgradi sa zelenim kapcima na prozorima i stepenicom ispred vrata. Vie je nalikovala na seosku kuicu nego na bilo to drugo. Vrata su bila otvorena pa sam provirio unutra. Ispred je bio ured, a iza skladite. Mary Carlyle je sjedila za stolom s nekim papirima pred sobom, a Jerry Muldoon je sjedio na jednom kutu stola, mlatarajui nogom naprijed-natrag s rukama sklopljenim oko koljena. Mary mi se iroko osmjehnula. Jerryju kao da je malo smetalo to sam doao, no nita ozbiljno. Pretpostavljam da su si gugutali. "Vidim da si preivio no," rekao je Jerry. "Niti sam uboden niti pogoen, iako su me dobro izdarivali priama o radu noeva i pitolja. "Uglavnom istinitima, vjerojatno." "Nisi li ti jednom tamo uhapsio nekoga, Jerry?" ubacila je Mary, preslaui neke papire bez da ih pogleda. "Oh, da. Vie od jednom, ali samo je jednom bilo ozbiljno. Koara koji je ubio svoju enu i onda se zanio pa ubio i eninu sestru i izmasakrirao svog vlastitog brata, bez razloga. Morao sam uperiti pitolj u njega." Rekao je to kao da mu je to nepojmljivo. Odmahnuo je glavom, a teka mu se vilica zanjihala kao protutea, tako da je po inerciji odmahnuo jo par puta. "Zatvorio sam ga, a taj momak nije shvaao zato. Stalno me pitao zato, zaboga, mora biti u zatvoru. I to ozbiljno. Rekao sam mu: "Za Boga miloga, pa ubio si dvije ene i ranio momka," a on me zbunjeno gleda; i kae: Ali to mi je obitelj. I zbilja je to mislio. Nije smatrao da se zakon na bilo koji nain smije petljati u obiteljske

probleme. Oni su takvi, koari. Bio je toliko zbunjen da mi ga je bilo ao; mislio je da je to nepravda. Smijeno. Momak ubije dvije ene, a meni ga ao." "Jerry, ti si sav dua." "Pa ... da," uzvratio je. Rekao sam, "Niste se vidjeli s Elstonom?" "Zar te nije potraio? Obeao je..." "Svratio je juer. Ali ba kad je poeo govoriti, uao je ovjek imenom Larsen..." Vidio sam da ga oboje znaju, ili ime ... "i uplaio Elstona. Ne, nadam se, zauvijek." "Oh. K vragu," kazala je. "Nije ni udo. Larsen je ef osiguranja. Neugodan lik, mislim. Je li ita posumnjao?" "Ne znam. On je tip ovjeka koji uvijek u sve sumnja. A Elston je bio toliko prokleto nervozan da nas je lako mogao odati." Grizla je donju usnu. "Razgovarat u s njim ..." poela je i onda je telefon zazvonio. Nasmijeila se. "Ali vidim da najprije moram razgovarati sa Samom Jasperom. To je direktna veza sa svjetionikom." Podigla je slualicu. Jerry mi je poeo neto govoriti i onda je zastao. Zakrgutao je zubima. Mary je ustuknula od slualice kad se zauo uzvik. Jerry i ja smo se pogledali. Sasvim smo jasno razaznavati rijei. "U pomo! Za ime Boga, poaljite nekoga..." Mary je od iznenaenja drala slualicu podalje od uha pa ju je erif preuzeo. Ponovno se uo poziv upomo, "Hoe ui u sobu s lanternom! Pokuava probiti prokleta vrata! Poalji nekoga da mi pomogne, Mary ... brzo!" Jerry je rekao, "Stani malo! Ovdje Muldoon. to, dovraga, vriti, Sam?" "Muldoon? Hvala Bogu. Pomahnitao je, Jerry. Pokuao me ubiti nakon to sam mu spasio ivot ... kaem ti da e probiti vrata ... hoe me ubiti, nije se napio vode..." Govorio je nevezano i uasnuto. "Sluaj! uje kako grebe? uje li to?" "Stani malo, prijatelju. Sad u doi." Dok je Jerry sputao slualicu, Sam Jasper je jo uvijek vikao. Posljednje to sam uo bilo je, "... gad me ugrizao!" Jerry je pogledao Mary. "to misli, jesu li mu sve na broju?" "Jesu," odgovorila je sigurno. "Hm. Momak koji ivi u svjetioniku ... bolje da se zaputim tamo." Pogledao je na svoj runi sat. "Kad je oseka?" "Sad je," rekla je. "Ali ekaj. Uzmi na amac, bre e." Kimnuo je. Dodirnuo sam mu ruku. "Smijem li i ja s tobom?" Oklijevao je. "Ne moe biti nikakva teta," rekao je. I onda nastavio: "Zna li ita o tome?" Slegnuo sam ramenima. Mary je gledala u mene tmurna i zabrinuta pogleda, zasigurno ne zbog Samova mentalnog zdravlja. Jerry je s doka zagrabio kroz vodu do amca, a ja sam uskoio odmah za njim, spretno do boli. Mary je odmatala konop dok je Jerry palio motor. Poskliznula se na vlanom doku i udarila koljenom u eljeznu bitvu. Ogulila je kou. Izgledalo je bolno. Oslobodila je konop i dobacila ga Jerryju. "Nek' ti srede tu posjekotinu," rekao je. "Ako ti u to ude koraljna praina, nadrljala si." Kimnula je nabrzinu i odmakla se. Kap krvi joj se spustila niz nogu. Mahnula

nam je nervozno i zatim je Jerry brzo usmjerio amac prema izlazu iz luke. Dvojica surfera s crvenim jedrima surfala su preko sidrita i onda se opasno zanijeli u naem valu, jedan od njih nam je zaprijetio akom. Okrenuli smo prema svjetioniku. Nagnuli smo se vie od strmine otoka i potom kliznuli natrag kad se kut promi jenio. Vidio sam niz crnih stijena koje su se rasprostirale od otoka do vee stijene na kojoj je poivao svjetionik. More je zapljuskivalo stijene, bijelo i pjenuavo. Bile su skliske zbog morske trave. Radovalo me to smo krenuli amcem; stjenoviti most nije bio po mom ukusu. Jerry je paljivo promatrao stijene dok smo plovili usporedo s njima na najkraoj ruti do svjetionika. U isto smo ga vrijeme uoili. "to, dovraga...?" rekao je Jerry. Na stijenama je bio ovjek, skakao je i poskakivao kao da ga se ne tie izdajniko uporite - ili je bio toliko uplaen da je panika upravljala njegovim pokretima. Bio je odjeven u dugaku bijelu kutu, repovi su leprali iza njega poput slomljenih krila, a lice mu je bilo uasno. Oi su mu bile preokrenute i prazne, a bijela mu se pjena cijedila iz usta poput rijeke pjene koja se razbijala po njegovim nogama. Skoio je na stijenu, unuo na trenutak, onda odskoio na sljedeu; poskliznuo se, ali se odbacio prema naprijed prije no to je uspio pasti. Usta su mu bila otvorena, usne etvrtasto razvuene preko zublju u patnikoj grimasi. "Je li to Sam?" upitao sam. "Nije Sam," uzvratio je Jerry. amac je plovio prema stijenama dok je Jerry buljio u skakaa. Ispravio je amac, skreui pramcem. Osjeao sam njegovu neodlunost, dvoumio se bi li okrenuo amac prema bjeguncu. Ali onda je pogledao prema svjetioniku. "Bolje da prvo pogledamo to je sa Samom," rekao je. Nije ni izvukao pitolj, svialo mi se kako odabire prioritete. Jerry se prvi uspinjao spiralnim stubama, a ja odmah za njim. Stepenice su zavravale na vratima u stropu koja su vodila u sobu s lanternom. Vrata su bila olovna, no izgrebana i zaprljanja mrljama krvi. Komadi mesa i noktiju su bili krvlju priljepljeni za olovo ... kao da je onaj koji je pokuao probiti vrata bio iv zakopan pa je zadnjim oajnim naporima pokuavao izii iz groba. Nagnuo sam se natrag buljei u vrata i onog trena kad sam to uinio komad mesa je otpao s vratiju i sporo proao tik pored moga lica. Sjetio sam se Tateova opisa ovjeka koji je slomio ruku diui plou koja se ne moe podii. No nije to bilo jednako ... lik na stijenama je bio puno energiniji, a njegov napad na vrata rezultat bijesa. Jerry je s nevjericom odmahivao glavom gledajui u krvave tragove. "Sam! Ja sam, Muldoon!" zazvao je. Nije bilo odgovora. "Sam, Jerry je!" "Jerry? Uhvatio si ga?" javio se Sam odozgo, glas mu je bio izoblien zbog stropa izmeu nas, izduen i drhtav kao da su mu rijei bile elastine. "Otiao je. Vidio sam ga na stijenama." Nastupila je tiina dok je Sam razmiljao o tome; i onda je rekao; "Jerry, ima li pitolj?" "Da, imam. Otvori."

Zasun je polako zakripao i vrata su se podigla par centimetara. Sam Jasper je provirio, nesiguran, spreman svakoga trenutka zalupiti vratima. Bio je to stari ovjek divlje sijede kose i s paninim strahom u oima. Jerry se pomakao korak unazad kako bi ga Sam vidio. Sam je ispustio tihi jauk olakanja i pustio teka vrata da treskom padnu na drugu stranu. "Jerry, on me ugrizao," rekao je Sam puno smirenije. I onda je poeo histerizirati...

VIII Dr. Winston, ovjek koji je vodio lokalnu kliniku, je bio sredovjean i simpatian. Na otoku nije bilo bolnice, a Winston je bio jedini lijenik koji je stalno boravio na otoku - ne raunajui nepoznati broj onih u kompleksu. Nije bio roen na otoku, ali je tu ivio ve godinama jednostavno zato to je Pelikanov greben trebao lijenika, a njemu nije trebalo nita vie nego da moe raditi svoj posao. To mi je ispriao Jerry Muldoon dok smo plovili od svjetionika. Odmah mi se svidio. Bio je debeo; trbuina mu je visila preko pojasa, oito nikada nije vjebao. Puio je cigaretu za cigaretom, prsti su mu bili uti od nikotina a dah skraen. Odreena boja njegovih obraza i grada njegova nosa ukazivala je na ljubav prema bavi. Odmah sam vidio da je ovjek od povjerenja. Kada smo Jerry i ja doveli Sama Jaspera u kliniku, Winston nije bio nimalo iznenaen; izgledao je kao ovjek kojega rijetko to moe iznenaditi. Sam je, spotiui se i trzajui, hodao izmeu nas. Bio je u oku i govorio je vrlo nepovezano otkada smo ga pronali u svjetioniku. Winston nije postavljao nikakva pitanja. Pogledao je Samove oi i rekao nam da ga polegnemo na krevet. Sam se posluno ispruio, gotovo kao da e zaspati, a onda se naglo podigao i uplaeno ogledao po sobi okreui itavu glavu dok su mu oi bile nepomine. Jerry je drao ruku na njegovu koatu ramenu, a Winston je pozvao sestru, zamolivi ju da mu da sredstvo za smirenje. Pozorno je pregledao Sama. Imao je posjekotinu na podlaktici i manju ogrebotinu na nadlanici, nita ozbiljno. "ovjek?" upitao je Winston Jerryja. "to?" "Ti ugrizi. ovjek ga je ugrizao, zar ne?" "Tako je." "I mislio sam. Ve sam imao prilike vidjeti takve." Ponovno se obratio sestri rekavi joj da mu da injekciju antite-tanusa i antibiotika. ustro je pourila, bila je to ozbiljna sijeda gospoa njena pogleda, a Winston je poeo ispitivati Jerryja kako je do toga dolo. Zatim je Sam, ve smireniji zbog sedativa, sjeo sasvim uspravno. "Bio je to pravi pakao," rekao je. "Uhvatit u ga ja, Same," obratio mu se Jerry, ali ga Sam nije uo. "Pravi pakao, kaem," ponovio je. "Jesi li ga ikada ranije vidio?" "to? Njega? Ne, nikada prije do onda kad sam ga izvukao iz vode. Bio je otamo."

"Odakle?" upitao je Jerry. Winston se ushodao s rukama na leima i bio spreman svakoga trena prekinuti ispitivanje ako se Sam uznemiri. Nadao sam se da do toga nee doi, elio sam uti to Sam Jasper ima za rei - kako bih uklopio njegovu priu s onima Johna Tatea i Elstona i - s rupom u ogradi. "Pa, gore iz kompleksa," ree Jasper. "Gle Sam, kako to zna?" "Bio je odjeven u jedan od onih bijelih kimona kakve bolesnici nose u bolnicama, eto kako. Pravi pakao." "Rekao si da si ga spasio ... izvukao iz vode?" Jasper je kimnuo glavom. Sestra je stajala pored kreveta s injekcijom u ruci. Pogledala je u dr. Winstona, a on u Jerryja. Jerry se odmakao korak unatrag kako bi priekao da mu da injekciju prije no to nastavi s pitanjima, no Jasper je nastavio priati. Rekao je: "Prvo sam ga vidio kako se dri za stijene. S morske strane, shvaa, kao da se skriva od nekoga s otoka. Vidim ja njega s lea, vidim taj bijeli ogrta. Sve mi je ukazivalo da je pijan, osim tog bijelog ogrtaa. Voda mu je zapljuskivala po nogama, a on se prebacivao s noge na nogu kao da ne eli smoiti cipele. Zazvao sam ga ali me nije uo, ili nije na mene obraao panju. Nekoliko je galebova zaronilo u njegovoj blizini, letei mu oko glave, a on je mlataro rukom prema njima kao da su muhe." Sestra je zabila iglu u njegovu ruku i stisnula klip. Jasper ju je gledao kao da ga itav proces zanima, no i dalje se postrance obraao Jerryju. "I onda se poskliznuo i pao u more. inilo se da ne zna plivati. Drao se za stijenu s objema rukama i vritao, ali tako da nije isputao glasa, ako moe shvatiti. Vriskao je tiho, irom otvorenih usta, ali ni glasa nije bilo uti. Nije mi se ba dalo moiti noge na tim stijenama pa sam otiao do amca na vesla. Kad sam zaplovio, jo je uvijek visio na stijenama. Bio je poput priljepka. Mislio sam da je isuvie uplaen da se izvue, uplaen od vode, shvaa ... kao u snu kada ne moe pobjei od onoga to te plai. Mora da je bio uasno jak kad se koprcao uokolo, ovjek bi pomislio da e si sam skriti ake. Doplovio sam do njega, ukljetio amac meu stijene i pruio mu ruku. Pogledao me. Kakav pogled, zadrhti od njega. Usta su mu bila irom otvorena kao da mu je vilica slomljena, vidjeli su mu se svi karijesi i ona mala frkica koja visi u grlu, ali mu u oima nije bilo nieg osim bijelog, bile su mu izokrenute kao konj u plamenu. Povukao sam ga u amac. Nije bio ni krupan ni teak, al' bio je jak. elinim mi je stiskom uhvatio ruku. Ali kao da me nije vidio, samo je sjeo u amac sav mutav. Zakljuio sam da je najbolje da odveslam natrag do svjetionika i nazovem nekoga, nego da veslam do otoka i onda ga pjeice vodim kroz grad, pa sam tako i uinio. Strano sam se namuio da ga izvuem van; morao sam amac odvui skroz na obalu i tek je onda izaao. Mogao je normalno hodati, ali je teturao, mislio sam, zasigurno se napio vode. im sam ga doveo u svjetionik poeo sam ga ispumpavati, uspio sam ga natjerati da iskalja i ispljune vodu. I odjednom se on strese kao mokar pas." Dok je to govorio i sam se stresao, moda pokazujui kako je to onaj drugi uinio - ili je moda nehotice zadrhtao. "Potom se okrenuo prema meni. Poput divlje ivotinje, sami zubi i nokti, a bio je jak. Pokuao sam ga zadrati, ali on me samo zabacio na stranu i ugrizao za ruku. E, to me je uplailo. Lud je i silno jak - sva srea da jo tetura. Pobjegao sam i otrao stepenicama, a momak me pokuavao uhvatiti za pete. Uspio sam ui u sobu s lanternom i zasunuti vrata. I

to tono na vrijeme. I to je on napravio, pokuao je noktima probiti vrata. Mislim, olovna su, ak i najlui momak to vidi, ali on grebe. Toliko me to pogodilo da sam pomislio kako e ih probiti. Tada sam nazvao..." "Mislim da je to dovoljno za sada, Jerry," rekao je dr. Winston. "Moram mu oistiti i zaiti ranu." Jasper je nastavio, "odvratno. Taj bijeli ogrta, onakav kakav nose bolesnici, to je bilo najgore, moda - to i ono tiho vriskanje..." "Polako," kazao je Jerry. Bio je zbunjen. Jasper je posluno legao, a Winston mu je poeo istiti ozlijeenu ruku. Slijedio sam Jerryja do ureda. "to ti misli o tome?" kazao je. Pa, razmiljao sam o tome. ovjek je pokuao noktima probiti olovo ... a John Tate je vidio ovjeka - ovjeka u bijelom ogrtau - kako pokuava podignuti nepomini predmet. Taj je slomio ruku, a onaj koji je napao Sama Jaspera nije; Tateov je ovjek bio posluan i lien emocija, dok je Jasperov bio okrutan. No obojica su bili utljivi i imuni na bol. Elston je priao o kemikalijama koje izvitoperuju strukturu mozga ... a uz to, netko je probio onu debelu metalnu ogradu. Dijelovi prie su se slagali, ne u ravnini poput puzli ve u trodimenzionalnom prostoru - no samo su grubo pristajali jedni uz druge, ali s obrisima koji e se tono preklopiti onoga trena kada daljnja saznanja ublae grube rubove. Misli su mi letjele kroz ono to sam znao, pitao sam se koliko od toga trebam ispriati Jerryju. Sviao mi se i vjerovao sam mu, uz to je bio erif, no znao sam da je ova stvar daleko izvan njegove nadlenosti. Okrenuo sam se prema njemu s namjerom da mu ispriam. Ali Jerry je telefonirao. "Da, da," govorio je Jerry. "Da. Osiguranje, pretpostavljam." ekao je nestrpljivo, podignutih obrva. Iz telefona se ulo kranje i pitanje. Jerry mi je neto poeo govoriti i zatim je zastao koncentriran na slualicu. "Da, tu imamo problem," rekao je. "Larsen? Da, ovdje Muldoon. Da, momak je podivljao, u bijelome ogrtau, zna li ita o tome? Zna, a? to? Ne, ne trebam pomo ... ta samo je jedan. Dovraga. Ja to mogu rijeiti, samo sam vas htio izvijestiti. Naravno, znam da to potpada pod tvoju ovlast, k vragu. Ali imam i ja nekakva prava, zar ne? I te kakva. Drat u ga dok ne doete, ali neu sjediti skrtenih ruku dok on okolo slobodno jurca. Zaboravi. Da, da, znam." uzdahnuo je Jerry. "U redu, ekam tvoje ljude. Ali u ga u meuvremenu potraiti. to? to?" vikao je. "Ta samo je jedan, kako u ga, dovraga, uhiti ako mu se ne smijem pribliiti? Jesi li ti normalan?" Ispala mu je vilica dok je buljio u slualicu. I zatim je snano zalupio njome. Bio je ljut. Poeo je bez rijei etkati gore-dolje, onda se zaustavio i okrenuo prema meni. Bio je zbunjen. "Ubij ga," rekao je. "to?" "To mi je Larsen rekao da uinim. Kazao je da ga ne pokuavam ivoga privesti ve da ga ubijem. to se to, dovraga, dogaa na ovome otoku? Ta to je samo jedan ovjek?" I zatim je izaao van.

Nisam imao priliku rei mu to znam, no nije ni bilo vano. Zakljuio sam da je vrijeme da se i sam posluim telefonom...

IX "Oprostite, gospodine ... stvarno ne mogu rei," elektroniki je glas zborio. Operaterka je bila nervozna. Rijei su joj pucketale nabijene vlastitim elektricitetom. Razgovor s njom bacao me u oaj, kao da razgovoram sa snimkom. "No zasigurno neto znate?" "Oprostite gospodine, linije su u kvaru." Rekao sam, "oh, dovraga," i spustio slualicu. Frustriralo me to imam priu a ne mogu nazvati novine; frustracija je eksplozivno rasla u meni. Oh, nije bila ba neka pria, zapravo - ne jo; jo se nije dogodilo vano razotkrivanje koje sam se nadao dobiti od Elstona. Ali je zasigurno vrijedilo nazvati. Bilo je neega posebno jezivoga u toj stvari, svjetionik na osami, stari svjetioniar drhti dok luak bijesni s druge strane vrata. To bi - uinio sam grimasu iako mi to nije bilo nalik - prodalo novine. I to je, u dobru i u zlu, moj posao, posao bilo kog novinara je ponajprije - prodati novine. Bilo da se razotkriva istina ili popularizira kultura, tone u skandale ili ire traevi ili pak, crtaju stripovi, cilj je uvijek isti. Bio sam cinian. Ili moda samo iskren sam sa sobom, znajui da se moj uspjeh zapravo ne zasniva na razotkrivanju koje je zaustavilo Wardenovu pronevjeru, ve na itateljima gladnim sramotnih skandala koji su kupili novine. togod dobroga proizilo iz toga samo je popratna pojava, a javna sredstva koja su sauvana, sauvana su za javnost kojoj je drae daju neizravno iskoritavaju. A moje su novine k tomu i cijenjene. Jednoga u dana napisati roman. Sada idem pisati o ovome to se zbiva na Pelikanu. Ali to se doista zbiva? Da otvorim tu misterioznu kutiju, moram prvo pronai arku. U svome sam radnom vijeku otkapao grobove pljesnive korupcije i otpeatio Pandorine zloporabe, no togod da sam ovdje traio nije imalo veze s osobnim interesima ili bilo motivirano profitom; bilo je to dublje od pohlepe i vee zlo. Pohlepa je obiljeje ivuih bia, integralni dio nagona za preivljavanjem i razvojem, nije lijepa, ali je dio prirodnoga poretka. to god da je uinjeno iza one visoke ograde, zasigurno nema mjesta u prirodi. Na Pelikanu nema Western Uniona, no nadao sam se da mi Mary Carlyle moe pomoi. Obalna straa zasigurno ima vezu koja ne ide preko centrale pa mi moda ona moe nazvati New York. Imajui to na umu, otiao sam iz ordinacije dr. Winstona i zaputio se na obalu. Tek sam tada postao svjestan koliko su ozbiljno snage iz kompleksa shvatile lov na odbjeglog luaka. Posvuda se mogla vidjeti obalna patrola u odorama, hodali su u trojkama, a vidio sam i estoricu civila koji su etali uokolo poput turista, ali s namjerom koju nisu mogli skriti - vitki, utrenirani, strogih crta lica, nalik na Larsena. ivci su mi poeli treperiti poput migavca, a meso mi je gmizalo poput plime, nanosei nagovjeteni strah. Uvjeravao sam

sam sebe da je to novinarska reakcija na priu koja e se svakoga trena razotkriti, ali u srcu sam znao da tu ima jo neega - bilo me je strah. "Jack!" Mary mi je prilazila. Primi jetio sam da ima flaster na koljenu, tamo gdje se udarila o bitvu. Rekavi, "ba sam krenuo k tebi," a ona je uzvratila, "ba sam krenula Jerryju. Je li Samu dobro?" Ispriao sam joj ukratko to se dogodilo, izostavivi krvave detalje. Promatrala mi je lice dok sam govorio. Dodao sam da Jerry vrlo vjerojatno nee biti neko vrijeme u svome uredu, a ona se ogledala uokolo kao da je oekivala da e ga svakoga trena ugledati. "Jadni Sam," rekla je. "Drago mi je da je dobro." "Sluaj, Mary... Ima li ikakve anse da me spoji s kopnom preko ureda obalne strae? Izgleda da su telefonske linije u kvaru." Kimnula je glavom. "Znam. I mogla bih, iako se sada ne bi smjeli sluiti radioni ... ali sam i ja vani." "to?" "Dali su mi slobodan dan. Otpust, i to prilino otresito. Neto se jako tajnovito zbiva. Iz ureda sam izila toliko zbunjena da sam zaboravila torbicu. Kada sam se vratila po nju, na vratima je bio straar. Nije me pustio unutra. Poslali su mi torbicu van, iz nekog razloga ne ele nikoga unutra. Radio-veza, pretpostavljam. Zakljuak je, s telefonima koji ne rade, ili rade, ali..." Ogledala se ponovno uokolo, traei Jerryja ili moda odlunost. Rekavi, "gle Jack, nemam nikakva posla, mogu te prebaciti amcem na Keys ako eli. Moe otamo nazvati." Razmiljao sam o tome. Od onda alim zbog svoje odluke, no tada se inilo da je jo rano za odlazak s Pelikana kad jo nisu bili uhitili luaka, pouriti s prvom polovicom prie i otii tono kad doe do raspleta. Da jesam ... ali, moda ak ni tada nas ne bi pustili. Kako bilo da bilo, rekao sam, "pa, hajdemo na pie, Mary; moda u malo kasnije prihvatiti tvoju ponudu." Sad se Mary kolebala, poigravajui se torbicom i ogledavajui se uokolo. "Misli li da postoji neka veza?" kazala je. Znao sam tono to je time htjela rei, ali je dodala, "izmeu Elstona i napada na Sama Jaspera?" "Da, mislim." "I ja isto." "Moram ponovno razgovarati s njim." "To je vie od prie, zar ne? Hou rei ... tu se dogaa neto groteskno." Gestikulirala je na onaj svoj nain, zakreui rukom. "Neto to e nas sve pogoditi." Nju je ve pogodilo; zabiljeilo se to na njenom licu u vidu uznemirenosti i zabrinutosti. Dva su obalna pozornika prola pored nas ukoenim hodom. Trei je ubrzano dolazio za njima; u urbi da ih sustigne. Mary ih je pogledala. Onda se lagano nasmijala i rekla, "popit u to pie, Jack. Nemam to raditi. Nita to mogu uiniti," dodala je. Vidjelo se na njoj da joj nije bilo do donoenja ikakvih odluka, ak ni gdje emo popiti pie. Uzeo sam je za ruku i odveo do najblieg bara. "Kako ti je koljeno?" upitao sam. "Hmmm? Oh, dobro je. Mora dobro paziti da se tu sluajno ne ogrebe. Moe ti koraljna praina ui u ranu ... onda ne moe zarasti." Dodirnula sije

natkoljenicu, tono iznad flastera. "Glupo od mene; toliko sam se urila da vas odvezem. Drag mi je Sam Jasper." "Pa, dobro mu je, nije bilo nita ozbiljno; samo se uplaio." Vjerovao sam da je to istina. Sjedili smo u udobnoj taverni pokraj dokova. Bar je bio ureen poput jedrenjaka, a mi smo sjeli na razmu. Postolje topa je bilo odrezano po sredini, a cijev mu izgurana naprijed. Bio je to lijepi ukras, dok sam se pitao je li se, u starim vremenima, napunjen samom, ikada koristio za ienje prostorije od prostaka? Konobar je imao maramu oko glave i povez preko oka te se obraao gostima kao prema ljudima nevjetima moru, no toliko je uivao u svojoj ulozi da uope nije djelovao lano. Nekoliko je otoana pilo rum za okruglim drvenim stolovima, a pie je lealo nepomueno na krmi bara. Mary i ja nismo, preutnim dogovorom, razgovarali o onome o emu smo oboje razmiljali pa je razgovor djelovao nekako nepovezan. Bila je jako zgodna djevojka, no nisam ni o tome razmiljao. Onda smo, nekom udnom alkemijom, znali da se neto dogodilo. Dolo je do nas, i do ostalih gostiju, poput vibracije ispod razine zvuka, samo treperei oprezom. Oni koji su pili digli su zbunjeno poglede sa svojih pia; Mary i ja smo se pogledali. To se ne moe objasniti. Trenutak kasnije mladi je reza mamaca utrao unutra s vijeu da je napada na Sama Jaspera uhien. Uzdah - tihi ali jasan - je proao kroz goste, ne toliko zbog toga to su mrzili ili se plaili luaka, nego stoga to su bili svoji i nisu podnosili da im pristanita i ulice vrve policijom. Reza mamaca nije znao pojedinosti, vijest je do njega doprla samo tren prije, no nitko u nju nije sumnjao. "Hajdemo do Jerryja. Htio bih uti pojedinosti. Onda me moe prebaciti na Keys, ako ti se bude dalo," rekao sam. Mary se sloila. Ispili smo pie i krenuli du obale prema policijskoj postaji kroz napuene ulice ispunjene uzbuenim amorom. Policijska je postaja bila mala betonska zgrada s Jerryjevim uredom s prednje strane i malom elijom otraga. Jerry je sjedio na rubu stola, vrata elije su bila otvorena, a elija prazna. Jerry je bio smeten. Osmjehnuo se kad je ugledao Mary, no bila je to ozbiljna vrsta osmijeha. "uli smo..." zapoela je Mary. "Jesi li sredila koljeno?" upitao je. "Da. uli smo..." "Da, uhitili smo ga." Pogledao sam ponovno prema eliji. "Ne, nije tu. Oni su ga odveli." Skliznuo je sa stola i krenuo prema vratima, zatvarajui ih bez nekog oitog razloga - samo da neto radi. "Ja sam ga pronaao, ali sam pustio njih da ga uhite. Ne znam. Nain na koji je Larsen telefonom razgovarao sa mnom ... ne svia mi se taj momak, ne volim ljude poput njega, ali dojmio me se, moda to nije dobra rije, ali svejedno..." Posegnuo je rukom prema glavi kao da e popraviti rub eira, no nije imao eir. Ruka mu je lebdjela ispred lica i posramio se; oeao je obraz ba kao to je zatvorio vrata - samo da neto radi. Onda je pogledao ravno prema nama i rekao, "mislim, hou rei da me ustraio." Zatim je, ne elei nikakav komentar

na to priznanje, nastavio, "pronaao sam ga skrivenog meu razbacanim gajbama dolje na treem pristanitu. Nije se ba skrivao, samo je kao sjedio. Htio sam ga uhititi, ja sam ga pronaao, prokleti Larsen, ali to je bila najprokletija stvar..." Oklijevao je. Mary i ja nismo nita rekli, znajui da se on pita treba li nastaviti. Onda je objesio vilicu. Izraz gaenja izobliio je njegovo zgodno lice. "Jeo je psa," rekao je. Mary je tiho uzdahnula, a lice joj se zgrilo. Meni je lagano pozlilo. Jerry je nastavio, "malog smeeg psa. Lutalicu. Ne znam je li ga ubio ili pronaao mrtvog, no uao je tamo pored gajbi i nekako prebirao po njemu ... nije ga jeo kao da je gladan, nego je samo povremeno uzimao komadie i vakao ih, nekako kao da nije mogao odluiti je li mu ukusno, vie radoznalo nego gladno. Malu smeu lutalicu..." "Jeo je psa!" uzviknula je Mary. "Jadniak!" "Jadni pas, kako se meni ini," kazao je Jerry. "Oh moj Boe..." "Kemikalije koje mi jenjaju strukturu mozga ..." proaptao sam, ali me oni nisu uli. "Kad sam to vidio - rekao je Jerry, nisam ga pokuao uhititi. Nazvao sam Larsena, a onda sam samo stajao i gledao momka. Sad shvaam to je Sam mislio kad je spominjao bijeli ogrta, bilo je to nekako stravino, gore nego da je bio gol, razumi jete? Ogrta je tada ve bio sav poprskan krvlju, a repovi su se vukli po podu. Povremeno bi ih povukao kao da ih eli otkinuti, ali ne zna kako. Onda se dogodila najprokletija stvar - iz kompleksa su poslali kamion. Poput kombija za lov pasa lutalica s kavezom otraga. I mora da je bilo dvanaest momaka s njim. I to ne obalna patrola. Neki od njih su bili Larsenovi, crna odijela i sve to, a neki... pa, lijenici, pretpostavljam. Svi su bili jako uplaeni. ak i momci stroga lica, i oni su bili uplaeni. Oni u odijelu su bili naoruani pukama. I ... sluajte ovo! Lijenici su imali mree!" "Mree?" ponovio sam glupavo. "Mree. Proklete mree. Ba kao da su sakupljai leptira, ba kao u crtiima kad zatvorski uvari ope luaka s mreama za hvatanje leptira. Ali mree nisu bile poput onih u crtiima, zapravo ... hou rei, nisu bile objeene na tapu. Samo velike mree s uadi, nekako kao one koje gladijatori, neki od njih, imaju u holivudskim filmovima ili u starom Rimu, koliko znam. Ignorirali su me, a ja nisam prozborio ni rije. Deki s mreama su se doaptavali, a zatim su krenuli prema njemu sa sviju strana - s tri strane, na jednoj se strani nalazio veliki kontejner." Stekao sam dojam da Jerry pokuava biti potpuno precizan u svome opisu, mislei da mu neemo vjerovati - ili kao da ni sam nije vjerovao. Momci iz Larsenova tima drali su puke uperene u njega, kako li su samo izgledali, potpuno napeti i stisnutih vilica, znao sam da e ga upucati ako se pomakne. Iako je samo jedan, ubit e ga. Nikada nisam morao pucati u ovjeka, ja osobno, rekao je nevezano; a onda se vratio na stvar: "Vidjevi njih takve, to sam drugo mogao nego i sam izvaditi pitolj. Nisam htio. Samo mi se naao u ruci prije no to sam uspio shvatiti. I ... krenuli su prema njemu bacivi mree preko njega. Bio je prezauzet, inilo se da nije ni primijetio. Bacili su oko est mrea na njega sa svih strana. Zatim su ga, drei uad, poeli povlaiti prema kombiju. im je osjetio povlaenje, podivljao je. Poeo se koprcati, uvaljao je unutra mrtvog psa

i trgajui mree ... pjena mu je izlazila na usta. ali ni glasa nije ispustio. Moj Boe, taj je momak bio jak. Podigao se na noge iako ga je est lijenika vuklo i bacalo iz ravnotee. Na neki je nain teturao na jednu stranu pa su se oni s te strane povukli dok su ga oni sa suprotne pokuavali zadrati i povui. Jednu je ruku provukao kroz mree, zakaila se poput pande, i njome ih je pokuavao ugrabiti. Najeio sam se. Nekoliko je niti mree popucalo pa sam mogao vidjeti da je unutar ueta ica, nije bilo anse da rastrga mreu, ali se vraki trudio." Jerry je zastao da doe do daha. Znojio se. "Na kraju su ga dovukli do kombija. Mamei ga tako da bi ga dovukli, probadali su ga dugakim tapovima sve dok se nije skotrljao unutra, u kavez. Ubacili su unutra uad i zalupili te zasunuli vrata. Lupao je iznutra po kombiju, kad je udario, metal se ispupio. Zatim su se odvezli. Nitko mi ni rije nije rekao, a ja nisam pitao." Jerry je slegnuo ramenima. "Mora da ima neku groznu zaraznu bolest," rekla je Mary. "Pretpostavljam. Ali mree? Nije to ba nain ophoenja dostojan ovjeka, ak ni luaka..." Jako sam tiho rekao, "ugrizao je Sama Jaspera." "Oh, Kriste!" rekao je Jerry, pogledali smo se, podijelivi meusobno ledenu jezu uasa i u tom je trenutku banuo Larsen... Larsen je uao, njegovo je strogo, hladno lice sada vrvjelo od emocija, a itavo vitko tijelo bilo napeto i drhtavo. Ignorirajui Mary i mene, isprijeio se pred Jerryja. "Zato mi, dovraga, nisi rekao da je netko napadnut?" vikao je. "Polako," rekao je Jerry, izbacivi veliku vilicu van. "Tko je napadnut? Rekao si da nije uspio ui u sobu kod Jaspera..." "Pa, sada, jesam li to rekao? Pa, pretpostavljam da sam to rekao jer je to istina." govorio je Jerry kontrolirajui bijes; Larsen mu se nije sviao, a nije mu se sviao ni takav pristup. Larsen se malo povukao. Smirenijim tonom, rekao je: "uo sam da je svjetioniar napadnut." "Da. Je. To je bilo prije no to se zakljuao u sobu s lanternom, u redu? Ozlijeen je neto prije toga." "Isuse! Trebao si mi rei, Muldoone!" "Stvarno? E sad, kako sam ja to mogao znati? Nikad mi nisi rekao ni rije. Momak je napadnut, nije jako ozlijeen, odveo sam ga u kliniku ... gdje je tu problem?" "U kliniku? Tamo je sada?" "Tamo sam ga zadnje vidio." "Prije koliko je to bilo?" odrezao je Larsen. I onda nastavio, "razmisli jako dobro, Muldoon. Molim te." Jerry je pogledao na sat i onda u mene. "Prije otprilike tri sata." Larsen se okrenuo prema meni rekavi: "Tko si sad, dovraga, ti? "Da, bilo je to prije tono tri sata," kazao je Jerry. "Oh, Kriste." rekao je Larsen. Bio je blijed, a oi su mu, uveane naoalama, bile ogromne. Okrenuo se ukoeno kao da mu je kraljenica bila privrena za pod, a on je oko nje okretao tijelo. Zatim je izjurio van.

Jerry se naslonio na stol kao da je odjednom ostao bez energije. Zatim je zgrabio eir, nabio ga na glavu i krenuo za Larsenom. Mary i ja smo se pogledali i krenuli za Jerryjem. Zazvala ga je da prieka i on je stao, ekajui nas i gledajui za Larsenom. Larsen je trao, a trao je poput sprintera. Sumnjao sam da ga Jerry moe sustii. No Jerry nije ni pokuao, zadovoljio se slijedei ga brzim korakom, s Mary i sa mnom za petama. Klinika je bila blizu, kad smo stigli, Larsen je stajao na vratima. Nije uao. I imao je pitolj u ruci... "E sad, to je jako udan nain posjete bolesnom ovjeku," progunao je Jerry. Nije bio duhovit. Zakoraknuli smo iza Larsena i provirili pored njega pogledali u smjeru u kojem je on gledao. Glavna je sestra sjedila na leaju. Uniforma joj je bila raskopana, a na vratu je imala zavoj. Zurila je zbunjeno u pitolj u Larsenovoj ruci. Onda je primi jetila Jerryja i zakljuila da je sve na svome mjestu. Prisjetila se da je raskopana i skromno preklopila uniformu. "Nema potrebe za tim, mladiu," rekla je, pokazujui glavom na Larsenov pitolj. Skrenula je pogled na Jerryja. "Zar nisi sreo lijenika?" "to se dogodilo?" upitao je Larsen. "Nemam pojma tko ste vi," rekla je. "Zar ti lijenik nije rekao, Jerry?" "Ne ... nisam ga vidio." "Oh ... mislila sam ... pa, ovo zasigurno nije situacija za vatreno oruje..." Larsen je spremio pitolj. Nosio ga je u futroli na kuku. Ostavio je sako otkopan. Jerry je krenuo unutra pored njega, no on mu je zablokirao prolaz, ne ulazei unutra. Ponovio je: "to se dogodilo?" i kad je sestra pogledala Jerryja, erif je kimnuo glavom. "Pa, neto uasno. Sam Jasper... izgleda da je poludio. Spavao je, a ja sam ga ila pogledati ba kad je poeo dobivati greve. Kao da ga je jako boljelo. Pozvala sam lijenika i otila do njega da ga utjeim kad odjednom - ugrizao me. Sjeo je uspravno na krevet i ugrizao me. Nije znao to ini, naravno. Mora da je dobio alergijsku reakciju na neku od injekcija koje sam mu dala." Pokazala je prstom na zavoj na vratu. "Nije ozbiljno, samo me okrznuo. Zatim je istrao van." "Gdje je lijenik?" "Pa, izaao je potraiti Sama. Pregledao mi je vrat, vidio da nije nita ozbiljno i da si to sama mogu srediti pa je otiao vratiti Sama prije no to se ozlijedi." "Kad je to bilo ... kad vas je ugrizao?" rekao je Larsen naglaavajui jasno svaku rije. "Pa ... prije ne vie od deset, petnaest minuta. Mislila sam da ste sreli lijenika pa da ste zato doli, nije li tako Jerry?" Larsen se naoigled opustio. Vidio sam kako mu se ramena sputaju od oputanja. Zatim je uao u sobu. "Je li lijenik isto ozlijeen ... ranjen? upitao je. "Ne. On je bio u laboratoriju. Nisam ni ja ozbiljno povrijeena ... to je samo ogrebotina. Nije to Sam htio." "Je li vam razderao kou?" "To je. Tko je on, Jerry?" "Nisam siguran, gospo'jo," rekao je Jerry gledajui u Larsena. Larsen se primakao stolu. Podigao je slualicu, a sestra kae, "telefon ne radi, mladiu; rekla bih ti to da si me pitao za doputenje da se njime poslui." Larsen ju je

ignorirao. Izgovorio je neto brzo u slualicu, broj ili ifru. Telefon je zakrao. Trenutak kasnije Larsen je razgovarao. Po sestru su doli ambulantnim kolima, trojica bolniara i dvojica Larsenovih. Bunila se. "Nije mi nita," govorila je, "lijenik se moe pobrinuti za to. Ja sam kolovana sestra, znam kada je..." "Molim vas, nemojte oteavati," rekao je Larsen. "Ovo je za vae dobro. Vi ... moda ste se zarazili rijetkom boleu... Pa, najbolje je da vas mi pregledamo, to je sve." "Jerry?" dozvala je. Jerryja je bilo sram. "Moda je najbolje da im dopusti da te pregledaju, Julia," rekao je. "Pa ... ako ti tako kae. Gomila gluposti, ako se mene pita. Ali ne trebam nosila, nisam u oku." "Molim vas, legnite na nosila," rekao je Larsen. Kimnuo je glavom, a jedan ju je bolniar uhvatio za ruku. Razljutila se. Jerry e na to, "e sad, vidi Larsen, ova je ena civilna osoba, nema ovlasti njoj nareivati. Rekla je da ide i ..." Larsen se naglo okrenuo prema Jerryju. Pomislio sam da e se izderati. No kad je progovorio, glas mu je bio mekan, gotovo preklinjui. Rekao je, "Muldoon, nemoj se mi jeati. Molim te. Postoje stvari koje ne razumije." Jerryjeva je velika vilica ispala poput ladice, no neto je u Larsenovu mekom tonu zaustavilo njegovu ljutnju. Rekao je: "Mislim da je najbolje da ih poslua, Julia. ao mi je. Ne znam, do vraga, to se zbiva." Sestra je ispustila uvrijeen zvuk. Otresla je ruku pratitelja i popela se na nosila kao da se penje na napuhanog konja u vodi, pokuavajui to izvesti dostojanstveno. Legla je, a pratitelji su povukli pojaseve preko nje, rukama poloenim uz tijelo. "Jao! Ne tako jako." "Ovo je apsurdno. Ne trebaju vam ti..." "Priveite," rekao je Larsen. Sestra je gledala u Jerryja, a Jerry u Larsena. Jerryju se nita u vezi toga nije svialo, no odustao je od protestiranja. Ramena su mu klonula. Iznijeli su sestru i ukrcali je u stranji dio ambulantnih kola, i dalje vrsto privezanu za nosila. Larsen je gledao za njima kad su krenuli. Zatim je pogledao na sat, spustio ruku i brzo je ponovno podigao, kao da nije registrirao koliko je sati na prvi pogled. Lagano je pomicao usne, brojei u sebi ... brojei minute od ili do ... ega? Larsen je izlazio iz ordinacije, zakopavajui sako. Na pragu se okrenuo i rekao: "Muldoon, ako hoe biti od pomoi, vidi moe li pronai lijenika. Dri ga podalje od Sama Jaspera. Mi emo sami pronai Jaspera. Bar se nadam." Otiao je bez da je priekao odgovor. Mali su se vrtlozi praine kovitlali za njegovim petama. im je bio izvan vidika, podigao sam slualicu, oajniki elei dobiti Elstona. Centrala koja je upravo uspostavila vezu Larsenu zakrala je isto, "oprostite, gospodine, linije su u kvaru." Namignuvi Jerryju, rekao sam, "ovdje Larsen." Nastala je stanka. Onda je glas, zvuei ljudski, prvi puta rekao, "vi niste Larsen. Tko ste vi?" Zalupio sam slualicu. "Pa, vrijedilo je pokuati," rekao sam, osjeajui se glupo. Jerry se nacerio, no nejako. Bio je izgubljen u mislima, razmiljajui o stvarima koje, kako je

Larsen rekao, ne razumije. Bio je to pakao od poloaja za erifa. Ni novinaru nije bilo nita bolje. "Mary," rekao sam, "mislim da je najbolje da me odbaci na Keys..."

X Mary i ja smo hodali du poploanih ulica i zakrenuli na dokove. Mary me pogledala namrgoeno, usporavajui korak. Ulazi su bili zatvoreni i zakljuani, a naoruani straar je stajao s druge strane ice. Ona je podigla obrve, a ja sam slegnuo ramenima. Doli smo do vrata, a marinac nam se ljubazno obratio. "Gospoo ... gospodine, ao mi je ... svima je zabranjen prolaz do daljnjega." Htio sam neto rei, no Mary je otvorila torbu i pokazalu mu svoju iskaznicu obalne strae. Preletio je pogledom po njoj. "Trebam na amac," rekla je. Bio je to mladi momak i ne previe siguran u sebe. "Samo trenutak, molim vas," rekao je i uao u straarnicu. Kroz prozor smo vidjeli da razgovara telefonom. Izaao je, lagano se zarumenjevi, kao da ga je netko upravo oribao. "ao mi je, nitko..." Stao je usred nabubane reenice i smeteno se nacerio. "Rekli su da ne smi jete proi," rekao nam je. "ao mi je." "Hoete rei da nitko ne smi je napustiti otok?" upitao sam. "Pa, to ne znam, gospodine. Nitko ne smije proi kroz vrata, to je sve to znam." "to je to, dovraga?" pokuao sam zvuati zastraujue i autoritativno. "Neka vrsta karantene?" "Ne znam, gospodine. uo sam da su velike boginje, ili neto slino." "Toliko o tome," rekao sam. Mary je jo uvijek ispred sebe drala iskaznicu. Stisnula je aku, guvajui je. Kimnuo sam glavom u znak pozdrava, a on nam je salutirao, i Mary i ja smo otili iz luke. Rekao sam: "ega god da se plae, potpuno je sigurno da to vie ne mogu drati u tajnosti. Zatvoriti otok ... to e morati objasniti..." "to znai da im je strah vei od tajne," rekla je. "Da je vanije drati ... neto ... zarazu na Pelikanu, nego drati to u tajnosti..." "Pitam se koliko jo?" "ini mi se da e imati priu." rekla je, lagano se osmjehnuvi. "Nisam te tu dovukla ni za to, Jack. Imat e ekskluzivu ... ako ti ikada dopuste da je napie." To me uznemirilo. Zali smo na priobalje. Tu je bila samo nekolicina ljudi; koari, ribari i vlasnici lokalnih duana su raspravljali o situaciji. Nitko nije znao o emu se radi, no svi su smatrali da je to ogranienje njihovih sloboda. Bili su ljuti i mrzovoljni, buljili su u obalne pozornike, a oni su bili isto tako zbunjeni. Netko je glasno rekao, "ne tie me se to su rekli. Sutra ujutro idem na brod i nitko me nee zaustaviti." Nekoliko mu se drugih glasova pridruilo, slaui se s njim. "... zapaliti prokletu zgradu..." "Kao prvo, nismo ih ni htjeli tu..." Jo uvijek nisu bili udrueni, stajali su u malim skupinama, no bili su jako ljuti. Rekao sam, "ako im netko ubrzo ne da objanjenje, postat e gadno."

"Idem natrag do Jerryja; ako su odluili objelodaniti to se dogaa, prvo e njega obavijestiti. Ide?" Oklijevao sam. "Ne, idem natrag u Crvene zidove. elim napisati to je mogue vie biljeki ... da ih imam spremne kad telefoni prorade ili kad isplovim." Mary je otila. Krenuo sam u suprotnom smjeru. Morao sam proi pored nekoliko grupa ljudi, no nitko me nije ni pogledao, nisu me zamijenili s neprijateljem. Moda su znali tko sam, kako su se dogaaji redali ... nisam ba radio u tajnosti. Stvari su se jednostavno dogaale tako brzo da nisam stigao ni misliti na svoje lano predstavljanje. To me sada nije brinulo. Brinuo jesam. Ali ne zbog toga...

XI "to izvode ti vladini gadovi: na to je mislio Jerry Muldoon kad je dopustio da odvedu sestru Jeffries? Drugo je s luakom koji jede psa ... on je jedan od njih, i da se razumijemo, kako se jo moe nakoditi momku koji jede leinu psa? Ali sestra Jeffries je naa; opasno su dominantni." Uljepana pokojom prostotom, ta se nit provlaila kroz razgovore u baru u Crvenim zidovima. Gomila se naslaivala negodovanjem, vedskim stolom ogorenosti; srdba je uborila poput mlina, a vrijeanje se prevakavalo i zainjavalo u zalogajima poput masne kobasice. "Nema smisla. Moda tamo imaju vrhunske lijenike, nema smisla; nisu je odvezli zato to je to najbolje za nju, odvezli su je jer im je Jerry to dozvolio!" Bili su gadno raspoloeni, iako takav razgovor ni nije bio posebno gadan za takvo drutvance. Namjeravao sam otii ravno u svoju sobu, izbjei bar, ali sam na pragu zauo glasan razgovor koji me zaintrigirao. Zakljuio sam da mogu dobiti dobar pozadinski materijal od nasilnih otoana. Proao sam pokraj stepenica, te oklijevao na ulazu u bar. Nisam bio siguran elim li unutra ili, trebam li. inilo se da je bar postao neformalna vijenica koara i ribara, mjesto gdje se rada razuralena gomila i odakle kreu linovanja. Ovo je bila najsirovija grupa ljudi koju sam ikada susreo. uo sam prie o prolim vremenima kad su stvari bile surovije, no za mene su oni i danas jako surovi, sa svojim mesarskim noevima i kosijerima zakaenim za pojaseve, i ogrubljelim koama protkanim venama. Nisam bio siguran jesam li dobrodoao pa sam s vrata provirio unutra. Desetak mukaraca je bilo za ankom i jedna je ena, u mreastim arapama i sa ljivom ispod oka, sjedila na anku. Miiav bradati mukarac je govorio, "nama kau da ne moemo na nae brodove. Dovraga! To su nai brodovi!" "Nama govore da ne moemo po malo ruma i malo kube na otoke." "To je drugo. To nije po zakonu. Nije u redu, ali to je ipak ilegalno." "Politiari!" kazao je mravi mukarac dugake crne kose vezane u rep i s oiljkom urezanim u obraz. "Politiari, shvaa, moraju biti prirodno pokvareni. Shvaa to? Da nisu pokvareni, ne bi se latili politike. Shvaa, zar ne? Ako ti ili ja napravimo neto to nam nisu rekli da smi jemo, izglasat e zakon kojim emo postati krivi."

"Ali ovi momci nisu politiari." "Ali su gadovi..." Barmen je kimnuo u znak slaganja s gusarskim filozofom i, dok je kimao, uoio me na vratima. Razumio je moju nesigurnost i mahnuo mi. Vidjevi njegovu gestu, svi su se okrenuli da me osmotre. Prestali su razgovarati i buljili su u mene mrano i grubo. Shvaao sam kako se neobavijeteni pljaka morao osjeati kad su se okrenuli i prekinuli njegov napad. Nisu izgledali strogo neprijateljski, izgledali su beskrajno sposobni za neprijateljstvo. Otiao sam do bara, a barmen mi je krenuo u susret, kao kad se dva broda spajaju na zacrtanom putu. Znam da je to uinio kako bih se osjeao dobrodolo, i zato me bilo sram. Nek' sam proklet ako u se ponaati nervozno i, umjesto da zastanem na kraju anka koji je najblii vratima, zaputio sam se ravno na udaljeni kraj, kroz njihov palir. ena je, smijui se, nestano zamahnula nogom prema meni. Barmen me mimoiao idui u suprotnom smjeru i sad se morao vratiti, idui usporedo sa mnom sa svoje strane anka. To mi je bilo smi jeno pa sam se nasmijao. Barmen se takoer nasmijao, iako vjerojatno nije znao zato. Pozdravivi me imenom, upitao me elim li isto to i inae, i to je razbilo napetost. Domai se puk opustio. Jedan po jedan su kimali glavom, ne toliko meni koliko saznanju da sam neutralan. Sada vidim kako je bilo vicarcima. Bradonja je prvi kimnuo, zatim onaj do njega, potom gusar, i kimanje se nastavilo du anka, glave su se saginjale u valu kao kad se rue domino kockice. Nakon toga su me ignorirali. Stajao sam na dnu anka pokraj stepenica, sluao sam razgovor i pitao se trebam li platiti rundu za sve ili bi to kompromitiralo moju neutralnost? Popio sam jo jedno pie. Barmen, moj saveznik, pogledavao je niz ank i provjeravao je li mi aa puna. ena me srameljivo pogledala to je, sa ljivom na oku i prostim dranjem, bilo simpatino. Postepena promjena preinaila je raspoloenje lokadija. Bili su to ljudi koji se naglo razbijesne, no nikad to ne traje dugo. "Sluaj!" ree jedan. Udario je rukom kao ekiem po anku. "Pazi, to bi bilo da je taj dera pasa tu uao?" "E, to bi bio ou." "Pokazali bi mi njemu to radimo sa deraima pasa, a?" "Bilo bi to kao u prolim vremenima!" uzviknuo je ostarjeli mornar radosno. Bili su to rijetki trenuci humora za njih, svi su se smijali i pili te izmjenjivali u dobacivanju besramnih prijedloga eni. Njeni su ih odgovori nadmaivali. Zapravo su lako preli iz nasilja u veselje, kao da su preli iz hlada na sunce, a njihova me neozbiljnost vie deprimirala od njihove ogorenosti. Popio sam drugo pie i odbio revnog barmena. Nisam ponovno proao palirom; popeo sam se stranjim stepenicama do sobe. Bili su to potomci gusara. I dalje sam uo amor njihovih izmijeanih glasova. Smijeh je naglo provaljivao, prekidajui monotoni amor. pekulirali su o tome to bi uinili ovjeku koji je jeo le psa, a o tom su nesretniku govorili bez imalo suosjeanja, kao to se, znao sam, pirat iz prolih vremena alio sa svojim kompiima, rugao nainu na koji se neka jadna rtva previjala i preklinjala pod njegovom batinom

- i zatim, bez ikakvog osjeaja grinje savjesti, pokorno odnio svoj plijen kui oboavanoj eni i sretnoj djeici. Bio sam beskrajno oajan.

XII Zadrijemao sam u depresiji i probudio se otkrivi da zidovi ponovno vibriraju. Pulsirali su naprijed-natrag poput gipsanih plua, nadimajui se oko mene. Ovoga puta nije bilo moje srce. Iz daljine se ula galama. Sjeo sam uplaen, premazan uasom. Onda sam shvatio da komeanje dolazi odozdo, tee kroz grede zgrade poput fluida. uo se ljutiti uzvik ... prasak ... jo jedan uzvik koji se pretoio u vrisak. inilo se da je kratkotrajni humor gomile ponovno preao u mrzovolju: autofagija srdbe je sama sebe progutala prodrljivim bijesom. Ti su se grubijani sluili malim rasponom alata; svaku su frustraciju vidjeli kao avao kojeg treba zakucati nasiljem. Zatim je odjednom buka utihnula. Nije bilo prijelaza ni postepenog stiavanja galame - bila je ludnica i zatim tiina toliko potpuna da je sama posjedovala zvuk ... kozmiku tutnjavu. Taj mi je nedostatak zvuka tutnjao u uima. Tunjave ne zavravaju tako naglom tiinom, osim kad... Spustio sam se dolje. S balkona, drei se za ogradu, pogledao sam u bar. Ljudi su stajali u krugu, gledajui prema dolje u centar. Barmen je stajao otraga sa slomljenim pendrekom u rukama. ena se previjala nad ankom jednom rukom drei se za vrat. Nitko se nije pomakao. ekao sam, jedva diui, znajui da postoji neko uasno sredite toga tihoga kruga. Nisam elio biti svjedok toj sceni: nagon me tjerao da otpuem natrag uz stepenice, no nisam se mogao ni pomaknuti. inilo se da su mi noge urasle u pod, a ruke priljepljene za ogradu. Veliki se bradati ovjek pomaknuo. Neto je zabljesnulo u njegovoj ruci sjajem i zatim okretanjem, crvenim. Stavio je ruku u dep i koraknuo unatrag. Jo se jedan mukarac pomaknuo. Jedan po jedan otkidali su se iz prstena, izbaeni centrifugalnom silom oka; krenuli su prema vratima. Vidio sam tijelo oko kojega je ta nepokretna orbita opisala svoj tihi luk. Krv se cijedila poput rastopljenog voska; u toj je krvi tijelo izgledalo kao fosil, ouvano zauvijek u crvenome jantaru. Bio je to Sam Jasper i bio je mrtav. ena je ietala van, zastajkujui i dalje drei se za vrat. Samo je barmen ostao. I dalje je stiskao slomljeni pendrek kao da je splav pomou koje pluta po stvarnosti; lice mu je bilo beskrvno kao da je njegova krv bila prolivena po podu. Tada sam se uspio pomaknuti - morao sam jer su mi drhtave noge prijetile kolapsom. Spustio sam se niz posljednje stepenice u sobu. Barmen se okrenuo prema meni. "Ne znam," rekao je. Predvidio je moje rijei; ve izbaene iz grla, svejedno su se oglasile: "to se dogodilo?" "Ne znam," ponovio je.

Pokuavao sam ne gledati u Sama. Pogledao sam u telefon, a barmen je popratio moj pogled. Krenuo je prema telefonu i ja za njim. Onda se vratio prema meni i ja sam zastao. Kao da izvodimo ritualni ples koreografiran u paklu. Slomljenim je pendrekom mahao kao dirigentskom palicom, dirigirajui bezvunu glazbu nae gravote. Onda je promijenio ritam, naslonio se na ank i spustio glavu. Progovorio je. "Jasper," kazao je. "Ali ne kao Jasper. Doao je na vrata. Netko ga je pitao kako je, no on nije odgovorio. Usta su mu bila otvorena, ali nije isputao nikakav zvuk i ... slinio je. Priao nam je. Ne brzo, udno je, promiljeno koraao... ne kao da je slab, nego kao da ponovno ui hodati..." Barmenovo se grlo grevito pomicalo, bljujui rijei kao da povraa zatrovanu hranu. "... Njegovi nokti ... zubi ... kao u ivotinje ... Nitko u poetku nije nita uinio, svi smo poznavali staroga Sama..." Pogledao me kao da oekuje potvrdu. Kimnuo sam. Mogao sam zamisliti te ljude, suoene s nepoznatim, nesposobni reagirati... nesposobni prepoznati avao kojeg treba zakucati. "No onda je zgrabio Sally. Skoila je na ank. Ponekad plee na anku," izgovorio je to kao da je to bilo udesno. "Sam ju je uhvatio za zglob ... povukao sa anka. Leima je udarila o rub anka i vrisnula ... tada su ga svi zaskoili ... jer je to bila Sally ... da se nije pomakla ... tada je Sam krenuo na nju, kad je skoila na ank..." Zurio je u mene. Opravdavao je to. Napad na enu bio je katalizator njihovoj omamljenoj nepominosti, to je bilo ono na to oni reagiraju na svoj nain. Kimnuo sam u znak razumi jevanja. "Ali bio je prejak," kazao je u udu. "Samo jedan starac kojega su svi znali ... prejak. Bacao je ljude uokolo, grizui... Mislio sam da e ubiti Sally. Doao sam s druge strane i lupio ga ... ovim ..." podigao je pendrek "...a on to nije ni osjetio. Pukao mu je na ramenu... Stari Sam, ali prejak..." Spustio je slomljenu palicu i ona se otkotrljala niz ank; glas mu je bio promukao. "Zatim je netko izvukao no," rekao je. "Ne znam tko ... netko ... i potom su svi izvadili noeve i kosijere, boli su Sama kao da ne mogu stati, kao da su svi ludi, kao morski psi kad pomahnitaju ... ili kao da se od straha nisu mogli zaustaviti. A Sam kao da nije shvaao da ga bodu. Nastavilo se dalje i dalje. Onda se Sam sruio na pod, mora da je bio mrtav. Sva njegova prolivena krv, mrtav je, i svi su se odmakli od njega ... a Sam sjedne!" Trgnuo sam se. Glas barmena ulazio je u mene poput noeva koji su ubadali Sama Jaspera; krvario sam znoj, zgrueni je strah curio iz mojih pora. Barmen me uhvatio za ruku i rekao, "sjeo je, vilica mu ispala; i onda se ponovno sruio ... ali sva mu je krv bila na podu ... pomaknuo se nakon smrti..." Drhtao je. Ruka mu se tresla na mojoj ruci, a drhtavica se prenijela na mene. Kakva je uasna odlunost natjerala Sama Jaspera da se pokrene, da prkosi smrti zadnjim grem. Vezani spojkom njegove ruke, zadrhrali smo licem u lice. Potom se okrenuo. "Otili su," rekao je kao da je prvi puta postao svjestan da smo sami. "Svi su otili."

Razumio sam to. Dogodilo se umorstvo, a nije nalik na te momke da kau da se to zbilo u samoobrani ili da se brane na sudu ... niti da, poput sestre Jeffries, otidu u kompleks. "Nije to bilo kao u stara vremena," kazao je. Maknuo je ruku s mene. Otiao je na drugu stranu anka i oklijevao pored telefona. Onda se okrenuo i izaao iz sobe. ekao sam par minuta. Potom sam otiao do telefona. Centrala se oglasila: "ao mi je, gospodine, linije su jo u kvaru..." a ja sam viknuo, "bolje me posluajte." Deset minuta kasnije stigao je Larsen.

XIII Da je telefon i radio, nikada mi ne bi palo napamet nazvati Jerryja Muldoona, iako zakonski, Jasperova smrt spada pod njegovu nadlenost. Niti sam razmiljao o prii. Bio sam izgubljen u emotivnoj pustoi. Samo sam se nadao da Larsen zna to treba initi - da se moe neto uiniti. ekajui ga, molio sam se da Mary Carlyle ne naie donosei mi neke vijesti. Mary je voljela Sama Jaspera. A na podu nije leao Sam, taj ljepljivi kalup crvene hladetine ... niti je to, to je jo gore, bio Sam u trenutku kad je umirao. Nikada neu moi ispriati Mary to se tu zbilo. Ali mogu rei Larsenu - na svoj je nain i on bio mrtvac. Otiao sam iza anka i natoio si veliki konjak. Ispio sam do pola kad je Larsen stigao. Doao je sa estoricom drugih i, dok su pregledavali tijelo - oprezno isprva - priao ravno meni. "Dobro si uinio to si me nazvao, Harland." "Pretpostavio sam da to trebam uiniti. Hoe li to popiti?" Zatreptao je hladnim oima. "I barmen je otiao," kazao sam. "Trebat u tvoju pomo, Harland." Natoio sam Larsenu pie. Nije odbio. Kad sam ga prvi puta vidio, polako je pijuckao pivo; vremena su se promi jenila. Iznosili su Sama Jaspera na gumenoj podlozi i, dok su koraali, stope su im proizvodile ljapkav zvuk u zgruavajuoj krvi. "Kako mogu pomoi?" "Ljudi s kojima se borio ... koji su ga ubili. elim da ih identificira." "Nisam vidio tunjavu. Rekao sam ti, ja ..." "One koji su prije bili u baru," kazao je. "Ne znam mogu li." "Nadam se da e suraivati. Nazvao si me." "Ne, nisam htio rei da neu ... nisam siguran mogu li. Ne poznajem poimence nijednoga od njih ili ..." Kimnuo je odluno i rekao, "shvati ovo. Ne moe nikoga zatititi. Ne govorim o kaznenoj odgovornosti, nije ovo zloin i kazna. Ti otoani su svoji. Nee se dobrovoljno prijaviti, moramo ih sami pronai. Sve njih. A oni e se skrivati, mislei da su krivi za ubojstvo ili ..." "Krivi? Pitam se, pitam se je li itko na ovome otoku kriv zbog bilo ega ..."

"Nemoj se ponaati neprijateljski," rekao je. Zatim je skinuo naoale i protrljao oi. Pogledao me prvi puta bez lea meu nama. Izgledao je ljudskije. Kazao je, "krivnja? Dobro znam to je to. Mislim da se svi mi, koji radimo na ovome, osjeamo krivima. Ponekad, Harland... ponekad se toliko osjeam krivim, kao da sam zaogrnut mrtvakim platom. Moram stati s onime to radim i duboko udahnuti. I dok to inim, uspijevam jedino inhalirati krivnju koja ulazi u moja plua, unutra. Nisam robot, Harland. Smatram se domoljubom ... ali domoljubom s krivnjom. Sada... pa, sada inimo sve to moemo." Stavio je ponovno naoale, kao da se skriva iza njih. Otpio je gutljaj konjaka. ekao je da progovorim. "Znam samo ono to mi je barmen rekao..." Larsen je nestrpljivo kimnuo glavom. "On ... Sam Jasper ... bio je neljudski snaan. Bio je lud, naravno, no kad su ga krenuli bosti noevima, on jedva da je primi jetio, on je ..." "Znam," odrezao je Larsen. "Ne treba mi izvjetaj o sluaju, znam to ... oni ... mogu." "Oni?" Ignorirao je to. Upitao je: "Zna li je li itko od njih ... ranjen?" "Ne. No Sam se borio s njima ... a on je napao enu ... pa mislim da moemo pretpostaviti da je i on zadao koji udarac." Larsen je uzdahnuo, kimnuo glavom i rekao, "elim da mi opie svakoga tko je bio u ovom prostoru najbolje to zna. Potom elim da ih identificira kad ih budemo privodili. Moramo ih pronai, i to moramo uiniti u sljedeih par sati." "Je li to mogue?" "Vjerojatno ne." "A ako ne uspijete?" "Nisam ovlaten razgovarati o tome. Samo u sluaju da uspijemo. Ako ne ... pa, onda, znat e, a znat e i svi ostali. I nee ti se svidjeti." "Ta... bolest, to ludilo. Zarazno je, zar ne?" "Naravno da je zarazno, dovraga! Vidio si to se dogaa." "A te ljude morate na vrijeme pronai kako bi ih izlijeili, dali im protuotrov ili ih cijepili ili togod..." "togod! Gubimo vrijeme." "Moram znati zato to inim, zato vam pomaem. Larsen." "Rekao sam ti da nikoga neemo kazneno goniti. Nije li to dovoljno?" Gledao je na sat. "Molim te. Harland," rekao je dosta meko. "U redu. Dat u sve od sebe." Kimnuo je glavom. "Idemo u kompleks. Diktirat e mi opise u autu. Moji ljudi ve skupljaju sve poznate stalne goste iz ovog mjesta, koare, ribare ... samo je mogue..." Jedan mu je priao, oekujui nareenja. "Pokupite tu krv. Svu. Ne treba nam... Zatim zapeatite mjesto." naredio je Larsen. ovjek je kimnuo. I krv? Razmiljao sam. Larsen se ponovno okrenuo prema meni. "Pa. idemo onda."

Ispio sam pie i krenuo za njim prema vratima. Larsen me zgrabio za ruku, moda je to rekao da na mene ostavi dojam hitnosti, ili da me uplai, ili se jednostavno tako osjeao da to kae. Rekao je: "Moda se nitko od nas nee izvui iz ovoga, Harland ... moda nikada ne odemo s ovog otoka. I, vjeruj mi, tada to nee biti tropski raj..."

XIV Pijui crnu kavu iz bijele alice, sjedio sam za stolom u bijelo okreenoj maloj sobi, osjeao sam se depresivno, bolesno i umorno. Opisao sam mukarce - i enu - najbolje to sam umio, iako je opis, po meni, bio jadno nedostatan. Larsen je bio zadovoljan. Mislim da ima dosje svakoga tko ivi na Pelikanu. Povremeno bi kimnuo glavom kao da je prepoznao o kome se radi. U naemu je odnosu bilo neega gotovo prisnog dok sam se uzdao u njega na stranjem sjeditu vozila. Kada sam spomenuo enu, kazao je: "To e biti Sally ... djevojka za salatu na koama ... brodska kurva, izravno govorei, takoer je imenovao bradatog i dugokosog filozofa... nekolicinu ostalih - nisam ba obraao panju; moda nisam elio da ti ljudi imaju ime, obiljeiti one koje sam otkucavao i tako ih pretvoriti u osobe. Dao sam mu ture informacije. Pamenje detalja mi je bilo zamueno, izbaeno iz fokusa, ipak je Larsen u zamraenoj prisnosti automobila izvukao iz mene vie no to sam mislio da znam. Do kompleksa sam iscrpio sva sjeanja. Odvezli smo se do glavne zgrade, jednokatnice s krilima na obje strane, a Larsen me otpratio do bijelo okreene sobe. Njegovi ljudi nisu sjedili skrtenih ruku. Poeli su dovoditi otoane im sam sjeo. Larsen je stajao pored mene, iza stola. Tamo je bila i lampa s pokretnim vratom, a on je drao ruku na pominoj drci, dizao ju i sputao. arulja je bila jaka, puno svjetlija od zida. Larsen se nagnuo naprijed; lice mu je svjetlilo albedom od kojeg bi se Mjesec posramio, usne su mu bile razvuene, a zagriz savren. Tamne su vene na njegovu vratu prkosile jezivom bljetavilu. Potom se nagnuo natrag u mrak i njegova je lica nestalo. Dovodili su ih jednog po jednog, dva straara za svakoga i jedan na vratima. Bili su ljuti, zbunjeni, dignuti iz kreveta ili bez objanjenja izvedeni iz barova. Kubanski konobar iz Ribarske kavane je bio jedan od prvih; mrk i snuden. Oni koji su uli vijest su djelovali podlo i lukavo. Svi su oni buljili tono u mene, a ja sam se osjeao kao najgora vrsta izdajice, no nisam ustuknuo ni skrenuo pogled, uvjeren da inim ono to se mora unato toj taktici tajne policije. Prepoznao sam nekolicinu otoana, ali ne iz Crvenih zidova. Nisam se obraao ni jednomu, a oni su samo buljili u mene, lica su im bila izobliena izduenim sjenama koje je stvarala lampa. Moda me nisu mogli prepoznati jer su gledali ravno u svjetlo. Odmahnuo sam svaki puta glavom, a Larsen je uzdahnuo. Znajui da moram prepoznati one koji su sudjelovali, svaki put kad bih odmahnuo glavom, osjetio bih olakanje. Potom su doveli jednoga starca, iz memorije sam ugrabio njegovo lice meu gomilom u baru, preklopio ga s prestraenim izrazom lica predamnom u ovoj tihoj inkviziciji. Bio je to starac koji je s ljubavlju govorio o starim

vremenima. Oklijevao sam. Osjeao sam da se Larsen pored mene ukoio. Starac je kiljio direktno u svjetlo, nisam znao moe li vidjeti crte moga lica, ali sam znao da mi vidi glavu, bar obris; da e znati ako kimnem. Larsen je osjetio moje oklijevanje; podigao je lampu, a stareva se sjena rastegnuta na zidu, savila i izobliila. Sjena kao da je imala vie sadraja od ovjeka ija je bila; stvarnost je bila premrana da bi se osvjetlila u ovoj sobi. Konano sam kimnuo. Starac se ukoio, a Larsen je okrenuo glavu prema meni. Kimnuo sam ponovno. Larsen je pogledao straare. Uzeli su starca za ruke i izveli ga van. Bunio se kukajui visokim tonom. Sada sam se osjeao stvarno izdajniki, a Larsen mora da je to znao jer mi je u znak podrke stavio ruku na rame i, kao da eli potvrditi ljudskost svoje geste, na trenutak skinuo naoale. Potom su uveli sljedeeg. Jo sam dvaput kimnuo. Zasigurno sam se suoio s etrdeset ili pedeset ljudi, a samo su trojica od njih bili u baru. Bradatoga nisu pronali, a ni dugokosog s politikim pogledima. enu nisu priveli, niti barmena, no u tim je sluajevima identifikacija bila jasna pa su ih moda pronali ali ih nisu doveli predame u moju pustu odaju. Oni su pouzdana gomila - ega? Sumnjivaca? rtava? Kliconoa? ... togod bila, gomila nesretnika dovedena da stoji sve dok njihove izmuene sjenke ne ponu nestajati. U prvoj rundi Larsenove su snage skupile nesumnjive i nevine, oni upleteni su se odavna posakrivali, s njihove toke gledita, s valjanim razlogom - ovjek je ubijen, starog nenaoruanog ovjeka do smrti je izbola gomila koja zbog toga nije eljela pred sud. Bili su uasnuti bizarnom okolnou sluaja i, ako se zanemari ubojstvo, znali su da je sestra Jeffries, pod naizgled istim okolnostima, bila prisiljena otii u misteriozni kompleks. Nisu bili skloni sluati pojanjenja ovlatenih, i ak i da jesu, vremenska se komponenta protivila takvome pristupu. Nisam ih krivio to su se sakrili. No dok su se skrivali, bolest je inkubirala. "Koliko treba vremena?" upitao sam. Larsen i ja smo bili sami iza stola. Straar na vratima nam je bio okrenut leima, sklopljenih je ruku gledao niz hodnik. U zadnjih deset minuta nisu nikoga priveli. "to?" "Da se razvije bolest." "To nije..." Zastao je, nagnuo se prema meni tako da mu se lice osvjetlilo, kao da je on sada bio na prepoznavanju, ekajui uasavajue kimanje glavom. "Ah, dovraga, malo je prekasno za povjerljive informacije u ovoj igri, zar ne? Zahvalan sam ti na pomoi, Harland. Vrijeme ... ovisi o teini, metabolizmu i, u manjoj mjeri o podruju tijela na kojem je dolo do infekcije. Recimo, u prosjeku ... tri sata." "Tako brzo?" "Tako brzo," uzvratio je, igrajui se lampom, namjetajui sjene, savijajui svojim snanim rukama savitljivi vrat lampe sjedne na drugu stranu. Osjetio sam isti takav poriv da i ja neto inim sa svojim rukama. Izvadio sam lulu i poeo je paljivo puniti. Savio je lampu, a ja sam napunio lulu duhanom i zapalio je. Veliki je oblak dima sukljao van i vjeao se iznad nas. Prisjetio sam se to je Larsen priao o oblaku krivnje koji ga esto obavije. Ispuhivani dim pravio je

filigranske sjene na zidu. Sjene su se pomicale; nisu bile postojane poput krivnje. Jako je stezao lampu. "Zacijelo je jako virulentna," rekao sam. "Naravno. Harland, to je bolest kakvu svijet nikada nije vidio. Bolest koju nikada ni nije trebao vidjeti ... a mi smo je stvorili." "Kakva je to bolest? Virusna?" "Kemijska." Kemikalije koje izvitoperuju strukturu mozga ... kazao sam, "kemijska? Ali kako to moe biti zarazno?" Larsen je spustio glavu, savijajui svoj vrat ba kao to je savio vrat lampe. Rekao je, "ne znam. Ali je." Svjetlost koja se reflektirala s njegova napetog lica izgledala je kao da izvire iz njegove lubanje. "Zaraza se prenosi direktno, kontaktom. Nije to ... pa, recimo, nije to crna smrt. Nee se proiriti po svijetu i desetkovati stanovnitvo. Hvala Bogu na tome. No ipak, na svoj je nain daleko uasnija. Toliko je ..." traio je rijei "... toliko osobna! Da, tako je, tono. Osobna." Ovome je birokratu sama rije zvuala kao prokletstvo. "To je vie od bolesti, Harland; zadire u kraljevstvo praznovjerja i posee za stvarima iz legendi, tamnim strahovim koji su se razvijali uporedo s ovjekom. Vukodlaci, Harland ... i vampiri..." Podigao je i spustio glavu kao da ga iba jaki vjetar. Izgledao je bolesno. "Ti ljudi ...ljudi koji dou s tim u dodir... slubeno, u izvjeima se navode pod Kemijski modificirano ponaanje. Neslubeno ..." pogledao me. "Zovemo ih mrtvoderi." Trgnuo sam se. "Runa rije, i ne samo terminologija," rekao je. "A ipak, kad ih vidi ... ta se rije lako uvrijeila meu straarima i pomonim osobljem, isprva ... sada je ak i lijenici koriste. Ja je koristim. Ti..." pogledao me s naznakom osmijeha. "Ti e je, nema sumnje, iskoristiti u svojoj prii..." "Ti, dakle, zna tko sam?" "... ako je ikada uspije napisati." U njegovim rijeima nije bilo namjere prijetnje - ne od njega. Otpuhnuo sam, a dim je proleprao bono po stolu, prelazei preko lampe poput oblaka koji se sijeku ispred mjeseca. Pitao sam, "u kojem se vremenu mora primiti protuotrov?" Larsen me pogledao kao da nije razumio pitanje. Tanke je usne razvukao preko zuba i udario po prekidau lampe. Iz iznenadnoga je mraka rekao, "nije moje podruje... Samo znam da ih moramo dovesti prije no to prokleta stvar postane vidljiva. I ..." pogledao je na sat. "Ne ini mi se da emo u tome uspjeti." Ustao je i obiao stol. "Moram srediti neke stvari," rekao mi je. "Hoe li tu priekati? Moda e privesti jo neke prije no to bude prekasno." "Naravno," odgovorio sam. Kimnuo je glavom i izaao van. Straar mu je salutirao. uo sam odzvanjanje njegovih koraka du hodnika i nisam mu zavidio na zadatku ... na onome to mora srediti. Lula mi se ugasila.

Kresnuo sam ibicu i upalio ju ponovno i, kao da je taj plamen bio signal, straar s vrata se okrenuo i uao u sobu. Pretpostavljao sam da je tamo da uva mene da ne odem ali je, s dunim potovanjem, rekao, "to e se sada zbiti, gospodine?" Zinuo sam u njega i on se zarumenio. Bio je jako mlad. "Oh, razumijem da nisam ovlaten za povjerljive informacije, gospodine, ali ... znate kako je ... ovjek ne moe raditi na ovakvu mjestu bez da jako dobro zna to se zbiva. I ena e mi se brinuti, nisam je mogao nazvati... Samo elim znati koliko emo dugo biti u karanteni..." Shvatio sam da smo Larsen i ja doli u takvoj pometnji i urbi da nije objasnio straaru situaciju - ili je, pak, prezirao izvjetavati podreene o bilo emu. Mladi je oito mislio da sam ja jedan od njih. Bila je to sasvim prirodna pogreka. Larsen i ja smo suraivali kao jednaki, a on je ak prepustio meni odluku o tome koji je ovjek bio zaraen. Straar je vjerojatno mislio da sam strunjak za rano otkrivanje simptoma bolesti, prije no to postanu oiti ostalima. Bila je to predobra prilika da ju propustim. "Ne mogu ti to rei," pokuavao sam zvuati dovoljno kratak da budem autoritativan, a da ga ne obeshrabrim. "Oprostite, gospodine." Poeo se okretati. "Gadan posao," kazao sam. "Da, gospodine. Jako gadan." "Tek sam stigao ... iz drugog laboratorija ..." kazao sam. Nije pokazao nikakav znak nevjerice. "Bio sam u takvoj urbi da nisam imao vremena prikupiti detalje. Kako je prvi sluaj pobjegao, zna li? Onaj koji je potrgao ogradu?" zadrao sam dah. Nije nimalo sumnjao u moje rijei. "Oh, Jefferson," kazao je. "Pa, potrgao je pojaseve. Vodili su ga u laboratorij na ispitivanje ili neto, i nekome se omaklo; nije mu stavio pojaane poveze, pretpostavljam." "Prokleta nesposobnost." Zatreptao je prema meni i rekao: "Gore od nesposobnosti, oprostite mi, gospodine, to tako govorim. Pretpostavljam da ne znate za Duncana?" Odmahnuo sam glavom. "Johnny Duncan. Moj prijatelj. Strano dobar momak, Duncan. Bio je na vratima, pokuavao zaustaviti mrtvodera. Jeffersona, hou rei, gospodine. Samo to je teko nekoga od njih zvati imenom ... imenom koji su imali dok su bili ljudi, shvaate? Izgleda nekako stranije. Kako god, Duncan ga je pokuao zaustaviti i ... i Jefferson mu je gotovo otrgnuo ruku. Visila je na nekoliko niti tetive. Desnu ruku. Jadni Duncan, bio je denjak; morao se upucati lijevom rukom... " "Upucati?" "Lijevom rukom." inilo se da je mislio da je to ljevoruko samoubojstvo alosnije od desnorukog; tako se tu moral iskompromitirao i mutirao. "Smijeno, znate ... bio sam tada tamo; osjeao sam se kao da ga moram sprijeiti da se ne ubije, no on me samo pogledao i nisam nita mogao uiniti. ak i da je to znailo da u se zbog toga uvaliti u nevolju ... nita nisam mogao uiniti. Uperio si je pitolj u glavu. Bio je u stravinim bolovima, s rukom onako

potrganom, no nije ga muila ta bol ... ve saznanje da e postati mrtvoder. Straan momak. Oprostio se sa mnom; grozno mi je bilo. I onda si raznio mozak. Nije bio oenjen, Duncan; bar neto." "Ali ... protuotrov..." "Oh, ne morate to meni priati, gospodine." Izgledao je posramljeno ... moda lukavo. "Ja znam da nema protuotrova." Spustio sam pogled prema svojoj goruoj luli i pretvarao se da je uzbuna koja mi se vidjela na licu posljedica zaguenog usnika lule. Polako sam rekao, "ti sluajevi ... one koje sam prepoznao, i sestra ... kako ih tretiraju?" "Oh, to je bezbolno, gospodine. Ne morate brinuti. Jedan od lijenika im da injekciju, gotovo je u par sekundi." Osmjehuo mi se. Bio je stvarno jako mlad, imao je djeake obraze, nevini mladi ovjek koji me uvjeravao da se ubojstvo izvodi efikasno i bezbolno. Kazao je: "To ste mislili kad ste rekli protuotrov, a? Smijeno je kako vi znanstvenici uvijek koristite rijei koje znae manje od onoga to bi trebale. Bez uvrede, gospodine. Eufemizam, zar ne? Pa, kako bilo da bilo, pretpostavljam da je Duncan zakljuio da je metak jednako bezbolan kao i injekcija u ruku, i puno bri. Ili se moda plaio da mu nee dati injekciju, kad malo bolje promislim; da e pustiti da postane mrtvoder i prouavati ga umjesto Jeffersona..." "Da," kazao sam. Osjetio sam val onemoalosti kako mi se stee oko oita. Upravo sam trojicu osudio na smrt kimanjem glavom. A ipak, da nisam ... bilo je to ubojstvo iz milosra, dobrohotna osuda, mogao sam nai opravdanje ... ali ipak ... "...moda i bi, kako je sve ilo," straar je govorio. "Naravno, bilo je to prije no to su se svi ovi momci zarazili. Sada imaju toliko mrtvodera da ni ne znaju to bi s njima; ne mogu ih sve prouavati. Ne znam kako je u drugom laboratoriju ... onom vaem ... injenica je da nisam ni znao da taj drugi postoji. Ali mi imamo samo tri elije dovoljno vrste da ih ne razvale, a zajedno ih se ne smije staviti u eliju jer e pojesti jedan drugoga. Mislim da nikada nisu raunali na to da ih imaju vie od tri u isto vrijeme. Pa je jedino humano to se moe uiniti ... no, vi to znate, gospodine." Neto me iznenada natjeralo da ustanem. Da, znao sam to ... sada; saznanje se, poput jeke, uljalo po mojoj dui. "ini mi se da ti zna puno vie no to si ovlaten znati," rekao sam stisnutih vilica. Straar se uplaio. "ao mi je, gospodine," rekao je probli jedivi. Uperio sam u njega usnik lule, zastao i zatim uzdahnuo. "Gdje je sada Elston?" upitao sam. "U svome laboratoriju, gospodine. Dolje niz hodnik, trea vrata desno," rekao je nabrzinu, nadajui se da e ono ostalo ostati izmeu nas. Odluno sam mu kimnuo i proao pored njega. Salutirao je. Hodao sam du hodnika, a koraci su mi odjekivali ba poput Larsenovih.

XV

Elston je bio u svom laboratoriju, ali nije radio; sjedio je na visokoj stolici, sav uronjen u svoje misli. Podsjetio me na neznalicu ispred ploe. Zatvorio sam vrata i on je podigao pogled. "Vi," rekao je, bez iznenaenja. Njega nita nije moglo iznenaditi. Priao sam mu i pokucao lulom po rubu police. Epruvete su zazveckale na stalku, a tajanstvena je tekuina zaljapkala u bocama. "Trebao si prije stupiti u vezu sa mnom," rekao sam. "Molim Boga da jesam." "Hoe li mi ispriati o ... tome?" "Prekasno je." "Moe se sprijeiti da se ne ponovi negdje drugdje." "Sumnjam..." kazao je i zastao kao da je njegova sumnja kategorika izjava. Zakrenuo je oima traei pogledom neki predmet vrijedan te sumnje. "Sumnjam da e, ak ni vlada, ponovno pokuati takvo to. Ja nisam hrabar, Harland ... ali ne postoji takvo muenje koje e me ponovno natjerati da suraujem." "Ali ti to nisi htio." "Boe, ne! Ja ... nikada..." Glas mu je utihnuo. Podigao je tamnu posudu i pogledao u nju kao da je iznutra oekivao rjeenje, ili snagu; iitavajui rune znanosti. Pomaknuo je posudu, tekuina je u njoj zaljapkala; promatrao ju je, inilo se da razmatra rijetku berbu, destilat zla. Osjeao sam da bi ta tekuina trebala isparavati i imati miris; ne bi me iznenadilo da ju je iznenada prolio u kompulzivnom hiru. Naglo je progovorio, elei objasniti i rijeiti se krivnje. "U svom istraivanju kemijske lobotomije otkrio sam proces kojim se moe ovjeka uiniti bezumnim. Nisam htio doi do tih rezultata, to je bila nuspojava, sluajnost. Ti ... subjekti ... bili su potpuno posluni i pokorni, no nevjerojatno snani, jer vie nisu imali nikakvih skrupula. Vie nisu znali za ogranienja samoopstojnosti; nisu vie bili ogranieni ljudskim instinktima. Mogli su, na naredbu, izvoditi zadatke koji su me zapanjili..." "Onaj koji je slomio ruku diui nepominu plou?" "Zna za to? Da, to je jedan primjer. Nijedan normalan ovjek ne moe primijeniti dovoljno jak pritisak da slomi vlastiti kostur. Ali, bez osjeaja boli i potpuno bez skrupula, ovjek koji se podvrgne tome procesu postaje supermen." "Ali u koju svrhu?" "Za moju svrhu, za moj cilj, bila je to tek nuspojava. Ja sam traio lijek kojim bi neizljeivi postali podnoljiviji, to je sve. No, svrha koju je ovome pridao ured ... je tamna strana tih demona ... htjeli su vojsku ivih robota..." "Naravno. Ljudi bez straha, bez osjeaja boli, potpuno posluni..." "To je bio cilj. Vojska koja e ii kroz neprijateljsku vatru, nastaviti hodati i kad su pogoeni i nekoliko puta, kad su im strgani udovi ... ak i puzei, bez nogu, napadati ... koje samo pravo smrtonosno ranjavanje moe zaustaviti; ak se i mrtvi mogu micati par sekundi. ok je taj koji zaustavljala ranjenoga ovjeka, a ova jadna stvorenja moe zaustaviti samo smrt. No, imali su jednu manu. Gotovo bezumni, nisu mogli odluivati, razlikovati prijatelje od neprijatelja; niti su bili ratoborni. Bili su nezaustavljivi, ali neiskoristivi. Vjerovao sam da smo zali u slijepu ulicu i to me radovalo. No izopaeni umovi za koje radim ... njihovi mozgovi mora da su izvitopereni poput onih u mojim

stvorenjima, njihove su se misli usmjerile na odvratne procese istiskivanja ljudskosti i izluivanja istog zla..." Pogledao je ravno u mene. "Sljedei stupanj ... tome sam se usprotivio, zaprijetili su ... ma, nije bitno; ja sam kukavica; uinio sam to su traili." Elston je odmahivao glavom. "Harland, izuzeo sam im poslunost. Uinio sam da ta stvorenja postanu divlja i zvjerska usaujui im krvoednost i okrutnost... tono one osobine kojih sam se elio rijeiti u svome izvornom istraivanju. To nije bilo teko izvesti, samo je trebalo odrediti odgovarajui kemijski odnos. I ponovno se inilo da smo uli u slijepu ulicu. I ponovno sam se veselio. Kada se izuzme poslunost, vie ih je nemogue drati pod kontrolom." "Tada ste se ponovno nali na poetku..." "Ne skroz. U jedan dan su ovi za koje radim, u jedan dan su ti umovi dokuili korisnost te ... monstruoznosti." "Ne vidim nikakvu." "Nisam ni ja. Ali mi nismo poput njih. Do tada su ostali znanstvenici, znanstvenici koji razmiljaju poput njih, suraivali sa mnom. Imali su pristup svim mojim biljekama. Bio je to onaj momak koji je otkrio da je stanje bezumne krvoednosti prenosivo s ovjeka na ovjeka, sa zaraenoga na rtvu. Kemikalije koje izvitoperuju um kolaju nezaustavljivo po tijelu. Zaraze krv, slinu ... i prenosive su, poput bilo koje zarazne bolesti ... poput gube, kuge ... ali puno, puno uasnije. To je zarazno ludilo." Stavio je ruke na lice i povukao prstima po obrazima. "Ja i dalje ne vidim..." "Ni nee. Ja sam ... ponovno protestirao. No tada se istraivanje ve moglo nastaviti i bez mene - ili sam se u to uvjeravao kako bih opravdao to to inim. I bilo je odvratno. Prvi kojeg smo podvrgli tretmanu si je iskopao oi. Oito nepoeljna osobina u vojnika. Ispravili smo to. Ispitivali smo njihovu agresiju tako to smo ih zajedno zatvorili u kavez." Zatvorio je oi prisjeajui se onoga to je vidio u tim kavezima. "Da otkrijemo pravi odnos, shvaate. Nisu eljeli te... mrtvodere, tako ih zovu ... nisu eljeli da imaju prejak ubilaki poriv. To bi ugrozilo njihovu svrhu..." "A svrha im je bila?" Elston me ignorirao. Nastavio je, "poput bijesnih pasa ... to je bilo poeljno stanje ... raniti rtvu i zatim je ostaviti na ivotu, tako da postane ... poput njih. Ludilo bi se irilo geometrijskim rastom. Kaem ludilo, no mogu isto tako rei zvjerstvo ... ne postoji pravi izraz za njih. Mrtvoderi - zovu ih mrtvoderi prouzroili su njihovo stvaranje i onda ih tako prozvali. Nisu oni ljudoderi, iako bi pojeli ljudsko meso poput bilo kojeg drugog ... niti su nekrofazi, iako e poderati leinu ... sasvim usputno, ta e bezumna stvorenja poderati ... sami sebe." Zastao je na nekoliko trenutaka, podignute glave kao da slua jeku svojega glasa izmeu epruveta i posuda. "No to je samo nuspojava njihova stanja. Mogu isto tako nita ne jesti i umrijeti od gladi. Nuspojava, poput straha od vode. Naravno da sam mogao otkloniti tu inhibiciju. Smatralo se mudrim da ostane - da ih se moe drati pod kontrolom kad su okrueni vodom, zatoiti ih na taj nain; korisno je to na otoku i kasnije, na drugim mjestima..." "Na kojim mjestima, doktore?"

Ponovno me ignorirao. "To se i uinilo. Podesio sam njihov bijes na odgovarajuu razinu. Taj je bijes zarazan. Kod inicijalnih sluajeva, kod kojih je bolest izazvana injekcijom, vremensko razdoblje izmeu tretmana i poetka nasilja je podesivo - u sluaju kad nam je poznata tjelesna masa i metabolizam. Mogu podesiti dozu tako da bolest u tijelu bukti poput sporog fitilja. No kad se prenosi direktno s ovjeka na ovjeka, bolest je u domainu na najviem stupnju virulentnosti, tako da se bolest u rtvi razvije za par sati. Upravo su to i eljeli; to odgovara njihovoj shemi." "Ali koja je to shema?" upitao sam. Pogledao me, ponovno povlaei prste po obrazima, razvlaei lice prema dolje. "Njihov plan, Harland," odgovorio je. "Njihov je plan bio ... zaraziti neprijateljske ratne zarobljenike!" I tada sam shvatio. Zadrhtao sam. "Podvrgnuli bi se tretmanu tako da pomahnitaju, recimo, za mjesec dana. Onda bi im se dopustilo da pobjegnu, ili bi ih se razmijenilo, a gadost bi tinjala u njima. Moete zamisliti rezultat. Smijali su se, ti ljudi... moji gospodari... smijali su se, razmiljajui o kugi mrtvodera iza neprijateljskih linija. To bi bilo izuzetno efikasno. Prenositelji bi zasigurno bili ubijeni, no ne prije no to zadaju rane koje e ubrzo izazvati drugi val udovita." "Moj Boe," proaptao sam. "Hladna proraunatost..." "Sjeti se panike, zbunjenosti, uasa kad neprijateljske postrojbe ... i zatim civili ... ponu mahnitati u stalno rastuem broju. Kad shvate to je uzrok tomu, ako ikad, bit e prekasno. Neprijateljska e vojska biti demoralizirana, ako ne unitena. Moda nacija sama ... unitena sa tolikom sigurnou s kolikom i um zaraenih. Potom se neprijateljska zemlja jednostavno stavi u karantenu ili se borbene linije vrsto dre i eka se samounitenje. Takav im je bio plan. Bili su jako zadovoljni time..." "To moe eskalirati ... do koje mjere? Gdje to prestaje?" "Morali smo to predvidjeti. Mrtvoderi ... nee dugo preivjeti. Ne mogu se brinuti o sebi, zanemaruju normalne tjelesne potrebe. Oni koji ne bi bili odmah ubijeni umrli bi od nezgoda, gladi, dehidracije. Ali rei koliko je vremena za to potrebno..." Slegnuo je ramenima. Negdje izvan kompleksa opalio je pitolj. "Mislim da emo to sada otkriti," rekao sam. Elston je kazao, "to?" no onda je razumio i rekao, "da - hoemo..." Nije za vjerovati, ali u oima sam mu ugledao iskru znanstvenog zanimanja ... zanimanja koje nije imalo veze s krivnjom ili aljenjem. Okrenuo sam se i izaao, ali mislim da uope nije ni primijetio. Motivi koji su ga naveli da me pozove su hvalevrijedni, no on je i dalje bio znanstvenik zainteresiran za svoj rad. Najvei uas ... kako bi to Elston rekao: to je bila nuspojava, nita vie. Priao mi je kao da sam ureaj za snimanje i sada sam bio iskljuen. Kad bolje razmislim, od njih dvojice vie potujem Larsena. Lutao sam hodnicima neko vrijeme. Puno se toga dogaalo, i marinci i civili su jurcali uokolo; nitko nije obraao pozornost na mene. Povremeno su se uli pucnji. Ubrzo sam se vratio u bijelo okreenu sobu. Straara na vratima vie nije bilo. Uao sam i sjeo za stol. Nekoliko minuta kasnije uao je Larsen. "Gdje si ti, dovraga?" upitao me.

"Proetao sam. Nadam se da u tome nema nita loe, nije li tako? Ili sam pod nadzorom?" "to te mui, Harland?" "Nema protuotrova." "Uh. Kako si ... nije bitno. Da, ubijamo ih. to drugo moemo? ak i da hoemo, ne moemo ih sve zatvoriti. Zajedno ih ne smijemo drati, to zna? Kako god, to je najbolje za njih. Zar ti ne bi elio da te ubiju, ako je jedina alternativa ... postati jedan od njih?" Bio je u pravu, mislim; ili manje u krivu. Kimnuo sam glavom, ili slegnuo ramenima. Dobro i loe se ne mogu pojmiti odvojeno, razgraniiti poput svjetla i tame u sobi. "Ubijamo ih im naiemo na njih; prekasno je za bilo to drugo," rekao je. "Koliko ste ih nali?" "Previe." Nagnuo se na hodnik i neto rekao. Onda se pomaknuo, a dvojica uniformiranih straara ula su s nosilima. Na nosilima je bilo tijelo pokriveno platnom; nepomino. Spustili su nosila na stol i Larsen je otkrio platno. Pogledao sam lice mrtvaca. "Prepoznaje ga?' Je li on bio u Crvenim zidovima?" Prouavao sam ga paljivo. U smrti je izgledao sasvim normalno. Ali ga nikada ranije nisam vidio. "Ne," rekao sam. "Jesi li siguran?" "Sto posto." "Zna li to to znai?" "Naravno. Druga faza je zapoela." "Tako vie ne trebamo tvoju pomo, Harland. Vrijedilo je pokuati. Nisam zaista oekivao..." "Za koliko e vremena eskalirati?" "Bog zna. Ako svaki od onih koje je Jasper zarazio - osim one trojice koje smo uhvatili na vrijeme - ako svaki od njih zarazi dvojicu ... ne mogu rei. To je stvar matematike." Okrenuo se prema straarima. "Odnesite to," rekao je, a oni su odmah skoili i podigli nosila. "Moramo spaliti leeve," kazao mi je. "Moe se proiriti od leeva. Ako pas ili takor dodu do tijela ... mrtvo meso i dalje prenosi zarazu, zna. Shvatili smo to u prvim pokusima, prije nego to smo preli na ljudske ... volontere. Katalizator, jer je kemijski, ne treba ivi organizam. Moe se pritajiti u mrtvom tkivu i onda uzeti ... moramo ih spaliti. Ne bih ih povjerio ak ni crvima." Na Larsenu se vidjela napetost. Izgledao je jo mraviji, oi su mu bile jo vee iza naoala, a njegova posve kratko podiana kosa strila je u pramenovima. "Najgore e biti sa enama," rekao je. Nisam odmah shvatio; rekao sam, "Ali samo je jedna ena, djevojka za salatu..." no Larsen je odmahnuo glavom. "Ne, ostale. Ti mukarci imaju ene, djevojke ... nikakva ih ljubavna veza nee spasiti ako budu zajedno kad..." Iznenada je problijedio. "Ne, nee najgore biti sa enama," kazao je. "Nego?" "S djecom," rekao je Larsen.

A uas je kolao mojim venama poput malarije...

XVI Poput demona u paklu, straari su stajali oko ruba gorue jame. Iskopali su je iza laboratorija, u blizini ograde, i spaljivali su leeve. Laboratorij je bio opremljen s pei za spaljivanje, no ona nije bila dovoljno velika za jeziv zadatak. Kao to nisu predvidjeli da e im trebati vie od tri elije odjednom, tako nisu ni mislili da e ih toliko morati spaliti. Smrad je bio uasan. Stajao sam na stranjim vratima zgrade, gledao van i puio lulu; u strahu i udu. Crni dim ispresjecan crvenim plamenovima je sukljao iz jame. Nebo je bilo bjelkasto na istoku pa je dim izgledao jo tamniji i gui dok se uvijao u crnim niskama i pramenovima, poput hadske iare usidrene u jami. Gledao sam dvojicu straara kako odnose le do ruba. Obasjani crvenim sjajem izgledali su kao da stoje na vratima pakla. Bacili su tijelo u grotlo. Pogodio me val pojaane topline; iskre su frcale iz uarenog kratera, a naranaste niti su vijugale kroz svinuti crni dim. Jedan je straar protrljao nogu. Pogodila ga je iskra. I zatim su otresli ruke, pogledali kratko u plamenu jamu i zatim se odmakli, ba kao to ine radnici nakon dobro obavljena posla. Mogli su isto tako reklamirati pivo na televiziji ... teak je posao obavljen i sada je vrijeme za oputanje uz ledeno hladno... Larsen je stao pored mene, trzajui uskim nosnicama. "Isuse," kazao je. Onda se nacerio i rekao, "ta tvoja lula stvarno smrdi." Zamirkao sam prema njemu zatravljen i zatim smo se obojica iznenada poeli smijati njegovoj ali. Nije to bio usiljen smijeh, mi smo se iskreno previjali od smijeha zbog njegove dovitljivosti. Nos mu se naborao. Smijui se rekao sam, "ako nade patuljastog mrtvodera, daj mi napuni lulu," i Larsen je urlao od veselja. Otpuhnuo sam, a iz duboke zdjele moje lule je arilo i sukljalo poput umanjene imitacije plamene jame. Onda smo se naglo prestali smijati. Bio je to udan impuls i samo djelomice ostvaren, a ipak sumnjam da sam se ikada smijao tako dobrim alama kao te noi pored gorue jame... Pitao sam, "koliko?" "Devet," odgovorio je. "Ako ne brojimo sestru." Poeao je svoju usku bradu. Jedna strana lica izgledala mu je kao da gori uzavrelim arom: druga je bila tamna poput dima, miii su mu se u obrazima uvijali u turbulentnim petljama - tmurno lice u vulkanskom svitanju. Znao sam da moje lice odraava isti razdor, rascijepljeno plamenim chiaroscurim. Poput putenih ogledala odraavali smo jedan drugoga. "Ne znam bi li trebali biti ohrabreni ili obeshrabreni brojem," kazao je. "Ne znam to predstavlja. to ih vie dovedemo moda znai da ih manje ostaje ... ili moda znai da jednostavno izvlaimo iz veeg skupa..."

"Znam. Ne znamo koliko je ljudi Jasper zapravo ranio, ali ak ako ih je samo tri ili etiri pobjeglo ... tri moe postati devet ... ili dvanaest ... ak i s najmanjim brojem..." Dok sam govorio, bio sam svjestan da razmiljam iskljuivo o brojevima, kao u statistici; ne kao o ljudima koje predstavljaju. I morao sam tako. "... I zatim, trei stupanj ... Hvala Bogu da smo na otoku s ogranienim brojem stanovnika." "Moda u morati narediti evakuaciju," rekao je. Pogledao me kao da eli moj savjet. "Ako ne budemo mogli drati pod kontrolom irenje ... no morat emo biti prokleto sigurni da nijedan evakuirani nije zaraen. Neka vrsta karantene prije ukrcavanja na brod. Nisam siguran elim li tu ovlast, tu odluku... Moda to bude sporno. Moda nam nee dozvoliti da napustimo otok." "Ako vi ... mi ... to e biti s njima? Mrtvoderima?" Rije je imala gorak okus; zgrozilo me to sam se koristio njome. "Hoe li ih samo tu ostaviti?" Pogledao me, vatreni se odsjaj valjao po njegovu profilu. "Tu e odluku donijeti netko odozgo ... i drago mi je da je tako." Poeao se po vratu; njegovi nakrivljeni prsti su bacali tanku sjenu, dok mu je ruka bila jarko rumena; vruina je jaala i slabila kao da je neki uasan mi jeh pulsirao u jami. "Problem je istjerati one koji su ostali u gradu ... i lake mogu zaraziti ostale," kazao je. Usne su mu se krivile dok je izgovarao rijei. "Veinu uhvaenih nali smo na plai ili u unutranjosti. Zapoeli smo potragu od kue do kue, no najprokletija stvar je to je nemogue razlikovati zdrave od zaraenih dok bolest ne uzme maha." "Zar prije nema nikavih simptoma?" "To sam pitao Elstona prije nekoliko minuta. Ne zna ni jedan. On je ... portvovan. Molio me da ne zapalim sve leeve ... da sauvam par njemu za seciranje." "Moda se nada da e pronai protuotrov." "To je dobrohotna pretpostavka," kazao je Larsen. Tada je izgledao vrlo ljudski, s licem koje je neljudski sjajilo na svjetlosti vatre. Pitao sam se zna li da mi je Elston pisao. Znao je tko sam i to moda svo vrijeme; moda je i on htio da to stane, bespomono to prieljkivao iz kaveza svoje dunosti, birokratske mree u koju se upleo njegov ivot. Osjeao sam potpunu bespomonost ovjeka, frustraciju; njegov ivot i njegova volja su bili zamrznuti u ledu poslunosti, opkoljeni poput srca u grudnom kou, mozga u lubanji. Mislio sam ga pitati - sprijateljili smo se, mislim, na neki uvrnuti nain ali kad sam htio progovoriti, puka je opalila sa strane. Obojica smo pogledali. ovjek - mrtvoder, rije je izvojevala svoja prava u mojim mislima, je trao du vanjske strane ograde - nije trao kao preplaen, jer oni nisu znali za strah, nego kao da je poeo trati istim sluajem, ali nije imao mozga da stane; trao je inercijom, kao to planeti krue oko zvijezda. Trojica marinaca u bijelim odorama su trali za njim, povremeno bi zastali pucati. Pogaali su ga. Vidio sam da je krv dvaput iknula i kako se jednom sruio na koljena od udarca, no odmah je skoio na noge i otrao dalje. Imun na ok trat e sve dok mu meci ne slome noge - a tada e puzati - sve dok ga ne pogode u srce ili mozak; kretao se opisanim zakonom.

Ograda je zakretala prema van tono iza jame. Mrtvoder se zabio u nju. Tri su progonitelja usporila, a jedan je kleknuo da nacilja. Potom je mrtvoder vrsto upleo aku u mreu ograde i rastrgao ju. uo sam lom vrstog metala. Larsen je pored mene zabrektao kroz nos. Mrtvoder se provukao kroz rupu i uskoio u kompleks. Straari su se odmakli od jame, juree siluete na vatrenoj podlozi i crveno uokvirene sjene na dimnoj zavjesi. Mrtvoder je uskoio u grotlo. Nije vidio jamu, ili je zanemario njeno postojanje. Dotrao je ravno do ruba i proao preko njega - nije pao ve je utrao u vatru. Trenutak kasnije izaao je na drugoj strani, odjea mu je gorila, a komadi mesa su mu se odvajali od kostiju. Uspinjao se van. Pokliznuo se i pao natrag, potom se puzei ponovno uspeo. Kosa mu je gorjela. Tri marinca su se provukla kroz ogradu i, postrojivi se jedan pored drugoga poput streljakog voda, pucali u njega. Pucajui su se odmicali. Krv je cvrala poput masti u tavi. Polako je stvorenje skliznulo u jamu i vie nije izronilo. Jedan od straara se smijao. "Bar ne moramo nositi tog ugursuza," kazao je. Protrljao sam oi. Shvaao sam njegovu alu, njegov prostaki i beutni stav. Tako mi Bog pomogao, shvaao sam. Bilo je to jednako kao i smijanje s Larsenom na raun lule i ja sam isto poeo o njima razmiljati kao o mrtvoderima, rezonirati mentalitetom inkvizicije i gnuati ih se instinktivnim strahom i mrnjom koja je zasjenila svako saaljenje. Bio je to iskonski strah, uas koji je trebao ostati iza nas kad se ovjek uzdigao iz mulja ... a sada se ponovno pojavio da osurovi i umrtvi osjeaje, zarazan poput bilo koje bolesti. Vatra je veselo plamsala i pucketala kao da se nahranila tom novom potpalom. Bilo mi je zlo. Nisam tamo vie mogao ostati. Okrenuo sam se Larsenu. Lice mu je bilo poput biste sa ivim oima. Iskre su frcale i letjele kroz no, a on je gledao svoju vatrenu proslavu jednako bespomono kao i bilo koji oboavani bog. "Vraam se u grad," rekao sam. Larsen me pogledao; inilo se da na trenutak nije znao tko sam ni zato sam tamo. "Ako smijem?" "Nisi zatvorenik, Harland. Ne vie od nas ostalih. No sigurnije ti je ovdje." "Ne, idem." "Kako eli. Ne mogu ti osigurati pratnju." Nisam o tome razmiljao. Umrtvljen uasom zaboravio sam na opasnost. Ili je opasnost bila presurova za moj um. "Dat u ti puku ako hoe," rekao je Larsen. Mora da je mislio da mi je zlo od oruja jer je dodao, "sigurniji si ako ju ima. Moji su ljudi ustraeni. Mogu bez oklijevanja upucati stranca samoga na ulici. Puka e ti biti poput propusnice, pretpostavljam." Zurio je ravno u mene. Puka je ponuena kao amulet, ne kao oruje. "Hvala," rekao sam, ali ne za puku. Nikada nisam pucao u ovjeka. Nisam bio siguran mogu li. No ugodnije je imati tu mogunost.

XVII "Jack! Hvala Bogu, dobro si!" Vrata zatvora su bila zakljuana, Jerry ih je otvorio i onda brzo koraknuo unatrag. U ruci je drao pitolj. Pogledao sam u njegov pitolj, a on je osmotrio moju puku. Mary je govorila iza njegovih lea, pomalo plaho, Jerry je spremio pitolj u futrolu. Nekako plaho, bio je to samo tanki sloj koji je prekrivao nepokolebljivu odlunost. Rekao je, "traio sam te u Crvenim zidovima; mjesto je bilo puno ... ophodnje, mislim. No nisu mi htjeli nita rei." "Ni ne znaju puno." Jerry je ponovno zakljuao vrata; i rekao, "a ti?" "Ja da; veinu toga." Naslonio sam puku na zid. Bio sam iscrpljen napetou od samotne etnje pri povratku iz kompleksa, ivci su mi treperili pod koom. Jerry me ekao da mu ispriam to sam otkrio. Mary ba i nije bila preradoznala. Pogledao sam kroz prozor na zoru kroz koju sam doao. Jutro je bilo prekrasno, sunce je zlatnim dakom zveckalo po pokrovu od sumraka. Snop blijede svjetlosti irio se na istonom nebu, polako se otvarajui kao da oklijeva otkriti dan. Neke je stvari bolje ostaviti u mraku. "Vidio si Elstona?" upitala je Mary. "Jesam. I Larsena. Bio sam u kompleksu; vidio sam i druge stvari ... koje bolje da nisam." "to se, dovraga, dogaa?" pitao je Jerry. Petljao je rukama po zasunu na vratima. "Poslali su kombije s megafonima, kau da ostanemo unutra i da se zakljuamo." Gurao je zasun naprijed-natrag, kao da igra neku hazardnu igru s bravom. "Imao sam specijalni posjet, doao je jedan od Larsenovih momaka ... fin deko ... no rekao mi je da budem tu i da se ne mi jeam u to. togod da to jest." "I uo je pucnjavu," dodala je Mary. "Ne moe nita uiniti, Jerry," rekao sam mu. "Bolje je da si tu. I da je Mary tu. Ta stvar ... to, to je jako zarazna bolest... neka vrsta..." "Neka vrsta?" I potom sam im, uz Jerryjeve povremene psovke i Maryne oi sve vee i uplaenije, ispriao to sam otkrio i vidio. Grabio sam rijei u nakupinama i bacao ih van, sretan da ih se mogu rijeiti; ali iza njih je ostala praznina. Kad sam zavrio, stajali smo u tiini neko vrijeme. Osjeao sam ritam svojih ivaca; kao da im je raspored vidljiv i ari kroz meso. Jerry je savio rub eira. "Pitam se bi li to zbilja uinili?" razmiljao je naglas. "Bi li ih stvarno koristili kao oruje?" Rekao sam, "vjerojatno ne. Oni koji su to razvili ne odluuju o tome." Kimnuo je drei eir tako da mu je glava izmakla ispod njega, otkrivajui naborano elo. Rekao je. "bio sam vojnik. Nije mi strano boriti se. No nikad ne bih uinio takvo to; nikakav neprijatelj to ne zasluuje." "Da je samo Elston bio ... hrabriji," rekla je Mary. "udan je taj Elston. Nisam siguran..." "Pa, mislim da je najbolje da Mary maknemo s otoka," kazao je erif. Preao je na svoj indijanski naglasak; nisam siguran da je to bilo namjerno.

"Sumnjam da e ikoga pustiti da ode dok..." "Dovraga. ne mogu mi narediti da ne idem na policijski gliser. Jo sam zakon ovdje ... bar van kompleksa." "Nisu me pustili na amac obalne strae," rekla je Mary. "To je drugo." "Mogli bi pokuati," rekao sam. "Da, sigurno. Ako nas netko pokua zaustaviti, uhapsit u ga." Osmjehnuo nam se turobno. "Prevest u vas dvoje na Keys. Mislim da se ja trebam vratiti ... iako ne mogu rei da jedva ekam." "Nema razloga; nita ne moe uiniti." "Nema to veze, toliko. Samo to erif ne bi trebao pobjei kad se neto takvo dogodi." I dalje je mrcvario svoj Stetson; sada mu je bio straga, udubljen i uvrnut. Njegova je predanost takoer bila uvrnuta; njegov osjeaja dunosti i obveze. Znam kako se osjeao. Neki nerazuman dio moga uma govorio mi je da bih trebao ostati na Pelikanu i ispratiti to do kraja. Bilo je to vie od dobivanja prie, vie od predanosti poslu, no putovi takve odluke su prekrivudavi, prezapetljani za nalaenje. elio sam otii. "Nema nikakvog protuotrova, a?" rekao je Jerry. "Nisu ga pronali." "I nitko ne zna koliko e to trajati?" "Ne." Odmahuo je glavom. "Strano je neto takvo napraviti na lijepom malom otoku kao to je ovaj. Dobri ljudi. Pa, idemo do glisera, 'ajmo vidjeti moemo li..." "Jerry ... ako nas puste ... ne elim da se ti vraa," rekla je Mary. "Oh ... kasnije emo o tome." Krenuo je prema vratima, povukao zasun s oklijevanjem; zatim je otvorio vrata i povukao se natrag, spreman pucati. Ulice su bile prazne. S praga smo vidjeli obalu i dalje do luke. Velika sabljarka je visila na vagi na doku, objeena kako bi se izvagala i izmjerila. Plave i crne mrlje su se sjajile na osuenoj koi. Sada vie nikada nee biti izvagana, nikad obraena. Sramota. Bila je velika; uhvaena u krivo vrijeme, toliko uzaludna smrt da ak nee ni nahraniti ribarsku tatinu. Luka je bila prepuna njihajuih brodova, mornariki brodovi su plovili amo-tamo po prilazima luci. Jerry je zakoraknuo na ulicu i pogledao na obje strane. Ophodnja je prolazila uz obalu, udaljujui se od nas. Nikoga drugoga nije bilo na vidiku. Mary i ja smo izali za Jerryjem. Zaboravio sam puku; vratio sam se po nju. Krenuo sam za Mary i tog je trenutka zagrmio megafon s topovnjae. "Natrag! Otok je u karanteni! Odmah se vratite!" Vidjeli smo topovnjau ali ne i razlog naredbe. Potom je, dok smo gledali, ribarski brod uao u vidokrug, dolazei s june strane. Jerry je zakiljio prema njemu. Rekao je, "to, pa to je brod Johna Tatea. to tamo radi?" Rekao sam, "Tate? Kazao mi je da se esto usidri u jednom od zaljeva na jugu, umjesto u luci." "Jo uvijek to ini? Stari Tate! Bavio se nekim vercom. Nikad puno; malo ruma ili kube. Nita nije provercao u zadnjih deset godina ali jo uvijek dri do svog imida."

Tateov je brod nastavio svojim putem. Vidio sam ga na mostu, krhak starac s jednim okom i gomilom uspomena. Topovnjaa je skrenula prema njemu, presjecajui mu put, veliki svinuti val se razbijao na sivom pramcu. Tate je zakrenuo upravlja i njegov je drveni brod otro skrenuo u desno. Sreo sam ga samo jednom, ali me se dojmio. Mogao sam zamisliti kako se veseli vragolastim cerekom dok jo jednom odmjera svoju pomorsku vjetinu sa silom vlasti. Ve je prije vozio krijumarenu robu izbjegavajui carinu, a ovo je bilo kao u starim vremenima - osim to je ovo sad vjerojatno doivljavao kao igru jer nije inio, kako je sam mislio, nita protuzakonito, pa se mogao zezati s njima bez straha od kazne ili zapljene. inilo se da njegov maleni brod plovi na krmi dok je skretao. Topovnjaa mu je ponovno presjekla put, glomazna i masivna u usporedbi s Tateovim brodom. Dva su se broda opasno pribliila. Megafon se ponovno oglasio. Nisam mogao razaznati rijei. Jerry je pored mene strano psovao. "Nabit e ga!" zavikao je. "Oh, moj Boe!" zavapila je Mary. Vidio sam Tatea kako die aku, zamahujui gorljivo ovjeku na mostu topovnjae. Nije vjerovao da su ozbiljni. Mislio sam; vjerovao je da je neki neiskusni mornariki kapetan krivo procjenio prilaz i da se igra preblizu. Tate je mahao svojom kvrgavom akom, grdei topovnjau. Brzi drveni brod je zaronio izmeu dva vala, dok se pramac sive topovnjae podigao. Tate je spusio aku; jo je uvijek mislio da je dolo do pogreke, ali je shvatio da je ona ozbiljna. Potom ga je topovnjaa nabila. Tateov ribarski brod je brzo potonuo. Topovnjaa se okrenula i produila dalje, poput bika koji je zakaio matadora. Nisam vidio Tatea. Mora da je pao od udarca. Dijelovi drva i konopa vukli su se za topovnjaom, kitei visoki pramac i pramac Tateova broda uperenog u nebo i onda povuenog prema natrag i zatim prema dolje. Voda je uzdahnula sklapajui se nad njim. Topovnjaa je produila dalje. Mornari su gledali s ograde, no brod se nije zaustavio. Jerryjeva glava je bila nagnuta prema naprijed, ile u njegovu irokom vratu nategnute poput tamnog konopa, a grlo napregnuto bijesom. Kazao je, "nee ga izvui." "Ne," rekao sam meko. "Nee ga primiti na brod ... to nisu ni namjeravali." Gledali smo, zaslanjajui oi, no Tate nije izronio. Zatim smo se pogledali. "Toliko o naoj namjeri," rekao je Jerry. Vratili smo se u zatvor. Mary je poela histerino jecati. erif je stavio ruke na njena ramena, a ona je svojom preklopila njegovu ruku, drhtala je. Drhtaji su prelazili na Jerryjevu podlakticu. "John Tate," proaptala je. "Stari gusar. Volio bih da je ovo preivio, zar ne? Nastala bi tako lijepa pria ... bolja od one kako je izgubio oko ... kako je izigrao topovnjau..." Osmjehnula se tuno. "Ili kako je pomogao objesiti ovjeka u Crvenim zidovima," dodao sam, ne znajui zato; bilo je to toliko nebitno, promatrano na kulisi njegove vlastite pogibije. Jerry je hodao po sobi poput zatvorenika u svome zatvoru.

"Ovdje smo sigurni," rekao je. "Moramo samo ekati kraj." "Ali koliko dugo?" zajecala je Mary. Na to nismo znali odgovor. "Mislim da bi moglo potrajati ... danima ... ak moda tjednima." kazao je Jerry. Pogledao me oekujui potvrdu. Nisam znao. Rekao je, "uvijek se moemo zakljuati u eliju; tu nas nee dohvatiti." "Tjednima..." rekao sam. "A hrana? Potreptine?" "Boe! To mi nije palo na pamet. Moramo nabaviti neke stvari." Pomisao na pripremu za opsadu nije bila primamljiva. "Vjerojatno e nas evakuirati..." "Da, a moda i nee. Bolje da ne riskiramo ... ne tako. Malo naprijed je duan." "Mislim, ako emo ponovno izlaziti, bolje da to uinimo odmah. Stanje e se prije pogorati nego popraviti ... irit e se sve dok ... pa, idem s tobom." "Ne, ti ostani tu s Mary." "Nita mi ne bi bilo drae nego ostati. No Mary je tu prilino sigurna iza zakljuanih vrata, a dvojica moemo puno vie ponijeti. Nema smisla vie nego jednom ii u nabavu. I ... uvat emo si lea." "U pravu je, Jerry. Bit u dobro. Samo ... nemojte dugo." "Jesi li sigurna?" "Da," proaptala je. Jerry ju je neko vrijeme promatrao i zatim kimnuo glavom. "Idemo," rekao je, i mi smo krenuli.

XVIII Hodao sam paljivo, kao da moji koraci otkucavaju trenutke, biljeei proteklo vrijeme. Jerry me vodio naputenim ulicama. Nisko sunce je ocrtavalo otre rubove zgrada, jasno poput svjetla u bijelo okreenoj sobi, samo se moja sjena nevoljko vukla zamnom, kao da je stvorena drugim izvorom - baena od mene sjajem moga straha. Niska se magla penjala po zidovima, a gua se kotrljala iz sporednih uliica, uvijala se poput make oko Jerryjevih izama. Posrnuo je kao da se spotakao o sumaglicu. Drao je pitolj uz tijelo, uperen u pod. Ubrzao sam korak da ga sustignem pa smo nastavili jedan pored drugoga. Hodali smo stotinu metara, ne vie. inilo se vjeno. Nikoga nismo susreli. Mendozin duan je bio pranjavo skladite s policama i staklenim pultovima napunjenim konzervama gotovo svega. Vrata nisu bila zakljuana. Jerry je uao tono na ulaz i zazvao Mendozu koji je ivio na katu. Nitko se nije odazvao. Gledali smo po mranoj sobi. Jerry je rekao, "trebali smo napisati to trebamo. Uzmi jednu ot tih kutija i napuni je s ime god te volja; a moe isto tako objedovati po naem ukusu." Poeo je vaditi konzerve s polica. Preao sam na drugu stranu i krenuo napadati police, ne obraajui pretjeranu pozornost na to to uzimam, samo sam ubacivao stvari u kartonsku kutiju. Nisam oekivao da emo imati straan apetit. Kutija je bila prilino teka kad sam je napunio; morao sam staviti puku pod ruku i objema je rukama podignuti. Jerry je prije napunio svoju kutiju; lagano ju

je drao pod rukom. Krenuli smo prema izlazu kroz neurednu prostoriju, konzerve su zveale u kutijama. Zaustavio sam se na vratima. "A duhan?" "Pa, da ... moda e nam se puiti, uza sve to. Mislim da Mendoza dri duhan otraga pod pultom. Moe otamo uzeti i par boca ruma; ne moe nakoditi da imamo neto pia. Moe nam ak i pomoi." "Uzet u," rekao sam. Spustio sam kutiju na pranjavi pod i krenuo u stranji dio. U staklenom izlogu uoio sam razne vrste duhana, u svim oblicima. Boce s rumom stajale su otraga na polici. Napunio sam depove duhanom i zakoraio na kraj pulta ... kad je bijelo lice izronilo iz mraka! Pokuao sam vrisnuti. Glasnice su se pobunile; ukrutile su mi se u grlu poput smrznutog eljeza i samo sam ispustio prigueni uzdah. Ustuknuo sam. Kundakom puke udario sam u stakleni izlog i razbio ga. uo sam odvojeno svaki komadi stakla kako pada, zveket je odjeknuo klepetom konzervi kad je Jerry spustio kutiju. Vikao je neto s vrata, mislim da sam i ja tada vikao; znam da su mi usta bila otvorena, a buka mi je punila ui. Povukao sam puku ispred sebe, nisam je uperio nego stavio na prsa poput raspela za obranu od vampira. Jerry je ponovno viknuo. "Bjei!" Brzao je prema meni du polica. No onda sam pao na slomljeni izlog, ivotna snaga je iscurila iz mene splanjavanjem iznenadne prepasti. Jerry je stajao iza mene, jednu mi je ruku stavio na rame; drugom je uperio pitolj. Osjeao sam kako veliki ovjek drhti. Otresao sam glavom. Za to je trebala velika koncentracija, lubanja mi je bila teka, vrat mlitav. Tada sam ve shvatio da nema opasnosti ... uasa da, ali opasnosti ne. Lice se nije pomaklo prema meni; ja sam sagnuo glavu prema njemu kad sam htio dohvatiti rum pa mi se uinilo da se bijelo lice podie iz mraka kao da izranja iz dubokog mora. ovjek je bio mrtav, rairenih ruku i nogu iza pulta, kao da je u posljednjem gru tako zapeo. Jerry je polako ispustio dah. Ja sam bio ispranjen. Moja energija, moja ivotna snaga, svaka moja kost kao da je isisana iz mene usisavaem straha. Jo uvijek sam tresao glavom inercijom. Mislio sam da je iv i da je krenuo na mene - a nisam mogao pobjei, nisam ni pomislio upotrijebiti puku ... ekao sam njegov dodir... "Mendoza," rekao je Jerry. Ruka koja je drhtala na mom ramenu sada je bila mirna, vrsta kao stijena, no ruka koja je drala pitolj se poela tresti kad ju je spustio. Gurnuo me u stranu i nagnuo se nad le. Nije ga dirao. "Izgleda da je umro prirodnom smru," kazao je. "Srani udar, moda ... nije bio mlad..." "Da, tako izgleda." Jerry me pogledao, blijed poput Mendoze. "Nije li to izvanredno?" rekao je. "Ovdje i sada ... ovjek umire prirodnom smru... odjednom shvati da ivot ide dalje." Zastao je, pitajui se je li njegova izjava bila apsurdna ili duboka.

"Nisam nikada nikoga ubio," kazao je. Nikoga jo. Ali mu je pitolj bio u ruci ... bio bi; moda e morati. Buljio je u mene. Rekao je, "Harland, misli li da e ... ti ... u raj?" Zinuo sam nijemo u njega i on se zacrvenio; pitanje je bilo originalno. "Da," rekao sam. Ne vjerujem u ivot poslije smrti, ali sam rekao: "Da." "Volio bih da je tako..." kazao je. Vraajui se natrag s tekim kutijama, sreli smo ophodnju koja nam je dolazila ususret. Kad su nas vidjeli, rairili su se i uperili puke u nas. Bili su uasnuti - jednako kao i mi. "Ne pucajte," zavikao je Jerry. "Ne pribliavajte se. Samo nastavite." "Sluajte," rekao sam. "U Mendozi je mrtvac. Ne znamo je li jedan od ... njih ... no bolje poaljite nekoga da pokupi tijelo." Kao da nije shvatio. "Da ga spalite," rekao sam. "Oh. Da. Vi samo produite." Produili smo. Ophodnja se okrenula promatrajui nas. Onda su nastavili u suprotnom smjeru. Kad smo doli do zatvora, okrenuo sam se. Ophodnja je nastavila niz ulicu, prola pored Mendoze i, dok sam gledao, skrenula na desno, u unutranjost - prema kompleksu. Nadao sam se da nee zaboraviti poslati kombi po Mendozino tijelo. Pogledao sam prema luci. Na vodi je plutalo drvo, grede i daske, a uljana se mrlja polako irila. Sabljarka je i dalje visila na vagi, sada ostavljena zauvijek. Siva je topovnjaa plovila amo-tamo po ulazu u luku. Koliko dugo? Pitao sam se. Koliko e ovo trajati?

XIX Dok smo prilazili, Mary je gledala kroz prozor. Uokvireno u prozor, lice joj je izgledalo dezintegrirano, izgubljeno od straha. Obrazi su joj bili upali, a oi velike i irom otvorene. Jerry je mahnuo, no ona nije otpozdravila. Okrenula se gledajui natrag u sobu. Profil joj se razmazao na staklu. Potom smo proli pored prozora i zauli zvuk zasuna. Mary je otvorila vrata i izala van. Jerry je trznuo ramenima kao da e je, instinktivno, utjeiti u svome zagrljaju, ali puna se kutija nala izmeu njih. Mary je plakala. "Hej, sad ... sve je u redu," kazao je erif. "Nije u redu; nita nije u redu." "Bit emo u redu. Samo je pitanje ..." "Doktor Winston je tu," rekla je. "Hej, pa to je izvrsno," rekao je Jerry. Uao je unutra. Winston je stajao u kutu, puio cigaru, rukama sklopljenim na leima. Izgledao je kao da duboko razmilja o dijagnozi. "Drago mi je da si uspio," rekao je Jerry. Spustio je kutiju na stol. "Da si se sjetio tu doi." "Mary ne misli da je to tako dobra ideja," kazao je Winston. Bio je smiren, ali je vakao cigaru; ovitak se poeo odmotavati. Jerry je pogledao djevojku trepui oima. "Doktor Winston je ... ranjen," rekla je. Jerry se prenerazio, itavo njegovo veliko tijelo se napelo.

"Nije me dodirnuo," dodala je Mary brzo. "Doao je na vrata. Pustila sam ga unutra. Bilo mi je drago to ga vidim ... nisam znala da je ozlijeen..." "Kako se to dogodilo, Dok?" "Bio je to jedan od onih luaka koji se vrzmaju uokolo. Zato sam tu doao ... da vidim zna li ita o tome to se tu dogaa? Neto s istraivanjem u kompleksu, zar ne? Pokuao sam ih nazvati, ali nisam mogao dobiti vezu, usput, nita nisam uo o svojoj sestri...?" "Koliko, Dok?" "to? Pa, nazvao sam ih u ...?" "Koliko je vremena prolo otkada si napadnut?" "Pa, to to ima ... ili ima li?" U licu mu se vidjelo da je shvatio. Izvadio je cigaru iz usta. "Ima veze, zar ne? Oito znate vie od mene. to je to, neka vrsta biolokog rata?" "Dok ... koliko?" Winston se trgnuo na Jerryjev ton. Bili su prijatelji; nije to razumio. Lagano je problijedio ispod svoje normalne rumene boje, a Jerryjevaje vilica bila vrsto stegnuta. Winston je rekao, "Neto vie od sata," paljivo promatrajui erifa, procjenjujui njegovu reakciju. Winston je bio velik, teak ovjek; inilo se da ima spori metabolizam. Ja sam se malo opustio, ali se oputajui smrznuo. "to je to, Jerry? Kakva je to bolest? Mogu li vas zaraziti ako sam tu?" Jerry nije znao to rei. "Hajdemo neto popiti." Mislim da sam to uspio izgovoriti normalnim tonom. Jerry me zahvalno pogledao. Otvorio sam bocu Mendozinog ruma, a Jerry je izvadio ae. Nismo namjeravali dijeliti bocu s Winstonom. On je stajao iza stola, a mi nasuprot. Winston je otpio veliki gutljaj i oblizao usne. "Odlino," rekao je. I zatim: "I? Je li neizljeivo?" "Nije," odgovorio sam. Preuzeo sam to na sebe, a Jerry je bio presretan odrekavi se svojih ovlasti. Otpio sam malo ruma. Winston me gledao. Nisam bio siguran trebam li mu lagati ili ne. Svaki se ovjek na svoj nain suoava sa smru i ima se pravo suoiti s njom kako god hoe, i da je ovo prirodna bolest, bez obzira na to koliko smrtonosna ili bolna bila, rekao bih mu istinu. No nije bila. Ta je bolest stvarala svoje vrijednosti i prosudbe. "Imaju protuotrov u kompleksu," rekao sam. Jerry me otro pogledao i znao sam da misli isto to i ja. Onda je stisnuo oi i pogledao dolje u svoje izme. "Zato su sestru odveli u kompleks," nastavio sam. "Moramo te tamo odvesti ili tu donijeti protuotrov. To je sve." "Sad mi je lake," rekao je Winston. "Kako ste se svi ponaali, pomislio sam da sam otpisan. No, svejedno, to je to? Kako ti luaci jurcaju okolo ... neka nova vrsta bjesnoe?" "Vjerujem da je neto tako." "Ne bi se smjeli s time zezati." "Znaju to ... sada."

Napunio sam ponovno ae. Nisam ustuknuo dok sam se naginjao preko stola da napunim doktorovu au. Maryna aa je jo uvijek bila puna te je rekla: "Je li u redu piti? Hou rei ... zar nije bolje da budemo trezveni?" "Mislim da je bolje da malo popijemo," rekao je Jerry. Mary je znala to slijedi. Rekla je, "oh, da. I ja u popiti." Onda je shvatila da ve ima punu au u ruci. Otpila je. Suze su joj jurnule niz lice, ali vie nije jecala. Pili smo polako i uporno. Doktor Winston je stvarno uivao u rumu. Jerryju i meni je trebao. Paljivo smo promatrali doktora, pitajui se koji e biti prvi znaci; hoe li to biti iznenadni bijes ili postepena promjena? Netrepnuvi, gledao je u rub ae. Poeo sam toiti jo ruma. "Moda je bolje da potraimo taj protuotrov, a?" kazao je Winston. "Pretpostavljam da se treba primiti to prije. Poslije u propisati zdravu dozu ruma za sve nas." Govorio je polako, kao da promilja svaku rije. Pitao sam se napija li se ili je proces zapoeo tako to mu umanjuje sposobnost govora. Ali gledao nas je bistrim, ivahnim oima. Gotovo da se zabavljao. Na pameti mi je bila grozna misao da ga nismo prevarili, unato svemu; da se igra s nama, titei nae osjeaje kao to smo mi njega pokuali zatititi od istine. Jerry je zafrktao i lupio aom o stol. "Ja u sada odvesti Doka u kompleks," kazao je. "Ti ostani tu s Mary. Neemo dugo." "Ja u ga odvesti ako eli," rekao sam. Jerry je zurio u mene. Bio je zahvalan na mojoj ponudi, ali on je ipak poznavao doktora puno bolje. Mislim da je bio u iskuenju da me pusti da ja to uinim. No moda nije imao povjerenja u moju odvanost; vidio me kako sam se zgurio pred mrtvim Mendozom, kako nisam ni pokuao upotrijebiti puku. "Ne, bolje je da idem ja," rekao je. Winston je gledao u jednog pa u drugog. "Pretpostavljam da ne mogu ii sam?" - rekao je. Ponovno sam vidio taj izraz u njegovim oima. I Jerry ga je vidio. "'Ajmo, Dok," rekao je. Mary je sjedila s licem meu rukama. Pogledala je prema meni jednom ili dvaput i onda odmah spustila pogled. Vie nismo pili. Bio sam napet poput gudala, spreman zatitrati na zvuk pitolja ... ali pitolj nije opalio. Potom se Jerry vratio, lice mu je bilo poput maske strepnje. "Nek' sam proklet!" zavapioje. Zalupio je vratima da su s druge strane reetke zazveale. Gledao sam zbunjeno u Jerryja. Nikada prije nisam vidio takvu agoniju na licu. Otiao je do reetki i vrsto ih uhvatio, zatvorenik izvan elije ... unutra crni oaj. David Case: Pelikanov greben "Znao je," kazao je Jerry. "Hodao je ispred mene ... nijednom se nije okrenuo. Mislim da je znao. Slijedio sam ga. Ali sam iao sve sporije ... a on je nastavljao istim tempom pa sam zaostajao za njim ... i kada je skrenuo prema kompleksu, stao sam ... i vratio se. Pustio sam ga. Nisam to mogao uiniti! Nek' sam proklet!" vrisnuo je, proklinjui sebe ... jer nije ubio svoga prijatelja. Dugo nitko nije izustio ni rije...

XX Poslije nekog vremena Mary je spravila jelo koje nitko od nas nije ni glumio da jede. Dugo se nije uo nijedan pucanj. Svakih nekoliko minuta sam pogledavao kroz prozor, ali niega nije bilo. Kao da je grad duhova. Novine su se valjale uz obalu, listovi su se razdvajali. Digao se povjetarac; zavijao je kroz prazne ulice. Od pristanita pa dalje niz obalu prozorski je kapak udarao ustaljenim ritmom. Sabljarka je i dalje visila na vagi, sada ve suha; nalikovala je ukrasu od papira. Bilo mi je ao sabljarke. Pomae kad podijeli suosjeanje. I oni su povremeno pogledavali prema van. Nikada zajedno, nasumino smo se izmjenjivali. Jerry je rekao: "Nema nikoga ... ama ba nikoga. Moda jenjava. Ni ophodnje ... smi jeno..." Vratio se od prozora. Malo kasnije je Mary pogledala. Ona je prva ugledala marinca... Bio je sam i izgledao oputeno. Stajao je na doku i gledao patrolne topovnjae, uope se nije okretao. Uzdahnuo sam s olakanjem. Mora da je gotovo ... bar je on vjerovao da je gotovo im nije pokazivao nikakve znakove opreza ili straha. inilo se da ga zanimaju brodovi, kao da je ekao da neto naprave, moda da se blokada razie. Jerry je otvorio vrata i izaao van. Zazvao ga je. Nije uo. Jerry je ponovno zazvao, ali sada glasnije. Ovoga puta ga je uo. Zatresao se u svojoj utirkanoj bijeloj odori poput psa kad otresa vodu. Onda se okrenuo prema nama. Jerry je naglo uzdahnuo. Ja nisam uope mogao disati. Mrtvoder u bijeloj odori nije ni krenuo prema nama; stajao je oputeno, gledajui nas na isti nain na koji je gledao brodove, s onim praznim, bijelim oima. Vratili smo se unutra i zasunuli vrata. Neko vrijeme nismo gledali van. Kad smo kasnije pogledali, vie ga nije bilo...

XXI Nakon toga smo izbjegavali prozor. Nismo gledali kroz prozor ne elei vidjeti to se zbiva na ulicama ili, moda, ne elei vidjeti tko ... gleda unutra. S vremena na vrijeme smo uli ... neto ... kako prolazi pored zgrade vukui noge; jednom je neto udarilo u zid. No to nije bilo kao da netko eli ui. Sjeli smo za stol u sredini sobe i gledali u svoje ruke. Malo smo pili. U jednom je trenutku Mary postavila pitanje koje me muilo - a vjerojatno i Jerryja. "to emo uiniti ako nam se netko ... normalan ... eli pridruiti?" Nije ekala odgovor; nastavila je, "hou rei, kad je doktor Winston pokucao, normalno da sam ga pustila unutra ... i onda sam otkrila ... mislim,

kako emo znati?" Zadnje je rijei izgovorila napetim glasom koji se primicao histeriji. Nisam znao odgovor. Rekla je, "ako postoji ansa da je netko zdrav, ne moemo ga odbiti..." Gestikulirala je gorljivo objema rukama kao da se svaamo s njom... "Ne moemo ga ostaviti vani..." Jerry je rekao, "napravit emo ono to napravimo, ako doe, zatvorit emo ga u eliju. Drati na nianu i objasniti mu da nam je ao, ali da ne moemo riskirati. Ako i dalje bude zdrav ... recimo za pet sati ... moemo ga pustiti van." Mary je kimnula glavom, "nisam o tome razmiljala." "Ima jedna kvaka, Jerry," rekao sam, odmahujui glavom. Kad su se oboje okrenuli prema meni, nastavio sam, "to je dobar plan ako doe samo jedna osoba, ali pretpostavimo da dou dvije ili tri? Ako dodu odvojeno - zatvoriti ih u istu eliju ... bilo bi kao da zatvorimo ovjeka s bombom koja moe i ne mora eksplodirati ... ili s tigrom, koji moe i ne mora biti gladan. Bilo bi to pravo muenje." "Dovraga," rekao je. "Elston mi je ispriao da su ispitivali njihovu okrutnost tako to su ih zajedno zatvorili," dodao sam. "To ba nije bilo lijepo za vidjeti iako, bez sumnje, od velikog znanstvenog interesa," kazao sam s gorinom. "Pa ... jedan od nas e ih stalno nadgledati... onoga trenutka kad neki od njih pokae bilo kakav znak mahnitosti, ubit emo ga prije nego to napadne druge..." "Hoemo li?" upitao sam. Jerryju je klonula glava. Nije mogao ubiti doktora Winstona, a ja ak nisam ni uperio puku u Mendozu, a Mary ... zapravo, znamo li uope tko to moe? "Moda uspijemo," kazao sam. "A to drugo moemo?" "Ima neto." Oklijevao sam, elei da Mary spava; nisam ju htio jo vie uznemiriti. Ali ona je jako paljivo sluala; to ju je jako zanimalo. Rekao sam, "moda e elija trebati nama." "Kako to misli?" upitao je Jerry. "Oni imaju nadljudsku snagu. Mogu provaliti unutra, ako ele ... ne, ne ako ele, nemaju oni uma za to ... ako ih neto nagna na to. Mislio sam ... ako pokuaju provaliti, mi se moemo zatvoriti u eliju." Jerry je sloio grimasu, rekavi: "To mi se uope ne svia ... zatvoriti se, uuriti iza reetaka ... a da nas oni pokuavaju dohvatiti, epati nas..." Veliki mu se torzo stresao; drhtao je poput potresa. "Radije bih bio pokretan ... trao ... pucao, ako budemo morali... Da, mogu ih upucati ... i, dovraga, ni ne znamo koliko dugo moramo tu ostati." Ni sam nisam uivao u toj pomisli; bila je to jedna od mogunosti, drao sam da je trebam izrei. Kazao sam, "to bi moglo biti sporno. Ali moda nitko, normalan ili ne, nee doi. Priekajmo, pa emo vidjeti." No, moda je i bilo sporno. Morao sam se s uasom podsjetiti da naa odvratna dilema ... na problem, nije samo na... Nismo vie razgovarali, nismo imali o emu. Vrijeme je sporo prolazilo. Polako se na prozoru promi jenilo svjetlo. Poela je duga no...

XXII Sjedili smo u osvijetljenoj kocki naeg utoita, a oni su prolazili pokraj prozora. Zvukovi koje su proizvodili bili su meki, kao da su milovali zidove s ljubavlju, enjom, udei ui. Osjeali su da smo unutra; njeno su dragali zidove koji su nas okruivali. Znali smo da bi morali ugasiti svjetlo ... da ih privlai poput svjetionika ... no znati je jedno; nismo mogli podnijeti mrak - do zore bismo prestali biti ljudi. Kao kad zatvorenik biljei proteklost kazne, Jerry je ocrtavao obrise svoje ake u dlan, ne jako, ali ritmino, poput metronoma; trzao se na svaki slabi udarac kao da je uboden. Mary je pokraj njega sjedila licem uronjenim u ake. S vremena na vrijeme bi zadrhtala i podigla pogled, istrgala bi lice iz svog sklonita iskonskom snagom ... iz njenih ukljetenih ruku izlazilo bi izmueno lice, ispijeno, blijedo, sablasno, izbrazdano otiscima prstiju. Gledao sam pokraj njih, u reetke i dalje, u sjene reetki na zidu elije. Kima mi je bila poput reetke, privrena za stolac ... umnoene reetke razdvojene strujom straha irile su se poput bambusova prua kroz moj torzo - bacajui sjenu na moju duu. Teko sam disao. Svi smo. I onda je jo neto teko disalo na vratima. Jerry je podigao pogled. Pitolj mu je bio na stolu, no nije ga ni dotakao. Dahtaj izvana kao da je sukljao u vrata; ona su bila vrsta, no ipak sam osjeao kao da lepeu poput jedra i da e se svakoga trena rastvoriti. Ruka je gladila obrise vrata, traei, ispitujui. I zatim je otiao; nastavio dalje, i sa sobom odnio komadike mog zdravog razuma... Odjednom sam se ponovno naao kod Mendoze. Moj um izvan vremena. Upravo sam razbio stakleni izlog, a zvuk loma mi je odzvanjao u uima. Maryno je lice bilo zgreno; Jerry se tresao; probudio sam se i shvatio da je iza mene puklo staklo. Prozorsko staklo. Zapamtio sam Mary na prozoru, kad sam je gledao kroz okno ... okrenuo sam se protiv svoje volje... Sally, djevojka za salatu, je posezala unutra... Lice joj je bilo uokvireno u prozor, rukom je tapkala prema meni, krv je kapala iz porezotina. Izgledala je puno groznije od mukaraca - nekako je i dalje bila enstvena i putena, njene naminkane usne iscrtane kao da se pohotno smjeka, oima je kolutala kao u strasti, ruglo prema onom to je bila; posezala je prema meni kao da me hoe s ljubavlju privinuti sebi na grudi. Nisam mogao skrenuti pogled. Potom je odustala, poput odbijene prostitutke; nisam otiao s njom i ona je nastavila dalje. Na podu su komadii stakla ljeskali na svjetlu. U mom tijelu osjetila su bila razbijena poput stakla, hladni iljci su mi probadali srce, otri rubovi punili okvir uma, nazubljeni komadi raspali moju duu. Gotovo sam mogao uti kako mi se strah valja po utrobi. To je bilo previe. Mukotrpni je uas istroio moju ljudskost i izobliio mi svijest; zapao sam u smuenost. Nisam se micao, jedva da sam treptao oima. Oni su tapkali pokraj prozora i gladili zidove. Potom su se sjene reetki udvostruile. Svitalo je.

Mary je zadrhtala ulazei u stvarnost, kao da se vraa u arite iz izoblienja ili neke druge dimenzije nekakvom zakriljevnou prostora i vremena. Jerry se ukoeno podigao. Ja sam otkrio da se mogu pomaknuti. Opet sam mogao misliti. Zavrila je no.

XXIII S prozora smo iza luke vidjeli razara. Prva mi je pomisao bila, takvo mi je bilo stanje mozga, da e mornarica granatirati grad. No to je bilo glupo i sam sam se sebi nasmijao - iako turobno. No pitao sam se to smjeraju. Teko da je razara nudan za ribarske brodove i motorne amce. Vjerojatno su neto odluili - bili su prisiljeni nakon to im se prvi marinac zarazio. Moda je ono bio jedini - onaj kojeg smo vidjeli - no mi to nikako nismo mogli znati, niti su, pretpostavljam, oni. Ostali su bez te mogunosti. Misija pronai-i-uniti automatski je propala onoga trena kad je prvi lan ophodnje postao neprijatelj ... nastaviti s ophodnjama znailo je riskirati da se uas proiri na kompleks. Takav rizik nisu eljeli preuzeti. I to objanjava zato vie nema ophodnji. No ne i to smjeraju. Neto kasnije zauli smo helikopter. Bio je veliki i proletio je iznad nas u smjeru kompleksa. Nije se dugo zadrao. Nestao je prema zapadu i potom je, pola sata kasnije, doletio drugi - ili se prvi vratio. Kao i prvi, sletio je u kompleks i odletio ubrzo nakon toga. Pitao sam se znai li to da dovode pojaanja ili da evakuiraju kompleks? Jerry je, pitajui se isto, pokuao nazvati kompleks, no centrala se nije ni oglasila. Telefon je zvonio prazno i mrtvo nesretnim zvukom, kao da je i sam znao da nitko nee odgovoriti pa je ozvuio svoj oaj. Jerry je psujui zalupio slualicom. Par sekundi kasnije telefon je zazvonio. Zvuk nas je iznenadio pa smo glupavo zinuli jedni u druge. Onda je Jerry podigao slualicu. "Tako je," govorio je, i u isto sam vrijeme zauo zvunik kako treti negdje iz ulica iza nas. Jerry je govorio: "Tako je. Troje nas je. U redu, bit emo tamo tono u deset. Da, sigurno ... ali vidite ... kako emo znati jesu li ... u redu? Ako naiemo na nekoga ... postoji li nain da prepoznamo?" Sluao je stisnutih usana. "U redu," rekao je. Spustio je slualicu. "Evakuirat e nas s mornarikog mola," kazao je. "Hvala Bogu," proaptala je Mary. "Moramo biti tamo tono u deset, na dlaku ... i nee dugo ekati." Potom je, predviajui moje pitanje, rekao, "nisu rekli kako moemo prepoznati ... rekli su da e na molu svi biti pregledani." "Onda su nali nain!" kazao sam. "Moda su Elstonove proklete autopsije dale rezultate." Jerry je sumnjiavo kimnuo glavom. Kombi se kretao uz obalu brzo i bez zaustavljanja. Iz zvunika se ula poruka, ista ona koju smo primili telefonom. Pitao sam se zovu li svaki broj u gradu; mogao sam uti jezivu jeku telefona na koje u praznim kuama nitko ne

odgovara; kako naizmjenino zvone du ulica, nesretno i uzaludno. Kombi je proao, na prozorima su naoruani vojnici gledali uokolo spremni pucati; zakrenuo je na poploane ulice, poruka se stalno ponavljala dok je krivudao ulicama, pokuavajui doprijeti do svih skrivenih - svih koji su je mogli razumijeti. Svaki trei put poruka se emitirala na panjolskom. Bio sam jako sretan zbog toga, znajui da je neto odlueno, da se neto ini, da vlasti poduzimaju mjere. Pretpostavljam da sam, bez da sam to priznao, strahovao da je kompleks pregaen i da smo preputeni sami sebi. Vlasti su bile odgovorne za ovaj uas u kojem smo se nali, no ipak je bilo utjeno znati da vlast i dalje funkcionira. "E pa, hvala Bogu," kazao sam. No Jerry je dodao: "Moda nee biti tako jednostavno." Bio je na prozoru i zurio van. "Isuse, posvuda su!" Osjeao sam kako mi se grlo stee. Pridruio sam mu se na prozoru i na vratu su mi se nakostrijeile dlake. Izgleda da je zvunik privukao mrtvodere, bio katalizator koji ih je izvukao iz letargije, skupio sa svih strana i doveo na obalu. Mora da ih je bilo dvadeset. Dolazili su izvlaei se iz sporednih ulica i iz skladita, kreui se za kombijem ... okupljajui se nekakvim sindromom mamca za lakovjerne kojeg bi Elston oznaio kao nuspojavu. Prepoznao sam bradatoga iz Crvenih zidova i, mislim, jo dvojicu ili trojicu primarno inficiranih. Bilo je nekoliko ena; jedna je imala bebu na sisi u ruglu od majinskog instinkta. Beba je bila mrtva. Kretali su se za kombijem, a kad se izgubio iz vidokruga, milili bezumno uokolo. Nisu napadali jedni druge. Povremeno bi dvojica ili trojica njih, idui svojim putem, doli u doticaj sudarili se ili oeali meusobno - i potom bi pljesnuli i udarili jedan drugoga trenutanim bijesom, no to je bilo prolazno. Trenutak kasnije ponovno bi lutali odvojeno. Nisu se ubijali. Elston bi se ponosio finoom njihovih nagona... U devet sati amac za iskrcavanje je valjajui se uplovio u luku i spustio rampu du mornarikog mola. Mol je bio neto dalje u luci i bilo je teko tono vidjeti to se dogaa, no vidjeli smo ljude odjevene u plave odore kako pljuskaju po pliaku, i druge koji su trali po molu. Svi su nosili automatsko oruje. Rasporedili su se u obliku polumjeseca oko mola. Nekoliko se ljudi u bijelim kutama odvojilo od polumjeseca i krenulo naprijed. Svi su bili s morske strane ograde. Grupa odjevena u kaki odore prola je kroz obrambenu liniju nosei udne glomazne predmete. Brzo su se kretali i, u par minuta, ti predmeti su, od stupova i atorskih krila, transformirani u neto nalik atoru. Kao zaklon koji se postavlja na trkaoj stazi oko konja sa slomljenom nogom, prije nego to ga ubiju - putajui ivotinju da dulje pati kako se profinjeni osjeaji gledatelja ne bi uvrijedili. Ta je tvorevina podignuta blizu ograde, na obodnici naoruanog polumjeseca. im je bilo gotovo, ljudi u kaki odorama su pourili natrag na amac. Ljudi u bijelom su nestali iza atorskih krila. Bilo je devet i trideset. Mornariki mol bio je udaljen samo desetak minuta hoda. Bili smo spremni - i ekali. Dok je trajala radinost, mrtvoderi su i dalje lutali po dokovima. Nisu pokazivali zanimanje za dogaaje na molu. Nisu ak ni djelovali opasno; umno poremeeni, izmueni, s ludilom koje ih preobraava da, ali opasni ne.

Jerry e na to; "zna ... smi jeno je ... ovjek bi pomislio da e biti puno uasnije s itavom gomilom njih, ali ne izgleda onako gadno kao - kad je Sally pogledala kroz prozor. Samo jedan sam..." Gledao je kiljei prema van, bore oko usana su mu bile zategnute. "Pa, nisu kao zmije, to sam htio rei," zavrio je. Mary i ja smo ga pogledali. Shvatio sam to ini - samo govori prvo to mu padne napamet da privue nau panju; da nas odvrati od razmiljanja o paliru kroz koji uskoro moramo protrali. "E sad, uzmimo zmije, jedna zmija sama ... nije toliko strano. Ali ako ima itavu jamu zmija, a sve se svijaju i migolje uokolo, e to bi svakoga uplailo. E sad, pomislio bi da je s itavom gomilom mrtvodera isto. Ali nije. Zastao je. Pomislio sam da je presuio, no samo je sreivao misli. Rekavi: "Mislim da su vie kao gomila takora u vrei." Mary i ja smo se pogledali, zatim njega. Ali on je znao to govori. Kazao je: "Poznavao sam neko momka, ivio je od toga to je upao takore iz vreaste torbe. Tako je bilo. Iao bi od bara do bara vukui za sobom tu veliku torbu punu takora. U restoranima nije bio dobrodoao, ali u barove je smio. Imao je unutra petnaest ili dvadeset takora. Pustio bi sve da zavire u vreu, vidjeli bi sve te takore kako gmiu uokolo i postali prilino razdraljivi. Zatim se taj momak kladio da e uvui golu ruku u vreu, zgrabiti takora i izvui ga van, a on e se i dalje migoljiti i cijukati. Vidio sam desetak puta kako to ini. I nijednom ga nisu ugrizli." Jerry je gledao u svoje ruke kao da je iznenaen to nisu izgriene. "I tako ja jednom sjedim s njim na piu i pitam ga u emu je tajna. Malo je popio i rekao mi da tu nema nikakve tajne; on ne zna zato ga ne grizu, jednostavno ga ne grizu. Ali u emu je kvaka? Kazao je da je u poetku u vrei imao samo jednog takora. I svaki put ga je ugrizao. No dok god je u vrei bilo vie od jednog, nisu ga ni gricnuli. Eto, u tome je tajna, iako to on nije vidio kao tajnu. Kad ih je itava gmiua gomila, ne grizu. Mogao ih je izvlaiti van jednog po jednog, petnaest, dvadeset u nizu, ne bi ga ni utipnuli - ali im je ostao samo jedan u vrei, ugrizao bi ga svaki put. Neto je u prirodi tih takora u vrei. E pa, shvaate to hou rei..." Govorio je sporo i zamiljeno. Bilo je devet i tridesetpet. Na molu je atorsko krilo lepetalo poput jedra, a oni koji su uli unutra u bijelim kutama izali su van odjeveni poput astronauta ili ronilaca. Bili su upakirani u debelu zatitnu odjeu, vrste kone rukavice a na glavama su imali kacige s crnim vizirima. Viziri su im bile podignuti i otkrivali bijela lica. To su oito bili oni koji e pregledavati kandidate za evakuaciju - koji e, nadam se, pregledati i nas. Bilo je devet i etrdeset, raspravljali smo hoemo li polako du obale, paljivo izbjegavajui mrtvodere ili emo trkom prijei razdaljinu. Ve smo odluili da moramo ii uz obalu unato tomu to je na tom podruju bila gomila mrtvodera. Druga nam je opcija bila uljati se sporednim uliicama, a s uskim puteljcima i krianjima to je bilo preopasno - ne bi na vrijeme uoili ako bi nas neki od njih vrebao iza ugla u zasjedi, ili na dovratku, ili u uliici. Na obali bar moemo ugledati opasnost.

Ali trati ili hodati... Mary je saela nedoumicu. Rekavi, "mislim da neu moi hodati," a mi smo shvatili to je time htjela rei. Odluili smo trati. To moda ni nije bilo najsigurnije jer brzo kretanje privlai njihovu pozornost, kao to ih je privukao zvunik na kombiju, ali smo sumnjali u svoju odvanost - sumnjali da moemo etati kroz tu uasnu gomilu. Osjeao sam da e mi srce eksplodirati ako zanemarim svoj impuls za tranjem ... ako odravam umjereni ritam dok mi srce i mozak vrite za primitivnim rjeenjem, a nagon zahtijeva uzmak. U devet i etrdesetpet s dokova se zauo kombi. Stranja su se vrata otvorila i iz njega su iskoili ljudi, neki u odorama, a neki u civilki. Oni u zatitnim odijelima otvorili su vrata i ljudi iz kombija su pourili unutra. Voza je preparkirao kombi nekih deset metara od ograde, potom iskoio van i otrao prema vratima. Stigao je drugi kombi i potom trei. Svi su putnici proli kroz vrata i pourili ravno prema amcu za iskrcavanje. Nisu ih pregledavali pa sam zakljuio da je to zasigurno ve uinjeno u laboratoriju. Pregled na molu je bio za nas i za sve one koji su ostali u gradu. Gledao sam paljivo, ali nisam vidio ni Elstona ni Larsena. Zakljuio sam da su otili helikopterom. Tada je dolo vrijeme za polazak. Izali smo brzo, Jerry prvi, Mary za njim, ja na zaelju, sramotno njoj za petama. Krenuli smo ravno prema ogradi, elei da nam je ta zapreka to blie. Proli smo na oko dva metra od mrtvodera. Okrenuo se ukoeno, promatrao nas, ali nije krenuo u potjeru. Druga dvojica su oklijevajui napravili korak-dva prema nama, ali su se oeali jedan o drugog. Zareali su u tiini i zamahnuli. Zatim smo trali du ograde, nismo vie imali problema, osim napregnutih plua i trepereih ivaca. Nismo prvi stigli. estero je ljudi dolo iz oblinjih ulica i okupilo se kod ograde oprezno odmjeravajui jedni druge. Vrata su ponovno bila zatvorena, a ljudi u zatitnim odijelima su imali sputene vizire. Sunce se odbijalo od crnoga stakla, sjajei poput zvijezda u praznom prostoru. Djelovali su bezlino iza naoala, vanzemaljski i neljudski. Rasporedili smo se, teko diui, meu ostale. Jerry je razgovarao s ovjekom kojeg je prepoznao. Trojica ili etvorica drugih dojurilo je iz ulica, trei s naporom. Jedna od njih je bila ena i histerino je jecala. Skriven iza vizira, jedan je ispitiva rekao, "u redu, ulazit ete jedan po jedan. Idite iza atorskog krila i skinite se. Sve skinite." Zastao je na vratima. "Ostali natrag. Bre!" Netko je gurnuo histerinu enu naprijed. ovjek s vizirom je otvorio vrata i propustio ju unutra. Ljudi u plavim odorama su drali svoje automatske puke uperene u nas ostale. Dvojica izvan linije uperili su pitolje u enu. ovjek s vizirom je ponovno zatvorio vrata, a ena se izgubila iza atorskog krila. Slijedila su je dvojica u zatitnim odijelima. Odjednom sam se elio smijati ... divlje smijati. Shvatio sam da nisu podigli ator radi osjetljivih instrumenata koji mogu detektirati pritajenu zarazu, nego iskljuivo zbog udorea ... tako da se ovjek

moe skinuti u privatnosti! ednost unato ovome uasu! Eto kako je vlast ograniena u svojim okvirima. Onda sam shvatio neto jo gore. Znao sam da smo previe nade ulagali u ove spasitelje. Nisu pronali nain ranog otkrivanja bolesti, samo su nas namjeravali pregledati, gole, pogledati imamo li koju ranu ili ogrebotinu novijeg datuma kroz koju se bolest mogla prenijeti u nae tijelo. Sa svime to mi se vrzmalo po glavi nisam odmah shvatio kako e to utjecati na nas. ena je izala iz atora i upuena je na mol. Kretala se zastajkujui i jecajui. Okrenula se jednom. Vrata su se ponovno otvorila i mukarac je krenuo unutra. Jerry je zakoraknuo prema naprijed i svo se oruje uperilo u njega. Stao je kao ukopan i podigao ruke u visinu ramena. "Tu je jo jedna ena," kazao je. "Za Boga miloga, pustite sad nju!" ovjek na vratima se sloio. Sunce se poput crne vatre uzdizalo iznad njegove kacige. Nijedan nam se mrtvoder nije primakao, i dalje su milili iza nas, negdje u blizini zatvora. Jerry je njeno primio Mary za rame, gurnuo ju prema vratima i zatim zakoraknuo natrag. Dok se kretala prema naprijed, gledala ga je preko ramena, pokuavajui se osmjehnuti. Bezlian je ovjek drao ruku na vratima, spreman ili otvoriti im prethodni bude gotov s pregledom. Naglo se ukoio. U trenutku kad se ukoio shvatio sam zato ... i uzburkani mi se uas zakovitlao po utrobi. Vidio je flaster na njenoj nozi. "Skini to," rekao je. Mary je bila zbunjena, a ni Jerry nije shvaao. Jo je uvijek drao ruke u zraku. "to hoete rei?," kazala je Mary, a bezlini je rekao, "flaster." "to? Oh ... ne, to je u redu. Porezala sam se neki dan, to nije ... to to mislite..." Polako je priala kao da je bila uvjerena da e objanjenje biti dovoljno, no rijei su joj se lagano stiavale. ovjek s crnim staklenim licem bio je neumoljiv. Znao sam da su mu crte lica, iza zatitnog vizira, jednako krute i hladne kao i samo staklo. Mary se sagnula i skinula flaster s noge. Porezotina je bila crvena i izgledala gadno. ovjek je zurio u nju. "ao mi je," rekao je. "to, dovraga?" Jerry je zavikao. Oruje se uperilo u njega s druge strane ograde, no ruke su mu i dalje bile u zraku, kao da ih je u udu podigao. "Oni ... nee..." proaptao sam. "ao mi je," rekao je bezlini. "Nema svrhe vas pregledavati, gospoice. Nitko s otvorenom ranom ne smije napustiti otok." "To nije to!" vrisnula je Mary. Njen je vrisak privukao oruje. Prebacili su se s Jerryja na nju. Bezlini je odmahivao glavom, moda u nijekanju, pojaavajui dojam svojih rijei - ili moda iz saaljenja. Drugi ovjek je izaao iz atora i krenuo prema amcu za iskrcavanje. Ostali su se gurali prema naprijed, zahtijevajui prolaz.

Jedan od ljudi s vizirom je iza atora doviknuo: "to se eka, Jim? Pusti ih unutra!" Jim e na to, "molim vas, odmaknite se. Zadravate nas ... ne bih htio da me natjerate..." Okrenuo je svoju kacigastu glavu na stranu, pokazujui liniju naoruanih straara. Bili su prilino spremni zapucati. Mary je uzdahnula i odmakla se od vrata. Jerry je zakoraknuo naprijed proavi pokraj nje. Unio se u lice bezlinome. Jerryjevo je lice i samo bilo poput lomljivog stakla. Da je ovjek s vizirom posjedovao ljudski izraz lica, Jerry bi se moda prepirao s njim, no ovako su se samo gledali. Jerry je spustio ruke. Mogao sam rei to misli toliko precizno kao da su nam umovi bili povezani, a misao pulsirala izmeu nas. elio je izvui pitolj i ubiti bezlinog ovjeka koji je stajao izmeu Mary i sigurnosti. Ali znao je da ne bi nita time dobio - ak tovie, ubili bi ga, a Mary bi i dalje bila s ove strane ograde ... bez njega. Nakon podueg vremena se okrenuo i vratio k nama. Lice mu se razmrskalo ... poput stakla.

XXIV Mary je bila smirena, izvanredno mirna. Udaljeni od vrata promatrali smo druge kako jedan po jedan ulaze unutra. Nikoga nisu vratili. "To je isto ono o emu smo mi raspravljali ... priali to bi napravili ... u zatvoru. Ako netko doe...," rekla je Mary. "To nije isto," rekao je Jerry osorno. Ali bilo je. Potom su svi ostali uli unutra i bezlini je gledao u nas. "Jerry ... molim te, idi," kae Mary. "Da, ba mi je tako neto nalik, nije li?" uzvratio je. Mary je lagano cmizdravo uzdahnula. Nije bilo mogue ustvrditi je li to bio izraz olakanja ili frustracije; emocije su u svima nama bile nejasne, osjetila zbunjena zbog rastrojenosti. Mary je bilo najgore, njena je dezorijentiranost bila uokvirena krivnjom - mi bi, da nije nje, uli. ovjek s vizirom je pitao, "jo netko?" Glas mu je bio njean; nije mu se svidjelo to to je morao uiniti. "Jack ... nema smisla da ti ostane," rekao je Jerry. elio sam otii. Miii su me zapravo povlaili u smjeru vrata, morao sam obuzdavati tijelo. Osjeao sam svaku svoju koicu, skele moga kostura zakopale su me na mjestu. Odmahnuo sam glavom, vie odbijajui svoje instinkte nego Jerryjev prijedlog. "Molim te, idi," rekla je Mary. "Bit e mi lake..." A Jerry je dodao, "dulje e nam potrajati namirnice ako smo samo dvoje. Jack..." Bio sam u takvom iskuenju da sam se plaio da e mi se ast pokazati slabom.

"Nitko vie!" zavikao sam. ovjek s vizirom nas je promatrao. Onda je kimnuo i okrenuo se. Obrambena linija ljudi u odorama se poela povlaiti, ostajui u formaciji i zatvarajui polumjesec oko mola. Kretali su se kao da izvode sveani manevar na paradi, funkcionirajui savreno u svijetu koji je poludio. Ostavili su ator gdje je i bio; lepetao je na povjetarcu, naputen nakon praznika u paklu. Jerry je, u znak zahvalnosti, poloio svoju veliku ruku na moje rame. "Da se kojim sluajem radilo o tvojoj djevojci..." rekao je. Moda, mislio sam. Jedan po jedan straar se izdvajao iz linije i ukrcavao na amac. Ljudi u zatitnim odijelima su se ve ukrcali. Nas smo troje stajali pored vrata, a red faca je gledao u nas s amca. Izgledali su kao red neutjelovljenih glava postavljenih oko tvrave. Posljednji u odori se uspinjao po rampi kad je mrtvoder doskakutao iz sporedne ulice i objesio se na ogradu... Poput umno poremeenog majmuna, mrtvoder se poeo verati po zapreki. Kretao se sa svrhom i podsjetio me na Jerryjevu priu o jednom takoru u torbi. Njegova tapkajua ruka je dosegla vrh i stegnuta se oko bodljikave ice. Krv mu je potekla niz ruku. Trzao je penjui se. Ostali mrtvoderi su ga promatrali kao da su zadivljeni njegovim virtuoznim nastupom i zavidni na njegovoj spretnosti. Posljednji straar je bio na polovici rampe kad se okrenuo i vidio mrtvodera. Ukoio se. Ostali na amcu su se derali da pouri, ali on se okrenuo i uperio puku. Naciljao je beutno kao da je u streljani. Razumio sam to. Nije uperio puku u ovjeka. Nije trebao ubiti mrtvodera, imao je sasvim dovoljno vremena, no vodio ga je neki instinkt, stariji od razuma i dublji od logike. Ispalio je rafal iz svoje automatske puke. ahure su letjele preko njegova ramena, svjetlucajui na suncu. Komadi kostiju i mesa otpadali su s mrtvodera, a krv je prtala oko njega. Trgnuo se; tijelo mu se nadulo i zatim opustilo. Visio je objeen s rukom nabodenom na bodljikavu icu. Guste kaplje krvi padale su s njega, a on se njihao poput neke mesnate voke, pucajui od crvene dozrelosti. Straar je napravio grimasu - od zadovoljstva. Okrenuo se i nastavio uz rampu. Potroene ahure bile su razbacane oko njegovih nogu, pogledao ih je na trenutak kao da su tvorile umjetninu koju je izradio. Potom ih je utnuo. Odbile su se od rampe i pale u vodu. Straar se nastavio uspinjati, potom se rampa podigla, a mi smo ostali sami. Mary je zarila lice u Jerryjeva prsa, pripijajui se kao da joj je on tit od pogleda na mrtvog mrtvodera. Pogladio ju je po kosi. "Bolje da se vratimo u zatvor," kazao je. "Opet?" Rije je bila priguena u njegovim prsima, urezana u njegovo tijelo. "Opet pored njih?" "Tamo je najsigurnije." "Jerry ... kad smo otili ... nisam zatvorio vrata. Nisam mislio ... moda su sad tamo." Trgnuo se. "A da uzmemo jedan od kombija?" predloila je Mary. "ini se da ih privlae..." rekao sam. "Ipak, ako vozimo bez da stajemo." rekao je Jerry. "Mislila sam da se kombijem vratimo u zatvor...," kazala je Mary.

"Jack je ostavio vrata otvorena, dovraga!" odbrusio je Jerry. I potom: "Zato bi ih i trebao zatvarati? Kako je mogao znati da emo se vratiti?" Govorio je kao da izvodi vjebu iz logike. Gledao je uokolo leima naslonjen na ogradu. Dalje niz ogradu prema zatvoru mrtvi je mrtvoder i dalje visio na probodenoj ruci... kao da se, poput sabljarke treba izmjeriti i izvagati te potom obraditi. Krv je i dalje curila iz njegova izbuena tijela, nije prskala uokolo - srce vie nije pumpalo - nego padala u tekim kapljama privuenim gravitacijom. ivi su mrtvoderi i dalje besciljno milili uokolo. "Ako se budemo vozili uokolo, nee nas moi uhvatiti ... dok god ima benzina. Ali nakon toga ... ti kombiji nisu vrsti kao zatvor. Mogu provaliti u kombi, a mi, zatoeni, neemo moi pobjei... Prokletstvo! Kad bi samo znali koliko dugo moramo izdrati... koliko emo dugo biti izolirani prije no ... prije nego to naprave to god namjeravali s ovim otokom. Moramo otii negdje gdje se moemo braniti," konstatirao je Jerry. "to mislite o kompleksu?" predloila je Mary. "Da se odvezemo do kompleksa? Telefon tamo vjerojatno radi, bar moemo biti u kontaktu sa ... sa svijetom." Jerry je razmiljao o tome. Sada je bio gologlav. Negdje po putuje izgubio eir. Povjetarac mu je razbaruio svijetlu kosu. "Kako je u kompleksu, Jack? Obranjivo?" Ali ja se nisam mogao sjetiti kako je u kompleksu. Sjeao sam se samo one male bijelo okreene sobe ... i smrdljive jame. Crni se dim uzdizao iz te jame, toranj dima kao... "Svjetionik!" uzviknuo sam. "Da ... da. Svjetionik je dobar!" Mary je ushieno kimala glavom. "Tamo ima i namirnica. Od Sama Jaspera. Ne moramo se vraati u zatvor..." "Plima?" upitao sam. "Idemo amcem," kazao je Jerry, onda zastao gledajui u luku prema mjestu gdje je John Tate potopljen. Razara je bio usidren na prilazu, praen topovnjaama. Ne bi bilo pametno ii amcem. Mary je trenutak razmiljala i zatim rekla: "Za pola sata moemo preko grebena." "A mogu i oni," kazao je Jerry. "Ali samo jedan po jedan ... moemo ih ustrijeliti jednog po jednog, ako budemo morali ... ako dou..." "Ako dodu po danu." "Oh, Boe ... ne znam." "Ali ekajte!" kazao je Jerry. "Preko vode nee, zar ne? U vodu nee. Greben nije prevrst. U kombiju je sigurno pajser ili neto od njih ... ako pomaknemo nekoliko stijena, napravimo rupu ... to bi trebalo biti dovoljno." "Mislim da nam je to najbolje," kazao sam. "Drae mi je biti tamo nego tu. Netko e nas prije spasiti od tamo ... za dan ili dva e morati shvatiti da nismo zaraeni ... amcem ili helikopterom..." "Mary?" rekao je Jerry.

"Ja ... da. Bilo to, samo da ne moramo tu stajati ili se vratiti u zatvor ... i ekati da provale. Da. Svjetionik." Mislim da smo svi bili jako sretni to smo donijeli odluku. Bar jo uvijek imamo mogunost izbora. Krenuli smo prema najbliem kombiju. Kljuevi su bili unutra. Svi smo sjeli naprijed, Jerry za volan i Mary izmeu nas. Jerry je priekao trenutak prije no to je upalio motor ali je, kad je upalio, odmah krenuo. Vozili smo prema mrtvoderima. Gledali su nas kako dolazimo. Jerry je vozio prema njima u prvoj brzini, ravnomjerno, a oni nam se nisu ni pokuali maknuti s puta. Kao da su bili opinjeni kombijem ... valjda neto veliko to njihova tupa percepcija moe registrirati. Kako smo se pribliavali gomili, vidio sam kako Jerry podie ruku s volana i na trenutak lebdi njome iznad sirene. Bila je to reakcija iz navike, on se cinino nacerio kad je shvatio da je skoro stisnuo sirenu. "Nema anse da proemo kroz njih," promrmljao je. "Morat emo se probiti..." Mary je, stisnutih usana i ukoena izmeu nas, rekla, "Zar ne moe bre?" udjela je za utoitem svjetionika. "Bojim se da ih ne nabijem previe ... ne elim da odbojnik probui gumu ili probije hladnjak ... pokuat u ih samo odgurnuti sa strane...," rekao je Jerry. Jo se vie mrtvodera kretalo prema nama. Jedan je visio na ogradi, ljuljao se na jednoj ruci kao da je otkrio novu zabavu. Vidio sam jednoga kako izlazi iz zatvora i gleda u sunce. Nije zamirio. Pitao sam se hoe li uskoro oslijepiti? Hoe li to biti od ikakve vanosti? "Hm, eno ga, Joe Wallace ... znao sam kartati s njim ... Tim Carver ... Ike Stanton... Dovraga, pa ja poznajem te ljude! Poznavao sam ih kad su bili ljudi... Tamo je gospoa Jones. Oh, uas... Carpenterov klinac ... samo mu je sedam godina..." Pogledao sam u smjeru u kojem je i on gledao i vidio dijete, lica nadnaravno ostarjelog slinavim ludilom. Nisam mogao razaznati je li djeak ili djevojica. Larsen je bio u pravu ... najgora su djeca. Mislim da ih je bilo etrdesetak na obali, to mukaraca, to ena i djece. Nisam imao blage veze koliko ih je u gradu ili koliko ih je pobijeno ... niti koliko e dugo preivjeti. I dalje su bili jedinke. Svi su imali isti bezumni izraz lica, ali su se kretali u razliitim smjerovima, ni po kakvoj abloni, svakoga je drukije zahvatilo. Neki su skakali i skakutali poput aba, neki puzali, neki su uspravno stajali dok su drugi bili pogrbljeni, sputenih glava, kao da se stide svoga stanja. Veina je bila nekako ranjena. Vidio sam mladia kojemu je ruka bila otrgnuta u ramenu; moda ju je sam otrgao jer je otrgnuti ud nosio u drugoj ruci. ena si je poupala kosu; njena lubanja bez dlaka bila je istokana stotinama krvavih rupica. Jedan nije imao donje vilice. Dva su bila gola. Buljio sam u njih opinjen uasom. "Gle, moj eir!" rekao je Jerry i stavio ruku na golu glavu. Bijeli Stetson je leao na ulici odmah pokraj zatvora. Na trenutak sam pomislio da e Jerry zaustaviti kombi i uzeti ga. No on je jednoliko vozio prema njima. Mrtvoderi se nisu pomakli s puta, no doputali su da ih se odgurne.

inili su se prilino pasivni i pokorni. Ponadao sam se da se poetno ludilo istroilo, da je to bio samo privremeni bijes koji je dogorio. Ta me nada pekla u srcu poput kiseline. Tada su napali kombi. Mrtvoderska faca se zlokobno priljepila za moj prozor. Mary je vrisnula. Netko je glasno udarao u kombi sa strane, tresui ga. Jo je neko udaranje dolazilo s krova. Netko je tukao i udarao po oplatama i vjetrobransko staklo je iznenada prsnulo u nazubljenu zvijezdu. Jerry je opsovao. Stisnuo je gas i gume su proklizile i zakripale. Kombi se nakratko nije ni pomakao; netko je vukao stranji odbojnik. Zatim se zaulo struganje metala i odbojnik se otrgao s kombija. Trzajem smo poskoili prema naprijed ... i motor se ugasio. Jerry je zakrenuo kljuem i motor je zaskviao. Nije htio upaliti. Bojao sam se da je krepao. Mislim da sam vikao na Jerryja, a Mary je neprestano vritala. No, onda je motor uhvatio i mi smo ponovno krenuli. Pri kretanju, vrata s vozaeve strane su otpala. Mrtvoder ih je drao za ruku i pao na lea zajedno s njima. Vrata su lebdei poletjela poput limenog zmaja. Potom smo proli kroz njih i brzo se odmicali. Okrenuo sam se. Mrtvoderi su kretali za nama. Jerry se zgrbio nad volanom, a Mary i ja smo se derali na njega da vozi bre. Zagunao je i ponovno dotakao svoje elo. alio je za eirom. Svjetionik se uzdizao poput bujice nade. Bio je to ruan sivi toranj od kojeg bi se groteskni oluci na gotskim katedralama postidjeli, no menije bio prelijep. Jerry je dovezao kombi do uleknua, zakreui postrance u pijesak, tono gdje poinje greben. Plima se povlaila i crne su stijene izronile na cijelom putu do svjetionika. Neko smo vrijeme samo sjedili. Vrijeme je bilo dragocjeno, ali morali smo prosjediti trenutak dok se praznina naih iscijeenih osjeaja ne popuni. Jerry je posegnuo iza sjedita u kutiju za alat i izvadio pajser. "Ovo e biti dovoljno," kazao je. Osvrtao sam se unatrag, ali zali smo izvan vidokruga otoka. Nisam mogao vidjeli slijede li nas jo. Znao sam da im je panja prekrhka da nastave potragu za odbjeglom lovinom ... ali sam se plaio da e ih, kad su jednom krenuli prema nama, inercija tjerati naprijed. Jerry je iskoio sa svoje strane bez vrata i stao, gledajui u smjeru iz kojeg smo doli. Drao je pitolj u jednoj ruci, a pajser u drugoj. "Nema ih na vidiku," kazao je. Mislim da smo uspjeli." Onda se ruka spustila s krova kombija. Prisjetio sam se udarca s krova kojeg sam uo i zinuo sam. Povikao sam, nagnuo se pored Mary prema njemu. aka je oklijevala, pomicala se u zglobu paljivo tapkajui po zraku. Potom se spustila na Jerryjevo rame. Jerry nije reagirao. uo je kako viem i sigurno je pretpostavio da je to moja ruka i da pokuavam skrenuti njegovu pozornost na sebe. Jo je uvijek gledao du nae rute. Mary je vrisnula, erif se okrenuo prema nama i zatim pogledao gore, tono kad se ruka stegnula na njegovu ramenu. Lice mu je divlje eksplodiralo; ispustio

je pajser i poeo podizati pitolj; tada je mrtvoder podigao njegovo veliko tijelo i povukao ga na krov. Vidio sam uglancani vrh njegove izme kako divlje udara. Otvorio sam svoja vrata i skotrljao se van, podiui puku, inilo se kao da mi je za to trebala itava vjenost. Oni su na krovu bili stisnuti zajedno poput ljubavnika u zagrljaju uasa. Mrtvoder se nadvio nad Jerryja; Jerry se koprcao, pokuavajui odbaciti mrtvodera sa sebe. Nisam pucao. U svom uasu nisam uinio nita. Jerry je pritisnuo pitolj u mrtvoderov trbuh i, dok sam buljio u njih, poeo pucati. Mrtvoderovo se tijelo koprcalo dok su meci velikog kalibra punili njegovo tijelo. Jerry je napinjao pitolj i ispucavao s uasnom mirnoom, brzo ali jednoliko, i vidio sam kako se mrtvoderova kraljenica odvaja od lea, dijelovi kostiju su izlazili iz mesa poput riblje kosti. Kraljenica mu je pukla po sredini a krvavi krajevi su se raskolili. Mrtvoderovi udovi su se opustili. Jerry ga je odgurnuo i skotrljao se s kombija. Mrtvoder se rairio po krovu, rukama objeenim na obje strane. Licem je bio okrenut prema meni. Bio je jo iv i, slomljen po pola, pokuavao se pomaknuti. Zakoraknuo sam iza kombija. Jerry je sjedio u pijesku teko diui. Gledao si je u lijevu ruku. Pribliio sam mu se i obojica smo zurili u njegovu ruku i, dok smo gledali, pojavila se crvena linija. Koa mu je bila bijela, umrtvljena mrtvoderovim neljudskim stiskom, i na blijedoj se pozadini pojavila tanka nit, kao da otpada s tapiserije - i kap krvi se probila kroz razderanu kou. "Joj, dovraga," kazao je jako njeno. "Joj, dovraga..." I okrenuo se prema svjetioniku, sada tako blizu, a tako nedostino daleko. Siv i pust uzdizao se iza njega.

XXV Mary se priljepila uz njega. Uzdisala je i jecala, divlje se vjeala po njemu, gotovo ga napadajui iz oaja. Jerry se odmicao da je ne dodirne. Lijevu je ruku drao po strani. "Ja se vraam," kazao je. Plakala je. "Jerry! Jerry! Ne!" Rekao je: "Pokuat u ih zadrati ... zaustaviti to je mogue vie." Pogledao je u Mary a potom u mene. Razumio sam. Uhvatio sam je za ramena i odvukao od njega. Odupirala mi se, blebeui nevezano, usta su joj tvorila rijei koje nisu nita znaile ... isputala je zvukove koji su se uzdizali iz dubina nedostinih jeziku, iz osjeaja mnogo starijih od govora. Udarila me. Morao sam pojaati stisak. Jerry je punio pitolj, ubacujui metke u otvoreno leite nevjerojatnom preciznou. Zatvorio je cilindar i poeo redom dodirivati preostale metke na njegovu pojasu. Usta su mu se pomicala; brojio je. Nije elio pogrijeiti u tom odbrojavanju. Zadnji mu je metak trebao. "Jerry," kazao sam. Rijei su bile apsurdno neprimjerene. "ao mi je Jerry. Ja... drago mi je da sam te poznavao." Mary se koprcala prema njemu, grabila prema njemu. A on ju nije ni poljubio za rastanak.

Izustio je: "Mary..." i glas mu je puknuo. Oi su mu se caklile. Zatresao je ogromno tijelo i otiao. Nije se okretao. Vraao se natrag sa svojim etvrtastim ramenima, vidio sam kako podie ruku prema elu. Znao sam da je elio da mu je eir na glavi dok se po suncu vraao natrag... "Mary, molim te ... idemo u svjetionik!" Ignorirala me. Nije me ni ula. Stajala je na stijenama i gledala prema natrag. Jerry je zakrenuo po rubu otoka. Vie ga nismo mogli vidjeti. Mary je pokuavala krenuti za njim i tri sam puta morao stati s pomicanjem stijene i povlaiti ju natrag. Pruio sam joj puku i uzela ju je, drala ju je za cijev, neznajui to ima u rukama. Izluena tugom i uasom, izgubila se. Jednim okom pazei na nju, ponovno sam napao greben. Bilo je tee no to sam mislio. Stijene se nisu otkotrljale nego se raskolile i razdvojile, zakaio sam spuvastu ilu u kamenu koja je odvajala tvrde slojeve. Jerryjev je pitolj opalio. Opalio je est puta, a Maryno se tijelo trznulo svakim pucnjem, kao da su ti meci nju pogaali. Pitao sam se je li esti bio za njega? No onda su se ponovno zauli pucnji. Napunio je sarer ponovno, dajui nam to vie vremena. Opalio je jo etiri puta. Potom je nastao tajac. Mary se spustila na stijenu. Jednom nogom u vodi. Ja sam odvalio crni komad i koraknuo unazad, pitajui se je li rupa dovoljno iroka. Nije bila. Kleknuo sam na skliski greben i pokuao podignuti veliki komad stijene. Bila je preteka za mene i poelio sam da je Jerry ostao i pomogao mi slomiti greben. Napregnuo sam se svom snagom, a stijena se nije ni pomakla. Tada su mrtvoderi poeli stizati. Trei, skaui, unjajui se ... na svoje su raznolike naine dolazili po nas. Jedan je za sobom vukao podlakticu lienu tijela. Nisam elio znati ija je to ruka bila. Napregnuo sam se. Stijena je bila preteka za mene, nemogue ju je bilo podii a ipak, teko, ta se velika ploa pomakla. Strah mi je dao snagu, jednako kao to je bezumna inhibicija davala snagu mrtvoderima. Podigao sam se sa stijenom naslonjenom na prsa; pustio je da padne na stranu u vodu. Voda se pjenila svjetlozeleno dok je stijena tonula. Mary je vrisnula. Prvi je mrtvoder zakoraknuo na greben, skaui sa stijene na stijenu. Krvario je iz prazne one duplje. Drugim nas je okom gledao. Povukao sam se pokuavajui dohvatiti puku, no Mary je bila previe prestravljena da mi je doda; nije bila ni svjesna da je kod nje. Toliko je bila uasnuta da je zakoraknula naprijed, prema mrtvoderu. Zgrabio sam joj puku iz ruku i oboje smo izgubili ravnoteu. Mary je pala prema naprijed, ja prema nazad. Mrtvoder se odbijao od stijena, inilo se da e preskoiti preko rupe kad sam kleei nespretno opalio, trzaj me odgurnuo natrag na sklisku stijenu. Divlje sam mlatio po zraku i potom pao na lea u toplo more. Isplivao sam maui i teko diui. Izgubio sam puku. Automatizmom sam zamahnuo prema stijenama i zatim se trgnuo i odgurnuo prema natrag. Mrtvoderov je skok bio prekratak ... rupa se pokazala dovoljno irokom i stvorenje se nalo u vodi. Krvava mu se glava dizala i tonula, voda mu je tekla iz otvorenih usta, krv iz otvorene one duplje, drugo mu je oko bilo bijelo i divlje od uasa. Pokuavao se uhvatiti za stijenu.

Mary je samo stajala, buljei u udovite smrznuta uasom. "Bjei!" zavikao sam. Voda mi je ulazila u usta guei me. Mrtvoderova je ruka pljeskala po stijeni, premjetala se ... i zakvaila za Maryn zglob. Nije ispustila ni glasa kad ju je mrtvoder povukao u more. Voda se zapjenila oko njih. Pokuavala je plivati, a mahnitaju je stvorenje pokuavalo ugrabiti. Trojica-etvorica mrtvodera pristigli su do rupe u grebenu; stajali su buljei u mrtvodera u vodi - i enu. Zamahnuo sam prema stijenama s druge strane rupe i izvukao se van teko diui. Ja sam gledao u rupu sa svoje strane, a mrtvoderi sa svoje, a izmeu nas - voda puna krvi. Mary se okrenula prema meni. Preklinjala me oima, u tiini. Posegnula je prema meni, i ja prema njoj, ali bila je predaleko. Bila je blie drugoj strani. Sada je mrtvoder potonuo, a Mary se nala sama u uzburkanoj vodi. Divlje se previjala pokuavajui se odbiti od stijena, ali struja ju je nanijela preblizu. Mrtvoderi su posegnuli za njom. I dalje nije ispustila ni glasa, ak ni kad su se njihove ruke sklopile preko nje i izvukle je iz vode. Ubio bih je, naravno..., ali nisam imao puku. Mary je sjedila na ravnoj stijeni. Udarala je grevito jednom nogom. Mrtvoderi su se nadvijali nad njom, polako, skrbno, kao da su je spasili od utapanja ... nagnuli su se nad njom kao da e joj udijeliti poljubac ivota...

Epilog Mislim da sam danas vidio Mary meu njima. Gledao sam kroz dalekozor, grupa njih je milila uokolo u blizini trule sabljarke, a jedan je bio vrlo nalik Mary. Nisam dalje gledao. Nisam elio znati. Samo elim znati koliko e jo ovo trajati, koliko dana ili tjedana moram sjediti u svome sivome tornju, ukopanom u moru i podignutom prema nebu. Vjerojatno ne jo dugo. Vie se ne ine toliko mahniti, ak se ni ne tuku izmeu sebe kad se dotaknu. Pitam se troi li se ludilo ... vraaju li im se neke ljudske osobine ... ili jednostavno mrave, slabe i umiru? Nadam se da to nije bila Mary. Kad sam kasnije ponovno pogledao, veina je ve otila. Jedan je bio mrtav - ili bar beivotan. Tijelo je bilo rasparano, a crijeva odmotana. Vidio sam galeba kako slijee na mrtvoderovo rame i zariva svoj otar kljun u odvratnu upljinu. Mrtvoder je podigao glavu, inilo se da je zadrhtao, ba kao i ja. Vratile su mi se Larsenove rijei. Ako se pas ili takor doepaju nekog tijela... Galebov se kljun ponovno zario; pernato je grlo pulsiralo. Nebo se plavilo iznad patrolnih brodova. Galeb se zasitio. Balansirao je podignutih krila i potom odletio.

Biografija

David Case roen je u New Yorku, ali ve nekoliko desetljea ivi u Londonu, poesto i u panjolskoj i Grkoj. Njegova hvaljena zbirka elija: Tri prie o uasu objavljena je 1969. godine, nakon nje su uslijedili romani Fengriffen: Pria od koje se ledi krv u ilama (1970.), Vuji tragovi (1980.) i Trei grob, koji je objavio Arkham House 1981. godine. Novijeg je datuma zbirka nazvana Bratska ljubav i druge prie o vjeri i znanju objavljena u izdanju Pumpkin Booksa. Osim knjiga straha i uasa napisao je vie od tristotine naslova razliitih anrova, od porno do westerna, pod barem sedamnaest pseudonima. Dvije od njegovih kratkih pria, Fengriffen i klasini triler o vukodlacima Lovac, ekranizirane su pod nazivima Sada poinje vriska! (1973.) i Vrisak vuka (1974.). Pelikanov greben izvorno je trebao biti objavljen u antologiji pokojnog Jamesa Turnera za Arkham House sredinom osamdesetih pod nazivom Pozivanje sjena. Kada je u Americi opala potranja za anrom straha i uasa, knjiga je arhivirana i Caseov je snani roman godinama propadao meu papirima sve dok nije objavljen u Britanskoj antologiji 2000. godine. "Napisao sam Pelikanov greben u ofucanom hotelu u Chicagu," prisjea se autor, "ali sam prije toga ivio na Florida Keysu, koji mi je posluio kao inspiracija za atmosferu i inscenaciju. Crveni zidovi, ili moda vrata, bio je ekskluzivni duan kad sam tamo ivio, ali kolalo je mnogo pria od ranije kada je to bilo leglo koara i djevojaka za salatu (djevojke koje su bile na koama ali nisu nuno spravljale salatu). Momak je tamo utapao tugu i jednom je, mrzovoljan, kazao da bi se ubio kad bi se samo usudio. Objesili su ga za krovnu gredu. Moja omiljena pria je: Trinaest koara stoji za ankom. Momak uleti unutra s pucaljkom i zavie ovo je pljaka! Koari se okrenu, dvanaestorica su imali pucaljke u rukama, a jedan kosijer. Pljaka je rekao: Sigurno sam na krivom mjestu. Platio je svima rundu pa su ga pustili."