General Armije Bosne i Hercegovine "KAKO SAM PRVI PUT SMJENJEN" Bio je 7. juni 1993. godine.

Te noci sam planirao da odem ranije na spavanje, jer sam vec u dva sata ujutro morao krenuti ka Kiseljaku. Dogovoreno je da me vozilo UNPROFOR-a preveze preko aerodroma, a do jutra trebam preci Igman. U 10 sati je sastanak sa Milivojem Petkovicem, zapovjednikom HVO-a, u bazi UNPROFORa u Kiseljaku. Ali, nekako mi se ne da... Kad sam primio izvjestaje od komandanata korpusa, saslusao izvjestaje sa ratista i prijedloge nacelnika Operativnog centra rukovodenja i komandovanja, Zicre Suljevica, otisao sam direktno u kabinet. Mozda i zato sto je Zicro bio sa Jovom Divjakom i Muhamedom Vejzagicem, pa smo zajedno pregledali toga dana pristiglu posvtu. Brzo su proletjela gotovo cetiri sata i negdje oko 23 iznenadio me zvuk telefona. Poziv predsjednika Izetbegovica. Uvijek se predstavi i kaze: "Alija lzetbegovic na telefonu", mada zaista nema nikakve potrebe. Toliko smo vec puta razgovarali telefonom. "Sta radis, Halile?", pita Predsjednik. Kratko mu rekoh da se upravo spremam za malo odmora, posto moram rano ustati. "Ne moras zuriti", kaze mi, "taj sastanak ionako nije toliko vazan, a imamo ujutro jedan vazniji posao koji moramo obaviti ovdje u Sarajevu." "Obradovali ste me, Predsjednice, jer mi je ovaj put veoma naporan, a nije narocito ucinkovit. Samo, da nije malo kasno da ga otkazemo, s obzirom da je u organizaciji UNPROFOR-a? Ili bi mozda bilo dobro da javim Siberu i da mu dam uputstva? On je ionako u Zenici, moze to s ovlastenjem obaviti umjesto mene, a ja mogu ujutro biti ovdje", odgovorih. "Nema potrebe da javljas Siberu, a ni ti oko toga da se mucis. Ja sam taj sastanak jos danas popodne otkazao, tako da su svi ucesnici obavijesteni osim tebe. I eto, zamalo da tebe zaboravim obavijestiti", kaze mi Predsjednik. I tako, uz obostrane zelje za mirnu noc, zavrsismo razgovor. Iskreno me ovaj poziv obradovao. Kad god idem na razgovor u Kiseljak, moram rano ustajati ili najcesce nikako i ne spavati, jer u toku noci moram stici do Pazarica. Istina, vozilo UNPROFOR-a me preveze preko aerodromske piste, ali tek onda nastaju nevolje. Posto je francusko vozilo, cetnici uvijek znaju kad idem i onda od preleska preko piste pa do svitanja paljba ne prestaje. Iz svih vrsta naoruzanja, duz citavog puta od Hrasnice do Pazarica... U Pazaricu ponovo sjedam u vozilo UNPROFORa, ali englesko, i prolazim kroz teritorije koje kontrolise HVO. Od cek-pointa (kontrolnog punkta), preko Kreseva, idemo do Kiseljaka. Nakon zavrsenih razgovora, koji su obicno na papiru vrlo uspjesni, a na terenu se postuju samo tamo gdje smo mi jaci, ponovo se, u toku naredne noci, istim putem i sa istim prijevoznicima, vracam natrag. I naravno, sa artiljerijskim salvama tokom cijelog putovanja. Legao sam u mislima analizirajuci prethodni dan. Sa HVO-om se situacija smiruje. Kidisali su na svim pravcima i frontovima i dozivjeli poraze koji su ih brzo doveli za pregovaracki sto. Iznenadio me intenzitet borbenih dejstava, a narocito mrznje. Dobro je da dolazi do smirivanja, jer svi obavjestajni podaci govore da se na istocnu Bosnu priprema ozbiljna i velika cetnicka ofanziva sa teritorija Srbije i Crne Gore. I naravno, uz domace cetnike. To jutro, kad sam u osam sati saslusao prvo referisanje u Operativnom centru i izdao potrebna naredenja, imao sam jedan dosta neugodan razgovor sa generalom Morillonom i Ganicem. Zacudo, Ganic je ovaj put bio vrlo jasan i odlucan. Podrzao me je kad sam odbrusio Morillonu: "Ukinite embargo koji vazi samo za Bosnu, odnosno samo za Armiju BiH, pokupite tu svoju skalameriju koju zovete UNPROFOR-om i idite odakle ste i dosli. Nas ostavite, brzo cemo se mi dogovoriti i sa ustasama i sa cetnicima cija je Bosna. I bit ce brzo mirna Bosna."

I Morillon je bio uporan: "Dok ne prihvatite Rezoluciju 836 UN-a, cio proces je blokiran, pa cak i odlazak posmatraca u Gorazde." A to smo mi trazili. "O Rezoluciji 836 razgovarajte sa predsjednikom Izetbegovicem, to nije u mojoj nadleznosti. sto se posmatraca tice i njihovog odlaska u Gorazde, to bi trebao biti interes i Vas i UN-a, naravno, ukoliko Vas zanima da svojim ocima vidite ko je stvarno agresor i odakle dolazi, a ne da cjelo vrjieme pokusavate cak i nas uvjeriti da su ovdje tri zaracene strane", rekao sam ne popustajuci ni za milimetar, a Ganic mu je to jos nadugo obrazlagao. "Idem ujutro za Bihac", najavio je Morillon, "a kad se vratim, nastavit cemo razgovor." Ustade i ode. Kad je to proslo, otisao sam do komande Prvog korpusa. Odatle, pravac na Stupsko brdo, a nakon toga u komandu Druge motorizovane i sa komandantom Safetom Zajkom na Zuc, prema Mijatovica kosi. Usput, dok smo isli, Zajko mi kaze: "Nekako se sa Vama osjecam sigurnije, mada znam da je opasnije hodati s Vama nego sam". "Zanimljivo", kazem, "i ja se s tobom osjecam sigurnije, a o strahu je najbolje i ne razmisljati. Mi smo ionako, davno prije pocetka ovog rata svi bili otpisani u nekom kabinetu, pa svaki dan naseg zivota i opstanka nase drzave je mora za planere naseg unistenja. A za nas korist." "Tako i jest", kaze Zajko i nastavlja: "Nikad nece zavrsiti svoj pakleni plan, a mnogim od njihovih sljedbenika kapa ce ostati pusta. Uz Boziju pomoc, nama ne mogu nista, svaki dan njih je sve manje, a mi smo sve jaci." "Nikad oni nece zavrsiti svoje paklene planove dok je Nasera Orica, Mithata Hujdura, Ahmeta Sejdica, Safeta Zajke i, naravno, jos mnogih znanih i neznanih bosanskih junaka", kazem mu ja onako komandantski i onda obojica zasutimo. Obilazimo borce na polozaju. Svaki dan me taj prizor potrese: goli, bosi, slabo odjeveni, malo hrane, municije jos manje... A odlucnost da se ide do kraja izgleda mi nemjerIjiva. Niko od njih ne postavlja dilemu mozemo li i hocemo li. Takve dileme ima samo kod politicara i podrumasa. Sto se vise priblizavamo prvoj liniji, odlucnost je sve veca. I obrnuto, sto se vise prilazi centrima moci i podrumima, kolebljivost je veca. Kad god sam bio sa Zajkom, iznova me je dirnuo njegov pazljivi odnos prema borcima i njihovo postovanje prema svom komandantu koje je puno divljenja. Kad komanduje, Zajko je vuk, jasan ko dan i ostar ko sablja, a kad sjedne s njima da razgovara - onda je stariji brat ili otac. Gledajuci taj njihov odnos, stvorio sam sliku bosanskog viteza o kojoj sam vise puta javno govorio: srce junacko, vitesko, a dusa djevojacka. Zajku sam stvarno dozivljavao kao prototip bosanskog heroja. "Zao mi je sto vrijeme istice, moram Predsjedniku", kazem Zajki, "dogovorili smo se da se vidimo u tri sata." Vidim, i Zajki zao. Pozdravili smo se i on je ostao, a ja sam se s Midom vratio niz Zuc. Predsjednika sam zatekao na rucku. "Bujrum", docekao me je, "evo, cijeli dan nisam nista jeo." "Uzivajte, Predsjednice", odgovorio sam, "ja sam to sa Zajkom i njegovim vitezovima obavio na Zuci." "E, onda je taj rucak bio bolji", kaze Predsjednik i smije se. "A bit ce, valjda, jednog dana svima bolji, samo da ovaj rat nekako zaustavimo", nastavlja on. Odsutio sam ovu njegovu opasku iz diplomatskih razloga. On je stalno govorio o zaustavljanju rata, a ja o borbi za slobodu. Tu smo se mi razlikovali. I to jako. Zato i nisam htio komentarisati, da mu ne prisjedne rucak. Suvise smo se cesto oko toga raspravljali. Ponekad cak vrlo zucno i zestoko. Sjecam se: kad su u snaznom kontraudaru nase snage izbile na Vraca, stiglo je naredenje iz Predsjednistva, koje je Zagi prenio jedinicama radiovezom, da se svi povuku na pocetne polozaje. Ja sam tada bio na terenu i kad sam usao u Operativni centar da provjerim da li je uopce i ko to naredio, nisam mogao da vjerujem svojim usima. Receno mi je: "Predsjednik je bio izricit." (cini mi se da sam u dva koraka bio u Predsjednistvu. Izetbegovic tada nije ni trepnuo, vec je jednostavno rekao: "Delimustafic misli da se Ijudi nepotrebno izlazu riziku." Grbavica je ostala u cetnickim rukama. Zatim, u prvom napadu na Ilidzu, iz pravca Hrasnice nase jedinice su u snaznom udaru razbile prednji kraj cetnicke prve linije, prosle Hotel "Srbiju" i uspjesno napredovale ka centru Ilidze. Pojacali smo napade sa svih strana i svaki cas sam ocekivao izvjestaj da je Ilidza u nasim rukama. Umjesto toga, dobio sam izvjestaj da je komisija

Predsjednistva u sastavu Abdic, Delimustafic i Doko postigla sporazum o prekidu vatre, a da ce JNA i Kukanjac sa tenkovskom i mehanizovanom cetom razdvojiti "sukobljene strane". Cetnicki tenkovi i transporteri ostali su na Ilidzi. Naravno, svaki put sam trazio objasnjenje. "Vise cemo postici pregovorima nego ratom, a ovaj dogovor je potpisan u prisustvu generala Nambijara i MacKenziea", rekao mi je tada Predsjednik. Sutio sam i gledao izbezumljeno. "Pregovarat cemo kad god mozemo, a ratovati samo kad moramo", nastavio je on. Kad sam se malo pribrao, jasno sam mu iznio svoj stav: "Mi smo napadnuti, ratovat cemo kad god mozemo, jer je nasa zemlja okupirana. Mi je moramo oslobadati, a pregovarati samo kad moramo i to iz taktickih razloga, da dobijemo na vremenu, da napravimo predah, da se pregrupisemo. Mi moramo udarati na sve strane, razvlaciti im snage, stvoriti nesigurnost i iscrpljivati ih, jer je moral nasih boraca i kvalitet Ijudskog faktora nase najjace oruzje " Dugo me tada gledao svojim plavim ocima u kojima sam trazio odlucnost, a pronalazio duboku sjetu Polazista su nam bila drugacija, no, ja sam uvijek vrlo jasno iznosio svoje stavove. Mislio sam da to tako treba. Meni je bilo jasno da rat mogu zaustaviti samo oni koji su ga i pokrenuli. A mi, koji smo napadnuti, cija je zemlja okupirana i narod prognan, ponizen, pobijen, gradovi i sela zapaljeni, zene, majke, sestre silovane, mi nismo bili u situaciji da diktiramo Zaustavljanje rata nije bilo u nasim rukama. Pred nama je bio samo izbor: casna borba do slobode ili ropstvo u "miru". Sto se mene tice, dileme nije bilo. Predsjednik je vidio da sutim i kao da mi je citao misli, rece: "Znam sta ti o tom mislis, necemo danas, danas sam jako umoran i osjecam se kao iscrpljen covjek koji je uspjesno zavrsio vazan posao. Necemo danas ni o kakvim problemima, hajde da malo porazgovaramo, pa da se rastanemo. Ima dana, rjesavat cemo jedan po jedan problem, i u tom ce mir na vrata." Pricali smo o neobaveznim temama, najvise o licnlm stvarlia, porodici, a on nadugo o kcerkama, sinu, unucadima. Zenu nije spominjao. Najvise je pricao o prvoj unuci. Kaze: "Da se tom djetetu nesto ruzno dogodilo, ne daj Boze, ili da joj se dogodi - ja to ne bih mogao preboljeti." Tako su prosla gotovo dva sata. Nikad prije, a naravno ni poslije. Zuljali su mene mnogi problemi... prijedlog nove sheme reorganizacije Armije koji je predvidao izvjesnu reorganizaciju Glavnog staba i formiranje jos tri korpusa (sestog, sedmog i osmog); kadrovska rjesenja vezana za taj prijedlog - sve je to stajalo skoro dva mjeseca i cekalo, ali nikako se nije razmatralo; zatim prijedlog Glavnog staba za dalje vodenje oslobodilackog rata, koji sam poslao Predsjednistvu 27. maja 1992, i o cemu takoder nije bilo ni rijeci - a trazio se citav niz veoma radikalnih poteza Predsjednistva, Vlade, GS, Ministarstava, sredstava informisanja, odnosno predvidao je formiranje bosanskog fronta i angazovanje svih snaga i sredstava u borbi za slobodu drzave BiH i bosanskog naroda; onda nedostatak municije - jer, zadnja i vrlo skromna posiljka municije u Bosnu je usla jos 15. novembra 1992... A bio je sedmi juni 1993. Sve sto smo u meduvremenu dobili - sami smo proizveli ili su nasi borci oteli kao ratni plijen. Jos pet-sest slicnih pitanja, svako beternije od beternijeg, motali su mi se po glavi. Cak sam i pokusao jos jednom da pokrenem bilo koje, ali i tada dobih identican odgovor: "Ima dana, polahko. Jedno po jedno i mir na vrata." Srdacno smo se rastali. Na putu do kancelarije u Glavnom stabu, razmisljao sam sta to bi. Nikad Predsjednik nije prema meni ovako nastupao. A trebao nam je jedan ovakav razgovor. Pricali smo kao otac i sin. Pa, takva i jeste razlika u godinama. Moj babo rahmetli je rodjen 1922, a on 1925. Puno sam jos u ovom razgovoru saznao, sto nisam znao, niti sam kad sta upitao. Mozda je Predsjednik u pravu, treba se ponekad opustiti i ovako izrazgovarati. Ima dana, kaze Predsjednik. S tom mislju utonuo sam u dubok san.

KAKO SE DJELILA BOSNA Do tada je podjela Bosne bila posao iza zavjese: javno je vazila prica o suverenoj i cjelovitoj drzavi. I sam sam nasjeo na cjelovitost koja je, zapravo, bila osnovni, temeljni i najveci razlaz izmedu mene i Izetbegovica. Ja sam vjerovao njegovim javnim istupima cak i onda kada se meni prvi put servirala varijanta podjele. Bilo je to jos novembra 1992. Tog dana, ja sam bio u svojoj kancelariji namjeravajuci da poslijepodne obidem jedinice. U neko doba, Predsjednik me zove telefonom i ja se javim. Bio sam iznenaden: "Otkud Vi, Predsjednice?" Kaze: "Zauzeta mi je sekretarica", i pita me sta radim, a ja pricam kako pripremam neke kratke naredbe. "Mozes li malo doci do mene?", kaze. "Mogu, naravno", odgovorim i odmah krenem. U Izetbegovicevom kabinetu zatekao sam njega i Ganica. Kad sam usao, pozdravim: "Esselamu alejkum, Predsjednice. Zdravo, Ganicu." Bio je to moj redovan nacin saljenja sa Ganicem na koji je Ganic, obicno u cetiri oka, reagirao Ijuteci se. Onda bih mu ja rekao: "Ti si bre, Jugosloven." Tako se to zavrsavalo. No, tada sam nakon pozdrava odmah upitao smetam li, sticuci dojam da se vodi ozbiljan razgovor. Rekli su mi: "Ne, ne, samo ti sjedi. Ti si clan Predsjednistva" Sjeo sam, a oni nastavise razgovor: - "Sta kaze Suljo?", pita Ganic Aliju. Predsjednik se okrece meni i kaze: - "Dobro je da ti cujes ovaj razgovor. Pricao sam telefonom sa Ugljaninom i ja ga pitam... (okrece se Ganicu) ... bi li narod u Sandzaku pristao da se zamijeni Sandzak za istocnu Hercegovinu?" - "I, sta kaze Suljo?", kaze opet Ganic, koji kad razgovara s Alijom sav lebdi i ja redovno imam dojam da ce svakog casa zavrsiti u njegovom krilu. A Izetbegovic, hladan i miran kao da razgovara o prebacivanju sibica iz jednog dzepa u drugi, odgovara: - "Suljo kaze da bi to narod u Sandzaku sa odusevljenjem prihvatio". Od muke sam u tom casu zapalio jednu cigaretu. U tom periodu Alija je nastojao da prestane pusiti, pa smo se svi mi oko njega suzdrzavali da zapalimo dok on sam ne uzme cigaretu. Ja pripaljujem, oni nastavljaju razgovor. Ganic kaze: - "To bi bilo odlicno." -"Naravno da bi bilo odlicno. Skupiti narod, srediti drzavu i raditi svoja posla", odgovri zadovoljno Predsjednik. Ja sam imao dojam da su potpuno zaboravili na mene razmisljajuci o toj ideji, kad se Ganic okrenu ka meni i rece: - "Sta ti o tome mislis?" - "Nista ne mislim. Prva misao koja mi se namece jeste da sam jako iznenadjen, gospodine Ganicu", ozbiljno odgovorih i nastavih: - "Jer, to za sobom povlaci niz posljedice za koje treba mnogo vise pameti od one koja moze stati u ovu moju vojnicku glavu. Uostalom, kad mi bilo sta pokusamo reci sto vi ocijenite da je politika, vi se jako ljutite. A za vas je politika obicno ono sto se ne poklapa s vasim misljenjem i ja se ni o cemu ne bih izjasnjavao." Do tada sam ja vec uveliko shvatio da se mozes baviti politikom do besvijesti ukoliko podrzavas njihove stavove. U protivnom, cim imas svoje misljenje odmah te podsjete da si vojnik. Ganic je preskocio moju primjedbu, ali i dalje nastoji da me navede na razgovor. Ja ostajem pri tezi daje to politika, da o tome trebaju raspravljati Predsjednistvo, Vlada, politicke stranke... Ukljucio se i Alija i kaze meni: - "Znamo mi da ti to dobro razumijes, i da o tome imas svoje misljenje. Ali zapamti: samo budala ne mijenja misljenje. Nama je jako vazno sta ti mislis i trebalo bi da nam kazes."

- "Dobro" - prihvatim. - "Prvo: to podrazumijeva etnicku podjelu Bosne i Hercegovine i unistavanje bosanske drzave u njenom tisucljetnom trajanju, sto ja mislim da je u najmanju ruku neprihvatljivo. Niti mi na to imamo bilo kakvo pravo. Drugo: to podrazumijeva stvaranje neke minijaturne muslimanske drzavice, sa velikim rizikom kako ce to biti prihvaceno u medunarodnoj javnosti. Trece: to predvida masovna, ili, kako ih je Moljevic nazvao, humana preseljenja naroda. To je radio Staljin u Sovjetskom savezu i pokazalo se potpuno pogresnim. Cetvrto: to podrazumijeva nepostivanje Ustava RBIH i ponistavanje Platforme Predsjednistva koju smo s teskom mukom donijeli. I peto: pored ostalog, malo mi se to cini neozbiljnim. Jer, konacno, istocnu Hercegovinu Karadzic zasad cvrsto drzi, a Sandzak je pod Milosevicem." Kad sam to rekao, obojica su ustali. Ustadoh i ja. Alija kaze Ganicu: -"Jesam li ti rekao da s njim na ovu temu ne vrijedi razgovarati. On je navalio: suverena, cjelovita, nedjeljiva i ne odustaje od toga." Idemo prema vratima. Ja kazem: - "Nasa odlucnost i nas moral su nase najjace oruzje i to ne smijemo unistiti, a sa ovim bi se to unistilo." Svi smo izasli iz Izetbegovicevog kabineta. Ganic ode na jednu stranu, ja na drugu, i tek kad sam izasao iz zgrade shvatio sam da Predsjednik i ja nismo obavili nikakav razgovor. Dakle, zbog ovog su me zvali. Bio je to moj prvi direktni susret sa mogucnoscu podjele Bosne. Sve sto se do tada desavalo, a bilo je na tom fonu, shvatao sam kao "tehnicke greske" u pristupu razlicitim pitanjima. Uistinu nisam niti sam mogao pomisliti, a kamoli povjerovati da se na taj nacin, na temu podjele Bosne, ozbiljno, da ne kazem zvanicno, razmislja. Jos samo jednom smo otvoreno i direktno razgovarali na istu temu: u avionu, kada smo se vracali iz Zeneve. Bio je to i inace poseban put. Iz Sarajeva smo krenuli 1. januara, 1993. godine. Vec u Splitu smo imali zestok okrsaj. Na aerodrom smo stigli prvi, dakle, nasa delegacija iz BiH, a poslije nas je dosla delegacija HVO-a. Vojnu delegaciju BiH smo cinili Siber, Zoranovic i ja. Sa Siberom je bio pratilac, a sa mnom pratilac i prevodilac. Niko mi nista nije rekao, nikakvih posebnih uputstava niti dogovora nije bilo. Sjedili smo u restoranu u aerodromskoj zgradi kada je dosla delegacija HVO-a. Tada sam upoznao Petkovica. Rucali smo, pili kahvu i racunali koliko je vremena ostalo do polijetanja. Nekih pola sata nas je dijelilo od ulaska u avion. U tom casu stigli su Safa Orucevic, Zijo Demirovic, u to vrijeme predsjednik Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu, i Jasmin Jaganjac. Kad smo se ispozdravljali, ja sam saznao da idemo malim avionom sa desetak sjedista i da moramo napraviti izbor ko ce ici. Zovne mene Alija i kaze: "Delegacija HVO mora ici u punom sastavu. I Jasmin Jaganjac ide." "Sta ce nam on?", pitam. Kaze: "On je moj savjetnik za vojna pitanja" "Sta sam ja tu, sta smo svi mi?", pitam. On samo ponovi: "On je savjetnik." Ponovo pitam: "Sta cemo s vojnom delegacijom?" "Neka idu redovnom linijom", odgovori mi. "Predsjednice, ja makar bez Sibera i pratioca ne idem. Siber je moj zamjenik." Pocinje natezanje, jer jednostavno ne mozemo svi stati u avion. Predsjednik mi predlozi: "Koristi mog prevodioca, a dat cu ti ja jednog pratioca." "Imam ja svog pratioca", kazem. Ali, kako se god izracuna, tri covjeka su visak. Onda ja predlozim: "Ako mi ne trebamo, da se vratimo u Sarajevo. Ionako gubimo vrijeme." Predsjednik pocinje da broji na prste: "Ja, Jaganjac, Bakir (Izetbegovic, op. a.), Sabina (Izetbegovic, op. a.), Osmica (Izetbegovicev pratilac, op. a.), Haris (Lukavac, op. a.), Amira (Kapetanovic, op. a.)." Kad doda delegaciju HVO, mi smo visak. Kazem: "Da se mi vratimo u Sarajevo, Predsjednice?" Razgovori i prebrojavanja se nastavljaju u grupicama. Kazem Siberu i ostalima da postoji mogucnost da nas vrate u Sarajevo. U neko doba, zove me Predsjednik. Kaze: "Evo, nekako smo nasli rjesenje. Ides ti i pratilac, a Siber neka povede ostatak delegacije

redovnim saobracajem." I Tunjo je sa nama: i on je Ijut ko puska sto treba ici redovnom linijom. Buni se kao da ga neko dere. Trnka suti. Strasti se polako stisavaju, gotovo svi idu redovnom linijom. Pratilac i ja, zajedno s najuzim Predsjednikovim krugom, smo u avionu. Kad smo dosli u Zenevu, dijelimo se na dvije grupe. U hotelu "Presidente" je Izetbegovic sa Sabinom, Bakirom i trojicom pratilaca, prekoputa njegovog apartmana je moja soba, a do mene je smjesten Jaganjac. Moj pratilac je, sa ostatkom delegacije, u nekom hotelu na drugom kraju grada. Prva plenarna sjednica je slijedeceg jutra, u 11 sati. Odmah iza deset je dosao moj pratilac i nas dvojica smo izasli u hodnik. Udem u Predsjednikov apartman i vidim: on klanja. Jos je u ogrtacu. Kazem Lukavcu: "Da ne cekam na hodniku, kad krenete kucni mi, molim te, na vrata". Vratimo se Mido i ja u moju sobu i cekamo. Pogledam na sat: deset minuta do jedanaest. Cudim se, niko ne kuca. Izadem iz sobe: pred vratirna je svajcarska policija i policajac mi pokazuje rukom da su oni vec otisli. Ja ne vjerujem, uzmem za kvaku i vidim: vrata zakljucana Pitam Midu: "Znas li engleski?" Kaze: "Little". To sam little zapamtio za citav zivot. Izademo iz hotela, sjednemo u taxi i dodemo do palate Ujedinjenih naroda. Naravno, obojica govorimo engleski rukama. Trazimo bosansku delegaciju. Ali... bosanskaje delegacija i Karadzic, bosanska je delegacija i Boban. Na pregovorima ucestvuje i jugoslovenska delegacija: Cosic, Milosevic, Bulatovic sa ostalom ekipom u kojoj je samo obezbjedenje brojalo oko 200 ljudi. Dakle, palata UN je puna cetnika i ustasa Jedva smo mi nabasali na pravu bosanskohercegovacku delegaciju. Portir nas je prvo poslao Karadzicu. Nasli smo nase sve na okupu. Ja, iziritiran svime, pridjem i kazem: "Predsjednice, ako nisam trebao, sto sam uopste ovdje?" On se okrenu i pratiocu vrlo ostro rece: "Kako se moglo dogoditi da zaboravimo komandanta?" Covjek otsuti. I nista. Tako je pocela prva runda zenevskih razgovora koja je trajala desetak dana. Poslije toga, imali smo pauzu od nekih cetiri pet dana pa onda nastavak pregovora. Nisam znao gdje je ko proveo dane pauze, ali ja sam putovao prvo u Njemacku, a potom u Tursku. Na aerodromu u Bonnu iz aviona izlazi prvo Silajdzic, potom moj pratilac i na kraju, ja. U pitanju je zvanicna posjeta i protokolom je odredeno da mene saceka njemacki pukovnik. Stariji covjek, u uniformi, propusti Silajdzica i pita mog pratioca: "Ko je general?" On mu pokaze rukom prema meni. Onda nailazim ja i pukovnik postavlja isto pitanje. Kad sam rekao da vjerovatno mene ceka, imao sam dojam da ce se onesvijestiti. Bilo je to nekoliko dana nakon mog 41. rodendana. Poslije smo isli na veceru i pukovnik se sve vrijeme izvinjavao cudeci se mojim godinama. Ja sam objasnjavao: "Znate, kod nas je rat". Tu noc sam spavao u Genscherovoj vili. Na put u Tursku sa mnom su isli Jaganjac, Salem Sabic i Bakir Izetbegovic. U turskom Generalstabu Jaganjac je napravio incident: nakon mog izlaganja, nastupio je ovako: "Nacelnik je ovdje bio u pravu, ovdje nije bio u pravu..." Turski generali su se gledali, ja sam malo mijenjao boje, ali kad smo se vratili u Zenevu rekao sam Predsjedniku: "lli on, ili ja." U nastavku pregovora, Jaganjac nije ucestvovao. Na povratku u Sarajevo, opet smo u malom avionu, ali sada je nasa delegacija sama i ima dovoljno mjesta. Predsjednik i ja sjedimo jedan prekoputa drugog, noge nam se dodiruju. Usko je. Tu su sve nase stvari, a medu njima nesto poput daske upakovane u najobicniji karton i zavezano kanapom. Uzgred pitam: "Sta Vam je ovo, Predsjednice?" "E", kaze, "bas da ti pokazem." Uze onu dasku, dugu mozda 80, a siroku recimo 50-tak centimetara, i poce da je odmotava. "Nemojte se", kazem, "zamarati." "Neka", odgovori i odmota izuzetno lijepu sliku dzamije u Palestini, radenu u sedefu. U dnu slike nesto pise na arapskom jeziku. Pitam: "Znate li Vi da citate arapsko pismo?" "Ne znam", veli, "ali znam ovu dovu napamet". Prstom mi pokazuje i uci: "Bismillah irahman...". Kada je sve proucio, kaze mi: "Ovu mi je sliku poklonio Arafat. Bio sam s njim. Imali smo dugacak razgovor. Sudbina palestinskog naroda je vrlo slicna nasoj sudbini." Nisam se slozio: "Sudbina naseg naroda je slicna Jevrejima, jer Palestinac, kad ga protjeraju, stavi kaput preko

ramena i ode u Jemen, u Egipat, ode negdje, a Jevrej nema gdje." "To je tema za drugi put, ali vidjet ces da nisi u pravu", odgovori mi Predsjednik i nastavi: "Nego, da ti ispricam sta mi kaze Arafat. Pita me: 'Alija, nude li oni tebi sta? Ja mu kazem: 'Nude, nude, i to dobar komad.' I Arafat kaze: 'Uzmi, Alija. I meni su nudili, pa ja nisam htio, nego hocu sve. Na kraju sam ostao b,ez ista. Uzmi, Alija, dok ti nude, jer ces i ti na kraju ostati bez ista'." Kad je sve ispricao, pogleda ravno u mene i nastavi: "Ti si u opasnoj zabludi. Mi, covjece, treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek' se vrati narod, sredi stanje i napravi drzava. Ovako cemo i mi ostati bez ista." Tu je onda nastala rasprava. Poceo sam obrazlagati "Mi necemo sve. Mi hocemo da zivimo ravnopravno sa onima koji su uvijek zivjeli u Bosni, ne uskracujuci nikom ko postuje bosansku drzavu nikakvo pravo. Mi samo hocemo da zivimo na cijelom prostoru BiH, jer smo zivjeli na 94% njene teritorije. Niko ne spori pravo bosanskim Hrvatima i Srbima da budu suvereni i ravnopravni, a ako uzmemo komad Bosne - to je onda unistavanje bosanske drzave sa neizvjesnom sudbinom sta ce dalje biti. I konacno, na taj komad zemlje koji nama sada nude, ne mogu stati Muslimani, jer ce, u tom slucaju po zakonu spojenih sudova, Muslimani sa ostalih prostora Balkana teziti ka toj bosanskoj drzavici." Predsjednik kaze: "Nama treba komad na koji ce stati jedno dva miliona stanovnika. Neki ce doci, neki ce otici i taman." Zacutismo obojica.

ABDIC I NJEGOVI PODUHVATI Na nivou Predsjednistva RBiH bila je fommirana ekipa u sastavu: Fikret Abdic, clan Predsjednistva; Jure Pelivan, predsjednik Vlade; dr. Munir Jahic, ministar prostomog uredenja; dr. Resad Bektic, ministar privrede; Alija Delimustafic, ministar MUP-a; dr. Hasan Muratovic, ministar sumarstva i Tomislav Krsticevic, ministar saobracaja i veza. Njihov je zadatak bio da prodaju robu koja se zatekla na teritoriji Slovenije i Hrvatske i da sredstva stave na raspolaganje TO-u, odnosno da se ta sredstva usmjere za pomoc odbrani. Za postojanje ove ekipe saznao sam tek kada su izbile prve afere: zakljucivanje stetnog ugovora i falsifikovanje za koje je CSB Sarajevo podnio krivicnu prijavu protiv Hasana Muratovica i Tomislava Krsticevica. Razlog je bila prodaja 2.400 kubika drvne grade. Ista ekipa je realizovala posao oko preuzimanja automobila "maruti", u koji je ukljucila Vladana Jugovica, rodom iz Visokog, a navodno biznismena u Njemackoj. Garant posla je bila Vlada BiH, a rezultati posla su bili: materijalna steta od nekoliko miliona maraka. Zbog suzenog prostora djelovanja, radi prekida veza i blokade Sarajeva, prvo su sredinom augusta 1992. iz grada izasli ministri Delimustafic, Jahic, Bektic, neki kadrovi MUP-a, Mirsad Srebrenikovic, a ubrzo i Fikret Abdic. U jesen 1992. ekipi se pridruzuje ministar MUP-a Jusuf Pusina i nacelnik CSB Sarajevo Bakir Alispahic. Namjera im je bila da, pored ostalog, dva helikoptera MUP-a RBiH koja su se nalazila u Sloveniji prebace u BiH i stave na raspolaganje Armiji. Tako je trebalo da se realizuju sredstva od nekoliko miliona maraka koja su bila na racunu PBSa u Zagrebu. Nakon dva mjeseca su se vratili i izvijestili da je prethodna ekipa podigla kredit na racun helikoptera, koji su opet zadrzani kao hipoteka, a oni su, pak, uspjeli da ugovore stampanje bosanskohercegovackih dokumenata. Uskoro je opet izbila afera o prodaji bh. pasosa u zemljama zapadne Evrope u sumama od nekoliko hiljada maraka po komadu, ali detalje niko nije nudio. Niti je ko trazio odgovonnost. Ni za helikoptere ni za pare koje su jednostavno nestale. Dr. Hasan Muratovic vratio se u zimu 1993. Saznali smo samo o prosirenju poslova u Becu i Ljubljani, ali od sve te aktivnosti Armija nije profitirala. Nijednim metkom. Nekako u isto vrijeme kada i prva komisija, fonmirana je i ekipa za pregovore sa JNA oko

iseljavanja kasarni. Tu su bili: Fikret Abdic, Jerko Doko, Alija Delimustafic i Jusuf Pusina. Nakon drugog majamoj otporprema Abdicu i Delimustaficu bio je razumljiv. Tim vise sto sam tada trazio smjenu Delimustafica. Abdic je redovno burno reagovao. Sudjelujuci u radu Predsjednistva RBiH, vrlo cesto sam vodio zucne dijaloge sa Abdicem. Gledajuci ga izbliza, jedino poredenje koje mi se nametalo bilo je porazno: u njemu sam mogao vidjeti samo neku verziju Hitlera, Mussolinija ili Milosevica. On je mene smatrao Alijinim covjekom i jednom me je upitao: "Kada cemo nas dvojica pribliziti stavove?" "Kada javno osudis agresiju i ove domace cetnike", odgovorio sam. Razgovor je poceo na hodniku, a nastavio se u njegovom kabinetu. Tesko je s njim voditi dijalog. On je covjekmonolog. Rasprica se, uziva u zvuku svoga glasa, a prica koju je meni ponudio toga dana jeste: etika sarajevske carsije i njena zelja da dominira Bosnom. "Nece to ni Srbi ni Hrvati trpjeti", kaze mi on. Nasmijao sam se na to i odgovorio mu: "To je shvatanje uvrijedenog provincijalca. Pa vidis li, covjece, da u citavom drzavnom vrhu imas samo jednog rodjenog Sarajliju? Nazalost, i njegov je uticaj minimalan. No, kod tebe ocito vazi ona 'bolje biti prvi u selu, nego drugi u gradu'. Ti hoces svoju republiku u Bihacu." Eksplodirao je. Setao je po kancelariji zustro, a onda nastavio urlati. Nisam ga vise mogao slusati, uljudno sam pozdravio i napustio njegovu kancelariju. U nju vise nikad nisarn ni krocio. Izetbegovic je sve posmatrao sa strane: nije se mijesao. Dobro pamtim, kada sam mu prezentirao kompletan zbir dogadaja od drugog maja - samo je sutio. Tek krajem 1993. optuzio je Abdica za pokusaj drzavnog udara dok je on bio kidnapovan i zatvoren u Lukavici. Tada je javno rekao notornu istinu da je Abdic htio iskoristiti njegovo zatocenistvo kako bi preuzeo vlast. Kada sam doznao da se Abdic spremio za put u Krajinu, otisao sam Izetbegovicu i rekao: "Predsjednice, ja mu ne bih dozvolio da ide bez odluke Predsjednisiva. A ona se moze i pricekati. Zaboljet ce nas sve glava." Nisam gajio iluzije o Abdicu: bilo mi je jasno da mu je vlast iznad svega. "Neka ide, ovdje nam smeta", odgovorio mi je Predsjednik, "on je politicki mrtvac." I Bilajac je pokusao objasniti Predsjedniku tezinu Abdicevog odlaska u Krajinu, no nije uspio. U Krajini se Abdic brzo snasao. Prvo je napravio haos u policiji: podrzao je novopostavljenog nacelnika CSB Bihac Irfana Saracevica Zileta kada jos stari nacelnik Zijo Kadic nije bio razrijesen duznosti. Uz pomoc Abdica, Kadic je blokiran, a Saracevic je intenzivno radio na stvaranju Fikretove vojske. Linija fronta od Cazina prema Krupi potpuno je smirena i to dogovorom Abdica sa cetnicima. Drekovic je svakodnevno vapio trazeci pomoc i saljuci upozorenja: "Oruzani sukob visi u zraku, pitanje je ko ce prvi povuci obarac." Upitao sam jednom Drekovica ima li snage da to rijesi izolacijom Abdica i njegovog najuzeg staba ukoliko se barem u bihackoj regiji realizuje Odluka Predsjednistva o pretpocinjavanju rezervnog sastava MUP-a Armiji BiH. On je odgovorio: "Imam snage. Molim vas, posaljite mi takvu naredbu. Sve ce biti uredu." Otisao sam Predsjedniku. Predocio sam mu izvjestaj o stanju u zoni odgovornosti Petog korpusa i dao prijedlog mjera kojim bi Abdic dospio u izolaciju. To je podrazumijevalo i pretpocinjavanje dijela CSB Bihac, dok se ne zatvori krug oko Abdica. Bilajac je, kada je vidio plan, podrzao ga, ali je Pusina odbio i da razgovara o tome. Najavio je da ce on srediti stanje u Bihacu tako sto ce tamo poslati ekipu koju ce predvoditi Avdo Hebib i Nijaz Skenderagic. Kasnije se ispostavilo da je u Bihac otisao portparol MUP-a Zoran Milanovic i postao Abdiceva desna ruka. A onda je poceo rat...