SVEUILITE U RIJECI FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI

Igor Eterovi

Pretkantovsko i Kantovo poimanje apriorne spoznaje

diplomski rad

Rijeka, 2008.

SVEUILITE U RIJECI FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI

Igor Eterovi

Pretkantovsko i Kantovo poimanje apriorne spoznaje

diplomski rad

Kolegij:

Teorija spoznaje

Mentorica: dr. sc. Snjeana Priji-Samarija Student: Igor Eterovi Matini broj: 14951 Smjer: Filozofija i povijest

Rijeka, 24. studenoga 2008.

SADRAJ PREDGOVOR ......................................................................................................................... 1 SAETAK ................................................................................................................................ 3 1. UVOD .................................................................................................................................... 4 1.1. A priori/a posteriori; analitino/sintetino; nuno/kontingentno ............................... 4 1.2. Povijesna diskusija i neke metodoloke napomene .................................................... 5 2. PRETKANTOVSKI "A PRIORI" "RACIONALISTI PROTIV EMPIRISTA" ....... 7 2.1. Platon: uroenost vjenih ideja ................................................................................. 10 2.1.1. Dijalog Menon: prvi jasni stavovi o apriornoj spoznaji.......................................... 11 2.2. Aristotel: aposteriorno opravdanje ideja? ............................................................... 13 2.2.1. Kritika Platona ........................................................................................................ 13 2.2.2. Pozitivna strana teorije: preludij modernom empirizmu ........................................ 15 2.3. Ren Descartes: u obranu uroenih ideja ................................................................. 17 2.3.1. Meditacije o prvoj filozofiji polazina toka........................................................ 18 2.3.2. Principi filozofije nadopuna i proirenje slike apriornoga znanja ....................... 21 2.4. John Locke: kritika pojma uroenosti ..................................................................... 22 2.4.1. Ne postoje univerzalna teorijska (spekulativna) naela.......................................... 23 2.4.2. Ne postoje opeprihvaena naela .......................................................................... 24 2.4.3. Ni u podruju morala nema univerzalnih i opeprihvaenih naela....................... 25 2.4.4. Svaki je govor o uroenim idejama iluzoran .......................................................... 26 2.5. Gottfried Wilhelm Leibniz: posljednja obrana pojma uroenosti ......................... 29 2.5.1. Kritika Lockea ........................................................................................................ 29 2.5.2. Postoje univerzalna spekulativna naela i ljudska sposobnost njihova zahvaanja 31 2.5.3. Postoje i mnoga uroena praktina naela.............................................................. 34 2.5.4. Dodatne opaske u prilog uroenosti mnogih ideja ................................................. 36 2.6. David Hume: potpuno razraunavanje s pojmom uroenosti ................................ 39 2.6.1. Radikalnost dosljednoga empirizma ....................................................................... 39 2.6.2. "Humeove ralje": podjela cjelokupnoga znanja .................................................... 41 2.7. Zakljuak...................................................................................................................... 45

3. KANT O APRIORNOJ SPOZNAJI POSTAVLJANJE OKVIRA CJELOKUPNOJ RASPRAVI ............................................................................................................................. 48 3.1. Povijesni okviri kritike filozofije .............................................................................. 50 3.2. "Predgovor" i "Uvod" drugog izdanja Kritike istoga uma uvod i nacrt transcendentalnoga projekta ............................................................................................. 53 3.2.1. Predgovori: okraj s prethodnicima i postavljanje novoga puta ............................. 53 3.2.2. "Uvod" drugoga izdanja: nacrt transcendentalnoga programa ............................... 58 3.2.2.1. Razlika izmeu iste i empirijske spoznaje ..................................................... 59 3.2.2.2. Odreenje apriorne spoznaje ........................................................................... 60 3.2.2.3. Previdi prijanjih pokuaja u odreenju naravi apriorne spoznaje .................. 60 3.2.2.4. Razlika izmeu analitinih i sintetinih sudova .............................................. 61 3.2.2.5. Sve teorijske znanosti sadre sintetine sudove a priori kao naela ............... 63 3.2.2.6. Specifikacija zadatka kritike istoga uma........................................................ 65 3.2.2.7. Ideja kritike istoga uma kao posebne znanosti............................................... 66 3.3. Struktura spoznaje za Kanta i dimenzije sintetine apriorne spoznaje ................. 66 3.3.1. Prostor i vrijeme isti zorovi................................................................................ 68 3.3.1.1. Prostor.............................................................................................................. 69 3.3.1.2. Vrijeme ............................................................................................................ 71 3.3.1.3. Plodovi transcendentalne estetike.................................................................... 72 3.3.2. Kategorije isti razumski pojmovi ....................................................................... 75 3.3.2.1. Plodovi metafizike dedukcije istih razumskih pojmova .............................. 78 3.3.3. Bog, dua i svijet (kao cjelina) transcendentalne ideje uma ................................ 80 3.4. Zakljuak...................................................................................................................... 83 4. ZAKLJUAK KANTOVO MJESTO U RASPRAVI O APRIORNOJ SPOZNAJI 85 4.1. Kantov "pogled" na prethodnike............................................................................... 85 4.2. Kantova ostavtina: nasljednici diskusije.................................................................. 88 POGOVOR ............................................................................................................................. 93 BIBLIOGRAFIJA.................................................................................................................. 94 SUMMARY .......................................................................................................................... 100

PREDGOVOR Ovaj je diplomski rad plod mojih aspiracija na podruju filozofije koje se najkrae, ali i najopenitije moe nazvati teorijskom filozofijom. Preciznije, moja je glavna preokupacija unutar teorijske filozofije teorija spoznaje, a temeljna inspiracija stalni poriv na istraivanje upravo filozofije Immanuela Kanta. Meutim u bavljenju njegovom filozofijom vrlo je teko izdvajati ga iz konteksta ire rasprave. Tek je rasvjetljavanjem odnosa prema njegovim prethodnicima i nasljednicima, uvjeren sam, mogue uope nazrijeti veliinu i znaaj njegovih misli koje se ogledaju kroz ingenioznost njegovih rjeenja i originalnost filozofskih stavova. Prije svega, ta se komparacija treba vriti u odnosu na prethodnike, jer svaki kasniji razvoj moe biti tek dokaz o Kantovoj veliini samo u posljedinom smislu: iskaz njegove relevatnosti za kasniju diskusiju. Kreui tako od injenice da se originalnost autora prije svega ogleda u odnosu na njegove prethodnike, okviri teme gotovo su se sami nametnuli: Kant i njegovi prethodnici po pogledu epistemologije. Pretenzije jednog diplomskog rada ve su time bile izuzetno ozbiljne pa se ta komparacija mogla vriti samo u uem podruju, dakle nekoj specifinijoj domeni epistemologije, a nesumnjivo je apriorna spoznaja najbolji kandidat. Prije svega, ona je centralna preokupacija samog Kantova opusa i najbolji primjer za ocrtavanje njegove epistemoloke novine. Drugo, apriorna spoznaja je tema o kojoj diskutiraju filozofi barem od Platona, vie ili manje eksplicitno, pa je stoga izuzetan ogledni primjer za zamiljenu komparaciju. Tree, generalno gledano, budui da se podjela ljudskog znanja naelno svodi na empirijsku i neempirijsku spoznaju, odnosno na apriorno i aposteriorno znanje, ta je tema u samom srcu opeljudskog promiljanja vlastitih sposobnosti zahvaanja stvarnosti. Nastavljajui dakle s pretpostavkom epistemologije kao generalne teorije znanja i apriorne spoznaje kao jedne od centralnih podruja njenog bavljenja, tema se u potpunosti iskristalizirala: Kantovo poimanje apriorne spoznaje u odnosu na njegove prethodnike. Pri oblikovanju ovoga rada vodilo me jo nekoliko smjernica. Prvo, iako sam se zadrao na razdoblju do Kanta i Kantovoj filozofiji samoj, pokuao sam uputiti, makar kratko, na smjernice u istraivanju koje bi obuhvatilo i postkantovsko razdoblje. Nastojao sam ponuditi opirniji pregledni prikaz relevantnih pretkantovskih tekstova o apriornoj spoznaji, ali i izbor te krai prikaz tekstova istaknutih postkantovskih autora o toj temi. Stoga se nadam da e onima koji se prvi put upoznaju s temom apriorne spoznaje ovaj rad sluiti kao korisno pomagalo.

Drugo,

metodoloki

gledano,

nastojao

sam

pronai

optimalan

put

izmeu

egzegetsko-historijskog i analitiko-kritikog modela pristupanja filozofskom tekstu. Naime pokuao sam to je vie mogue zadrati se na izvornim tekstovima pruajui uvid prvenstveno u to kako je pojedini autor gledao na apriornu spoznaju (ponekad vrei komparacije s drugim njegovim djelima). S druge strane, nuno je bilo odabrati najvanije filozofe koji su se bavili apriornom spoznajom, odnosno njihova reprezentativna djela za tu temu. Pokuao sam iskoristiti najbolje od povijesnog i problemskog pristupa tekstu, kombinirajui odmjereno oba aspekta kako bi rad nadiao puku preglednu svrhu. Sklad treba postojati i vrlo je teko, ako je uope mogue, balansirati izmeu povijesne obrade i problemskog pristupa, meutim tome treba stremiti. Nadam se da sam ovim radom postavio neke najosnovnije smjernice za jednu takvu, prije svega vlastitu, tenju. * * * Za stvaranje ovog rada stalan oslonac, generator konstruktivnih savjeta i primjedbi te poticatelj istraivanja bila je mentorica prof. dr. sc. Snjeana Priji-Samarija, kojoj sam zbog svega toga neizmjerno zahvalan. Istaknuo bih posebno jo prof. dr. sc. Borana Beria, koji je u ustrim diskusijama pruao stalan izazov mojim argumentima te omoguio bistrenje mnogih segmenata koji su direktno ukorporirani u ovaj rad, te prof. dr. sc. Predraga ustara, koji je prije svega dinaminim diskusijama i konzultacijama "utaivao" moju "glad" za razumijevanjem Kanta, koji je centralna figura ovog rada. Bilo bi nepravedno ne istaknuti i znaaj drugih djelatnika Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji su sve ove godine studija svojim znanjem i entuzijazmom "brusili" moje kritike sposobnosti i olakali put do mnogih spoznaja.

SAETAK Jedna je od najintenzivnijih te najivljih rasprava kroz povijest filozofije ona o ulozi razuma u spoznaji, odnosno o odnosu razuma kao izvora spoznaje te ujedno opravdanja te iste spoznaje spram osjetila. Je li nas razum sposoban opskrbljivati spoznajama koje su o osjetilnom iskustvu neovisne? Ako da, u kojoj je to mjeri? Ova si pitanja postavljaju filozofi od vremena Platona, a jo ni danas ta rasprava ne zamire te se ini da je postala jo i intenzivnija. Sredinje mjesto u toj diskusiji zasigurno zauzima Immanuel Kant. U uvodnom dijelu rada raspravljam o nekoliko distinkcija koje su vane za razumijevanje spomenute rasprave, a svoje su prvo jasno oblikovanje dobile upravo iz Kantova pera. Rije je o distinkcijama na aposteriorno i apriorno, nuno i kontingentno te analitino i sintetino. U prvom dijelu koncentriram se na raspravu koja se odvijala prije Kanta, pokuavajui izdvajanjem est paradigmatskih mislilaca Platon, Aristotel, R. Descartes, J. Locke, G. W. Leibniz i D. Hume i prikazom njihovih stajalita iskazati u kakvu se obliku ta rasprava dotad razvijala. Glavno je obiljeje rasprave izraena razlika izmeu "racionalista" i "empirista", pri emu je naglaeno poistovjeivanje izvora spoznaje i njena opravdanja (uz Aristotela kao jedinu moguu znaajniju iznimku). Drugi je dio rada posveen obuhvatnijem pregledu stajalita I. Kanta, pri emu razlikujem tri razine govora o apriornoj spoznaji. Prva se tie istih zorova (vrijeme i prostor) kao formi ljudske osjetilnosti, druga se odnosi na iste razumske pojmove (kategorije), a trea na regulativnu upotrebu transcendentalnih ideja (Bog, dua i svijet). Pritom nastojim istaknuti, gdje je to mogue, glavne toke revolucionarnosti koju predstavlja njegov epistemoloki projekt (transcendentalni program). Zakljuni dio rada podijelio sam u dva odjeljka. Najprije postavljam u odnos Kanta sa spomenutim prethodnicima, nastojei pritom ukazati na inovativnost njegova stajalita, kojim je ne samo ponudio ingeniozno rjeenje za probleme koji su muili njegove prethodnike ve je ujedno ponudio i okvire cjelokupnoj raspravi nakon njega, koju potom ukratko ocrtavam u zavrnom odjeljku.

1. UVOD Jedna od najivljih i najduih diskusija unutar epistemologije, i openito filozofije, jest ona o ulozi razuma u spoznaji. Osnovno pitanje jest: moe li nas razum opskrbljivati istinama koje su (sasvim) nezavisne od iskustva apriornim istinama? U neznatnim varijacijama to se pitanje proiruje u sve epistemoloke domene: jesu li mogui apriorni sudovi, postoje li apriorni pojmovi, je li mogue apriorno opravdanje nekog vjerovanja itd. Ukratko, je li uope mogue posjedovanje apriornog od iskustva nezavisna znanja, odnosno kakva je narav, ako je uope mogua, takve spoznaje. 1.1. A priori/a posteriori; analitino/sintetino; nuno/kontingentno Pojam apriorne spoznaje, prilikom pokuaja objanjenja njene naravi, vrlo se esto povezuje s analitinim tvrdnjama, odnosno s nuno vrijedeim istinama. Zato emo na samom poetku kratko predstaviti osnovne pojmove. Pratei Kanta, Albert Casullo na samom poetku svog lanka o apriornome znanju iznosi vrlo koristan pregled triju distinkcija vezanih uz tu temu. Prvo, moemo govoriti o epistemikoj distinkciji na apriorno i empirijsko (aposteriorno) znanje, mislei pritom prvenstveno na nain njegova opravdanja: apriorno je ono znanje koje je potpuno neovisno od (osjetilnog) iskustva, dok je empirijsko upravo ono koje se na takvu iskustvu temelji (tj. njime je opravdano). Zatim moemo govoriti o ontolokoj distinkciji na nune i kontingentne istine, odnosno propozicije. Nune su one propozicije koje vrijede u svim moguim svjetovima, odnosno moraju biti istinite ili, drugaije reeno, njihove su negacije nemogue. Kontingentne su one istine koje vrijede samo za neke mogue svjetove. Trea je semantika distinkcija na analitine i sintetine tvrdnje. Analitine su one tvrdnje ija se istinitost temelji na znaenjima samih elemenata od kojih se tvrdnja sastoji, dok su sintetine one tvrdnje koje svoju istinitost ne duguju znaenjima svojih termina.1 Ekskurs u izlaganje ovih distinkcija nuan je imamo li na umu da se apriorno znanje/opravdanje najee vezuje za nune istine, koje se formuliraju analitinim tvrdnjama. Ova je pretpostavka ponekad od velike metodoloke koristi, jer je pri objanjavanju nekog od elemenata pojedine distinkcije vrlo praktino upotrijebiti jedan od elemenata iz drugih dviju distinkcija. Meutim za filozofsku analizu koja kree sa spoznajnoteorijskog stajalita, ali
Usp. Casullo, A., "A Priori Knowledge", u: Moser, P. (ur.), Oxford Handbook of Epistemology, Oxford University Press, Oxford, 2002., str. 95.
1

pokuava obuhvatiti diskusiju kroz povijest filozofije, strogo pretpostavljanje te povezanosti moe uglavnom oteati razumijevanje. U svakom sluaju, ipak, ove distinkcije treba imati pred oima prije negoli se upustimo u istraivanje jednog dijela iz iroka spektra koji nam nudi povijest ideja. Moda glavni razlog tomu lei upravo u injenici da je do Kanta ili eventualno do Lockea i Leibniza vrlo teko govoriti o preciznu razlikovanju pojedinih distinkcija, nego su sve one usko povezane u samoj naravi filozofije prije tog vremena: metafizika i epistemologija bile su usko isprepletene te je, primjerice, razgovor o nunim istinama na neki nain povlaio i razgovor o apriornoj spoznaji. U tom je razdoblju ak nemogue govoriti o distinkcijama bez ograde da je itavo ovo razmatranje jedno gledanje s mnogo suvremenijeg stajalita. Ipak, za potrebe kohezivnog pregleda tamo gdje je to mogue ili je, tovie, potrebno, pokuat emo "prevesti" neke stavove novijom terminologijom. S druge strane u meusobnom odnosu tih distinkcija moemo sagledavati razvoj cjelokupne rasprave, a napose one nakon Kanta. Te je distinkcije vano imati na umu i iz razloga to tek u suvremenoj diskusiji one postaju jasnije odijeljene i problematiziranje njihove (ne)povezanosti dobiva na zamahu. 1.2. Povijesna diskusija i neke metodoloke napomene Iako je ve Locke dao prve terminoloke osnove za ovu raspravu govorei o analitinim tvrdnjama2, ope je prihvaeno da je Kant dao temeljne okvire za raspravu ponudivi sve ve spomenute distinkcije i njihovu prvu razradu. Povijesnofilozofski dakle rasprava zapoinje s Kantom, meutim sve to bogatstvo termina i distinkcija moemo iskoristiti i za analizu filozofskih stajalita prije Kantova vremena. Drugim rijeima, kreui sa stajalita spoznajne teorije, moemo sav terminoloki arsenal i to vrlo plodno te za razumijevanje povijesti ideja korisno primijeniti na veinu pretkantovskih stajalita (ako ne i na sva) o temeljnim pitanjima spoznaje i opravdanja vjerovanja. Imajui to na umu, ne bismo se trebali bojati optube za anakronizam zbog toga to kreemo ve od Platona i Aristotela preko Rena Descartesa, Johna Lockea do Gottfrieda Wilhelma Leibniza i Davida Humea, da bismo tek onda doli do Immanuela Kanta. No moramo biti svjesni da e zato izlaganje o pretkantovskom razdoblju nositi i jednu izraeniju interpretativnu dimenziju, budui da e ono biti sagledavano kroz terminoloke naoale
2

Usp. natuknicu "Analyticity" Jerrolda J. Katza u: Dancy, J. Sosa, E. (ur.), A Companion to Epistemology, Blackwell Publishers Ltd., Oxford Malden, 1993., str. 1117.

postkantovskog vremena. Strukturalno, Kant tako dobiva krunsko mjesto u ovom pregledu, meutim imajui na umu stajalita mnogih postkantovskih filozofa koji su promiljali apriornu spoznaju3, a na koja emo tek kratko usmjeriti pozornost, njegovo je mjesto sredinje i u cjelokupnoj raspravi o aprioriju. Drugi rizik, koji je naalost neminovan, jest izlaganje optubi za arbitrarnost odabranih filozofa, njihovih djela i pojedinih stajalita. Naalost, pregled ovakva tipa ne pretendira ponuditi kompletan uvid u povijesnu raspravu o apriornoj spoznaji, ve mnogo skromniji, ali svejedno zahtjevan cilj: pokuati izluiti najistaknutije mislioce, prvenstveno u smislu njihova doprinosa raspravi o apriornoj spoznaji, i tako ponuditi jednu sintezu te rasprave preko paradigmatinih stajalita. Osim eksplicitne rekonstrukcije povijesti filozofske rasprave o apriornoj spoznaji ovaj rad ima i jedan manje izraen cilj, a to je ukazati kako Kant u itavoj toj raspravi ima sredinje mjesto, ne samo iz razloga to je ponudio okvire itavoj raspravi ve i zato to je samoj toj raspravi najvie pridonio. Upravo e zato Kantovu poimanju apriorne spoznaje i biti posveen najvei dio rada. Prije svega, bit e istaknuto njegovo revolucionarno mjesto u odnosu na prethodnike. Naposljetku tek ukazat emo kako se ta veliina i doprinos Kanta ogleda u neprestanu dijalogiziranju s njim svih najistaknutijih postkantovskih filozofa. Zato emo se na prvima mnogo vie zadrati, a na posljednje tek usmjeriti itateljevu panju. Jo samo dvije metodoloke napomene. Prvo, iako veza izmeu apriorija i pojmova nunosti i analitinosti nije primarna preokupacija, morat emo mnogo puta posegnuti za tim pojmovima kada to budemo smatrali relevantnim za sam pojam apriorne spoznaje. Drugo, prilikom pristupanja analizi pojma apriorija moemo krenuti dvama pravcima: reduktivnim, govorei o apriornom opravdanju, te nereduktivnim, govorei o apriornom znanju.4 Budui da je narav ovog rada jedan pregled koji ima naglaenu povijesnofilozofsku aspiraciju, cilj mi nije analiza samog pojma apriornosti, ve pokuaj prikazivanja to je taj pojam znaio ili mogao znaiti pojedinim misliocima kroz povijest te kako se s obzirom na to modificirala itava rasprava. Zato u nastojati prvenstveno govoriti o apriornoj spoznaji, pojmu koji koristim ponajprije kao sinonim za znanje samo, a tek ponekad (to u istaknuti) u smislu procesa za stjecanje znanja. Drugim rijeima, nas e najvie zanimati apriorno opravdanje, a ne apriorno podrijetlo znanja te emo drugo doticati samo kada je znaajno za prvo.
3

Govorei o najvanijim filozofima nakon Kanta koji su dali znaajan doprinos raspravi o apriornoj spoznaji, izostaviti ne smijemo Gottloba Fregea, Bertranda Russella, Alfreda Julesa Ayera, Willarda van Ormana Quinea, Rudolfa Carnapa i Laurencea BonJoura, o kojima emo neto rei u zakljunom dijelu rada. Tu bi sliku dodatno upotpunio i osvrt na nekoliko znaajnijih suvremenih epistemolokih valorizacija Kanta, no zbog ogranienosti prostora to neemo moi ponuditi u ovom radu. 4 Usp. Casullo, A., nav. dj., str. 98.

2. PRETKANTOVSKI "A PRIORI" "RACIONALISTI PROTIV EMPIRISTA" Raspravu o apriornoj spoznaji do Kanta moemo prikazati "kolskim" rjenikom kao spor izmeu racionalista i empirista. Naravno da te etikete treba uzimati s dozom opreza, meutim zasad ovakva podjela moe izvrsno posluiti naoj svrsi, imamo li na umu da "[r]acionalisti tvrde da postoje znaajni naini stjecanja naih pojmova i znanja neovisno o osjetilnom iskustvu. Empiristi tvrde da je osjetilno iskustvo temeljni izvor svega naeg znanja i pojmova."5 Racionalisti i empiristi, prije svega, ne slau se oko naina stjecanja naeg znanja, meutim tako indirektno i oko opravdanja tog istog, jer "se ini da se a priori znanje i opravdanje temelji na samom umu, ili pak samo na razumijevanju sudova koje razmatramo."6 Naime najee nain na koji stjeemo znanje upuuje na samu njegov narav: tako je zapravo znanje steeno racionalnim/intuitivnim uvidom ujedno apriorno.7 Pratei instruktivan tekst Petera Markiea, moemo izdvojiti tri teze vezane uz nain stjecanja znanja, ali ujedno i uz samu njegovu narav, od kojih se barem s jednom svaki racionalist mora sloiti:
Teza intuicije/dedukcije: Neke propozicije u odreenom predmetnom podruju S moemo spoznati pomou intuicije same; dok ostale spoznajemo dedukcijom iz propozicija koje smo stekli intuicijom. [...] Teza uroenog znanja: Posjedujemo znanje nekih istina u odreenom predmetnom podruju S kao dio nae racionalne prirode. [...] Teza uroenih pojmova: Posjedujemo neke pojmove koje koristimo u odreenom predmetnom podruju S kao dio nae racionalne prirode.8

Osim ovih esencijalnih racionalist esto prihvaa jo dvije teze usko vezane uz tri prethodno navedene. To su:
Teza o nezaobilaznosti razuma: Znanje koje stjeemo u predmetnom podruju S, intuicijom i dedukcijom, kao i ideje i instance znanja u S koje nam je uroeno, ne mogu biti steeni osjetilnim iskustvom. [...]
Markie, P., "Rationalism vs. Empiricism", Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 6. kolovoza 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/rationalism-empiricism/, 19.10.2008., 10.30h). Prijevodi su svih citata moji, ako nije naznaeno drugaije. 6 Russell, B., "A priori Justification and Knowledge", Pogl. 1. ("The nature of a priori justification and knowledge"), Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 9. prosinca 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/apriori/, 19.10.2008., 10.30h). 7 Uputio bih ovdje samo na kljunu razliku izmeu pretkantovske i Kantove epistemologije, koja bi trebala biti jedna od glavnih argumenata u prilog tezi o Kantovu sredinjem mjestu ne samo pri govoru o apriornom znanju, ve u epistemologiji uzetoj openito. Naime do Kanta se naelno izvor spoznaje podudarao i s njenim opravdanjem, dok je Kant to pitanje rijeio na osebujniji nain, o emu emo podrobnije kasnije. 8 Markie, P., nav. dj. Svakoj ovoj tezi autor posveuje itavo poglavlje, rasvjetljavajui ih poblie povijesnim primjerima.
5

Teza o superiornosti razuma: Znanje koje stjeemo u predmetnom podruju S intuicijom ili dedukcijom ili ga imamo uroeno superiornije je bilo kojem znanju steenome osjetilnim iskustvom.9

Empiristima pak moemo pripisati slaganje sa sljedeom tezom:

Teza empirizma: Nemamo drugog izvora znanja u S ili za pojmove koje koristimo u S doli osjetilnog iskustva.10

Neki autori tu raspravu jo vie pojednostavljuju istiui kao glavnu okosnicu spora uroenost (ideja).11 To pojednostavljenje u ovakvim pregledima moe biti dobrodolo. Moda e se initi malo grubo ocrtano, ali imajui na umu sve dosad reeno, itavu raspravu o apriornoj spoznaji do Kanta moemo razmatrati kao sukob racionalista i empirista, pri emu emo Platona i Aristotela uzimati kao pretee jedne i druge "kole". Sve do novovjekovne filozofije epistemoloka e rasprava o uroenosti ideja biti prisutna u okvirima ontoloke rasprave o univerzalijama entitetima koji mogu u cijelosti biti prisutni na vie razliitih mjesta u razliitim vremenima 12. Realisti su drali da univerzalije postoje i da su instancirane u predmetima, dok su, njima nasuprot postavljeni, nominalisti smatrali kako su univerzalije samo puka imena koja smo dobili apstrakcijom nekog svojstva meu razliitim predmetima. Platon je najee uziman kao predstavnik prvih, a Aristotel drugih.13 U novome e vijeku, s Decartesom na elu, doi do tzv. epistemolokog obrata14 te e se rasprava voditi oko pitanja uroenih ideja, odnosno posjedovanja i odgovarajueg naina

Na i. mj. Na i. mj. 11 Usp. Samet, J., "The Historical Controversies Surrounding Innateness", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 19. lipnja 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/innateness-history/, 27.6.2008., 10.30h). 12 Usp. "Univerzalija je svojstvo ili relacija koja moe biti instancirana (oprimjerena) mnotvom razliitih pojedinanih stvari (...)" Blackburn, S., Oxford Dictionary of Philosophy, Oxford University Press, Oxford New York, 2005., str. 376. Primjerice, crvenost (crvena boja, crvenilo) jest u potpunosti prisutna u svakom crvenom predmetu, isto kao to je i trokutnost (trobridnost, triangularnost) prisutna u svim predmetima koji su trokutna oblika. 13 Neki ovoj distinkciji dodaju i treu grupu konceptualiste koji su drali da univerzalije postoje samo kao pojmovi u umu. Toj podjeli odgovara i esta podjela na zagovornike tvrdnje da univerzalije postoje prije stvari, odnosno u njima (instancirane, primjerice, od boanskog uma pri stvaranju), da postoje kao ideje (koje jesu stvari, jer predstavljaju njihovu bit) i da postoje poslije stvari, odnosno da su apstrahirane iz iskustva. Usp. Klima, G., "The Medieval Problem of Universals", Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 19. oujka 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/universals-medieval/, 19.10.2008., 10.30h) Osim u ovome lanku vrlo korisno i jasno produbljenje ove rasprave ponueno je u: Rodriguez-Pereyra, G., "Nominalism in Metaphysics", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 11. veljae 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/nominalismmetaphysics/, 19.10.2008., 10.30h). 14 Lennon, T. M. Dea, S., "Continental Rationalism", Pogl. 2. ("Descartes"), Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 21. studenog 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/continental-rationalism/, 27.6.2007., 10.30h).
10

opravdanja znanja koje je apriorno. Kontinentalni e se racionalisti15 koncentrirati na dokazivanje (1) privilegirana poloaja razuma i intucije nad osjetilima, (2) postojanja svih ili bar veine ideja kao uroenih, a ne kao steenih te na (3) vanosti sigurnog, a ne samo vjerojatnog znanja.16 Empiristi e tvrditi upravo suprotno. Iako donekle moemo govoriti o svojevrsnoj prethistoriji rasprave o apriornoj spoznaji koja se nazire u fragmentima pretsokratovaca17, Platon (429.347. g. pr. n. e.) prvi je u filozofskoj tradiciji Zapada "direktno uputio na pitanje uroenosti i izvukao neke njegove ire implikacije."18 On je zastupao tzv. transcendentni realizam po pogledu univerzalija stav da univerzalije realno postoje neovisno od pojedinanih predmeta, a te su univerzalije zapravo "ideje". Apriorno se u osnovi uzima kao uroeno, a najbolji primjer nesumnjivo predstavlja odlomak iz njegova dijaloga Menon u kojemu pokuava opravdati uroenost matematikih (geometrijskih) istina. Aristotel (384.322. g. pr. n. e.) u svojim e spisima ipak "prizemljiti" Platonovo "nadnebesko mjesto"19 s idejama, zastupajui tzv. imanentni realizam po pogledu univerzalija stav da univerzalije postoje, ali samo ako postoje pojedinani predmeti koji ih oprimjeruju (instanciraju). Otegotna je okolnost u Aristotela, osim njegove poslovine "neprohodnosti" kroz tekst prilikom iitavanja, i injenica da problemu (stjecanja) znanja nije posvetio neki zaseban spis, ve su ideje ratrkane po njegovu opusu i teko je pronai reprezentativan odlomak. Moda su ipak kljuni za temu apriorne spoznaje ulomci iz Metafizike i Druge Analitike. S novim vijekom na scenu dolazi Ren Descartes (1596.1650.), koji e pokuati raskrstiti s itavom srednjovjekovnom aristotelijanskom tradicijom te se, na neki nain, vratiti Platonovim zamislima, nastavljajui raspravu tematiziranjem uroenih ideja, ali ovog puta ne vie obojenih metafizikom, koja je krasila razdoblja ranije, ve s gotovo iskljuivim naglaskom na epistemolokim pitanjima. Principi filozofije predstavljaju dobar ogledni primjer za reeno, uz nezaobilazne Meditacije o prvoj filozofiji. John Locke (1632.1704.) augurira empirizam modernog doba, otro kritizirajui Descartesove uroene ideje u svom Ogledu o ljudskom razumu. Zbog njegove temeljne postavke da itava spoznaja dolazi iz osjetila ili je u krajnjoj liniji osjetilima potaknuta i
Pod kontinentalnim racionalistima podrazumijevaju se novovjekovni racionalisti s europskog kontinenta (u opoziciji spram empirista s Britanskog otoja). To su Descartes, Malebranche, Spinoza i Leibniz. V. isto. 16 Usp. isto, uvodni dio. 17 Samet, J., nav. dj., Pogl. 1. ("Prehistory: Empedocles vs. Anaxagoras"). 18 Isto, Pogl. 2. ("Plato (and the Aristotelian Tradition)"). 19 Platon ovaj izraz koristi u dijalogu Fedar 247c (Platon, Fedar, preveo, uvod i biljeke napisao F. Petrai, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1894., str. 27). Reference na Platona u tekstu navodim prema standardnoj paginaciji za Platonova djela, pri emu ujedno, zarezom odvojeno, istiem i stranicu u hrvatskome prijevodu.
15

opravdana, zamisao o ikakvim uroenim idejama ini mu se potpuno apsurdnom. Upravo je prva knjiga Ogleda pokuaj direktna razjanjavanja s Descartesom, a poetak druge knjige indirektna kritika istog autora kroz prikaz stava da sve ideje dolaze iz osjetila. Na te e kritike odgovoriti Gottfried Wilhelm Leibniz (1646.1716.), nudei sofisticiraniju verziju racionalistike vizije u Novim ogledima o ljudskom razumu. Tamo e Leibniz ponuditi jednu dispozicijsku teoriju uroenosti: mi imamo u sebi nekakve uroene sklonosti, prirodne dispozicije, usaene u um, koje nam omoguuju dolaenje do "istina razuma", dok nam osjetila nude samo "istine iskustva". Bez tih uroenih sklonosti naa bi spoznaja naprosto bila osakaena te izuzetno skromna. David Hume (1711.1776.) tu e raspravu ne samo energino zakljuiti u Istraivanjima o ljudskom razumu ve unijeti i neke novine vane za samo razmatranje apriorne spoznaje. Preuzimajui Leibnizovu distinkciju, daje joj jednu novu interpretaciju kroz legendarne "Hjumove ralje". Rije je o podjeli na spoznaju koja se tie "relacija ideja" i spoznaju koja se tie "injenica". Samo se prva moe smatrati apriornom, meutim iskljuivo u smislu analitinih istina, koje nisu neto naroito za nau spoznaju budui da su to gole formalne istine koje svoju nunost temelje na znaenju termina od kojih se sastoje. itava e ta rasprava biti podloga na kojoj e svoje revolucionarne zamisli donijeti Immanuel Kant (1724.1804.), postavljajui raspravu o apriornoj spoznaji na nove temelje. 2.1. Platon: uroenost vjenih ideja Govorei o Platonovoj epistemologiji, ipak se trebamo osvrnuti i na njegovu ontologiju. Za njega postoje ideje kao objekti spoznaje. One su vjene, neunitive i jedine istinski postojee. Sav osjetilni svijet nije nita drugo doli sjena tog svijeta ideja. Znanje je ideja ono pravo, istinsko i Platon jedino njega karakterizira kao znanje (epistm), dok je znanje o materijalnom svijetu zapravo samo mnijenje (doxa). Prvo se dijeli na direktno razmatranje ideja, svojevrstan "umski uvid" (nos), a primjer je takva znanja spoznaja Dobra te njihovo indirektno razmatranje, svojevrstan "razumski izvod" (dianoia), za koji je primjer matematiko znanje. Drugo se pak dijeli na uvjerenje, vjerovanje (pistis) i nasluivanje, zamiljanje (eikasia). Nas e prije svega zanimati prva vrsta znanja, radi ijeg e objanjenja

10

Platon biti prinuen zagovarati teoriju uroenosti ideja te teoriju podsjeanja potrebnu za njihovu spoznaju.20 2.1.1. Dijalog Menon: prvi jasni stavovi o apriornoj spoznaji U dijalogu Menon Platon daje najzorniju sliku svoga shvaanja uroenog znanja. Iako je osnovni problem koji Platon preispituje kroz dijalog Sokrata i Menona to je vrlina, Menon je naelno mnogo interesantniji zbog svojih epistemolokih negoli etikih implikacija. Naime u njemu Platon najtransparentnije iznosi svoju centralnu epistemoloku teoriju: teoriju anamnesisa, podsjeanja.21 Iako je osnovna Platonova namjera moda duboko povezana s metafizikim (ak religioznim?) primislima, budui da ta demonstracija ujedno treba pokazivati kako je dua besmrtna, teorija podsjeanja nosi jednu za nas mnogo vaniju implikaciju: budui da je nae uenje zapravo podsjeanje, to bi znailo da mi od ranije posjedujemo to znanje i samo ga trebamo (dijalektikom, odnosno majeutikom) izvesti na povrinu, osvijestiti svoje uroeno znanje. Osim to teorija podsjeanja nosi neke metafizike konotacije pravei oslonac dokazu o besmrtnosti due iz drugih dijaloga22, ona je prije svega jedna od najjasnijih Platonovih epistemolokih preokupacija. Naime "tvrdnjom da posjedujemo relevantno znanje Platon nezaobilazno priziva pitanje o tome kako ga stjeemo."23 Tema razgovora na kojemu Sokrat (Platon) dokazuje teoriju anamnesisa jest jedan geometrijski problem. Sokrat, nacrtavi u pijesku kvadrat stranica npr. 2 stope (a povrinom dakle 4), upita roba koji prethodno nije imao nikakva matematikog obrazovanja koliko mora biti duga stranica kvadrata ija e povrina biti dvostruko vea (dakle 8) od nacrtanog. Rob uvjereno odgovara da e ta stranica biti dvostruko vea, tj. 4 stope. Sokrat mu ukazuje kako to nije tono jer bismo time dobili etverostruko veu povrinu (4 x 4 = 16). Rob sada zakljuuje kako ta povrina mora biti vea od dvije, a manja od etiri stope pa tvrdi kako
Vrlo dobar pregled mnogih epistemolokih pitanja u Platona nalazi se u: Silverman, A., "Plato's Middle Period Metaphysics and Epistemology", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 9. lipnja 2003. (http://plato.stanford.edu/entries/plato-metaphysics/, 27.6.2008., 10.30h). 21 Dio koji e ovdje biti razmatran nalazi se u: Platon, Menon, 82a986a5 (preveo i priredio F. Grgi, Kruzak, Zagreb, 1997., str. 4155). 22 Teorija anamneze razraena u Menonu moe se uzeti kao pojaanje drugog od etiriju "dokaza" za besmrtnost due koje Platon razrauje u dijalogu Fedon (v. Platon, Fedon, 72d77a, preveo K. Rac, uvod i biljeke napisao J. Zovko; Naklada Juri, Zagreb, 1996., str. 6069), ali i obrnuto: taj dokaz iz Fedona moe biti ujedno argument u prilog teoriji anamneze. O besmrtnosti due Platon govori jo i u Fedru (usp. Fedar, 245c246a; str. 2526) i Dravi (Drava, 608c611a, preveo M. Kuzmi, Naklada Juri, Zagreb, 1997., str 384387). Sve to samo govori u prilog o vrstoj isprepletenosti Platonove epistemologije i metafizike. 23 Fine, G., "Inquiry in the Meno", u: Kraut, R. (ur.), The Cambridge Companion to Plato, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 213.
20

11

zacijelo mora da je duga 3 stope. Sokrat opet navodi roba da sam uvidi pogreku; naime 3 x 3 je 9, a ne 8 koliko iznosi dvostruka povrina. Rob je doveden do aporije24: "Ali, Zeusa mi, Sokrate, ne znam." (84a1). Sokrat dobacuje komentar Menonu kako je rob ve daleko dospio: doveden u stanje aporije, tek se sada moe podsjetiti na pravu istinu. Kao i u dosadanjem tijeku razgovora, Sokrat izrazito sugestivnim pitanjima eli navesti roba da doe do odgovora. Sada onom istom kvadratu dodaje jo tri i dobiva etverostruko vei kvadrat. Nadalje, pita roba sijee li stranica koja spaja suprotna dva vrha (dijagonala) svaki kvadrat na dva jednaka dijela, na to rob potvrdno odgovara.25 Sokrat sugestivnim pitanjima dalje ukazuje da, povuemo li sada dijagonale tako da tvore jo jedan kvadrat unutar tog velikog kvadrata, dobivamo kvadrat za koji rob zakljuuje da je dvostruko vei od poetnog, odnosno onaj traeni. Drugim rijeima, Sokrat ukazuje Menonu da je rob sam zakljuio kako se dvostruko vea povrina kvadrata dobiva iz njegove dijagonale. Rob odlazi, a Sokrat i Menon dalje nastavljaju razgovor u kojem su prvi zakljuci: (i) rob je iznosio samo vlastita mnijenja; (ii) ta mnijenja bijahu u njemu; (iii) u onome koji ne zna ono to ne zna nalaze se istinita mnijenja o onome to ne zna; (iv) ta su mnijenja u njemu pokrenuta kao iz sna; (v) ponovno ispitivan, rob e znati, sam iz sebe ponovno uzimajui znanje. Iz ovih se izvode daljnji zakljuci: (vi) budui da je ponovno uzimati znanje iz sebe podsjeati se, vrijedi da (vi) znanje koje ima jednom je zadobio ili ga je uvijek imao; (vii) zadobio ga je u vremenu kad nije bio ovjek (jer ga u sadanjem ivotu nije dobio to potvruje Menon, budui da ga poznaje cijeli ivot). Krajnji je zakljuak: mi od ranije (od prije roenja) posjedujemo ve znanje, odnosno (sve) nae znanje uroeno je te kao takvo ne ovisi o samom iskustvu (odgoju, obrazovanju, uenju jezika itd.). Do znanja dolazimo samo razumskim uvidom, spoznavajui pravu narav stvari prisjeanjem ideja koje je naa dua ranije imala priliku upoznati.26 Vano je istaknuti nekoliko stvari kada govorimo o Platonovu poimanju apriornosti. Prvo, pojam apriornog znanja duboko je ukotvljen u Platonovoj teoriji ideja, to je jedan od najboljih primjera sprege metafizike i epistemologije u njegovu opusu: "Zasigurno u Platonu nema takve podjele [na epistemologiju i metafiziku, op. I. E.]. Njegovi pogledi o tome to postoji u velikoj su mjeri uvjetovani idejama kako do znanja moemo doi, a njegovo miljenje o tome to je znanje dobiva svoju narav iz uvjerenja o tome to je to to je
Stanje zbunjenosti, zateenosti, "neprilike i ukoenosti" (usp. Menon, 84b5, str. 49), spoznaje neznanja, koje je preduvjet za majeutiku "poraanje znanja". 25 Moemo rei da je Sokrat na ovom mjestu malo "varao" uvevi dijagonalu (pojam dijagonale), jer rob ipak nije sam do toga doao (!). Drugim rijeima, sugestivnim pitanjima Sokrat je "iznudio" tono rjeenje. 26 Vie v. u opsenom komentaru odlomka o teoriji podsjeanja (anamnezi) prireivaa hrvatskog prijevoda (Grgi, F., Komentar, u: Platon, Menon, str. 154165).
24

12

spoznatljivo."27 To priinja znatne metodoloke probleme prilikom istraivanja "Platonove epistemologije", budui da su njegova razmatranja o teoriji ideja istovremeno epistemoloka i metafizika.28 Drugo, kada se "iscrpno prikae teorija podsjeanja, malo je vjerojatno da e netko danas vjerovati u nju"29, a budui da je ona podloga opravdanja njegove koncpecije apriornog znanja, to njegovu koncepciju apriorne spoznaje ozbiljno dovodi u pitanje. Naime ako ta koncepcija kako dolazimo do znanja nije uvjerljiva, kako moemo biti uvjereni u postojanje ideja? Drugim rijeima, o uvjerljivosti teorije podsjeanja ovisi uvjerljivost teorije ideja, a time i apriornog karaktera njihova spoznavanja. 2.2. Aristotel: aposteriorno opravdanje ideja? Dok je Platon racionalistiki usmjeren, vjerujui da su univerzalije (ideje) uroene, odnosno da do njih dolazimo samo razumskim uvidom, a ne iskustvom (empirijom) budui da postoje otprije u nama30, Aristotel nudi empiristiku intuiciju da do univerzalija moemo doi samo njihovim upoznavanjem kroz pojedine predmete u kojima one postoje: on "odbija Platonov pogled da su objekti razuma odvojeni od pojedinanih predmeta."31 Meutim Aristotelove misli o naravi i nainu stjecanja znanja nisu zaokruene na jednom mjestu, ve su ratrkane po njegovu opusu, a mi emo se zadrati iskljuivo na odlomcima iz Metafizike i Druge Analitike. 2.2.1. Kritika Platona Pri govoru o naravi znanja, prije svega tu, kao i kod Platona, jednom nogom treba zakoraiti u metafizika razmatranja, koja su u pozadini epistemolokih. Aristotel kritizira Platonov stav, i to na nekoliko mjesta, a napose u Metafizici. Najprije u devetom poglavlju

27

White, N. P., "Plato's Metaphysical Epistemology", u: Cambridge Companion to Plato, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 277. 28 Usp. "Ideje su centralne Platonovoj metafizici i epistemologiji, pa je tako i distinkcija izmeu njih i predmeta percepcije u prirodnom svijetu oko nas. Kontrast izmeu tih dviju vrsta entiteta ukljuen je u njegove glavne teze o tome to postoji i to moe biti spoznato. Budui da je ovaj kontrast povuen u terminima i metafizikog i epistemolokog statusa svake od ovih vrsta entiteta, njegovi nazori o idejama i perceptibilnim stvarima spadaju istovremeno u metafiziku i epistemologiju." Isto, str. 280. 29 Fine, G., nav. dj., str. 214. 30 Kao nekakvo neosvijeteno ("na povrinu jo neizvueno") sjeanje. 31 Mendell, H., "Aristotle and Mathematics", Pogl. 6. ("What Mathematical Science Studies: Puzzles"), Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 26. oujka 2004. (http://plato.stanford.edu/entries/aristotlemathematics/, 27.6.2008., 10.30h).

13

prve knjige (A)32 Aristotel kritizira stavove o oblicima (idejama) svojih prethodnika te tako dolazi i do Platona, kojemu prigovara kako je neopravdano razdvojio dva svijeta onaj idealni i onaj osjetilni: "[]inilo bi se nemoguim da bivstvo i stvar kojoj je ona bivstvo opstoje razdvojeno; pa stoga: kako mogu ideje budui da su bivstva stvarima bivati odvojeno od njih?" (A.9, 991b13) Prozivajui stav koji je Platon iznio u Fedonu da "su oblici uzroci i bitka i postanka" (A.9, 991b34), Aristotel prigovara kako usprkos bilo kakvoj ideji predmeti ne mogu nastati ako ne postoji neki zaseban uzrok koji lei u njihovu nastajanju.33 Zatim se pita kako ideje mogu biti uzrone ako su brojevi, tj. to brojevi kao ideje uope mogu uzrokovati. Ovime vjerojatno Aristotel upuuje na to da brojevi ne mogu biti sami supstancije, ve su u akcidentalnom odnosu prema supstanciji.34 Taj prigovor proiruje i s onim o nemogunosti Platona da objasni kako iz mnogih brojeva nastaje jedan broj, tj. kako od nekih ideja moe nastati neka druga ideja, kad bi one u svojoj biti trebale biti jednostavne i nerazdjeljive. A ako pak broj ne nastaje od brojeva, od ega je onda sastavljen? Aristotel produbljuje prigovor, navodei kako u prvom sluaju (kad je broj sastavljen od brojeva) platonici potpuno promauju jer govore o svim brojevima kao cjelovitim idejama35. U drugom pak sluaju, ako je broj sastavljen36, dolazi do opasnosti da te "matematikalije" ili "posrednici", tako nazvani budui da "posreduju izmeu ideja i fizikih objekata", naprosto za sobom povlae "nezgrapnu mnogobrojnost matematikih svemira"37. U zavrnom dijelu poglavlja Aristotel se okomljuje na teoriju prisjeanja primjeujui da je "oito da nitko ne moe zapoeti znajui bilo to ve unaprijed; naime: kao to onaj tko se ui geometriji moe

Razmatrano poglavlje nalazi se u: Aristotel, Metafizika, A.9, 990a32993a13 (preveo i izradio sedmojezini tuma temeljnih pojmova T. Ladan, Signum: Medicinska naklada, Zagreb, 2001., str. 3443). Reference u tekstu navodim prema standardnoj paginaciji za Aristotelova djela te odgovarajuim kraticama (v. Gregori, P. Grgi, F., "Predgovor" i "Kratice", u: Gregori, P. Grgi, F. (prir.), Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kruzak, Zagreb, 2003., str. X, XI.) 33 Ovdje Aristotel vjerojatno smjera na eficijentni uzrok pri stvaranju artefakata, pri emu je takav uzrok potpuno razliit od samog artefakta po svojoj biti, tj. "supstanciji". Primjerice, bit stola (predmet) nije jednaka biti stolara (eficijentni uzrok, tvorac predmeta) koji ju je nainio, to bismo trebali drati ako doslovce uzmemo Platonov stav. 34 Supstancija je za Aristotela, grubo reeno, prva kategorija, kojoj su sve druge kategorije podreene u ontolokom smislu, tj. ona je na neki nain subjekt kojoj se prediciraju sve ostale kategorije (kao, primjerice, kvaliteta, kvantiteta, odnos itd.). Vie o Aristotelovim kategorijama v. u: Studtmann, P., "Aristotle's Categories", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 7. rujna 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/aristotlecategories/, 27.6.2008., 10.30h). V. i Pogl. 7.3. ("The Categories") u: Smith, R., "Aristotle's Logic", Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 14. prosinca 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/aristotle-logic/, 27.6.2008., 10.30h). O tome e jo biti rijei u nastavku. 35 Aristotelovim rjenikom, po njima "sastavljeni broj je jedno" (A.9, 991b33992a1). 36 Po Aristotelu broj i jest sastavljen, ali ne od drugih brojeva, ve "jedinica". Usp. Barnes, J., "Uvod u Aristotelovu Metafiziku", u: Gregori, P. Grgi, F. (prir.), Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kruzak, Zagreb, 2003., str. 51. 37 Mendell, H., nav. dj.

32

14

prethodno znati togod o drugim stvarima, ali nita ne poznaje unaprijed od stvari o kojima je ta znanost, i o kojima e sam tek uiti, tako je i u svemu drugome" (A.9, 992b2429). Kritika koja je najavljena u komentiranom poglavlju prisutna je napose u sedmoj knjizi Metafizike (Z) u sklopu rasprave o supstanciji, gdje se suprotstavlja Platonovu ontolokom nazoru. Moda je najbolji primjer sljedei odlomak: "Nemogue je da ikoji univerzalni izraz bude naziv supstancije. Jer primarne supstancije su one supstancije koje su svojstvene individui i koje ne vrijede ni za to drugo." (Z.13, 1038b812)38. Drugim rijeima, ono to odreuje neki pojedinani predmet jest supstancija koja je usko vezana za sam taj individualni predmet, a ne neka ideja koja postoji u od tog predmeta neovisnom i odijeljenom metafizikom svijetu. Meutim kritika se obuhvatnije nastavlja u zavrnim knjigama (trinaestoj i ernaestoj) Metafizke (M i N), gdje Aristotel raspravlja o "predmetima matematike", odnosno o "nainu na koji oni postoje" (usp. M.1, 1076a3236). Osobito je vano tree poglavlje knjige M, ali se zapravo itava rasprava o predmetima matematike moe uzeti kao kritika Platona, budui da je Aristotelov stav uglavnom negativno odreen kroz pobijanje platonizma.39 Ta je rasprava utoliko vanija jer zbog platonovskog stava u matematici Aristotel uzima predmete matematike kao paradigmu za okraj s cjelokupnom platonovskom ontologijom: te se dvije zavrne knjige tako mogu uzimati kao preludij za iru raspravu.40 2.2.2. Pozitivna strana teorije: preludij modernom empirizmu Osim kritike Platona potrebno je za svrhu nae teme spomenuti i jedan pozitivan vid Aristotelova nazora o stjecanju znanja, koji se krije u Drugoj Analitici, a najjasnije dolazi do izraaja u devetnaestom poglavlju druge knjige41. Prije svega, Aristotel istie kako je apsurdno i nemogue smatrati da znanje (neposrednih principa) stjeemo zahvaanjem ve
Preuzeo sam prijevod od Filipa Grgia (u: Barnes, J., nav. dj., str. 59) radi vee jasnoe od Ladanova prijevoda (usp. Aristotel, Metafizika, str. 205.). Duan sam jo jedno pojanjenje: "primarne supstancije" za Aristotela su upravo individue, individualni objekti kao oni koji predstavljaju temeljne entitete u ontologiji. Sekundarne bi bile one supstancije kojima definiramo primarne, a to su vii generiki pojmovi (primjerice, za zumbul koji raste ispred mene, tu u vrtu kao primarnu supstanciju sekundarne supstancije bile bi hijerarhijski vie grane u porfirijevu stablu unutar bioloke taksonomije). 39 Aristotel tako smatra da brojevi ne mogu biti primarnbe supstancije, ve su one takoer na neki nain svojstva supstancije kao i sve ostale akcidencije. To to zbunjuje u ovakvoj interpretaciji Aristotelova pogleda na matematiku je uvrijeena skepsa prema empiristikim prikazima matematike. Usp. Annas, J., "Predmeti matematike kod Aristotela", u: Gregori, Pavel Grgi, Filip (prir.), Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kruzak, Zagreb, 2003., str. 395410. 40 Usp. Burnyeat, M., "Platonizam i matematika: Preludij za raspravu", u: Gregori, Pavel Grgi, Filip (prir.), Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kruzak, Zagreb, 2003., str. 411440. 41 Dio, pisan skraeno APo. II.19, 99b15100b17, koji se razmatra nalazi se u Aristotle, Posterior Analytics, preveo i komentirao J. Barnes, Clarendon Press, Oxford, 2002., str. 7274.
38

15

"od prije postojeeg" ili "uroenog" znanja (usp. APo. II.19, 99b2634), a zatim nudi svoju sliku stjecanja znanja:
Sve ivotinje [...] imaju priroenu razlubenu sposobnost koju nazivljemo zamjeivanjem; a ako je zamjeivanje u njima prisutno, u nekih je ivotinja predmet zamjeivanja zadran, a u nekih nije. Za one u kojih nije zadran [...] za te nema spoznaje izvan zamjeivanja. No za neke koje zamjeuju mogue je predmet zamjeivanja dalje drati u dui. I ako se zbude mnogo takvih, ve nastaje neka razlika, tako da u nekih iz zadravanja takvih stvari nastaje pojam, a u drugih ne. Dakle, iz zamjeivanja nastaje pamenje, kako ga zovemo; a iz pamenja, kada esto nastane u vezi s istom stvari, nastaje iskustvo. Jer pamenja koja su brojem mnoga ine jedno iskustvo. A iz iskustva, ili iz cijeloga openitoga koje miruje u dui [...] nastaje poelo umijea i znanja.42

Svoj empirijski prikaz Aristotel rekapitulira te dodaje da se nae znanje bazira na indukciji (v. APo. II.19, 100b4).43 Jonathan Barnes upozorava kako ne smijemo raditi grube razlike izmeu Platona i Aristotela, tvrdei, primjerice, da posljednji nije vjerovao u postojanje apstraktnih entiteta, jer bi to bilo pogreno, ve "[t]amo gdje se od svojeg uitelja razlikovao, to je bilo u modusu ili nainu postojanja" tih apstraktnih entiteta44. Tomu nas pouava Metafizika. Ipak, to ne znai da ne moemo uvjereno rei, prije svega se oslanjajui na Drugu Analitiku i moda jo neke spise45, kako je Aristotel "bio potpuni empirist u dva znaenja te rijei. Prvo, drao je da su svi pojmovi kojima nastojimo zahvatiti zbiljnost u krajnjoj liniji izvedeni iz zamjeivanja (...). Drugo, mislio je da se znanost ili znanje, u kojima se sastoji nae dohvaanje zbiljnosti, u krajnjoj liniji osniva na osjetilnim promatranjima."46 Stoga, na neki nain, moemo slobodno rei da je Aristotel, kao direktan oponent Platonu, prvi veliki kritiar apriorne spoznaje i rodonaelnik empirizma. Na kraju treba biti svjestan metodolokih problema koje priinja svaki analitiki pristup Aristotelu: vrlo je teko, ako je uope mogue (!), govoriti o posebnim disciplinama u Aristotela, a napose o nekakvoj njegovoj epistemologiji, pod koju bi trebali biti supsumirani
42

APo. II.19, 99b35100a9 (prijevod sam preuzeo od Filipa Grgia iz: Barnes, J., Aristotel, prev. Filip Grgi, Kruzak, Zagreb, 1996., str. 99100.; usp. prijevod Jonathana Barnesa u: Aristotle, Posterior Analytics, str. 73). 43 Vie v. u opsenom komentaru Jonathana Barnesa u: Aristotle, Posterior Analytics, str. 259271. Vano je naglasiti kako za iitavanje Aristotela, kao i veine antikih autora, treba imati na umu kako to itanje ovisi i o samom prijevodu njegovih djela, a o kojemu se prouavatelji Aristotela esto spore. Raspravu koja se odnosi upravo na prijevod APo. II, 19 v. u Byrne, M., Analysis and Science in Aristotle, State University of New York Press, Albany, 1997., napose poglavlje 7. ("The principle of Science is Nous"). 44 Barnes, J., "Uvod u Aristotelovu Metafiziku", str. 47. 45 Za podupiranje tvrdnji da je nae zahvaanje zbilje temeljeno na percepciji, a i openito za Aristotelovu epistemologiju napose je interesantna rasprava sadrana u nekoliko poglavlja spisa O dui: III, 47 (429a432a). V. Aristotel, O dui, preveo M. Sironi, u: Aristotel, O dui Nagovor na filozofiju, priredio B. Bonjak, Naprijed, Zagreb, 1996., str. 7685. 46 Barnes, J., Aristotel, str. 99.

16

mnogi nazori iz njegove metafizike, logike, ali i fizike. Zbog toga je ve u zaetku jedan ovakav pokuaj svrstavanja Aristotela u "kanon" neke discipline moda vie umjetan i nasilan negoli je to primjetno u drugih filozofa. Aristotel je prvenstveno nastupao kao znanstvenik i kao takva ga treba uzimati prilikom govora o njegovoj epistemologiji. Meutim takav pristup dosta zadaje glavobolje njegovim komentatorima, a najvie je problema upravo vezano za njegove epistemoloke stavove: Aristotel osnovicom znanja (episteme) uzima pojave, odnosno osjetila, meutim s druge strane smatra da moraju postojati neki osnovni principi koji su po sebi nedemonstrabilni (nekauzalno izvedivi), ve intuitivni, samooigledni i daljnje neobrazloivi.47 Ta izraena tenzija ukazuje da, iako je Aristotel u osnovi empirist, treba biti oprezan i ne karakterizirati ga grubo kao takva, ve ukazati na neki mogui srednji put, koji sam Aristotel nije dovoljno artikulirao. "Moda, kako bilo, Aristotel jednostavno uvodi neku vrstu aposteriorne nunosti za znanosti, ukljuujui prirodne znanosti. On misli da pri svakom dogaaju moemo imati, i zapravo imamo, znanje, takvo da na neki nain poinjemo od osjetilnog iskustva i gradimo dalje do razumijevanja nunih i nepromjenjivih znaajki svijeta. To je znanje kojim nas opskrbljuje prava znanost (epistm)."48 Meutim mnogi komentatori smatraju da ovakva gradnja znanja koju predlae Aristotel donosi epistemoloki optimizam koji granii s naivnou", dok ga drugi direktno optuuju za naivnost samu u koju je upao "pokazujui neargumentiranu i neodrivu granicu izmeu nunog i apriornog."49 ini se dakle kako je mogue da Aristotel zagovara oblik aposteriornog opravdanja nunog znanja. 2.3. Ren Descartes: u obranu uroenih ideja Descartesa se raireno uzima za "oca moderne filozofije"50, koji je "ukljuen donekle u raskid sa srednjovjekovnom filozofskom tradicijom i koji je uvelike utjecao na budui smjer

Vjerojatno je najbolji primjer princip neprotuslovlja, "najpostojaniji od svih principa" i "preduvjet racionalnog miljenja i govorenja": "ista stvar (predikat) ne moe pripadati i ne pripadati istoj stvari (subjektu) u isto vrijeme i u istom pogledu". Na tom je principu moda najbolje izraena isprepletenost disciplina kod Aristotela: koliko je ovaj princip logiki, koliko pak metafiziki, a koliko pak epistemoloki relevantan? ini se da je za sve podjednako i kao takav on predstavlja istovremeno logiki temeljni princip, metafiziki kriterij govora o postojanju, ali ujedno i neobrazloivi aksiom svakog spoznajnog procesa. Usp. Code, A., "Metafizika i logika", u: Gregori, P. Grgi, F. (prir.), Aristotelova Metafizika, Kruzak, Zagreb, 2003., str. 95114. 48 Shields, C., "Aristotle", Pogl. 4.2. ("Science"), Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 25. rujna 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/aristotle/, 19.11.2008., 15.00h). 49 Isto. 50 Usp. Schacht, R., Classical Modern Philosophers: Descartes to Kant, Routledge, London New York, 2001., str. 5, KempSmith, N., "Introduction", u: Descartes, R., Philosophical Writings, odabrao i preveo N. Kemp Smith, The Modern Library, New York, 1958., str. vii te Newman, L., "Descartes' Epistemology", Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 14. travnja 2005. (http://plato.stanford.edu/entries/descartesepistemology/, 27.06.2008., 10.30h).

47

17

moderne filozofije."51 On je predvodnik neega to moemo nazvati znanstvenom revolucijom 17. stoljea, koja je oznaila posve novo gledanje na svijet odbacujui skolastiko oslanjanje na kvalitativne opise i objanjenja te okreui se kvantitativnim terminima kao kljunima za spoznaju nae okoline. S naglaskom na distinkciji primarnih i sekundarnih kvaliteta te materijalistikom percepcijom fizikog svijeta dolazi do potpuna raskida s aristotelijanskom tradicijom.52 Odgovor na pitanje kako razumijevamo svijet koji nas okruuje Descartes e dati oslanjajui se na apstraktne ideje, koje su nam ve unaprijed dane, one su nam uroene, odnosno usaene u samu nau prirodu. Opisujui kartezijanski (polazni) stav, Jerry Samet kae: "Moramo doi na svijet prethodno opskrbljeni kategorijama (pojmovi, naela, ope ideje itd.) koje e nam omoguiti da zahvatimo smisao onoga to zaista vidimo, ujemo itd. Razum moe iskoristiti ovaj uroeni dar kako bi stigao do apriornog razumijevanja stvari."53 Kako bismo razmotrili nain na koji je Descartes ostvario ovaj "plan", koncentrirat emo se prije svega na njegove Meditacije o prvoj filozofiji54. 2.3.1. Meditacije o prvoj filozofiji polazina toka Nakon to je u prvoj meditaciji metodikom sumnjom55 uklonio oslonac svemu znanju kako bi mogao uspostaviti nove sigurne i stabilne temelje za spoznaju, ve u drugoj meditaciji Descartes dolazi do tog temelja: spoznaja vlastite misaonosti. Spoznaja da ja postojim ve iz samog uvida da mislim nije podlona ikakvoj sumnji, budui da dok sumnjam, takoer mislim. To da sam "stvar koja misli" (res cogitans) samooevidna je injenica koju shvaam ve iz samog ina miljenja (v. Med. II., 203206). Na drugom mjestu donosi slino: "I poto mi je bilo jasno da je ova istina: mislim, dakle, jesam, tako vrsta i pouzdana, da je ni najpretjeranije pretpostavke skeptika nisu u stanju uzdrmati, prosudio sam,

51 52

Schacht, R., nav. dj., str. 5. Usp. Samet, J., nav. dj., Pogl. 4. ("The Rationalist Deployment of Nativism: Descartes & Leibniz"); Cottingham, J., The Rationalists, Oxford University Press, Oxford New York, 1988., str. 56. 53 Samet, J., nav. dj., Pogl. 4. ("The Rationalist Deployment of Nativism: Descartes & Leibniz"). 54 Djelo na koje u se referirati u tekstu jest Descartes, R., Meditacije o prvoj filozofiji, u: Husserl, E., Kartezijanske meditacije, I; Centar za kulturnu djelatnost, preveo T. Ladan, Zagreb, 1975., str. 185241. Reference u pisati prema standardnom navoenju: skraeni naslov (Med.), velikim rimskim brojem meditaciju te arapskim brojem stranicu na kojoj se nalazi u ovom prijevodu. 55 Ta se Descartesova metodika sumnja sastoji u iznoenju skeptikih argumenata koji bi trebali sruiti nau vjeru u cjelokupno znanje: 1) argument perceptivne iluzije, 2) argument nerazlikovanja sna od jave i 3) argument Zlog Demona. Usp. isto, 199202.

18

da je bez pomiljanja mogu prihvatiti kao prvo naelo filozofije, koje sam traio."56 To da postojim i to kao mislea stvar apriorna je istina, a svoju istinitost temelji samo i jedino na svojoj jasnoi i odjelitosti: "Zaista u toj prvoj spoznaji nema nieg drugog osim jasna i odjelita zahvaanja (perceptio) onog to potvrujem; to uistinu ne bi bilo dostatno da me uvjeri u istinu o stvari, kad bi se uope moglo dogoditi, da bude lano neto to sam shvatio tako jasno i odjelito; stoga mi se ini da se moe postaviti kao ope pravilo: istinito je sve ono to zahvaam veoma jasno i odjelito." (Med. III., 209; usp. Raspr. IV., 32). Jasnoa i odjelitost zato su, prema Descartesu, prvo pravilo ispravne metode u istraivanju i spoznavanju:
Prvo je pravilo bilo, da nikad nita ne prihvaam kao istinito, a da jasno ne spoznam, da je takvo, to znai, da najbriljivije izbjegavam svako prenagljivanje i neprovjereno donoenje suda, i da u svojim sudovima obuhvaam jedino ono, to je za moj duh tako jasno i razgovijetno, da nemam nikakva povoda o tome sumnjati.
57

Jasnoa i razgovijetnost tako su na neki nain kriteriji apriorne spoznaje, odnosno intuitivne spoznaje58, iz koje se kasnije sve deducira, odnosno iz takvih se spoznaja kasnije izvodi sve ostalo znanje, koje iako je sloenije nije nita manje sigurno, tj. takoer je apriorno.59 Pojam apriornoga Descartes ne koristi, ve je za njegovu ulogu rezerviran jedan drugi: uroenost. U treoj meditaciji Descartes razlikuje tri vrste ideja: 1) uroene, 2) pridole (steene) i 3) izmiljene (fiktivne), a "miljenje", "istina" i "stvar" spadaju upravo u uroene ideje, jer one nisu ni steene ni izmiljene (usp. Med. III., 211). Te su stvari ni manje ni vie nego otkrivene "prirodnom svjetlou (lumen naturale)" (Med. III., 211), odnosno nekom vrstom intuitivnog uvida60, svojstvenim samoj naoj prirodi, a koji vodi do jasne i odjelite spoznaje te time otporne na sumnju. Descartes navodi kao primjer dvije razliite ideje sunca: 1) osjetilom zahvaena sjajna toka na nebu i 2) glomazna zvijezda u sreditu Suneva
Descartes, R., Rasprava o metodi, preveo N. Berus, Matica hrvatska, Zagreb, 1951., str. 3132. Reference u u tekstu pisati u standardnom obliku: za Raspravu o metodi, skraeni naslov (Raspr.), rimskim brojem dio te arapskim brojem stranicu u ovom prijevodu. Za Principe filozofije, neu stalno navoditi da je rije o prvom dijelu, budui da se samo na njega referiram, ve u nakon skraena naslova (Principi) odmah rimskim brojem pisati broj stavka iz tog prvog dijela. Prvi dio Principa objavljen je s Raspravama o metodi, pa im je referenca po pogledu hrvatskog prijevoda jednaka. 57 Raspr. I., 21. Za Descartesov pokuaj preciznijeg odreenja jasnoe i razgovijetnosti v. stavke XLIIIXLVI. prvog dijela Princip filozofije (Descartes, R., Rasprava o metodi, str. 8182). 58 U svojim Pravilima za usmjeravanje naih uroenih sposobnosti Descartes pod intuicijom razumijeva "poimanje, koje nam um, ist i usredotoen, daje tako lako i tako razgovijetno da smo pomou njega osloboeni svake sumnje oko toga to je to to poimamo. Drugim rijeima, intuicija je nedvojbeno poimanje istog i usredotoenog uma koje je roeno u samom svjetlu uma (...)" Descartes, R., Rules for the guidance of our native powers, u: Descartes, R., Philosophical Writings, odabrao i preveo Norman Kemp Smith, The Modern Library, New York, 1958., str. 10. 59 Usp. na i. mj. 60 Na drugom mjestu istie: "[N]ikada se ne smijemo dati uvjeriti niim drugim nego oevidnou naeg uma." (Raspr. I., 36)
56

19

sustava. Dok je prva pridola (iz osjetila), druga "potjee od misli koje su mi kao uroene ili sam ih sam nainio nekim drugim nainom." (Med. III., 212). Descartes upuuje kako je druga ideja stvorena na temelju "prirodne svjetlosti", odnosno ili je intuitivno spoznata ("potjee od misli koje su mi uroene") ili je dedukcijom izvedena iz takvih intuitivnih uvida ("ili sam ih sam nainio nekim drugim nainom"). Kreui dalje, on detektira jo nekoliko uroenih ideja: supstanciju (v. Med. III., 212), uzronost (v. Med. III., 212213), zatim veliinu, protenost, poloaj, gibanje, trajanje i broj (v. Med. III., 214). Meutim Descartesu e ipak najinteresantnija biti ideja Boga, ija mu realnost treba kasnije posluiti kao jamac za svu ostalu spoznaju. Neto manje od polovice tree meditacije posvetio je upravo dokazu Boga iz uzroka same uroene ideje Boga, pitajui se na kraju o podrijetlu te ideje: "Preostaje tek da istraim kojim sam nainom primio istu ideju od Boga; nisam je primio osjetilima (...); niti sam je pak sam ja izmislio, jer njoj ne mogu nita ni oduzeti niti joj dodati; preostaje stoga da mi je ona uroena isto tako kao to mi je uroena i ideja mene samoga." (Med. III., 218). Osim te ideje Bog je usadio u nas i samu sposobnost zahvaanja uroenih ideja (v. Med. III., 218219)61, a budui da on, prema definiciji, ne moe biti obmanjiva, stoga je podloga jasnoi i odjelitosti kao kriterijima istinitosti nae spoznaje (v. Med. IV, 220, 225; V, 229).62 Pri poetku pete meditacije Descartes ponavlja inventar dosad utvrenih uroenih ideja: kolikoa (kvantiteta), protenost, veliina, lik, poloaj, gibanje i trajanje (v. Med. V., 226) da bi zakljuio, imajui na umu razmiljanje o tim i slinim idejama: "[N]e ini mi se da upoznajem togod novo koliko da se prisjeam onoga to sam prije znao, ili da tek sad opaam one stvari koje su ve odavno bile u meni, samo to im prije nisam obratio pozornost svojeg duha." (Med. V., 226) Ovim je odlomkom nesumnjivo ostvarena aluzija na Platona i njegovu teoriju prisjeanja.63 Nakon proirenja inventara ideja koje zahvaamo jasno i odjelito matematikim idejama (v. Med. V., 226, 226227), Descartes nudi novi dokaz postojanja Boga, iju ideju vadimo iz "riznice svojeg duha" (Med. V., 228) te je od uroenih

Na drugim mjestima Descartes naznaava kako nas je upravo Bog obdario onom "prirodnom svjetlou (lumen naturale)", koja je maloprije spomenuta: "...poto je bog naime svakom od nas dao neko svjetlo, da razlikujemo istinu od zablude..." (Raspr. I., 28) 62 esta je primjedba da se upravo ovim dodatkom Descartes zapleo u kruno argumentiranje: "Mogue ga je interpretirati kao da koristi 'jasne i odjelite ideje' da bi dokazao Boje postojanje, ija benevolentnost onda opravdava nae koritenje jasnih i odjelitih ideja." Blackburn, S., nav. dj., str. 233. Vie o ovom problemu i moguim smjerovima rjeenja v. Newman, L., nav. dj., Pogl. 6. ("Cartesian Circle"). 63 Veza s Platonom ogleda se i u implikaciji koju Descartes izvlai iz svog ontolokog dualizma (postoje dvije supstancije: mislea i protena; duh i materija), a to je besmrtnost due (Descartes, R., Rasprava o metodi, str. 48), koja njemu ima drugu svrhu, naime opravdanje kranske metafizike.

61

20

ideja upravo ona "prva i glavna" (Med. V., 228). Upravo je Bog jamac istinitosti svih uroenih ideja koje spoznajemo jasno i razgovijetno.64 2.3.2. Principi filozofije nadopuna i proirenje slike apriornog znanja U Principima filozofije Descartes saima uglavnom stavove koje je iznio u Meditacijama, meutim iznosi neke dopunske osvrte, poveava inventar uroenih ideja te jasnije istie neke misli. Zato, makar ukratko, treba nekoliko rijei posvetiti i tom djelu.65 Nakon uvodnih stavaka u kojima je obrazloena metodika sumnja i njena svrha, Descartes ponovno govori, poput stalnog lajt-motiva, o nepobitnosti prve istine: "Stoga je ova spoznaja Ja mislim, dakle jesam prva i od svih najsigurnija, do koje dolazi tko god pravilno filozofira." (Principi, VII., 67). Mnogo eksplicitnije iskazuje kako su nam i matematike ideje i naela uroeni: "Tako, na primjer, duh ima u sebi ideje brojeva i likova. Meu opim sudovima duh ima i ovaj: Ako jednakom doda jednako, i zbroj e biti jednak, i tome slino." (Principi, XIII., 69). Neto dalje rezimira: "Ne smiju nam doista vie biti sumnjive matematike istine, jer su sasvim jasne." (Principi, XXX., 77) Descartes u vrlo saetu obliku ponovno potvruje kako smo sposobnost razumskog zahvaanja uroenih ideja primili od Boga i kako nas to zahvaanje ne moe prevariti ako je jasno i razgovijetno (v. Principi, XXX., 7677). Interesantno je da tek ovdje spominje kao "vjene istine, koje postoje samo u naem miljenju" (Principi, XLVIII., 83), dakle koje su nam uroene, i tzv. "ope sudove ili aksiome", odnosno tautologije, a po Desartesu su to, primjerice, sljedei sudovi: "Od niega ne postaje nita. (...) Ista stvar ne moe ujedno biti i ne biti. Ono, to se dogodilo, ne moe biti takvo, kao da se nije dogodilo. Onaj, koji misli ne moe ne postojati, dok misli." (Principi, XLIX., 8384) Vano je naglasiti da je Descartes smatrao i prirodne zakone uroenima, o emu svjedoi kratka natuknica na drugom mjestu: "Ipak se usuujem tvrditi da sam (...) i uoio izvjesne zakone, koje je Bog tako uvrstio u prirodi i o kojima je u nae due stavio takve pojmove, da nakon to smo o njima dovoljno razmiljali ne moemo sumnjati, da se tono vre u svemu, to jest, ili se zbiva u svijetu." (Raspr. V., 37) Naposljetku zakljuuje da

64 65

Usp. Raspr. I., 35. Referirat u se na: Descartes, R., Osnovi filozofije, I. dio: "Osnovi ljudske spoznaje", preveo V. Gortan, u: Descartes, R., Rasprava o metodi, str. 6598.

21

su i sve univerzalije zapravo samo stanja miljenja, odnosno kao ideje ini se da su nam i one uroene (v. Principi, LVIII.LIX., 83)66. Samimo Descartesovo stajalite. Posjedujemo uroene ideje, koje nam je ve od ranije usadio sam Bog, a do kojih dolazimo spoznajom njihove jasnoe i razgovijetnosti temeljem vlastite razumske sposobnosti, odnosno nekom vrstom razumske intuicije. U tu vrstu spoznaja ulaze spoznaja samoopstojnosti, Boje egzistencije, logikih zakona, matematikih naela, prirodnih zakona. Neki autori naglaavaju da je "interesantno da Descartes dri da ak i osjetilno iskustvo dijelom sadri uroeni sadraj."67 Posjedovanje takvih spoznaja, odnosno uroenih ideja koje ih predstavljaju, nesumnjivo je apriorno, odnosno njihovo je opravdanje zasnovano iskljuivo na apriornim temeljima. 2.4. John Locke: kritika pojma uroenosti Kad bismo morali proglasiti predvodnika empirizma i njegovu najistaknutiju figuru, onda bi to nesumnjivo bio John Locke, a kada bismo traili djelo u kojemu je empirizam postavljen na noge i najodvanije branjen, moemo pretpostaviti da bi to zasigurno bio njegov Ogled o ljudskom razumu68, djelo u kojemu je autor nastojao "istraiti izvorite, pouzdanost i doseg ljudskog znanja zajedno s razlozima i stupnjevima vjerovanja, mnijenja i odobravanja" (I. i. 2, 28)69 Ovim je svojim djelom Locke zakljuio raskid s aristotelijanskim nazorom na svijet: Ogled "je bio rezultat izvanrednog razdoblja u kojemu je aristotelijanski pogled na svijet, napadan kroz renesansu, napokon odbaen i zamijenjen mehanicistikim (...)"70 Prije negoli krene na razraunavanje s Descartesovom teorijom uroenih ideja, odnosno uroenog znanja, Locke nastoji definirati temeljni pojam kojim e se toliko baviti u djelu, a to je "ideja". Ona je "to god bilo to to je predmet razuma", odnosno sve ono ime "se um moe baviti kada misli" (I. i. 8, 32). Drugim rijeima, ideja je temeljni element sadraja svijesti ili, bolje reeno, miljenja.

66

Usp. Ayers, M., Locke: Epistemology and Ontology, I. svezak (Epistemology), Routledge, London New York, 1996., str. 243. 67 Newman, L., nav. dj., Pogl. 1.5. ("Innate Ideas"). 68 Sve reference odnosit e se na Locke, J., Ogled o ljudskom razumu, I. svezak, preveo D. Orli, Naklada Breza, Zagreb, 2007. U tekstu u navoditi iskljuivo reference prema standardnoj paginaciji Ogleda: rimskim brojem knjigu, malim rimskim brojem poglavlje, a arapskim brojem odjeljak. Ako je rije o citatu, navodim i stranicu navedenog izdanja, odvojenu zarezom. 69 Time je Locke eksplicitno postavio okvire novoj filozofskoj disciplini teoriji spoznaje. 70 Ayers, M., nav. dj., str. 13.

22

2.4.1. Ne postoje univerzalna teorijska (spekulativna) naela itavo drugo poglavlje prve knjige posveeno je dokazivanju kako "nema uroenih principa u duhu", kako glasi i sam naslov poglavlja. Locke je uvjeren da e njegovo dokazivanje podrijetla sveg naeg znanja biti dovoljan dokaz za odbacivanje uroenosti, meutim svejedno odluuje navesti nekoliko argumenata zbog kojih je "posumnjao u istinitost tog miljenja" (I. ii. 1, 33). Prvo, ope slaganje oko nekih istina uope ne povlai da su te istine uroene (v. I. ii. 3). Osim toga uope i ne postoji ope slaganje oko naela/istina kao to su ona da to jest, jest i da je Nemogue da ista stvar i jest i nije (v. I. ii. 4). Naime ta naela nisu poznata ni djeci ni idiotima, a teko je vjerovati "da bi se bilo to utisnulo u um, a da um to ne opazi" (I. ii. 5, 34). To da ih um otkriva tek kad postane zreo za upotrebu jest takoer neopravdan odgovor, jer ako ih um otkriva to ne dokazuje uroenost, budui da bi onda sve istine trebale biti uroene: aksiomi matematike bi tada bili jednako uroeni kao i svi teoremi iz njih izvedeni dedukcijom, to je apsurdno (v. I. ii. 8). Osim toga te "uroene" istine uope ne otkriva razum niti su posljedica uroenosti, ve se baziraju na jednoj drugoj sposobnosti71 (v. I. ii. 11). Zatim uope nije istina da spoznajemo ta naela kad ponemo upotrebljavati um, jer neki upotrebljavaju um mnogo ranije, negoli uope spoznaju ta naela (v. I. ii. 12) pa je ta fraza puka floskula koja zamagljuje injenicu da su ta naela i istine naknadno spoznatljivi, ime ih zapravo nije mogue razlikovati od drugih (steenih) spoznatljivih istina (v. I. ii. 13). Kada bi se to vrijeme dorastanja do upotrebe uma i poklapalo sa spoznajom spomenutih naela, to svejedno ne bi bio dokaz njihove uroenosti, jer bi to isto tako mogao biti dokaz da je samo razvijena sposobnost apstrahiranja nakon vie vremena stalne primjene na konkretnim pojavama (v. I. ii. 14). Locke nakon svih ovih primjedbi nudi ukratko svoju viziju stjecanja znanja u saetoj verziji, koju e razraivati postepeno u cijelom Ogledu:
Prvo osjetila proputaju konkretne ideje i opremaju jo praznu komoru. Dok se um s nekima od njih postupno upoznaje, spremaju se u pamenje i pridaju im se imena. Kasnije ih um, razvijajui se, poopuje i postupno se ui sluiti opim imenima. Na taj nain um se oprema idejama i jezikom, to je graa na koju primjenjuje svoju diskurzivnu sposobnost. A upotreba razbora iz dana u dan postaje sve oitija, kako se uveava ta graa koja ga zapoljava.
72

71 72

Radi se o sposobnosti apstrahiranja o kojoj e biti rijei u nastavku teksta. I. ii. 15, str. 39.

23

Nakon tog ocrtavanja naeg stjecanja znanja te razvoja jezika i razumskih sposobnosti Locke dodaje kako djeca razvijaju razum nikako drugaije doli uenjem, pa tako i svoju sposobnost apstrahiranja, to znai da su sve te ideje steene, a ne uroene (v. I. ii. 15). 2.4.2. Ne postoje opeprihvaena naela To to se te "ope istine" odmah prihvaaju im su predoene i shvaene ne govori nita o njihovoj uroenosti, ve o ljudskom razumijevanju znaenja rijei i poznavanju koritenja jezika U protivnom to bi znailo da su sve tautologije73 uroene, a to znai da imamo beskonano mnogo ideja koje su uroene, budui da, primjerice, u princip neproturjenosti74 moemo uvrstiti tvrdnje koje e poivati ama ba na bilo kojoj od ideja pa tako i onim osjetilnima75, no kako nijedna tvrdnja "ne moe biti uroena ukoliko ideja o kojoj govori nije uroena", to bi znailo i sve osjetilne ideje smatrati uroenima, to je smijeno (v. I. ii. 18, 42).76 Uza sve to Locke napominje kako ljudi lake i bre prihvaaju manje uopene sudove od opih naela77 (v. I. ii. 19). tovie, ta naela nam najee78 nisu poznata dok nam ih netko ne predoi, to je samo dokaz da su steena, jer ako ih ne moemo sami dokuiti, ne mogu biti uroeni (v. I. ii. 21). Oni pak koji tvrde da su nam ta naela implicitno poznata ne tvrde drugo doli to da ih je na um sposoban shvatiti, a ne da su uroena, jer bi onda znailo da su i matematike demonstracije utisnute u duhu, s ime se teko moemo sloiti (v. I. ii. 22). Dalje, argument o neposrednom prihvaanju naela po njihovu predoavanju poiva na lanoj pretpostavci: da ljudi prije toga nisu nita uili, a zapravo smo sve nae ideje nauili iz iskustva te ih tek po usvajanju njihovih znaenja uvrtavamo kao termine ("imena") u reenice i koristimo u skladu s jezinim koritenjem (v. I. ii. 23). Locke zatim rezimira prvi argument: postoji empirijska potvrda da se oko openitih pravila ne slau svi, odnosno, po njegovu miljenju, bar polovica ovjeanstva niti je za njih ula niti je o njima mislila (v. I. ii. 24) te dodaje da se ta opa pravila uope ne saznaju prva: dijete najprije dolazi do osjetilnih informacija te apstrakcijom tek naknadno dolazi do opih naela, a da su uroena ta naela,
73 74

Nuno istinite tvrdnje, ija istinitost poiva na znaenju termina od kojih su sastavljene. Logiko naelo prema kojemu nije mogue istovremeno tvrditi da vrijedi neka tvrdnja i njena negacija, ili, neto formalnije iskazano, Nije mogue (p i ne-p). 75 Npr. Nemogue je da je neka stvar plava i da je ta ista stvar ne-plava. 76 Vie o ovisnosti tvrdnji, odnosno pojedinih naela, o idejama od kojih su sadrane Locke govori u I. iv. 1. 77 Primjerice, ljudi e se lake sloiti s primjerom iz bilj. 75, negoli s opom formulacijom naela neproturjenosti iz bilj. 74. 78 Locke navodi kako samo najbistrije glave mogu doi do tih naela, a drugi ih naprosto prihvaaju, jer nisu imali toliko razvijenu sposobnost apstrakcije da sami do njih dou (v. I. ii. 21, 44).

24

tada bi to ipak trebale biti prve misli do kojih je dijete dolo (v. I. ii. 25). Naposljetku zakljuuje da je dodatni problem za zagovaratelje uroenosti i injenica da je, iako se ini da bi se ta naela trebala najjasnije pokazivati tamo gdje su ljudi najmanje "kontaminirani" uenjem i obrazovanjem, upravo suprotno: njih uope ne moemo nai u djece, idiota, divljaka i nepismenih ljudi (v. I. ii. 27). 2.4.3. Ni u podruju morala nema univerzalnih i opeprihvaenih naela Nakon molbe itatelju da se suzdri od predrasuda dok ne proita cijelo djelo i tek onda razmotri sve ove primjedbe (v. I. ii. 28), Locke otvara tree poglavlje, u kojemu dokazuje kako nema ni uroenih praktinih naela, no tu je posao mnogo laki Lockeovim rijeima: "Ako te spekulativne maksime, o kojima smo raspravljali u prethodnom poglavlju, ne nailaze na zbiljsko ope odobravanje kod cjelokupnog ovjeanstva, kao to smo to i dokazali, jo je puno oitije u pogledu praktinih naela da ona ne nailaze na ope prihvaanje" (I. iii. 1, 49). Prije svega, ne postoje moralna naela oko kojih se svi ljudi slau, tj. ne postoji "ikakva praktina istina koja je univerzalno prihvatljiva" (I. iii. 2, 50). Tvrditi pak da ljudi preutno odobravaju takva naela, iako prema njima ne djeluju posve je neopravdano budui da: a) djela su najbolji pokazatelj misli ljudi i b) nerazumno je "pretpostaviti postojanje uroenih praktinih naela koja se proteu samo do granica miljenja" (I. iii. 3, 51). Dokaz je protiv uroenosti praktinih naela i injenica da ne postoji takvo naelo, a za koje ovjek ne bi mogao traiti neko opravdanje, tj. ne postoji ni ona intuitivna samorazumljivost kao kod nekih spekulativnih naela (v. I. iii. 4). Upravo suprotno: pitamo li nekoga zato se treba voditi nekim pravilom, svatko e nam odgovoriti prema svom sustavu vrijednosti i kulturi u kojoj je odgojen (v. I. iii. 5). Iz toga je vidljivo da postoji "velika raznolikost mnijenja o moralnim pravilima koja se mogu nai meu ljudima, ve prema razliitim shvaanjima sree koju zamiljaju ili kojoj tee" (I. iii. 6, 52). ak i oni koji toboe dre do moralnih pravila koja su im dana od samog Boga gotovo svakodnevno pokazuju svojim djelima da ne dre puno do tih naela, kao to je npr. "veliko naelo moralnosti, da inimo drugome ono to elimo da drugi nama ine." (I. iii. 7, 53) Neki pak tvrde da je savjest jamac potivanja tog pravila, meutim savjest nije nita drugo doli na unutarnji procjenitelj moralne ispravnosti koji se razvija upravo odgojem u nekoj dotinoj kulturi (v. I. iii. 8). Osim toga naprosto je nevjerojatno da ljudi konstantno kre ta pravila ako su im ona "uroena i ugraena u njihove umove", i to ak oni najciviliziraniji narodi, a kamoli sva raznovrsna plemena i kulture iji su nam obiaji toliko strani da ih smatramo moralno 25

gnjusnima (v. I. iii. 9). Povijest nam pokazuje kako itava ljudska drutva imaju posve oprena moralna naela od naih (v. I. iii. 10) te, tovie, ta ista drutva ih smatraju poeljnima i javno prihvatljivima te ih ozakonjuju (v. I. iii. 11). A to to se neko moralno pravilo negdje "openito i s doputenjem kri" samo je dokaz da "ne moe ga se smatrati uroenim, budui da je nemogue da ljudi, bez srama ili straha, samouvjereno i spokojno, prekre pravilo za koje oevidno moraju znati da ga je propisao Bog, te bi zasigurno kaznili njegovo krenje (to bi morali da je uroeno) s mjerom koja bi prekritelja nauila pameti." (I. iii. 13) Ta pravila ne samo da se razlikuju od zajednice do zajednice ve "oni koji tako samouvjereno govore o njima vrlo nam rijetko zapravo kau koja su", to potie na sumnju u ta pravila (v. I. iii. 14, 60). Locke navodi primjer lorda Herberta, koji je naveo nekoliko pravila, no pokazuje kako ona uope ne nude nikakav razlog u prilog njihovoj uroenosti kad ih poblie preispitamo (v. I. iii. 1519). Tvrditi pak da se ta uroena naela mogu obrazovanjem i obiajima iskvariti te naposljetku izblijedjeti posve je nezgodno za dokaz njihove uroenosti, budui da nam takva naela koja se tako daju iskvariti ne bi ba bila od neke koristi (v. I. iii. 20). Locke rezimira: u svijetu postoje oprena naela za koja svaka zajednica dri da su prvotna i neupitna (v. I. iii. 21). Nakon svih negativnih argumenata Locke nudi i jedan pozitivan: sva ta naela ne stjeemo nikako drugaije doli odgojem i kulturom, odnosno iskustvom (v. I. iii. 2226). Budui da je pitanje morala jako vano, dok netko ne ponudi kriterije za prepoznavanje tih prvotnih naela razumno je u njih sumnjati i preispitivati ih (v. I. iii. 27). 2.4.4. Svaki je govor o uroenim idejama iluzoran Nakon to na poetku etvrtog poglavlja jo jednom naglaava kako naela nisu uroena ako i ideje koje ih sainjavaju nisu uroene (v. I. iv. 1), Locke se pojedinano posveuje nekim "uroenim idejama" dokazujui na konkretnim primjerima zabludu o njihovu podrijetlu. Djeca roenjem ne dobivaju ideje pa tako npr. niti onu o istovjetnosti79 (v. I. iv. 3 5), o odnosu dijela i cjeline80 (v. I. iv. 6), ni o nunom bogotovlju81 (v. I. iv. 7), odnosno ni

79

ini se da Locke koristi ovdje pojam ideje dvosmisleno: ne postoji uroena ideja istovjetnosti, odnosno ne postoji njoj odgovarajue naelo Nemogue je da ista stvar i jest i nije kao uroeno. 80 Tj. ne postoji uroeno matematiko naelo: Cjelina je vea od dijela. 81 Tj. naelo: Treba tovati Boga.

26

onu o Bogu82 (v. I. iv. 811). Naposljetku zakljuuje kako, budui da ideja o Bogu nije uroena, "teko se moe pronai bilo koja druga ideja koja moe polagati pravo na to, jer da je Bog utisnuo bilo kakav pojam, bilo kakav biljeg u razum ljudi, najrazumnije bi bilo oekivati da bi to trebala biti neka jasna i cjelovita ideja o njemu samome, koliko nam doputaju nae slabe sposobnosti" (I. iv. 18, 80). Ni ideja supstancije nije uroena (v. I. iv. 19). Za kraj rasprave o uroenosti ideja Locke iznosi nekoliko znaajnih tvrdnji. Prvo, nijedna tvrdnja ne moe biti uroena, budui da nijedna ideja nije uroena (v. I. iv. 20). Drugo, nijedna ideja nije mogla biti zapamena ako prije toga nije zamijeena, a nije u umu, ako prije toga nije zapamena (v. I. iv. 21)83. Tree, pretpostavka o uroenosti nije opravdana budui da uope nije mogue razlikovati "uroene" istine od steenih (v. I. iv. 22). etvrto, ljudska spoznaja najvie "ovisi o ispravnoj uporabi onih moi koje nam je podarila priroda" (I. iv. 23, 85). Na kraju upozorava da ljudi moraju samostalno razmiljati i istraivati kako bi doli do znanja (v. I. iv. 24), a ne se povoditi za lijenim umovima, kao to su oni koji su postulirali uroena naela (v. I. iv. 25). Lockeu je glavna svrha ovako temeljite kritike uroenosti raistiti teren za uspostavljanje vrstih temelja na kojima e zasnovati znanje (v. I. iv. 26). Iscrpniji prikaz drugog i treeg te osvrt na etvrto poglavlje prve knjige Ogleda zorno moe predoiti ne samo negativan aspekt Lockeova stajalita u njegovu nastojanju da potpuno pobije ikakvu teoriju uroenosti, ve postoji paralelno i mnotvo pozitivnih aspekata njegove teorije koji se daju nazrijeti. U prije citiranu poveem odlomku84 ve je ukratko ocrtan cjelokupan Lockeov nazor. Prije svega, potpuno je jasno da je podrijetlo svih ideja u osjetilima, ili eventualno u naoj refleksiji o tim istim idejama85. Dakle apriorizam u obliku uroenosti potpuno je eliminiran. Drugo, ipak je otvorena mogunost da pri sastavljanju naih reenica i povezivanju rijei s odreenim znaenjima moemo na neki nain neovisno od osjetila baratati njihovim odnosima. Sumirajui pregled Lockeove "imagistike teorije" objanjenja ideja kao sliica u svijesti86 Ayers navodi:
Spoznajemo stvari onako kako ih doivljavamo (experience), a naa sposobnost spekuliranja o tome to lei iza granice iskustva ogranieno je materijalom dostavljenim

82

Vezano za ideju Boga, Locke dodatno opovrgava argument "da pristoji Bojoj dobroti da utiskuje u umove ljudi biljege i pojmove o sebi " (I. iv. 1213, 75). Zatim ukazuje na injenicu da razliiti ljudi (zajednice) imaju razliitu ideju Boga (v. I. iv. 1417). 83 Drugim rijeima, sve to je u umu jednom je zamijeeno, odnosno steeno osjetilima. 84 V. bilj. 64 i odgovarajui joj tekst. 85 Vie o tome Locke e govoriti na poetku druge knjige Ogleda. 86 itav pregled v. u Ayers, M., nav. dj., 4451.

27

iskustvom. To ogranienje nas ne sputava u stjecanju a priori univerzalnog znanja, kao primjerice onog u geometriji.87

Ayers tako brani tvrdnju da je Locke zastupao imagistiku teoriju apriornog znanja88 te poseban oblik intuicionizma koji se temelji iskljuivo na razumijevanju znaenja rijei, odnosno da je Locke prilagodio Descartesove pojmove jasnoe i razgovijetnosti prebacivi ih u jezik: slua tako mora posjedovati elemente racionalne intuicije i demonstracije, odnosno apriornog razumijevanja.89 Dakle osjetila nas opskrbljuju graom, ali jednom kad smo uspostavili znaenja tada se na temelju njih moe graditi dalje znanje.90 Tree, Locke je nominalist: ope ideje imena su za one skupove stvari koja imaju neka odreena svojstva, ali smo iz njih apstrakcijom izluili ono to im je zajedniko.91 Dakle ne moemo govoriti o realnom postojanju univerzalija.92 Treba istaknuti kako Lockeov empirizam ipak nije jai oblik empirizma koji povlai da je sve znanje iskljuivo empirijskog podrijetla, ve je on empirist po pogledu pojmova: sve ideje potjeu od iskustva, ali njihovom kombinacijom i odnosima moemo graditi druge oblike znanja (primjerice, analitine istine). To treba imati na umu kako se ne bi olako karakteriziralo Lockea kao nekoga tko potpuno odbacuje ikakvo apriorno rezoniranje. Naime on je takvu obliku spoznaje dodijelio mjesto u sferi baratanja znaenjima termina u naim sudovima, koje je ili intuitivno ili demonstrativno (usp. IV. ii, 12). Iako bi moda netko mogao tvrditi da je time ve in nuce ponudio temelje za razvoj logike i filozofije jezika, tek e s Leibnizom analiza jezika i termina dostii zavidnu razinu93.

Isto, str. 51. Usp. isto, str. 75. 89 Usp. isto, str. 272273. 90 To moda moe otvoriti prostor istraivanju i interpretiranju apriornosti u Lockea eventualno u smislu analitinosti, odnosno na temelju semantikih svojstava pojedinih tvrdnji. No treba takoer imati na umu da Locke nije posve jasan po tom pitanju te e tek Hume to eksplicitno izraziti, o emu e vie rijei biti kasnije. 91 Usp. II. xi. 9 za sposobnost apstrahiranja te itavu treu knjigu Ogleda za raspravu o jeziku i upotrebi rijei, a napose tree poglavlje, koje govori o opim terminima. Tamo Locke u rekapitulaciji kae: "Ukratko sve to sam htio kazati jest to da se sva ta velika raspredanja oko genera i species i njihovih sutina svode samo na ovo: kad ljudi stvaraju apstraktne ideje, utvruju ih u duhu i daju im imena, oni time omoguavaju sebi da posmatraju stvari i raspravljaju o njima tako rei u svenjevima, da bi tako lake i bre unapreivali svoje znanje" (III, iii, 20). Na drugom mjestu Locke naglaava kako su rijei nezaobilazne pri baratanju s idejama te je zato "razmatranje rijei i stavova neophodan dio rasprave o znanju: vrlo je teko govoriti o jednom ako se ne objasni drugo" (IV. vi, 1). O sposobnosti apstrakcije vie v. Ayers, M., nav. dj., 242243. Raspravu o Lockeovoj teoriji apstrakcije i njegovoj poziciji u odnosu prema nominalizmu v. u isto, 248255. 92 Usp.: "Lockeov ontoloki stav o univerzalijama jest nominalistiki, on dakle vjeruje da neovisno o nama postoje samo pojedinane stvari, dok su openitosti 'stvorenja to smo ih sami napravili'. (...) Opi termini stoje za ope ideje koje su rezultat rada uma, ishod procesa apstrahiranja." Boievi, V., Filozofija britanskog empirizma (Hrestomatija filozofije, sv. 4), kolska knjiga, Zagreb, 1996., str. 158. 93 Usp. Katz, J. J., nav. dj., str. 1112.
88

87

28

2.5. Gottfried Wilhelm Leibniz: posljednja obrana pojma uroenosti Direktan odgovor Lockeu u punom smislu tih rijei slijedio je iz pera Gottfrieda Wilhelma Leibniza i svoj oblik dobio u djelu Novi ogledi o ljudskom razumu94. Osim samog naslova i namjere iskazane u Predgovoru polemika s Lockeom istaknuta je i samim oblikovanjem djela: prvo, ono je pisano u obliku dijaloga izmeu Filaleta (koji predstavlja branitelja Lockea) i Teofila (koji predstavlja Leibniza); drugo, struktura djela prati (makar ne u potpunosti) Lockeov Ogled te je tako ono podijeljeno na etiri knjige: prva je odgovor na pobijanje uroenosti ideja i naela, druga je posveena teoriji ideja i stjecanju znanja, trea se bavi jezikom, dok etvrta tematizira spoznaju openito tako potpuno zrcalno odraavajui djelo koje je metom kritike. Za nau svrhu vrlo su vani neki odlomci Predgovora, a najbitnija je prva knjiga, te emo nju poblie i razmotriti.95 2.5.1. Kritika Lockea Referirajui na Lockea, sam Leibniz kae: "nai se sustavi u mnogome razilaze. Njegov je blii Aristotelu, moj pak Platonu, iako se obojica veoma udaljavamo od uenja dvojice antikih filozofa." (Predgovor, 5) Zatim vrlo kratko prikazuje toke neslaganja, a ona prva i najvanija upravo je uroenost naela i ideja, odnosno istina: "Mi se razilazimo u znaajnim pitanjima. Radi se o tome da se utvrdi je li dua sama po sebi poput stranice, na kojoj jo nita nije ispisano (tabula rasa), to smatra Aristotel i pisac Ogleda, i potjee li ono to bi na njoj bilo zapisano iskljuivo od osjetila i iz iskustva ili pak dua izvorno sadri naela mnogobrojnih pojmova i uenja koji ne potjeu od vanjskih predmeta, ve ija je jedina uloga da ih u odgovarajuim okolnostima pobude, kao to vjerujem ja zajedno s Platonom, pa ak i skolastiarima" (Predgovor, 6). "Odatle, pak, slijedi", nastavlja Leibniz,
jedno drugo pitanje, naime zavise li sve istine od iskustva, tj. od generalizacije iz pojedinanih sluajeva, ili ima i takvih koje poivaju i na emu drugome. Jer ako je mogue neke dogaaje predvidjeti prije svakog iskustva, jasno je da tome pridonosimo sami, neim iz sebe. Ma kako da su osjetila nuna za sve nae aktualno znanje, ona
94

Sve reference odnosit e se na: Lajbnic, G. V. [Leibniz, G. W.], Novi ogledi o ljudskom razumu, preveo M. Tasi, Veselin Maslea, Sarajevo, 1986. Tako u navoditi u zagradi referencu skraeno: velikim rimskim brojem knjigu, malim rimskim brojem poglavlje te naposljetku stranicu odvojenu zarezom. Sve sam citate prilagodio duhu hrvatskog standardnog jezika konzultirajui pri korekcijama engleski prijevod Jonathana Bennetta u najsvjeijoj, redaktorski dopunjenoj verziji: Leibniz, G. W., New Essays on Human Understanding, travanj 2008. (http://www.earlymoderntexts.com/pdfbits/leibne.html, 1.7.2008., 13.15h). 95 Iako je Leibniz u direktnu sporu s Lockeom, ne prati ga u potpunosti, pa sam smatrao potrebnim ponoviti ponekad neke prigovore, koliko god se to uinilo moda redundantnim, vjerno pratei u analizi Leibnizov tekst.

29

nikako nisu dovoljna da bi nam ga itavog omoguila, jer osjetila uvijek pruaju samo primjere, to jest pojedinane i individualne istine. Meutim ma koliko god bili brojni primjeri koji potvruju neku opu istinu, oni nisu dovoljni da ustanove i univerzalnu nunost, jer iz toga to se neto dogodilo ne slijedi nikako da e se ponoviti na isti nain.96

Matematika, logika, metafizika i nauka o moralu "obiluju takvim [nunim, op. I. E.] istinama, pa svoju pouzdanost mogu jedino dugovati unutranjim naelima, koje ljudi zovu uroenim." (Predgovor, 7) Ovo je standardan racionalistiki prigovor empirizmu: kako nam osjetila mogu ponuditi univerzalnost i nunost zakona za kojima toliko teimo u znanosti? Nikako, budui da indukcija nikad ne moe ponuditi toliku sigurnost, ve samo stupnjeve vjerojatnosti, kojoj su empiristi naposljetku duni pribjei kao jedinom rjeenju.97 ak i Locke spominje na poetku druge knjige da neke ideje dolaze iz miljenja (refleksije), istie Leibniz, a miljenje je pak "samo usmjerenost prema neemu to je u nama, dok nam osjetila nikada ne daju ono to ve nosimo u sebi. Budui da je to tako, moemo li onda porei postojanje mnogobrojnih uroenih ideja u naem duhu, jer smo mi takorei sami sebi uroeni, kao i to da u nama postoji bie, jedinstvo, supstancija, trajanje, promjena, djelovanje, opaaj, zadovoljstvo, uz mnotvo drugih intelektualnih ideja?" (Predgovor, 9) esto citiranim i isticanim primjerom ilama proaranim mramorom Leibniz e nastojati ukazati da osjetila jesu potrebna, ali iskljuivo kao aktivatori nekih ve upisanih istina u nama koje su do tad prisutne kao dispozicije:
Ja sam se isto tako posluio usporedbom s komadom mramora koji je proaran ilicama, a ne s homogenim komadom, ili pak s istom stranicom, to jest onime to se u filozofa naziva tabula rasa. Jer kad bi dua bila nalik na istu stranicu, istine bi bile u nama poput Herkulova lika u neobraenu komadu mramora, pri emu bi mramor bio ravnoduan hoe li od njega biti izraen taj ili pak neki drugi lik. Ali kad bi postojale ilice koje bi ocrtavale Herkulov lik prije nego druge likove, taj bi komad bio kao predodreen za njega i Herkul bi mu u izvjesnom smislu bio uroen, mada bi predstojao rad da se te ilice otkriju i glaanjem oiste do jasnoe. Tako su nam ideje i istine uroene, kao sklonosti, predispozicije, navike ili pak prirodne potencije, a ne kao aktualna miljenja, iako su spomenute potencije uvijek praene izvjesnim aktualnim miljenjima, esto jedva primjetnim.98

Leibniz dalje upuuje kako u nama mora biti neto od ranije pa makar samo uzeli narav "tabele" ili "stranice" po kojoj osjetila ispisuju informacije kao o iskustvu neovisnu istinu: "I
96 97

Predgovor, 7. Upravo je ovaj "racionalistiki" element kljuan kasnije za Kanta, o emu e vie rijei biti kasnije. 98 Predgovor, 9.

30

gdje nai stranicu koja i sama ne bi bila jedna raznorodnost? Jer nikada nije mogue nai savrenu istorodnu povrinu. Pa zato onda ne bismo mogli i sami sebi pruiti izvjestan sadraj misli iz svog vlastitog postojanja, udubimo li se dovoljno u njega? Ovdje sam ak primoran vjerovati da se njegovo miljenje u osnovi ne razlikuje od mojeg, ili bolje reeno, od opeg miljenja, utoliko prije to on priznaje dva izvora znanja, a to su osjetila i miljenje." (Predgovor, 10) Sve ove naznake koje je ponudio u Predgovoru Leibniz e razraditi u prvoj knjizi, koja nosi naslov O uroenim pojmovima, te emo je sada poblie razmotriti.

2.5.2. Postoje univerzalna spekulativna naela te ljudska sposobnost njihova zahvaanja Ve pri poetku prvog poglavlja Leibniz spominje da je spoznao koje su "prvobitne istine i istinski aksiomi, razliku izmeu nunih istina i injeninih istina" (I. i. 33).99 Primjeuje: "No izgleda da je pisca [Lockea, op. I. E.] suvie daleko odvela, inae hvalevrijedna, njegova revnost. Po meni, on nije adekvatno odvajao podrijetlo nunih istina, iji je izvor u razumu, od podrijetla injeninih istina, koje nastaju posredstvom osjetilnih iskustava, pa ak i od nejasnih opaaja koji se nalaze u nama. (...) Dakle gospodine, vidite da se ja ne slaem s onim to vi uzimate kao injenicu, naime da mi moemo stei sva svoja znanja nemajui potrebe za uroenim utiscima." (I. i. 35) On istie kako opa (ne)suglasnost ne moe govoriti za ili protiv uroenosti ideja: "Ja ne zasnivam pouzdanost uroenih naela na opoj suglasnosti, jer (...) jedna dovoljno opa suglasnost ljudi znak je, a ne dokaz postojanja uroenog naela, dok se toan i konaan100 dokaz postojanja tih naela sastoji u tome da se pokae da njihova izvjesnost dolazi od neega to je u nama." (I. i. 3637) Meutim iako ta naela nisu svakome poznata, ona su ipak uroena, jer ih "u sutini svi znaju" i u svakom trenutku ih koriste (primjerice, naelo neproturjenosti) pa makar ih uvijek svi "razgovijetno ne vidimo". Naime "ljudi se koriste naelima mada ih eksplicitno ne razmatraju; to je gotovo isto kao kad ovjek uva potencijalno u svome duhu stavove koji su izostavljeni u entimemima101 i ostavlja ih po strani ne samo u govoru ve i u mislima." (I. i. 37) ini se da prema Leibnizu ovjek na neki nain podsvjesno, "instinktivno", koristi naela. Nije tako da ama ba sve istine koje su u nama uvijek pridolaze odmah, jer mnoge stvari koje
99

Treba posebno primijetiti ovo razlikovanje izmeu istina razuma i injeninih istina, koje e kasnije Hume reinterpretirati kroz distinkciju izmeu relacija ideja i injenica, o emu e vie rijei biti u nastavku. 100 Iako prijevod zadrava smisao, volio bih napomenuti da treba uzeti u obzir da je ovdje rije o tonosti u smislu rigoroznosti, a konanosti u smislu konkluzivnosti kako se ti termini upotrebljavaju u logici i matematici. 101 Entimemi su silogizmi (zakljuci) ija jedna premisa nije eksplicitno navedena.

31

posjedujemo u umu ne opaamo uvijek, ak ni kad su nam od potrebe, kao primjerice kod pamenja, kojemu esto treba pomo pri prisjeanju ili pri obnavljanju sjeanja kada nam neka od njih dolaze prije od drugih budui da je "nemogue da istovremeno razgovijetno mislimo o svemu to znamo." (I. i. 37) Leibniz ovime upuuje da postoji nekakav uroeni mehanizam za selekciju pri koritenju sposobnosti pamenja! Nune istine ili istine razuma uroene su, to je ve pokazao Platon u Menonu. Primjerice, "itava aritmetika i geometrija su uroene", dok je duh sposoban "iz samog sebe zahvaati nune istine" (I. i. 38), iako postoje razni stupnjevi spoznaje tih uroenih istina, koji variraju od ovjeka do ovjeka. Leibniz se pita zato Locke uope pretpostavlja da sve to je u umu treba biti ujedno odmah i pojmljeno, odnosno nije li mogue da imamo uroene barem neke sklonosti ili dispozicije za otkrivanje spomenutih istina (v. I. i. 3940). Na prigovor da je nemogue razlikovati takve ideje od onih steenih (osjetilima) odgovara da postoji vrlo jasna razlika izmeu istina razuma i injeninih istina budui da su ove prve nune, dok druge to nikako ne mogu biti, a kao nune jedino mogu u razumu biti utemeljene: "Izvoran dokaz nunih istina potjee iz samog razuma, dok se druge istine dobivaju iz iskustva ili na osnovu osjetilnog promatranja. Na je duh sposoban spoznavati jedne i druge, ali je on izvor prvih, i ma koliko mnogobrojni bili posebni primjeri koji potvruju neku univerzalnu istinu, ipak se indukcijom nikad ne bismo mogli uvjeriti u nju, ne prihvatimo li njenu nunost na temelju uma" (I. i. 40).102 "Biti u razumu" ne znai "biti razumom pojmljen", nego "neto sasvim drugo; dovoljno je da se ono to je u razumu moe nai u njemu i da izvori, ili prvobitni dokazi istina o kojima je rije, budu jedino i samo u razumu. Osjetila mogu sugerirati, opravdati i potvrditi te istine, ali ne i dokazati njegovu nepogreivu i vjenu izvjesnost." (I. i. 41) Osim toga samooevidnost ili "slaganje duha s nekim istinama bez napora" nije "gola sposobnost koja se sastoji u samoj mogunosti da ih [duh, op. I. E.] razumije; to je predispozicija, darovitost, preformacija103 koja odreuje duu i zahvaljujui emu ove istine mogu biti izvedene iz nje. Upravo onako kao to se razlikuju figure koje se proizvoljno kleu iz komada mramora od
Usp. bilj. 97 i odgovarajui tekst. Iako je u sarajevskom prijevodu koriten izraz "preoblikovanje", odluio sam se za tuicu iz razloga to se inae gubi smisao. Naime pod "preformacijom" Leibniz razumijeva prethodno-sadranu-formu, odnosno formu koja je ve od ranije tu prisutna i odreuje cijeli daljnji tijek razvoja, a svoje izvorite ovaj termin ima u biolokoj diskusiji jo od Aristotela, gdje se pojavio problem oko koliine prisutnosti forme od samog poetka razvoja spram dobivanja forme kroz neko vrijeme tijekom razvoja. Konkretnije se problem moe prikazati na primjeru embrija: koliko je ve u embriju sadrana "forma ", tj. ovjekova "esencija", a koliko je zapravo ta ovjekova bit i posebnost neto to se oblikuje tijekom njegova razvoja (odrastanja) pri utjecaju okoline. To povlai pitanje, a to je sr problema, koliko je ovjek ve u startu predeterminiran! Izvrstan pregled problema sadri Maienschein, J., "Epigenesis and Preformationism", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 11. listopada 2005. (http://plato.stanford.edu/entries/epigenesis/, 19.10.2008., 10.30h).
103 102

32

onih koje bi njihove ilice obiljeavale ili su pak predisponirani da to uine dok se kipar njima koristi." (I. i. 41) Ni ideje koje potjeu od osjetila ni intelektualne ideje nemaju "svoj izvor u osjetilima, iako je tono da bez osjetila nikada ne bismo pomislili na njih." (I. i. 4142)104 To to raunanje s veim brojevima zahtijeva veu panju ne ide na tetu uroenosti brojeva i matematikih iskaza (v. I. i. 42). Na Filaletovu primjedbu kako se ini da onda imamo beskonano mnogo samooevidnih iskaza Teofil odgovara kako treba razlikovati ope naelo105, koje je uroeno, od same njegove primjene, kako na uroene ideje106 tako i na steene107 (v. I. i. 4243). Meutim slijedi prigovor da su ti pojedinani stavovi lake pojmljivi ljudima te prihvatljiviji od opih naela ija su primjena, na to Leibniz istie da se mi moramo oslanjati na ta pravila da bismo uope shvatili pojedinane iskaze (v. I. i. 43). Ne samo da ih podsvjesno prihvaamo nego su ona nuna za nae poimanje pojedinanih iskaza makar ne mislimo o njima dok su ti pojedinani iskazi pred nama, kao to su miii i tetive nune za hodanje, iako pri govoru o hodu ne mislimo na njih (v. I. i. 44). Samo sagledavanje duha i njemu uroenih ideja jest sagledavanje prirode stvari. Leibniz napominje kako ne eli tvrditi da kada sluamo opa pravila, nita ne uimo, ali isto tako ni da sve to uimo nije uroeno: "Istine o brojevima su u nama, i mi ih ipak saznajemo bilo izvlaenjem iz njihova izvora, putem racionalnog dokaza (a to pokazuje da su one uroene), bilo da se uvjeravamo u njih na temelju primjera, kao to ine neobrazovani aritmetiari" (I. i. 45). Konkretno, najbolji su primjer sudova ije su ideje uroene geometrijski i aritmetiki iskazi "koji su svi takve vrste", a na prigovor da je takvo uenje udno Leibniz odgovara da aktualna spoznaja tih najdubljih i najteih znanosti nije uroena, "ali je uroeno ono to se moe nazvati potencijalnim znanjem onako kao to se ocrtan ilicama mramora lik nalazi u mramoru i prije no to one budu klesanjem otkrivene." (I. i. 46) To to djeca najprije uoavaju ono to im je dano preko osjetila nimalo ne treba uditi, napominje Leibniz, jer "jasno shvaanje onoga to je u nama zavisi od odreene panje i izvjesnog poretka", a "panja je zavisna od potreba". Nadalje, to to postoje uroene istine uope ne znai da postoje uroene misli, "jer su misli djelovanja, a znanja ili istine, ako su u nama, ak i onda kad se ne misli o njima, navike su ili predispozicije. Mi znamo mnoge stvari o kojima ni najmanje ne mislimo." (I. i. 47) A to to se prigovara da bi ih, kada bi opa naela bila uroena, trebali spoznavati svi, dok ih, primjerice, djeca, idioti ili divljaci uope ne
104

Netko bi mogao tvrditi da je Leibniz ve bio na tragu neega to je tek Kant briljantno razradio u svom "transcendentalnom projektu", o kojemu e kasnije biti rijei. 105 Npr. Nije mogue da neka stvar u isto vrijeme i jest i nije. 106 Npr. Kvadrat nije krug. 107 Npr. Gorko nije slatko.

33

poznaju, potpuno je krivo rasuivanje, budui da se uroena pravila pojavljuju samo putem panje, a kod spomenutih panja je uglavnom usmjerena na tjelesne potrebe te nisu bili podloni obrazovanju, koje usmjerava panju i kao takvo je vano za uoavanje uroenih naela (v. I. i. 4748). 2.5.3. Postoje i mnoga uroena praktina naela U drugom poglavlju Leibniz govori o uroenosti praktinih naela. Tako se praktina naela poput Treba teiti radosti i izbjegavati tugu. spoznaju ne samo putem uma "ve gotovo na temelju instinkta", to ne znai da su ona ita manje uroena (I. ii. 4849). I naela su pravednosti uroena: "Jednako priznajem da bi izvjesna pravila pravednosti mogla biti dokazana u svojoj punoi i savrenstvu samo ako se pretpostavi postojanje Boga i besmrtnosti due, dok su pravila na koja nas ne navodi instinkt humanosti utisnuta u dui samo kao i druge izvedene istine." (I. ii. 49) Filalet prigovara da su sve to oblici ljudske tenje za sreom, i kao takve samo sklonosti due k dobru, a ne neka uroena naela, na to Teofil nudi sljedei izvod: (1) srea je trajna radost, (2) naa sklonost nas vodi k radosti, tj. k sadanjoj srei, (3) jedino nas um vodi buduem i trajnom, (4) sklonost izraena razumom pretvara se u propis ili u praktinu istinu, (5) ako je sklonost uroena, uroena je i ta istina. Leibniz napominje kako instinkti nisu uvijek praktini, ve "neki od njih sadre teorijske istine, i oni su unutranja naela znanosti i logike, kada se, ne znajui zato, koristimo njima snagom prirodnog instinkta" te su naela u tom smislu uroena.108 tovie, "postoje naela spoznaje koja neprestano utjeu na nae rasuivanje, kao to to ine praktina naela na volju; recimo, svatko koristi pravila rasuivanja jednom prirodnom logikom ne poimajui to." (I. ii. 50) Leibniz dakle i praktina naela objanjava kao podsvjesna ili, bolje, instinktivna. Na prigovor da moralna pravila trae dokaz, odnosno opravdanje, da postoje moralna pravila "koja nisu uroena naela", odgovara kako "njih to ne spreava da budu uroene istine, jer e izvedena istina biti uroena ako je moemo izvui iz duha." On kree jo dalje te ukazuje na dva oblika uroenosti: "postoje uroene istine koje dvostruko nalazimo u sebi: umom i instinktom. One koje sam upravo naznaio dokazuju se idejama, odnosno prirodnim svjetlom. Ali ima zakljuaka prirodnog uma koji su naela u odnosu na instinkt. Npr. mi smo
108

Moe se postaviti pitanje misli li Leibniz govorei o "teorijskom instinktu" zapravo na neku sposobnost neposredne intuicije, prije svega logikih, naela? ini mi se da je Leibniz ipak namjeravao vie rei, a to je da opravdanje te neposredne intucije lei upravo u svojevrsnom instinktivnom reagiranju pri njihovu koritenju oni su dio nae, prirodom usaene, kognitivne opreme. Naravno, za Leibniza, ljudsku je prirodu krojio Bog. Ova je toka vrlo bitna, jer se ini da e Hume izvrsno detektirati problem u ovakvu koritenju pojma uroenosti, o emu e biti rijei u nastavku.

34

instinktivno skloni vrenju humanih radnji, jer nam se to svia i jer je to razumno, zato to je pravedno." (I. ii. 51)109 To to ljudi pak stalno vre grozote bez grinje savjesti ne ukazuje da je znanost o moralu (uz prikljuene instinkte) ita manje uroena od aritmetike, ve samo to da ljudi "nedovoljno brzo itaju znakove prirodnog zakona", koje nam je utisnuo Bog. No budui da je moral bitniji od aritmetike110, "Bog je obdario ovjeka instinktima, pod ijim se utjecajima on bez razmiljanja podinjava izvjesnim zahtjevima uma." (I. ii. 52) To pokazuje injenicu da postoje radnje koje e naelno svi osuditi, iako instinkti ne mogu ponuditi univerzalnost injenja, budui da su njima pridomijeani obiaji, tradicija i obrazovanje. No ak i uza svu tu "kontaminaciju" prirodan poriv upuuje obiaje na stranu dunosti, uzrokuje tradiciju priznavanja Bojeg postojanja te usauje ovjeku socijalni instinkt (filantropiju), tj. ljubav i njenost prema sebi slinima, ali i mnoge posebnije instinkte (uzajamna odanost mujaka i enke, ljubav roditelja prema djeci itd.)111 (v. I. ii. 53). Leibniz uvodi potom distinkciju izmeu uroenih istina i istina prirodnog uma, pri emu posljednji sadri ono to je jasno spoznatljivo, dok je spoznaja uroenih istina "esto nejasna poput iskustva vanjskih osjetila." Meutim odmah u nastavku izgleda da nije rije o pravoj distinkciji ve podskupu unutar ireg skupa: instinkti i prirodni um podvueni su pod uroene istine (v. I. ii. 53)112, to spomenutu distinkciju ini u najmanju ruku zbunjujuom, ako ne i posve nepotrebnom. Dalje napominje da to to mnogi neprestano kre granice izmeu pravednosti i nepravednosti nije znak da ih ne poznaju, ve to ine iz neznanja ili pak pod snanim utiskom osjetila te trenutnih potreba i koristi, umjesto da koriste moi suenja i razmatranja te gledaju na budue koristi (v. I. ii. 54). To to svatko ne priznaje naelo koje se smatra uroenim samo pokazuje da ona nisu opeizvjesna te to to negdje postoji ak i javno prihvatljivo, odnosno zakonski doputeno naruavanje nekog moralnog naela treba tumaiti nedovoljno dobrim ljudskim

Leibniz ipak doputa da pravilo Drugome inite samo ono to biste eljeli sebi. ne samo da zahtijeva dokaz ve i objanjenje (usp. I. ii. 51). 110 Prvo, ova je tvrdnja vrlo upitna sama po sebi te iziskuje i izvod za "primat praktinog uma", koji e tek Kant pokuati dati. Drugo, sam Leibniz ini se poneto konfuznim, budui da je detektirao i "prirodni instinkt" za spekulativna naela: naime pitanje je moe li se jednako govoriti o instinktima u oba sluaja primjene, onom spekulativnom i onom praktinom. 111 Leibniz nudi jednu zanimljivu primjedbu: obiaji, tradicija i obrazovanje igraju veliku ulogu u moralu, meutim priroda preko sklonosti nudi veliku pomo umu, koji pak osigurava potpunu pouzdanost morala, pretakajui sve te sklonosti u razumska naela, odnosno propise racionalnog djelovanja (usp. I. ii. 53). 112 To kasnije i eksplicitno potvruje: "smatram sve nune istine uroenim, dodavi im ak i instinkte." (I. ii. 57)

109

35

sposobnostima iitavanja "znakova prirode u duama", esto zbog pokleknua pred strastima koje ih zatamnjuju113 (v. I. ii. 55). Kako dunost pak pretpostavlja ideju zakona, a on propis zakonodavca te odgovarajuu nagradu i kaznu, "potrebno je dakle da ideje Boga i zagrobnog ivota budu isto tako uroene" (I. ii. 56). Na prigovor da te ideje nemaju svi, on ponovno istie da uroenost ne podrazumijeva neposrednu pojmljivost, dok na prigovor da je pretpostavka uroenih naela potpuno bespotrebna i nekorisna, odgovara da mi naprosto ne moemo sumnjati u uroena naela (v. I. ii. 56). Leibniz ponovno priznaje da nisu sva naela, koja autori (npr. lord Herbert) proizvoljno navode, uroena mnoga od njih moraju biti dokazana (v. I. ii. 57). Zatim istie kako ne uzima opu suglasnost kao glavni dokaz uroenosti naela, ve samo kao potvrdu (v. I. ii. 58). Osim toga ako civilizirani narodi imaju razvijeniji duh i jasnije dolaze do mnogih naela i istina uslijed razvijenog obrazovanja i kulture, barbarski (divlji) narodi pak imaju nadmoniji praktiki moral: "pokvareni Europljanin gori je od divljaka, on zlo uveava profinjenou. Meutim", nastavlja Leibniz, "nita ne spreava ljude da prednosti koja je ovim narodima dala priroda poveu s prednostima uma." (I. ii. 59) Locke je pobrkao pojmove prigovarajui da se ta tobonja uroena naela mogu izbrisati obrazovanjem i obiajima, smatra Leibniz on je poistovjetio "zatamniti" i "izbrisati" kao to to isto ini i s pojmovima "ne biti" i "ne pojaviti se"114 (I. ii. 59). On se u potpunosti slae s Lockeom da se treba paziti predrasuda i da su one moda i najvea opasnost za spoznaju, meutim takoer smatra da njegova teorija uroenosti nimalo ne stoji u kontradikciji s tim (filozofskim) zahtjevom, ve, tovie, nudi jo bolju metodu za ispitivanje temelja nae spoznaje.115 2.5.4. Dodatne opaske u prilog uroenosti mnogih ideja Pratei Lockea, Leibniz u treem poglavlju nudi jo neke napomene o uroenim naelima, kako o spekulativnim tako i o praktinim. Najprije rezimira sve to je iznio u prvim

Ovdje je prisutan jedan snaan spinozistiki moment: strasti su te koje nas udaljavaju od racionalna rezoniranja i uvianja onog to je istinski dobro i istinito. 114 Ovo posljednje "brkanje pojmova" zapravo je kritika Lockeova reprezentacionalizma: ideje su reprezentacije stvari i jedino preko njih spoznajemo stvarnost, odnosno ono to postoji. Time se zapravo Locke doveo vrlo blizu fenomenalizmu (postoje samo pojave koje stjeemo osjetilima), to mu nije bila namjera. Tu e posljedicu Lockeove teorije mnogo britkije i lucidnije oblikovati Berkeley, dovodei Lockeov reprezentacionalizam do solipsizma stava da postoji samo ono to mi se pojavljuje, tj. to percipiram (osjetilima). 115 "A kad se postavi pitanje koje je sredstvo spoznavanja i ispitivanja uroenih naela, odgovaram (...) da, ako se iskljue instinkti iji je uzrok nepoznat, treba se potruditi da se svedu na prvobitna naela, to jest na identine ili neposredne aksiome, putem definicija koje nisu nita drugo do jasno izloene ideje." (I. ii. 6061)

113

36

dvama poglavljima: 1) ideja bia, mogueg, istog, odnosno prvotnih naela116, uroene su nam (v. I. iii. 61); 2), to to su uroene ne znai automatski da su odmah i pojmljene; 3) matematike su ideje i aksiomi uroeni; 4) ideja Boga uroena je (v. I. iii. 62); 5) to nepostojanje opeg poimanja ideje Boga govori samo o nedovoljnoj razumnosti ljudi, a ne njenoj neuroenosti (v. I. iii. 6264). Tom bogatom inventaru uroenih ideja on nadodaje i ideju vrline (v. I. iii. 64) i supstancije (v. I. iii. 65). Ponavlja kako to to posjedujemo uroene ideje ne znai doslovce da se prisjeamo misli koje smo jednom aktualno i mislili (v. I. iii. 6465) te naposljetku dodaje kako teoriju uroenosti ne treba prihvaati dogmatski, ve je sasvim pohvalno svako nastojanje preispitivanja svih znanja koja smatramo uroenima pa ak i matematikih aksioma (v. I. iii. 6667). Leibniz je ponudio itav arsenal racionalistikih argumenata i podargumenata u korist obrane uroenosti znanja, iako neki smatraju da je vrlo upitno koliko je u tome uspio: Michael Ayers, primjerice, dosta uvjerljivo dokazuje da Leibniz zapravo nije uspio ponuditi neki znaajan odgovor, budui da Lockeova argumentacija rui ne samo kartezijansku tzv. naivnu teoriju uroenosti, ve i lajbnicijansku tzv. dispozicijsku teoriju uroenosti117. No ono to se ne moe negirati jest njegova zasluga barem u vezi s dvije stvari. "Prvo, on je podigao u naroito ivoj formi pitanje nunih istina i njihova statusa; propitivanjem moe li nae zahvaanje takvih istina biti zadovoljavajue razjanjeno teorijom koja konstruira ljudsko znanje samo u terminima stjecanja, usporeivanja i klasificiranja osjetilnih ideja ponudio je neposredan izazov empiristikim teorijama znanja. Drugo, i moda jo vanije, u svojem prikazu uroenog znanja uspio je izbjei odbojno i dogmatsko odbijanje osjetila koje je karakteristino za platonistiki racionalizam i koje se s vremena na vrijeme pojavljuje i u Descartesa takoer."118 S prvim u vezi moemo navesti rezime Brandona C. Looka o nekoliko kljunih argumentacijskih linija koje nudi Leibniz. Prve dvije temelje se na metafizikim
Koristi li moda Leibniz, slino Lockeu, ove ideje dvosmisleno, mislei pod njima i na uroenost odgovarajuih (logikih) naela: naelo iskljuenja treeg (svaka stvar posjeduje neko svojstvo ili njegovu negaciju), naelo proturjenosti (nije mogue da neka stvar u isto vrijeme sadri kontradiktorna svojstva) i naelo identiteta (svaka je stvar identina samoj sebi)? Naime nigdje to eksplicitno ne izrie, ali se ini da upravo na to cilja. 117 Ayers, M., nav. dj., 267268. Ipak mi se ini da ta uvjerljivost najvie ovisi o naoj intuciji: je li ona prvenstveno empiristika ili racionalistika, jer se i Leibnizov odgovor moe brusiti u Ayersovoj maniri "pojaavanja" Lockea (moda u kakvu kantijanskom obliku?)! Dobar je primjer suprotnoj intuiciji Milan Kangrga, koji govorei o Leibnizovu stavu u Novim ogledima donosi: "Leibniz je naime samom svojom ontolokom pozicijom bio ovdje blii rjeenju tog problema [uroenih ideja, op. I. E.] nego Locke i cijeli empirizam, a itava Leibnizova filozofska (...) koncepcija (...) ukljuuje u sebe i rjeava, samo s drugog aspekta, to jest sa stanovita racionalizma, onu istu problematiku, iz koje nije mogao primjereno da izae ni Locke, ni itav empirizam." Kangrga, M., "Leibnizova monadoloka metafizika", u: Leibniz, G. W., Izabrani filozofski spisi, preveo Milivoj Mezuli, priredio Milan Kangrga, Naprijed, Zagreb, 1980., str. XXVIII. 118 Cottingham, J., nav. dj., str. 73.
116

37

razlozima: 1) nema kauzalne interakcije izmeu supstancija, a oevidno je da, striktno govorei, ideje ne mogu doi iz iskustva; 2) empirizam naruava pravilo nerazluivosti identinoga119, jer je rije o potpuno drugaijim supstancijama (dua je nematerijalna, za razliku od predmeta iskustva). Trea je epistemoloke naravi: 3) iskustvo ne moe objasniti adekvatno izvor i narav nunih istina, jer iz osjetila nikad do takvih istina ne moemo doi.120 S posljednjim pak u vezi moemo rei da je postavio temelje "kompromisa" izmeu racionalizma i empirizma, koji e tek Kant dovesti do vrhunca, no tek nakon Humeova odgovora na spomenuti izazov kojim je uloga razuma stavljena na kunju.121 to se tie njegove teorije uroenosti, Leibniz nudi pregrt argumenata, meutim vrlo nesustavno i pomalo kaotino. Tako, primjerice, po njemu su nam uroeni odreeni pojmovi (npr. metafiziki i matematiki pojmovi), ali i naela (npr. logika naela), pri emu je stalno otvoreno pitanje govori li itavo vrijeme o uroenosti u istom smislu122. Jamac pak svih uroenih dispozicija opet je Bog, u ijem su umu sadrane sve propozicije kao apriorne, dok na um to nije u mogunosti pa zato i postoji za nas podjela na vjene istine (istine razuma) i injenine istine123, to Leibniz spominje na drugim mjestima.124 Ipak treba naglasiti kako je Leibniz ponudio ne samo sofisticiraniju verziju teorije uroenih ideja od Descartesa, ve je doveo u pitanje Descartesove kriterije spoznaje, odnosno razloge za prihvaanje uroenosti nekih ideja. Tako naglaava kako je naelo "da je istinita svaka stvar koju jasno i razgovijetno razumijemo ili to bar o njoj moemo rei" potpuno beskorisno, "ako ne posegnemo za kriterijima jasnoe i razgovijetnosti", budui da se
Leibnizovim rijeima, "to pravilo iskazuje da 'nije mogue da dvije supstancije odraavaju jedna drugu u potpunosti, samo se razlikujui u broju'. Drugim rijeima, ako stvari dijele sva svojstva, one su identine." Look, B. C., "Gottfried Wilhelm Leibniz", Pogl. 3.5. ("Principle of the Identity of Indiscernibles"), Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 22. prosinca 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/leibniz/, 27.6.2008., 10.30h). 120 Usp. isto, Pogl. 6.3. ("Innate Ideas"). 121 Jedan nezaobilazan utjecaj, a koji se direktno tie apriornosti, jest terminologija koju je Leibniz ponudio: "Rei da neto znamo a priori znai rei da je to istina razuma, otkrivena samom djelatnou razuma ili izvoenjem logikih posljedica iz nekih principa razuma ili logikom analizom samih pojmova. Rei da neto znamo a posteriori, s druge strane znai rei da je to injenica otkrivena kroz iskustvo." Schacht, R., nav. dj., str. 47. Meutim valja biti oprezan pri daljnjem prouavanju apriornosti u Leibniza: "Tek od Kanta izraz 'a priori' znai '[spoznatljiv] samo miljenjem', u suprotnosti s 'a posteriori' = '[spoznatljiv] samo uz pomo osjetilnog iskustva'. Leibniz ih ponekad koristi tako, ali [ponekad, op. I. E.] ih koristi u starijem smislu po kojemu je a priori razlog za tvrdnju P razlog zbog kojeg je P istinito kao razlikovanje od razloga zbog kojega vjerujemo da je P istinito." (Ovaj se Bennettov komentar nalazi u biljeci pri poetku sedmog poglavlja etvrte knjige njegova revidirana prijevoda Leibnizovih Novih Ogleda.) 122 O problemu dvosmislenosti Leibnizova pojma uroenosti v. u: McRae, R., "The Theory of Knowledge", u Jolley, N. (ur.), Cambridge Companion to Leibniz, Cambridge University Press, New York, 1995., str. 176198. Napose poglavlje "Two kinds of innateness: mathematical concepts and metaphysical concepts". 123 V. Look, Brandon C., nav. dj., Pogl. 6.2. ("Truths of Reason and Truths of Fact"). 124 Usp. primjerice: "Tako bog sve spoznaje a priori i na nain vjenih istina, jer mu nije potrebno iskustvo, pa on o svemu posjeduje adekvatno znanje, dok mi jedva neto spoznajemo adekvatno, neto malo a priori, a najvie spoznajemo putem iskustva (...)." Leibniz, G. W., "O univerzalnoj sintezi i analizi ili o metodi istraivanja i suenja", u: Leibniz, G. W., Izabrani filozofski spisi, str. 14.
119

38

"ljudima koji prenaglo sude ini da je jasno i razgovijetno ono to je zapravo mutno i zbrkano."125 Za njega je jasna spoznaja ona koja omoguuje prepoznavanje predmeta koji si predoujemo, a ta predodba moe biti biti razgovijetna ili zbrkana. Razgovijetna je ona predodba koja nam omoguuje da pojedinano i u dovoljnoj mjeri nabrojimo obiljeja predmeta koji nam je predoen te ga tako razlikujemo od drugih predmeta. Razgovijetna spoznaja se pak dijeli na adekvatnu i neadekvatnu, pri emu je prva ona spoznaja kod koje su nam svi dijelovi pojma razgovijetno spoznatljivi, odnosno ako je analiza pojma provedena do kraja. Adekvatna spoznaja pak moe biti simbolika, kada nismo u stanju zahvatiti sve dijelove predodbe (primjerice pri velikim matematikim izraunima) ili pak intuitivna kada u jednoj predodbi moemo zahvatiti sve dijelove predobe simultano. Ovu minucioznu analizu Leibniz zakljuuje opaskom da nisu samo ovi kriteriji jasnoe i razgovijetnosti ono to nas vodi pri spoznaji, ve na kraju krajeva tu su pravila ope logike kojima naa spoznaja ne smije nikada prkositi. Dakle, ne samo da moramo paljivo voditi analizu nae spoznaje ako elimo doi do temeljnih, "vjenih" istina, ve na kraju glavni kamen kunje predstavljaju samoevidentna naela logike kojima nita ne smije proturjeiti.126 2.6. David Hume: potpuno razraunavanje s pojmom uroenosti Na Leibnizov izazov odgovorio je David Hume, i to na za racionalizam devastirajui nain u svojoj Raspravi o ljudskoj prirodi te u Istraivanjima o ljudskom razumu preraenoj i itatelju manje zahtjevnijoj verziji prve knjige Rasprave. Zadrat emo se iskljuivo na posljednjem djelu, napose zbog njegove konciznosti i jasnoe127, a pritom ne umanjujui potpunost prikaza, prihvatimo li interpretativni stav da su autorova namjera i program u oba djela potpuno jednaki128. 2.6.1. Radikalnost dosljednog empirizma Hume je radikalizirao Lockeov empirizam i pokuao ga dovesti do krajnjih implikacija. To je vidljivo ve pri samom govoru o podrijetlu ideja, u drugom poglavlju Istraivanja, gdje
Leibniz, G. W., "Razmatranja o spoznaji, istini i idejama", u: Leibniz, G. W., Izabrani filozofski spisi, str. 6. Usp. isto, str. 16 te Look, B. C., nav. dj., Pogl 6.1. ("Meditations on Knowledge, Truth and Ideas"). 127 Sve reference odnosit e se na Hume, D., Istraivanje o ljudskom razumu, preveo I. Vidan, Naprijed, Zagreb, 1983., i to: skraeni naslov (Ist.), rimskim brojem poglavlje, malim rimskim brojem dio (ako poglavlje ima vie dijelova) te stranica iz spomenutog izdanja, odijeljena zarezom. 128 V. Morris, W. E., "David Hume", Pogl. 9. ("Interpretative Questions Resolved"), Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 4. srpnja 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/hume/, 19.10.2008., 10.30h).
126 125

39

je Hume potpuno jasan i nedvosmislen: na su temeljni, osnovni i najvaniji izvor spoznaje osjetila.129 Prema njemu, osjeti u nama stvaraju utiske (impresije), koji su mnogo ivlji opaaji od druge vrste, koju nazivamo misli ili ideje. Iako se ini "da naa misao posjeduje (...) neogranienu slobodu, pri podrobnijem emo ispitivanju vidjeti da je ona zatvorena u vrlo uske granice i da se itava (...) stvaralaka mo duha svodi tek na sposobnost spajanja, premjetanja, dodavanja ili oduzimanja materijala koji daju osjetila i iskustvo." (Ist. II., 69) Hume neto dalje rezimira: "Ukratko, sav materijal miljenja potjee ili od vanjskih ili od unutarnjih opaaja." (Ist. II., 70) Nudi dva argumenta u prilog toj tvrdnji:
Prvo: kada analiziramo svoje misli ili ideje, kako god bile sloene ili uzviene, uvijek nalazimo da se mogu razloiti u one jednostavne ideje koje su kopije ranijih osjeaja ili osjeta. (...) Drugo: dogodi li se da netko zbog kakvog organskog nedostatka ne prima neku vrstu osjeta, uvijek otkrivamo da jednako slabo prima odgovarajue ideje [, a povrati li mu se] osjetilo koje mu nedostaje, otvarajui taj novi prilaz osjetima, otvara mu se takoer prilaz idejama i nestaju zapreke da on te predmete zamisli. 130

Hume napominje kako je vrlo vana jasnoa pojmova, o emu nisu dovoljno vodili rauna ni Leibniz ni Locke kad su govorili o uroenosti i o idejama131. Leibnizu prigovara: "Ako je uroeno to i prirodno, onda treba dopustiti da su svi opaaji i ideje duha uroeni ili prirodni, u bilo kojem smislu upotrijebili ovaj posljednji izraz kao suprotan neobinome, umjetnome ili udotvornom." (Ist. II., 72, bilj. 1.) Hume ovdje izvrsno ukazuje da, ako kreemo argumentirati u smjeru da je neto uroeno iz same injenice da posjedujemo neku sposobnost koja nam je dana kao prirodna dispozicija, tada moemo dokazivati da je bilo to uroeno ve iz same nae spoznaje iega! Time je zapravo najavio likvidaciju lajbnicijanske dispozicijske teorije uroenosti i svoje naturalistiko rjeenje: priroda nam jest usadila neke mehanizme, koje mi moemo opisivati, meutim ne i objanjavati njihov uzrok i poelo. Na Lockeov raun pak ide sljedei prigovor: "Ako se pak pod uroenim smatra ono to se vremenski podudara s naim roenjem, spor se ini trivijalnim, a takoer ne vrijedi istraivati u koje doba miljenje poinje, da li prije, za vrijeme ili poslije naeg roenja." (Ist. II., 72, bilj. 1.) Ovdje pak Hume ukazuje na to da je raspravljanje o tome kad tono poinje miljenje i kakvu mu to narav daje posve jalovo, jer se na kraju sve svodi na skolastiko prepucavanje,
"Naa misao jo uvijek zaostaje za najbljeim osjetom." (Ist. I., 68) Ist. II., 70. 131 "Nadalje, ini se da se rije ideja kod Lockea i drugih obino upotrebljava vrlo slobodno; njome se, naime, oznaavaju opaaji, osjeti i strasti, kao i misli. elio bih znati to u tom smislu moe znaiti tvrdnja da samoljublje ili srdba zbog uvrede ili ljubav izmeu dva spola nije uroena. Meutim, prihvatimo li ove izraze utisci i ideje u ve objanjenom smislu, a shvatimo li pod uroenim ono to je izvorno i to nije preslikano od ranijih opaaja, moemo tvrditi da su svi nai utisci uroeni, dok nae ideje nisu." (Ist. II., 7273, bilj. 1.)
130 129

40

a ne neki konkluzivni argument ili empirijsku demonstraciju. Time je i Locke implicitno kritiziran to je uope uao u diskusiju s inativistima umjesto da je, u skladu sa svojim empirizmom, odbacio itavu raspravu kao besplodnu. Ovdje je moda i najvei Humeov doprinos: poeo je bistriti pojmove i tako otvorio najbolji put za Kanta. Oito je da postoji neki princip povezivanja ideja, smatra Hume, te ih uspijeva identificirati tri: "Meni se ini da postoje samo tri principa veze meu idejama, i to slinost, dodir u vremenu i prostoru i uzrok i posljedica." (Ist. II., 75) 2.6.2. "Humeove ralje": podjela cjelokupnog znanja Na temelju tih dviju razmatranja da nas osjetila opskrbljuju utiscima i da posjedujemo sposobnost povezivanja ideja Hume e doi do svoje legendarne podjele cjelokupnog znanja, poznate pod nazivom "Humeove ralje":
Svi predmeti ljudskog uma ili istraivanja mogu se prirodno podijeliti u dvije vrste, naime u odnose ideja i u injenice. Prvoj vrsti pripadaju znanosti geometrija, aritmetika i algebra i ukratko svaka tvrdnja koja je intuitivno ili demonstrativno izvjesna. Da je kvadrat nad hipotenuzom jednak kvadratu nad ostalim dvjema stranicama, jest teza koja izraava odnos meu tim likovima. Da je tri puta pet jednako polovici od trideset, izraava odnos meu tim brojevima. Teze te vrste mogu se otkriti samo misaonom radnjom nezavisno od onoga to postoji bilo gdje u svemiru. Pa da u prirodi nikad i nije bilo krunice ni trokuta, istine koje je dokazao Euklid zauvijek bi zadrale svoju izvjesnost i oiglednost. injenice, koje predstavljaju drugu vrstu predmeta ljudskog uma, ne mogu se ustanoviti na isti nain, niti je oiglednost njihove istinitosti, koliko god bila jaka, jednake prirode kao ona ranija. Ono to je suprotno nekoj injenici jo je uvijek mogue; jer to nikad ne moe ukljuivati protivurjenost, i duh tu suprotnost zamilja s jednakom lakoom i jasnoom kao da je ne znam koliko u skladu sa zbiljom. Da sunce sutra nee izai, nije manje shvatljiva teza i ne ukljuuje vie protivurjenosti negoli tvrdnja da e izai. Zato bismo uzalud pokuavali da dokaemo njezinu neistinitost. Kad bi ona bila demonstrativno neistinita, ukljuivala bi neku protivurjenost i nikada je duh ne bi mogao jasno zamisliti.132

132

Ist. IV. i., 81.

41

Ova su dva odlomka jezgra Humeova empirizma, ali jednako tako i empirizma oivjelog u dvadesetom stoljeu, kojemu su bila inspiracija.133 Hume eli rei kako postoje samo dvije vrste spoznatljivih propozicija: one koje izriu odnose meu idejama i one koji izriu injenice. "Odnosi meu idejama imaju dvije znaajke: one su 'intuitivno ili demonstrativno izvjesne'; (...) i ne ustvruju postojanje ikakvih neapstraktnih entiteta, kao to je fiziki objekt ili um ili mentalni dogaaj ili stanje (...). injenice, s druge strane, posjeduju slijedee suprotne znaajke: one ustvruju postojanje neapstraktnih entiteta (...) i nisu intuitivno ili demonstativno izvjesne"134. Hume objanjava zato je nemogue apriorno znanje o iskustvenim injenicama: sve su pretpostavke o daljnjem slijedu stvari u naoj okolini "dosljedne i zamiljive. Zato da damo prednost jednoj, koja nije dosljednija niti se moe zamisliti lake nego ostale?" (Ist. IV. i., 85) Drugim rijeima, nikako ne moemo sa sigurnou odrediti nuni slijed u budunosti, jer ni jedna hipoteza nije iskljuena. Neto kasnije tvrdi: "Kad zakljuujemo a priori i razmatramo neki predmet ili uzrok jedino kako se pojavljuje u duhu, nezavisno od svih promatranja, on nam nikad ne bi mogao dati pojam bilo kog drugog predmeta kao njegove posljedice, a jo manje pokazati nepovredivu i neodvojivu vezu meu njima." (Ist. IV. i., 87) Hume ukazuje na to kako ne moemo apriorno zakljuivati o empirijskim stvarima, tj. mi ne moemo samo na temelju onoga to nam nude osjetila izvui nekakav sud o nekoj nunoj (kauzalnoj) vezi izmeu stvari u naoj okolini.135 U drugom dijelu istog poglavlja Hume nastoji pokazati kako se stalno previaju spomenute stvari i kako se stalno skae u zakljuak i u filozofiji i u znanosti pretpostavljajui stvari koje tek treba dokazati. On prikazuje tip zakljuivanja koji je neopravdan, jer izmeu premise Naao sam da je takav uzrok uvijek pratila takva posljedica i konkluzije Predviam da e druge predmete koji se ine slini pratiti sline posljedice nedostaje srednji, "posredni lan", koji e taj izvod uiniti valjanim. Meutim "[k]oje je vrste taj posredni lan", priznaje Hume, "prelazi moje shvaanje". (Ist. IV. ii., 89)136 Ubrzo svoju distinkciju postavlja na drugi nain: "Svi se zakljuci mogu podijeliti u dvije vrste, naime na demonstrativne zakljuke, ili one koji se tiu odnosa ideja, i moralne zakljuke, ili one koji se tiu injenica i egzistencije." (Ist. IV. ii., 90)
Usp. Dicker, G., Hume's Epistemology and Metaphysics: An Introduction, Routledge, London New York, 1998., str. 35. 134 Isto, str. 36. Za daljnje pojanjavanje svake od ovih znaajki v. vie u isto, str. 3641. 135 Kritika kauzalnosti upravo je jedna od implikacija empirizma, koju Locke nije bio spreman izvesti. 136 Neposredno u nastavku donosi: "Na onima je da ga pokau koji tvrde da zaista postoji i da je izvor svih naih zakljuaka o injenicama." Kant e upravo veinu svog opusa i posvetiti odgovoru na ovaj izazov, odnosno pokuat e ponuditi kroz ideju "sintetikog apriorija" upravo taj toliko eljeni "srednji lan", koji bi nam omoguio konkluzivno i rigorozno suenje o empirijskim injenicama. O tome e mnogo vie rijei biti kasnije.
133

42

Hume na primjeru nadarenog ovjeka koji je baen u svijet pokazuje da on nikako ne bi mogao oko sebe zamijetiti to bi ga navelo da neki dogaaj proglasi uzrokom, a neki drugi njemu odgovarajuom posljedicom. Takav ovjek samo zamjeuje zdruenost nekih dogaaja, ali nikako ne moe zamijetiti nunu vezu meu njima. Meutim on ipak doputa sebi izvoenje raznoraznih zakljuaka o kauzalnim vezama, a taj princip koji ga tjera na takvo izvoenje nije nita drugo doli navika. Hume vrlo kratko rezimira: "Svi su zakljuci iz iskustva zato posljedice navike, a ne umovanja" (Ist. V. i., 98) Naposljetku donosi koban zakljuak za ulogu ljudskog razuma, odnosno stranu (iz racionalistikog ugla) dijagnozu irine i mogunosti naih umskih sposobnosti:
Svako vjerovanje u injenice ili realnu egzistenciju potjee samo od nekog predmeta koji je dan pamenju ili osjetilima, i od uobiajene zdruenosti izmeu toga i nekog drugog predmeta. Ili, drugim rijeima: ako se u mnogo sluajeva nalo da su dvije vrste stvari plamen i vruina, snijeg i hladnoa uvijek bile meusobno zdruene, pa ako plamen ili snijeg onda ponovno budu nazoni osjetilima, duh je voen navikom da oekuje vruinu ili hladnou i da vjeruje kako takvo svojstvo postoji te e biti otkriveno kod veeg pribliavanja. To vjerovanje nuan je rezultat toga to se duh stavlja u takve okolnosti. On je, kad se nalazimo u takvom poloaju, duevna djelatnost jednako neizbjena kao osjeaj ljubavi kad primamo dobroinstva, ili mrnje kad nam se nanose uvrede. Sve su te djelatnosti svojevrsni prirodni instinkti, koje nikakvo zakljuivanje, tj. misaoni i razumski proces nisu sposobni proizvesti ni sprijeiti.137

Mnogo kasnije primjeuje da, dok su moralne ideje esto dvosmislene, one matematike su pak jasne i odreene. Meutim mnogo tee duh dolazi do matematikih ideja, dok do onih moralnih vrlo lako dolazi. Na kraju, moe se rei, njihove prednosti i nedostaci se ponitavaju. (v. Ist. VII. i., 112113) Ipak, ocjenjujemo li ova dva tipa znanja s isto epistemolokog stajalita, vrlo lako uviamo da oni ulaze u jednu od dviju vrsta spoznatljivih istina, koje Hume jo jednom donosi u zakljuenju temeljne distinkcije svoje teorije spoznaje: "Meni se ini da su jedini predmeti apstraktnih zannosti ili dokazivanja veliina i broj, te da svi pokuaji da se ta savrenija vrsta znanja proiri izvan tih granica predstavljaju puku sofistiku i obmanu" (Ist. XII. iii., 206), dok "[s]va ostala ljudska istraivanja tiu se samo injenica i egzistencije, a ove se oevidno ne mogu dokazati." (Ist. XII. iii., 207) Tako matematika spada u apstraktne znanosti koje se iskljuivo bave odnosima meu idejama, dok, primjerice, moral treba prouavati na temelju konkretnih posebnih injenica kojima nas opskrbljuje iskustvo. No to

137

Ist. V. i., 100101.

43

sa svim onim silnim principima koji brkaju ove dvije vrste znanja pa pokuavaju, primjerice, izvesti tobonje razumske principe moralnosti ili pak nekakvo metafiziko rezoniranje o supstanciji i kauzalnosti koje se pridaju injenicama oko nas? Hume u svom zavrnom odlomku donosi konanu presudu svim takvim uenjima:
Kad uvjereni u te principe pregledamo knjinice, kakvo pustoenje moramo u njima napraviti? Uzmimo bilo koji svezak u ruke, npr. o teologiji ili kolskoj metafizici, i upitajmo se: Da li sadrava neko apstraktno uenje o broju? Ne. Da li sadrava neko zakljuivanje osnovano na iskustvu o injenicama i egzistenciji? Ne. Bacite je onda u vatru, jer ona ne moe sadravati nita do obmane i varke.138

Hume ne samo da se odlikuje izuzetnom jasnoom i efektnim stilom ve je nesumnjivo jedan od najveih filozofa u povijesti filozofije titula je to koju je zavrijedio svojom originalnou i profinjenou argumentacije. U epistemologiji, a napose u raspravi o apriornom znanju, odmah dolazi uz bok Kantu te, koliko god klieizirano zvualo, predstavlja drugu centralnu linost cjelokupne rasprave. Radikaliziravi empiristiko stajalite, uoio je da konzistentan empirist moe dopustiti samo dvije vrste znanja, od kojih je jedno isto injenino, dobiveno osjetilima, dok je drugo zakljuivanje o odnosu meu idejama, odnosno koje je golo formalno i temelji se na znaenju termina koje koristimo pri takvu rasuivanju. Apriorno se znanje pritom moe odnositi eventualno na posljednje, pri emu treba imati na umu da ono nije od neke vanosti za nau spoznaju, budui da je neinformativno i ne donosi nikakvu novu spoznaju. Treba ipak upozoriti kako Hume osim tzv. mentalnog atomizma stava da jednostavni utisci predstavljaju elementarne sadraje uma nudi i, za razliku do Lockea, sofisticiraniju teoriju povezivanja tih mentalnih atoma u "mentalne molekule i spojeve", tj. razrauje tri naina njihova spajanja (asocijacije)139, koji su zapravo temeljno objanjenje jezinog apriorizma analitinih sudova, odnosno sudova koji izriu "odnose meu idejama". Matematiki su sudovi najbolji primjer: "Matematike tvrdnje mogu biti uspostavljene s obzirom na relacije ideja koje imenuju termine tih tvrdnji. Ako te ideje daju znaenje termina, tada Hume tvrdi da su matematike tvrdnje istinite iz samog odnosa meu znaenjima njihovih termina."140

138 139

Ist. XII. iii., 209. Usp. Boievi, V., nav. dj., str. 353. 140 Rosenberg, A., "Hume and the philosophy of science", u: Fate Norton, D. (ur.), Cambridge Companion to Hume, Cambridge University Press, New York, 1993., str. 81.

44

2.7. Zakljuak Imajui na umu distinkcije navedene u uvodu rada, pokuat emo sada ukratko iz stajalita analiziranih filozofa ukazati na to to bi za njih bila apriorna spoznaja, odnosno vidjeti koliko je i na koji nain za svakoga od njih mogue govoriti da su ostavili prostora za apriorno znanje. Platonove su ideje jamac apriornosti svega znanja, a mogunost je njihova stjecanja pak objanjena kroz preegzistenciju due. Budui da one predstavljaju ujedno i istinsku realnost (za razliku od perceptibilnih predmeta koji su samo sjene ideja), svako znanje o idejama ujedno je nuno. Iako je teko govoriti o semantikom statusu sudova koji se tiu ideja, ipak bismo mogli rei da su sve reenice koje se tiu ideja analitine u jednom irem smislu crpei znaenje iz direktnog umskog/razumskog uvida u stvarnost kakva ona zaista jest. U Aristotela je i dalje vidljiva sprega metafizike i epistemologije, odnosno nemogunost njihova odvojena razmatranja. On nastupa kao znanstvenik empirist po pogledu opravdanja svega naeg znanja, iako se slae s Platonom da naim empirijskim istraivanjem dolazimo do biti predmeta koje istraujemo u naoj okolini. Tako ne moemo traiti opravdanje u nekom izdvojenom svijetu ideja, ve u materijalnoj realnosti koja nas okruuje. Meutim to s nunou i analitinou? Aristotel iskljuivo govori o apodiktinim uvijek nunim sudovima u okvirima svoje logike tako da bi se ugrubo analitinost i nunost mogla svesti na apodiktinost logikih naela. Ono to je meutim i dalje otvoreno jest pitanje je li logika o svijetu ili samo o jeziku (koritenju jezika po nekim pravilima), jer iako se na prvi pogled ini da bi se Aristotel kao empirist trebao odluiti na drugo, on logiku stalno vezuje uz metafiziku, koja treba govoriti o realnosti. No jo je ozbiljnije to to u samoj znanosti po njemu trebaju postojati neki temeljni principi, to dovodi Aristotela u pomalo zaudan, ali svakako vrlo originalan stav, da je zapravo sve nae apriorno znanje (npr. o biti predmeta) aposteriorno opravdano (empirijskim, znanstvenim istraivanjem). Ren Descartes u jasnoi i razgovijetnosti, odnosno nametnutoj samooevidnosti, vidi kriterij apriorne spoznaje, a jamca za takvo znanje pronalazi u Bogu. Naime Bog nas opskrbljuje svim uroenim idejama utiskujui ih u nas pri roenju, a budui da je dobronamjeran ne moe nas varati pa se ve iz same svijesti o samooevidnosti nekih spoznaja moemo potpuno pouzdati da smo doli do sigurnog i nunog znanja. Ponovno je pitanje moemo li govoriti o analitinosti sudova koji iskazuju tu spoznaju. Descartes bi se vjerojatno sloio da su ti sudovi analitini, kao i sva ostala spoznaja koja je iz njih deducirana, budui da je ta spoznaja na neki nain od ranije u Bogu, to e tek Leibniz eksplicitno izrei. 45

John Locke pak, kao empirist, prinuen je na svojevrsni jezini apriorizam, odnosno u njegovu je radu ve donekle sadrano poklapanje izmeu analitinosti i apriornosti sudova. Takvi sudovi mogu biti nuni iskljuivo na temelju znaenja koja su u njima sadrana, odnosno na temelju usvojene jezine konvencije. Taj e empiristiki stav razraditi Hume. Gottfried Wilhelm Leibniz, odgovarajui na Lockeove prigovore teoriji uroenosti, stvara sofisticiraniju verziju uroenosti od one koju je ponudio Descartes. Posjedujemo dispozicije za stvaranje pojmova, odnosno uroene sposobnosti koje su nam dane od samog Boga. Iako se za nas znanje dijeli na istine razuma i istine injenica, u Bojem su umu sve istine prisutne kao nune, odnosno analitine. Stoga, prema Leibnizu, imamo odreene dispozicije za otkrivanje mnogih apriornih istina, ali budui da nismo sposobni zahvaati sve istine (ukljuujui i budue), imamo ogranien doseg apriornog spoznavanja. Hume je pak najjasniji: sve nae znanje dijelimo na ono koje se tie odnosa meu idejama i ono koje se tie injenica. Sudovi, koji se tiu prvog, budui da ovise o znaenju pojmova koji su u njima sadrani analitini su, a tu bi spadale matematike i logike propozicije, koje jedino imaju snagu nunosti. Sve su ostale spoznaje temeljene na iskustvu i kao takve kontingentne. Na taj se nain apriorno poklapa s analitinim, a aposteriorno sa sintetinim iskustvenim spoznajama.141 Pokuajmo jednom usporedbenom tablicom vizualno predoiti sve reeno, iako uzimajui u obzir da je ovakav prikaz nuno grubo postavljen. Filozof Platon Apriorno znanje ideje "Povrina kvadrata nad hipotenuzom pravokutnog trokuta jednaka je zbroju povrina kvadrata nad njegovim katetama" Primjer (propozicije) Razlozi za prihvaanje142 (raz)umski, intelektualni uvid

Ovim svojim gleditem toliko je utjecao na suvremeni empirizam, odnosno na struju poznatu kao logiki empirizam u dvadesetom stoljeu, da se esto upravo formulacija koju su ovi filozofi ponudili poistovjeuje i potpuno izjednauje s originalnom Humeovom logiki empiristi preuzeli su Kantovu terminologiju i njome interpretirali Humea, prevevi njegovu distinkciju u sljedeu: Sve su spoznatljive propozicije ili analitine a priori ili sintetine a posteriori. Izuzetno korisno pregledno tivo ovih "moderniziranih hjumovih ralji" predstavlja Dickerova analiza (Dicker, G., Hume's Epistemology and Metaphysics: An Introduction, str. 4149). Treba istaknuti da nakon razmatranja originalnih i moderniziranih "ralji" Dicker nudi kritiku posljednjih te ukazuje da su zapravo Humeove originalne ralje mnogo snanije i izdrljivije na prigovore od moderniziranih (v. Dicker, G., isto, str. 4960). 142 Nisam se odluio na termin opravdanje ne elei unositi prejak pojam u govor o pretkantovskoj filozofiji. Naime govoriti o opravdanju moemo na nekoliko naina, a meni se ovaj gdje se poistovjeuje s razlozima za prihvaanje, odnosno koji se temelji na samim izvorima apriorne spoznaje inio najprikladniji te ujedno dovoljno irok da najbolje zahvati pretkantovsku diskusiju o apriornoj spoznaji.

141

46

Aristotel

naela logike; prvi principi znanosti

"Nije mogue da neka stvar istovremeno jest i nije."; "Znanost objanjava ono to je manje poznato onime to je bolje poznato i fundamentalnije."

samoevidentnost, bjelodanost; empirijsko istraivanje

Descartes Locke Leibniz

uroene ideje i naela jezine istine istine razuma

"Onaj koji misli ne moe ne postojati dok misli." "Krug nije kvadrat." "Nije mogue da dvije supstancije odraavaju jedna drugu u potpunosti, samo se razlikujui u broju"; "Nita nije bez razloga."

jasnoa i razgovijetnost znaenje rijei samoevidentnost, razumski uvid, neproturjenost znaenje termina (teorija asocijacija ideja)

Hume

relacije ideja

"Dio je vei od cjeline."

Tablica 1. Pretkantovsko shvaanje apriorne spoznaje

Kant e pokuati pokazati kako su svi ovi prikazi apriornog znanja potpuno neadekvatni i netoni postavljanjem nove epistemoloke teorije, poznate kao transcendentalni program.

47

3. KANT O APRIORNOJ SPOZNAJI POSTAVLJANJE OKVIRA CJELOKUPNOJ RASPRAVI Immanuel Kant (1724.1804.) nesumnjivo je filozof koji je zaduio ne samo filozofiju ve i cjelokupnu kulturnu tradiciju Zapada. Predstavljajui sedmoricu najveih modernih mislilaca (Descartes, Leibniz, Spinoza, Locke, Berkeley, Hume i Kant), Richard Schacht rei e: "Bez poznavanja ostalih filozofa koji su ovdje razmotreni neije bi znanje povijesti moderne filozofije bilo nepotpuno. Meutim bez poznavanja Kanta jedva bi se moglo rei da taj netko posjeduje znanje povijesti moderne filozofije."143 Paul Guyer pak nakon nabrajanja i ocrtavanja desetka najznaajnijih Kantovih djela donosi jo snaniji sud: "Svako od ovih djela izraeno usprkos dnevnoj pretrpanosti trima ili etirima satima predavanja o temama kao to su antropologija i geografija, ali i metafizika, etika i racionalna teologija uinilo bi Kanta zapaenom figurom u povijesti moderne filozofije; zajedno, ona ga ine sreditem te povijesti."144 Kantov je utjecaj izuzetno velik te mu je, moda, od svih filozofa Zapada po utjecaju ravan jedino Aristotel.145 Howard Caygill tako na samom poetku svog grandioznog leksikografskog uratka o Kantu iznosi: "Utjecaj Kantove filozofije bio je, i jo nastavlja biti, toliko dubok i toliko rairen da je postao nepregledan. Filozofsko je istraivanje unutar obiju tradicija, 'analitike' i 'kontinentalne', nezamislivo bez leksikih i pojmovnih izvora koje nam je Kant ostavio u batinu. ak i izvan filozofije, u humanistikim, drutvenim i prirodnim znanostima, Kantovi su pojmovi i strukture argumenata iroko rasprostranjeni."146 Koliko je Kant zapravo preobrazio filozofski jezik uvoenjem mnogih novih pojmova te redefiniranjem starih147, moda je najasnije vidljivo upravo u njegovu tretiranju apriorne spoznaje. Kantov apriori razmatrat emo koncentrirajui se iskljuivo na dva njegova djela Kritiku istoga uma148 i Prolegomena149 za svaku buduu metafiziku koja e se moi pojaviti
Schacht, R., nav. dj., str. 222. Guyer, P., "Introduction: The starry heavens and the moral law", u: Guyer, P. (ur.), The Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 5. 145 Usp. "Naravno da ak ni Kant nije mogao bez tue pomoi transformirati samopoimanje jedne itave kulture; ali barem na filozofskom nivou transformacije zapadnog poimanja ljudskog bia od pukog promatraa prirodnog svijeta i pukog subjekta u moralnom svijetu do aktivnog djelatnika u stvaranju obojeg nitko nije odigrao znaajniju ulogu od Immanuela Kanta." Isto, str. 3. 146 Caygill, H., "Introduction: Kant and the language of philosophy", u: Caygill, H., A Kant Dictionary, Blackwell Publishers, Malden Oxford Carlton, 2004., str. 1. 147 Usp. "On je nanovo izumio filozofski jezik uvodei nove termine i pojmove iz vanfilozofskog podruja, kao i samosvjesno redefinirajui mnoge od tradicionalnih." (Caygill, H., nav. dj., str. 1.) 148 Svi navodi preuzeti su iz: Kant, I., Kritika istoga uma, preveo V. D. Sonnenfeld, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984. Meutim pri citiranju sam konzultirao najnoviji engleski prijevod Kritike istog uma (Kant, Immanuel, Critique of Pure Reason, preveli Paul Guyer i Alen Wood, Cambridge University Press, Cambridge, 1998.), koji mi je posluio ne samo pri korekciji prijevoda ve i pri odreivanju standardne paginacije njemakog izdanja Kantovih djela (Kant's Gesammelte Schriften, uredila Kraljevska pruska (kasnije njemaka)
144 143

48

kao znanost150, pri emu e nam posljednje sluiti iskljuivo u svrhu pojanjavanja drugog djela, tamo gdje je to mogue151. Prije svega, potrebno je ukratko se podsjetiti na neke od ranijih, ve spomenutih filozofa te sada eksplicitno istaknuti njihov utjecaj na Kanta. Tako emo razmotriti empiristiki utjecaj simboliziran u Johnu Lockeu, racionalistiki u Gottfriedu Wilhelmu von Leibnizu te protokritiki u Davidu Humeu, iji se meuutjecaj u Kantovu peru stopio u ono to se naziva "kritikom filozofijom". Sljedei je korak upoznavanje s osnovnom Kantovom terminologijom kroz razjanjavanje njegova transcendentalnog projekta i ukazivanje na njegovu revolucionarnost, no s naglaskom na epistemolokoj dimenziji projekta. Sve emo to razmatrati iskljuivo pratei smo Kantovo izlaganje u Kritici istoga uma, napose njenu "Predgovoru" i "Uvodu", koje emo podrobnije analizirati. Potom emo se osvrnuti, no tek okvirno, na Kantovu razradu svih tih glavnih toaka vezanih za njegovo poimanje apriorne spoznaje, i to u nekoliko segmenata. Najprije emo se pozabaviti prvim dijelom "Transcendentalnog elementarnog nauka" ("Transcendentalna estetika"), a potom njegovim drugim dijelom ("Transcendentalna logika"). Kod posljednjeg emo se ograniiti na prvi dio ("Transcendentalna analitika"), pri emu emo najvie obraditi

akademija znanosti, Berlin, Georg Reimer, kasnije Walter de Gruyter & Co., 1900). Tako e slovom A biti oznaeno prvo, a slovom B drugo izdanje Kritike, dok e brojkom uz njih biti navedena stranica iz Akademijina izdanja. Toka-zarezom odijelit u referencu na stranicu iz Sonnenfeldova prijevoda, radi olakavanja itatelju koji se iskljuivo slui hrvatskim prijevodom. Naime oznaavanje prema standardnoj paginaciji smatram neophodnim u bavljenju Kantom budui da su svi prijevodi, komentari i interpretacije standardizirani upravo njome. 149 Moda e se moja deklinacija imenice "prolegomena" initi udnom pa se osjeam dunim dati objanjenje. "Prolegomena" na grkom oznaava mnoinu od "prolegomenon", imenice srednjeg roda, koja se moe prevesti kao preliminarna opaska, pripremna tvrdnja, ali i kao uvodni esej ili kritika diskusija za neko ire djelo ili temu. Naslov njegova djela, pokuavajui zadrati izvorno znaenje, dekliniram kao imenicu srednjeg roda u mnoini, pratei tako i ujedno podravajui postupak V. Sonnenfelda u njegovu prijevodu. 150 Prijevod punog naslova djela preuzeo sam od profesora Josipa Talange iz "Kratica citiranih Kantovih djela" jednog njegova prijevoda Kantovih djela (Kant, I., Latinska djela, priredio J. Talanga, Biblioteka Scopus, Zagreb, 2000., str. 10.). Svi navodi iz djela odnosit e se na: Kant, I., Prolegomena za svaku buduu metafiziku, u: Dvije rasprave, preveo Viktor D. Sonnenfeld, Matica hrvatska, Zagreb, 1953., str. 7146. Meutim pri citiranju sam konzultirao najnoviji engleski prijevod (Kant, I., Prolegomena to any future metaphysics that will be able to come forward as science, preveo G. Hatfield, u: Kant, I., Theoretical Philosophy after 1781, uredili Henry Allison i Peter Heath, Cambridge University Press, Cambridge, 2002., str. 49169.), koji mi je posluio ne samo pri korekciji prijevoda ve i pri odreivanju standardne paginacije njemakog izdanja Kantovih djela (usp. prethodnu bilj.). Tako e brojkom biti naveden svezak i stranica iz Akademijina izdanja, a toka-zarezom odijelit u broj stranice iz Sonnenfeldova prijevoda. 151 Ako je vjerovati Kantovim rijeima, Prolegomena su prvenstveno i napisana (objavljena 1783.) iz straha da njegova Kritika istog uma, objavljena dvije godine ranije, uope nije dostojno i primjereno shvaena pa je smatrao potrebnim napisati jedno djelo u kojem e umjesto "sintetikog" naina (kojim je pisana Kritika) njegov nauk biti objanjen na "analitiki" nain, bez mnotva digresija i suptilnih argumenata. Usp. Prol. 4: 261264; 1216). Treba pritom biti oprezan i razlikovati ovo Kantovo poneto slobodnije govorenje o metodama izlaganja od njegove distinkcije meu sudovima (analitini i sintetini), na to i sam upozorava. Usp. Prol. 4: 277, bilj.; 30, bilj.

49

prvi dio ("Analitika pojmova"), dok emo drugi ("Analitika naela") tek ocrtati. Naposljetku emo ukratko ukazati na vanost "Dodatka transcendentalnoj dijalektici" u zaokruivanju slike o Kantovu poimanju apriornoga znanja. 3.1. Povijesni okviri kritike filozofije esto se kolskim rjenikom navodi kako je Kant ponudio kritiku sintezu empirizma i racionalizma, meutim potrebno je neto detaljnije provjeriti tu tvrdnju. Uistinu, s jedne je strane prisutan Locke kao predvodnik itave empiristike struje, esto banalizirane tvrdnjom Nihil in intellectu nisi prius in sensu152. On je na najbolji nain istaknuo vanost osjetila u opskrbljivanju spoznajnom graom. Takoer, s druge je strane Leibniz, koji spomenutoj empiristikoj maksimi dodaje jedan vrlo vaan dodatak: ...nisi ipse intellectus.153 Ovaj poznati odgovor u najkraem obliku sadrava jednu vrlo vanu spoznaju: ne moemo ignorirati aktivno sudjelovanje naeg kognitivnog aparata (djelatnost razuma/uma) u oblikovanju spoznaje, a iji pak produkti nikako ne mogu biti dobiveni osjetilima. Ove se struje nisu meusobno slagale u mnogim tokama, no ono temeljno to ih razlikuje jest stav oko toga jesu li sve nae ideje izvedene iz osjetila ili nisu, tj. o tome je li nas razum sposoban sam opskrbiti, od osjetila nezavisnim, znanjem. Kant se prema objema strujama postavio kritiki nastojei izbjei njihove slabosti, a iskoristiti prednosti. Glavna zamjerka racionalistima bila je njihova uvjerenost u mogunost stjecanja znanja o neempirijskoj realnosti: nedopustivo je prelaziti granice iskustva i tvrditi da posjedujemo znanje. Takvim stajalitem Kant je zapravo demontirao itavu tradicionalnu metafiziku, potpuno uvaivi Humeovu kritiku. S empiristima se pak slagao da je bez (osjetilnog) iskustva nemogue doi do ikakva znanja, jer isti pojmovi razuma sami po sebi ne donose znanje sve dok nisu primijenjeni na iskustvo, dok im je zamjerao to njihovo stajalite nuno vodi u skepticizam. Time nije samo dovedena u pitanje metafizika, ve i itavo znanstveno te svakodnevno, zdravorazumsko znanje. Odgovor na taj Humeov izazov Kant e pronai u posebnim pojmovima kojima nas opskrbljuje sam razum, a koji ne potjeu iz iskustva i kao takvi pruaju garanciju nunosti i univerzalnosti naem znanju.

Nita (nije) u intelektu, osim ako prije (nije) u osjetilima. Ova, izvorno skolastika tvrdnja esto je pogreno pripisivana Lockeu, meutim svakako moe biti uzeta kao njegov temeljni moto, ako stalno imamo na umu da se ovo odnosi na stjecanje svih naih pojmova, a ne cjelokupnog znanja. 153 ...osim razuma samog. Leibniz donosi ovaj direktan odgovor Lockeovu poimanju podrijetla svih ideja pri poetku prvog poglavlja druge knjige Novih ogleda. Usp. Lajbnic, G. W., nav. dj., 7173.

152

50

Meutim Kant se slae s racionalistima da mi moemo razmatrati i neempirijsku realnost, bez obzira na to to o njoj ne moemo imati znanje. tovie, neki tradicionalni metafiziki pojmovi, kao to su Bog, dua i sloboda, nuni su u naem poimanju stvarnosti te, iako ih teorijski gledano nikada ne moemo znati, praktiki gledano oni su nuni za nae moralno djelovanje koje se tako zasniva na vjerovanju.154 Njegovi (isti) pojmovi razuma nisu izvedeni iz iskustva, ime direktno oponira empiristima. Meutim oni ne povlae nikakve implikacije za ljudsko znanje izvan primjene na iskustvo, ime proturjei racionalistima. Zato se "zaista moe rei za Kantovu filozofiju da ona odbacuje i racionalizam i empirizam ujedno inkorporirajui elemente racionalistike i empiristike misli."155 Hume, iako empirist, treba biti izdvojen kao poseban temelj Kantovoj motivaciji izgradnje kritike filozofije. Ne samo da je Hume pokazao kako dosljedni empirizam vodi u skepticizam ve je kritiki raskrstio s metafizikom, ukazujui kako ona nije znanost koja se temelji na empiriji, ali ni na pojmovnim istinama. Time je postavio izazov koji ga ini posebno vanim i u odnosu prema empiristima i prema racionalistima, a kojemu se Kant direktno i obraa:
Od Lockeovih i Leibnizovih ogleda ili, tovie, od postanka metafizike, dokle see njena povijest, nije se dogodilo nita, to bi u pogledu sudbine ove znanosti moglo postati odsudnijim, nego napadaj, to ga je David Hume uinio na nju.156

Kant u nastavku iscprnije opisuje Humeov pothvat te naglaava kako je najalosnije to to ga nije nitko razumio, jer je bio daleko ispred svog vremena (usp. Prol. 4: 257260; 911). Humeovu namjeru vrlo je dobro saeo Richard Schacht: "Primarna funkcija istinske filozofije kao to je [Hume, op. I. E.] shvaa jest razotkriti ta pretvaranja [metafizike da je znanost; op. I. E.] onakvima kakva uistinu jesu i dokrajiti napokon takve spekulacije"157. Korisno je vidjeti kako Hume to prikazuje:
Jedini nain da se znanost smjesta oslobodi tih teko razumljivih pitanja jest da se ozbiljno ispita priroda ljudskog razuma i da se egzaktnom analizom njegovih moi i sposobnosti dokae da nikako nije sposoban za tako daleke i teko razumljive predmete. (...) Tono i ispravno zakljuivanje jedini je sveopi lijek, prikladan za sve ljude i prilike; ono je jedino sposobno da obori tu zamrenu filozofiju i metafiziki argon koji su, kako

Usp. Dicker, G., Kant's Theory of Knowledge: An Analytical Introduction, Oxford University Press, Oxford, 2004., str. 46. 155 Isto, str. 4. 156 Prol. 4: 257; 9. 157 Schacht, R., nav. dj., str. 177.

154

51

su pomijeani s pukim sujevjerjem, na neki nain uzrok to ih nepaljivi mislioci ne mogu prozreti, i daju im privid znanstvenosti i mudrosti.158

Upravo e ovaj Humeov zahtjev biti ona metoda s kojom e se i Kant sloiti te je primjenjivati, iako e ga to odvesti u posve drugaija razmatranja i zakljuke. Nesumnjivo je ipak da je ve Hume ponudio protokritiki impuls koji je nagnao Kanta da se posveti pomnu ispitivanju prirode ljudskog razuma i njegovih sposobnosti159, koje e ga naposljetku odvesti u filozofski pothvat esto nazivan "transcendentalni projekt". Sagledavajui tako Kantovu motivaciju, moemo rei da u temeljima transcendentalnog projekta ocrtanima Kritikom istoga uma stoje dvije paralelne zadae: ponuditi kritiku dotadanje metafizike, ali ujedno i zadovoljavajui odgovor Humeovu skepticizmu i Lockeovu empirizimu jednom posve novom teorijom koja e ouvati mogunost univerzalnog i nunog znanja. To e biti jedna nova teorija o apriornome znanju, kojom e Kant upravo pokuati osigurati spomenuto:
Ipak, dok je pokuao kritizirati i ograniiti doseg tradiconalne metafizike, Kant je takoer nastojao obraniti od empirista skrivenu tvrdnju o mogunosti univerzalnoga i nunoga znanja koje je Kant nazivao a priori znanje, znanje nastalo nezavisno od iskustva, jer nijedno znanje izvedeno iz bilo kojeg pojedinanog iskustva, ili a posteriori znanje, ne moe opravdati zahtjev za univerzalnom i nunom valjanou.160

Kant je tako s jedne strane morao nai nain kako ograniiti pretenzije dogmatik (meu koje je svrstavao pobornike Leibniz-Wolffove kole), ali isto tako obraniti mogunost metafizike kao znanosti (to su negirali skeptici, na ije je elo stavljen Hume), i to znanosti koja je nuna (to su negirali, kako ih sam naziva, indiferentisti). Ujedno je morao omoguiti univerzalno vrijedee temelje suvremene znanosti osiguravajui apriornost principa na kojima se one temelje (protiv ega su bili empiristi na elu s Lockeom).161 Sve su ovo nuni dijelovi koji ine Kantovu motivaciju u stvaranju sloena programa Kritike istoga uma, kojemu je u temelje poloena upravo nova i originalna koncepcija apriornoga znanja.

Hume, D., Istraivanje o ljudskom razumu, str. 63. Kant ak eksplicitno navodi da ga je upravo Hume probudio iz "dogmatskog drijemea". Prol. 4: 260; 11. 160 Guyer, P. Wood, A., "Introduction to the Critique of Pure Reason", u: Kant, I., Critique of Pure Reason, Cambridge University Press, New York, 1998., str. 23. 161 Usp. Kritika AixAx; 78. Kratak prikaz i komentar Kantova odnosa spram svih ovih "kola" v. u Guyer, P. Wood, A., nav. dj., str. 2.
159

158

52

3.2. "Predgovor" i "Uvod" drugog izdanja Kritike istoga uma uvod i nacrt transcendentalnog projekta162 Na samom poetku lanka posveenu Kantovu poimanju apriornosti Philip Kitcher istie: "Iako je Kant uveo mnoge dijelove tehnike terminologije kako bi izrazio teme svoje kritike filozofije, moda nijedan nije prodorniji od pojma 'a priori'."163 Imamo li na umu kako su se i Kantovi prethodnici hrvali s objanjenjem neempirijskog znanja, koje nisu mogli nijekati ni najtvri empiristi (aritmetiko znanje), naglaava Kitcher, "Kantova vlastita koncepcija apriornosti moe biti sagledavana kao pokuaj da se sustavno pozabavi razlikom izmeu empirijskog i neempirijskog koju su prethodni filozofi upotrebljavali, da se koncentrira na pitanja o logikom i matematikom znanju, da klasificira empiristike i racionalistike strategije razgranienja vrsta neempirijskog znanja te da rijei neslaganja oko opsega naeg neempirijskog znanja."164 Tako e se Kant ve u predgovorima prvoga i drugoga izdanja Kritike istoga uma osvrnuti na svoje prethodnike, ukazujui na novi put kojim e on sam krenuti u istraivanje, da bi potom u uvodu drugog izdanja iscprno iscrtao stazu svog transcendentalnog programa kojemu je u osnovi sasvim novo gledanje na apriornu spoznaju. 3.2.1. Predgovori: okraj s prethodnicima i postavljanje novog puta U "Predgovoru" prvog izdanja iz 1781. Kant ve u prvim reenicama govori o posebnoj vrsti ljudskih spoznaja, koje ovjeku priinjaju velike muke budui da se s jedne strane ine priroenima ljudskom umu, a s druge opet nadilaze svaku njegovu sposobnost davanja odgovora. Naime um poinje od naela koja su mu posve jasna i potvrena stalnim iskustvom, meutim malo pomalo uvia da e njegov posao ostati nedovren ako se ne uzdigne vie (v. A vii; 7). Stoga se on uputa u taj pothvat i naposljetku dolazi do naela, koja mu se i dalje ine posve jasnima, prirodnima i zdravorazumskima, ali za koja mu iskustvo ne daje nikakve potvrde te se poinje zapletati u proturjeja. Disciplina koja se bavi tim osebujnim spoznajama naziva se metafizika (v. A viii; 7). Nakon to je dugovladajui "despotizam" dogmatiara Leibniz-Wolffove kole potresao Locke, a potom i Hume, dolo je
G. Dicker koristi, po mom sudu, jednako iluminativnu sintagmu "plan kritike filozofije", opisujui zadau koju je Kant dodijelio Kritici. V. Dicker, G., Kant's Theory of Knowledge: An Analytical Introduction, str. 17 18. 163 Kitcher, P., ""A priori"", u: Guyer, P. (ur.), Cambridge Companion to Kant and Modern Philosophy, Cambridge University Press, New York, 2006. str. 28. 164 Isto, str. 29.
162

53

vrijeme zasienja tim prividnim znanjem, odnosno "pravo doba kritike kojoj se mora podvri sve." (A xi, bilj.; 8, bilj.) To ne znai drugo nego zadau uma da se opet posveti samome sebi i istrai vlastitu sposobnost, odnosno da sve spoznaje podvrgne kritici istoga uma, pod kojom Kant misli na spoznaje neovisne o iskustvu:
No pod tim ja ne razumijevam kritiku knjiga i sustava, nego kritiku umske moi uope, s obzirom na sve spoznaje za kojima ona tei neovisno o svakom iskustvu, dakle odluku o mogunosti ili nemogunosti metafizike uope i odreenje kako izvora, tako i njezina opsega i granica, ali sve to prema naelima.165

Kant je ovdje ukratko postavio glavni zadatak svoga djela: istraiti je li metafizika uope mogua kao znanost, odnosno preivljava li Humeov napad i moe li se govoriti uope o kakvoj spoznaji koja bi mogla biti neovisna od svega iskustva, tj. koja bi bila podruje bavljenja metafizike. Taj isti zadatak Kant iznosi na samom poetku potpuno preraena "Predgovora" drugom izdanju iz 1787., naglaavajui vanost kritike kao neega to e jednom zauvijek opravdati cjelokupnu metafiziku ili je pak osuditi na neuspjeh: "Ide li obraivanje spoznaja, koje pripadaju umskome poslu, sigurnim putem znanosti ili ne, to se ubrzo dade prosuditi prema uspjehu." (B vii; 12) Logika je zacijelo najuspjenija od svih, no ona se ne moe smatrati pravom znanou, budui da je ona "znanost koja iscrpno izlae i strogo dokazuje samo formalna pravila svega miljenja (bilo da je ono apriorno ili empirijsko...)" (B ix; 12), pa je ona tako zapravo kao propedeutika samo predvorje znanosti koje nudi formu cjelokupne znanosti, ali svaka je znanost posebno mora popuniti sadrajem. Meutim logika se pretpostavlja svim znanostima pa ako u tim znanostima treba biti neega to pripada "umskom poslu", onda "se u njima neto mora spoznati a priori." (B ix; 12) Matematika i fizika (prirodna znanost) dobar su primjer teorijskih znanosti "koje svoje objekte moraju odrediti a priori. Prva posve isto, druga bar dijelom isto, ali zatim i prema drugim spoznajnim izvorima, nego to su izvori uma." (B x; 13) No taj pravi put znanosti one nisu pronale tako lako kao logika, ve je unutar njih bila potrebna revolucija. U matematici je revoluciju oznaila pomisao kada je netko "naao (...) da ono to je prema pojmovima sam a priori unio i prikazao (konstrukcijom) mora proizvesti i da on stvari, da bi sigurno a priori neto znao o njoj, ne mora pridati nita osim onoga to je nuno slijedilo iz onoga, to je prema svome pojmu sam stavio u nju." (B xii; 13) U prirodnoj je znanosti to ilo mnogo sporije te je tek s Gallilejem, Toricellijem i drugim novovjekovnim pionirima fizike pola za rukom revolucija kada su "shvatili da um uvia samo ono, to proizvodi sam prema svome
165

A xii; 8.

54

nacrtu, da s naelima svojih sudova mora prednjaiti prema stalnim zakonima i prisiljavati prirodu da mu odgovara na njegova pitanja, a ne da se on od nje, tako rei, dopusti voditi na uzici. Inae naime sluajna opaanja, koja nisu napravljena prema unaprijed stvorenom planu, ne bi bila povezana u jednom nunom zakonu koji um trai i koji mu je potreban. Um se mora prihvatiti prirode u jednoj ruci sa svojim naelima, prema kojima suglasne pojave mogu jedino vaiti kao zakoni, a u drugoj s eksperimentom koji je izmislio prema tim naelima" (B xiii; 14). Kant je ve u ova dva odlomka ukratko naznaio sliku znanosti kako je on sagledava: postoje elementi spoznaje koji su neovisni od iskustva i koje na kognitivni aparat dostavlja spoznaji, dok je s druge strane prisutna naa osjetilnost kao drugi konstitutivni element svake spoznaje. Kant e ovo jo jasnije istaknuti na primjeru metafizike. Metafizika pak, nastavlja Kant, stalno negdje zapinje i nikako da nae pravi put znanosti. Lijek tome Kant vidi u uenju na primjeru matematike i prirodne znanosti te primjeni sline revolucije na same metafizike korijene cjelokupne spoznaje uope. Ta se revolucija ne sastoji ni u em drugom doli u prestanku vrtnje stalno oko predmeta nae spoznaje i koncentriranju na onaj element koji sami pridajemo spoznaji. Tu revoluciju Kant naziva kopernikanskim obratom unutar spoznajne teorije:
Dosada se pretpostavljalo, da se sva naa spoznaja mora upravljati prema predmetima; ali svi pokuaji da se o njima to a priori odredi pomou pojmova, ime bi se naa spoznaja proirila, propali su pod tom pretpostavkom. Neka se zato jednom pokua, ne bismo li u zadacima metafizike napredovali, ako prihvatimo da se predmeti moraju upravljati prema naoj spoznaji. To se tako ve bolje slae s traenom mogunou njihove spoznaje a priori, koja treba da odredi neto o predmetima, prije nego to su nam dani.166

Iako se adekvatnost Kantove usporedbe njegove epistemike i Kopernikove astronomske revolucije ponekad dovodi u pitanje, uzmemo li u obzir ak samo revolucionarnost obiju poanta je postignuta.167 Naime ova naizgled tek interesantna pomisao temeljna je misao kritike filozofije i zapravo je na neki nain veina ostalih ideja implikacija ovakva gledita. Pratei dalje Kanta, istaknut emo neke najvanije od njih.

B xvi; 15. Kopernik je izvrio revoluciju u astronomiji ukazavi da na sustav nije geocentriki, ve heliocentriki, tj. da nije Zemlja ta oko koje se vrti sve ostalo, ve je Sunce u sreditu sustava. Kant pak od epistemikog subjekta (spoznavatelja) ini nepominu toku, a njegovu okolinu (spoznaju te okolinu) o njemu ovisnu, dok je prije ta okolina (objekti te okoline) bili oni koji su bili u centru pozornosti. O nekim neslaganjima oko interpretacija adekvatnosti Kantove usporedbe vie v. KempSmith, N., "The Meaning of Kant's Copernican Analogy", Mind, New Series, Vol. 22, No. 88, 1913., str. 549551.
167

166

55

Prije svega, istie Kant, tu ideju obrata moemo u metafizici primjeniti na zrenje168 predmeta:
Kad bi se zor morao upravljati prema kakvoi predmeta, onda ja ne vidim kako se to a priori moe znati o zoru. No ako se predmet (kao objekt osjetila) upravlja prema kakvoi nae moi zrenja, onda ja sebi tu mogunost mogu posve dobro predstaviti.169

Drugim rijeima, ako krenemo iz same naravi naeg zahvaanja predmeta osjetilima, tada su nam izgledi dolaska do nunih zakona naeg zrenja mnogo vei. Naprotiv, ako se prepustimo vodstvu objekata oko nas, tada nikako ne moemo doi do zakona kojemu moemo garantirati nunu valjanost, budui da su svi podaci koje nam osjetila nude prikupljeni tek indukcijom170. Meutim Kant nastavlja:
Kako pak ne mogu stati kod tih zorova, ako treba da postanu spoznaje, nego ih kao predstave moram odnositi na neto kao predmet i ovaj pomou njih odrediti, to ja mogu prihvatiti: da se ili pojmovi, pomou kojih izraavam to odreivanje, takoer upravljaju prema predmetu, a onda sam opet u istoj neprilici poradi naina kako a priori mogu neto znati o njemu; ili da se predmet ili to je isto iskustvo, u kojemu se oni jedino spoznaju (kao dani predmeti), upravlja prema onim pojmovima, a onda ja odmah vidim laki izlaz, jer je i samo iskustvo nain spoznaje za koji je potreban razum. Njegova pravila pak moram pretpostaviti u sebi, jo prije nego to su mi predmeti dani, dakle a priori, a izraava se u pojmovima a priori, prema kojima se dakle moraju neminovno upravljati svi predmeti iskustva i biti u skladu s njima.171

U ovom odlomku Kant izrie sadrajno zgusnutim i bogatim tekstom sutinu svog epistemolokog projekta. Prvo, Kant priprema teren daljnjem obrazlaganju i vrlo saeto navodi zapravo kljuan moment svoje epistemologije: spoznaja je mogua samo kao spoj osjetilnosti i razuma, pri emu nam prva osigurava zorove, a drugi pojmove! Drugo, ako elimo garanciju sigurne, odnosno nune i ope valjane spoznaje, tada ti pojmovi moraju pridolaziti od nas samih, a ne smijemo ih uope traiti negdje vani. Naime (i) niti ih moemo pronai vani, a kada bi ih i pronali (ii) nita nam ne bi garantiralo njihovu objektivnu i nunu valjanost.

Iako "zor" radi lakeg razumijevanja moemo uzimati kao "opaaj uope", koristit u pojam "zrenje", koji je V. Sonnenfeld upotrijebio za Kantov termin "Anschauung", smatrajui kako treba razlikovati zor (rezultat zrenja ili pak jedinstvo predodbe procesa zrenja) od opaaja, makar samo iz pragmatinog razloga, a to je stalno upozorenje itatelju na vanost i posebnost ovog tehnikog termina (unutar) Kantove filozofije. 169 B xvii; 15. 170 Ovdje implicitno prisutna kritika indukcije ve je vrlo jasno razraena kod Humea, koji je ukazao na injenicu da ako zagovaramo dosljedni empirizam, nikako ne moemo doi do zakonitosti svijeta koji nas okruuje budui da se ono sastoji samo u indukciji, a indukcija je nuno nepotpuna i cirkularna u pribavljanju materijala spoznaje. 171 B xviixviii; 15.

168

56

Implikacije ovakva postupka su naizgled zastraujue (zbog opasnosti upadanja u subjektivni idealizam), ali, tvrdi Kant, zapravo je to jedini mogui nain gledanja na stvari i jedini koji nudi mnogo vie nego to su svi raniji nazori nudili. Razmotrimo jednu po jednu, prema samom slijedu izlaganja u "Predgovoru". 1) Temeljna i neposredna posljedica kopernikanskog obrata u metafizici jest ta da mi spomenutom apriornom spoznajom nikada ne moemo prijei granice iskustva. Drugim rijeima, sva se naa spoznaja a priori iskljuivo odnosi na pojave te nam u podruju spekulativnoga (teorijskoga) uma nije mogue prekoraiti te granice i dotaknuti ita nadosjetilno, odnosno doi do spoznaje kakve su stvari po sebi, neovisno o naem nainu predoavanja. Ipak, ta mogunost ostaje otvorena za praktini um (v. B xixxx; 1516). 2) Kod istog spekulativnog uma osebujno je to (i) "to on moe i treba da izmjeri svoju vlastitu mo prema razliitosti naina, kako on sebi bira objekte za miljenje", ime objektima spoznaje ne moe pridati nita vie od onoga to "uzima iz samog sebe". Druga njegova osebujnost lei u tome (ii) to on "takoer moe sam potpuno nabrojiti raznolike naine, da sebi postavi zadatke i naznai tako cijeli nacrt za sustav metafizike", ime odreuje u potpunosti istu umsku upotrebu. Zato samo metafizika ima tu privilegiju da nakon temeljito provedene kritike "potpuno obuhvati cijelo podruje spoznaja". (B xxiixxiv; 16 17; istaknuo I. E.)172 3) Kant smatra da nije opravdano gledati na ovu kritiku uma kao iskljuivo neku negativnu korist. Naime ograniavajui spekulativni um (u okvire iskustva), mi smo istovremeno na drugom polju dopustili mogunost za proirenje njegove praktine upotrebe. Tako je ova kritika ujedno rezultirala i vrlo znaajnom pozitivnom posljedicom. Naime kritika je omoguila tzv. "kritiku distinkciju" svih predmeta na pojave (fenomene) i stvari po sebi (noumene). Dok se samo na prve odnosi spoznaja, druge moemo ne samo pomiljati, nego se ini da ih je ak nuno postulirati i voditi se njima u naem praktinome djelovanju. Tako, primjerice, ako duu (tonije: njezinu volju) uzmemo kao pojavu, onda ona jest odreena kauzalnim zakonima, meutim uzmemo li je kao stvar po sebi, otvorili smo mogunost slobode u njenu praktinom ostvarenju, koje iako teorijski gledano nema vrijednost znanja (ve vjerovanja), zadrava svoju snagu u praktinom smislu kao temelj
Treba primijetiti da se ovdje moda ve prvi put jasnije vidi "Kantova karakteristina tendencija pretvaranja onotolokih pitanja u epistemoloka tj. pretvaranja pitanja o tome koje stvari moraju postojati u pitanja o uvjetima pod kojima je mogue za nas stvarati tvrdnje o znanju o stvarima." (Guyer, P. Wood, A., nav. dj., str. 25.) Kant e tako postupno transformirati cjelokupnu metafiziku u teoriju spoznaje. To je zapravo vrlo prirodan i logian slijed koji je nastao pomakom spoznavajueg subjekta u sredite panje, jer je probni kamen cjelokupnoj naoj spoznaji sam proces spoznavanja, a ne "istinska realnost oko nas" koja odreuje spoznaju. Mi samom spoznajom na neki nain odreujemo to zapravo jest. Iako ovo zvui kao tvrdi idealizam, Kant nee dopustiti tu posljedicu svoje teorije. Kasnije e biti vie rijei o tome.
172

57

udorednosti. Tu lei smisao Kantova diktuma: "Morao sam dakle ukinuti znanje, da bih dobio mjesta za vjerovanje." Naravno da to ne ulazi u okvire kritike istoga spekulativnoga uma, ve istoga praktinoga uma173 (v. B xxivxxx; 1719). Budui da se trea implikacija odnosi na praktino djelovanje, a druga pak pretpostavlja na raun uspjene kritike uma, Kant e se koncentrirati upravo na prvu, nudei u svojoj kritici istog spekulativnoga uma prije svega epistemoloku teoriju nastalu iz jedne temeljite revizije tradicionalne metafizike. Jo specifinije, Kant e se koncentrirati na apriorne elemente nae spoznaje, koji su jedino jamstvo za nunost i opu valjanost cjelokupne nae spoznaje. Nacrt tog svog cjelokupnog programa ponudio je Kant u potpuno preraenu i proirenu "Uvodu" za drugo izdanje Kritike, kojemu emo se sad posvetiti. 3.2.2. "Uvod" drugog izdanja: nacrt transcendentalnog programa Relativno kratak, ali sadrajno gusto zbijen "Uvod" drugog izdanja Kant je podijelio na sedam odsjeka, trudei se poveati jasnou svoga izlaganja i ponuditi precizniju terminologiju kojom e se sluiti u nastavku djela. Korisno je pred sobom imati pune naslove svih odsjeka kako bi se zornije prikazao slijed samog Kantova izlaganja: I. O razlici iste i empirijske spoznaje (v. B 13; 377378) II. Mi posjedujemo odreene spoznaje a priori, a ni najobiniji um nije nikada bez njih (v. B 36; 378379) III. Filozofiji je potrebna znanost koja odreuje mogunost, principe i opseg svih spoznaja a priori (v. A 3/B 6A 6/ B 10; 2426) IV. O razlici analitinih i sintetinih sudova (v. A 6/ B 10A 10/B 14; 2627) V. U svim teorijskim znanostima uma sadrani su sintetini sudovi a priori kao naela (v. B 14B 18; 380381) VI. Opa zadaa istoga uma (v. B 19B 24; 382383)

Interesantno je to da je Kant zapravo najvjerojatnije htio ne zbuniti itatelje poveim naslovom, ali najee je upravo suprotno. Naime Kritika istoga uma trebala bi se zvati Kritika istoga spekulativnoga uma. S druge strane Kanta moemo opravdati i s te strane to je iz samog izlaganja prve kritike trebala biti jasna druga, Kritika istoga praktikoga uma, koju je Kant napisao i objavio, ali joj je pak izbacio pridjev "istoga" iz naslova. To izbacivanje iz naslova Kant je u Predgovoru Kritike praktikog uma opravdao kao golu nepotrebnost, budui da je toj kritici dovoljno iskljuivo da pokae opstojnost istog praktikog uma, a budui da se njegova "istoa" iskljuivo pokazuje kroz djelovanje, onda je posve nepotrebno to posebice isticati. (V. Kant, I., Kritika praktikog uma, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 31.) Zato prvo itanje Predgovora Kritike istoga uma moe samo zbuniti iz razloga to tek kasnije tijekom izlaganja u njoj, a i u predgovoru Kritike praktikog uma, itatelj moe dobiti potpuniju sliku i rijeiti sve nedoumice.

173

58

VII. Ideja i razdioba posebne znanosti pod imenom kritike istoga uma (v. A 11/B 25A 16/B 30; 2830) Razrada ovih odsjeka zapravo sainjava cjelokupan Kantov nazor, tj. predstavlja ideju transcendentalne filozofije unutar koje apriorna spoznaja ima sredinju ulogu. 3.2.2.1. Razlika izmeu iste i empirijske spoznaje Kant uvod zapoinje u empiristikom tonu: "Da sva naa spoznaja poinje s iskustvom o tome nema nikakve sumnje." (B 1; 377) Vremenski gledano dakle na prvom su mjestu podaci koje dobivamo osjetilima, jer ona nude osjetne dojmove koji su sirova graa za spoznaju. Meutim Kant odmah nastavlja s racionalistikom intuicijom:
No premda sva naa spoznaja zapoinje sa iskustvom, ipak zbog toga nije svaka iz iskustva. Moglo bi lako biti da je sama naa iskustvena spoznaja neto to je sloeno od onoga to primamo pomou dojmova i onoga to naa vlastita mo spoznavanja daje sama od sebe (samo prouzrokovano osjetilnim dojmovima).174

Kant ovdje otvara mogunost da postoji i na vlastiti, isti razumski upliv u spoznaju kojim se sva ta graa dobivena osjetilima slae u spoznaju. Epistemoloki (i metafiziki?) gledano, takve bi tvorevine razuma bile na prvome mjestu. Kant se okree upravo ispitivanju te mogunosti:
Postoji li takva spoznaja koja je nezavisna od iskustva i ak od svih dojmova osjetila, to je dakle pitanje kojemu je potrebno bar jo poblie istraivanje i koje se ne smije otpraviti na prvi pogled. Takve se spoznaje zovu spoznaje a priori i razlikujemo ih od empirijskih, koje svoje izvore imaju a posteriori, naime u iskustvu.175

Kant odmah nudi i odreenje temeljnih termina: pod apriornom spoznajom Kant misli na "takve spoznaje (...) koje su apsolutno nezavisne od svakog iskustva", a "njima su oprene empirijske ili takve spoznaje koje su mogue samo a posteriori, tj. pomou iskustva. Od spoznaja a priori zovu se pak iste one kojima nije primijeano nita empirijsko." Primjerice, "svaka promjena ima svoj uzrok [je] naelo a priori, ali ne isto, jer je promjena pojam koji se moe dobiti samo iz iskustva." (B 23; 378)

174 175

B 1; 377. B 2; 377.

59

3.2.2.2. Odreenje apriorne spoznaje U sljedeem e odsjeku Kant preispitati koji su to potrebni uvjeti da neto bude a priori i nalazi dva: "Nunost i stroga openitost su (...) sigurna obiljeja spoznaje a priori, pa pripadaju nerazdruivo jedna drugoj." (B 4; 378) To da postoje apriorni sudovi, istie Kant, naprosto je injenica koju moemo uzeti iz znanosti: naime sva su naela matematike i neka naela prirodne znanosti (npr. svaka promjena ima svoj uzrok) apriorna (v. B 45; 378). Ne posjedujemo samo apriorne sudove, ve su i neki pojmovi apriorni, poput prostora ili pak supstancije:
Odbijte od svog iskustvenoga pojma nekog tijela malo-pomalo sve sve to je na njemu empirijsko: boju, tvrdou ili mekou, teinu, pa ak i neprobojnost, ipak e vam jo uvijek preostati prostor koji je zauzimalo to tijelo (koje je sada posve nestalo), a sam prostor vi ne moete izostaviti. Isto je tako, ako od svog empirijskog pojma svakoga tjelesnog ili netjelesnog objekta odbijete sva svojstva koja ste spoznali iskustvom. Vi mu ipak ne moete oduzeti ono svojstvo pomou kojega ga pomiljate kao supstanciju ili kao zavisnog o nekoj susptanciji (...) Uvjereni nunou kojom vam se namee taj pojam, morate dakle priznati da on a priori ima svoje sijelo u naoj moi spoznavanja.176

Kant je ve ovdje natuknuo dva temeljna oblika apriorne spoznaje: iste zorove (prostor) i iste pojmove razuma (supstancija), koji omoguuju stvaranje apriornih naela (prvi matematike, drugi prirodne znanosti). O tome emo kasnije mnogo detaljnije. 3.2.2.3. Previdi prijanjih pokuaja u odreenju naravi apriorne spoznaje Dosada su se metafiziari bavili spoznajama koje nadilaze iskustvo, smatrajui ih mnogo izvrsnijima od spoznaja na koje se moe naii na podruju pojava, istie Kant, meutim uope se nisu zapitali "kako razum moe doi do svih ovih spoznaja a priori i kolik opseg, valjanost i vrijednost one imaju." (A 3/B 7; 25) Tako su, voeni primjerom matematike i potaknuti nagonom za proirivanjem spoznaje, previdjeli da se i sama matematika temelji na zrenju, no posebne vrste, pa su gradili prekrasne metafizike graevine, koje su posve lebdjele u zraku, bez ikakvih temelja, a najbolji je primjer upravo Platonov nauk (v. A 4/B 8A 5/B 9; 25). Oni su laskali sebi prividnom temeljitou, koja se temeljila samo na ralanjivanju pojmova koje ve imamo o predmetima, samo pojanjavajui i objanjavajui pojmove koji su nam ve u posjedu. Voeni takvom analizom, nisu ni primijetili kako su postupno sve vie u
176

B 56; 379.

60

nju unosili onoga to se samo ne da pronai u pojmovima, stvarajui time jednu posve novu vrstu spoznaje. Zato e Kant najprije ukazati na tu dvojaku vrstu spoznaje (v. A 5/B 9A 6/B 10; 26). 3.2.2.4. Razlika izmeu analitinih i sintetinih sudova U sljedeem odsjeku Kant e govorom o analitinim i sintetinim sudovima zapravo govoriti i o dvije vrste spoznaje, implicitno postavljajui da je sva naa spoznaja izraziva preko sudova, koji su pak sastavljeni od pojmova. Kant pritom koristi predikacijsku teoriju suda pa smatra da je logika forma svih sudova izraziva vezom subjekta, kopule i predikata. Radi pojednostavnjenja govora on uzima u razmatranje samo potvrdne sudove, jer smatra da je na nijene sudove kasnije lako izvriti primjenu. Ukratko, Kant sudove sagledava u njihovoj opoj formi koja se moe prikazati kao: A je B177. Tako e definirati analitine i sintetine sudove na temelju odnosa pojmova subjekta i predikata sadranima u njima:
Predikat B ili pripada subjektu A kao neto to je u tome pojmu A (na skriven nain) sadrano; ili B lei posve izvan pojma A, premda je s njime u vezi. U prvome sluaju nazivam sud analitinim, u drugome sintetinim178. Analitini su sudovi (...) oni, u kojima se veza predikata sa subjektom pomilja pomou identiteta, a one u kojima se ta veza pomilja bez identiteta, nazvat emo sintetinim sudovima. Prvi bismo mogli nazivati sudovima objanjavanja, drugi sudovima proirivanja, jer oni prvi pomou predikata nita ne pridaju pojmu subjekta, nego ga razglabanjem samo rastavljaju na njegove diobene pojmove koji su se ve pomiljali u njemu (premda nejasno). Oni drugi pridaju naprotiv pojmu subjekta predikat, koji se u njemu uope nije pomiljao i koji se nikakvim njegovim razglabanjem ne bi mogao izvui iz njega.179

Ova distinkcija sudova ipak zahtijeva poneto objanjenja, jer je kljuna za itavo daljnje razmatranje. To to je pojam predikata sadran u pojmu subjekta kod analitinog suda neto suvremenijim rjenikom moemo interpretirati kao to da je znaenje prvoga ve implicitno sadrano unutar znaenja drugog, odnosno da drugi po definiciji povlai prvog. Kant dodatno
U logici je uobiajeno za pojam subjekta koristiti S, a za pojam predikat P pa se opa forma izraava kao veza subjekta i predikata kopulom na sljedei nain: S je P. Meutim Kant koristi A za subjekt, a B za predikat pa emo i mi preuzeti njegove oznake, kako bismo omoguili itatelju lake praenje izlaganja u samoj Kritici. 178 Pratei prijevod V. Sonnenfelda, koristit u termine "analitini" i "sintetini" iako su uvrijeeni u novijoj literaturi termini "analitiki" i "sintetiki". Naime smatram prve termine jezino opravdanijim budui da vie upuuju na rezultat analize/sinteze, dok su drugi etimoloki vezani uz "analitiku" i "sintetiku". 179 A 6/B 10A 7/B 11; 26. Ovo Kantovo razlikovanje bez pretjeranosti moemo okarakterizirati kao jedno od najvanijih distinkcija u filozofskoj tradiciji Zapada, ak i posve apstrahirajui od njene opravdanosti i samo gledajui utjecaj na postkantovsku filozofiju. Kant je prvi ponudio eksplicitnu definiciju tih vrsta sudova, koja je aktualna i danas u spoznajnoteorijskoj diskusiji. Filozofija je ovime dobila dva kljuna tehnika termina. Kasnije u prilikom govora o Kantovu utjecaju rei neto vie o tome.
177

61

objanjava da se oni pomiljaju "pomou identiteta", ime eli rei da izmeu njih postoji odnos koji se temelji na naelu identiteta kao logikome pravilu: negiranjem analitinog suda dobivamo intrinzinu kontradikciju.180 Drugim rijeima, analitini su sudovi nuno istiniti ve iz samih znaenja pojmova koji se u njima nalaze, a za primjer moemo uzeti sud "Sva su tijela teka", u kojemu je jasno da je pojam protenosti sadran ve u samom pojmu tijela. Meutim kod takvih se sudova spoznaja ne proiruje budui da nismo dobili nita vie od onoga to smo ve ranije imali implicitno sadrano u pojmu. Stoga su filozofski interesantni prvenstveno sintetini sudovi. Sintetini se sudovi ne temelje na logikim naelima povezivanja subjekta i predikata, ve pridaju tim pojmovima neto novo to prije toga nije bilo sadrano u njima. Sintetini sudovi trae povezivanje pojma subjekta i predikata preko neeg novog, neeg treeg, "nekog nepoznatog X" (A 9/B 13; 27). Iskustveni su sudovi "kao takvi svi zajedno sintetini" (A 7/B 11; 27, bilj.), a onaj X koji je potreban za sintezu pojmova subjekta i predikata u jednom takvu sudu (npr. "Sva su tijela teka") jest upravo samo iskustvo, empirija: "Iskustvo je dakle ono na emu se osniva mogunost sinteze predikata teine s pojmom tijela, jer oba pojma, premda jedan nije sadran u drugome, kao dijelovi jednoga cijeloga, naime iskustva, koje je samo sintetina veza zorova, pripadaju premda samo sluajno jedan drugome." (A 8/ B 12; 27, bilj.) Meutim veza je u iskustvenim sudovima "samo sluajna", tj. kontingentna, ne pomiljamo je s nunou, to nas ostavlja u istim problemima koje je dijagnosticirao Hume: na temelju takvih sudova mi ne moemo doi ni do kakve nune zakonitosti svijeta (kauzalnosti meu pojavama) koji nas okruuje. Dakle klju lei u sudovima kojima e se naa spoznaja proirivati koji su sintetini i koji e ujedno garantirati nunost i univerzalno vaenje koji su a priori. ini se da postoje takva naela:
Neka se uzme naelo: sve to se dogaa ima svoj uzrok. (...) [P]ojam uzroka lei posve izvan onoga pojma i pokazuje neto razliito od onoga to se dogaa, pa nije sadrano u ovoj posljednjoj predodbi. Kako ja dakle dolazim do toga da postavim neto posve razlino od onoga to se uope dogaa, i da ipak spoznajem, da uz to tovie nuno pripada pojam uzroka. to je ovdje ono nepoznato = X na to se razum oslanja, kad misli da e izvan pojma A nai predikat, koji je tome pojmu nepoznat, a za koji unato tome
180

Usp. "Da je tijelo proteno, jest naelo koje a priori stoji i nije iskustven sud. Jer prije nego to prijeem na iskustvo, imam sve uvjete za svoj sud ve u pojmu iz kojega samo treba da prema naelu proturjeja izvuem predikat, pa mogu time ujedno postati svjestan nunosti suda koju mi iskustvo i ne bi moglo pruiti." (A 7/B 11 B 12; 27, bilj.) Usp. i "Svi se analitini sudovi osnivaju posve na naelu protivurjeja, a po svojoj su prirodi spoznaje a priori, bilo da su pojmovi koji im slue kao materijal, empirijski ili nisu. Kako se naime predikat jasnog analitinog suda ve prije toga pomilja u pojmu subjekta, ne moe mu se odrei bez protivurjeja." (Prol. 4: 267; 1819.)

62

dri da je povezan s njime? Iskustvo to ne moe biti, jer navedeno naelo ne samo s veom openitou, nego to je moe pribaviti iskustvo dodaje ovu drugu predodbu onoj prvoj, nego i s izrazom nunosti, dakle posve a priori i iz samih pojmova.181

Stoga su upravo takva naela glavni zadatak istraivanja Kritike istoga uma, jer se "[n]a takvim sintetinim, tj. proirbenim naelima osniva (...) cijeli krajnji cilj nae spekulativne spoznaje a priori." (A 9/ B13; 27.)182 3.2.2.5. Sve teorijske znanosti sadre sintetine sudove a priori kao naela U petom odsjeku "Uvoda" Kant e nastojati ukazati kako sve teorijske znanosti matematika, prirodna znanost (fizika) i metafizika sadre upravo sintetina apriorna naela. Kantu je prilino nevjerojatno da je prijanjim filozofima promakla spoznaja da su "[m]atematiki sudovi (...) svi zajedno sintetini", koja je od neprocjenjive vanosti. U poznatom, toliko citiranom odlomku Kant donosi dva argumenta za svoju tvrdnju, jedan za aritmetiku, drugi za geometriju:
Isprva bi se dodue moglo misliti da je sud 7 + 5 = 12 samo analitini sud, koji proizlazi iz pojma sume od sedam i pet prema naelu proturjeja. No ako stvar poblie razmotrimo, onda emo utvrditi da pojam sume od 7 i 5 ne sadrava nita vie nego sjedinjenje obih brojki u jednu jedinu, a time se jo nikako ne pomilja, koji je to jedini broj koji obuhvaa oba. Pojam dvanaest nipoto nije pomiljen ve time to ja sebi zamiljam samo ono sjedinjenje od sedam i pet. Ja svoj pojam o takvoj moguoj sumi mogu ralanjivati dokle god hou, ipak u njemu neu nai dvanaest. (...) Najprije uzimam naime broj 7, a poto za broj 5 uzimam u pomo prste svoje ruke kao predodbu, to ja jedinice, koje sam prije toga sabrao da bih sastavio broj pet, u onoj svojoj slici postepeno dodajem broju 7, pa vidim kako na taj nain nastaje broj 12. Da je 7 trebalo dodati broju 5, to sam dodue pomiljao u pojmu suma = 7 + 5, ali ne to da je suma jednaka broju 12. Aritmetiki je sud dakle u svako doba sintetian. (...) Isto tako nije ni jedno naelo geometrije analitino. Da je ravna linija izmeu dvije toke najkraa to je sintetino naelo. Moj pojam o ravnome ne sadrava nita o veliini, nego samo kvalitetu. Dakle pojam najkraega apsolutno pridolazi, pa se nikakvim

A 9/ B13; 27. Georges Dicker vrlo dobro sumira centralnu ideju zbog koje Kant toliko vanosti pridaje sintetinim sudovima: "samo sintetini sudovi mogu donositi informaciju o izvanjezinoj realnosti ili mogu proirivati nae znanje izvanjezine realnosti; suprotno tome, analitini sudovi slue samo objanjenju naih znaenja ili nude tek informaciju o jezinoj realnosti." Dicker, G., Kant's Theory of Knowledge: An Analytical Introduction, str. 12.
182

181

63

ralanjivanjem ne moe izvesti iz pojma ravne crte. Dakle ovdje moramo uzeti u pomo predodbu, prema kojoj je sinteza jedino mogua.183

Kantova je ideja vrlo jasna: naela matematike nisu analitina (iako ona sadri i neka malobrojna analitina naela184), jer je za njihovo formiranje potrebno u pomo prizvati neto izvan tih pojmova, konkretno neku predodbu za koji nam je potreban nekakav zor. Kakva je narav tih zorova, Kant ostavlja za kasnije pa emo se tom pitanju naknadno vratiti. Kod fizike nisu sva naela sintetina apriorna, ali jesu neka, i to ona najtemeljnija (pripadajua istom, teoretskom dijelu prirodne znanosti):
Prirodna znanost (physica) sadrava u sebi sintetine sudove a priori kao naela. Navest u za primjer samo nekoliko naela, kao npr. naelo: da u svim promjenama tjelesnoga svijeta kvantiteta materije ostaje nepromijenjena, ili da u svakome podjeljivanju gibanja djelovanje i protudjelovanje uvijek mora biti meusobno jednako. Kod oba ova naela jasna je ne samo nunost, dakle njihovo postanje a priori, nego i to da su to sintetina naela. Jer u pojmu materije ne zamiljam sebi trajnost, nego samo njezinu nazonost u prostoru koji ona ispunjava. Dakle ja zaista izlazim iz pojma materije, da bih tome pojmu u mislima a priori dodao neto, to u njemu nisam pomiljao. Prema tome to naelo nije analitino, nego sintetino, a pomilja se ipak a priori. Tako je i s ostalim naelima istoga dijela prirodne znanosti.185

Kant i ovdje nudi istu ideju, meutim treba primijetiti kako prirodna znanost sadri mnogo manje sintetinih apriornih naela, koja su uz to mnogo tee predoiva (kao apriorna) od matematikih. Sinteza pojmova u takvim naelima temelji se takoer na neemu to se ne nalazi u samim pojmovima suda, a to e biti, kako emo kasnije vidjeti, upravo isti pojmovi razuma. Metafizika pak ima neto posebniji status, ali bi se i unutar nje trebalo doi do nekih oblika apriorne spoznaje:
Metafizika bi trebala sadravati sintetine spoznaje a priori, premda se ona smatra za znanost koja se dosada samo pokuavala stvoriti, ali koja je zbog ljudske prirode neophodna. Njoj nije stalo do toga da pojmove, koje mi sebi a priori stvaramo o stvarima, samo ralani i da ih na taj nain analitiki razjasni, nego mi svoje spoznaje hoemo a priori proiriti. U tu se svrhu moramo posluiti takvim naelima koja danome pojmu neto pridodaju to u njemu nije bilo sadrano, pa moramo pomou sintetinih sudova a priori ii ak tako daleko izvan njega dokle nas samo iskustvo ne moe slijediti,

B 15B16; 380381. Usp. Prol. 4: 268269; 2021. Kant za primjer uzima naela matematike koja se po njemu temelje na naelu proturjeja: a = a i (a + b) > a (v. B 16B 17; 381), ili opisno: Svaka je stvar jednaka sama sebi. i Dio je manji od cjeline. 185 B 17B 18; 381.
184

183

64

npr. u naelu: svijet mora imati neki prvi poetak itd. Tako se metafizika bar prema svome cilju sastoji od samih sintetinih sudova a priori.186

Kao to emo kasnije vidjeti, status metafizike jo je kompliciraniji i tee predoiv od prethodnih dviju teorijskih znanosti te je narav sintetine spoznaje a priori do koje se moe doi unutar nje mnogo drugaija. 3.2.2.6. Specifikacija zadatka kritike istog uma Sve dosadanje izlaganje bilo je dostatno da uvidimo glavni zadatak kritike istoga uma, koji se moe svesti u jedno pitanje: "Kako su mogui sintetini sudovi a priori?" (B 19; 382). Odgovor na to pitanje ujedno je kljuan odgovor na izazov koji je postavio Hume, smatrajui da je uope nemogu izvod takvih sudova i naela koji se na njima temelje te je time u pitanje doveo cijelu metafiziku:
Prema njegovim zakljucima sastojalo bi se sve, to nazivamo metafizikom, u obinoj obmani tobonje umske spozanje o onome to smo ustvari samo posudili od iskustva i to je zbog navike dobilo privid nunosti. Do te tvrdnje, koja razara svaku istu filozofiju, ne bi on nikada doao da je na zadatak imao pred oima u njegovoj openitosti, jer tada bi on bio uvidio da prema njegovu argumentu ne bi moglo biti ni iste matematike, jer ova zacijelo sadrava sintetina naela a priori. Tada bi ga zacijelo njegov zdravi razum bio ouvao od one tvrdnje.187

U odgovoru na glavno pitanje kritike sadrana su ujedno i ona koja se tiu mogunosti samih teoretskih znanosti, tj. odgovori na pitanja: "Kako je mogua ista matematika?" i "Kako je mogua ista prirodna znanost?" (B 20; 382). No za razliku od ovih dviju, koje su nam jasno dane i ije postojanje ne dovodimo u pitanje, ve se samo pitamo kako su mogue, s metafizikom stvari ne stoje tako. Naime budui da ona nikada nije dovedena na put prave znanosti i stalno se vode prepirke oko nje, prisutna je sumnja i u njeno samo postojanje, koju je dobro izrazio Hume. Meutim s obzirom na to da ipak stalno postoji neki na nagon da se zalijeemo u metafizika pitanja, moemo se samo pitati: "Kako je metafizika mogua kao prirodna dispozicija?" (B 22; 383). Ipak, nastavlja Kant, kako se um stalno zaplee u proturjeja pri odgovoru na ovo pitanje, potrebno je sada napokon odrediti predstavlja li ona kakvu spoznaju ili ne, odnosno je li um uope sposoban odgovoriti na to pitanje ili ne. Tako barem "mora biti mogue (...) ili da se na isti um pouzdano proiri ili da mu se postave

186 187

B 18; 381. B 20; 382.

65

odreene i sigurne granice." Pa zato iz posljednjega pitanja proizlazi posljednje pitanje opeg zadatka istog uma: "kako je metafizika mogua kao znanost?" (B 22; 383). 3.2.2.7. Ideja kritike istoga uma kao posebne znanosti "Iz svega toga proizlazi sada ideja posebne znanosti koja se moe zvati kritika istoga uma" (A 11/B 24; 28), istie Kant na poetku posljednjega odsjeka "Uvoda". Takva znanost bavit e se istom spoznajom, tj. o iskustvu neovisnom spoznajom, "[j]er um je mo koja daje naela spoznaje a priori. Stoga je isti um onaj koji sadrava naela, da se to potpuno a priori spozna." (A 11/B 24; 28) Ta bi znanost trebala tako ponuditi potpuni sustav apriornih pojmova i naela i time ostvariti negativnu, ali zato nita manje vrijednu zadau, uvanja uma od upadanja u zablude. Budui da se za Kanta transcendentalnom naziva svaka ona spoznaja "koja se ne bavi toliko predmetima, nego radije naim nainom spoznavanja predmeta, ukoliko bi ovaj imao biti a priori mogu" (A 11/B 25A 12; 28), "sustav takvih pojmova [i njima odgovarajuih naela; op. I. E.] zvao bi se transcendentalna filozofija." (A 12/B 25; 28) Zbog negativne zadae "bistrenja uma" ovo istraivanje ne moemo nazvati doktrinom, ve samo transcendentalnom kritikom, tvrdi Kant, jer "mu nije namjera proirenje samih spoznaja nego samo njihovo ispravljanje sainjavajui kamen za iskuavanje vrijednosti ili nevrijednosti svake spoznaje a priori." (A 12/B 26; 28) Kant eli istaknuti kako je zapravo itava ova kritika samo priprema za svaku spoznaju uope, to na najbolji mogui nain zahvaa pojam transcendentalnog: kritika bi morala ponuditi potpuni sustav svih uvjeta za mogunost same spoznaje. Ona je na neki nain organon za samo spoznavanje! Meutim, istie Kant, zbog prevelika opsega posla ova kritika nee izvesti cijeli sustav u potpunosti, ve e samo pokuati istraiti one temeljne pojmove koji su uvjet svim sintetinim spoznajama, dok e se dalje lako sva ostala naela i pojmovi koja iz njih slijede analitiki lako naknadno dati izvesti. Jer analitini izvodi nisu sami po sebi problem, koliko sama sinteza koja je u osnovi sintetinim a priori sudovima, koji su za nas najrelevantniji pri proirenju spoznaje (v. A 13/B 27A 14/B 28; 29). 3.3. Struktura spoznaje za Kanta i dimenzije sintetine apriorne spoznaje Objanjavajui svoju motivaciju, dajui osnovne termine i raspravljajui o zadai same kritike uma, odnosno transcendentalne filozofije, Kant je u "Predgovoru" i "Uvodu" Kritike ve dotaknuo sve glavne oblike sintetine apriorne spoznaje. No prije nego krenemo u 66

predstavljanje i analizu tih oblika, moramo se ukratko osvrnuti na to kako Kant gleda na spoznaju uope. Kao to smo ve vidjeli, u "Predgovoru" drugog izdanja Kant, piui o nunosti kopernikanskog obrata u metafizici, spominje kako se on treba poduzeti u odnosu na zorove (zrenje) i pojmove (poimanje). Tu je ve, iako dosta jezgrovito, sadrana osnovna formula spoznaje kako je Kant vidi:
Naa spoznaja proizlazi iz dva osnovna izvora due, od kojih se prvi sastoji u tome da se predodbe primaju (receptivitet utisaka), a druga u moi da se pomou tih predodbi predmet spozna (spontanitet pojmova). Pomou prvoga nam se predmet daje, pomou drugoga on se pomilja u odnosu prema onoj predodbi (...). Zor i pojmovi sainjavaju dakle elemente svake nae spoznaje, tako da ne mogu dati spoznaju ni pojmovi bez zora, koji im na neki nain odgovara, ni zor bez pojmova.188

Naa je spoznaja dakle nemogua ako oba uvjeta nisu zadovoljena: ako nas osjetila nisu opskrbila zorom iz kojega crpimo grau primanjem utisaka i stvaramo predodbe te ako razum nije sve te predodbe posloio u spoznaju pomou pojmova. Razum i osjetila nuni su uvjeti za spoznaju, ali nijedan od njih nije dovoljan:
Ako hoemo da receptivitet svoje due, tj. sposobnost da prima predodbe ukoliko se ona na neki nain aficira, nazovemo osjetilnou, onda je razum naprotiv mo da se proizvode same predodbe ili spontanitet spoznaje. Ni jednome od ovih svojstava ne valja dati prednost ispred drugoga. Bez osjetilnosti ne bi nam bio dan ni jedan predmet, a bez razuma ne bi se nijedan pomiljao. Misli bez sadraja su prazne, zorovi su bez pojmova slijepi.189

Svaki od tih dvaju elemenata nae spoznaje zorovi i pojmovi moe biti ist ili aprioran, odnosno empirijski ili aposterioran. "Empirijski su, ako je u njima sadran osjet (koji pretpostavlja zbiljsku nazonost predmeta); isti pak, kad predodbi nije primijean nikakav osjet. (...) Samo isti zorovi ili pojmovi mogui su a priori, empirijski samo aposteriori." (A 50/B 74; 49) Kako je kritika istog uma posveena upravo razmatranju apriorne spoznaje, tako e upravo mogunost istih zorova i istih pojmova biti prvi korak Kantova istraivanja. U Kanta trebamo dakle razlikovati dvije temeljne razine govora o apriornoj spoznaji, koje je postupno razradio u Kritici istog uma: 1) isti zorovi: prostor i vrijeme 2) isti razumski pojmovi ili kategorije.
188 189

A 50/B 74; 49. A 51/B 75; 49.

67

Rasprava o njima smjetena je u prvi plan "Transcendentalne elementarne nauke", koji ini svojevrstan pozitivan dio kritikog programa. Tako e prvi dio "Transcendentalna estetika" biti posveena istim zorovima, a prvi odsjek drugog dijela ("Transcendentalne logike") "Transcendentalna analitika" istim razumskim pojmovima (i naelima). Njima emo se i temeljitije posvetiti. Drugi pak odsjek "Transcendentalne logike", pod naslovom "Transcendentalna dijalektika" bavi se prividnom spoznajom i proturjejima u koje se zaplee um kada prelazi granice iskustva te tako predstavlja negativan dio kritikog programa. On nam stoga nije relevantan u obradi teme. Meutim Kant je dopisao dijalektici jedan dodatak u kojemu otvara mogunost za teoretsku (spoznajnu, spekulativnu) upotrebu umskih ideja. Iako je to miljeno u strogo regulativnome smislu, kratko emo se osvrnuti i na tu posebnu razinu apriornosti kako bismo dobili cjelovitu sliku njegova poimanja apriorne spoznaje. Tu treu razinu ine: 3) transcendentalne ideje uma. 3.3.1. Prostor i vrijeme isti zorovi Kao to je ve reeno, "pomou osjetilnosti daju nam se predmeti, i samo nam ona daje zorove" (A 19/B 33; 33). U jednom jedinom odlomku Kant donosi pregrt novih termina:
Djelovanje nekog predmeta na sposobnost predoivanja, ukoliko nas on aficira, jest osjet. Onaj zor koji se odnosi na predmet pomou osjeta zovemo empirijskim. Neodreen predmet nekog empirijskoga zora zove se pojava.190

Kant je ovdje definirao upotrebu pojmova "osjet", "empirijski zor" i "pojava". Predmeti nae okoline djeluju na nau sposobnost predobe i utisci koji se zaprimaju pomou naih osjetila nisu nita drugo doli "goli" osjet. Svaki je pak na opaaj (zor) koji se odnosi na osjet empirijski, jer se temelji na osjetilima. A pojava je taj nesreeni, "neodreeni" zbir svih utisaka koje smo zaprimili osjetilima. To to u pojavi odgovara osjetu Kant naziva materijom pojave. No ono to omoguuje da se sva ta silna raznolikost osjetilne grae sredi i posloi u nekakvu smislenu zaokruenu cjelinu Kant naziva formom pojave (v. A 20/B 34; 33). Kljuno je to to je nemogue da sama ta forma bude neto aposteriorno, odnosno ona mora imati neki isti izvor:
Budui da ono u emu se osjeti jedino mogu srediti i postaviti u odreenu formu, ne moe i samo biti osjet; zato nam je dodue materija svake pojave dana samo a posteriori,

190

A 19/B 33; 33.

68

ali njezina forma mora za cjelokupne osjete a priori biti gotova u naoj dui. Stoga se ona mora moi razmatrati odvojena od svakog osjeta.191

Ovdje lei klju Kantove epistemologije! Osjetilima moemo zaprimiti silnu koliinu osjetilne grae, meutim ona nama nita ne znai ako na neki nain nije "sreena". Drugim rijeima, mora postojati nekakva sposobnost nae moi spoznavanja koja oblikuje svu tu grau koja je zaprimljena, daje joj formu, odnosno omoguuje pretvorbu "sirove osjetilne grae" u koherentnu i smislenu spoznaju. Po Kantu, ve sama naa sposobnost predoivanja posjeduje neke zakonitosti koje su potpuno apriorne, jer nude samu formu za mogunost svih osjetilnih zorova:
Ja nazivam istima (u transcendentalnome smislu) sve predodbe u kojima se ne nalazi nita to pripada osjetu. ista forma osjetilnih zorova uope (...) nai e se prema tome a priori u dui. Ova ista forma osjetilnosti zvat e se i sam isti zor.192

Opaska o transcendentalnom smislu istoe zorova ne znai drugo doli da su oni uvjet mogunosti cjelokupnoga zrenja uope, odnosno oni su uvjet mogunosti i samog empirijskog zrenja (opaanja). Disciplinu koja e se baviti ovim istim naelima (zakonitostima) osjetilnosti Kant naziva transcendentalnom estetikom, iako je i sam svjestan mogueg zbunjivanja itatelja193, u kojoj e nastojati pokazati da "postoje dvije iste forme osjetilnoga zrenja kao naela spoznaje a priori, naime: prostor i vrijeme." (A 22/B 36; 34) Prije svega, Kant naglaava kako je prostor ista forma zrenja vanjskog osjetila, dok je vrijeme ista forma zrenja unutranjeg osjetila, jer "izvana se vrijeme ne moe promatrati, isto tako ni prostor u nama." (A 23/B 37; 35). 3.3.1.1. Prostor Prvi je odsjek posveen istome zoru prostora. U metafizikom tumaenju pojma prostora Kant prikazuje apriornost pojma prostora kao danog, to bi znailo onoga koji se tie nae osjetilnosti, tj. samog zrenja, a nikako pomiljanja (pomou pojma). Nekoliko argumenata navodi u prilog tome zato pojam prostora ve u sebi sadri apriorno opravdanje kao intuitivna predodba:

191 192

A 20/B 34; 33 A 20/ B 34; 34. 193 Kant u biljeci navodi kako e pojam "estetika" koristiti iskljuivo u smislu govora o osjetilnosti, smatrajui uzaludnima pokuaje da se prosuivanje lijepoga svede na nekakva umska naela unutar discipline koja se dosad tako nazivala. Jedina zakonitost koju a priori moemo dobiti na temelju nae osjetilnosti ona je koja se tie istog zrenja. V. A 21/B 35B 36; 34, bilj.

69

1) Predodba o prostoru mora ve biti osnovom da se odreeni osjeti svedu na neto izvan mene (...), a isto tako da ih sebi mogu predoiti izvan i jedan pored drugoga, dakle ne samo kao razliite, nego i na razliitim mjestima. Prema tome predodba o prostoru ne moe biti uzajmljena pomou iskustva iz odnosa vanjske predodbe, nego je ovo vanjsko iskustvo smo mogue tek pomou pomiljene predodbe. 2) Prostor je nuna predodba a priori koja je osnovom svim vanjskim zorovima. ovjek sebi nikada ne moe stvoriti predodbu da nema prostora (...). Prostor se dakle smatra za uvjet mogunosti pojava (...). 3) Prostor nije diskurzivan ili, kako se kae, opi pojam o odnosima stvari uope, nego je isti zor. Prvo sebi ovjek moe predoiti samo jedan jedini prostor, a kad se govori o mnogim prostorima, razumijevaju se pod tim samo dijelovi istoga prostora. (...) On je u bitnosti jedinstven; ono raznoliko u njemu, dakle i opi pojam o prostorima uope, osniva se samo na ogranienjima. Iz toga slijedi da je s obzirom na prostor svim pojmovima o njemu osnova zor a priori (koji nije empirijski). (...) 4) [N]i jedan pojam kao takav ne moe se pomiljati kao da beskonano mnotvo predodbi sadrava u sebi. Pa ipak se prostor pomilja tako (jer su svi dijelovi prostora do beskonanosti najednom). Dakle izvorna je predodba o prostoru zor a priori, a ne pojam.194

Kant nastoji ovdje pokazati kako je (1) predodba prostora nuna za bilo kakvo vanjsko iskustvo, budui da je (2) ono nemogue bez da predmete u njemu predoujemo u nekom prostoru. Dodatno naglaava kako (3) nam se prostor nuno predouje kao jedinstvo, makar imali mnotvo razliitih pojmova o konkretnim empirijskim prostorima, jer se svi ti prostori u empiriji sagledavaju kao odreenim ogranienjem (npr. volumenom) omeeni prostori unutar jedinstvene predobe prostora, koja se tako (4) nama predouje kao beskonana, to je mogue samo intuitivno (kao zor), a nikako diskurzivno (kao pojam). U drugom izdanju Kritike dodaje i tzv. transcendentalno tumaenje pojma prostora, pod kojim misli na "objanjenje pojma kao naela, iz kojega se moe uvidjeti mogunost drugih sintetinih spoznaja a priori", a radi toga je nuno "1) da takve spoznaje zaista proizlaze iz danoga pojma; 2) da su ove spoznaje mogue samo pod pretpostavkom danoga naina objanjenja toga pojma." (B 40; 36) Kant zakljuuje da oba uvjeta zadovoljavaju upravo spoznaje u geometriji, odnosno da je ovako izloen pojam prostora (metafiziko tumaenje) ujedno jedini i nuni temelj sintetine spoznaje u geometriji (transcendentalno tumaenje): "Tako samo nae objanjenje ini shvatljivom mogunost geometrije kao sintetine spoznaje

194

A 23/B 38A 25/B 40.

70

a priori." (B 41; 37) Prostor je uvjet mogunosti geometrije, a geometrija za Kanta je to euklidska na neki je nain razrada zakona prostornog istog zrenja.195 3.3.1.2. Vrijeme U drugome odsjeku "Transcendentalne estetike" Kant e se pozabaviti pojmom vremena, pri ijem e izlaganju slijediti isti model kao kod pojma prostora. U metafizikom tumaenju pojma vremena donosi sljedee argumente za njegovu apriornost u predodbenom smislu:
1) [I]stodobnost ili slijed ne bi ni uli u opaaje, da predodba vremena nije a priori osnovom. Samo pod pretpostavkom te predodbe vremena ovjek moe sebi predoiti da je neto u jedno te isto vrijeme (istodobno) ili u razliitim vremenima (jedno za drugim). 2) Vrijeme je nuna predodba koja je osnova svemu zrenju. Smo se vrijeme s obzirom na pojave ne moe ukinuti (...). Vrijeme je dakle a priori dano. (...) 3) Na ovoj nunosti a priori osniva se i mogunost apodiktinih naela o odnosima vremena ili aksioma o vremenu uope. Ono ima samo jednu dimenziju: razlina vremena nisu istodobna, nego jedno za drugim (kao to razliiti prostori nisu jedan za drugim nego najednom). (...) Ova naela vrijede kao pravila, prema kojima je iskustvo uope mogue i pouavaju nas prije njega, a ne pomou njega. 4) Vrijeme nije diskurzivan ili, kako ga nazivaju, opi pojam, nego ista forma osjetilnoga zrenja. Razliita vremena samo su dijelovi istoga vremena. No predodba koja se moe dati samo jednim jedinim predmetom jest zor. Isto se tako iz nekoga opeg pojma ne bi dalo izvesti naelo da razlina vremena ne mogu biti istodobno. To je naelo sintetino i ne moe proizai iz samih pojmova. Ono je dakle neposredno sadrano u zoru i predodbi vremena. 5) Beskonanost vremena ne znai nita, nego da je svaka odreena veliina vremena mogua samo ogranienjem jednoga jedinoga vremena, koje je osnovom. Zato prvobitna predodba vremena mora biti dana kao neograniena. No (...) itava predodba ne moe biti dana pomou pojmova (jer ovi sadravaju samo djelomine predodbe) nego im mora biti osnovom neposredni zor.196

Ovime Kant pokuava ukazati kako je (1) predodba vremena nuna za bilo kakvo iskustvo, jer (2) nemogue je nama predoavati ikakvu pojavu bez prethodne predodbe vremena kao
Osim obuhvatnijeg prikaza i detaljnije analize Kantovih argumenata o transcendentalnoj idealnosti prostora, vrlo dobar historijski kontekst i preglednu evaluaciju tih argumenata moe se pronai u: Hatfield, G., "Kant on the perception of space (and time)", u: Guyer, P. (ur.), Cambridge Companion to Kant and Modern Philosophy, Cambridge University Press, New York, 2006., str. 6193. 196 A 30/B 46A 32/B 48; 3940.
195

71

uvjeta mogunosti svake pojave. Zato (3) ova nunost vremena kao apriornog preduvjeta ukazuje na naela koja vrijede kao pravila prema kojima je iskustvo uope mogue. Kant istie kako (4) naelo da razliita vremena ne mogu biti istodobno moe biti predoeno jedino u zoru, a nikako izvedeno iz pojmova te da (5) beskonanost je vremena nuno predoiva kao jedinstvo jednog vremena kojemu su pojedine "veliine vremena", odnosno empirijski utisak vremena samo dijelovi koji su u nekom smislu ogranieni (npr. otkucajem punog sata), a takvo jedinstvo predobe beskonanoga jedino je mogue u zoru, odnosno iskljuivo intuitivno, a nikako diskurzivno (kao pojam). to se tie transcendentalnog tumaenja vremena, Kant je osobito kratak te upuuje da je njegov argument 3) zapravo u svrhu tog tumaenja. Moda iznenauje zato Kant analogno pojmu prostora nije i kod vremena istaknuo vanost za matematiku spoznaju, konkretno u aritmetici (kao to je ve dao naslutiti u "Uvodu"), ve spominje za primjer "opu nauku o gibanju" (B 49; 40). To je zato to je Kant pojmu vremena dao mnogo vaniju ulogu od pojma prostora, tj. vrijeme je na neki nain prioritetnije od prostora, kako emo vidjeti u nastavku. 3.3.1.3. Plodovi transcendentalne estetike Ne upleui se u razmatranje snage Kantove argumentacije, razmotrit emo samo neke zakljuke koje Kant izvodi iz ovakve koncepcije prostora i vremena. O prostoru zakljuuje:
a) Prostor ne predstavlja nikakvo svojstvo nekih stvari po sebi ili u njihovu uzajamnome odnosu, tj. nikakvo njihovo odreenje koje bi pripadalo samim predmetima i koje bi ostalo, kad bi se apstrahiralo i od svih subjektivnih uvjeta. (...) b) Prostor nije nita drugo nego samo forma svih pojava vanjskih osjetila, tj. subjektivni uvjet osjetilnosti pod kojim nam se jedino omoguuje vanjsko zrenje.197

Slino zakljuuje i o vremenu:

a) Vrijeme nije neto, to bi samo za sebe postojalo, ili to bi pripadalo stvarima kao objektivno odreenje, dakle to bi preostalo kad se apstrahiraju svi subjektivni uvjeti njihova zora. (...) b) Vrijeme nije nita drugo nego forma unutranjeg osjetila, tj. zrenja samih sebe i naeg unutranjeg stanja.198

Meutim vrijeme ipak ima neto posebniji status od prostora:

197 198

A 26/B 42A 27/B43. A 32/B 49A 33/B 50; 40.

72

c) Vrijeme je formalni uvjet a priori svih pojava uope. Prostor, kao ista forma svakoga vanjskoga zora, ogranien je kao uvjet a priori samo na vanjske pojave. Budui da naprotiv sve predodbe, bilo da imaju vanjske stvari za predmet ili ne, kao odreenja due same o sebi ipak pripadaju unutranjem stanju, a to unutranje stanje potpada pod formalni uvjet unutranjega zrenja, dakle pod vrijeme.

Kant eli rei kako i kada bismo posve utrnuli naa vanjska osjetila kao ona koja nas opskrbljuju vanjskim (empirijskim) zorovima, ak ni tada ne bismo dokinuli unutranje osjetilo koje bi razmatralo samo sebe kroz osjeaj opstojnosti u vremenu, tj. ne bismo dokinuli vrijeme. Otuda slijedi da je vrijeme preduvjet svih pojava uope, kako onih koje korespondiraju s vanjskim tako i onih koje korespondiraju s unutranjim osjetilom, jer svaki vanjski zor mora biti posredno obraen i kroz unutranje osjetilo. Zato je vrijeme prioritetnije. Jo jedna vrlo vana opaska proizlazi iz ovakva poimanja prostora i vremena, a Kant e to saeti u poznati diktum da su prostor i vrijeme empirijski realni, ali transcendentalno idealni:
[M]oemo samo s ljudskoga stajalita govoriti o prostoru, o protenom biu itd. Pustimo li objektivni uvjet pod kojim jedino moemo dobiti vanjski zor, kako nas naime predmeti aficiraju, onda predodba o prostoru ne znai nita. Taj se predikat pridaje stvarima samo ako nam se one pojavljuju (...).199 Ako apstrahiramo od svoga naina, kako sami sebe iznutra promatramo i ako pomou toga promatranja obuhvaamo u predodbenoj moi i sve vanjske zorove, pa ako prema tome uzmemo predmete kakvi su sami o sebi, onda vrijeme nije nita. Ono je od objektivnoga znaenja samo s obzirom na pojave, jer su to ve stvari koje primamo kao predmete svojih osjetila.200

Najkrae reeno, primijenjeni izvan granica naeg vlastitog ljudskog iskustva, vrijeme i prostor ne znae apsolutno nita, to ne znai da mi projiciramo realnost u vanjski svijet ve samo zadajemo formu ve empirijski postojeim stvarima koje nam se "daju" preko osjetila. Zbog ovih implikacija Paul Guyer i Alen Wood upravo i zakljuuju kako "Transcendentalna estetika", unato svojoj kratkoi, "donosi niz dojmljivih, paradoksalnih i ak revolucionarnih teza koje odreuju smjer itava preostalog dijela Kritike."201 Stav o prostoru i vremenu kao istim formama zrenja vodi Kanta "u paradoksalnu konkluziju da su vrijeme i prostor, iako empirijski realni, transcendentalno idealni, kao i predmeti dani u njima."202 Iako precizno znaenje te tvrdnje nije i dalje do kraja odreeno, "openito reeno to
199 200

A 26/B 42; 37. A 34/B 51; 41. 201 Guyer, P. Wood, A., nav. dj., str. 7. 202 Na i. mj.

73

je tvrdnja da samo s ljudskog stajalita moemo govoriti o prostoru, vremenu i spaciotemporalnosti predmeta iskustva te stoga mi ne spoznajemo te stvari kakve su one same po sebi ve kako se pojavljuju pod uvjetima nae osjetilnosti."203 Upravo je to bit Kantove doktrine transcendentalnog idealizma, kojom se bavi kroz itavu Kritiku istog uma. U svakom sluaju moemo se sloiti s tvrdnjom da "iako je 'Transcendentalna estetika' najkrai dio prve Kritike, ona je odnijela lavovski dio diskusije", budui da Kant svojim argumentima o vremenu i prostoru istovremeno "izlae primjere sintetine spoznaje a priori, osigurava svoju podjelu na zorove i pojmove te podupire transcendentalni idealizam."204 Vrijeme i prostor tako su jedan dio odgovora na pitanje kako su mogui sintetini a priori sudovi, konkretno na prvi dio tog "glavnog transcendentalnog pitanja", izraenog pitanjem "Kako je ista matematika mogua?". (Prol. 4: 280; 35). Naime upravo je isti zor vremena i prostora uvjet mogunosti matematike kao sintetine apriorne znanosti, to Kant najjasnije izrie upravo u Prolegomenama:
Dakle vrijeme i prostor su ti zorovi koje ista matematika ini osnovom svima svojim spoznajama i sudovima, koji ujedno nastupaju kao apodiktini i nuni. Matematika mora naime sve svoje pojmove najprije prikazati u zrenju, a ista matematika u istome zrenju, tj. mora ih konstruirati. Bez toga joj je (...) nemogue napraviti samo i jedan korak, dokle god joj naime nedostaje isto zrenje, u kojemu jedino moe biti dana graa za sintetine sudove a priori. Geometriji ini osnov isto zrenje prostora, a aritmetika proizvodi svoje brojane pojmove s pomou sukcesivnoga dodavanja jedinica u vremenu (...).205

Kant ovdje daje naznaku kako je kljuan faktor za stvaranje matematikih sudova upravo konstrukcija njenih pojmova, a njihovom su osnovom upravo isti zorovi (prostor i vrijeme). Time bi zapravo geometrija (konkretno, kod Kanta, euklidska) trebala biti teoretska disciplina studiranja spacijalnosti, a aritmetika temporalnosti.206 Daljnje pozitivno odreenje Kantova transcendentalnog idealizma, odnosno drugi dio odgovora na isto pitanje nastavljeno je odmah pokuajem izvoda i opravdanja novog apriornog elementa nae spoznaje kategorij razuma.

Isto, str. 8. Hatfield, G., nav. dj., str. 61. 205 Prol. 4: 283; 38. 206 Izvrstan pregled naravi matematike spoznaje, tj. njene sintetinosti i apriornosti, a napose vanosti konstrukcije u svrhu dokazivanja te naravi nudi Shabel, L., "Kant's Philosophy of Mathematics", u: Guyer, P. (ur.), Cambridge Companion to Kant and Modern Philosophy, Cambridge University Press, New York, 2006., str. 94128. Osim toga L. Shabel ponudila je i iru kritiku evaluaciju Kantovih argumenata iz njegove filozofije matematike za njegov cjelokupan kritiki projekt pa je time nesumnjivo bila temeljna vodilja pri mom vlastitom itanju transcendentalne estetike. Nezaobilazan tekst, koji je sasvim sigurno utjecao na moje iitavanje Kantova poimanja istih zorova, predstavlja i Parsons, C., "The Transcendental Aesthetic", u: Guyer, P. (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 62100.
204

203

74

3.3.2. Kategorije isti razumski pojmovi Nakon ranije spomenutog navoda da su "misli bez sadraja prazne, zorovi bez pojmova slijepi", Kant razrauje dalje ovu kljunu distinkciju u svojoj epistemologiji:
Stoga je isto tako nuno, da ovjek svoje pojmove napravi osjetilnima (tj. da im se u zrenju pridoda predmet), kao to je potrebno, da sebi svoje zorove uini razumljivima (tj. da ih svede pod pojmove). Isto tako ove dvije moi ili sposobnosti ne mogu zamijeniti svoje funkcije. Razum ne moe promatrati, a osjetila ne mogu nita misliti. Samo ako se sjedine moe proizai spoznaja. No zato se njihov udio ipak ne smije pomijeati, nego ima jedan veliki razlog da se jedno od drugoga pomno lui i razlikuje. Zato mi razlikujemo znanost o pravilima osjetilnosti uope, tj. estetiku, od znanosti o razumskim pravilima uope, tj. od logike.207

Budui da smo se istim zorovima bavili u transcendentalnoj estetici, sad emo se okrenuti razumu, odnosno njegovim istim pojmovima preko transcendentalne logike. Tek tako moemo zaokruiti itavu nau apriornu spoznaju. Za razliku od ope logike, u kojoj apstrahiramo u potpunosti od svih empirijskih uvjeta i bavimo se jednostavnom formom miljenja, u transcendentalnoj logici izoliramo dodue razum, ali samo pod uvjetom "da nam predmeti na koje se [ova ista spoznaja] moe primijeniti, budu dani u zrenju", jer "[b]ez zrenja nedostaju svakoj naoj spoznaji objekti, a onda ono ostaje potpuno prazno." (A 62/B 87; 53) Kod prve jest rije o apriornom rezoniranju, meutim potpuno formalnome, tj. ona se ne odnosi na spoznaju, ve samo na preduvjet spoznaje, kako je ve naznaeno u "Predgovoru" drugog izdanja Kritike. Drukije izraeno, opa nam logika, kako emo uskoro vidjeti, prua samo osnovu za stvaranje analitinog jedinstva, tj. analitinog povezivanja pojmova unutar suda kao funkcije suenja, dok transcendentalna logika mora pruiti oslonac sintetinom jedinstvu, tj. sintetinom povezivanju predodbi. Mi emo se ograniiti na prvu knjigu "Transcendentalne logike" "Analitiku pojmova", i to iskljuivo na njegovo prvo poglavlje, pod naslovom "O rukovodstvu pronalaenja svih istih razumskih pojmova", koje je posveeno tzv. metafizikoj dedukciji razumskih pojmova. Pri toj dedukciji, istie Kant, bit e potrebno zadovoljiti uvjete: "1) da pojmovi budu isti, a ne empirijski; 2) da ne pripadaju zrenju i osjetilnosti, nego miljenju i razumu; 3) da budu elementarni pojmovi i da se dobro razlikuju od izvedenih ili onih, koji su od njih sloeni; 4)

207

A 51/B 75A 52/B 76; 4950.

75

da njihova tablica bude potpuna i da posve ispunjaju cijelo podruje istoga razuma." (A 64/B 89; 54) Tako "Kant izvodi dvanaest kategorija iz tablice dvanaest logikih funkcija ili oblika sudova, logiki znaajnih aspekata svih sudova. Kantova je ideja da, kao to postoje odreene esencijalne znaajke svih sudova, tako moraju postojati odreeni korespondirajui naini na koje mi oblikujemo pojmove objekata kako bi ti sudovi bili o objektima."208 Prema Kantu, funkcija sudova209 moe se razvrstati u etiri vrste, tj. sudove moemo sagledavati prema: kvantiteti ili dosegu njegova subjekta; kvaliteti njegova predikata, relaciji ili naravi odnosa koji iskazuju (je li on meu pojmovima ili pak meu sudovima) te modalitetu ili vjerojatnosti koju izraava. Opinjen "arhitektonikom uma"210 za svaku ovu funkciju suda, Kant e navesti po "tri momenta": sudovi po kvantiteti mogu biti opi, posebni ili pojedinani; po kvaliteti jesni, nijeni ili beskonani; po relaciji kategoriki, hipotetiki i disjunktivni, a po modalitetu problematini, asertorini ili apodiktini (v. A 70/ B 95; 58 i Prol. 4: 302303; 5960).211 Vrsta suda prema funkciji Sudovi po kvantiteti Momenti funkcije suda Opi Posebni Pojedinani Jesni Sudovi po kvaliteti Nijeni Beskonani Kategoriki Sudovi po relaciji Hipotetiki Disjunktivni Formalni izraz212 Svi A su B. Neki A je B. (Tono jedan) A je B. A je B. A nije B. A je ne-B. A je B. Ako je AB, onda je CD. A je (B1 ili B2). ili (A1 ili A2) je B.
Guyer, P. Wood, A., nav. dj., str. 8. Prisjetimo se da Kant razmatra sudove reducirajui ih na najjednostavniju formu sastavljenu od subjekta, predikata i kopule. 210 Arhitektonikom Kant naziva "umjetnost sustava" (v. A 832/B 860; 364). 211 Izvrstan prikaz metafizike dedukcije, nekih problema s kojima se ona suoava, njene vanosti za Kantovu iru epistemoloku sliku (na primjeru sintetinog jedinstva miljenja) te njenu kritiku evaluaciju nudi Young, M., "Functions of thought and the synthesis of intuitions", u: Guyer, P. (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 101122. 212 Prilikom sastavljanja tablice nisam u potpunosti formalizirao izraze, bojei se naruavanja jasnoe, odnosno nepotrebna tehnikog optereenja teksta. Pritom posebice imam na umu neupotrebljavanje logikih veznika, logikih kvantifikatora te modalnih operatora, ija je izvedba zapravo vrlo jednostavna na temelju i ove manje formalne odredbe oblika pojedinih sudova unutar prirodnog jezika.
209 208

76

Problematini Sudovi po modalitetu Asertorini Apodiktini

A je moda B. A je B. A je nuno B.

Tablica 2. Tablica sudova kod Kanta

Ostavljajui po strani koliko je Kant opravdan u tvrdnji da je ovime ponudio potpunu tablicu sudova, odnosno koliko je opravdan uope u navoenju nekih funkcija suenja, krenimo na metafiziku dedukciju kategorija, kako e neto kasnije (v. B 159; 395) sam Kant nazvati izvod kategorija iz logikih funkcija suda (suenja). Kant zapoinje s jo jednom bitnom razlikom izmeu (istih) zorova i pojmova: dok "prostor i vrijeme sadre raznolikost istoga zrenja a priori, (...) spontanitet naega miljenja zahtijeva da se ova raznolikost na stanovit nain najprije proe, primi i povee, da bi se od toga napravila spoznaja." (A 77/B 102; 60) Ta radnja, koju on naziva sintezom raznolikosti, nuna je kako bi se sabrali elementi spoznaje i sjedinili u odreen sadraj. Ona je ista kada se temelji na "osnovi sintetinog jedinstva a priori", tj. kada je ostvarena "sinteza prema pojmovima", koja tako "daje (...) isti razumski pojam". (A 78/B 104; 61) Drugim rijeima, ista sinteza svekolike raznolikosti koja nam je dana u istom zoru mora biti izvrena prema nekom pojmu koji objedinjuje svu tu raznolikost u smislenu i zaokruenu spoznaju. Budui pak da je ista, pojam, odnosno pravilo prema kojemu se vri ta sinteza, mora biti isti razumski pojam, koje e Kant, po uzoru na Aristotela, nazvati kategorijama. Meutim za razliku od Aristotela, Kant je uvjeren da je njegova tablica kategorija potpuna, i to zato to nije sastavljena nasumino i proizvoljno, ve zbog potpune sposobnosti razuma za stvaranjem takvih pojmova. Naime Kant istie:
Ona ista funkcija koja razliitim predodbama u sudu daje jedinstvo, daje i samoj sintezi razliitih predodbi u zrenju jedinstvo koje se, openito izraeno, zove razumski pojam. Dakle onaj isti razum, i to pomou upravo istih radnja, pomou kojih je u pojmovima analitinim jedinstvom stvorio logiku formu suda, unosi isto tako u svoje predodbe transcendentalni sadraj posredovanjem sintetinoga jedinstva u zrenju uope. Zato se te predodbe zovu isti razumski pojmovi koji se a priori odnose na objekte, a to opa logika ne moe uiniti.213

Kantova je ideja da je ista "mo due" koja je zasluna za analitino objedinjavanje razliitih predobi u sudu pri emu se stvara opa forma suda razum zasluna i za to da prema istoj
213

A 79/B 105; 61.

77

logikoj funkciji uzdigne to jedinstvo na transcendentalnu razinu. Ili, drugaije reeno, ta ista mo zasluna je za pruanje sintetinog objedinjenja predobi u zrenju (a to znai moguih objekata iskustva) pod nekim vlastitim (razumskim) pojmom. Kategorije dakle nisu nita drugo nego pravila po kojima razum vri sintezu i tako omoguuje spoznaju. Prema naravi izvoda, i kategorija je dvanaest, a razvrstane su takoer u etiri klase po tri kategorije. Tako imamo kategorije kvantitete: jedinstvo, mnotvo i cjelokupnost; kvalitete: realitet, negacija i limitacija; relacije: inherencija i subzistencija (substantia et accidens), kauzalitet i dependencija (uzrok i uinak) te zajednitvo (uzajamno djelovanje izmeu djelatnoga i trpnoga); modaliteta: mogunostnemogunost, opstojnostneopstojnost i nunostsluajnost. (v. A 80/ B 106; 58 i Prol. 4: 303; 60) Klasa kategorija Kvantiteta Vrste kategorija Jedinstvo Mnotvo Cjelokupnost Realitet Kvaliteta Negacija Limitacija Inherencija i subzistencija Relacija Kauzalitet i dependencija Zajednitvo/meudjelovanje Mogunostnemogunost Modalitet Opstojnostneopstojnost Nunostsluajnost
Tablica 3. Tablica kategorija kod Kanta

Predmet odnoenja

Predmeti zrenja (istoga kao i empirijskoga) matematike klase

Egzistencija predmeta (ili u odnosu jednih prema drugima ili prema razumu) dinamike klase

3.3.2. Plodovi metafizike dedukcije istih razumskih pojmova Kant napominje kako ovime nije kompletiran sustav, ve ovi "pravi osnovni pojmovi istoga razuma imaju i svoje isto tako iste izvedene pojmove." (A 81/B 107; 63) No naglaava kako je ovim temeljnim pojmovima zadao naela izvoenja svih istih pojmova razuma tako da ne bi trebao biti problem naknadno izvesti analitiki sve te izvedene pojmove predikabilije iz temeljnih pojmova. Tako, primjerice, navodi kako je mogue lako izvesti 78

iz kategorije kauzaliteta predikabilije sile, djelovanja i trpnje; iz kategorije zajednitva predikabilije protuuinka, otpora itd. (v. A 82/B 108; 63). Kant iznosi jo nekoliko primjedbi o kategorijama. Prvo, da se dvije prve klase kategorija odnose na predmete zrenja (istoga kao i empirijskoga), dok se druge dvije odnose na egzistenciju tih predmeta, bilo u odnosu jednih prema drugima (kategorije relacije), bilo prema razumu (kategorije modaliteta) (v. B 110; 6364). Drugo, svaka klasa ima isti broj kategorija, a trea iz svake klase nastaje vezivanjem prvih dviju iz iste klase (v. B 110110; 63). Tree, samo kod jedne jedine kategorije podudaranje s logikom formom suda kojemu korespondira nije tako oito rije je o kategoriji zajednitva i formi disjunktivnoga suda pa Kant nudi neto ire objanjenje (v. B 111113; 64). Potrebno posebno istaknuti injenicu da je Kant ponudivi kategorije zapravo dao odgovor na drugi dio "glavnog transcendentalnog pitanja", izraen kao: "Kako je ista prirodna znanost mogua?" (Prol. 4: 294; 51). Naime kategorije predstavljaju za Kanta "logike funkcije pri suenju, zastupljene pri odreivanju osjetilne danosti"214, tj. nuna i opevrijedea pravila po kojima nau fizikalnu realnost slaemo u koherentnu spoznaju svijeta. Kao to su to isti zorovi za matematiku, tako su i kategorije za prirodnu znanost nuni uvjeti njene mogunosti. Pravedno je ipak dodati kako je Kant zapravo ponudio dio odgovora, jer, za razliku od matematikih sudova koji se tiu iskljuivo apstraktnih konstrukcija, sudovi prirodne znanosti moraju imati direktnu primjenu na fizikalni svijet koji nas okruuje. Zato e do kraja "Analitike pojmova" Kant ponuditi jo transcendentalnu dedukciju kategorija, tj. argument za univerzalnu i nunu primjenu svih tih kategorija razuma na objekte koji su nam dani u iskustvu215, a u "Analitici naela" pokuat e pak ono to je zapoeto transcendentalnom dedukcijom dalje eksplicirati razradom naela koja treba pokazati kako se to tono kategorije primjenjuju na objekte iskustva. Iako se itava Kantova teorija o aprioriju moe smatrati tek podlogom ove zadae, koja se moe smatrati jezgrom njegove epistemologije, samo emo ovoliko rei o tome, jer to daleko nadilazi pretenzije ovog rada.216
Young, M., nav. dj., str. 116. Ovo istraivanje, za koje sam priznaje da ga je "stajalo i najvie" (A xvi), Kant je smatrao kljunim dijelom svoje Kritike, jer je osim izvoda istih razumskih pojmova najvanije bilo pokazati njihovu primjenu na samo iskustvo. Tako je cijelu prvu verziju transcendentalne dedukcije (v. A 95A 130; 7183) potpuno preradio i proirio u drugom izdanju (v. B 129B 169; 384399). Zasad moda najbolji prikaz transcendentalne dedukcije te ocjenu njene uspjenosti nudi Guyer, P., "The transcendental deduction of the categories", u: Guyer, P. (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 123160. 216 Razrada apriornih naela skupa s transcendentalnom dedukcijom kategorija nesumnjivo predstavlja jezgru Kantova napora te bih se u potpunosti sloio s Georgesom Dickerom da je ta primjena apriornog dijela spoznaje na onaj osjetilni, "sirovi" dio, odnosno njeno opravdanje i dokazivanje zapravo "centralno pitanje Kritike istog uma". Dicker, G., Kant's Theory of Knowledge: An Analytical Introduction, passim. Iako smatram ovu diskusiju
215 214

79

3.3.3. Bog, dua i svijet (kao cjelina) transcendentalne ideje uma Koncepcijom istih zorova i istih razumskih pojmova Kant je ponudio konstitutivne elemente za nau spoznaju, odnosno one apriorne elemente nae spoznaje koji su zasluni za oblikovanje svih osjetilnih danosti u jedinstvenu spoznaju. Upravo se zato taj dio Kritike i naziva njenim pozitivnim dijelom, budui da Kant iznosi pozitivne zakljuke iz svoje transcendentalne filozofije. U drugom dijelu "Transcendentalne logike", naslovljenu "Transcendentalna dijalektika", Kant e pak iznijeti negativne zakljuke, odnosno kritiku tradicionalnih metafizikih pojmova (Bog, dua i svijet kao cjelina), ime e toliko sustavno demontirati povjerenje u te pojmove da je i danas taj dio u kojemu Kant ograniava umske pretenzije preko granica iskustva smatran jednim od najuvjerljivijih dijelova Kritike istoga uma.217 Meutim bilo bi posve krivo smatrati taj dio kritike iskljuivo negativnim, jer je Kant u "Dodatku transcendentalnoj dijalektici"218 uputio i na jednu specifinu, ali u svakom sluaju pozitivnu, upotrebu uma. Njena specifinost sastoji se u tome to nije konstituirajua za spoznaju, ali je regulirajua ona spoznaju usmjerava:
Kant argumentira da je razum opravdan u prilagoavanju odreenih principa koji se tiu krajnjeg temelja naeg iskustva svijeta, toliko dugo dok te tvrdnje ne tretira kao tvrdnje znanja. (...) Radije nego da je izvor znanja ("konstituirajui" ga), um upuuje kako bismo trebali nastaviti s znanjem koje imamo ("regulira" ga), kako bismo tako ispravili greke i postigli obuhvatnije uvide.219

Dakle iako su transcendentalne ideje primarno vezane uz praktiki um, odnosno tek kroz nae praktine djelatnosti dobivaju svoje opravdanje i nemaju nikakvu konstitutivnu ulogu za

prevelikom za prostor ovog rada, ipak bih samo upozorio itatelja na poznati Kantov primjer. Razraujui odgovor na "centralno pitanje" Kant uzima kauzalnost (kategoriju uzroka) kao ogledni primjer. "Kada Sunce ugrijava kamen, on postaje vru" puki je zamjedbeni sud, no kada njega supsumiramo (podvedemo) pod apriornu kategoriju uzroka, odnosno njemu odgovarajue naelo uzronosti (iskazivo kao "Svaka promjena u prirodi ima svoj uzrok."), tada dobivamo empirijski sud "Sunce ugrijava kamen" koji jest sintetiki, ali u sebi sadrava i nuno spajanje pojma Sunca s pojmom topline te tako postaje objektivno i nuno vrijedei. Ovaj je postupak bio mogu iskljuivo zahvaljujui apriornom razumskom pojmu (uzrok), odnosno korespondirajuem sintetikom apriornom naelu razuma ("Svaka promjena u prirodi ima svoj uzrok"). Usp. Prol. 4: 297312; 55 69 te A 189/ B232A 211/B 256; 110118. Izuzetno dobar prikaz i interpretacija Kantova pogleda na kauzalnost i njegovu ulogu u prirodnoj znanosti ponuen je u: Friedman, M., "Causal laws and the foundations of natural science", u: Guyer, P. (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 161199. 217 Usp. "Ti su odjeljci oduvijek bili smatrani jednim od najuvjerljivijih dijelova Kritike. Mendelssohn je govorio uime mnogih Kantovih suvremenika kada ga je nazvao 'unitavateljem svega', zbog razaranja umskih pretenzija na transcendentne uvide." Williams, G., "Kant's Account of Reason", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 12. rujna 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/kant-reason/, 06.10.2008., 14.20h ) 218 A 642/B 670A 704/B 732; 292313. 219 Williams, G., nav. dj., Pogl. 1.2. ("Reason in science").

80

spoznaju jer su postulirane220, um nas ipak opskrbljuje regulativnim naelima za upravljanje nae spoznajne aktivnosti. Kao djelatnici angairani u spoznaji, pretpostavljamo odreene maksime kojima su u osnovi upravo umska naela. Posvetimo se nakratko ovim Kantovim mislima. Prije svega, Kant upuuje kako za razliku od razuma, koji se primjenjuje na osjetilnost, odnosno predmete samih osjetila, "[u]m se nikada ne odnosi izravno na neki predmet, nego samo na razum, a pomou ovoga na svoju vlastitu empirijsku upotrebu, dakle on ne stvara pojmove o objektima nego ih samo sreuje" (A 643/B 671; 292). Dok razum sreuje raznolikost danu u osjetilnosti pod nekim pojmom (objekta), um pak sreuje sve te razumske pojmove (kategorije) pribavljajui jedinstvo usmjeravanjem samog razuma: "upotreba transcendentalnih ideja nikada nije konstitutivna (...). One naprotiv imaju odlinu i neophodno-nunu regulativnu upotrebu, naime da razum uprave na odreen cilj." (A 644/B 672; 292) No sve se te smjernice sastaju samo u imaginarnoj toki (focus imaginarius), budui da um nikada ne smije prijei granice iskustva, pa se tako nikako ne smije smetnuti s uma iskljuiva regulativna upotreba umskih naela, ako ne elimo zapasti u proturjeja (v. A 644/B 672; 292). Um tako nastoji zajamiti sustavnost spoznaje, koju sam razum unutar sebe nikako ne moe ponuditi, a iz tog se zahtjeva vidi da "je sustavno ili umsko jedinstvo raznolike razumske spoznaje logiko naelo da se razumu, gdje on sam ne dostaje za pravila, pomogne pomou ideja, pa da na taj nain razliitosti njegovih pravila pribavi suglasnost pod jesnim naelom" (A 648/B 676; 294). No Kant istie da ne bi bilo jasno kako moe postojati to logiko naelo,
ako se ne bi pretpostavljalo transcendentalno naelo pomou kojega se takvo sustavno jedinstvo, koje pripada samim objektima, a priori uzima kao nuno. (...) Zakon uma, da se to jedinstvo trai, jest nudan, jer bez njega ne bi bilo uma, bez ovoga pak nikakve susvisle upotrebe razuma, a u nedostatku ove suvisle upotrebe razuma ne bismo imali dovoljno obiljeja empirijske istine. Dakle s obzirom na ovo posljednje moramo sustavno jedinstvo prirode svakako pretpostaviti kao objektivno vrijedno i nuno.221

Kant time eli rei kako se moe nametati takvo naelo jedinstva kao logiki nuno, meutim bez svoje empirijske upotrebe makar indirektne, preko razuma to naelo nam uope ne bi imalo smisla jer njegovu nunost uviamo tek pri upotrebi razuma, tj. u njegovu transcendentalnom smislu kao uvjet mogunosti sustavnosti (iskustvene) spoznaje.

Prisjetimo se Kantova diktuma iz "Predgovora" drugog izdanja o "ograniavanju znanja da bismo dobili prostora za vjerovanje" (B xxx; 19). 221 A 652/B 680; 295

220

81

Kant objanjava zatim kako zahtjev za sustavnim jedinstvom spoznaje um provodi nad razumom preko tri naela/zakona homogeniteta (sva je danost homogena u odnosu na neki vii rod), specifikacije (sva se danost diferencira prema niim vrstama) i kontinuiteta formi (sva danost moe biti sagledavana u oba smjera izraena prvim dvama naelima), pokazujui konkretnu primjenu pretpostavke u sustavnom jedinstvu prirode, odnosno korespondirajuoj sustavnoj spoznaji te prirode (v. A 652/B 680; 295A 663/B 691; 299). Poanta je u tome da mi neprestano koristimo ova naela, primjerice, u prirodnim znanostima, vrei diobe raznih rodova tvari na pojedine vrste i, obratno, povezujui razne vrste tvari u iste rodove na temelju zajednikih svojstava. Kant zakljuuje o naravi tih regulativnih naela:
to se kod ovih naela ini udnovato i to nas jedino i zanima, jest ovo: ini se da su ta naela transcendentalna, a premda sadravaju samo ideje za ispunjavanje empirijske upotrebe uma koje ova upotreba moe slijediti, tako rei samo asimptotiki, tj. samo pribliavajui se, a da ih nikada ne moe dostii, to oni kao sintetina naela a priori ipak imaju objektivnu, ali neodreenu vrijednost, sluei za pravilo mogueg iskustva. I zaista se kao heuristika naela s dobrim uspjehom upotrebljavaju za obraivanje iskustva, a da se ipak ne moe izvesti njihova transcendentalna dedukcija.222

Tako mi, smatra Kant, implicitno pretpostavljamo sustavno jedinstvo o kojemu je rije, a bez kojega bismo bili paralizirani u pristupanju spoznaji prirode. Tu lei gore naznaena apriornost i transcendentalnost regulativnih naela. Meutim za razliku od ostalih konstitutivnih apriornih elemenata, nikako ne moemo ostvariti transcendentalnu dedukciju samih umskih ideja, jer one imaju samo regulacijsku ulogu stalnog primicanja toki maksimalno potpune, apsolutne spoznaje (spoznaje kao cjelovita zaokruena sustava). No one nam ne mogu ponuditi takav sustav unaprijed jer bismo time prekoraili granice iskustva. Mi dakle tu potpunost samo pomiljamo, ali nikada ne spoznajemo, pa je moda i bolje nazivati ona tri umska naela maksimama naeg uma, budui da su subjektivna naela koja imaju privid objektivnosti (v. A 666/B 694A 667/B 695; 300). Meutim kao i apriornim elementima spoznaje, tako i transcendentalnim idejama mora odgovarati nekakva dedukcija, makar se ona bitno razlikovala od one ponuene za iste zorove i kategorije. To ponajprije uvjetuje sama narav ideja, koje ne predstavljaju nikakav pravi (realni) predmet, ve iskljuivo predmet u ideji. Naime one nisu nita drugo doli postulati spekulativnog uma kao heuristika naela, odnosno vodilje, pomoni alati pri

222

A 663/B 691; 299.

82

spoznavanju. One kao takve nemaju neku objektivnu vrijednost kao predmeti, ve su iskljuivo plod naeg spoznajnog aparata (v. A 670/B 698; 301302).223 Ipak, iako se te tri transcendentalne ideje dua, svijet (uope) i Bog ne odnose ni na kakav predmet, one su kao pomo umu pri spoznaji nuan uvjet mogunosti cjelovitosti nae spoznaje. U dokazu toga lei njihova transcendentalna dedukcija. Kant e najprije to pokazati za "ideju jednostavne due, koja nas potie u traenju jedinstvene psihologije"224, zatim za "ideju potpunosti svijeta kao cjeline, koja nas vodi konstantno u irenju domene naih znanstvenih istraivanja"225 te napose za "ideju Boga, kojom uzimamo svijet kao da je proizvod najvee inteligencije, ime nas vodi u traenje maksimuma reda i povezanosti, to je korisno za organizaciju bilo kakvog empirijskog znanja koje stjeemo." 226 Time je Kant zapravo ponudio "ogranienu rehabilitaciju ideja tradicionalne metafizike"227, ingeniozno rijeivi njihovu ulogu te ujedno otvarajui put za "praktiki um", odnosno ostavljajui mnotvo prostora za metafiziku naeg djelovanja, prije svega etikog. 3.4. Zakljuak Kao to smo vidjeli, za Kanta je spoznaja nuno sastavljena od osjetilnog (empirijskog) i istog (apriornog) dijela. Prvi se temelji na ljudskoj sposobnosti receptiviteta (primanja) utisaka, koja osigurava materiju spoznaji, odnosno daje sirovu osjetilnu grau. Drugi se dio pak temelji na naoj sposobnosti spontaniteta (stvaranja) pojmova, koja onda slae tu zaprimljenu grau i sreuje je nudei tako formu spoznaje. Tri su naina, odnosno razine na koje spoznaja dobiva svoju konanu formu, odnosno tri su generalna tipa ili vrste onoga to Kant podrazumijeva pod apriornom spoznajom. isti zorovi (prostora i vremena) odreuju formu nae osjetilnosti uope, odnosno odreuju okvire unutar kojih jedino moemo neto spoznavati naim osjetilima. Najkonkretnije se njihova upotreba pokazuje u matematici, ije se glavne discipline (aritmetika i geometrija) upravo mogu sagledavati kao znanosti istog zrenja. isti su zorovi podloga konstruktibilnosti matematikih pojmova te tako garancija njihove nunosti i univerzalne vrijednosti za svakog
Vie o regulativnosti transcendentalnih ideja, i to kroz detaljniji prikaz i objanjenje svih triju regulativnih naela (homogeniteta, specikacije i afiniteta) kao temelja svekolike znanstvene prakse v. Wartenberg, T. E., "Reason and the practice of science", u: Guyer, P. (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 228248. Ovom, vrlo instruktivnu lanku mnogo dugujem u vlastitom itanju (interpretiranju) Kantove regulativne upotrebe uma. 224 Guyer, P. Wood, A., nav. dj., str. 18. Usp. A 682/B 710 A 684/B 712; 306307. 225 Na i. mj. Usp. A 684/B 712 A 685/B 713; 307. 226 Na i. mj. Usp. A 685/B 713 A 686/B 714; 307. 227 Na i. mj.
223

83

spoznavajueg (ljudskog) subjekta, budui da su oni preduvjet nae osjetilnosti. Jednako tako oni su ujedno i jamac sintetinosti, jer stvaranje matematikih pojmova ne bi bilo mogue bez konstrukcije u istom zoru. Kategorije pak svu tu osjetilima sakupljenu grau povezuju u sintetinu spoznaju na temelju nunih pravila po kojima se jedino moe slagati da bismo dobili spoznaju. Kant ih izvodi iz dvanaest funkcija suenja smatrajui da je upravo takvim izvodom ponudio kompletnu i potpunu tablicu kategorija, temeljei je na samoj naoj sposobnosti suenja. Konkretna primjena tih kategorija i njima korespondirajuih naela razuma najbolje je vidljiva u prirodnoj znanosti, pri emu Kant prvenstveno na umu ima (newtonovsku) fiziku. Naposljetku, um nas takoer opskrbljuje transcendentalnim idejama, kojima regulira nau spoznaju, odnosno usmjerava nas kako da optimalno koristimo razum. Iako za njih ne moemo ponuditi transcendentalnu dedukciju kao kod kategorija (budui da bi nas to odvelo izvan granica iskustva), ipak posljedino iz nae primjene kategorija mi dobivamo nekakvu spoznaju o njihovoj ulozi i vrijednosti. Ta je uloga regulativna, tj. ideje boga, due i cjeline svijeta zapravo figuriraju kako stalni smjerokazi naeg znanstvenog pristupa svijetu, ali i ire, nae cjelokupne spoznajne aktivnosti.

84

4. ZAKLJUAK KANTOVO MJESTO U RASPRAVI O APRIORNOJ SPOZNAJI Nakon pregleda pretkantovskog poimanja apriorne spoznaje i pokuaja ocrtavanja samog Kantova gledita o toj temi, potrebno je sada istaknuti na jednome mjestu novinu, revolucionarnost te znaaj Kanta u toj diskusiji. Moda je to najbolje uiniti postavljanjem Kanta u direktnu opoziciju s autorima koje smo spominjali. Isto tako pokuat emo na kraju samo ukratko naznaiti neke smjernice Kantova znaaja za postkantovsko poimanje apriorne spoznaje, pri emu e najvie do izraaja doi injenica da je svaki znaajniji autor koji je pisao o apriornoj spoznaji na neki nain bio u dijalogu s Kantom, ponajvie direktnom, bilo kritizirajui njegove stavove bilo pak revidirajui ih. 4.1. Kantov "pogled" na prethodnike Platonova je teorija Kantu osobito smetala, pa je zato moda Platon i prvi izrijekom spomenut u negativnu svjetlu unutar Kritike istog uma, a kasnije, kroz raspravu o idejama uma, Kant ponovno veliku panju posveuje kritici Platona. Ponajvie mu zamjera to se svojom teorijom ideja "zaletio" daleko preko granica iskustva te je time izgubila svaku mogunost svoje primjene.228 to se tie opravdanja ideja, Kant i tu ima prigovor: da se ono svodi tek na mistino prisjeanje iz prethodnog ivota, to ne moe biti ozbiljan, a kamoli zadovoljavajui filozofski prikaz.229 Ono pak gdje se moe ogledati utjecaj ne samo na Kanta ve na cjelokupne racionalistike mislioce nakon Platona jest injenica da je Platon prvi ukazao na posebnu narav matematikih propozicija, koji su paradigmatski primjer apriorne spoznaje. Ne udi stoga to je svaki kasniji filozof koji je sudjelovao u raspravi o aprioriju morao ponuditi i adekvatno objanjenje i opravdanje naravi matematikih propozicija.230

U dijelu Kritike istoga uma koje je relevantno za ovaj rad Kant otvoreno spominje Platona u "Uvodu", u: A 5/B 9; 25, kao to je ve ranije spomenuto. 229 Usp. primjerice kritiku Platona koju Kant uvodi na poetku transcendentalne dijalektike, a koju nismo dosad spominjali: "Platon se izrazom ideja sluio tako, da se jasno vidi, da je pod njim razumijevao neto to se nikada ne posuuje od osjetila, nego to ak veoma nadmauje pojmove razuma kojima se bavio Aristotel, jer se u iskustvu nikada ne moe nai neto to kongruira s tim izrazom. Ideje su kod njega praslike samih stvari, a ne kao kategorije samo klju za mogua iskustva. Prema njegovu miljenju ideje su prozale iz najvieg uma, kroz kojeg ljudski um sudjeluje u njima." A 313/B 370; 164. Treba primijetiti mnogo veu Kantovu naklonost prema Aristotelu, koji je nazreo da su kategorije "klju za mogua iskustva", o emu u neto rei u nastavku. 230 Dok su se racionalisti odlino nosili sa zahtjevom apriornosti matematike, empiristi su pak dobro stajali sa zahtjevom aplikabilnosti matematike. Meutim ni jedna od obiju struja nije nikako mogla ponuditi cjeloviti odgovor te je tek Kant svojim transcendentalnim idealizmom ponudio prvo cjelovito rjeenje. Usp. Shabel, L., "Apriority and Aplication: Philosophy of Mathematics in the Modern Period", u: Shapiro, S. (ur.), The Oxford Hanbook of Philosophy of Mathematics and Logic, Oxford University Press, New York, 2005., str. 2950.

228

85

Iako priznaje da je Aristotel toliko uinio za logiku da do Kantova vremena ni jedan znaajan pomak nije uinjen u toj disciplini231, Kant s njim ulazi u prepirku najvie po pitanju kategorija. Zamjera mu to ih je stihijski uzimao u obzir, onako kako su mu se nametale, ad hoc, bez nekog jasnog naela. Osim toga on nije ponudio nikakvo adekvatno opravdanje kategorija, tj. one su ostale iskljuivo unutar logike, strogo formalne upotrebe, dok kategorije da bi imale neku znaajniju vrijednost za nau spoznaju moraju imati iru, transcendentalnu upotrebu. No ono ime je Aristotel nesumnjivo utjecao na svoje nasljednike, a tako i na Kanta, jest ideja da nae suenje na neki nain mora zahvatiti svijet koji nas okruuje, odnosno da logika jest na neki nain o svijetu. Kant je, dodue, dao posve drugo odreenje jednoj takvoj logici, razlikujui formalnu od transcendentalne logike, ali je nesumnjivo Aristotel dao temeljni motiv za ovo Kantovo ingeniozno rjeenje spajanja "onoga to je u naoj glavi", odnosno sposobnosti suenja, s onim "to je u svijetu", odnosno pojavama koje nas okruuju. Descartes nije previe interesantan Kantu u raspravi o apriornoj spoznaji. to se tie uroenosti ideja, na njegov su raun odaslane sve pritube koje su upuene i Platonu. Ipak, ono to je nesumnjivo dug koji treba pripisati Descartesu jest okretanje epistemologiji i stavljanje naglaska na epistemoloka pitanja, a ujedno svojevrstan odmak od klasine ontoloke problematike. Moemo slobodno rei da je u Kanta upravo u potpunosti izvrena svojevrsna transformacija ontologije u epistemologiju te je tako kartezijanski trend na neki nain zaokruen. Lockeu je posveeno neto vie mjesta u Kantovoj kritici. Njega Kant uzima kao predstavnika empirizma te je tako na njega sasut sav teret pritubi koje upuuje cijeloj struji. Prije svega, zamjera mu zanemarivanje uloge razuma, odnosno pripisivanje prevelike uloge osjetilima, ime bismo u potpunosti izgubili svaku nadu u mogunost sigurne spoznaje, budui da nas osjetila iskljuivo opskrbljuju znanjem kontingentnih injenica. S druge strane izuzetno cijeni Lockeovu kritiku racionalizma te naglaavanje vanosti osjetila u naoj spoznaji i njihove nezaobilaznosti. Osim toga Locke je zapoeo vrlo znaajnu raspravu o filozofiji jezika, u kojoj je ve u povojima dana prva teorija znaenja, a time i podloga za Kantovu razradu odreenja analitinih i sintetinih sudova.232 Locke je nesumnjivo jedan od glavnih oslonaca Kantova transcendentalnog programa.

231 232

Usp. B viii; 12. Kant i sam odaje priznanje ovom Lockeovu pothvatu, u kojemu "nalazi mig" za vlastitu razdiobu sudova na analitine i sintetine pri samom poetku Prolegomena. Usp. Prol. 4: 270; 25.

86

Leibniz takoer predstavlja za Kanta paradigmu, meutim posve suprotne struje, a to je racionalizam. Njemu zato zamjera posve neadekvatno pripisivanje razumu prevelike moi i vanosti, ime je stvoren dogmatizam u spoznaji, budui da iskljuuje iskustvo kao mjerilo ispravnosti te spoznaje. Sofisticirana verzija uroenosti ideja takoer ne spaava racionaliste, jer je i dalje neki neobjanjivi preformizam prisutan u naem umu koji se mora iskljuivo oslanjati na boanski um (koji je u nas usadio sve te dispozicije) te je time odvojen od mogunosti svake objektivne spoznaje.233 No jednako tako Leibniz je drugi temelj Kantova epistemolokog programa, i to barem iz nekoliko razloga. Prije svega, zato to je Leibniz to direktno, to indirektno (preko Wolffa) Kanta nauio sustavnu razraivanju vlastitih spoznaja i minucioznoj analizi. Zatim je ponudio temeljne termine kao to su "a priori" i "a posteriori", iako ih je Kant vie-manje posve redefinirao. Naposljetku, Leibniz je vrlo dobro ukazao na neke skrivene dispozicije ljudskog kognitivnog aparata, u ijoj je naravi naprosto da uzima neka naela kao "vjene istine", odnosno kao nesumnjivu apriornu spoznaju, to je bila odlina podloga za Kanta koji je tu ideju pri-spoznaji-aktivnoga razuma jo bolje razradio, adekvatnije uobliio i postavio u same osnove vlastite epistemologije.234 Ipak e mnogi tvrditi da je definitivno glavni Kantov "sugovornik" Hume, ija je filozofija bila golemi izazov za odranje sigurnosti ikakve spoznaje. Kantov napor da ponudi adekvatan odgovor na pitanje o mogunosti sintetine apriorne spoznaje zapravo je direktan pokuaj razbijanja grube Humeove podjele znanja, a s ciljem pokazivanja da je mogue posjedovati nunu i opevrijedeu (iako tek za nas ljude, odnosno intersubjektivno) spoznaju, koja je daleko vie od pukih formalnih istina, odnosno koja nudi itekakvu informaciju o vanjskom svijetu. Upravo zbog Humeova uzimanja uzronosti (pojma uzroka) kao oglednog primjera za svoju kritiku Kant e jednako tako uzeti uzronost kao osnovni primjer na kojemu e bazirati obranu sintetinih apriornih naela, obranu o kojoj ovisi garancija mogunosti nune i opevrijedee spoznaje o svijetu koji nas okruuje. Upravo je iz svih tih razloga Hume i nazvan neto ranije "protokritikim" elementom u Kantovoj motivaciji, jer, kako je

U zadnjem poglavlju "transcendentalne dedukcije" Kant spominje udnovati preformizam uma, nesumnjivo ciljajui na Leibniza, ali i nedopustivu ovisnost nae spoznaje o nekom vanjskom umu, ime smo zapravo na neki nain zapali u objektivni idealizam, to je za Kanta neodriva pozicija (usp. B 165168; 398). 234 Teko je uputiti gdje se sve Kant eksplicitno navodi ili implicitno aludira na Leibniza ili Lockea, napose zato to se njegova kritika pojavljuje na raznim mjestima u Kritici istog uma i u raznim oblicima. Meutim za primjer moemo navesti jedan paradigmatski odlomak: "[S]azdao je glasoviti Leibniz intelektualni sustav svijeta ili je naprotiv mislio da spoznaje unutranju kakvou stvari, ako sve predmete usporedi samo s razumom i apstrahiranim formalnim pojmovima svoga miljenja. (...) Jednom rijei: Leibniz je pojave intelektuirao, kao to je Locke razumske pojmove (...) senzificirao, tj. prikazao ih je samo kao empirijske, ali apstrahirane refleksivne pojmove. Mjesto da u razumu i osjetilnosti trae dva posve razliita izvora predodbi, ali koji bi samo u savezu mogli objektivno-vrijedno suditi o stvarima, drao se svaki od ovih velikih ljudi samo jednoga od njih." A 270271/B 326327; 146.

233

87

ve bilo reeno, sam Kant je smatrao da ga je Humeova kritika probudila iz "dogmatskog drijemea" racionalistike Leibniz-Wolffove tradicije, u kojoj je bio obrazovan. 4.2. Kantova ostavtina: nasljednici diskusije Da bismo u punijem svjetlu uvidjeli Kantov znaaj u raspravi o apriornoj spoznaji, potrebno je bar u kratkim crtama uputiti na neke postkantovske filozofe koji su se najvie istaknuli svojim prilozima u spomenutoj diskusiji, od kojih je svaki morao na ovaj ili onaj nain pruiti odgovor samome Kantu da bi nastavio razvijati svoja gledita. Sva kasnija rasprava o apriornom znanju, kako emo vidjeti, u veoj ili manjoj mjeri tako predstavlja reakciju na Kanta, pa su i sve znaajnije pozicije koje emo spominjati u svojevrsnom dijalogu sa samim Kantom, bilo da ga drastino osporavaju, bilo da ga revidiraju. Autor je prve znaajnije kritike Kanta Gottlob Frege (1848.1925). U Osnovama aritmetike235 on e ponuditi svoj logicistiki program svoenja aritmetike na temeljna logika naela, ime e direktno oponirati Kantovu stavu o sintetinosti aritmetike. Za Fregea je aritmetika naprosto analitina disciplina koja svoje opravdanje vue iz samog znaenja primitivnih (daljnje nedokazivih) logikih pojmova i aksioma iz kojih su strogo deduktivno izvedeni svi njeni osnovni pojmovi, kao to je, primjerice, pojam "broj". Frege se direktno obraa Kantovoj poziciji u nekoliko navrata. Najprije kritizira mogunost zrenja velikih brojeva236, a zatim nastavlja s kritikom (istog) zora kao podloge aritmetike, odnosno njene sintetinosti237. Naglaava, ipak, kako isti zor prostora moe biti podloga objektivnosti geometrije238 te kako je najvea Kantova zasluga ne samo to to je povukao razliku izmeu analitinih i sintetinih sudova ve i to je posve ispravno odredio geometrijske sudove kao sintetine apriorne239. Zamjera mu pak to je pojam analitinoga odredio preusko te nije uvidio da, iako su sudovi aritmetike analitini, oni ipak proiruju nau spoznaju i vie su nego informativni240. Tako se u pogledu geometrije Frege slae s Kantom, smatrajui da je za geometriju nemogue ponuditi jednak izvod te da njeno opravdanje treba traiti u nekakvom istom zrenju, tj. da se ona treba smatrati sintetinom apriornom disciplinom.

Frege, G., Osnove aritmetike, u: Frege, G., Osnove aritmetike i drugi spisi, odabrali i preveli Filip Grgi i Maja Hudoletnjak-Grgi, Kruzak, Zagreb, 1995., str. 9135. 236 Usp. Frege, G., nav. dj., str. 2627. 237 Usp. isto, str. 3739. 238 Usp. isto, str. 5354. 239 Usp. isto, str. 119. 240 Usp. isto, str. 117119.

235

88

Sljedei je veliki kritiar Kantova gledita Bertrand Russell (1872.1970.), koji u Problemima filozofije241 iznosi svoj stav o poznavanju opih naela, nesumnjivo potaknut Fregeom (pogl. VII242), nakon ega kritizira Kanta (pogl. VIII243), a zatim dalje iznosi svoje vienje apriorne spoznaje (pogl. IX244 i X245). Kritika Kanta usmjerena je na dvije glavne toke. Prvo, nedopustivo je toliko oslanjanje na ljudski um po pogledu univerzalnosti i nunosti sudova i naela (npr. logike i matematike): dok je s jedne strane otvorena mogunost da se konstitucija naeg uma promijeni, s druge se strane ini da bi sudovi logike i aritmetike vrijedili neovisno o toj promjeni.246 Drugo, neopravdano je razlikovanje fenomena fizikih objekata od njihovih noumena, s obzirom na apriorna naela: apriorna su naela univerzalna primjenjivali ih mi na predmete koji jesu ili nisu predmet naeg iskustva.247 Russellovo je stajalite u osnovi platonistiko, s nekim izmjenama248. On smatra da posjedujemo apriorno znanje na temelju nae upoznatosti s univerzalijama. Intelektualno zahvaamo narav barem nekih univerzalija te je sve nae apriorno znanje zapravo znanje odnosa izmeu univerzalija. Meutim ono to Russell nesumnjivo smatra velikim Kantovim zaslugama jesu barem dvije stvari: to je uvidio razliku izmeu analitinog i sintetinog apriornog znanja te to je jasno pokazao filozofsku vanost teorije spoznaje.249 Jedan od najveih predstavnika kole logikog pozitivizma, Alfred Jules Ayer (1910. 1989.), nastupa s jo otrijom kritikom svih gledita bliskih Kantovu u prvom poglavlju svoje knjige Jezik, istina i logika250, koje nosi naslov "Eliminacija metafizike"251. U tom poglavlju on izlae dvije temeljne misli filozofije Bekog kruga252: naglaeni empirizam i
Iako postoji srpski prijevod djela s opirnim predgovorom Gaje Petrovia (Rasl, B., Problemi filozofije, preveli Aleksandar Pavkovi i Mirjana Joanovi, Nolit, Beograd, 1980.), koristio sam se prvenstveno izvornikom Russell, B., Problems of Philosophy, Oxford University Press, London, 1912. i to sedamnaestim reprintom iz 1943. godine, na koji se i odnose sve reference. 242 Naslov poglavlja glasi "O naem znanju opih naela", a nalazi se u: Russell, B., nav. dj., str. 7081. 243 Naslov poglavlja glasi "Kako je mogue znanje a priori", a nalazi se u: isto, str. 8290. 244 Naslov poglavlja glasi "Svijet univerzalija", a nalazi se u: isto, str. 91100. 245 Naslov poglavlja glasi "O naem znanju univerzalija", a nalazi se u: isto, str. 101110. 246 Usp. isto, str. 8687. 247 Usp. isto, str. 87. ini mi se da bi Russell tu mogao jo preciznije rei da Kant treba primijeniti apriorna naela i na "stvari po sebi", a ne samo "stvari kakve nam se pojavljuju", ako su ta naela univerzalna i nuna. Pa se tako moemo pitati: zato ne bi bilo legitimno smatrati a priori vrijednim sud "3 noumene + 2 noumene = 5 noumena"? 248 To i sam Russell priznaje. Usp. isto, str. 91. 249 Usp. isto, str. 82. 250 Ayer, A. J., Language, truth and logic, Dover Publications, New York, 21946. Sve e se reference odnositi na ovu republikaciju drugog izdanja Ayerove knjige. 251 U: isto, str. 3345. 252 kola logikog pozitivizma, poznata i kao radikalni empirizam ili znanstveni empirizam, naziva se jo i filozofijom Bekog kruga budui da je svoju jezgru imala u najranije vrijeme u Beu. Potaknuti u prvom redu filozofijom Ludwiga Wittgensteina (1889.1951.) izloenoj u njegovu Tractatusu Logico-Philosophicusu, skupina filozofa poela se okupljati i djelovati u Beu, a istaknuti treba barem sljedee lanove: Moritz Schlick (1882.1936.), Rudolf Carnap (1891.1971.), Herbert Feigl (1902.1988.), Otto Neurath (1882.1945.) i
241

89

verifikacionizam. Prva se sastoji u naglasku na osjetilnim informacijama, tj. na empirizmu kao osnovnom polazitu. Druga predstavlja kriterij verifikacije (provjerljivosti) kao kriterij kojim se nastoje "filtrirati" smislene tvrdnje od onih besmislenih, a koji se neposredno temelji na "Humeovim raljama"253. U svakome sluaju, obje glavne postavke dolaze u sukob sa stavom da postoje sintetini a priori sudovi, budui da je apriornost iskljuivo vezana za analitine propozicije (tautologije logike). Ayer naglaava da se ve Kant uspjeno obraunao s tradicionalnom metafizikom, samo to je sam napravio slinu greku i preao granice iskustva im je poeo govoriti o noumenalnome dijelu stvarnosti, jer je nemogue govoriti o svijetu koji lei iza fenomenenalnoga ako upravo granice tog istog nisu prijeene.254 Ta se kritika konkretnije nastavlja u etvrtome poglavlju naslovljenome "A priori"255, gdje Ayer nakon to odbacuje mogunost aposteriornog opravdanja analitinih sudova matematike i logike256 postupno odbacuje i mogunost aritmetike i geometrije kao oblika sintetinog apriornog znanja, naglaavajui kako su one sazdane od analitinih propozicija i kako se apriorno znanje odnosi iskljuivo na tautologije formalne istine koje ne izriu nita vie doli pravila nae upotrebe rijei u jeziku, temeljei se na znaenjima tih rijei. Willard van Orman Quine (1908.2000.) unijet e s, po mnogima najboljim lankom dvadesetog stoljea, Dvije dogme empirizma257 sasvim novi smjer u diskusiju: on e pokuati poljuljati itavu ideju apriornosti. Prva "dogma" koju Quine napada jest razlikovanje analitinog i sintetinog: nastoji pokazati kako je takvo razlikovanje neutemeljeno, budui da se pri objanjavanju i definiranju analitinog koriste ve prethodno termini koji ili nisu definirani, pa su jednako nejasni, ili pak pretpostavljaju analitinost, pa su cirkularni. Druga je "dogma" redukcionizam, odnosno verifikacijska teorija znaenja: nastoji pokazati da je vjerovanje kako je svaka tvrdnja ekvivalentna nekoj logikoj konstrukciji termina koji referiraju na neposredno iskustvo neutemeljeno i pogreno. Pri osporavanju obiju dogmi u prvom se redu Quine obraa logikim pozitivistima, ija stajalita dovodi u pitanje, meutim
Friedrich Waismann (1896.1959.). Sustavan i kritiki prikaz filozofije logikog pozitivizma v. u Beri, B., Filozofija Bekog kruga, Kruzak, Zagreb, 2002. 253 Usp. "Princip verifikacije bi trebao pruiti kriterij kojime bi se moglo odrediti da li je reenica doslovno smislena ili nije. Jednostavan nain da ga se formulira bio bi da se kae da reenica ima doslovno znaenje ako i samo ako propozicija koju izraava jest ili analitina ili empirijski provjerljiva." Ayer, A. J., nav. dj., str. 5. 254 Usp. Ayer, A. J., nav. dj., str. 34. 255 U: isto, str. 7187. 256 Takav je stav zastupao John Stuart Mill (1806.1873.) u svojem djelu Sistem logike, gdje je pokuao opravdati logika i matematika naela kao posljedicu induktivne, empirijske generalizacije. Usp. napose peto ("O demonstraciji i nunim istinama") te esto poglavlje ("Nastavak o istoj temi") druge knjige, koja nosi naslov "O umovanju": Mill, J. S., A System of Logic: Ratiocinative and Inductive, sv. I., John W. Parker, West Strand., London. 1843., str. 296342. 257 Quine, W. O., "Two dogmas of empiricism", u: Quine, W. O., From a logical point of view, Harper & Row Publishers, New York [etc.], 21963., str. 2046.

90

indirektno zapravo napada centralnu Kantovu distinkciju. Napadanjem razlike izmeu analitinog i sintetinog u smislu logikih pozitivista on ujedno napada distinkciju izmeu apriornog i aposteriornog u Kantovu smislu. Kant, poveden Humeovom distinkcijom, nije puno pridonio razjanjenju analitinosti, budui da je ostao na razini metaforinosti upotrebljavajui pojam "sadravanja" pri govoru o odnosu logikog subjekta i predikata.258 Meutim Quine ukazuje da je Kant uputio na neto to nalikuje pojmu znaenja i time dao doprinos u raspravi, jer to vodi dalje do Fregea i Russella. U svojoj knjizi Filozofsko utemeljenje fizike Rudolf Carnap (1891.1970.) donosi pregled ne-euklidskih geometrija (pogl. XIV259) te iznosi stavove koji po njegovu miljenju duboko pogaaju kantijansko gledite na geometriju (pogl. XV260). Naime primjenom ne-euklidskih geometrija u fizici uzdrman je Kantov pogled na euklidsku geometriju kao onu koja predstavlja nuan i univerzalan okvir nae spoznaje fizikih predmeta. Carnap ukazuje kako je Poincar bio uvjeren da euklidska geometrija nee biti odbaena bez obzira na cijenu koju e trebati platiti po pogledu modifikacije prirodnih zakona. Ironino, nekoliko godina kasnije nastupa Einstein, koji upravo nudi novu fizikalnu teoriju koja prihvaa ne-euklidsku geometriju, to je znailo odbacivanje euklidskog pogleda na svijet oko nas. Carnap dolazi do zakljuka da je prihvatljivost neke geometrije kao opisa stvarnosti stvar empirijske potvrde, odnosno slaganja iskustvenih podataka s geometrijskom teorijom. Ako dvije geometrije daju jednaka predvianja tada su, po verifikacijskoj teoriji znaenja, one ekvivalentne. Ovaj Carnapov prilog, iako je neto preglednije naravi i manje daje neki pozitivni prilog raspravi o apriornoj spoznaji, vaan je za nau svrhu jer dobro saima implikacije koje su samo otkrie i implementacija ne-euklidskih geometrija imali za Kantovo vienje geometrije i to konkretno euklidske kao discipline sastavljene od sintetinih apriornih propozicija: ispada da geometrija uope nije apriorna(!). U Dodatku svoje knjige U obranu istog uma261 Laurence BonJour nudi sasvim drugaiji odgovor od Carnapa na primjenu ne-euklidske geometrije u teoriji relativnosti. Mi posjedujemo sposobnost racionalnog uvida koji takoer mora nositi odreenu dokaznu teinu

Kant je, po Quineu, u dodatnoj neprilici budui da se ograniio samo na sudove oblika "logiki subjektkopula-logiki predikat", ime je doseg njegova objanjenja nezadovoljavajui. 259 Naslov poglavlja glasi "Non-Euclidian Geometries", a nalazi se u: Carnap, R., Philosophical Foundations of Physics, preuzeto iz: Huemer, M. (ur.), predgovor napisao Robert Audi, Epistemology: Contemporary Raedings, Routledge, London New York, 2002., str. 194202. 260 Naslov poglavlja glasi "Poincar versus Einstein", a nalazi se u: Carnap, R., Philosophical Foundations of Physics, preuzeto iz: Huemer, M. (ur.), nav. dj., str. 202207. 261 BonJour, L., In defense of pure reason: A rationalist account of a priori justification, Cambridge University Press, Cambridge, 1998. Spomenuti dodatak nosi naslov "Appendix: Non-Euclidian geometry and relativity" i nalazi se u: nav. dj., str. 217224.

258

91

prilikom formiranja vjerovanja. Dodue, tvrdi BonJour, na racionalni uvid jest pogreiv, no ne smijemo ga zato odbacivati, kao to ne odbacujemo ni percepciju, iako je i ona pogreiva. Stoga, iako moda i euklidska i ne-euklidska geometrija jednako dobro opisuju ono to opaamo, ipak bi prva teorija trebala nositi veu teinu prilikom nae odluke u koju od njih vjerovati budui da bolje odgovara naim intuicijama, tj. naem razumskom uvidu. Ovaj konkretni primjer BonJourove koncepcije apriornog znanja koji razrauje kroz itavu knjigu najbolje pokazuje njegov stav: snaga apriorne spoznaje znatno je umanjena, "ispuhana" te dovedena do falibilnosti (pogreivosti) i korigibilnosti (ispravljivosti), no ipak je takva spoznaja temeljena na racionalnom uvidu nezamjenjiva u naem epistemolokom pristupu svijetu i nemogue ju je odbaciti.

92

POGOVOR Uzimajui ono najbolje od svojih prethodnika, Kant je naprosto sloio sve te elemente u posve novu i originalnu koncepciju. Meutim pogreno bi bilo govoriti o pukom eklekticizmu jer je Kant ugradio toliko novosti i originalnih rjeenja koji ga nesumnjivo svrstavaju meu najvee mislioce zapadne filozofske tradicije. Dovoljno je samo naglasiti ideju transcendentalnosti kojom je Kant pokuao pomiriti dvije posve oprene struje, i to na nain da je striktno odijelio opravdanje od izvora spoznaje, to prije njega nije ba bilo jasno razlueno. Tako je za njega glavni izvor spoznaje upravo na osjetilni mehanizam, koji nas opskrbljuje stalno novom graom, ali je za opravdanje spoznaja koje bi bile nesumnjive i posve sigurne kljuno to da su nune, odnosno da njihova negacija vodi u kontradikciju te da su univerzalno vrijedne za ljude (i ljudima sline racionalne subjekte). Iako je ta Kantova objektivnost faktiki intersubjektivnost, on je vrlo uvjerljivo pokazao da granicu vlastitih spoznajnih sposobnosti, za koje smo vezani kao epistemiki subjekti, naprosto ne moemo prijei, a ta je granica upravo vezana za narav nae kognitivne, spoznajne opreme. Ne treba isto tako smetnuti s uma da je i u itavoj postkantovskoj raspravi kljuan Kantov utjecaj, jer se nijedna vie pozicija nije mogla razvijati, a da bi Kanta posve zaobila. Paul Guyer i Allen Wood odlino istiu kako "su svi moderni mislioci djeca Kanta, bili oni sretni ili ogoreni na to oinstvo."262 Iako smo u ovom radu spomenuli samo nekoliko postkantovskih klasika vezanih za raspravu o apriornoj spoznaji, nesumnjivo je njegov odnos s filozofskim "nasljednicima" jo znaajniji negoli je to moda vidljivo u njegovu odnosu s prethodnicima, gdje je u prvom planu njegova filozofska originalnost. Svakako bi nastavak istraivanja u tome smjeru upotpunio analizu, koja se ovdje zadrala prvenstveno na Kantovim prethodnicima u raspravi. Ono to bi zasigurno zaokruilo, makar samo pregledno, prikaz rasprave o apriornoj spoznaji s posebnim osvrtom na Kantov znaaj jest sve izraenija ivost u raspravi o aprioriju koja se pojavila krajem XX., a sve intenzivnije nastavila u XXI. stoljeu. Mnogi su od tih autora, sudionika u raspravi, definitivno razotkrili mnoge nove momente rasprave kroz koje je Kantova relevantnost i aktualnost i dalje prisutna te moe uvelike osvijetliti najnovija pitanja i filozofske dvojbe. Tome emo se posvetiti u nekom drugom radu.

262

Guyer, P. Wood, A., nav. dj., str. 23.

93

BIBLIOGRAFIJA 1. Annas, Julia, "Predmeti matematike kod Aristotela", u: Gregori, Pavel Grgi, Filip (prir.), Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kruzak, Zagreb, 2003., str. 395410. 2. Aristotel, Metafizika, preveo i izradio sedmojezini tuma temeljnih pojmova Tomislav Ladan, Signum: Medicinska naklada, Zagreb, 2001. 3. Aristotel, O dui, preveo Milivoj Sironi, u: Aristotel, O dui Nagovor na filozofiju, priredio Branko Bonjak, Naprijed, Zagreb, 1996. , str. 194. 4. Aristotle, Posterior Analytics, preveo i komentirao Jonathan Barnes, Clarendon Press, Oxford, 2002. 5. Ayer, Alfred Jules, Language, truth and logic, Dover Publications, New York, 21946. 6. Ayers, Michael, Locke: Epistemology and Ontology, I. svezak (Epistemology), Routledge, London New York, 1996. 7. Barnes, Jonathan, Aristotel, prev. Filip Grgi, Kruzak, Zagreb, 1996. 8. Barnes, Jonathan, "Uvod u Aristotelovu Metafiziku", u: Gregori, Pavel Grgi, Filip (prir.), Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kruzak, Zagreb, 2003. , str. 3370. 9. Beri, Boran, Filozofija Bekog kruga, Kruzak, Zagreb, 2002. 10. Blackburn, Simon, Oxford Dictionary of Philosophy, Oxford University Press, Oxford New York, 2005. 11. BonJour, Laurence, In defense of pure reason: A rationalist account of a priori justification, Cambridge University Press, Cambridge, 1998. 12. Boievi, Vanda, Filozofija britanskog empirizma (Hrestomatija filozfije, sv. 4), kolska knjiga, Zagreb, 1996. 13. Burnyeat, Myles, "Platonizam i matematika: Preludij za raspravu", u: Gregori, Pavel Grgi, Filip (prir.), Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kruzak, Zagreb, 2003., str. 411440. 14. Byrne, Michael, Analysis and Science in Aristotle, State University of New York Press, Albany, 1997. 15. Carnap, Rudolf, Philosophical Foundations of Physics, XIV. i XV. poglavlje, preuzeto iz: Huemer, Michael (ur.), predgovor napisao Robert Audi, Epistemology: Contemporary Raedings, Routledge, London New York, 2002., str. 194207. 16. Casullo, Albert, "A Priori Knowledge", u: Moser, Paul (ur.), Oxford Handbook of Epistemology, Oxford University Press, Oxford, 2002., str. 95143.

94

17. Caygill, Howard, "Introduction: Kant and the language of philosophy", u: Caygill, Howard, A Kant Dictionary, Blackwell Publishers, Malden Oxford Carlton, 2004., str. 13. 18. Code, Alan, "Metafizika i logika", u Gregori, Pavel Grgi, Filip (prir.), Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kruzak, Zagreb, 2003., str. 95114. 19. Cottingham, John, The Rationalists, Oxford University Press, Oxford New York, 1988. 20. Descartes, Ren, Meditacije o prvoj filozofiji, u: Husserl, Edmund, Kartezijanske meditacije, I; Centar za kulturnu djelatnost, preveo Tomislav Ladan, Zagreb, 1975., str. 185241. 21. Descartes, Ren, Osnovi filozofije, I. dio: "Osnovi ljudske spoznaje", preveo V. Gortan, u: Descartes, Ren, Rasprava o metodi, str. 6598. 22. Descartes, Ren, Rasprava o metodi, preveo Niko Berus, Matica hrvatska, Zagreb, 1951. 23. Descartes, Ren, Rules for the guidance of our native powers, u: Philosophical Writings, odabrao i preveo Norman Kemp Smith, The Modern Library, New York, 1958., str. 189. 24. Dicker, Georges, Hume's Epistemology and Metaphysics: An Introduction, Routledge, London New York, 1998. 25. Dicker, Georges, Kant's Theory of Knowledge: An Analytical Introduction, Oxford University Press, Oxford, 2004. 26. Fine, Gail, "Inquiry in the Meno", u: Kraut, Richard (ur.), The Cambridge Companion to Plato, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 200226. 27. Frege, Gottlob, Osnove aritmetike, u: Frege, Gottlob, Osnove aritmetike i drugi spisi, odabrali i preveli Filip Grgi i Maja Hudoletnjak-Grgi, Kruzak, Zagreb, 1995., str. 9 135. 28. Friedman, Michael, "Causal laws and the foundations of natural science", u: Guyer, Paul (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 161199. 29. Gregori, Pavel Grgi, Filip, "Predgovor" i "Kratice", u: Gregori, Pavel Grgi, Filip (prir.), Aristotelova Metafizika: Zbirka rasprava, Kruzak, Zagreb, 2003., str. VIIXI. 30. Grgi, Filip, "Komentar", u: Platon, Menon, preveo i priredio Filip Grgi, Kruzak, Zagreb, 1997., str. 101195. 31. Guyer, Paul, "Introduction: The starry heavens and the moral law", u: Guyer, Paul (ur.), The Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 125.

95

32. Guyer, P., "The transcendental deduction of the categories", u: Guyer, Paul (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 123 160. 33. Guyer, Paul Wood, Allen, "Introduction to the Critique of Pure Reason", u: Kant, Immanuel, Critique of Pure Reason, Cambridge University Press, New York, 1998., str. 173. 34. Hatfield, Gary, "Kant on the perception of space (and time)", u: Guyer, Paul (ur.), Cambridge Companion to Kant and Modern Philosophy, Cambridge University Press, New York, 2006., str. 6193. 35. Hume, David, Istraivanje o ljudskom razumu, preveo Ivo Vidan, Naprijed, Zagreb, 1983. 36. Kangrga, Milan, "Leibnizova monadoloka metafizika", u: Leibniz, Gottfried Wilhelm, Izabrani filozofski spisi, Naprijed, Zagreb, 1980., str. VIIXXXII. 37. Kant, Immanuel, Critique of Pure Reason, preveli Paul Guyer i Alen Wood, Cambridge University Press, New York, 1998. 38. Kant, Immanuel, Kritika istoga uma, preveo Viktor D. Sonnenfeld, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1984. 39. Kant, Immanuel, Kritika praktikog uma, preveo Viktor D. Sonennfeld, redigirao i predgovor napisao Milan Kangrga, Naprijed, Zagreb, 1990. 40. Kant, Immanuel, Latinska djela, priredio Josip Talanga, Biblioteka Scopus, Zagreb, 2000. 41. Kant, Immanuel, Prolegomena to any future metaphysics that will be able to come forward as science, preveo Gary Hatfield, u: Kant, Immanuel, Theoretical Philosophy after 1781, uredili Henry Allison i Peter Heath, Cambridge University Press, Cambridge, 2002. str. 49169. 42. Kant, Immanuel, Prolegomena za svaku buduu metafiziku, u: Dvije rasprave, preveo Viktor D. Sonnenfeld, Matica hrvatska, Zagreb, 1953., str. 7146. 43. Katz, Jerrold J., "Analyticity", u: Dancy, Jonathan Sosa, Ernest (ur.), A companion to Epistemology, Blackwell Publishers Ltd., Oxford Malden, 1993., str. 1117. 44. KempSmith, Norman, "Introduction", u: Descartes, Ren, Philosophical Writings, odabrao i preveo Norman Kemp Smith, The Modern Library, New York, 1958. 45. KempSmith, Norman, "The Meaning of Kant's Copernican Analogy", Mind, New Series, Vol. 22, No. 88, 1913., str- 549551. 46. Kitcher, Philip, "'A priori'", u: Guyer, Paul, (ur.), Cambridge Companion to Kant and Modern Philosophy, Cambridge University Press, New York, 2006., str. 2860.

96

47. Klima, Gyula, "The Medieval Problem of Universals", Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 19. oujka 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/universalsmedieval/, 19.10.2008., 10.30h) 48. Lajbnic, Gotfrid Vilhelm [Leibniz, Gottfried Wilhelm], Novi ogledi o ljudskom razumu, preveo Milan Tasi, Veselin Maslea, Sarajevo, 1986. 49. Leibniz, Gottfried Wilhelm, New Essays on Human Understanding, preveo i redaktorski uredio Jonathan Bennet, objavljeno u veljai 2005., posljednji ispravci i dorade u travnju 2008. (http://www.earlymoderntexts.com/pdfbits/leibne.html, 01. 07. 2008., 13.15h) 50. Leibniz, Gottfried Wilhelm, "O univerzalnoj sintezi i analizi ili o metodi istraivanja i suenja", u: Leibniz, Gottfried Wilhelm., Izabrani filozofski spisi, preveo Milivoj Mezuli, priredio Milan Kangrga, Naprijed, Zagreb, 1980., str. 817. 51. Leibniz, Gottfried Wilhelm, "Razmatranja o spoznaji, istini i idejama", u: Leibniz, Gottfried Wilhelm, Izabrani filozofski spisi, preveo Milivoj Mezuli, priredio Milan Kangrga, Naprijed, Zagreb, 1980., str. 17. 52. Lennon, Thomas M. Dea, Shannon, "Continental Rationalism", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 21. studenog 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/continental-rationalism/, 27.6.2008., 10.30h) 53. Locke, John, Ogled o ljudskom razumu, I. i II. svezak, preveo Domagoj Orli, Naklada Breza, Zagreb, 2007. 54. Look, Brandon C., "Gottfried Wilhelm Leibniz", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 22. prosinca 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/leibniz/, 27.06.2008., 10.30h) 55. Maienschein, Jane, "Epigenesis and Preformationism", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 11. listopada 2005. (http://plato.stanford.edu/entries/epigenesis/, 19.10.2008., 10.30h) 56. Markie, Peter, "Rationalism vs. Empiricism", Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 6. kolovoza 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/rationalism-empiricism/, 19.10.2008., 10.30h) 57. McRae, Robert, "The Theory of Knowledge", u Jolley, Nicholas (ur.), Cambridge Companion to Leibniz, Cambridge University Press, New York, 1995., str. 176198. 58. Mendell, Henry, "Aristotle and Mathematics", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 26. oujka 2004. (http://plato.stanford.edu/entries/aristotle-mathematics/, 27.6.2008., 10.30h)

97

59. Mill, John Stuart, A System of Logic: Ratiocinative and Inductive, I. svezak, John W. Parker, West Strand., London. 1843. 60. Morris, William Edward, "David Hume", Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 4. srpnja 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/hume/, 19.10.2008., 10.30h) 61. Newman, Lex, "Descartes' Epistemology", Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 14. travnja 2005. (http://plato.stanford.edu/entries/descartes-epistemology/, 27.06.2008., 10.30h) 62. Parsons, Charles, "The Transcendental Aesthetic", u: Guyer, Paul (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 62100. 63. Platon, Drava, preveo Martin Kuzmi, Naklada Juri, Zagreb, 1997. 64. Platon, Fedar, preveo, uvod i biljeke napisao Franjo Petrai, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1894. 65. Platon, Fedon, preveo Koloman Rac, uvod i biljeke napisao dr. Jure Zovko; Naklada Juri, Zagreb, 1996. 66. Platon, Menon, preveo i priredio Filip Grgi, Kruzak, Zagreb, 1997. 67. Rodriguez-Pereyra, Gonzalo, "Nominalism in Metaphysics", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 11. veljae 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/nominalismmetaphysics/, 19.10.2008., 10.30h) 68. Quine, Willard van Orman, "Two dogmas of empiricism", u: Quine, W. O., From a logical point of view, Harper & Row Publishers, New York [etc.], 21963., str. 2046. 69. Rosenberg, Alexander, "Hume and the philosophy of science", u: Fate Norton, David (ur.), Cambridge Companion to Hume, Cambridge University Press, New York, 1993., str. 6489. 70. Rasl, Bertrand, [Russell, Bertrand,] Problemi filozofije, preveli Aleksandar Pavkovi i Mirjana Joanovi, predgovor napisao Gajo Petrovi, Nolit, Beograd, 1980. 71. Russell, Bertrand, Problems of Philosophy, Oxford University Press, London, 1912. 72. Russell, Bruce, "A priori Justification and Knowledge", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 9. prosinca 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/apriori/, 19.10.2008., 10.30h) 73. Samet, Jerry, "The Historical Controversies Surrounding Innateness", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 19. lipnja 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/innateness-history/, 27.6.2008., 10.30h) 74. Schacht, Richard, Classical Modern Philosophers: Descartes to Kant, Routledge, London New York, 2001. 98

75. Shabel, Lisa, "Apriority and Aplication: Philosophy of Mathematics in the Modern Period", u: Shapiro, Stewart (ur.), The Oxford Hanbook of Philosophy of Mathematics and Logic, Oxford University Press, New York, 2005., str. 2950. 76. Shabel, Lisa, "Kant's Philosophy of Mathematics", u: Guyer, Paul (ur.), Cambridge Companion to Kant and Modern Philosophy, Cambridge University Press, New York, 2006., str. 94128. 77. Shields, Christopher, "Aristotle", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 25. rujna 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/aristotle/, 19.11..2008., 15.00h) 78. Silverman, Allan, "Plato's Middle Period Metaphysics and Epistemology", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 9. lipnja 2003. (http://plato.stanford.edu/entries/plato-metaphysics/, 27.6.2008., 10.30h) 79. Smith, Robin, "Aristotle's Logic", Stanford Encyclopedia of Philosophy, revidirano 14. prosinca 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/aristotle-logic/, 27.6.2008., 10.30h) 80. Studtmann, Paul, "Aristotle's Categories", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 7. rujna 2007. (http://plato.stanford.edu/entries/aristotle-categories/, 27.6.2008., 10.30h) 81. Wartenberg, Thomas E., "Reason and the practice of science", u: Guyer, Paul (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 228 248. 82. White, Nicholas P., "Plato's Metaphysical Epistemology", u: Cambridge Companion to Plato, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 277310. 83. Williams, Garrath, "Kant's Account of Reason", Stanford Encyclopedia of Philosophy, objavljeno 12. rujna 2008. (http://plato.stanford.edu/entries/kant-reason/, 06.10.2008., 14.20h) 84. Young, Michael, "Functions of thought and the synthesis of intuitions", u: Guyer, Paul (ur.), Cambridge Companion to Kant, Cambridge University Press, New York, 1992., str. 101122.

99

SUMMARY One of the most intensive and most vivid discussions through the history of philosophy has been the discussion about the role of reason in cognition, i.e. about its relation towards senses as a source of cognition and also a source of justification. Is reason capable of furnishing us with cognitions which are independent of sensory experience? If it is, how much is this possible? These are the questions which have been bothering philosophers since Plato. This discussion is still vivid today, and it seems that it has become much more intensive. Central place in discussion is without any doubt taken by Kant. In the introductory part of my work, I discuss few distinctions, which are important for understanding the mentioned discussion, and which have got their first clear form in Kant's work. These are the following distinctions: a priori a posteriori, necessary contingent, and analytic synthetic. In the first part I focus upon discussion which has been progressing before Kant, trying to show in which form it has been developing, by isolating six paradigmatic thinkers Plato, Aristotle, R. Descartes, J. Locke, G. W. Leibniz i D. Hume and giving accounts of their positions. The main feature of discussion is transparent division on "rationalists" and "empiricists", and, further, transparent equalizing source of cognition with its justification (with Aristotle as only possible exception). The second part is devoted to more systematic review of Kant's position, distinguishing between three levels of a priori cognition. The first level refers to the pure intuitions (of time and space) as forms of human sensibility, the second to the pure concepts of understanding (categories), and the third to the regulative use of transcendental ideas (God, soul and world). I try to point out, where it is possible, main points of revolutionarity, which is brought by his epistemological project (transcendental program). I divided the final part of my work into two sections. First, I am putting Kant in relation to his predecessors, trying to show the innovativity of his position, by which he has given not just ingenious solution for problems which bother his predecessors, but also he has made a framework for entire postkantian discussion, which I sketch shortly in the final section.

100