FAKULTET ZA POMORSTVO Postdiplomske studije

Prof. dr Stevo Niki

METODOLOGIJA
NAUNO-ISTRAIVAKOG RADA
(Autorizovana predavanja)

Kotor, 2008.

SADRAJ
POJAM NAUKE .................................................................................... OPTI PREGLED RAZVITKA NAUNOG METODA ..................... Predistorija naunog saznanja - mitski dogmatizam .............................. Nauka i nauna metodologija u Antici ................................................... Sholastiki mentalitet ............................................................................. Empirijska metoda .................................................................................. Savremeni induktivno deduktivni, empirijsko-racionalni metod ........ Borba protiv metafizike .......................................................................... Simbolina logika ................................................................................... Kvantitativne metode u savremenoj nauci ............................................. KONSTATOVANJE ISKUSTVENIH INJENICA ............................. Pojam injenica ...................................................................................... Iskustvo .................................................................................................. Opaaj ..................................................................................................... Problem objektivnosti ulnog iskustva .................................................. Uslovi adekvatnog opaanja ................................................................... Uslovi efektivne komunikacije ............................................................... PERCEPTIVNI SUDOVI, ZAKLJUCI, VRIJEDNOSNI SUDOVI I DEFINICIJE ........................................................................................ Perceptivni sudovi i zakljuci ................................................................ Perceptivni i vrijednosni sudovi ............................................................. Perceptivni sudovi i definicije ................................................................ MJERENJE ............................................................................................ Pojam mjerenja i njegove prednosti nad kvalitativnim opisivanjem ..... Uslovi koji treba da budu zadovoljeni da bi mjerenje bilo mogue ....... Mjerenje intezivnih i ekstezivnih kvaliteta ............................................ Neposredno i posredno mjerenje ............................................................ Izrada skala u sociolokim istraivanjima .............................................. Opti principi i tehnike u konstruisanju skala ........................................ Mjerenje pouzdanosti ............................................................................. PRINCIPI TEORIJE VJEROVATNOE .............................................. Vrste vjerovatnoe .................................................................................. Frekventna teorija vjerovatnoe ............................................................. Znaajna primjena u praksi .................................................................... Pojam sistema i vjerovatnoa ................................................................. LOGIKA I METODOLOGIJA .............................................................. Odnos ovjeka prema svijetu ................................................................. Saznanje ................................................................................................. Istina ....................................................................................................... Nauka ..................................................................................................... Predmet logike i njeno porijeklo ............................................................ Odnos logike i specijalnih nauka (psihologije) ...................................... Znaaj prouavanja logike ..................................................................... Formalna i sadrinska primjena logikih pravila ................................... ELEMENTI MILJENJA ...................................................................... Pojam ...................................................................................................... Sud .......................................................................................................... Zakljuivanje ......................................................................................... 2 4 9 9 9 12 13 15 17 19 20 21 21 22 22 24 28 31 34 34 36 39 43 43 45 46 47 48 50 50 51 55 57 58 58 62 62 62 62 62 63 63 63 63 64 65 68 70

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 1. 2. 3. 4. 5. 6.

1. 2. 3. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 1. 2. 3. 4. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 1. 2. 3.

1. 2.

ZAKONI MILJENJA ........................................................................... Uzroci nastanka formalne logike ........................................................... Zakoni miljenja ..................................................................................... LOGIKE POGREKE ......................................................................... O sofizmima i paralogizmima UENJE O METODI ............................................................................. Teorijska priprema istraivanja .............................................................. Utvrivanje naunih injenica ................................................................ Nauno objanjenje ................................................................................ Dokazivanje ............................................................................................ Vjerovatnoe naunih stavova ............................................................... Nauni zakon, teorija i sistem ................................................................ Jezik naunih teorija ............................................................................... Uslovi uspjene komunikacije ................................................................ TEHNOLOGIJA NAUNOG ISTRAIVANJA .................................. Uoavanje naunog problema i formulacija ........................................... Hipoteza ................................................................................................. Izbor i analiza teme ................................................................................ Idejni projekat ........................................................................................ Radna bibliografija ................................................................................. Prikupljanje, prouavanje i sreivanje materijala .................................. Struktura ili kompozicija naunog djela ................................................. Bitni elementi naunog djela .................................................................. Pisanje teksta .......................................................................................... DODATAK : ZAVRNI RADOVI ....................................................... Uvod ....................................................................................................... Vrste zavrnih radova ............................................................................. 2.1. Seminarski radovi ............................................................................ 2.2. Diplomski radovi ............................................................................. 2.3 Magistarski radovi ............................................................................ 2.4 Doktorske disertacije ........................................................................ Priprema zavrnih radova ....................................................................... 3.1. Izbor teme ........................................................................................ 3.2. Bibliografska priprema .................................................................... 3.3 Projektovanje zavrnog rada ............................................................ 3.4 Realizacija zavrnog rada ................................................................. Pisanje zavrnih radova .......................................................................... 4.1. Sadraj teksta ................................................................................... 4.2 Stil pisanja teksta .............................................................................. 4.3 Tehniko ureenje teksta .................................................................. 4.4 Obim pisanog teksta ......................................................................... 4.5 Povezivanje i korienje teksta .......................................................... Odbrana i objavljivanje zavrnih radova ................................................ Objavljivanje zavrnih radova ................................................................ NASTAVNI PLAN I PROGRAM PREDMETA LITERATURA

75 75 75 75 75 76 76 77 79 81 81 82 82 84 84 84 84 85 85 85 86 86 86 88 90 90 90 91 91 92 92 93 93 95 95 96 97 98 102 105 107 108 108 109 110 113

1.

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

1. 2.

3.

4.

5. 6.

POJAM NAUKE Prvi problem s kojim se srijee jedna metodologija naunog istraivanja jeste tano odreivanje znaenja termina nauka. Tek ukoliko nam je jasan pojam nauke moe nam biti dovoljno odreen predmet kojim treba da se bavimo, jer pored metodologije nauka mogue je i metodologija drugih oblika ljudske praktine djelatnosti, npr. umjetnikog stvaralatva. Vidjeemo, meutim, kasnije da je pojam nauke teko precizno odrediti bez poznavanja optih karakteristika naunog metoda. Na taj nain, mi emo morati ve na poetku da kaemo ono to je najoptije i najfundamentalnije za nauni metod u svim naukama. Kasnije emo ralaniti nauni metod na njegove sastavne momente, faze, stupnjeve, oblike, pa emo ih izuavati ponaosob. Kad se postavi pitanje to je nauka na prvi pogled neke stvari su van svakog spora. Na primjer, svako bi bio u stanju, prije svega, da nabroji osnovne naune discipline fiziku, hemiju, biologiju, istoriju, sociologiju, psihologiju, itd. I drugo, svako bi bio sklon da kae da sa naunim znanjem o objektivnom svijetu ovjek stie sve veu vlast nad prirodom, sve vie popravlja uslove svog ivota. Meutim, ako bismo ove provizorne odgovore podvrgli detaljnijem ispitivanju naili bismo na velike tekoe. Na primjer, da li je matematika nauka? Jedan dio onog to se u njoj prouava nesumnjivo je ispitivanje kvantitativnih i prostornih odnosa stvarnosti naroito u nioj matematici. to vie ulazimo u komplikovanije oblasti matematike, sve vie se srijeemo sa takvim simbolima koji se ne odnose ni na kakve materijalne objekte. Takvi su, npr. imaginarni brojevi, diferencijali, paralele koje se sijeku, zamiljena geometrijska tijela sastavljena od velikog broja pravilnih trouglastih povrina itd. Sem toga, ima velikih razlika i u nainu na koji se dolaze do svojih rezultata matematike i recimo, fizike. Dok ova druga polazi od iskustvenih injenica i prihvata samo one teorije koje su u skladu sa injenicama, prva se razvija izvoenjem raznih operacija sa simbolima u skladu sa odreenim pravilima i uopte ne uzima u obzir zahtjev provjeravanja u iskustvu, kao kriterijumu vrijednosti, svojih rezultata. Otud ima autora koji matematiku vie ne smatraju naukom, ve joj pridaju nezavisan status. Npr. Norman Robert Kembel, u djelu Osnovi nauke tvrdi: Nauka, matematika i filozofija su tri grane koje su nastale iz istog korijena; one nose oznake svog zajednikog porijekla, i zaista, tek za vrijeme posljednjih sto godina, one su se jasno razgraniile. Za ovog autora razlika se sastoji u tome to se nauka sastoji iskljuivo od sudova o materijalnom svijetu, dok u matematici takvi sudovi ne igraju nikakvu ulogu a u filozofiji pored njih ima i drugih sudova koji se smatraju fundamentalnim. Kembel nije jedini koji predmet matematike i filozofiju izdvaja iz nauke. Kao razlog se obino navodi to to su u njoj spekulativno umovanje i intuicija, a ne ulno iskustvo, odluujui izvori saznanja, ili to se u njoj ne opisuje ONO TO JESTE, ve se govori o onome TO TREBA da bude tj. postavljaju se logike, etike i estetike norme. Pa ak i oni koji tvrde da je filozofija nauka moraju priznati da ima nekih vrsta filozofije, koje se teko mogu ukljuiti u nauku na primjer metafizika, filozofija religije. Gdje je onda demarkaciona linija izmeu nauke i onog to samo po nekim oblicima lii na nauku ali se ne moe u nju ukljuiti? Nap. uzmimo miljenje: Nauka je samo prosta gomila injenica a ne zlatan lanac istina, ako odbijemo da je spojimo sa prestolom boga - (F.P. Kobe). to je istinski cilj i svrha nauka ako ne otkrie najvie sile i traganja za bogom putem izuavanja njegovih djela - (W.K. Furness). Bezbona nauka ita prirodu onako kao to su Miltonove keri itale Hebrejski, tano sriui slogove reenica ali bez ikakve predstave o znaenju. Mnogi teolozi pokuavali su da potpuno zamagle tu demarkacionu liniju. Ipak, danas je uglavnom pobijedilo gledite da samo one discipline apstraktnog karaktera (kao matematika filozofija) mogu pretendovati na to da budu smatrene naukama koje stoje u odreenim relacijama prema ljudskom ulnom iskustvu i neposrednoj ljudskoj praksi. One moraju polaziti od iskustva i moraju se u njemu provjeravati. Meutim, ostaje jo uvijek tekoa oko razgraniavanja nauke od zdravorazumskog znanja. Svi mi od malena primamo od odraslih veliki broj saznanja o svijetu nagomilanih iskustvom mnogih generacija. Ta znanja mi dalje proirujemo saznanjem iskustva i razmiljanjem o sve novim i dotle nepoznatim predmetima i procesima. ime se ovo zdravorazumsko znanje razlikuje od nauke? U oba sluaja radi se o saznanjima o materijalnom svijetu koja se temelje na iskustvu i slue nam kao rukovodstvo u praktinoj elatnosti. Pa ipak, razlika je oevidna. Da je to jasnije pokae 4

na jednom oevidnom primjeru poznati fiziar Edington je imao obiaj da uporeuje zdravorazumsko i nauno objanjenje stola. U prvom sluaju imamo posla sa neim vrlo jednostavnim vrstim masivnim predmetom koji miruje i koji je neprobojan tako da se drugi predmeti i pored zakona teine moe osloniti i zadrati na njemu. U drugom sluaju slika stola je sasvim razliita: imamo posla s jednim vrlo kompleksnim objektom koji se najveim dijelom sastoji iz praznog prostora, u kome vibriraju itava sazvea estica sastavljenih od siunih nevidljivih korpuskula koje se kreu ogromnim brzinama, na velikim meusobnim udaljenostima. Pitanje se postavlja: kako mogu i nauka i obino zdravorazumsko saznanje polaziti od iskustva a dolaziti do konano razliitih rezultata. to je to to dovodi do ove razlike? Pada odmah u oi da u naunoj slici stola potpuno izezavaju konkretni pojmovi komada drveta i drugih predmeta koji se mogu neposredno opaati. Mjesto njih pojavljuju se apstraktni pojmovi molekula, atoma, elektrona, nuklearnih sila, elektrinih naboja itd. Sve su to simboli koji oznaavaju objekte koje golim okom ne moemo vidjeti. Pa ipak, kad uzmemo parence drveta i izvedemo izvjesne eksperimente s njim, doivjeemo niz iskustava koja su u raznim knjigama iz fizike i hemije opisana a zdrav razum o njima ni pojma nema. Otkrivamo tako da ove apstrakcije, mada govore o odnosima koji su golim okom nevidljivi, obavjetavaju nas o svijetu tanije i dublje nego nai uobiajeni makroskopski pojmovi. One, dakle, imaju svoju iskustvenu osnovu i mogu da objasne i ona iskustva pred kojima zdrav razum ostaje nemoan i zapanjen. Tako u prvi mah, pomiljamo da je moda za nauno saznanje karakteristina upotreba apstrakcija optih znaenja takvih apstrakcija koje se za razliku od nekih matematikih simbola zasnivaju na iskustvu, a koje imaju daleko veu mo objanjavanja nego konkretni termini zdravorazumskog saznanja. ini nam se onda da bi se nauka mogla definisati kao sistem optih apstraktnih stavova izgraenih na temelju konkretnog iskustva o stvarnosti. Meutim, ovom odredbom jo uvijek nismo ukljuili sve nune karakteristike naunog saznanja. Ona je jo uvijek toliko iroka da bi se po njoj kao nauka mogle okarakterisati i aktivnosti koje u nauku ne spadaju. Uzmimo npr. stavove ideoloke propagande. Tu isto nalazimo pozivanje na iskustvene injenice. Tu se, takoe, sretamo sa upotrebom apstraktnih termina i tvrdnjama vrlo opteg karaktera. Pa ipak ima u njima neto to ih bitno razlikuje od naunih stavova. to je to najbolje se moe uvidjeti analizom konkretnih primjera. Jedan karakteristian ideoloki stav nalazimo u lanku Camarijana. Velika Oktobarska revolucija i korjenita promjena nacionalnih odnosa u SSSR-u objavljenom u asopisu Pitanja filozofije br. 5. od 1957. Proleteri i svi trudbenici kapitalistikih zemalja, ugnjeteni narodi kolonija i polukolonija vide na primjeru SSSR-a i svih zemalja socijalistikog lagera jedini realni put svog osloboenja od socijalnog i nacionalnog ugnjetavanja. Ovaj stav po svojoj jezikoj formi veoma mnogo lii na nauni stav. On je opteg karaktera i prividno ne izraava samo vjerovanje, nadu, elju, ve tvrdnju koja pretenduje na istinitost, pa ipak ustvari on samo djelimino izraava objektivne injenice. (Nije teko i danas u mnogim asopisima nai ovakav oblik izraavanja, time to su pojmovi proleteri i kapitalisti zamijenjeni terminima drava i nacija. Jedinu po tipu razliitu vrstu ideolokih stavova nalazimo u sledeem primjeru. Izvjesni Henri Riston, predsjednik amerikog Braunovog univerziteta napisao je u amerikom asopisu Foreign Afairy lanak u kome na slijedei nain pokuava da opravda kongresne istrage u SAD. U Povelji Prava nigdje ne stoji da se zajemena sloboda mora uvijek uivati na najprijatniji nain i sa puno spokojstva. U dugoj istoriji slobode vidimo da je izgraivanje miljenja o spornim pitanjima bilo uvijek praeno neprijatnostima. Socijalne sankcije protiv otvorenog stava postojale su u svim vremenima. Ali ako sloboda neto znai, ovjek mora biti spreman da plati njenu cijenu. Ako neko eli da iskae to misli, mora biti spreman ako ne i voljan da primi kritiku. Ovdje imamo jedan drukiji oblik ideoloke propagande. Riston za razliku od Camarijana polazi od injenica da kongresne istrage dovode amerike graane do raznih neprijatnosti i nespokojstva, socijalnih sankcija. On jedino vjeto ublaava te injenice i naziva ih pravim imenom maltretiranje, nepravedne optube, gubitak slube, zatvor. A zatim, to je ovdje bitno, on pokuava da dokae da te tako ublaene injenice ne znae dovoenje u pitanje amerike slobode i demokratije, koje su zagarantovane poveljom prava. Ako sloboda neto znai ovjek mora biti spreman da plati njenu cijenu. Nigdje ne stoji da se zajamena sloboda mora uvijek uivati na najprijatniji nain i sa puno spokojstva. (Vidjeti argumente napada na IRAK).

Potrebni propagandni efekat ovdje se postie pomijeranjem znaenja termina slobode. Tvrdi se da korienje slobode mora da nosi sa sobom spremnost na kanjavanje i socijalne sankcije to je naravno spremnost na kanjavanje i socijalne sankcije to je naravno apsurd. I u najneslobodnijem dutvu onaj koji je spreman da izdri sankcije moe rei ili uiniti to eli u tom smislu rijei je i propaganda nacizma pod Hitlerom bila Sloboda. Pojam slobode implicira ustvari odsustvo sankcija. Bitna razlika izmeu ovakvih ideolokih i naunih stavova nije prosto u tome to su prvi neistiniti ili samo parcijalno istiniti dok su drugi istiniti. Ima i naunih stavova za koje se u vrijeme kad su bili izreeni vjerovalo da su istiniti, pa se poslije pokazalo da nijesu. Bitna razlika je u tome to se do naunih stavova dolazi odreenim OBJEKTIVNIM i potpuno RACIONALNIM postupkom: polazi se od drutveno utvrenih iskustvenih injenica, pa se iz njih zakljuci izvode sasvim nepristrasno na osnovu pravila logike koja su jednaka za sve ljude i sve drutvene klase i politike teorije. Pritom se tei iskljuenju emocija, elja, interesa. Kod ideolokih stavova uoptavanja se ne vre logikim putem ve na nain kojim se najuspjenije mogu zadovoljiti interesi odreene drutvene grupacije klase, kaste, naroda. Oni danas nemaju objektivni i racionalni, ve subjektivni efektivni karakter. U izvjesnim sluajevima u njihovu stvarnu istinu ne vjeruje ni onaj koji ih tvrdi on prosto eli da stimulira druge na takvu aktivnost koja e doprinijeti realizaciji njegovih ciljeva. Ipak, esto se ne radi o svjesnoj obmani radi postizavanja odreenih ciljeva ve o prividu istine, prividu da se ini neto to je sasvim korektno, to je moda ak i od koristi za ovjeanstvo i njegov progres. Reeno jezikom moderne psihologije, ovdje se radi o jednoj posebnoj formi racionalizacije nesvjesnih psiholokih motiva koji u ovom sluaju imaju korijene u makijevalizmu dnevne politike. Za razliku od ideologije, nauka u principu nema partikularni karakter ona je univerzalno ljudska, ona je sveopti duhovni proizvod drutvenog razvoja. Gornje rijei u principu treba tako shvatiti da nauka ovoj svojoj objektivnosti i savrenoj racionalnosti tei i uvijek prevazilazi iznova sve one ideje koje prijete da takav njen karakter narue. Pojedini naunici, naroito u drutvenim naukama, ne mogu a da neprestano ne unose u svoje stvaralatvo i emocije i elje i ideoloke predrasude i ogranienosti pogleda na svijet koji su svjesno ili stihijski usvojili. Meutim, elementi neistine koji na taj nain mogu biti unijeti u nauni fond, ne stiu univerzalno priznanje i vremenom bivaju eliminisani. Bitno je da su kriterijumi naune istine takvi da zaista obezbjeuju ovu objektivnost i univerzalnu ljudsku primjenljivost. To i jeste najznaajnija karakteristika nauke: a) da tei saznanju objektivne istine o stvarnosti i b) da raspolae sigurnim kriterijumima pomou kojih se moe cijeniti da li je jedan rezultat iskazivanja objektivno istinit ili ne. Prema tome, jednoj preciznoj odredbi nauke najlake emo se pribliiti analizom pojma objektivne istine. Prije svega se postavlja pitanje: to je objektivna istina? O tom problemu se ve vjekovima vode sporovi meu filozofima. Sve razne teorije mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe. U jednu spadaju tzv. objektivistike, a u drugu tzv. subjektivistike teorije istine. Karakteristino je za prve da smatraju da istina postoji u objektivnoj stvarnosti nezavisno od ovjeka i ovjeanstva. Npr. stav koji izraava zakon gravitacije je bio istinit i prije nego to ga je Njutn formulisao. Otkriem zakona ljudi su samo postali svjesni neeg to je nezavisno od njih vailo po sebi. Na prvi pogled ovo gledite koje su zastupali mnogi filozofi: Platon, Hegel, Huserl zvui ubjedljivo. Meutim, ono je bilo ubjedljivo kritikovano slijedeim protiv-argumentima: Materijalne stvari i procesi mogu da postoje nezavisno od neije svijesti o njima. Meutim, da bi neto vailo kao istinito treba da bude data neka svijest za koju ta istina vai, koja je te istine svjesna. Ako to nije ljudska svijest morala bi biti neka nadprirodna, boanska svijest dakle, ova objektivistika koncepcija vue u mistiku. Mi u jednom trenutku u istoriji naunog saznanja vjerujemo da su neki stavovi istiniti, meutim kasnija iskustva, injenice koje otkrivamo daljim razvitkom nauke, esto pokau da su ti stavovi bili samo parcijalno istiniti ili direktno lani. Prema tome, naune istine su otvorene za dalju korekciju i reviziju. Meutim, ako je istina nezavisna od naeg saznanja, data po sebi, to oiglendo ne bi bilo mogue; ono to je istinito bilo bi dato jednom za svagda. Prema tome, objektivistiki pojam istine po sebi ne moe biti usklaen sa neospornom injenicom razvitka nauke. Sem toga pojam naune istine sadri u sebi jedan momenat relativnosti i u jednom drugom smislu. Mogue je da u jednom istom istorijskom trenutku postoje dvije suparnike teorije o istom predmetu i da svaka bude potvrena nekim injenicima i ako se njih dvije iskljuuju npr. 6

Kopernikova i Ptolomejeva teorija o kretanjima nebeskih tijela. Njutnova i Hajgensova teorija svjetlosti. Mi ne moemo u takvom sluaju rei ni da su obije tane ni da je samo jedna od njih apsolutno istinita, a druga apsolutno lana. Takvu situaciju moemo adekvatno opisati jedino ako kaemo da su obije relativno istinite u odnosu prema datoj sumi iskustvenih injenica. Dalje prikupljanje injenica dalo bi prednost jednoj ili drugoj ili bi pokazalo da svaka od njih opisuje samo jedan aspekt date pojave. Takve situacije esto nastaju u nauci i one se ne mogu adekvatno objasniti polazei od objektivistike koncepcije istine kao neeg apsolutnog, po sebi datog. Usled ovakvih tekoa objektivistike teorije istine i filozofi i naunici otili su u suprotnu krajnost subjetkivizam. Oni su pokuali da pronau neko mjerilo po kome bi svaki pojedinac za sebe mogao da utvrdi to je istina a to nije. Tako su jedni doli do zakljuka da je takav kriterijum neposredna jasnost, oevidnost, osjeanje izvjesnosti i nunosti; drugi su tvrdili da je istina sve ono to se u praksi pokazuje kao korisno, trei su tvrdili da je istina svako ono saznanje koje je izvedeno u skladu sa odreenim pravilima miljenja koje smo sami propisali, ili koje je u skladu sa drugim naim vjerovanjima. Meutim, sve ove teorije u svoj primjeni za nauku imaju porazne posljedice. Koliko god da je sa dinaminou, stalnom razvojnou nauke, s otvorenou njenih teorija i sistema, s principijelnim revizibilitetom njenih rezultata, nespojiva koncepcija vjeitih apsolutnih istina po sebi nezavisnih od ovjeka, toliko i koncepcija subjektivnih, linih kriterijuma istine razara same njene temelje, jer sobom omoguuje bezgraninu proizvoljnost i konfuziju. U zavisnosti od svojih intelektualnih sposobnosti, prethodnih iskustava, obrazovanja, emotivnih potreba, linih, klasnih i nacionalnih interesa itd., razni ljudi mogu na vrlo razliite naine doivljavati osjeanje jasnoe, izvjesnosti, oiglednosti, ak kada se radi o istovjetnom predmetu. Nesporna je stvar da sve ono to u praksi uspijeva ne mora biti istinito kao i obratno da istinita teorija prilikom praktine provjere, usljed nespretnosti ili usled neiskusnosti eksperimentatora, moe dati pogrene rezultate. Isto tako, koherentnost (sklad) miljenja sama po sebi ne moe biti odlika istine, jer i pogreni pa ak i besmisleni stavovi mogu biti meu sobom koherentni na primjer miljenje jednog paranoika. Iskustvo koje se moe izvui iz tekoa svih ovih teorija, jeste da istina mora biti shvaena kao neto vezano za ovjeka i u tom smislu relativno, podlono mijenjanju i razvoju, ali ne i proizvoljno ve objektivno odreeno. Jedan pokuaj da se pronae neko sintetiko rjeenje koje prevazilazi obije krajnosti subjektivizam i objektivizam zadravajui pritom njihove dobre strane, predstavlja koncepcija istine koja se moe formulisati na slijedei nain. Istina je ljudsko saznanje koje relativno adekvatno odgovara objektivnoj stvarnosti. Ovdje je ukljueno to da je istina atribut ljudskog saznanja, da je objektivno, jer korespondira objektivnoj stvarnosti i da je relativna, jer je ta korespondencija samo djelimina, aproksimativna, nepotpuna. Prema tome, ova definicija odklanja najvanije slabe strane svih ranije navedenih. Meutim, ni ona nije besprekorna. Glavna tekoa je u pojmu objektivne stvarnosti. Prije svega, mi objektivnu stvarnost samo djelimino poznajemo. Ne moemo rei da je objektivna stvarnost ono to vidimo, ujemo itd, jer nas ula katkad varaju. Ne moemo rei da je objektivna stvarnost ono to iz ulnih podataka zakljuimo, jer u miljenju katkad grijeimo. Dodue, mi za osnovne praktine svrhe dovoljno poznajemo objektivnu stvarnost da bismo mogli da kontroliemo osnovne prirodne procese oko nas. Nezgoda je, meutim, u tome to naa slika objektivne stvarnosti zavisi od objektivne istinitosti naeg znanja. Najzgodnije bi nam bilo da je definiemo na taj nain to bismo rekli: objektivna stvarnost je materijalni korelat naih istinitih stavova. Meutim, bio bi to tipian circulus vitiosus kad bismo stvarnost definisali pomou pojma istine, a istinu pomou pojma stvarnosti. Iz toga to je objektivna stvarnost nama djelimino neuhvatljiva i nepoznata, slijedi nemogunost da naa saznanja uporeujemo sa njom da bismo vidjeli da li joj odgovara ili ne. A iz toga dalje slijedi da nam ovakva definicija nita ne vrijedi kad hoemo da razgraniimo istinita saznanja od neistinitih. Na osnovu nje mi u praksi ne moemo znati da li je neki stav istinit ili ne. Meutim, jedna definicija nekog pojma tek onda zadovoljava svoju svrhu kad ne samo da se znaju osnovne karakteristike sadraja pojma nego i tako precizno ograniava njegov obim da za svaki ma koji pojedinani objekat, moemo odluiti da li spada pod obim datog pojma ili je njim iskljuen. Da bismo rijeili ovu tekou moramo odgovoriti i na drugo pitanje koje je ranije bilo postavljeno: koji su kriterijumi ocjene da li je neto istina ili ne, koji su opti uslovi koje jedan objektivno istinit stav mora zadovoljiti? Odgovor na ovo pitanje je da ima tri takva opta uslova. 7

Da bi bio usvojen kao objektivno istinit, jedan stav mora biti: a) drutveno komunikabilan, b) teoretski dokazan i c) praktino provjeren i u praksi primjenljiv. Za jedan stav kaemo da je drutveno komunikabilan onda kada je izraen takvim jezikim terminima simbolima ije je znaenje jasno precizno i drutveno razumljivo. Drugim rijeima svakom ko u datoj oblasti ima dovoljno strunog znanja mora biti pruena mogunost da tano interpretira ono to je autor stava htio njime da kae. Ovaj uslov komunikabilnosti zadovoljava se ispunjavanjem dva specifina uslova: svi termini koje autor upotrebljava moraju biti definisani pomou malog broja osnovnih termina, ili bar njihovom upotrebom u raznim kontekstima mora biti jasan njihov odnos prema ovim osnovnim terminima, mora postojati mogunost da se osnovni termini date teorije mogu prevesti u obian jezik pomou njegovih univerzalno razumljivih rijei.

Ad 1.

Ukoliko uslov komunkikabilnosti nije zadovoljen nije jasno koji je taj stav o ijoj se istinitosti radi jer je: a) neizvjesno kakva misao se krije u glavi autora iza jezikih koje on upotrebljava, i b) otpada mogunost da se intersubjektivno, drutveno utvrdi da li dati stav zadovoljava ostale kriterijume istinitosti. Pored toga to treba da budu izraeni drutveno razumljivim, komunikabilnim jezikom, nauni stavovi treba da budu obrazloeni i koherentni sa drugim znanjima. Jedna konstatacija ili tvrenje ne moe imati nauni karakter ako, pored ostalog, nijesu navedeni dovoljni razlozi na osnovu kojih se vjeruje u njihovu istinitost. Ti razlozi sa svoje strane mogu biti istiniti ili samo vjerovatni stavovi. Kada su istiniti oni omoguuju nauno dokazivanje. Dokazati jedan stav znai izvesti ga u skladu sa logikim pravilima iz nekih drugih stavova koji su prethodno utvreni. Karakteristina je za nauku tenja da se sve to se tvrdi dokae. Gdje nije mogue dokazivanje (u smislu koji je prethodno naveden) ide se za tim da se kao razlozi navedu bar stavovi koji su u visokoj mjeri vjerovatni. U svakom sluaju, za nauno saznanje je bitna ova tendencija da se sva znanja meusobno poveu, da se jedni stavovi obrazloe pomou drugih, da jedni postanu usklaeni (koherentni) sa drugima. Jedna od bitnijih karakteristika naunog metoda jeste praktino provjeravanje svih rezultata naunog istraivanja. Vrijednost naunog rezultata cijeni se u prvom redu tanou predvianja buduih iskustava u procesu njihove praktine primjene. Iako nauka slui i zadovoljavanju prirodne intelektualne radoznalosti, osnovna njena svrha je postizanje to vee efikasnosti ljudske prakse, ostvarenje maksimalne mogue ljudske kontrole nad stihijom prirodnih i drutvenih procesa. Zato su krajnji cilj naunih istraivanja takva saznanja koja omoguavaju predvianje buduih dogaaja. To su saznanja izvjesnih konstantnih, optih i nunih odnosa meu pojavama saznanja zakona. Siguran kriterijum za ocjenu da li smo uspjeli da saznamo jedan objektivan zakon stvarnosti jeste uspjena predvidljivost buduih iskustava.

Ad 2.

Ad 3.

To znai: prvo, iz formulacije jednog naunog zakona mora biti mogue dedukovanje jednog konkretnog stava koji opisuje kakva iskustva moemo doivjeti u nekom kasnijem trenutku pod nekim specifinim uslovima; drugo, ostvarivanje tih uslova u datom trenutku mora dovesti do opaanja predvienih dogaaja. Kada se ovakva predvianja na osnovu jednog naunog stava pokau tana u viestrukom ponavljanju veeg broja istraivaa, kaemo da je taj stav uspjeno verifikovan u praksi i da izraava jedan objektivni zakon stvarnosti.

OPTI POGLED RAZVITKA NAUNOG METODA 1. Predistorija naunog saznanja mitski dogmatizam Predistoriju nauke karakterie misaoni stav ovjekov koji bi se moda najadekvatnije mogao okarakterisati kao mitski dogmatizam. Nauni metodi saznanja jo ne postoje. Primitivac usvaja kao sigurno znanje sve ono to mu je prenijeto od strane predaka u vidu plemenskih obiaja i zakona, koji postaju apsolutno obavezna, a neobjanjena i neobrazloena pravila, kao npr. Meso odreene vrste treba izbjegavati, Ako se tano ponavlja takva i takva molitva ili takav i takav ritual pae kia, ili dijete e ozdraviti, itd. To su bili praktini imperativi u koje je svako vjerovao i vladao se u skladu s njima. Navodno, pleme je preivjelo zahvaljujui tim vjerovanjima, preci i oevi postali su ono to su, prema tome, ona moraju biti tana. Ta fiksirana pravila davala su stabilnost i odreen poredak itavom ivotu zajednice. Njihovo nepridravanje obino je kanjavano izvanredno strogim sankcijama. itavo ponaanje ljudi bilo je usklaeno i determinirano ovakvim generalizacijama. Njima razlozi nijesu bili potrebni, jer su se oslanjali na autoritet. Ne samo to su one bile primane na vjeru, bez obrazloenja, nego obino one nijesu bile ni dovoljno eksplicitno i jasno formulisane. Osnovne pojmove koji su se u njima pojavljivali bilo je nemogue definisati. Dogmatizam primitivca sastojao se u tome to je on ubijeen da posjeduje jednu bogatu zalihu apsolutno istinitih i valjanih optih principa i pravila iz koje moe da se izvede sve to treba o konkretnim situacijama i dogaajima. Vrhunac vrline je slijepo potovanje ovih optih vjerovanja, potpuna usklaenost pojedinanih akcija s njima. Sumnje, oklijevanje, kritiki duh, sklonost da se od zajednikih vjerovanja odstupi to su sve subverzivna, opasna jeretika dranja. Glavni saznajni problem je to sve slijedi iz nesumnjivih premisa kako se treba ponaati u pojedinanim sluajevima kada se znaju opta pravila. Otud u zoru nastanka nauke mi se samo izuzetno sretamo sa naporima da se povea su-ma konkretnog, sistematizovanog, injeninog znanja iz koga bi bila izvedena to adekvatnija nova opta znanja. Naprotiv, ak i kod Grka prosjean ovjek ne sumnja u izvjesne opte stavove, kao npr.: Svi bogovi su besmrtni i Ni jedan rob ne moe biti graanin. Problem je kako iz ovih optih stavova za koje se ve zna da su tani, tano dedukovati posebne stavove. Zato je prirodno to je formalna, deduktivna logika onaj elemenat naune metodologije koji se istorijski prvi razvio. 2. Nauka i nauna metodologija u Antici Neprocjenjive zasluge Grka za razvitak nauke i naune metodlogije mogle bi se sumirati u tri take: oni su izgradili prvi nauni jezik, izvrili su niz znaajnih uoptavanja empirijskih znanja svog vremena, oni su prvi razvili metode apstraktnog miljenja i osnovali logiku kao nauku. Onaj ko poznaje orijentalni nain miljenja koji je sav u slikama, fluidnim alegorijama, konkretnim primjerima, odmah zapaa ogromnu razliku kada se upozna s nekim grkim naunim ili filozofskim tekstom. Rijei koje imaju emotivno, metaforino, slikovno znaenje zamijenjene su optim terminima, apstrakcijama. Tek ovdje imamo potpuno razvijen jezik iji znaci izraavaju apstraktne pojmove. Naravno, to je bitni preduslov razvitka nauke, jer nauka i poinje sa onim to je opte, pojmovno. Od svih vrsta apstrakcije Grci su naroito razvili upotrebu pojma klase, to se na jezikom planu izraava veoma naglaenom upotrebom predikativnih reenica (forme ovek je racionalna ivotinja, Ko je ovek, itd.). Ovaj novi pojmovni jezik je Grcima bio potreban da bi uoptili mnoga empirijska znanja koja su ve bila steena. Npr., Vavilonci su ve bili daleko odmakli u astronomiji i pored ostalog ve su bili izvrili prvu klasifikaciju zvijezda. Egipani su, zadovoljavajui svoju praktinu potrebu za mjerenjima zemlje poslije poplave Nila, bili ve razvili jednu vrstu empirijske neposredne praktine geometrije. Meutim, oni su bili zadovoljni specifinim rezultatima svojih mjerenja, izvjesne pravilnosti su pamtili u vidu tablica i nijesu se starali da vre dalja uoptavanja. Tako npr., oni su ve bili otkrili da u trouglu ije dvije strane mjere 3 i 4 jedinice trea strana mora biti dugaka 5 jedinica. Tek je Pitagora (580-500) otkrio teoremu koja izraava apstraktne odnose strane ma kojeg 9

pravouglog trougla (a2 + b2 = c2). Arhimed je ve poloio temelje mehanike svojim pravilom poluge. (Dva tereta su u ravnotei kada se imaju obrnuto kao njihova udaljenost od oslonca) i principom hidrostatike. U optici je takoe ve formulisan prvi od njenih zakona, zakon odbijanja svjetlosti (zraci se odbijaju pod istim uglom pod kojim su pali). Iz toga je uz pomo geometrije izvedeno da se zraci pribliavaju (konvergiraju) kada se odbijaju od odreenog ogledala. Grci nijesu daleko odmakli u specijalno naunim istraivanjima, jer je itava njihova praksa bila nerazvijena. Niski nivo razvitka tehnike ne samo to nije pruao potrebne instrumente za konkretnije ispitivanje nego nije ni postavljao velike zahtjeve pred ljude koji su bivali teorijom. Vjetina eksperimentisanja i mjerenja bila je uglavnom nepoznata. To je bilo uostalom doba otre odvojenosti fizikog i umnog rada. Slobodni ljudi nijesu ni smatrali da treba da se bave problemima unapreivanja proizvodnje. Njih su, prije svega, zanimali najoptiji problemi: kakav je svijet kao cjelina, to je osnovna supstanca koja se manifestuje u raznim pojedinanim predmetima, iz koje je sve postalo i u koju se sve vraa, od kakvih dijelia se predmeti sastoje itd. Ve i sam nain na koji su pitanja postavljena odaje napor da se svijet shvati nauno, prirodno. Naime, ne pita se koja vrsta duhova pokree svijet, kako se moe dokazati da postoje bogovi, jednom rijei ne pribjegava se pretpostavci postojanja nekih vanprirodnih sila koje reguliu prirodna zbivanja, ve se pokuava da se sve shvati polazei od njega samog. Javljaju se realistika filozofska shvatanja da je osnovna supstanca od koje se svijet sastoji voda, vazduh, vatra itd, da se sve stvari sastoje od siunih, golim okom nevidljivih dijelia atoma, da su mnoga kretanja pred-meta rezultat zgunjavanja i razreivanja atoma od kojih su ti predmeti sastavljeni, da se sve u svijetu razvija i da taj razvitak treba objanjavati borbom unutranjih suprotnosti, itd. Naroito su velike zasluge Grka za razvijanje apstraktnog, deduktivnog i analitikog miljenja za izgradnju logike kao nauke. U tom pogledu naroito treba istai tri velike linosti Sokrata, Platona i Aristotela. Sokrat (470-399) je naroito zasluan za razvijanje metode definisanja. U svim njegovim uvenim dijalozima nalazimo neumorno ispitivanje sadraja optih pojmova. Ma koji problem bio postavljen, on se najpre trudi da utvrdi kako se izvesni opti termini upotrebljavaju u raznim kontekstima i koje je, prema tome, njihovo znaenje. Ovakvim svojim nainom prilaenja Sokrat je veoma moderan, jer se i danas smatra da prije nego to se utvrdi istinitost jednog stava treba prije svega utvrditi taan smisao reenice kojim je on izraen. Sem toga, Sokrat je veoma mnogo insistirao na doslednosti miljenja, to e uvijek ostati jedna od osnovnih karakteristika logikog miljenja. Platon (427-347) je zasluan za razvijanje metoda apstraktnog miljenja i van oblasti filozofije. On je odigrao veliku ulogu u nastojanju i razvijanju tzv. iste terorijske matematike, nezavisno od njene praktine primjene pri kupovanju, prodavanju, graenju, mjerenju zemlje, itd. Platon je zahtijevao da se izuavaju apstraktne matematike forme (npr.: geometrijske slike i figure) a ne objekti koji otelovljavaju te forme. U ovome je on jako pretjerivao i zastupao je jedno ekstremno, idealistiko gledite po kome su matematike i logike forme vjene apsolutne sutine, ideje koje postoje nezavisno od ovjejeg miljenja i materijalnog svijeta u jednoj vioj nadzemaljskoj idealnoj sferi i koje se na nesavren nain manifestuju u konkretnim materijalnim predmetima. Umjesto da ih putem ulnog iskustva upoznajemo u stvarnosti u kojoj ivimo, treba se udubiti u sebe u svoju duu, pa emo ih tamo otkriti putem apstraktnog razmiljanja i intuicije. Kako je u prolosti naa dua boravila u ovom svijetu istih ideja, sad se radi samo o tome da otkrijemo ponovo u sebi, da se sjetimo onog to smo nekad ve znali. Ovakva teorija danas zvui paradoksalno i mistiki ali u ono vrijeme, kad je ovjek jo potpuno bio vezan svojim ogranienim ulnim predstavama i iskustvima, kad je tek bio poeo da stvara prve opte pojmove i prve generalizacije bez kojih nema nauke snano je podsticala razvitak teorijske misli, posebno matematike i logike. Platonova Akademija, na ijim vratima je stajalo napisano da u nju ne treba da ulazi onaj ko ne zna matematiku, odigrala je snanu ulogu u razvoju antike geometrije. Iz nje je potekao i Euklid (oko 290 g.) koji je dao prvi razvijeni sistem geometrije (koji se odrao sve do danas). U logici Platon ima veliki znaaj za razradu metoda klasifikacije putem diobe pojmova. Pojmovi su bili analizirani i objanjavani ureivanjem u lance kod kojih se progresivno, korak po korak, smjenjuje stepen optosti. Na ovaj nain dobija se jedan sistem u kome svaki pojam dobija svoje strogo odreeno mjesto i u kome odnos svakog pojma prema drugom, naroito viim pojmo-

10

vima, biva tako preciziran da definicija pojma ne predstavlja vie neku tekou npr., na osnovu odreenja pojma bie nije teko definisati ovjeka kao racionalno ivotinjsko, tjelesno bie. Kod Platonovog uenika Aristotela (384-322) srijeemo se ve s prvom detaljno izgraenom logikom. On je htio da uenika svoje kole Likej snabdije serijom udbenika o vjetini javnog raspravljanja o dijalektici. Problem je bio kako izbjei sofizme kojima su se u to vrijeme mnogi diskutanti po javnim trgovima, uenici Sofista, obilato sluili; kako natjerati oponente da prihvate zakljuke koji logiki nuno slijede iz opte prihvaenih principa. Tako je Aristotel stvorio i u est knjiga svog Organona izloio, prvu detaljno razraenu logiku deduktivne dosljednosti. Njena svrha je, dakle, bila potpuno praktina. Poinje se od opte prihvaenih pretpostavki pa se onda iz njih, slijedei odreena pravila, izvode posljedice koje svako racionalno ljudsko bie mora prihvatiti. To je bila ogromna tekovina u procesu formiranja naunog metoda. Bitni momenat naunog metoda jeste dokazivanje jednog novog stava putem njegovog deduktivnog izvoenja, iz drugih prethodno utvrenih kao istinitih. ak i u porocesu naunog istraivanja, ge se polazi od skupljanja pojedinanih injenica, neizbjeno kasnije nastupa jedna faza kad se pokazuje neophodno da se jedna hipoteza, za koju se pretpostavlja da objanjava sve utvrene pojedinane injenice, ispita putem dedukovanja iz nje raznih moguih posljedica. Bez slaganja i logikim pravilima dedukovanja nemogua je ma kakva nauna diskusija, jer preduslov da jedna diskusija dovede do odreenog rezultata jeste da se oponenti slau bar u trima stvarima: Da pridaju svojim rijeima ista znaenja ili da se bar meusobno razumiju, tj. da budu u stanju da za sebe prevedu jezik svog opomenta pa da svoje iskaze tako formuliu da ih oponent makar i ostajui kod svoje terminologije i svojih znaenja moe tano interpretirati. Da oba usvajaju neke opte principe. Da se oba slue istom logikom, istim pravilima izdvojenja posljedica iz premisa. Diskusija dovodi do odreenog rezultata tek onda kad jedan od dva sporna stava moe da se na osnovu opte usvojenih pravila izvede iz nekog opteg principa koji obije strane u debati priznaju. Iako su, naroito svojim radom na podruju teorije dokazivanja, dali metodologiji doprinos neprocjenjivog znaenja, kod Grka se jo ne moe govoriti o postojanju prve naune metode istraivanja u dananjem smislu rijei. ak i kad su umjeli da postave pred sebe istinski nauni problem i da tano analitiki ispitaju razne hipoteze, eliminiui ih ukoliko vode neprihvatljivim konsekvencama, rjeenja koja su oni davali obino su bila nedovoljno kritina, nedovoljno zasnovana empirijskim injenicama. Tako npr. u uvenim Herodotovim razmiljanjima o uzrocima poplava Nila mi se srijetamo u isti mah i sa jednom zaista naunom analizom razliitih postojeih hipoteza i sa jednim potpuno spekulativnim rjeenjem koje on sam predlae. Naime, on smatra da se Nil svake godine razliva pod uticajem sunca. Sunce djeluje na izvore rijeka i privlai vodu sebi. Naravno, ovdje je rije privlaenje nejasna moe da znai pritisak, potisak, isparavanje itd. Karakteristino je da ni Herodot, ni drugi Grci nijesu dalje pokuavali da opaaju to se deava s vodom pod uticajem sunca ve su dalje ispitivali isto logiki. Da je produeno empirijsko ispitivanje, da je pokuana verifikacija ove hipoteze bilo bi svakako primijeeno da isparavanjem sunca smanjuje svaku koliinu vode koja je rairena po povrini zemlje. To mora vaiti i za rijeku Nil, pa, prema tome, sunce ne moe biti uzrok poplave. Sline metodoloke nedostatke nalazimo i kod najveeg naunika antike Grke Aristotela. Dodue, kad Aristotel o naunom metodu raspravlja uopte, isto teorijski, on iskustvu pridaje sav potreban znaaj. On trai da se o svakom problemu uvijek prvo sakupe injenice. On esto insistira na tome da se do tanih ideja moe doi samo paljivim posmatranjem i uoptavanjem. Govorei o razmnoavanju pela, kae: Ovde nema dovoljno injenica koje bi jamile siguran zakljuak, a vie se treba osloniti na injenice nego na zakljuivanje koje se mora slagati sa injenicama. Na jednom drugom mjestu pie: Dajte da prvo razumemo injenice pa emo onda govoriti o njihovim uzrocima. Naalost, Aristotelu su sasvim nedostajale injenice ili je o njima bio krivo obavijeten. Cijela epoha, koliko god bila velianstvena po svojim apstraktnim filozofskim konstrukcijama i naziranjima, oskudijevala je u najveoj mjeri u konkretnim znanjima. Pogotovo vjetina mjerenja i eksperimentisanja nije bila razvijena a bez nje injeniki fond nauke ostaje i vrlo siromaan i neprecizno odreen. Uprkos tome Aristotel je pokuao da d neku vrstu enciklopedije

11

ljudskih znanja svog vremena. Pored onih injenica koje je sam stigao da utvrdi, on je mnoge na vjeru primio od raznih svojih savremenika. Meu njima je bilo mnogo predrasuda vremena u kome je ivio. Tako kod njega saznajemo da srce ima samo tri oeljka, da je mozak bez krvi i da se ne prostire do zadnjeg dijela lobanje. Po njemu je jedan od osnovnih znakova na osnovu koga moemo dati dijagnozu arlaha slijedei: Ako se ena koja ima arlah ogleda u ogledalu povrina ogledala prekrie se maglom crvenom kao krv i ova magla ako je ogledalo sasvim novo ne moe se obrisati bez tekoe. Karakteristino je za duh vremena da Aristotel nije pokuao da provjeri ovu praznovjericu ve pokuava da je teorijski objasni na razne naine. Za polaznu taku svojih istraivanja Aristotel obino nije ni uzimao izvjestan skup provjerenih iskustvenih injenica kao to bi to savremena nauna metodologija zahtijevala. On je obino polazio od zdravorazumskih stavova i od upotrebe nekih jezikih izraza u svakodnevnom govoru. Tako on esto poinje svoje ispitivanje konstatacijom: U obinom ivotu kae se tako i tako. Npr. kad analizira mehaniku akciju on primjeuje: Kad ovek gurne tapom neki kamen onda kaemo da je ovek gurnuo kamen, a ne kaemo da ga je tap gurnuo, to bi bilo prilinije. Drugi put on bi polazio od nekih optih pojmova iji sadraj nam izgleda intuitivno jasan ili od nekih principa koji neposredno izgledaju vaei pa bi bez ikakvog njihovog praktinog ispitivanja i provjeravanja prelazio na ispitivanje raznih posljedica koje se iz njih mogu dedukovati. Tako npr., Aristotelovo djelo De Coelo je uglavnom analiza optih pojmova: cjelina i djelova, broj i granica, prostor, poetak i svretak, puno i prazno, odmor i kretanje, uzrok i dejstvo, itd. Iz toga to je krug najsavreniji forma, izvodio je da kretanja planeta moraju biti kruna. Slino tome, polazei od principa da je tri najsavreniji broj jer sadri poetak, sredinu i kraj, on je zakljuivao da materija od koje je zemlja sastavljena mora imati tri dimenzije. A iz toga to je centar najplemenitije mjesto izvodio je da srce budui u centru mora biti sredite due. Naroito je karakteristina za Aristotelov metod njegova teorija kretanja projektila. Mi danas znamo da se balistika linija kretanja jednog tijela baenog kroz vazduh u daljinu moe objasniti slaganjem dvaju sila inercija (koja odrava kretanje) i teine i otpora vazduha (koji ga koi). Aristotel je znao da je kretanje nemogue u praznini (jer u praznini ne postoji ni gore ni dole; tela dakle u praznini ne bi mogla da se kreu gore ni dole, to je u njihovoj prirodi da ine). To ga je moglo navesti da trai jedan od uzroka kretanja u vazduhu koji ispunjava prostor. S druge strane, on je ve imao i blijedu predstavu o inerciji jer je smatrao da se uz pretpostavku da se jedno tijelo ipak kree u praznini, ne vidi kako bi ono ikad stalo jer nema razloga zato bi bilo ovdje prije nego tamo sva mjesta postaju podjednako mogua. Pa ipak, Aristotel je izgradio jednu potpunu pogrenu teoriju koja je dugo bila konica razvoja mehanike. On je, naime, poao od univerzalno prihvaenog principa svog vremena da je prirodno stanje tijela mirovanje usljed ega tijela poinju da se kreu samo ukoliko na njih dejstvuje neka sila i kreu se samo dotle dok ta sila i dalje neprestano djeluje. Polazei od ovog principa Aristotel nije mogao da objasni kako tijelo baeno u vazduh moe produiti da se kree i ako je prvobitni pokreta prestao da djeluje na njega. Trebalo je nai neku spoljanju silu koja i dalje kontinuirano djeluje. On ju je naao u impulsima vazduha koji se kree i potiskuje projektil. Vjekovima se vjerovalo u ovu teoriju, iako ona nije mogla biti iskustveno provjerena. to vie iz nje slijedi da bi predmet u pitanje morao letjeti u beskonanost kad bi ga vazduh zaista stalno potiskivao kao to je vjerovao Aristotel. Iskustvo, meutim, pokazuje da svaki takav predmet poslije nekog vremena neizbjeno padne na zemlju. Uopte o naunoj metodologiji u antikom periodu moglo bi se zakljuiti slijedee: Grci su bili veoma jaki u logikoj analizi dedukovanja posljedica iz usvojenih polaznih principa, meutim, oni nisu kritiki ispitivali vrijednost samih principa i uglavnom se nijesu interesovali da li postoji mogunost iskustvene verifikacije posljedica. 3. Sholastiki mentalitet Aristotel i pored svih ovih preokupacija dedukcijom, bio je najinduktivniji duh svoga vremena (mada njegovo znanje nije bilo bazirano na eksperimentima i provjereno). Meutim, Sveti oci su jedino zanimljivim problemima smatrali kontroverze oko interpretiranja i izvoenja posledica iz (nesumnjivo istinitih) premisa Biblije i crkvenih dogmi. Za to im je trebala logika: logika je postala sredstvo borbe protiv jeretika. Naravno sveti oci nali su se pred problemom: kako prihvatiti premise koje razum teko moe shvatiti (jer takvog su karaktera bile mnoge crkvene dogme). Odgo12

vor koji je dao jedan meu njima, Sv. Toma Akvinski, bio je: istine vjere ne mogu protivreiti principima koji se saznaju prirodnim razumom. Stvar je u tome to sva istina nije pristupana ogranienom ljudskom razumu. Ljudski razum treba da ostavi poslednje misterije vjeri, ograniavajui se na strogu dedukciju onih posledica koje se mogu razumjeti. Razum je na taj nain bio potinjen dvijema vrstama autoriteta. U pogledu vjerovanja u osnovne premise i principe neprikosnoveni autoritet su bili Biblija i odluke crkvenih sabora. to se tie logikih pravila izvoenja posledica iz ovih dogmi autoritet je bio Aristotel. Ipak, skolasticizam nije bio potpuno jalov. Formalna logika je doivjela svoj dalji razvitak u srednjem vijeku, kao to najnovija ispitivanja pokazuju. Mnogi rezultati savremene simbolike logike bili su anticipirani u logikim traktatima skolastiara. U odnosu na religiozne mistike, skolastiari su, ipak, na izvjestan nain, jedino mogli u tadanjim drutvenim uslovima biti bitku za razum. Oni su zahtijevali da sem osnovnih dogmi, sva ostala vjerovanja moraju biti zasnovana na argumentima. Tako je istorija skolastike, ipak, bila istorija ponovne postepene emancipacije razuma. Nauka je za to vrijeme napredovala vrlo sporo. Teoretiari u srednjem vijeku vie su voljeli da se bave razradom i komentarisanjem tekstova Aristotelove Fizike i drugih knjiga, nego to su sami vrili nekakva posmatranja i opite. Tipian za nain miljenja tog vremena u naunim krugovima je sledei argumenat: Teka tela moraju bre padati od lakih jer je teret uzrok padu, a u veih je tela i teret vei. Nikom, meutim, nije padalo na pamet da praktino provjeri da li zaista teka tijela bre padaju od lakih. Trebalo je da se pojavi Galilej pa da oigledno pokae da to nije tano. Ovaj uzvieni spekulativni mentalitet lijepo objanjava jedan od prvih hriana, Jevsevije, sledeim tekstom: Ne zato to mi ne bismo poznavali stvari kojima se oni (prirodnjaci) bave i dive, nego zato to preziremo njihov uzaludni posao, mi smatramo sve to kao sitnice, pa obraamo na duh emu dostojnijem. Kod jednog drugog crkvenog dogmatiara tog vremena, Laktacija, nalazimo sledei karakteristian tekst: Je li mogue da su ljudi tako glupi da veruju da na drugoj strani zemlje drvee visi izvrnuto sa vrcima nanie i da su u tamonjih ljudi noge vie nego glave? Ako zapitamo te filozofe ime dokazuju svoja bulanjenja i kako tamo ne padaju sve stvari na zemlju, oni odgovaraju da sva teka tela tee centru zemlje kao paoci kod toka. Ja zaista ne znam kako da krstim te ljude to su tako tvrdoglavi u svojoj ludosti da jednu apsurdnost drugom jo luom dokazuju. Nova nauna znanja prikupljaju se esto u formi mistinih teorija. To je vrijeme cvjetanja astrologije i alhemije. Osobine razliitih hemijskih jedinjenja ispituju se da bi se pronaao nain pretvaranja u zlato, ili da bi se napravio kamen mudrosti preparat koji svaki metal pretvara u zlato, koji slui kao opti lijek za sve bolesti, sredstvo koje produava ivot, ojaava i uljepava tijelo, itd. U 15 vijeku poinje nova epoha. Poslije pada Carigrada dolazi do upoznavanja sa Grkim originalima, brzo se otkrivaju nove zemlje, novi narodi, gomilaju se naglo brojne iskustvene injenice. Skolastika poinje da biva identifikovana s opskurantizmom. Doba je bilo spremno za Bekona i Dekarta. Bilo je potrebno novo uenje o metodu naunog istraivanja i oni su ga dali. Da su se ranije pojavili, njihov uticaj ni izbliza ne bi bio tako velik. 4. Empirijska metoda Bekon (1561-1626) linost koja nesumnjivo ima najvie zasluga za neodoljiv napad protiv srednjevjekovne skolastike uenosti, koji se razvio krajem 16. i u 17. vijeku. On je okarakterisao tada vladajui metod po kome se najprije utvruju najoptiji principi a zatim se posljednji aksiomi probaju i dokazuju pomou njih, kao oca greaka i prokletstvo nauke.Uporedio je deduktivne mislioce s paukom koji iz svojih premisa ispreda pauinu uenosti koja je zadivljujua po finoi vlakana i reda ali je bespredmetna i beskorisna. Zbog suvie velikog potovanja i jedne vrste oboavanja duha i ljudskog razuma... ljudi su suvie zanemarili kontemplaciju razuma i opaanja iskustva pa su se zameli svojim razumom. Silogizam je nemogu da proiri znanje, da poblja ljudski ivot, tako onda ljudi oajavaju i misle o nemoguim stvarima. Nain da se ljudski ivot obogati novim otkriima i moima sastoji se u tome da se proiri ljudsko saznanje ovog svijeta. Ljudi moraju da prestanu da se bore jedni sa drugima i treba da svoje sjedinjene napore okrenu ka zajedinikom neprijatelju nepokorenoj prirodi. Treba da sjedine ruke u trajanju za saznanjem uzroka i tajnih kretanja stvari. Put ka saznanju je najprije osloboenje duha od svih predrasuda i fiksiranih predubjeenja (on ih zove idolima) a zatim ponizno posmatranje prirode, uvijek sa dubokim respektom za ono to ona ima da nas naui. 13

Prirodu moemo zavojevati samo ako je prethodno sluamo. Bekon istie jedan novi izvor autoriteta u procesu saznanja, novi apelacioni sud, ono to e Viljem Dems zvati tvrdoglavim injenicama. Prirodu treba otkrivati induktivnim zapaanjem. ovjek treba da postane njen sluga i tuma ali samo da bi na kraju zavladao prirodom radi svojih sopstvenih svrha. Naunik ne moe vie da ima aristrokratski stav prema manuelnom radu. On se mora podvrgnuti svakovrsnom napornom traganju za faktima koje ukljuuje fiziki rad svake vrste, mijeanje hemikalija, seciranje leeva, itd. Tek sada je poev od ovog vremena definitivno pobijedio stav: prvi korak u svakom istraivanju treba da bude dobijanje injenica. Postoje naravno ogromna neslaganja oko toga koje su najefektivnije metode sticanja i provjeravanja znanja o predmetima razliite vrste. Meutim, u jednom postoji slaganje: kada je u pitanju spor meu naunicima i suprotnim teorijama koje oni zastupaju, odluka se mora u krajnjoj liniji traiti u injenicama. Umjesto one vrste intelektualne arogantnosti, koja insistira da se znanja prilagode naem miljenju o njima, ovdje imamo jedno novo gledite, nov elemenat u nauci slobodno i dobrovoljno priznanje njegovog velianstva injenice kao najvie sile. Kad je ve jednom preovladalo gledite da se istinska nova nauna znanja mogu sticati samo iskustvenim putem, utrivanjem injenica, nije trebalo dugo ekati da bi se prelo na drugu krajnost. Pojavili su se naunici koji su smatrali da se sav njihov posao svodi na prikupljanje, opisivanje i klasifikovanje injenica. Naravno, to se ne moe rei za naunike genije kao to su bili Galilej, Kepler, Njutn, Lavoazije, Dalton, Darvin i drugi, koji su, prije svega, htjeli da objasne same injenice i koji su formulisali zakone i teorije, koje su takva objanjenja pruale za ogromna podruja pojave. Meutim, mnogi drugi naunici manjeg ranga sluili su se uglavnom jednom jednostranom empiristikom i isto induktivnom metodom, gomilali su injenice i u najboljem sluaju iz njih izvodili, ge je to bilo mogue, induktivne generalizacije. Npr., opisivana su svojstva svih dotle poznatih hemijskih elemenata i jedinjenja, biljke i ivotinje grupisane su po slinosti i vrsti, tragalo se za dokumentima i spomenicima na osnovu kojih bi se utvrdio redosljed istorijskih dogaaja itd. Ovakav skupljaki, isto empirijski metod bio je u znatnoj mjeri uslovljen i krajnjom nerazvijenou veine nauka sve do 18. vijeka jedina razvijena nauka bila je mehanika, pored matematike kojoj injenice nijesu ni bile neophodne. Mnoge drutvene nauke i psihologija razvile su se tek u toku 19. vijeka. Svaka nauka mora proi kroz jedan period stvaranja osnovnog injeninog fonda, a takva situacija nesumnjivo vue ka veoma uproenim zakljucima o prirodi naunih metoda. Tako je sve do najnovijeg vremena meu specijalnim naunicima preovladavalo uvjerenje da ako neko hoe da sazna istinu ma o emu, treba prostudirati injenice, ili treba pustiti injenice da govore same za sebe, ili kako je govorio Bekon treba se prirodi prilagoavati sluajui je. Od Loka potie teza da je sve to znamo poteklo iz ula (Nihil est in intellectu quod mon fuerit in sensu) i da je saznanje prosto registrovanje spoljanjih podataka pri emu duh ostaje pasivan. Duh je prvobitno apsolutna praznina, slian je bijelom, istom listu hartije. Sve njegove tvorevine samo su ulni utisci i veze (asocijacije) izmeu utisaka. U tom duhu Hjum je objasnio uzronosti i naune zakone. Sve to imamo prava da mislimo kad kaemo da je veza izmeu dvaju pojava uzrona ili nuna jeste injenica njihove sukcesivnosti. Mi smo primijetili vie puta da jedna vremenski slijedi iza druge. Samim ovim iskustvom, posmatranjem nikad ne moemo da utvrdimo neto vie od toga, npr. da jedna pojava svojim djelovanjem nuno stvara drugu. to se tie miljenja, naunog i matematikog, njima po miljenju empiriara nikad ne dolazimo do novog znanja ve samo povezujemo i dopunjujemo ve steena.Ovakav jednostrani empirizam je u svim vremenima imao svoje ogorene protivnike. U savremenoj nauci on je definitivno prevazien jer se vidjelo da je istinsko napredovanje nauke, prije svega, utvrivanje naunih zakona i oformljavanje teorije, nemogue bez stvaralake uloge miljenja, bez hipoteza koje treba da orijentiu i organizuju nae traganje za injenicama. injenica ima bezbroj pa je pitanje koje injenice su uopte za nas relevantne, a koje moramo zanemariti. Da bismo usmjerili nae istraivanje, da bismo izvrili selekciju injenica, treba da smo, prije svega, svjesni problema koji hoemo da rijeimo. A zatim, treba da imamo bar jednu provizornu predstavu o tome kako bi problem mogao biti rijeen. Ovakve pretpostavke ili hipoteze odmah e nas uputiti da tragamo za odreenom vrstom injenica onom koja e biti u stanju da je potvrdi ili opovrgne. Na taj nain, ulno opaanje biva regulisano i orijentisano miljenjem, indukcija biva kombinovana s dedukcijom.

14

5. Savremeni induktivno-deduktivni, empirijsko-racionalni metod Ustvari u svim vremenima su se istinski krupni naunici, ije su tekovine ostale od trajnog znaaja, sluili jednim induktivno deduktivnim i empirijsko-racionalnim metodom. Jednostranosti potiu uglavnom od naunika drugog reda, koji su ostali zapaeni bilo po svojim nedokazanim spekulativnim anticipacijama, bilo po injeninom sirovom materijalu koji su za ivota skupili. Jo u veoj mjeri nauni metod je jednostrano prikazivan od strane filozofa metafiziara kojima je bilo najvie stalo do toga da pobiju neku suprotnu vrstu filozofije dok se samim naunim istraivanjem nijesu bavili. Ustvari, ve u najstarijim naunim spisima mi imamo lijepe primjere savremene naune metodologije bar u kritici postojeih teorija. Npr. Herodot u drugoj knjizi svoje istorije postavlja pred sebe problem objanjenja Nilovih poplava i na slijedei nain pobija tri postojee hipoteze. Po prvoj Etezijanski vjetrovi koji duvaju po Sredozemnom moru sa sjeverozapada sprijeavaju vodu Nila da utie u more i tako diu nivo vode u rijeci. Meutim, prvo, kae Herodot, esto se deavalo da je Nil nadolazio na uobiajeni nain od poetka ljetnje solsticije u toku slijedeih sto dana iako Etezijanski vjetrovi nisu duvali. Drugo, ako su Etezijanski vjetrovi uzrok, trebalo bi da se ista pojave kao kod Nila zapaa kao i kod drugih rijeka koje teku u pravcu suprotnom od pravca tih vjetrova, i to jo u veoj mjeri jer su to rijeke male i imaju slabiju maticu. Meutim, ove rijeke, od kojih su mnoge i u Siriji i u Libiji sasvim su razliite u tom pogledu od Nila. Drugo objanjenje, po Herodotu, je sasvim nenauno. Po njemu Nil se ponaa na tako neobian nain jer tee iz okeana, a okean tee oko cijele zemlje. Herodot smatra da je ovaj argumenat toliko mraan i nejasan da se ne moe ni opovrgnuti argumentom. to se tie, kae on, ja ne znam ni jednu reku koja se zove OKEAN i mislim da je Homer ili neko od ranijih pesnika izmislio to ime i uveo ga u svoju poeziju. Po treem objanjenju, poplave Nila su uzrokovane topljenjem snijega. Meutim, kae Herodot, poto Nil istie iz Libije, tee kroz Etiopiju u Egipat, dakle, iz najtoplijih krajeva svijeta tee u hladnije zemlje kako je mogue da moe postati od istopljenog snijega? Da je to nemogue on izvodi mnoge dokaze, na primjer iz tih krajeva uvijek duvaju topli vjetrovi, ljudi su crni od vreline, sokoli i laste ostaju tamo cijele godine, a dralovi koji bjee od hladnoe sklanjaju se tamo da preive. Nemogue da bi se mnogo od ovoga deavalo kad bi u zemlji u kojoj je izvor Nila ili kroz koju tee ikad padalo makar malo snijega. Vidimo dakle jednu sasvim modernu naunu analizu. Problem je postavljen, razliite hipoteze su predloene i one se kritiki ispituju iz njih se izvode konsekvence, suoavaju s injenicama i odbacuju jedne za drugom dok se ne doe do takve koja e biti u skladu sa injenicama. Uostalom, sam Bekon je bio loe shvaen. Iako je oekivao suvie mnogo od indukcije i preotro je reagovao protiv svake anticipacije prirode kao prerene, on nikad nije smatrao da gomilanje i opisivanje injenica moe samo po sebi da predstavlja nauku i ako su to mnogi pogreno zakljuili iz njegovih ela. Nasuprot ekstremnom racionalisti koga on uporeuje s mravom koji nagomilava nekorisne gomile injenica, i od pauka i od mrava bolja je pela koja selektivno prikuplja polen i pretvara ga u med. U jednoj drugoj uvenoj metafori Bekon uporeuje prosto iskustvo uzeto onako kako doe sa prostim pipanjem, kao kad se ljudi nalaze u mraku. Meutim, istinski empirijski metod nasuprot tome, prvo upali svijeu, zatim svijeom pokazuje put; on poinje s iskustvom koje je voljno ureeno i svareno, a ne spetljano i kapriciozno, iz njega on izvodi aksiome, a iz utvrenih aksioma opet nove eksperimente. Prirodu nekad treba staviti i na muke kao svedoka koji nerado svedoi protiv sebe, da bi se izvukle njene najskrovitije tajne. Kritikujui antiku nauku Bekon nije tvrdio da ona nije polazila od indukcije, ve joj je zamjerao to je od injenica suvie brzo uzletjela ka najviim i najoptijim principima, a zatim sve posebne stavove iz njih izvodila dedukcijom. Tako je on u Novom Organonu na slijedei nain opisao ovu razliku izmeu antike i moderne nauke. Postoje i mogu biti samo dva puta istraivanja i otkrivanja istine. Jedan leti od ula i pojedinanih injenica ka optijim aksiomima, a od ovih principa, iju istinu uzima za fiksiranu i nepromenljivu, on ide dalje suenju i otkrivanju srednjih aksioma i ovaj nain je sada u modi. Drugi, izvodi aksiome iz ulnog iskustva i pojedinanih injenica, uzdiui se postepeno i neprekidno tako da se tek na samom kraju stie do najoptijih aksioma. Ovo je pravi put ali do sada jo nije pokuan. Na jednom drugom mjestu on jo jasnije ocrtava ovu razliku: Oba naina polaze od ula i pojedinanog i zadravaju se kod najviih generalizacija; meutim, razlika je meu njima beskonana. Jer jedan tek u prolazu baci pogled na eksperiment i pojedinane injenice, dok se drugi bavi njima valjano i redom. I opet, je15

ako se zamijeni vrijednost za v iz druge formule u pvoj dobija se: t = at , iz ega slijedi S = at2 Ova formula moe se provjeriti iskustveno. Tijelo koje pada dvije sekunde, pree etiri puta dui put, nego tijelo koje pada samo jednu sekundu, dok tijelo, koje pada tri sekunde prelazi devet puta dui put nego tijelo koje pada samo jednu sekundu. Na slian nain Galilej je izvodio i druge konsekvence iz svoje hipoteze i uspijevao je da ih eksperimentisanjem potvrdi. Na taj nain dobijao je sve veu evidenciju za svoju hipotezu. Na kraju je ona postigla tako visok stepen svoje vjerovatnoe da je Galilej s pravom doao do zakljuka da je ona ustvari jedan prirodan zakon. Vidimo, dakle, da je Galilej najprije postavio sebi jedan precizno odreen problem. Prouavajui slobodan pad tijela, eksperimentalno, on je izolovao niz svojstava tijela kao faktore koji su irelevantni za njihov pad. To su, npr., temperatura, boja, miris, oblik, to su ve antiki mehaniari cijenili kao irelevantno i teina to je utvrdio Galilej. Ostali su kao osnovni faktori po njegovom miljenju: brzina, vrijeme i distanca (put). Problem koji je Galilej sebi postavio bio je odreivanje odnosa izmeu ovih veliina. Da bi rijeio problem on je postavljao razne hipoteze, iz njih izvodio konsekvence pa ove provjeravao eksperimentalno. Ono to je novo i revolucionarno kod Galileja bilo je kombinovanje preciznih metoda dedukcije (putem matematikog izvoenja) preciznim eksperimentima provjeravanjem, iji je krajnji rezultat trebalo da bude formulisanje naunih zakona u vidu maksimalno jednostavnih matematikih formula. Zbog primjene ovakve metode Galilej, a ne Bekon, smatran je ocem moderne nauke. Meu filozofima Dekart ima velike zasluge za pravilno shvatanje uloge dedukcije i posebno matematike u nauci. Sem toga, veoma je znaajno njegovo insistiranje na jasnoi i razgovetnosti naunih istina, nasuprot skolastikoj vjeri u autoritet. U svojim Pravilima on postavlja zahtjev da istraivanje ma kojeg problema ne treba da bude rukovoeno onim to su drugi mislili o tome, ve
S

dan poinje odmah sa utvrivanjem izvjesnih apstraktnih i nekorisnih uoptavanja, drugi se uzdie postepenim koracima ka onom to je prirodno i bolje poznato u prirodnom poretku. Dakle, bitna razlika je u ulozi tzv. srednjih aksioma ili principa srednje optosti kao to su npr. razni fiziki zakoni gravitacija, ekvivalentnost toplote i mehanikog rada itd. U modernoj nauci 17-19. vijeka ovi zakoni dobijeni su induktivnim uoptavanjem, polazei od opaanja i eksperimenata, dok je u antikoj i srednjevjekovnoj filozofiji i nauci proces indukcije iao direktno od opaanja na najvie filozofske principe kao savrenstvo krunih linija, traganje za prirodnim mjestom, strah od praznine, mirovanje kao prirodno stanje tijela, itd. Iz ovakvih principa su onda stavovi srednje optosti, srednji aksiomi bili izvoeni dedukcijom i to je naroito bitno, nijesu dalje verifikovani novim opaanjima i eksperimentima. Ako se Bekonova metoda od Aristotelove razlikuje ovim postepenim uzdizanjem od pojedinanog ka optem i od opteg ka najoptijem, savremena nauna metodologija razlikuje se i od jedne i od druge od Bekonove pridavanjem mnogo veeg znaaja dedukciji, a od Aristotelove briljivim iskustvenim verifikovanjem svih rezultata dobijenih dedukcijom. Prvi veliki moderni naunik kome se sa stanovita moderne metodologije ne bi moglo zamjeriti nita i koga bi trebalo smatrati novim tvorcem savremene naune metode, bio je Galile Galilei. Metod koji je on primijenio u svom istraivanju slobodnog padanja idealan je primjer sinteze indukcije i dedukcije, empirije i logikog miljenja. Galilej je najprije na injenicama pokazao da ako zanemarimo otpor vazduha, brzina s kojom tijela padaju na zemlju ne zavisi od njihove teine. Bilo je poznato da tijela poveavaju brzinu kada se pribliavaju zemlji. Meutim, nije bilo poznato kakav je odnos izmeu brzine preenog puta i vremena koje se zahtijeva za pad. Kojim optim zakonom moe pad jednog tijela biti objanjen? Pored drugih hipoteza koje je poslije dedukcija njihovih posljedica odbacio, Galilej je uzeo u obzir hipotezu da je poveanje brzine jednog tijela koje slobodno pada u toku jednog intervala vremena srazmjerno tom intervalu. Dakle, pretpostavljeno je da je ubrzanje srazmjerno tom intervalu. Dakle, pretpostavljeno je da je ubrzanje konstantno. Meutim, ova pretpostavka nije mogla direktno da se iskustvom provjeri. Zato je on morao da potrai indirektnu verifikaciju. On je iz svoje hipoteze izveo posledice za koje se dotle nije znalo pa je iz njih pokuao da provjeri u iskustvu. Tako npr., on je iz hipoteze o konstantnom ubrzanju izveo kao posledicu sledei stav: Putevi koje tijela koja slobodno padaju prelaze, srazmjerni su kvadratu vremena njihovog pada, ili matematiki: V = S , gdje v oznaava brzinu, s ubrzanje, a t t vrijeme, tj. brzina je po definiciji kolinik preenog puta i vremena put u jedinici vremena. Dakle,

16

onim to smo sami vidjeli jasno ili sa izvjesnou zakljuili. Matematiku je on naroito cijenio, zbog izvjesnosti njenih dokaza i evidentnosti njenih zakljuivanja. Zbog toga, on je smatrao da ona treba da postane model za sve druge nauke. Dodue, on nije preuveliavao njen znaaj kao Pitagora i mnogi astronomi njegovog vremena. Naprotiv, on je govorio s prilino prezrenja o istoj matematici kao takvoj, primjeujui da nema nieg jalovijeg nego se zaposliti istim brojevima i imaginarnim tijelima na takav nain da izgleda kao da ostajemo zadovoljni takvim beznaajnostima. Njemu se sviao samo metod matematike, postepeno on je doao do ubjeenja da bi on mogao da se primijeni na sve nauke, univerzalna matematika. Kao u matematici tako i u cjelokupnom naunom istraivanju, trebalo je poeti s najoptijim pojmovima i principima a zatim napredovati ka sve kompleksnijim istinama progresivnom sintezom prostijih faktora tj. dedukcijom. Naravno, on je znao da se znanje stie i polazei od iskustva, samo je smatrao da se tako lake grijei jer se polazi od suvie kompleksnih objekata. Otkud prvi najprostiji principi? Oni su dati samo intuicijom. Sve to je intuitivno shvaeno kao jasno i razgovjetno mora biti i istinito. Znaajno je da Dekart ne shvata intuiciju na mistian nain, ona po njemu esto izvire iz koncentrisanog prethodnog praktinog iskustva. Ova kartezijanska tenja ka maksimalnoj jasnoi i razgovetnosti, koja se bazira na velikom prethodnom iskustvu kao i njegov ideal maksimalne tanosti pri dedukovanju analogno onom u matematici, ostae zauvijek bitna odlika naunog metoda. Jo jednu ideju duguje savremena nauna metodologija Dekartu i metafizici 17. vijeka na elu sa Lajbnicom. To je ideja da se cjelokupno ljudsko nauno znanje obuhvati u jedan cjelovit sistem u kome e biti primijenjena jedna jedinstvena metoda i svi stavovi formulisani jednim egzaktnim jezikom preciznijim od obinog zdravorazumskog jezika. I ranije je bilo pokuaja sistematizacije (a bie ih i kasnije) treba se samo sjetiti Aristotela, Tome Akvinskog i Hegela, meutim jedinstvu se teilo u okviru filozofije, odnosno teologije, prilagoavanjem injenica izvjesnim nekritiki usvojenim fundamentalnim principima. Ono to je ovdje bilo novo je ostvarenje jedinstva primjenom jedinstvene metode i jedinstvenog naunog jezika. Dekart je mislio da to treba da bude jezik i metoda matematike mathesis universalis - ali je ve Lajbnic shvatio da je za ovakvu jednu univerzalnu enciklopediju potreban poseban jezik (charakteristica universalis) koji e biti slian matematikom po svojoj preciznosti i konvencionalnom i simbolikom karakteru, ali e se od njega razlikovati svojom veom optou i primjenljivou ne samo na pojmove ekstenzivnih klasa (kvantiteta) ve i intezivnih svojstava (kvaliteta). Iako u savremenoj nauci niko vie ne pretpostavlja da bi sva znanja mogla da se organizuju u okviru jednog jedinstvenog sistema i da se formuliu jednim jedinstvenim simbolikim jezikom, tenja za sistematinou i preciznou jezika je ostala. Gdje god se moe, tei se integriranju nepovezanih znanja i teorija u sisteme i stvaranju preciznih tehnikih jezika u kojima e biti izbjegnute dvosmislenosti, neodreenosti i elementi emotivne konotacije termina obinog jezika. 6. Borba protiv metafizike U slijedeih vijek i po jedan od najznaajnijih momenata s obzirom na problem geneze savremene naune metodologije, bila je borba protiv metafizike. U oskudici injenica i poznavanja stvarnih veza meu pojavama, a osjeajui potrebu za uoptavanjima i sintezama i natur filozofija je nepoznate stvarne veze zamjenjivala idealnim fantastinim vezama, izmiljala je injenice koje su joj nedostajale, a stvarne praznine prosto popunjavala u mati. Lajbnic je mislio da nikad ni jedno stolee nije bilo zrelije, za ovaj veliki zadatak od naeg koje izgleda da je predodreeno da sakupi etvu svih onih koja su prethondo prola. Postupajui tako, nauka je imala i ponekad genijalnu misao, naslutila je mnoga docnija otkria ali je donosila i dosta besmislica, to drukije i nije moglo biti. Pojam metafizike je u filozofiji odreivan na razne naine, meutim, za ono znaenje koje se odralo i do danas bitno je postavljanje takvih tvrenja koja se ne mogu dovesti u vezu sa iskustvenim injenicama, odnosno kod kojih se o njihovoj vrijednosti ne moe odluiti putem iskustva. 1. Ovakvim optim pretpostavkama bez veze s iskustvom, nauka je obilovala sve do najnovijeg vremena. Treba se sjetiti samo antikih kristalnih sfera o koje su prikaena nebeska tijela, ili pojma ivotne sile od Aristotelove entelehije do modernog vitalizma ili Dekartovih vrtloga i uroenih ideja ili Lajbnicovih monada ili teorije flogistana od kojih se mnogi fiziari i danas teko rasta17

ju, ili pojma etra, pojmova apsolutnog prostora i vremena. Slinu metodu primijenio je i Hjum u kritici pojmova supstancije, kauzaliteta i pojma JA. On je uspio da prikae da se o materijalnoj supstanicji, postojanju spoljanjeg svijeta, kauzalitetu kao nunom djelovanju uzroka na efekat, pa i o jedinstvu nae sopstvene linosti, ne moe nita znati na osnovu ulnog iskustva. Pa ipak, njegova kritika je bila genijalni promaaj. Iskustvo on nije shvatio dovoljno iroko kao praktino iskustvo, samim tim i njegov pojam metafizike suvie je uzak. Principi koji se ne mogu verifikovati pasivnim ulnim posmatranjem jo uvijek nijesu metafiziki, jer ostaje mogunost njihove veze sa aktivnim, praktinim iskustvom. Ipak, zasluga Hjuma, kao i Loka, prije njega i Kanta poslije njega ne samo u borbi protiv metafizike, nego i za pravilno shvatanje prirode matematike i filozofije za razliku od empirijskih nauka, bilo je razlikovanje apriornog i aposteriornog znanja. Mnogi filozofi i matematiari jo od antikih vremena shvatili su da njihovi stavovi nijesu proste empirijske generalizacije. Izgledalo je da ostaje jedna jedina alternativa to su onda nepromjenljivi prnicipi bia, idealne forme i slino. Svi putevi vodili su metafizici u ovoj ili onoj varijanti. Meutim, Lok je ve jasno razlikovao dvije vrste pitanja: a) pitanja naunog fakta koji se mogu rijeiti opaanjem i eksperimentom i b) pitanja koja nastaju metafizikim i logikim raspravljanjima, koja se mogu rijeiti samo zakljuivanjem u skladu s prihvaenim pravilima polazei od prihvaenih premisa. Hjum je ovu dikstinkciju dosledno sproveo u svim svojim istraivanjima. Kritikujui ma koji metafiziki stav, on bi se uvijek pitao da li ga znamo na osnovu ulnog iskustva ili smo ga logikim i matematikim operacijama izveli iz logikih i matematikih stavova. Ako ni jedno ni drugo ne bi bio sluaj, on bi ga odbacivao usled nedostatka ma kakvih razloga da u njega vjerujemo. 2. Ako se njom, pak, hoe da kae da postoje neke istine koje su univerzalno priznate, onda, prvo, ovakvo univerzalno prihvatanje bi pokazalo da su date istine uroene samo ako bi se moglo pokazati da se one nijesu mogle saznati ni na jedna drugi nain, a drugo, injenica je da ne postoji ni jedan jedini stav koji je univerzalno priznat od svih ljudi. Djeca i slaboumni ne mogu shvatiti apstraktne principe, a to se tie moralnih principa postoje ogromne razlike u moralnim kriterijumima u razna vremena i na raznim mjestima. 3. Najzad, ako ova teza o ureenim idejama znai da postoje neki mentalni sadraji koji su u duhu djeteta prisutni u formi embriona tako da se tek kasnije na odreenom stupnju metalnog razvitka mogu saznati, Lokov odgovor je da mi samo tada moemo znati da li se neka ideja ili stav nalaze u naem duhu ako ih aktuelno razumijemo. Njegov argument ide dalje: Ako istine mogu biti utisnute u razum a da ih ne opaamo, ja ne mogu da vidim nikakvu razliku izmeu ma kojih istina koje je duh sposoban da sazna: sve moraju biti uroene ili sve moraju doi spolja, uzalud e ovjek pokuavati da ih razlikuje. Metod kritike znaenja ovdje je sasvim moderan. Lok ne samo to pokazuje neodreenost jednog metafizikog stava, ve u nekim interpetacijama i njegovu potpunu prazninu. Ne radi se o tome da je on prosto pogrean u tom sluaju, to ne bi bio metafiziki stav jer bi iskustvo bilo relevantno za njega. Radi se o tome da se on uvijek moe interpretirati tako da se izbjegnu svi faktiki prigovori. U tom slaju on postaje neoboriv ali se istovremeno ispranjuje od sadraja i gubi svaku informativnu funkciju on nas obavjetava isto onoliko koliko i stav koji mu direktno protivrjei, mi nemamo na raspoloenju nikakvo mjerilo da odluimo koji je od njih istinit. Kant nije elio da ide tako daleko u skepticiznu kao Hjum, ali ga nije zadovoljavala ni nekritinost stare metafizike. Njegov osnovni problem bio je kako obezbjediti sigurne temelje cjelokupnog znanja. Ni Galilej, ni Kepler, ni Njutn, ni Dekart, ni Lajbnic, nijesu sumnjali u fundamentalne principe naunog saznanja, naprimjer, da mi znamo stvari onakve kakve su po sebi da one postoje u apsolutnom prostoru i vremenu nezavisno od nae svijesti, da su jedne objektivni uzroci drugih, itd. Hjum je u sve te osnovne pretpostavke posumnjao i doao do zakljuka: ako neto znamo sigurno, to nijesu znanja o svijetu, ve pravila logike i formule matematike. Ako pak neto znamo o svijetu to su nesigurna, neizvjesna znanja. Kant je, takoe, napravio razliku izmeu dvije vrste stavova analitkih koji samo eksplicitno izraavaju ono to smo ve znali i sintetikih koji na osnovu iskustva otkrivaju neke nove injenice stvarnosti. Za razliku od Hjuma, Kant je dozvolio mogunost da i neki sintetiki sudovi budu apri-orni, nezavisni od iskustva, apsolutno izvjesni i sigurni. Meutim, on se upitao kako su oni mogui: ono to je za metafiziare bilo samo po sebi razumljivo za njega je postao problem. Sem toga, ono to se prije smatralo odredbama samog bia (prostor, vrijeme, kauzalitet, principi logike) kod njega je bilo

18

shvaeno samo kao skup apriornih formi nae ulnosti i naeg razuma. Naravno, Kantova filozofska koncepcija se i pored sveg ogromnog uticaja, koji je vrila i vri, nije odrala: danas nema ni jednog velikog filozofa, koji sebe smatra kantovcem. Pa ipak, jedan njen dragocjen elemenat uao je trajno u naunu metodologiju. To je njeno antidogmatiko prilaenje osnovnim teorijskim i metodolokim principima istraivanja. Nekadanje naivno vjerovanje da imamo posla sa nesumnjivim, vjenim zakonima stvarnosti po sebi, zamijenila je kritinost, svijest o jednom uvijek otvorenom problemu. U naim osnovnim principima pored objektivnog dranja, pored stvarnih elemenata strukture svijeta, izraen je i jedan subjektivan momenat, na ogranien ljudski nain posmatranja, doivljavanja, poimanja stvarnosti. Zato je za razliku od metafiziara, savremeni naunik uvijek spreman da revidira i uopti svoje principe im vidi da ga oni loe ori-jentiu u istraivanju i dovode u nesklad s injenicama. Neposredni sledbenici Kantovi u Njemakoj klasinoj filozofiji, naroito eling i Hegel, nijesu prihvatili ove kritike intencije, ve su napravili krupan korak unazad ka metafizici zasnivanjem svog apsolutnog idealizma. Za razliku od Kanta koji je napravio preotru razliku izmeu svijesti i bia po sebi, izmeu transcedentnog i fenomenalnog svijeta, eling i Hegel identifikuju miljenje i realnost. Takve metafizike zaista nije bilo nikad ranije sve to smo utvrdili u miljenju samim tim je i sadraj stvarnosti, ili kako je to Hegel formulisao: Sve to je racionalno stvarno je tj. postoji nuno, a sve to je stvarno racionalno je. Meutim, u primjeni na logiku u ovom shvatanju je sadrina i jedna dragocjena misao koja danas ponovo sve vie prodire u metodologiju. Naime, logika je vjekovima prije toga smatrana samo oruem za sticanje saznanja i ne rijetko samo tehnikom, vjetinom miljenja. Logiki izvesti ili fundirati znailo je samo obaviti jedan proces silogistike dedukcije u skladu sa izvjesnim isto formalnim, nepromjenljivim pravilima. Po Hegelovoj koncepciji logika ima sasvim drugu funkciju. Logika ukljuuje u sebe cjelokupnu strukturu miljenja uzetog u njegovom razvitku, a istovremeno i cjelokupnu strukturu realnog svijeta, jer bie nije nita drugo do ispoljena i otuena misao, misao koja je dobila prostorni, materijalni oblik. Ne samo to istorija treba da dobije izuzetno mjesto meu drugim naukama, nego sva nauka, sve znanje i nije nita drugo do realizacije istorije. Dakle, unoenje ovog dinaminog istorijskog naina prilaenja prouavanim predmetima ostae kao trajan doprinos Hegelove filozofije savremenoj naunoj metodologiji, naroito metodologiji drutvenih nauka kojima se ima posla sa predmetima koji se toliko brzo mijenjaju da se njihova geneza i razvitak nikako ne smiju izgubiti iz vida. 7. Simbolika logika Jedna od krupnih tekovina savremene naune metodologije je i postanak simbolike logike. Ona je obezbjedila maksimalno moguu egzaktnost zakljuivanja i dokazivanja. to treba podrazumijevati pod egzaktnou zakljuivanja i dokazivanja. Prije svega to znai da postoje naroito utvrena i formulisana pravila po kojima se obavlja izvoenje jednog zakljuka iz datih premisa. Postupak izvoenja je znai, strogo regulisan pravilima tako da je svaka proizvoljnost i stihijnost iz njega eliminisana. Danas i premise i sam zakljuak moraju biti formulisani precizno tako da se izbjegne svaka mogunost viesmislenosti interpretacije. Najzad, premise sa svoje strane moraju biti prethodno dokazivane da bi mogle da poslue kao polazne take za dalje dokazivanje. Jo se Aristotel, otac formalne logike, trudio da obezbijedi to veu egzaktnost argumentacije. Kod njega se ve sreemo sa strogo formulisanim pravilima izvoenja zakljuaka iz premisa (pravila silogizma). On ve upotrebljava izvesne specijalno konstruisane simbole umjesto rijei obinog jezika da bi nedvosmisleno izrazio strukturu silogizma: Ako je svako S neko M a svako M neko P onda je svako S neko P. Najzad problem opravdanja premisa on rjeava tako to pretpostavlja da se jedne premise izvode iz drugih jo osnovnijih ove iz treih, itd. dok se ne dospije do nekih fundamentalnih pricipa koji su polazna taka i osnova sveg dokazivanja, a koji sa svoje strane ne moraju biti dokazivani, jer su neposredno oevidni, tako da u njihovu istinitost normalan ovjek uopte ne moe sumnjati. Ove polazne principe on naziva aksiomima. Na ovaj nain Aristotel je postigao srazmjerno visok stupanj egzaktnosti za jednu odreenu vrstu zakljuaka silogizma. Simbolika logika je ovaj cilj ostvarila mnogo ire i na mnogo viem stupnju tanosti i preciznosti. Ona je obuhvatila i sva tzv. relaciona zakljuivanja iji sudovi sadre razliite druge odnose sem odnosa pojedinano posebno opte kojim se iskljuivo bavila tradicionalna logika. Utoliko je ona ira, optija, primenljivija na irem podruju. Njena pravila zakljuivanja optija su od pravila silogizma. 19

Npr., pravilo Ako je istina da A implicira sobom B i ako je istinito A, onda je istinito B, ukljuuje u sebi pravilo Dictum de omni et nullo, kao svoj poseban sluaj (u kome A predstavlja konjunkciju obije premise, a B zakljuak). Za razliku od Aristotelove logike, simbolika logika potpuno eliminie obian jezik, sve sudove koji se u zakljuivanju pojavljuju prevodi na jezik specijalno konsturisanih simbola od kojih svaki ima strogo odreeno znaenje. (Npr. a, b, c, slue za oznaku konkretnih predmeta; x, y, z, oznaavaju klase predmeta; f, g, h, oznaavaju svojstva predmeta itd.). Logika dobija oblik zatvorenog sistema u kome se polazi od relativno malog broja aksioma pa se iz njih u skladu s odreenim pravilima izvodi izvjestan broj znaajnih konsekvenci teorema. Sad dokazati jedan stav znai prevesti ga u simboliki jezik i izvesti ga iz neke ve prethodno dokazane teoreme. Drugim rijeima, to znai odrediti mu mjesto u datom logikom sistemu. Na ovaj nain postignuta je, zaista, vrlo velika preciznost i egzaktnost koja je neophodna npr. u matematici i prirodnim naukama utoliko ukoliko u njima matematiki prorauni igraju znaajnu ulogu. Meutim, treba imati na umu da se zahtjev egzaktnosti kosi sa nekim drugim zahtjevima naune metodologije kao to su kompleksnost i konkretnost miljenja. Naroito u drutvenim naukama ima se posla s tako kompleksnim pojavama da se one nikako ne mogu uklopiti u okvire jednog fiksiranog i zatvorenog logikog sistema. Zato je znaaj simbolike logike ogranien, ona svoju primjenu nalazi samo tamo gdje imamo strogo odreene pojmove s fiksiranim obimom i gdje su zakoni dovoljno jednostavni bez sluajnosti, odnosno izuzetaka od zakona. To je, prije svega, sluaj u matematici. 8. Kvantitativne metode u savremenoj nauci Slijedea karakteristika savremene naune metodologije je sve vea potreba upotreba kvantitavnih metoda utvrivanja injenica. Prva naa opaanja su opaanja kvaliteta boje, toplote i hladnoe, vrstine i mekote, vlage i suvoe itd. Meutim, ostajanje na isto kvalitativnom zapaanju ima dva krupna nedostatka. Prvo za varijaciju kvaliteta mi imamo vrlo siromaan rijenik uglavnom svega nekoliko slabo preciznih termina. Drugo, kvalitativne odredbe su podlone krajnje subjektivnim varijacijama. Npr. u avionu koji se penje u vis i u kome se smanjuje procenat kiseonika u vazduhu i temperatura, svaki posmatra bi te pojave primijetio ali bi ih opisao na razliiti subjektivan nain ukoliko bi se sluio samo kvalitativni rijenik. Sasvim drukije stvar stoji ako oni imaju pri ruci instrumente kojima mogu izmjeriti kvantitativne promjene. Upotrebom kvantitativnih metoda oni sada stiu mogunost da svaku i najmanju varijaciju izraze nekim brojem. Dalje oni su sad u stanju da se slue jednim mnogo objektivnijim jezikom za izraavanje onog to opaaju. Npr. u datom momentu oni bi se pogledom na instrumente svi mogli sloiti u tome da se nalaze na recimo 6.000 m. nadmorske visine, da je procenat kiseonika svega 50 od normalne koliine i da je temperatura pala na 240 C. Ovdje su, ustvari, tri neodreena kvaliteta: visina iznad zemlje, razreenost vazduha i hladnoa zamjenjena odreenim kvalitetima odnosa brojevima. Mjerenje je ustvari sistematsko pridavanje numerikih simbola kvalitetu u spoljanjem svijetu. Ono novo to ono sobom donosi jeste u prvom redu injenica da sad ovjek vie ne opaa neposredno procese koji predstavljaju predmet njegovog istraivanja. Sad on dopunjuje svoje ulne organe manje ili vie komplikovanim instrumentom vagama, satom, metrom termometrom, barometrom itd. Svi bezbrojni raznovrsni tipovi neposrednog zapaanja bivaju sad zamijenjivani jednom osnovnom vrstom: opaanje pri mjerenju svodi se na uoavanje izvjesne koincidencije oznaka na metru sa ivicom nekog predmeta, ravnotee dviju teina, poklapanja kazaljke na satu sa odreenom takom na cifarniku, itd. Jo je Nikola Kuzanski u 15 vijeku tvrdio Znanje je uvijek mjerenje. Vidjeli smo da je Galilej veoma zasluan, pored ostalog i za uvoenje preciznih metoda mjerenja pri eksperimentisanju. Naroito je 19. vijek donio pravu maniju za to preciznijim mjerenjem. Pronaeni su instrumenti koji mogu da izmjere u jedinicama od desetobilionitog dijela jednog santimetra, ili koji otkrivaju koliinu svjetlosti koju na dlan ljudske ake baca jedna jedina svijea milju daleko. Na vijek je donio razumniji i kritiniji odnos prema mjerenju. Najprije, ve sada uveliko znamo da su naa mjerenja uvijek do izvjesne mjere netana, da je izvjesna vjerovatnoa greke u principu neizbjena. Ma koliko se trudili da mjerimo besprekorno, ponavljana mjerenja uvijek e dati izvjesne varijacije. Za pravu mjeru uzimaemo statistiku srednju vrijednost oko koje variraju rezultati pojedinanih mjerenja. Drugi problem koji otvara jedno kritinije gledanje na mjerenje jeste: to je to to smo u 20

datom sluaju izmjerili. Mjerenje je mnogo lake obaviti nego razumjeti to se krije iza dobijene grupe cifara. Prema tome, mjerenje daje dragocjene rezultate tek u zajednici sa valjanom teorijskom analizom, samo po sebi ono nema nikakvu naunu vrijednost.

KONSTATOVANJE ISKUSTVENIH INJENICA 1. Pojam injenica Jedna od osnovnih funkcija naunog istraivanja jeste utvrivanje injenica. Da bi bili u stanju da izvjesne prirodne, drutvene ili psihike pojave objasnimo i stvorimo plan kako da ih naom akcijom promjenimo, moramo najprije utvrditi kakve su to pojave, koja svojstva imaju, u kakvim odnosima stoje prema drugim pojavama. U ovom ispitivanju moramo teiti da to vie iskljuimo nae subjektivne elje, interese, emocije i da utvrdimo kako stvari stoje objektivno nezavisno od svijesti ma kojeg pojedinanog subjekta. To je ono to nazivamo konstatovanjem injenica. 1. injenice se od posebnih stvari, svojstava ili odnosa razlikuju svojom kompleksnou i konkretnou. injenica je da se jedna stvar kree, da joj pripada izvjesno svojstvo, da stoji u nekom odnosu prema nekoj drugoj stvari, da se desio izvjestan dogaaj. Tek ralanjenjem injenica, selekcijom jednog elementa a eleminisanjem ostalih, mi dolazimo do saznanja o odvojeno uzetim stvarima, svojstvima, odnosima. Ono to se nalazi pred nama kad opaamo, uvijek su injenice. Stvari, svojstva i odnosi su razultat selekcije i neke vrste rudimentarne apstrakcije. Jezika razlika izmeu injenica i ostalih vrsta objekata sastoji se u tome to se prve oznaavaju reenicama a ostali posebnim rijeima ili tzv. deskripcijama (skupovima rijei koje opisuju izvjestan objekat ali nita ne tvrde o njemu napr. prvi ovjek koji je stupio na Mjesec). 2. injenice su objektivne u tom smislu to su nezavisne od svijesti ma kojeg pojedinanog objekta. Meutim, iz toga ne slijedi da se nauka bavi injenicama po sebi. injenice po sebi nesumljivo postoje. U svijetu se svakog momenta desi bezbroj stvari o kojima niko nita ne zna, kojih niko nije svjestan. Meutim, sem toga to vjerujemo da postoje mi o njima ne moemo rei nita odreenije. Svaka odredba je ljudska i nosi u sebi elemente subjektivnosti poev od odredaba boje, zvuka, mirisa i drugih ulnih kvaliteta do odredaba mjesta u prostorno vremenskom kontiniumu. Naune injenice su objektivne u tom smislu to su date drutveno, to ih moe konstatovati svako ija su ula normalna, ko u procesu posmatranja uspije da iskljui predrasude i volju za vjerovanjem, ono to je korisno nadvlada voljom za saznanjem istine. 3. Dodue, pored naunih injenica koje kao to vidimo obavezno imaju drutveni karakter, postoje i line injenice. Meutim, one nemaju znaaja u nauci. Neko moe biti lino ubijeen da je vidio snjenog ovjeka jetija. Ovakva tvrenja kada dolaze od strane pojedinaca koji uivaju izvjestan autoritet u jednoj naunoj disciplini mogu izazvati intenzivna istraivanja iji e cilj biti njihovo intersubjektivno provjeravanje. Meutim, sama po sebi ona se ne usvajaju kao istinita, ono to se tvrdi ne prima se kao nauna injenica. Naune injenice uvijek su javne, drutveno provjerljive. 4. I u obinom ivotu i u nauci mi pod injenicama podrazumjevamo i konkretne pojedinane dogaaje i objektivne dogaaje vrlo opteg karaktera koji vae za itave klase pojedinanih objekata ili ak za sve materijalne objekte uopte. Na primjer, mi kaemo: injenica je da u ovom prstenu ima 9 gr zlata, injenica je da je atomska teina helijuma 4 i injenica je da su sva tijela teka, Kad se pojam injenice ovako iroko shvati onda i nauni zakoni nesumljivo predstavljaju jednu posebnu vrstu optih injenica. Meutim, vrlo se esto termin injenica upotrebljava u znatno uem smislu onog to se moe utvrditi na osnovu opaanja. U tom smislu se onda kae da nauka polazi od injenica ali kao svoj krajnji cilj ima utvrivanje zakona. Da bi smo pravili razliku izmeu ova dva smisla, govoriemo o injenicama uopte i iskustvenim injenicama. Nas ovdje na poetnom stupnju naunog istraivanja interesuju prije svega iskustvene injenice.

21

2. Iskustvo Pod iskustvom (u najirem smislu rijei) treba podrazumijevati razliite psihike doivljaje jednog subjekta u datom intervalu vremena. Prema tome, iskustvo ukljuuje u sebi i opaaje i predstave i slike mate i emocije i voljne impulse. Posmatrajui neki dogaaj mi ne samo to pasivno konstatujemo ono to se nalazi u naem vizuelnom, auditivnom i taktilnom polju, ve i doivljavamo izvjesna osjeanja i emocije, tumaei na opaaj dadajemo elemente nae mate, modifikujemo opaaj pod uticajem onog to elimo, pravimo plan kako da utiemo na njega itd. Naravno, bilo bi vrlo teko utvrditi to su injenice u jednom spornom pitanju i uopte u procesu naunog istraivanja kad bismo morali da se oslanjamo na iskustvo u njegovoj kompleksnosti i subjektivnosti. Jer ono to je najsubjektivnije, to najvie varira od pojedinca do pojedinca i od drutvene grupe do drutvene grupe jesu afekti, mata, praktini interesi. Zato je, npr., na sudu tako teko utvrditi injeniko stanje na osnovu iskaza u sporu, ak kad se radi i o potenim ljudima. Emocije i interesi su ih orijentisali da kod jedne iste stvari vide razne strane i daju razliite njihove opise. Zato je u procesu naunog istraivanja neophodno iskljuiti sve druge elemente iskustva sem ulnog opaanja. ulno opaanje je jedini dio iskustva koji je relevantan za utvrivanje injenica. Iskustvene injenice bi, prema tome, bile konkretni objektivni dogaaji koje pod odreenim uslovima moe opaziti svaki posmatra normalnih ula, koji je prilikom procesa opaanja uspio da iskljui svoja predubjeenja, afekte, interese i druge iracionalne faktore. Od veoma velikog znaaja je razlikovanje dvije vrste ulnog iskustva. Jedno je pasivno i uglavnom receptivno, drugo je aktivno stvaralako. Prvo imamo u svim sluajevima prostog posmatranja naroito kada se radi o posmatranju prostorno veoma udaljenih objekata, npr., u astronomiji. Drugo doivljavamo u svim sluajevima praktinog djelovanja na objekte koje ispitujemo, napr., prilikom eksperimenata ili ma kakvog drugog rada i proizvodnje. Filozofi su u prolosti obino uzimali u obzir samo pasivno senzorno iskustvo. Kao to emo vieti kasnije to je bio jedan od glavnih razloga to su se sretali s ogromnim tekoama kada je trebalo objasniti kako na osnovu naeg iskustva moemo zakljuiti ma to o injenicama objektivne stvarnosti. 3.Opaaj U stvari, ak ni kod obinog posmatranja mi nemamo posla sa potpuno pasivnim konstatovanjem datog, kao to su obino smatrali filozofi empiriari. Skoro svi ovi uzimaju ulne podatke (sense date) kao polaznu taku saznanja. ulni podaci, po njima, su oni elementi ulnog iskustva kojih smo neposredno svjesni i koji su i sigurniji nego sve ostalo znanje o svijetu. To su, npr. osjeti boje i oblika, tvrdine ili mekote, toplog ili hladnog, vlanog ili suvog itd. Do saznanja objekata kao cjeline mi navodno dolazimo zakljuivanjem na osnovu ulnih podataka. Rasel je u jednoj fazi svog filozofskog razvitka tvrdio da su materijalni objekti logike konstrukcije dobijene od ulnih podataka. U stvari, moderna getalt psihologija je dokazala da ono ega smo mi neposredno svjesni jesu uvijek konkretno opaajne cjeline. Tek procesom analize i apstrakcije mi dolazimo do prostih elemenata- osjeta. Meutim, ovi nemaju samostalno postojanje van veza u kojoj su dati, van strukture u kojoj uestvuju, naprotiv oni bivaju modifikovani i dobijaju novo znaenje svaki put kad jedna opaajna cjelina biva zamjenjena drugom. Npr., kada posmatramo kvadrat mi ne zapaamo etiri linije ve geometijsku sliku kao cjelinu, muzika melodija je za nas cjelovit kompleks tonova, a ne agregat posebnih tonova koje mi ponaosob registrujemo. Kad itamo mi esto uopte ne primjeujemo tamparske greke zato to vidimo cjelovite reenice i rijei a ne pojedina slova: pritom mi opaamo ono to oekujemo da vidimo a ne ono to se stvarno nalazi pred nama. Ovdje je ve nagovjeten jedan drugi argument protiv empirizma. Ne samo to opaaj ni-je prosta asocijacija elementa datog, ve cjelovita struktura u kojoj svaki elemenat biva preobraen karakterom cjeline. Opaaj nije ni pasivno registrovanje (odravanje) cjeline onakve kakvu predstavlja opaeni objekat. Opaanje je kreativni akt kojim subjekt novo ulno iskustvo preobraava, selektira i tumai u skladu sa svojim prethodnim iskustvima i mislima. Ova aktivna uloga subjekta je katkad fizioloki uslovljena. Npr. ako neko izvjesno vrijeme uporno posmatra jednu crvenu mrlju na bijelom listu hartije pa zatim baci pogled na jedan drugi isti list hartije, on e na njemu vidjeti zelenu mrlju istog oblika kao to je bila crvena mrlja koju je prethodno gledao. Ovdje se radi o

22

jednoj spontanoj fiziolokoj reakciji. Meutim, ono to se ee deava jeste tumaenje interpretacija na osnovu prethodnog iskustva. Pri slaboj svjetlosti bijeli list hartije je objektivno siv ili crnkast ali mi ga opaamo kao bijeli. Ljudi i predmeti u daljini izgledaju manji od onih koji su blizu, meutim mi ostajemo uvjereni da bi smo ih opet vidjeli u njihovoj normalnoj veliini ako bi smo se pribliili jedni drugima. Kad posmatramo komad novca koji lei na stolu, opaamo njegov okrugli oblik iako faktiki vidimo njegovu okruglinu samo ako se nalazimo vertikalno nad njim, dok ga iz svake druge perspektive vidimo oblik elipse itd.. itd. Pored prethodnih iskustava i lina ubjeenja, predrasude, pogled na svijet line navike igraju veliku ulogu u procesu interpretacije. U mnotvu utisaka koji teku znatnom brzinom i u ogromnom broju, mi vrimo selekciju primjeujemo ono zato smo zainteresovani, to smo pripremljeni da vidimo sve ostalo promie nezapaeno. U tuoj zemlji, ako smo prema njoj prijateljski raspoloeni, mi emo zapaziti jedne stvari, ako smo neprijateljski raspoloeni, druge. Bilo bi zani-mljivo uporediti utiske iz SSSR-a Raslove, Barbisove, idove, Krleine, ilasove (iz 1944). Koliko linosti toliko fundamentalno razliitih deskripcija. Neki psiholozi su iz ovakvih injenica izveli ekstreman zakljuak da mi vidimo stvari ne onakve kakve su one ve kakvi smo mi. Ono to u ovom stoji, jeste injenica da od toga kakvi smo mi u velikoj mjeri zavisi to emo i kako emo vidjeti od stvari i nae okoline. Kako je socijalni psiholog ajld formulisao: Ljudske svijesti nijesu masovno proizvedene maine u kojima kada se ukljuuje uniformno iskustvo dobijaju se uniformne misli. U masi svijeta koji prolazi ulicom slikar e zapaziti karakteristina lica, elegantne ene zanimljivu haljinu; seksualno ugroen mladi zavodljive enske grudi, kriminalac buelar koji viri iz neijeg depa, itd. Posmatrajui cvijet neko e vidjeti ljepotu boje i njenosti oblika, neko mogui dar svojoj djevojci, neko simbol dolaska proljea, neko (botaniar) lijep primjer vrste Viola Trikoler ili neke druge familije. Kada sluamo strani jezik mi dugo u poetku ne ujemo dobro. Nije stvar u tome to ne razumijemo to znae rijei koje razgovjetno razlikujemo. Radi se upravo o tome da same zvuke pogreno ujemo ili nijesmo u stanju da ih diferenciramo. Boas je prvi objasnio ovu pojavu. I u naim i u stranim jezicima izgovoreni glasovi jako variraju oko osnovnih fonema koji su samo statistike srednje vrijednosti. Meutim, u naem jeziku mi raspolaemo takvim navikama interpretiranja glasova da nam ne predstavlja tekou da sve ove varijacije niveliemo i redukujemo na odgovarajue foneme: mi ujemo foneme i onda kada se u izgovoru faktiki jako odstupilo od njih. U stranom jeziku mi ovakvih navika nemamo zato nam se lako deava da neke glasove nijesmo u stanju da interpretiramo dok druge svodimo na susjedne foneme usled ega dobijamo besmislene grupe glasova ili pogrene rijei. Meu subjektivnim faktorima koji utiu na interpretaciju treba razlikovati dvije vrste. Jedni su individualnog karaktera i zavise od opte kulture sredine u kojoj ivi dati subjekat. Socijalna psihologija je utvrdila da prostorno vremenski okviri i klasifikacija boja u velikoj mjeri variraju u raznim kulturama. ajd je 1952. godine pokazao da se koncepcija prostora starih Vavilonaca isto razlikuje od Euklidove, koliko i Euklidova od Rimanove. Ajzentat tvrdi da svaka socijalna struktura stavlja naglasak na razliita vremena i prostore... Prostorna i vremenska orijentacija drutvenih aktivnosti, njihov odreen poredak i kontinuitet koncentrisani su oko osnovnih vrijednosti date socijalne strukture. Slinu injenicu istie i Helouvel. Od kulturnog naslea zavisi kako e se pojedinac odnositi prema kulturnim atributima. Vrlo zanimljive injenice o strukturi boja ljudskog vizuelnog svijeta iznosi Rej. Po njemu podjela spektra na odreene boje nije uslovljena ni psiholoki ni fizioloki ni anatomski. Jednostavno ne postoji neka prirodna klasifikacija boje. Svaka kultura dijeli spektralni kontinuum na razliit nain. Ranije je ve konstatovano da se kod nekih primitivnijih naroda mijea zelena boja sa plavom. Roj je meutim doao do zakljuka da se ove radi o jednoj suptilnijoj klasifikaciji nego to je naa. Segment spektra koji se kod nas dijeli na ove dvije boje, dijeli se u nekim kulturama na tri ili etiri dijela. Srednji dio sadri to podruje zeleno-plavog kao posebnu jedinicu dok zeleno i plavo imaju i svoje posebne jedinice u susjedstvu. Iz svega ovog bi se moglo zakljuiti da je percepcija jedna vrlo sloena forma psihikog ivota. Pored elemenata koji zavise od prirode opaenih injenica u percepciji nalazimo i niz manje ili vie subjektivnih elemenata koji zavise od anatomske i fizioloke strukture ulnog aparata, od prethodnog iskustva date jedinke, od misli i predubjeenja koji uestvuju pri interpretaciji, od pros-

23

torno vremenskog sistema klasifikacije boje, jezika, jednom rijeju od cjelokupne kulture date sredine. Jedan kulturni faktor koji isto tako snano odreuje karakter izvjesne percepcije jeste jezik. esto mi jeziku pripisujemo kao jedinu funkciju da izraava misli koje su ve prethodno formirane. U stvari, jezik je i konstitutivni faktor kako u procesu miljenja tako i u cjelokupnom naem psihikom ivotu. Zahvaljujui jeziku mi fiksiramo konstante elemente u struju naeg iskustva, prepoznajemo ih kada se ponovo jave. Klasifikujemo ih i konceptualizujemo, podvodimo pod optu vrstu i rod. Ukoliko je bogatiji i konkretniji jezik utoliko je i sadrajnija percepcija. I obratno. Uroenik iz Tasmanije koji ima specijalno ime za svaki varijetet akacije, unaprijed je predisponiran da na njoj mnogo vie vidi nego jedan prosjean zapadnjak. Isto se moe rei o Arapinu iji jezik sadri bezbroj imena za kamilu koja variraju s obzirom na seks, starost i najrazliitije individualne karakteristike (velike ili male ui, oblik vilice itd.). 4. Problem objektivnosti ulnog iskustva U procesu opaanja mi nijesmo svjesni aktivne uloge nae svijesti u odabiranju, tumaenju, konceptalizovanju ulnih podataka. Zato obian ovjek ne sumnja u to da direktno vidi objekte upravo onakve kakvi su. Meutim, katkad mi doivljavamo razne vrste iskustva koji dovode u pitanje ovu nau naivnu vjeru. Najprije to su halucinacije i snovi. Umoran i edan putnik u pustinji vidi oazu tamo gdje nema nieg sem vrelog suvog pijeska, ljudi sa amputiranom nogom katkada osjeaju bol u njoj. Dok sanjamo mi opaamo razne predmete i dogaaje na tako iv, konkretan nain da ak i kada se probudimo neko vrijeme treba da proe da bismo shvatili da je to bio samo san. Dodue mi vrsto vjerujemo, ali na izvjestan nain naknadno znamo da u svim ovim sluajevima mi nijesmo opaali realne pojave ve smo doivljavali iluzije, halucinacije, snove. Meutim, problem je ime se ta vjera moe opravdati, na osnovu kojih kriterijuma mi znamo da izmeu iluzije i opaanja realnih predmeta postoji bitna razlika. Dalje, kadkad je potrebno da izvedemo neznatnu modifikaciju fiziolokih procesa u naim ulima pa da doivimo sasvim razliite opaaje od normalnih. Uzimanjem izvjesnih droga mi sve boje vidimo promjenjene (Hakslijev eksperimenat sa meskalinom); kada protrljamo oi ili kada se dobro opijemo vidimo dva predmeta tamo gdje je ranije bio samo jedan. Uopte, ako odgovarajue nerve stimuliramo na jedan odreen nain kao posledica javlja se izvjestan osjet koji bismo normalno doivjeli samo prilikom opaanja izvjesnog realnog objekta. Time treba objasniti injenicu da ljudi koji su izgubili nogu i dalje osjeaju bol u njoj; Dr. Donson je kritikovao Berklija tvrdnjom da objektivno postojanje jednog kamena moe dokazati time to e osjetiti bol u svom palcu kada kamen udari. B. Rasel sa pravom primjeuje da je ovaj osjeaj bola u palcu, daleko od toga da bude dokaz za postojanje kamena, nije ak ni dokaz za postojanje palca jer bi ga mogao osjeati i kad bi mu palac bio amputiran. Rasel kae da bi dovoljno vjetim stimuliranjem neijeg optikog nerva bilo mogue postii da ovjek vidi zvjezdano nebo u sred dana. Iz toga nastaje problem: kako uopte moemo znati da neke predmete i procese ne opaamo samo zahvaljujui ovakvom ili onakvom fiziolokom stanju organa. Dalje, u mnogim sluajevima mi vidimo kako mnogi realni objekti gube i ponovo dobijaju svoj normalni izgled prostom promjenom uslova u kojoj ih posmatramo. tap uronjen u vodu izgleda prelomljen. Novac izgleda eliptian posmatran pod otrim uglom. Postavljen na jezik on izgleda vei nego na dlanu. Kisele bombone imaju izrazito sladak, a ne kiseo ukus kada ih probamo u tropskim preelima. Kada lijevu ruku hladimo drei je na komadu leda, a desnu grijemo drei je blizu nekog toplog izvora i ako zatim obje ruke umoimo u sud pun mlake vode, ona izgleda vrela hladnijoj ruci, a hladna zagrijevanoj. Pitanje da li je voda i topla i hladna jesu li bombone slatke i kisjele, jesu li komadi okrugli ili eliptini, je li tap prav ili prelomljen. to je tu stvarno a to prividno i kakvim kriterijumima raspolaemo da bismo razlikovali jedno od drugog. Kako znamo da ono to nam izgleda stvarno nije prividno, a ono to izgleda prividno nije jedina stvarnost. Ovaj problem postavili su sebi ve najstariji filozofi. Npr., kod kineskog filozofa uang Tsea nalazimo sledei tekst: Ja uang Tsea sanjao sam jednom da sam leptir, da letim od cvijeta do cvijeta kao leptir. Bio sam svjestan samo svog leptirskog zadovoljstva, a nijesam uopte znao da sam uang. Najednom sam se probudio, leei kao ovaj isti ja. Sada ne znam, jesam li onda bio ovjek koji sanja da je leptir, ili sam sada leptir koji sanja da je ovjek.

24

Nauna saznanja materijalnih procesa koji djeluju na naa ula i izazivaju osjete, samo jo vie razaraju naivni realizam i poveavaju nae sumnje u apsolutnu adekvatnost ulnih opaanja. Kue, drvea, komadi namjetaja koji se nalaze pred nama, ustvari, nijesu takvi kakve ih vidimo u stvarnosti, to su manje vie organizovani i koherentni agregati molekula i atoma elektrine prirode koji isputaju razne elektormagnetske talase i odbijaju sunevu svjetlost odreenih talasnih duina koja dopire do naeg oka i stimulira njegovu retinu. Ono to opaamo kao crvenu boju odgovara talasnoj duini elektromagnetnog talasa od oko 660 milimikrona, dok plava odgovara talasnoj duini od 440 milimikrona. Zvuk A ima kao svoj fizikalni korelat vazdune vibracije od 772 milimetra. Slan ukus je naa reakcija na hemijsko djelovanje jona na sluzokou jezika, dok kisjeli ukus nastaje djelovanjem hidrogenskih jona. Dakle, svi tzv. sekundarni kvaliteti, boje, zvuci, mirisi, ukusi, top-lina, vrstine itd. iezavaju iz naunog svijeta realnih stvari. Ostaju samo vibracije fotona i kovitlanje elektrona, protona, i drugih estica- mraan, bezbojan, tih svijet sasvim razliit od svijeta koji opaamo. Meutim, ak ni primareni kvaliteti u svijetlu rezultata moderne nauke nijesu sauvali onu naivno realistiku objektivnost u koju se nekada vjerovalo, (oblik, obim, brzina, kretanje, teina) mada bi isto tako bilo pogreno zakljuiti da ih je nova fizika subjektivirala. (Za sada se itav niz eksperimentalnih injenica ne moe bolje objasniti nego pretpostavkom da vrijeme nije jedinstveno, apsolutno, jedino za sve. Vrijeme zavisi od staze kretanja, odnosno mirovanja sistema u kome se nalazi dati posmatra. Iz toga se, kao to emo kasnije vidjeti, ne moe izvesti subjektivistiki zakljuak da vrijeme zavisi od subjekta posmatraa. Meutim, taj princip teorije relativnosti je u svakom sluaju nespojiv sa stavom naivnog realiste po kome je vrijeme koje opaamo pravo objektivno vrijeme. U stvari, u sluaju kada se on sam velikom brzinom kree kroz prostor, moe se desiti da bude jedino bie u kosmosu koje e kao istovremeno zapaati izvjesne dogaaje koje niko drugi ne opaa kao istovremene, za koga e neki skup dogaaja A predhoditi skupu dogaaja B i ako svim drugim izgleda obratno, itd. Kada je rije o vremenu nije nam potrebna ak ni teorija relativnosti da bi se pokazala neodrivost naivnog realizma. Kada posmatramo neku zvjezdanu nebulozu daleku milion svjetlosnih godina mi u stvari vidimo neto to je bilo takvo kako vidimo u fantastino dalekoj prolosti, prije nego to je uopte ljudski rod postojao. Pri tom nije iskljueno da gledamo neto ega vie uopte nema. Slino stvari stoje s prostorom i prostornim oblicima. Postoji nekoliko geometrijskih sistema. Linije koje nam izgledaju prave izgleda da su neznatno zakrivljene, svi trouglovi izgleda da imaju vie od 1800 (kako smo u koli uili). Pri tome nita nam ne garantuje da je Rimanova geometrija poslednja rije nauke u toj oblasti i da nam budunost nee donjeti nikakve nove geometrijske sisteme koji jo vie odstupaju od neposednog iskustva. Slino kao u vezi s vremenom i prostorne razdaljine su faktiki razliite za posmatrae iz razliitih sistema kretanja. Za posmatraa koji se ogromnom brzinom kree kroz prostor neke duine su krae od drugih i ako za sve ostale subjekte one u stvari mogu biti due. Postavlja se pitanje to sve slijedi iz ovih razliitih argumenata protiv naivnog realizma. Da li iz ovih injenica slijedi zakljuak da se na osnovu neposrednog iskustva ne moe nita zakljuiti o injenicama objektivne stvarnosti. Ili, moda ipak, treba zadrati princip da je neposredno iskustvo zadovoljavajua i nuna osnova cjelokupnog naeg znanja o stvarnosti samo to objektivne injenice treba shvatiti na elastiniji, kritiniji nain, nego to ih shvata naivni realist? Jedna materijalistika teorija saznanja mora objasniti i direktno saznanje objekta. Prvo se ima u svakodnevnom ivotu: o drveu kamenju drugim ljudima naem sopstvenom tijelu mi imamo nesumnjivo direktno znanje. Drugo se ima u nauci: znanje o objektima kao to su elektroni, geni nebeske galakcije, itd., mi stiemo tek posrednim putem. Do uvjerenja da postoje elektroni i geni ljudi nijesu direktno doli posmatranjem i eksperimentisanjem sa jednom vrstom objekata koja je dobila ime geni i elektroni. Dodue i tu se polo od nekih opaaja npr. slinosti izmeu roditelja i potomaka u linim osobinama, pojave elektriciteta i elektrine struje itd. Stvar je meutim, u tome to mi posmatrajui pojave naslea i elektriciteta nigdje ne vidimo ni gene ni elektrone. Mi samo poslije vrlo dugih, komplikovanih istraivanja dolazimo do zakljuka da te pojave ne moemo valjano objasniti ako ne pretpostavimo da postoje materijalni dijelii koje smo nazvali u jednom sluaju genima u drugom elektronima. ak i kada smo formirali pojam o tim objektima moe se desiti da i dalje nijesmo u stanju da ih direktno opaamo bilo uslijed toga to su veoma siuni, ili to su veoma udaljeni, ili to su postojali u prolosti i iezli. Na osnovu ega onda vjerujemo da

25

postoje? Na osnovu toga to smo iz pretpostavke postojanja tih objekata bili u stanju da izvedemo zakljuak da postoje neki drugi objekti koji su dovoljno krupni, bliski i dati u vremenu u kome i mi ivimo, tako da moemo da ih direktno opaamo. Ukoliko smo doli do uvjerenja da se ovi mogu zaista opaati i da zaista postoje i da njihovo postojanje logiki povlai sobom postojanje i onih prvih, mi na ovaj nain izvodimo zakljuak da i ti neopaljivi objekti nuno postoje. Problem saznanja takvih objekata ralanjava se dalje na dva druga problema: Na koji nain na osnovu direktnog opaanja nekih objekata moemo znati da oni objektivno postoje. Pod kojim uslovima mi iz uvjerenja o postojanju nekog direktno saznatog objekta moemo izvesti zakljuak da postoji i neki objekat nepristupaan opaanju. Na drugi problem se moe odgovoriti tek na osnovu logike analize posrednih metoda saznanja tj. utvrivanjem osnovnih principa i pravila postavljanja valjanih hipoteza i dedukovanja logiki nunih posledica iz njih. Zato emo se mi ovdje baviti samo prvim problemom: to opravdava nau spremnost (kako u obinom ivotu tako i u nauci) da pod izvjesnim uslovima, iz injenice da smo doivjeli neposredno iskustvo o nekom objektu, izvodimo zakljuak da taj objekat postoji. Tu treba razlikovati dvije vrste sluajeva. Jedni su kad se nae iskustvo svodi na relativno pasivno posmatranje, napr., astronomske pojave mi moemo posmatrati, ne moemo njima eksperimentisati, niti na ma koji uobiajeni nain praktino djelovati na njih. (Sem ukoliko se praksa shvati u najirem smislu, kao djelovanje naeg ulnog aparata i instrumentalnog pribora na medijum izmeu nas i objekata opaanja). Drugu vrstu sluajeva imamo onda kada o datim objektima imamo jedno dinamino praktino iskustvo kakvo doivljavamo pri radu, u procesu praktinog djelovanja. U ovom drugom sluaju mi sa datim objektom dolazimo u tjelesni kontakt i mijenjamo ga, stvaramo ili ukidamo, jednom rijei izvodimo jednu materijalnu modifikaciju na njemu u skladu s izvjesnim naim ciljem. Ukoliko je nae iskustvo o nekim pojavama isto receptivno, tj. ukoliko se ono svodi samo na posmatranje bez mogunosti praktinog djelovanja, mi smo izloeni opasnosti svih zabluda koje su karakteristine za naivni realizam. U tom sluaju mi stalno rizikujemo da ono to inae samo tako izgleda proglasimo za objektivnu stvarnost. Kako emo ovdje razlikovati razliite iluzije, halucinacije, snove, jednom rijei privide razliitih nestvarnih objekata od ulnih iskustava koja odgovaraju nekim realnim stvarima, dogaajima, procesima? U stvari, svi mi se nesumnjivo sluimo izvjesnim kriterijumima u obinom ivotu, pogotovo u nauci. Ako su za djecu i primitivce san i java kadkad sasvim izmijeani pa se stvarnost naseljava najrazliitijim imaginarnim objektima vilama, patuljcima, dobrimzlim duhovima, itd. odrastao civilizovani ovjek se kritiki odnosi prema sadrajima svog ulnog iskustva, i samo kod onih koji zadovoljavaju izvjesne uslove, pretpostavlja realnu egzistenciju nekih odgovarajuih objekata. O kakvim se to uslovima radi? To su u stvari izvjesni principi (postulati) miljenja kojih se mi instiktivno pridravamo kad god iz injenice da smo doivjeli neka iskustva izvodimo zakljuak da ta iskustva odgovaraju nekim realnim objektima. Treba odmah rei da miljenje o kome je ovdje rije nije diskurzivno miljenje. To znai, ovdje ono nije ralanjeno na pojedine elemente i posredovano nizom razgovjetnih operacija zakljuivanja. Ne radi se samo o tome da mi sve to neposredno opaamo podvrgavamo pravilima zakljuivanja. Moe se katkad i to desiti kad kritiki analiziramo nae uvjerenje o postojanju nekih posmatranih objekata i kad provjeravamo da li smo moda to uvjerenje pogreno formirali. Ono to se najee dogaa jeste izdvoenje zakljuaka koje se obavlja neposredno, jo u toku samog opaanja, ili jedne difuzne, sintetiki obuhvaene cjeline objekata. Principa na osnovu kojih ovaj zakljuak izvodimo, obino mi nijesmo svjesni i najee nijesmo u stanju da ih eksplicitno formuliemo. U praktinom ivotu oni funkcioniu na nain slian uslovnim refleksima. Mi smo u toku individualnog ivota, uei se na grekama, stekli naviku da vjerujemo da naim opaanjima odgovaraju realni objekti samo u onim sluajevima kad su ta opaanja imala niz odreenih karakteristika. To je ona praktina logika kojom se mi nesvjesno sluimo. Ispitivanjem te praktine logike mi eventualno ne uspjevamo da te korisne navike miljenja izrazimo u obliku principa i pravila. U ovom sluaju na osnovu istraivanja empirikih filozofa, naroito Rasla, Ejera i O'Konora moe se prihvatiti da naa opaanja moraju imati sledee odlike da bi na osnovu njih povjerovali u realnu egzistenciju odgovarajuih predmeta:

26

Stalna veza kvaliteta u istom prostorno-vremenskom susjedstvu u toku jednog intervala. Drugim rijeima, kad ponovljeno opaamo na istom mjestu u toku jednog perioda vremena, neto to ima odreena svojstva ta svojstva ostaju relativno nepromenljiva i meusobno u istom odnosu mi ve imamo jedan razlog za pretpostavku da je to neto jedan objekat nezavisan od nae svijesti. Kad posmatramo svoje lice u nekom konkavnom ogledalu vidjeemo ga izoblieno na razliite naine. Pri svakom pokretu pojavie se neka druga vrsta deformacije. Tu dakle veza kvaliteta nije permanentna i to je razlog zbog koga mi ni za asak neemo povjerovati da zaista tako izgledamo. Iz iste vrste razloga ljudi prihvataju da imaju samo onoliko estetsku fizionomiju koliko to obino ravno ogledalo pokazuje, jer ovdje nalazimo izvanrednu konstatnost pri najrazliitijim normalnim uslovima. Mogue promjene obino moemo da objasnimo promjenama samog objekta (napr., starenje, ranjavanje, putanje brade i brkova, bojenje kose, itd.) Skupno i kordinirano mijenjanje uz odravanje istovjetne strukture. Mi vrlo esto opaamo predmete koji se kreu, procese razvoja, dogaaje, a ne vrste, stabilne i relativne statine stvari. Ako pri tome imamo utisak da se stvari potpuno dekonponuju, gube najvei dio svojih svojstava i dijelova, a dobijaju nove koje dotle obino nijesmo primjeivali i koji obino ne idu zajedno, biemo u sumnji da li mi zaista opaamo neke realne objekte, ili se radi o naim snovima, iluzijama, halucinacijama. Stvari se mjenjaju obino tako to i pored svih promjena u pojedinostima njihove forme, struktura, sistem odnosa pojedinih grupa svojstava ostaje identian. Lie uti, ali jo ostaje na granama. Zatim lie opada, pritom se obino ne deava da polovina drveta ostane zelena a polovina osuena bez lia. Automobil koji se kree drumom kree se koordinirano svim svojim dijelovima, ne moe se desiti da jedni tokovi pou naprijed a drugi nazad. (Ili ako se to i desi, nemamo vie posla sa automobilom, ve sa onim to e za djeli sekunde postati gomila gvoa). Prema tome, prilikom opaanja kretanja i mijenjanja pojedini elementi u kompleksu osjeta koji se mijenja, zadravaju svoje relativne meusobne poloaje i odnose prema drugim elementima. To je ono to su psiholozi getalisti nazvali faktorima konfiguracije prenaglaenou forme, itd. Relativna stabilnost konteksta u kome se jedan kompleks osjeta javlja. Osjeti koji su permanentno meusobno vezani koordinirano se mijenjaju uz odravanje istovjetne strukture, normalno se javljaju samo u odreenim tipovima konteksta, ukoliko zaista odgovaraju nekim realnim objektima. Mi vjerujemo da zaista vidimo zvijezdu Sjevernjau kad u naem opaanju veernjeg neba izdvojimo osjet jedne svijetle take koja stoji u odreenim odnosima prema ostalim svijetlim takama sazvea nazvanog Mala kola. Kad opazimo neto u sasvim neobinom neoekivanom kontekstu, mi postajemo kritini prema naem opaaju i pitamo se nijesmo li se prevarili, ne sanjamo li moda. Zavisnost sadraja opaaja od kretanja posmatraa. Ono to se normalno deava pri opaanju jednog predmeta jeste injenica da se sadraj opaaja mijenja kad se predmetu pribliavamo, udaljavamo, ili mijenjamo perspektivu iz koje ga posmatramo. Kad potpuno napustimo onaj dio prostora u kome je on vidljiv, opaaj tog predmeta iezava i mjesto njega javlja se drugi. Meutim, ukoliko se to ne bi desilo, ukoliko bi pred nama neprestano stojala slika jednog predmeta makoliko mi okreali glavu i trudili se da ga ne vidimo, mi bismo postali ubjeeni da se tu vie ne radi o nekom realnom objektu ve o privienju, halucinaciji, igri mate. Nezavisnost sadraja opaaja od emocije i elja. esto mi vidimo stvari onakve kakve elimo da budu. Ako smo u tom sluaju svjesni nae elje ili emocije to mora biti dovoljno da zauzmemo kritiki stav prema naem opaaju. Ako hoemo da imamo dovoljno razloga da smatramo da stvari realno postoje upravo onako kakve u naem opaajnom polju izgledaju, moramo uiniti napor da ih posmatramo nezainteresovano, nepristrasno da iskljuimo nae afekte i elje, jer obratno, kad je opaanje adekvatno i kad se napr., slae sa opaanjima drugih ili kad ak moe i da se praktino provjeri, mi uvijek otkrivamo da je sadraj opaanja bio nezavisan od naih elja. Kad bacimo pogled na onu stranu novina gdje se objavljuju izvjetaji lutrije mi meu navedenim brojevima ne nalazimo na broj ma koliko to eljeli. Koliko god puta iznova pogledali uvijek iznova vidimo druge brojeve umjesto naih. Potrebno je, dakle, da opaamo nepristrasno kao, prije svega, racionalna bia da bismo imali jedan od razloga na osnovu kojih moemo izvesti zakljuak o realnom postojanju objekata.

27

Konstantna uzajamna zavisnost pojedinih kvaliteta. Mi smo na osnovu prethodnog iskustva navikli na to da postoje bezbrojne funkcionalne veze izmeu pojedinih kvaliteta, odnosno elemenata sadraja naih percepcija. Ono to nazivamo ugljem biva uvijek u prisustvu kompleksa kvaliteta koji smo nazvali vatrom promjenjeno u pepeo i dim. Na isti nain vjetar savija grane drvea i nosi lie, kamen baen u vis pada dolje na zemlju, itd. Kad na opaaj sadri u sebi konkretne sluajeve realizacije ovih uzajamnih funkcionalnih veza i zavisnosti na koje smo isto iskustveno navikli, mi iz toga, s jednim dobrim razlogom vie, zakljuujemo da je ono to vidimo realni objekat. Suprotni sluajevi nas dovode u nedoumicu. Potrebna su objanjenja i logiko miljenje, dakle, posredne metode saznanja da bismo doli do uvjerenja da imamo posla sa jednim, dodue izuzetnim, ali ipak realnim objektom. Kad sada kritiki analiziramo ovih est postupaka ne-deduktivnog iskustvenog miljenja na osnovu koga mi obino interepretiramo predmete naih opaaja kao realne objekte, mi se bez tekoa uvjeravamo da ni jedan od njih nije takav da od njega ne bi bila mogua brojna odstupanja. Ne samo svaki od njih, ve i svi oni uzeti zajedno ne samo da ne iskljuuju ni realnu mogunost da neki na opaaj, koji svima njima protivrjei, ipak, odgovara nekom realnom objektu. Moe se desiti da na opaaj neke svijetle mrlje na nebu, zaista odgovara nekoj realnoj usijanoj maglini, i ako on ne zadovoljava ni jedan od navedenih uslova; recimo svaki put kad je pogledamo mi primijetimo neki nov kvalitet, pri njenom kretanju ne odrava se neka vrsta forma i struktura pojedinih dijelova, svoj odnos prema drugim galaksijama i maglinama ona stalno mijenja (napr., kao kometa), ma koliko se mi kretali na opaaj se ne mijenja usled njene ogromne daljine; moe se desiti da nijesmo bili u stanju da utvrdimo da li je na opaaj nezavisan od emocije, jer ni jednom nijesmo mogli da se oslobodimo emocije i da je posmatramo nezainteresovano, najzad u ovakvim sluajevima mi obino ne raspolaemo prethodnim navikama, tj. elementarnim uoptavanjem prethodnog iskustva o uzajamnom djelovanju posmatranog predmeta i drugog predmeta. I obratno, moe se desiti da su u nekom sluaju svi ovi uslovi zadovoljeni pa, ipak, da se radi o nekom imaginarnom objektu (zemlja kao ravna ploa, kretanje sunca oko zemlje.) Ovi postulati ine, dakle, nae uvjerenje u realno postojanje izvjesnih objekata samo vjerovatno istinitim, a ne izvjesnim. Meutim, od praktinog iskustva do objekta prelaz je mogu i to zahvaljujui injenici da je ve praksa od koje smo poli neto objektivno subjektivno. Praksa je ve po definiciji interakcija subjekta s neim to je van njega i to postoji nezavisno od njega. Kad subjekt postane svjestan te interakcije, kad je njegova svijest o onome to mu prua otpor to ga ugroava, to zadovoljava njegove potrebe i to on mora stalno da savlauje i svrsishodno modelira, tada kaemo da je on postao sposoban da direktno saznaje objekte. Ne radi se, dakle, o jednom zaista neopravdanom logikom skoku od subjektivnih psihikih stanja do pretpostavke o objetivnim entitetima, ve se radi o ralanjavanju prvobitne, konkretne, difuzne praktike svijesti u kojoj se elementi subjektivnosti i objektivnosti proimaju, na neposrednu svijest o objektima, s jedne strane, percepcijama, zamislima, slikama mate, s druge. Naravno, to ralanjavanje nije mogue dovesti do kraja. U naem saznanju objekata uvijek ima i subjektivnih elemenata. Objekti naeg saznanja samo relativno adekvatno odgovaraju objektima koji su potpuno nezavisni od nae svijesti. Meutim, objekti u drugom smislu (po sebi) i ne mogu biti predmeti do kraja odreeni. O njima se ne moe ak ni govoriti a da ih ne modifikujemo, da ih ne projektujemo u simboliku formu naeg jezika. 5. Uslovi adekvatnog opaaja Primaran psihiki uslov je iva budna panja. U obinom ivotu vrlo esto se naa panja poveava sama po sebi u zavisnost od karaktera stimulusa: A) Kad imamo posla sa jakim nadraajima koji unose osjetne promjene u na ulni aparat: glasni zvukovi, ive boje, neobini oblici (na uzimanju ovog momenta u obzir se zasniva vjetina reklame); B) Kad se radi o objektima koji u datom momentu mogu da zadovolje nae uroene, ili uopte izuzetno znaajne vitalne potrebe: miris hrane, ako smo gladni; privlane osobe drugog pola u gotovo svim okolnostima; zvuci dobre muzike ako je neko ljubitelj dobre muzike. Uopte, svi refleksi, uslovni (bezuslovni). Da bismo obratili panju na ove stvari ne zahtjeva mnogo ili nimalo voljnog napora s nae strane; naprotiv potreban je napor da ih ignoriemo i da skrenemo panju na druge stvari. U nau-

28

nom istraivanju je bitno da se primjeuje i ono to nije ni zanimljivo, niti se neodoljivo namee naoj panji intenzivnou stimulusa. Ser Don Lobok u svojoj autobiografiji pria da je posmatrao jednog mrava neprekidno od est sati ujutru do etvrt do devet nou. Ljudska panja je stvar intenzivnog takmienja meu bezbrojnim stimulima od kojih neke imaju prirodne prednosti jer su u nama izgraene dispozicije da na njih gotovo refleksno reagiramo. Da bismo uspjeli da dovoljno dugo i paljivo posmatramo jedan izabrani momenat naeg cjelokupnog opaaja na polje u kome se neprestano deavaju neke promjene, moramo imati jedan veoma jak, izgraen vjetaki interes (u obinom ivotu vjetaki interesi mogu biti zaraivanje novca, elja da se napravi karijera, da se postane slavan; u nauci elja da se rijei neki problem, da se sazna istina, da se uspije u zapoetom istraivanju). Prema tome, ak ni obino ulno posmatranje nije pasivno odraavanje onog to se nalazi pred nama. Da bi opaanje bilo adekvatno potrebna je aktivna koncentracija panje. Takva koncentracija ima kao svoj rezultat nepristrasno vrenje selekcije. Mi obraamo panju na jedne stimule, druge ignoriemo i eliminiemo. Preduslov vrenja selekcije jeste svijest o odreenom cilju istraivanja. Vidjeli smo ranije da svjesno istraivanje poinje onda kada se sudarimo s nekom tekoom, s nekim problemom koga treba rijeiti. Na napor da rijeimo ovaj problem raa sobom niz posebnih podreenih problema. Kojim putem treba ii u rjeavanju tog osnovnog problema, koju vrstu injenica treba prikupiti, koja hipoteza moe da objasni te injenice, to slijedi iz hipoteze i uopte to dalje slijedi iz ma kojih ve utvrenih ili pretpostavljenih premisa; da li naa zapaanja verifikuju ili obaraju neke zakljuke. U samom opaanju problem koji treba rijeiti moe biti: da li se pri datim uslovima zaista zapaa data pojava; da li neka stvar ima izvjesna svojstva; da li izmeu dva dogaaja postoji takva konstantna relacija; koja brojna vrijednost se moe pripisati nekoj pojavi; u koju klasu emo svrstati predmet, itd. Selekcija koju vrimo u procesu opaanja mora biti dosledno sprovedena na osnovu svijesti o problemu koji elimo rijeiti. Postavljajui sebi problem vrlo esto mi ve unaprijed oekujemo neku vrstu odgovora. Npr. ako se radi o verifikaciji neke hipoteze ili zakona, mi ve prije nego to obavimo opaanje predviamo taan rezultat koji ono treba da nam d. U ostalim sluajevima mi oekujemo da rezultat naeg zapaanja bude u odreenim granicama, da pripada odreenoj klasi ili tipu predmeta, da bude veliina odreenog rada, itd. Sva ovakva predvianja zasnivaju se na prethodnim iskustvima sa slinim objektima. Onaj ko ovakva prethodna iskustva nema, i ko nema ve unaprijed predstavu o tome to je to i kako, grubo uzev, izgleda to to treba da vidi, vrlo esto nee uspjeti da u svijesti registruje ono to se pred njim nalazi. Na primjer, gledajui kroz teleskop nee primjetiti planetu Pluton iako mu se tano objasni u kom dijelu neba treba da je trai; uporeujui dva insekta razliitih vrsta istog roda nee uspjeti da uoi razliku, itd. Dakle, kod posmatranja mi traimo ono to hoemo da naemo, ono za to ve unaprijed pretpostavljamo da se nalazi pred nama. Meutim, ova injenica raa sobom i izvjesne opasnosti. Ako neto pratimo suvie revnosno, u opasnosti smo da ga naemo i tamo gdje ga fiziki nema. I obratno, moe se desiti da uslijed nae rutiniranosti, nae ukorenjene navike da oekujemo samo jednu vrstu rezultata, potpuno ispustimo iz vida neto istinski novo, protivrjeno teoriji i iskustvu od kojih smo poli. Prema tome, da bi nae opaanje bilo adekvatno, da bi smo se spasli iluzija i predubjeenja i propusta iz rutine, treba da oekujemo odreene rezultate samo sa izvjesnom veom ili manjom vjerovatnou. U ovom metodskom principu su ukljuene sljedee opte filozofske pretpostavke: a) Svijet je dinamian, svi objekti se vremenom mijenjaju, prema tome nije apsolutno nuno da ono to smo opazili jue, moramo opaziti i danas. b) U svijetu objektivno postoji sluajnost. To ovdje znai sledee: Mi smo do izvjesne mjere proizvoljno izolovali jedan sistem objekata i utvrdili da u tom sistemu djeluje odreeni broj zakona. Za pojave tog zatvorenog sistema, koje se obavljaju po tim zakonima, kaemo da se deavaju nuno (po unutranjoj nunosti sistema). Meutim, taj sistem moe u datom trenutku doivjeti interferenciju od strane ma koga od svih drugih objekata ili sistema objekata. U sistem se moe ukljuiti jedan novi objekat i svojim dejstvom poremetiti ustaljeni tok dogaaja u njemu. U tom sluaju se posmatrani dogaaj nee desiti po dotadanjim zakonima sistema, ve e odstupiti od njih. U tom

29

sluaju ga smatramo sluajnou. Poto nikad ne moemo sa apsolutnom sigurnou iskljuiti mogunost ovakve sluajnosti, bilo bi razumno oekivati da uvijek postoji izvjesna, makar minimalna vjerovatnoa da doivimo opaaj bitno razliit od onog kojeg oekujemo. c) U svim naim iskustvima i teorijama ima subjektivnih elemenata. Ako su naa znanja samo relativno istinita ne moemo oekivati da iz njih slijede apsolutno sigurna predvianja buduih opaaja. Pored neopravdanog povjerenja u apsolutnu sigurnost naih predvianja i pretjeranog oslanjanja na korisne navike iz prolosti, naa interpretacija pri opaanju moe biti pogrena i uslijed dejstva raznih iracionalnih faktora kao to su: emocionalni stresovi, jaki interesi, suvie razvijena elja da se potvrdi neka svoja tvrdnja ili predvianja, line, klasne, nacionalne predrasude, sujeverje, itd. Npr. Jovanka Orleanka je bila apsolutno ubjeena da uje glasove svojih svetaca. U njeno lino potenje se ne moe sumnjati, radi se dakle o halucinacijama pod uticajem vjerskog zanosa. U prolom vijeku su mnogi ozbiljni ljudi diskutovali kako je mogue da, uprkos svim fizikim zakonima, nekim indijskim fakirima polazi za rukom da se penju u vis po konopcu koji je baen u vazduh i koji se odrava u vertikalnom poloaju bez oslonca. Mnogi oevici su opisali taj dogaaj. Meutim, kad je 1934. godine jedna komisija engleskih naunika na elu sa Lordom Amthilom ispitivala ovaj sluaj, ona nije uspjela da doe ni do kakve evidencije i pored nekoliko godina briljivog traganja i pored ponuene nagrade od 500 gvineja (2.500 dolara). Kasnije je nagrada poveana ak i do 10.000 dolara ali se nije naao ni jedan fakir da pred naunicima izvede svoj trik. Iz toga slijedi da su svi oni koji su navodno vidjeli i opisali ovaj dogaaj bili rtve masovne hipnoze ili vjerskog fanatizma. Prema tome, posmatranje moe biti adekvatno jedino pod uslovom maksimalno mogueg iskljuenja svih iracionalnih faktora (sluaja, elja, interesa) u toku istraivanja. Insistirajui na izvjesnoj elastinosti prilikom predvianja sadraaja naih opaaja bilo je istaknuto da sama mogunost predvianja kao i interpretacije poiva na akumulaciji iskustva doivljenog u prolosti. Pitanje je sad u emu se sastoji ta akumulacija proteklog iskustva, na koji nain ona utie na stvaranje izvjesnih predubjeenja, kako ona orijentie na proces interpretiranja. U prolosti mi smo konstatovali mnotvo pravilnosti, odnosno konstatnih relacija izmeu pojedinih vrsta elemenata naeg iskustva. Jo kao eca mi smo zahvaljujui estom ponavljanju izvjesnih stimula uspjeli da izolujemo izvjesne stabilne komponente iskustva iz prvobitnog haosa ulnih podataka i da oformimo predstave o njima kao licima i objektima. To se neprestano ponavlja i kasnije. Ako A ide uvjek sa B, ili je A dio B kao neeg cjelovitog, ili je A uvjek praen B-om, itd. A postaje znak za B tj. A postaje objekat koji u nama stimulira pretstavu o prisutnosti B-a, ili nas podstie da se ponaamo kao da je B prisutno. Tako se dijete uvi samo glas majke raduje prije nego to je vidjelo, jer mu je glas znak da je ona stigla kui. Cio na ivot poiva na tanom zakljuivanju o cjelovitim objektima na osnovu svijesti o prisutnosti njihovih pojedinih dijelova, strana, relacija. Mi ujemo zvuk sirene i znamo da je to automobil, vidimo crveno svijetlo i znamo da je prelaz preko ulice zabranjen. U nauci mi bacimo pogled na spektar boja i znamo koji je to hemijski elemenat ijim zraenjem je taj spektar dobijen. Paleontolog pogleda jednu jedinu eljusnu kost i zna kojoj vrsti pripada njen nekadanji vlasnik, itd. Rei emo da je jedan znak A adekvatan ako izmeu njega i nekog objekta B zaista postoji takva objektivna i konstantna relacija, da na osnovu prisutnosti A moemo zakljuiti da je prisutno B. Da je jedan znak adekvatan uvjeravamo se ako prisutnost B-a moemo da konstatujemo i nekim drugim putem, nezavisno od opaaja A. Na primjer, opaaj da visina ivinog stuba u termometru koincidira sa oznakom 390 C je adekvatan znak poviene temperature jer se o njenoj objektivnoj datosti moemo uvjeriti pomou drugih znakova i drugim putevima ako bolesniku stavimo ruku na elo, ako mu izmjerimo puls itd. to vie adekvatnih znakova s jednog odreenog podruja pojave znamo, utoliko je vea naa mo i kompetentnost tanog opaanja na tom polju. Meutim, ovdje vai isto pravilo kao i kod previanja sadraja opaaja. Jedna istinski nova situacija zahtijeva nove znakove. Svi nai instrumenti pa i znakovi pod odreenim uslovima ispoljavaju tedenciju da zagospodare sa nama, - to je takoe jedna od moguih formi ljudskog otuenja. Rutinersko, ablonsko tumaenje znakova bez 30

obzira na promjenjenu situaciju, bez obzira na mogue odstupanje od ranije uoenih zakonitosti, neizbjeno dovode do pogrene interpretacije. Tako su, na primjer, neki sovjetski ekonomisti na elu s Vargom nekoliko puta poslije drugog svjetskog rata poveanje nezaposlenosti i nagomilavanje zaliha robe u SAD tumaili kao poetak ekonomske krize. Da su uzeli u obzir bitno promijenjenu ulogu drave koja je jo do Ruzveltovog Nju dila, a naroito u toku drugog svjetskog rata, sve vie poveavala svoju ekonomsku mo i sve vie ispoljavala tendencije za intervenisanje u oblasti privrede, oni bi morali da dou do zakljuka da stari znakovi ekonomske krize vie nijesu potpuno adekvatni. Najsigurniji indikator da jedan znak prestaje da bude adekvatan jeste bitna promjena konteksta. Zato je jedan od bitnih uslova adekvatnog opaanja voenje rauna o kontekstu u kome jedan znak interpretiramo. Pojam konteksta ima dva osnovna polja svoje primjene. Moe se govoriti o jezikom i o situacionom kontekstu. Ove je oigledno rije o ovom drugom. Prema tome, pod kontekstom ovdje podrazumijevamo cjelokupnost objekata u naem opaajnom polju. Meutim, ovdje se javlja jedna prividna protivrenost. S jedne strane, rekli smo: opaanje je uvijek selekcija, izolovanje jednog iskustvenog elemenata od svih ostalih koji za nas nijesu od znaaja. S druge strane, uzimanje u obzir kontekst izgleda da implicira obraanje panje na sve to bi dovelo do slabljenja panje prilikom posmatranja naeg osnovnog objekta. Stara poslovica koja kae: Ako pokuamo da uradimo dvije stvari neemo uraditi ni jednu, zaista je tana. Rjeenje je ovdje u povremenoj alternaciji panje. Prije no to se koncetriemo na posmatranje objekta koga elimo da izolujemo, treba izvriti neku vrstu inspekcije konteksta iz koga hoemo da ga izvuemo. Zatim, kad ponovo posmatramo isti objekat treba prethodno utvrditi da li se radi o istom kontekstu. Jer treba imati na umu da jedan odreeni objekat u dva razna konteksta moe izgledati i ponaati se u velikoj mjeri razliito. Isto tako treba uzeti u obzir da prosta izolacija objekta od svog prirodnog konteksta moe da ga modifikuje u znatnoj mjeri. Na primjer, jedna ista vrsta virusa gajena u dvije razliite kulture moe da izgleda bitno razliita. Jedno dijete van porodice i svog uobiajenog drutva moe se ponaati drukije i ostavljati utisak bitno razliite linosti. Slino tome, kretanje i druga fizikalna svojstva jedne mikroestice veoma zavise od polja u kome se nalazi, itd. 6. Uslovi efektivne komunikacije Uslovi efektivne komunikacije predstavljaju uslove koje izrazi naunog jezika, pojedini termini i reenice, tekstovi kao cjeline treba da zadovoljavaju da bi njihovo znaenje bilo precizno odreeno i komunikabilno, tj. drutveno razumljivo. I pravilo U svakom procesu komunikacije treba da bude jasno o kojoj vrsti simbolike funkcije se radi (koriste se razni znaci). Znaci mogu pripadati raznim vrstama jezika: obinom tj. svakodnevnom, empirijskom naunom, simbolikom jeziku logike ili matematike, metafizikom jeziku, jeziku umjetnosti, jeziku ideologije i politike propagande, religije, mita i sl. Naunik bi se mogao suprotstaviti nepreciznosti jednog teksta ako ne bi bilo dokaza da je to pribliavanje materije iroj populaciji. Ukoliko u svom ispitivanju ne naemo bar jedan vrijednosni princip u kome se s naim sagovornikom slaemo, diskusija sa njim je potpuno izlina. Kada je rije o definisanju, moramo biti na isto sa tim da odreivanje znaenje jednog termina putem definicije ima bitno razliit logiki status od tvrdnje o stvarima i njihovim pretpostavljenim sutinama. Vai isto i za formulacije pravila. Njima se nita ne tvrdi kao istinito ili ne ve je to samo predlog za odreeni nain pristupanja. Kondezovano I pravilo : Pri interpretaciji jednog teksta treba uzeti u obzir da on moe imati saznajnu, ekspresivnu, direktivnu i drugu svrhu. Utvrditi kojoj vrsti jezika pripada dati izraz.

31

Kada je u pitanju znaenje jednog iskaza utvrditi da li je to iskaz opaaja, zakljuak, vrijednosni sud, definicija, ili metodsko pravilo. II Pravilo Treba teiti upotrebi samo onih simbola koji imaju svoje dimenzije znaenja. To znai da rijei koje upotrebljavamo treba da izraavaju jedan na subjektivni pojam, predstavu (zamiljenu sliku, ulni opaaj) i da oznaavaju objekte koji se odreenim praktinim operacijama mogu identifikovati ili stvoriti i koji se nekim drugim skupom simbola mogu opisati. Lok je ve osudio naviku mnogih ljudi da koriste termine mudrost, slava, milost, kojima ne odgovara nikakva jasna i razgovjetna ideja. Bezbroj je objekata, pojava, bezbroj je rijei, ali je nemogue za svaku stvar nai novu rije. Mogue je novo objasniti starim izvorima ve odreenim znaenjem, potrebno je da budemo u stanju da pokaemo veze naih jezikih izvora sa praktinim iskustvom. Kondezovano II pravilo : Upotreba znakova treba da bude umjerena jasnom svijeu o odnosima i granicama njihove primjene. Jeziki izrazi koje upotrebljavamo u jednom procesu komunikacije treba da imaju objektivno drutveno znaenje, tj. da su pristupani opaanju i zamiljanju drugih ljudi. Treba upotrebljavati one rijei koje moemo objasniti pomou drugih. Pri izboru jezikih izraza kojima elimo da neto saoptimo drugim ljudima prednost treba dati onim izrazima ije praktine konsekvence su nam date. III Pravilo U toku datog procesa komunikacije svaki simbol treba da ima samo jedno znaenje. Viesmislenost rijei je oduvijek smatrana jednim od osnovnih nedostataka obinog jezika. Jo Aristotel je ukazao na sofizme i viesmislenost. iv jezik kojim ljudi opte i kojim izraavaju i oformljuju svoja iskustva i svoje misli neprestalno se razvija. Da ga ne bi suvie opteretili sa novim i novim kovanicama mi vrimo TRANSFER ZNAENJA: rijei koje ve imaju odreenu denotaciju. Kondezovano III pravilo: Ne upotrebljavaj u jednom tekstu istu rije u dva razliita znaenja. Ukoliko se to ne moe izbjei razlika u znaenjima treba da je nagovjetena kontekstom ili eksplicitno. Eliminii viesmislenost na istom podruju primjene, za svako znaenje nai poseban odgovarajui termin. V Pravilo Komunikacija je utoliko efikasnija ukoliko je veem broju kljunih termina znaenje eksplicitno odreeno. Kondezovano IV pravilo: Maksimum informativne vrijednosti imaju analitike i operacione definicije. Ostalim metodama treba pribjegavati samo ukoliko jedna od ove dvije ili obje zajedno nijesu mogue ili nisu najpodesnije za neku posebnu svrhu. Pri interpretaciji jedne definicije i zauzimanju stava prema njoj treba ocjeniti da li je intencija autora bila da d empirijsku ili postulativnu definiciju. Postulacionim definicijama, kad su proizvoljne samo se dalje uveava postojea konfuzija: prema tome treba im pribjegavati samo kad je to nuno kad se s dobrim razlozima moe oekivati da e njihova primjena poveati komunikativnost datog termina. V Pravilo Da bi bila adekvatna, interpretacija treba da bude zasnovana na uzimanju u obzir totaliteta konteksta. U cilju potpunijeg razumijevanja znaenja jednog izraza treba obratiti panju ne samo na njegovu definiciju ve i na nain njegove upotrebe na raznim mjestima u toku jednog komunikativnog procesa.

32

Da bi tano interpretirali dio jednog teksta, treba uzeti u obzir cjelokupnost podataka koji daje tekst uzet u svojoj cjelini. Maksimalna i adekvatna interpretacija bie ostvarljiva jedino ukoliko se uzme u obzir cjelokupnost kulturnih i socijalno-istorijskih pretpostavki i uslova jednog jezika. VI Pravilo Treba istovremeno voditi rauna o tome da se jezik neprestano mijenja ali i da, uprkos tome, znaenja u jednom datom komunikativnom procesu treba da ostanu maximalno nepromijenjena. Prilikom interpretacije tekstova kod kojih postoji osjetna vremenska distanca, ne projektuj u njih dananja znaenja odgovarajuih izraza ve treba uzeti u obzir mogue semantike promjene. Pri interpretaciji teksta jednog savremenika treba uzeti u obzir da on moda ne upotrebljava sve rijei i u opte usvojenim znaenjima i da su semantike promjene koje on unosi moda umjesne i nauno osnovane. Znaenje treba da ostane konstantno u toku jednog komunikativnog procesa. Svaka promjena treba da bude eksplicitno naznaena. VII pravilo U svakom komunikativnom procesu treba biti svjestan toga da veza izmeu znakova i objekata nije nuna, da u znaenjima ima jedan momenat konvencionalnosti, da u tome pravih znaenja u ontolokom smislu nema. S obzirom na to da je veza izmeu rijei i objekta ovjek odredio (da ona nije ontoloki nuna) ne treba se ustruavati da se promijeni jeziki izraz svojih misli ako to moe da doprinese otklanjanju terminolokih nesporazuma. Koristei (relativno) slobodu da jednoj rijei promijenimo znaenje tj. da ga izrazimo drugim terminom, treba voditi rauna o zakonitosti razvoja jezika, o postojeoj jezikoj praksi i u vezi sa tim, o preturbacijama koje ova promjena moe prouzrokovati u procesu drutvene komunikacije. Napor da se utvrdi objektivni smisao jednog teksta treba da bude praen uvjerenjem da je to jedini mogui pravi njegov smisao. VIII pravilo Kad u jednom komunikativnom procesu nesporazum izmeu dva sagovornika iskrsne usled toga to oni polaze od razliitih sistema miljenja, treba traiti ono to je u oba njihova sistema zajedniko. Klasini principi neprotivrjenosti iskljuenja treeg vae ukoliko su zadovoljeni sledei uslovi: tana odreenost znaenja svih termina; odsustvo viemislenosti; nepromljenjivost znaenja (dakle i nepromjenljenost oznaenih objekata); poznavanje i disciplinsko formulisanje svih uslova pod kojim se jedan dogaaj odigrao i relacija pod kojima je posmatran (to znai da svi iskazi moraju biti potpuni). 1) U sluajevima kad se oba sagovornika slau u bitnim injenicama i znaenjima osnovnih deskriptivnih termina, ipak se razlaze u osnovnim kriterijumima naroito u ocjeni smislosti i besmisla pojedinih reenica treba uzeti u obzir da se oni moda razlikuju u svojim osnovnim pretpostavkama. 2) Ukoliko utvrdimo da se s naim sagovornikom ne slaemo u osnovnim teorijskim principima treba analizirati jezik odgovarajuih teorijskih sistema i ispitati ne prikrivaju li razliite jezike konvencije sistema znaajne zajednike elemente, koji bi, formulisani na drugi nain, omoguili normalnu dalju komunikaciju. IX pravilo Nuan uslov koji treba da bude zadovoljen da bi komunikacija bila efektivna jeste maksimum ispoljavanja koperativnog duha to znai: Biti spreman na ulaganje izvjesnog napora u cilju uzajamnog razumijevanja,

33

Pri pojavi tekoa teiti da se otkrije maksimum zajednikih pretpostavki, Ispoljiti razumnu mjeru tolerantnosti i biti spreman na pravljenje izvjesnih ustupaka jezikog karaktera da bi se svoje misli uinile razumljive drugima sagovorniku. Iskreno teiti tanoj interpretaciji iskaza sagovornika omoguiti max. panje pri praenju teksta. U sluaju eventualnih diskusija rukovoditi se jednim osnovnim motivom a to je: utvrivanje objektivne istine. Biti korektan, tj. imati obzira, ne hvatati se za neuspjenu formulaciju sudionika kad nam je jasno gledite u cjelini, uzdravati se od sarkastinih primjedbi i unoenja emocija. PERCEPTIVNI SUDOVI, ZAKLJUCI, VRIJEDNOSNI SUDOVI I DEFINICIJE Polaznu taku i krajnji kriterijum ocjenjivanja rezultata naunog istraivanja ne predstavlja iskustvo kao takvo, ve iskustvo objektivirano u formi jezikih iskaza. To je jedini nain na koji iskustvo pojedinca moe postojati i za druge. Kad jedan istraiva izrazi svoja opaanja u jezikoj formi i drugi, poto su sasluali ili proitali njegovo saoptenje, mogu ga uporeivati sa svojim opaanjima ili ak preduzeti potrebne mjere da ga provjere stvaranjem uslova pod kojima i sami mogu doivjeti slina opaanja. Smisaoni i drutveno provjereni jeziki iskazi su ustvari oblik postojanja objektivnog iskustva. U vezi s tim javlja se veoma znaajan problem razgraniavanja perceptivnih sudova od razliitih drugih vrsta slinih sudova. (Pod sudovima podrazumijevamo sve one jezike iskaze koji imaju smisla i kojima se neto tvrdi to moe bit istinito ili lano). Ovo razgraniavanje je neophodno jer perceptivni sudovi imaju sasvim poseban status i vre odreenu funkciju u procesu naunog istraivanja. Perceptivni sudovi predstavljaju ono to bi se moglo nazvati poetnom evidencijom od koje se polazi u postavljanju hipoteza i graenju naunih teorija. Da bi smo znali u kom pravcu da vodimo dalja istraivanja, da bi smo mogli da pravimo prve manje ili vie pretpostavke, moramo najprije utvrditi to smo sigurno uli, vidjeli, dodirnuli, opazili. Isto tako, konana ocjena jedne naune teorije, jednog razultata istraivanja, zavisie od toga da li ga potvruju ili obaraju izvjesna opaanja. Ova neposredna ulna saznanja moramo briljivo odvojiti od svega onog u to vjerujemo, to smo miljenjem zakljuili, to smo na osnovu naih kriterijuma ocijenili, to smo shvatili kao znaenje date pojave. Ovo odvajanje je potrebno najprije zato to su direktna ulna saznanja, naroito kad se radi o uspjenim praktinim iskustvima, najsigurnija naa znanja i to mi u realnom ivotu pridajemo daleko veu teinu zakljucima koji se iz njih mogu izvesti ili njima verifikovati, nego onim zakljucima koji su izvedeni iz vjerovanja, pretpostavki, postulata, itd. Drugo, svaki poseban oblik i stepen naunog istraivanja ima svoje vlastite metode kritikog ispitivanja i procjenjivanja. Zato rezultate opaanja treba razlikovati od rezultata zakljuivanja vrijednosnih sudova, definicija i uopte rezultata razliitih drugih operacija zakljuivanja. 1. Perceptivni sudovi i zakljuci Naroito je teko povui otru demarkacionu liniju izmeu perceptivnih sudova i zakljuaka. U nekim sluajevima razlika je oevidna. Kad svjedok na sudu opisujui kako se odigrala svaa izmeu dvije osobe kae: tada je A uvrijedio B-a sudija se s pravom nee zadovoljiti iskazom i zamolie svjedoka da ne uoptava ve da saopti to je konkretno uo i vidio. Slino tome, ako neki astronom objavi da je jedne odreene noi vidio na nebu Enkeovu kometu, ovo njegovo tvrenje se ne bi moglo tretirati kao perceptivan sud, ve kao zakljuak jednog relativno sloenog procesa zakljuivanja. O perceptivnom sudu bi se moglo govoriti samo ako bi on opisao poloaj, veliinu, boju, svjetlost, oblik i druge neposredno opaljive kvalitete svjetle take koju je primijetio na nebu. Da je ta svjetla taka Enkeova kometa ustvari je njegov zakljuak, meutim, pitanje je da li bi i drugi astronomi izveli isti zakljuak iz istovjetnih ulnih opaanja. Zakljuci su po pravilu mnogo subjektivniji od perceptivnih sudova jer se i polazei od objektivnih ulnih podataka moe pogrijeiti u miljenju usljed ogranienog znanja, nedovoljnog i logikog smisla, uticaja voljnih i emotivnih faktora i raznih predrasuda pri emu u drutvenim naukama naroito veliku ulogu mogu igrati ideoloke predrasude. Ba zato i teimo da iz opisa iskustva eliminiemo to vie elemenata zakljuivanja da bismo precizno utvrdili iskustvenu osnovu jedne teorije.

34

Meutim, potpuna eliminacija zakljuivanja iz procesa opaanja i registrovanja opaanja niti je mogua niti je poeljna. Mi nijesmo samo registratori, ve i interpretatori ulnih opaanja. Za razliku od fotografskog aparata ili magnetofonske trake mi i tumaimo ono to opaamo. Naa uloga kao tumaa je velika im ponemo da govorimo o stvarima koje opaamo. Idealni perceptivni sudovi bi bili oni u kojima bismo samo izrazili da smo u datom podruju prostorno-vremenskog kontinuuma opazili takav i takav kompleks kvaliteta. Kad kaemo da smo vidjeli takve i takve stvari mi smo ve izvrili jedan logiki skok od pojedinih dijelova ka cjelini. Pri tom skoku mi smo nesvjesno interpolirali izvjesne kvalitete koje mi zapravo u datom trenutku ne zapaamo ve njihovo postojanje samo pretpostavljamo po analogiji sa naim prolim iskustvima. Npr., kad kaem da sam na odreenom mjestu vidio jednu poznatu osobu, ja sam u ovakvom opisu ukljuio neke kvalitete koje zapravo nijesam vidio. Na primjer, vidio sam je samo s jedne strane, nijesam joj uo glas niti opazio mnotvo drugih njenih kvaliteta. I kod svih drugih objekata mi vidimo samo povrinu i samo jedan dio njihovih kvaliteta. Zato, ipak, prolaze kao perceptivni sudovi iskazi u kojima se govori jednim realistikim jezikom o stvarima a ne feneomenalistikim jezikom o kompleksima osjeta i kvaliteta? Kad kaemo da se u datom trenutku iva u termometru popela do 390 , ili da jedan eksperimentalni mi koji je vakcinisan pa inficiran nije obolio, to su jo uvijek sasvim dobri perceptivni sudovi iako govorimo o ivim mievima, a ne o svojerodnim kompleksima boje i oblika. Ustvari, nijesu li takvi sudovi ve veoma srodni sa zakljucima? Prvo: Razlog zbog koga izbjegavamo fenomenalistiki jezik jeste najprije u tome to je on veoma glomazan i nepraktian. Potrebno nam je desetine termina da opiemo jedan doivljaj tamo gdje je u realistikom jeziku dovoljna jedna jedina rije ime date stvari. Drugo, on je veoma nepregledan. Ima stvari koje su veoma srodne iako se u mnogim detaljima razlikuju i obratno ima stvari koje se bitno razlikuju samo zbog razlike u jednom kvalitetu dok svi drugi mogu biti istovjetni. Pri potpunom nabrajanju svih opaljivih kvaliteta i onih bitnih i onih nebitnih i nekarakteristinih, ove diskusije i srodnosti bi bile isputene iz vida. Tree, ovdje bismo morali raunati na znatne varijacije od posmatraa do posmatraa. etvrto, ako bi uopte trebalo da ovi iskazi budu komunikabilni, a rekli smo da se samo pod tim uslovom mogu tretirati kao nauni iskazi, oni takoe moraju interpolirati neopaene kvalitete i apstrahovati opaanja. Jer ne samo to stvari imaju i svoju drugu neopaenu stranu i svoju neopaenu unutranjost, ve i boje imaju druge nijanse sem onih koje u datom trenutku posmatramo i oblici imaju svoje neopaene vrste i podvrste i glasovi svoje neopaene visine, boje, ritmove. Ukratko, po samoj prirodi jezika rijei se uvijek odnose na neto opte, apstraktno. im izrazimo jedan opaaj jezikom mi smo ve neke od njegovih najindividualnijih, najsubjektivnijih elemenata eliminisali, faktiki neopaene elemente smo pretpostavili, interpolirali. Da bismo to izbjegli trebalo bi da se odreknemo upotrebe drutvenog jezika pa da stvaramo na individualni jezik. Ali, i u njemu bismo opet imali apstrakcije. Termini bi se odnosili na ono to je invarijantno u naem linom iskustvu u toku vremena. Dakle, opet bismo primjenom deskripcije doivljaja, neke elemente eliminisali a neke interpolirali. Tok svijesti, naroito opaaja u svoj njihovoj konkretnosti i autentinosti, ne moe se uopte izraziti jezikom. Meutim, bez toga se ne moe znati to smo zapravo doivjeli u nekom prolom iskustvu, jer nas memorija uvijek do izvjesne mjere iznevjerava. Dakle, upotreba jezika je nuna da bismo fiksirali nae opaanje. Meutim, mi pri tom uvijek fiksiramo samo strukturu i uvijek, makar i u najkonkretnijem fenomenalistikom jeziku, vrimo logiki skok i iz poznatih opaenih dijelova izvodimo zakljuke o cjelini koja u sebi sadri i neopaene dijelove. Dakle, jeziko izraavanje iskustva ve samo po sebi ukljuuje jedan ogroman napor apstrahovanja, sintetisanja, zakljuivanja. Najzad (ukoliko se sluimo realistikim jezikom) ono ukljuuje u sebe jedan krupan gnoseoloki korak zakljuivanja o objektivnom biu stvari na osnovu subjektivnih iskustava. Mi se sluimo realistikim jezikom tamo gdje smatramo da imamo dobre razloge za vjerovanje da naa iskustva imaju neki objektivni korelat. Poslije svega to je ovdje reeno o prirodi perceptivnih sudova postaje jasno da izmeu njih i onog to smo nazvali zakljucima nema, ustvari, razlike u principu, ve samo u stepenu. Tu se radi o jednom kontinuiranom prelazu kod koga je teko otro povui granicu ali se mogu navesti relativno jasne razlike izmeu dviju klasa sluajeva uzetih u cjelini.

35

Perciptivni sudovi se odnose na precizno odreene individualne dogaaje, koji se mogu lokalizovati u prostoru i vremenu. Zakljuci su esto manje ili vie opteg karaktera i sadre u sebi apstraktne termine koji oznaavaju itave klase dogaaja i stvari. Perceptivni sudovi sadre mali broj interpolarnih neopaenih kvaliteta i to su uglavnom elementi koji zajedno sa opaenim elementima konstituiu cjelinu neke pojedinane stvari o kojoj se u perceptivnom sudu govori. Tu se, dakle, radi uglavnom o neposrednom zakljuivanju o cjelini na osnovu dijelova. Meutim, zakljuci u pravom smislu rijei obino pretpostavljaju cijelu seriju interpoliranih lanova izmeu aktuelno opaenih ulnih podataka i termina koji u sudu figuriraju. U naim primjerima od opisa kvaliteta jedne ivotinje do interpretacije da se tu radi o jednom miu, treba samo jedna korak. Meutim, od opaaja svijetle take na nebu do zakljuka da se radi o Enkeovoj kometi treba niz misaonih operacija od kojih su neke posrednog i to deduktivnog karaktera. Najzad, perceptivni sudovi se od obinih zakljuaka razlikuju i po karakteru premisa na osnovu kojih se vri interpretacija. Kad bismo analizom jednog procesa interpretacije pokuali da ga razloimo na osnovne lanane elemente (psiholoki, ti elementi ne postoje odvojeno, ve su sliveni u jednom jedinstvenom trenutnom aktu), mogli bismo dobiti sledeu shemu. Premisa I: Premisa II: U mom opaajnom polju se nalaze kvaliteti A, B, C, U prolosti su kvaliteti A, B, C ... obino bili asocirani sa kvalitetima E, F, G ... a svi oni skupa konstituiu objekat koji iskazujemo terminom M. Dakle ja sad opaam objekat M.

Zakljuak:

Ono to omoguava interpretaciju jeste, dakle, premisa II koja registruje jedno koncentrisano iskustvo prolosti, jednu ontoloku pretpostavku i jednu jeziku konvenciju. To je, ustvari, jedan sloeni konjunktivni sud. Kad bismo kod obinih induktivnih ili deduktivnih zakljuaka eksplicitno izrazili sve to se u premisama pretpostavlja, mi bisno i tu nali izvjesne ontoloke pretpostavke (pretpostavke o postojanju objekata o kojima je rije) i jezike konvencije (konvencije da date objekte nazivamo odreenim imenima, odnosno da izvjesne rijei upotrebljavamo na odreeni nain). Meutim, pored toga nali bismo u premisama i razne hipoteze, pretpostavke, vjerovanja i zakljuke dobijene prethodnim misaonim operacijama o prirodi, optim svojstvima i o odnosima datih objekata. Dok kod interpretacije mi polazimo samo od zapamenog linog iskustva iz prolosti (obino smo vidjeli kvalitete A, B, C zajedno sa kvalitetima E, F, G). Kod obinog zakljuivanja mi polazimo od rezultata prethodnog zakljuivanja (Svi ljudi su smrtni). Dakle, ukoliko kod opaanja i formiranja perceptivnih sudova ve uestvuje i zakljuivanje ono je ovdje rudimentarnog oblika i neposredno je vezano svojim premisama za ulno iskustvo. 2. Perceptivni i vrijednosni sudovi Vrijednosni sudovi su oni u kojima se nalazi bar jedan vrijednosni termin kao to su: dobro, ispravno, lijepo, savreno, istinito, itd. Ovim sudovima mi ne samo to konstatujemo i ocjenjujemo ono to opaamo, ve zauzimamo stav, emotivno reagujemo, ocjenjujemo, izraavamo nae svianje ili nesvianje, odobravanje ili neodobravanje, stimuliemo i druge da zauzmu stav slian naem. Ovi sudovi obino sadre znatno vie subjektivnih elemenata nego perceptivni sudovi. Dok je ulni aparat i anatomski i fizioloki uglavnom izgraen na isti nain kod raznih ljudi tako da u njihovim percepcijama jednog dogaaja preovlauju elementi koji su jednaki kod svih, emotivne razlike kod ljudi variraju u znatno veoj mjeri od pojedinca do pojedinca i od jedne drutvene grupe do druge. Zato se ne bi mogli tretirati kao perceptivni sudovi jeziki iskazi kao to su: Tenost koja se dobija mjeanjem vode i ugljene kisjeline ima prijatan ukus. Linija koju je Hipeson pod uticajem dejstva magneta opisao imala je veoma lijep oblik. Djevojke na Polineanskim ostrvima se ponaaju veoma nepristojno. Crnci u Litl Roku su izloeni surovom ugnjetavanju. Kue u Kentu su uzorno iste.

36

Karakteristino je za sve ove iskaze to to mi ne samo opisujemo sadraj naih opaaja ve i zauzimamo stav i ocjenjujemo odgovarajue objekte. U prvom sluaju mi ne kaemo da izvjesna tenost ima kiselkast ve prijatan ukus. Gotovo svaki ovjek s normalnim ulom ukusa nai e da mjeavina vode i ugljene kisjeline ima kisjelkast ukus ali nee svi nai da je taj ukus prijatan. Isto tako u drugom sluaju jedna linija se moe opisati kao prava, okrugla, eliptina, parabolina, itd. ali ako kaemo da je imala lijep oblik to je ve vrijednosno ocjenjivanje s kojim se nee mnogi sloiti. To vai i za vrijednosne predikate nepristojno, surovo, uzorno isto, itd. Ono to pripadnicima jedne drutvene zajednice izgleda nepristojno ljudima iz nekog drugog drutva i vremena moe izgledati savreno normalno i jedino mogue ponaanje. Izraz surovo ugnjetavanje je esto upotrebljavan i u propagandne svrhe s mnogo pretjerivanja, tako da nam je poznato da znamo tano o emu se radi da bismo utvrdili da li je upotrebljen adekvatno i na opte prihvatljiv nain. Najzad, ono to je uzorno isto po jednim mjerilima moe biti ocjenjeno i kao problematino isto po drugim. Oigledno usled te varijabilnosti mjerila, vrijednosni sudovi se ne mogu tretirati kao evidentni, kao osnova i instrument provjeravanja istinitosti naunih teorija. Meutim, bar jedan dio vrijednosnih sudova veoma je srodan sa perceptivnim sudovima i ne moe se od njih otro razlikovati kao to se to u literaturi obino ini. Meu vrijednosnim sudovima, moemo napraviti jednu grubu i provizornu razliku izmeu dvije vrste. Jedni su oni koji su izvedeni iz optijih vrijednosnih sudova, odnosno dobijeni svjesnom primjenom osnovnih kriterijuma vrijednosnog ocjenjivanja. Takav sluaj imamo kad neko kae da slike ekspresioniste Morisa Vlamenka imaju visoku umjetniku vrijednost, jer su dramatine i izraavaju vrlo intenzivna osjeanja, a umjetnost je uopte utoliko vea ukoliko je strasnija i izrazitija. Ovakvi sudovi se jasno razlikuju od perceptivnih ve i po tome to su dobijeni posrednim zakljuivanjem. Pored ovakvih imamo i jedan drugi tip vrijednosnih sudova koji nijesu izvedeni posrednim putem, razmiljanjem, kao konsekvence neke usvojene norme, ve izraavaju neposredan utisak koji se ima pri posmatranju nekog objekta. Takav sluaj imamo kad neko zastane pred jednom slikom na zidu Muzeja moderne umjetnosti u Parizu i bez obzira na to to je to slika Morisa Vlamenka, to je taj slikar pripadao grupi fovista i bez obzira na sve opte principe i kriterijume kae: Ova slika je lijepa ili moda jo prije Ova slika je snana. Ovo oigledno nije perceptivni sud kako smo ga ranije odredili. Perceptivni sudovi bi u ovom sluaju bili: Ova slika obiluje tamnim tonovima ili Svi predmeti na ovoj slici su deformisani ili Kontrasti boja na ovoj slici su veoma otri ili Oblaci su ovde tako uskovitlani. Sigurno je da mnogi koji bi se sloili s ovim sudovima kao tanim ne bi ipak prihvatili da je slika u pitanju lijepa, pa ak moda ni da je snana. Pa ipak, ono to ova dva razliita tipa sudova ini slinim jeste to to u oba sluaja do njih dolazimo neposrednim putem, posmatranjem i obavljanjem izvjesnih misaonih operacija kojih mi u jednom od dva sluaja nijesmo svjesni. Kae se: kod vrijednosnih sudova mi moramo polaziti od izvjesnih mjerila. Mi moemo rei da je neto lijepo tek onda kad imamo izgraena mjerila to smatramo lijepim, a to ne. Meutim, ovdje bi se moglo prigovoriti: prvo, da se ljudi uputaju u vrijednosno ocjenjivanje i kad nemaju izgraena mjerila otud tako velike nedosljednosti u sudovima ak i kod umjetnikih kritiara. A drugo: neka mjerila se moraju uzeti i kad izraavamo perceptivne sudove ako hoemo da budemo dosljedni. Jer, prilikom interpretacije mi do izvjesne mjere uoptavamo a uoptavanje je nemogue izvriti ako nemamo mjerila za klasifikovanje jednog konkretnog sluaja u jednu ili drugu vrstu. Na osnovu ega smatramo da su tonovi na ovoj slici tamni a ne svijetli ili prigueni, da su kontrasti boja otri a ne blagi; kada smatramo da su predmeti deformisani a ne normalnih oblika, da su oblaci uskovitlani, itd. Dakle i ovdje imamo neku vrstu ocjenjivanja u skladu s izvjesnim kriterijumima. Ima jo jedna slinost izmeu ove dvije vrste sudova. Perceptivni sudovi obavljaju funkcije iskustvene verifikacije svih drugih sudova koji pretenduju da opisuju ili objanjavaju stvarnost svih drugih faktikih sudova. Istu takvu funkciju na podruju vrijednosnog ocjenjivanja obavljaju neposredni vrijednosni sudovi. Nije uobiajeno da se govori o verifikaciji vrijednosnih sudova, ali to je ustvari pojava koja se neprestano deava i kojom svako pokoljenje unosi vee ili manje korekcije u neke zateene vrijednosne sudove, dok drugi uvijek iznova doivljavaju svoju afirmaciju. Naravno, ovdje kao i u nauci odluujui uticaj na formiranje javnog mnjenja imaju autoriteti, eksperti. Ako hoemo da utvrdimo objektivno istinit sud o problemu da li se moe poveavati masa jednog tijela kad mu se

37

poveava brzina pitaemo strunjake fiziare, a neemo vriti plebiscit i odluku donositi prebrojavanjem glasova. Isto tako, ako hoemo da doemo do objektivne ocjene vrijednosti pojedinih umjetnikih djela ili pojedinih ljudskih postupaka uzeemo, prije svega, u obzir miljenje ljudi koji su se istakli svojom djelatnou na datom podruju bilo svojim umjetnikim stvaralatvom ili kritiarskom aktivnou ili, ako je rije o moralu, svojim visoko humanim, altruistikim stavovima u raznim kritinim situacijama u prolosti. Poto smo na ovaj nain ograniili broj lica koja su kompetentna da vre verifikaciju vrijednosnih sudova, ostaje pitanje na koji se nain ona obavlja. Taj nain je veoma slian svakoj drugoj verifikaciji. Da bismo se uvjerili da li je Neznani Dud Tomasa Hardija daleko slabije djelo nego Gradonaelnik Kasterbrida ili Tesa od Ubervila mi ga itamo i utisak koji imamo uporeujemo s opte usvojenim vrijednosnim sudom. Slino tome, gledajui slike mi se udimo zato su Buove nalickane gole ljepotice nekad bile tako visoko ocijenjene, u izduenim likovima i dramatinom koloritu El Greka otkrivamo jednu ogromnu snagu koja je mogla sama vrijeati ukus njegovih savremenika. Na Maneovim slikama: Doruak na travi i Olimpija koje su u svoje vrijeme skandalizovale Pariz ne nalazimo vie nieg ni nepristojnog ni u umjetnikom pogledu jeretikog, naprotiv one djeluju konzervativno, tradicionalno. U Bahovim crkvenim misama koje su nekoliko decenija poslije smrti svog autora ve bile potpuno zaboravljene, mi ateisti dvadesetog vijeka otkrivamo fascinirajuu dubinu i humanizam, poslije vie od stotinu godina apsolutne premoi Betovenove muzike nad svim njegovim simfonijama pa ak i u besmrtnoj Misi Solemnis poinjemo da otkrivamo elemente sirovosti i primitivnosti koji teko mogu da izdre poreenje s prefinjeno istom lirikom Mocartovih poslednjih simfonija i kvinteta. Nekad veliki Majerber zvui nam danas sladunjavo melodramski, Rosinijeve uvertire za kojima je cio svijet poetkom 19. vijeka ludovao danas vie spadaju u salonsku nego u ozbiljnu muziku, dok ubertove romantine pjesme vie uzbuuju nas neromantine ljude atomskog vijeka nego njegove romantine savremenike. Jednom rijeju u direktnom kontaktu s umjetnikim djelima mi ih doivljujemo na nain koji potvruje ili revidira zateene vrijednosne sudove o njima. Slino je i s verifikacijom moralnih sudova. Grigorije Melehov je prihvatio normu da ubiti neprijatelja nije zlo. Ali kad u svojoj prvoj bici zastane nad licem golobradog austrijskog vojnika koje je njegova sablja raspolutila, on doivljava neoekivano osjeanje da je njegov postupak gnusan i u njemu se raa klica revolta protiv rata uopte. Ili, pretpostavimo da je neko ubijeen da je moral sve ono to slui jednoj klasi i da e jedan njegov postupak zaista posluiti borbi neke klase. Ipak, ako se taj njegov postupak sastoji u tome da prekri datu rije, da proigra neije povjerenje, da nevinog osudi, da ispolji surovost prema slabima on e najvjerovatnije doivjeti izvjesnu moralnu reakciju negodovanja nad svojim postupkom. Naravno u ovakvoj dilemi on e ili propasti kao ovjek ili e svoje principe uskladiti sa svojim moralnim iskustvom, na primjer, zakljuie da mora biti da se upotrebom takvih sredstava faktiki ne mogu ostvariti ciljevi neke klase. To je ista dilema pred kojom stoji i neko kome se iskustvo ne slae s konsenkvencama iz neke teorije. On e ili i dalje vjerovati u svoju teoriju, a posumnjati u svoju logiku i u svoja ula ili e potrait drugu teoriju koja e biti u skladu sa iskustvom. Mi tu nesumnjivo nalazimo izvjestan paralelizam i meu stvarnim (faktikim) i meu vrijednosnim sudovima, mi se sreemo s iskustvenim sudovima, principima i zakljucima. Osnovna razlika meu njima je u tome to vrijednosni sudovi na svim nivoima ukljuuju u sebi termine koji imaju i jako izraeno emotivno, a nekad i volutivno znaenje. Sud: Ova slika je lijepa znai pored ostalog i to da mi se ta slika svia, da me na jedan naroit nain uzbuuje. Sud: Ravo je ne odrati dato obeanje pored ostalog izraava moje osjeanje neodobravanja, i moju elju da drugi kojima se obraam uvijek dre svoja obeanja. Meutim, iz ove injenice da vrijednosni sudovi jednim svojim dijelom imaju emotivno znaenje ne slijede razne subjektivistike i objektivistike interpretacije koje nalazimo u savremenoj literaturi. esto se smatra da kad kaem da je ova slika sva u tamnim tonovima da onda govorim neto o materijalnom predmetu slici, a kad kaem da je ta slika lijepa, onda govorim o sebi, svom ukusu, svojim osjeanjima. Meutim, moe se desiti da ba u prvom sluaju ja govorim samo o sebi i svojim halucinacijama ukoliko je taj sud neistinit, dok u drugom sluaju je moda ovo rije o nainu reagovanja itavog ovjeanstva. Pa ak ako i pretpostavimo da je jedan faktiki sud istinit, njegova subjektivnost se sastoji u tome to je slika u pitanju pri normalnim uslovima na zemlji i za normalnog ovjeka a ne po sebi,

38

tamno obojena. O bojama po sebi se ne moe nita odreeno rei. Meutim, takvu vrstu objektivnosti nalazimo i kod vrijednosnih sudova. Ljepota slike Morisa Vlamenka nije ni stvar subjektivnog svianja jednog pojedinca, a nije ni skup prirodnih ili neprirodnih kvaliteta po sebi koje ima slika kao materijalni predmet. To je, ustvari, skup invarijantnih, strukturalno slinih intelektualnih i emotivnih elemenata iskustva jedne drutvene grupe (recimo da se ovdje radi o grupi poznavalaca i ljubitelja ekspresionistikog slikarstva). Vrijednosti su, dakle, objektivne u smislu intersubjektivnosti, a ne u smislu adekvatnosti nekom predmetnom korelatu. Dodue u njima ima i jedan deskriptivni, faktiki elemenat. Ovom svojom komponentom vrijednosni sudovi se ni malo ne razlikuju od perceptivnih. Kad kaemo da je Vlamenkova slika lijepa onda se jedan dio znaenja rijei lijep u ovom kontekstu sastoji u tome to Vlamenkova slika (onakva kakvu je vidi ovjek noramlnih ula) ima izvjesna faktika svojstva koja su u stanju da izazovu jednu nau emotivnu reakciju. Oblici iskrivljeni od napetosti, kovitlanje oblaka na tamnom nebu, vrlo intenzivne boje s neoekivanim kontrastima sve je to u stanju da stvori jedan dramatian utisak, da izazove jedno uzbuenje. Kad bismo diskutovali s nekim ko ne dijeli na sud o toj slici, on bi se vjerovatno bez predomiljanja sloio s nama da se sve to to mi opisujemo vidi na slici, ali da to u njemu ne budi estetska osjeanja. Dakle, tu poinju razlike izmeu vrijednosnih i perceptivnih sudova. Ljudske emocije izazvane spoljanjim predmetima obino su daleko varijabilnije od odgovarajuih opaanja. Meutim, razliku ne treba apsolutizovati kao to se to ini. Kao to smo vidjeli meu ljudima postoje i osjetna slaganja u emotivnim reakcijama na isti predmet treba samo prisustvovati projekciji recimo Bodnarukovog filma ovjekova sudbina pa se u to uvjeriti, da i ne govorimo o slaganju ljudi kroz cijelu istoriju umjetnosti u pogledu vrijednosti nekih od vrhunskih umjetnikih ostvarenja od Sofokla i Praksitela do ekspira, Rodena i Stravinskog. A zatim obini perceptivni sudovi nijesu uvijek slobodni od emocija, naroito kada se konstatuju dogaaji od velikog znaaja za ljudski ivot. Treba pomisliti samo na emotivnu konotaciju sudova kao to su: Stepen radioaktivnosti u padavinama nad ehoslovakom bio je 8.III 1960. dvije stotine pedeset puta vei nego dva mjeseca prije toga. Na ulazu u gasnu komoru u Dahau i danas na vratima pie Kupatilo. Isto tako, obini vrijednosni sudovi mogu imati implicitno preskriptivno znaenje i u tom pogledu liiti na etike sudove. Ako sudovi kao to su Dobro je biti bogat i Nemoralno je ne starati se o svojoj djeci pored ostalog imaju i tu funkciju da nas stimuliraju da zauzmemo odreene stavove i ponaamo se na odreeni nain, ne bi se moglo rei da neki tipino perceptivni sudovi u odreenim uslovima nemaju prvenstveno funkciju da nas stimuliraju na aktivnost. Npr., usklik s obale jednoj grupi kupaa: Kilometar daleko u moru se nalazi jedan morski pas, iako po sadraju je opis neeg neposredno opaenog, ustvari, je alarm za hitno sklanjanje od opasnosti. ak se i stimuliranje na zauzimanje moralnih stavova moe postii obinim perceptivnim sudovima, npr.: U asu kad se voz nalazi jo svega nekoliko desetina metara od djeteta jedan ovjek je skoio na ine, zgrabio ga i odskoio u stranu. Apsolutne razlike izmeu perceptivnih i vrijednosnih sudova, prema tome, nema. Relativna razlika, koja je u veini sluajeva dovoljna da ih u praksi razgraniimo, sastoji se u tome to vrijednosni sudovi sadre vrijednosne termine koji su opteg karaktera i imaju pored deskriptivnog i izrazito emotivne a ponekad i preskriptivno znaenje. Perceptivni sudovi sadre samo termine koji slue za opisivanje nekog konkretnog objekta, odnosno situacije. Oni u najboljem sluaju mogu imati samo posredno emotivna ili preskriptivnu konotaciju. 3. Perceptivni sudovi i definicije Definicije su jeziki iskazi kojima se eksplicitno objanjava znaenje jednog jezikog termina. Najobiniji znaci su rijei izgovorene ili napisane, ali su znaci isto tako i crtei slike predmeta, koji svojom pojavom skreu nau panju na neke druge predmete koji s njima stoje u tijesnoj vezi. Rije je znak jer imenuje neku stvar ili proces ili svojstvo. Slika je znak jer predstavlja neki objekat. Zvuk ulaznog zvona je znak jer nas obavjetava da neko hoe da ue. Nizak mraan oblak je znak jer nam skree panju na mogunost kie, itd. Kadgod imamo neki materijalni objekat koji je vezan s naom dispozicijom da u njegovom prisustvu zamislimo neki drugi objekat ili se instiktivno ili svjesno ponaamo kao da je taj drugi objekat prisutan, mi prvi objekat smatramo jednim znakom dok drugi objekat ulazi u konstituciju njegovog znaenja. 39

Znaenja jednog znaka moemo biti svjesni iako ne umijemo da ga objasnimo rijeima. Mi ga moemo razumjeti kad ga drugi upotrebljavaju, moemo se pri susretu s njim ponaati onako kako se oekuje od onih koji su ga tano interpretirali, moemo se i sami sluiti njim tano u skladu s odreenim drutvenim pravilima, ali i pored toga moemo biti nesposobni da njegovo znaenje definiemo. Da bismo bili sposobni da damo definiciju jednog znaka obino treba da budemo u stanju da milju obuhvatimo sve razne tipove njegove upotrebe, u raznim kontekstima i da u njima uoimo, s jedne strane, ono to je karakteristino i to se svuda pojavljuje, a s druge strane ono to je specifino za taj znak za razliku od svih drugih. Iz toga bi slijedilo da definicije moraju imati opti karakter i sadrati u sebi apstraktne termine pa se ve po tome moraju bitno razlikovati od perceptivnih sudova. I zaista treba samo uporediti slijedea dva iskaza: Termometar je staklena cijev u kojoj se nalazi iva. Termometar je instrument za mjerenje temperature. U prvom dajemo samo djelimian opis objekta koga nazivamo imenom termometar. Pri tome se sluimo samo deskriptivnim rijeima. Staklena, cijev, nalaziti se u, iva i pomonim logikim terminima je i kojoj koje ove pojedinane rijei spajaju u misaonu cjelinu. U drugom od ova dva iskaza mi odreujemo vii red termometra vrlo optom i apstraktnom rijei instrument, a zatim objanjavamo specifinu razliku rijeima mjerenje temperature koje su takoe veoma apstraktne, i odnose se na objekte koji se ne mogu direktno opaati. Razlika je, dakle, vrlo prosta kad je u pitanju klasina karakteristina definicija. Meutim, u savremenoj logici je utvreno da postoje brojni drugi tipovi i metodi definisanja. Dok je Aristotel nekad smatrao da je definicija objanjenje sutine stvari, dok za Spinozu jo uvijek definicija izraava prirodu definisane stvari, danas u logici preovlauje gledite prema kome je defincija svaki jeziki iskaz kojim se objanjava znaenje jedne rijei ili uopte nekog znaka. Meutim, metoda za objanjenje znaenja ima mnogo i neki meu njima se uopte ne slue optim apstraktnim terminima. Tako npr., veliki znaaj se danas i u specijalnim naukama i u logici pridaje tzv. operacionalnim definicijama. U njima se znaenje jednog termina objanjava tako to se navode sve one praktine operacije pomou kojih se moe napraviti ili odrediti objekat oznaen datim terminom. Npr.: Termometar je ono to dobijamo kad u jednu staklenu cijev stavimo ivu, na toj cijevi oznaimo sa 0 nivo do koga se iva spustila prilikom hladnoe na kojoj se smrzne voda, zatim oznaimo sa 100 nivo do koga se iva podigne prilikom toplote na kojoj voda kljua, najzad dio cijevi izmeu te dvije oznake podijelimo na sto (ili osamdeset ili sto osamdeset) dijelova. U ovakvoj definiciji se ne srijeemo s optim i apstraktnim terminima. Izuzev logikih rijei sve ostale se odnose na predmete i operacije koje se mogu neposredno opaati i konstatovati perceptivnim sudovima. Drugi tip definicije koje mogu imati dodirnih taaka s perceptivnim sudovima jesu tzv. denotativne definicije. Ovdje objanjavamo znaenje jednog termina nabrajanjem svih ili najkarakteristinijih objekata na koje se on moe primijeniti. U veini sluajeva ovdje je razlika od perceptivnih sudova dovoljno jasna jer je definiendum opti termin koji se odnosi na neku klasu, vrstu, rod, objekata koje kao takve ne opaamo. Meutim, mi smo vidjeli jo kad je bilo rijei o razlici izmeu perceptivnih sudova i zakljuaka da je razlika izmeu jedinke i klase, konkretnog i apstraktnog, relativna. Naime, mi smo skloni da smatramo pojedinane objekte, kao neto principijelno razliito od klase. Isto tako, skloni smo da smatramo da su imena takvih objekata neto potpuno konkretno, to svoje puno znaenje dobija tek dovoenjem u vezu s naim iskustvom; dok su termini koji se odnose na klase neto apstraktno, to se moe razumjeti i navoenjem karakteristinih bitnih odlika koje imaju svi lanovi date klase. Meutim i pojedinani objekti su u izvjesnom smislu klase klase sukcesivnih stanja u vremenu, klase dijelova koji su meusobno tako povezani da ine jednu cjelinu. Ono to zoveno linou jednog pojedinca ustvari je klasa linosti koje neznatno ili osjetno variraju od jedne situacije do druge, od jednog vremenskog momenta do drugog. U vezi s tim, kao to smo vidjeli i najkonkretniji termini koji se odnose na boje, oblike i tonove ustvari imaju ve i apstraktno znaenje, jer se tu zapravo radi o klasama boja, oblika i tonova. Zato su mogue i takve denotativne definicije gdje se definiendum odnosi na klasu a ipak neto neposredno ulno opaljivo. Npr.: Plavo je more, nebo, safir, zrele ljive, oi Kurta Jirgensa, itd..

40

Ovakav sud se jo uvijek bitno razlikuje od perceptivnih sudova jer se u definisanju nabrajaju razni predmeti koji trenutno nijesu u opaajnom polju, nego ih se sjeamo. Meutim, nije teko zamisliti situaciju u kojoj neko nekom objanjava znaenje rijei plave, ili neke druge sline nabrajajui mu iskljuivo predmete iz neposredne okoline. U tom sluaju svi termini u iskazu imali bi opaajni karakter. Dakle, kriterijum koji smo istakli u poetku (postojanje optih, apstraktnih termina u definicijama) sam po sebi nee biti dovoljan. Ipak, razgraniavanje od perceptivnih sudova bie mogue ako kao dopunski kriterijum uzmemo u obzir sintatiku strukturu ove dvije vrste iskaza. Kod definicije mi obino na poetku iskaza imamo jedan izraz praen terminom je koji ovdje ima znaenje odnosa ekvivalentnosti znaenja. Zatim slijedi ili jedan izraz sastavljen od apstraktnih termina, koji oznaavaju neka opta svojstva ili odnose, ili je sastavljen od veeg broja konkretnih termina kojim se nabrajaju neke ulno opaljive stvari, dogaaji (u sluaju enotativnih definicija), ili nae praktine operacije (u sluaju operacionih definicija). Perceptivni sudovi uglavnom nemaju ovakvu sintaktiku strukturu. Meutim, jo uvijek ostaju bar dva problema. Prije svega, u savremenoj logici postoji tendencija da se obim pojma definicija proiri, tako da se zanemare sva dosad navedena ogranienja. Tako mnogi logiari smatraju da definicije ne moraju imati obavezno sintaktiku strukturu koja je gore opisana. Govori se, na primjer, o ostensivnim definicijama, o implicitnim ili upotrebnim definicijama, itd. Ostensivnom definicijom mi, navodno, objanjavamo znaenje jednog termina na taj nain to izgovaramo taj termin i istovremeno pokazujemo objekat koji on oznaava. Dakle, ovdje bi samo jedan dio definicije bio jeziki izraz i to bi mogla da bude samo jedna rije, odnosno grupa rijei i sintagma, deskripcija, bilo stav, iskaz. Npr. To je sjevernjaa. Ovo je termometar. Drugi dio definicije je obavezno jedan gest. Implicitnom ili upotrebnom ili kontekstualnom definicijom (definition in use), mi otkrivamo znaenje jednog termina upotrebljavajui ga u razliitim kontekstima. Da bismo dobili puno znaenje ovdje je obino potreban niz iskaza, od kojih svaki naosob uzet razotkriva samo jedan elemenat znaenja. Meutim, kadkad je dovoljan i samo jedan iskaz. Ako razumijemo sve ostale rijei, reenica Kvadrat ima dvije dijagonale i svaka od njih dijeli kvadrat u dva pravougla ravnokraka trougla, zaista nam na implicitan nain daje znaenje termina dijagonala. Meutim, u izvjesnom smislu ovaj iskaz bi mogao da se shvati kao perceptivni sud. Pretpostavimo da neko posmatra ovakav crte i opisuje to na njemu vidi. Ukoliko on ve zna to je kvadrat i to je pravougli i ravnokraki trougao on bi rezultat svog opaanja mogao da nam saopti gornjim iskazom. Moglo bi se ovome primijetiti da je ovakvo rjeenje mogue, samo na apstraktnom podruju matematike, gdje su pojmovi maksimalno jednostavni i mogu se odrediti esto pomou jedne jedine karakteristike koja se moe predstaviti i vizuelno pomou crtanja ili grafikona. Meutim, primjera ima i sa drugih podruja. Npr. iskaz: Poslije uzimanja droge santonina u toku nekoliko dana sve stvari su mi izgledale zelene u isti mah je i opis jednog iskustva, dakle, perceptivni sud i implicitna odredba znaenja malo poznate rijei santonin. Drugi od navedena dva problema sastoji se u tome to neki perceptivni sudovi imaju ak i sintaktiku strukturu slinu definicijama. Uzmimo na primjer iskaz: Azot je gas etrnaest puta tei od vodonika. Ukoliko smo iskaz formulisali na osnovu neposrednog uporeivanja teine azota i vodonika (a ne posrednim putem, dedukovanjem), on bi mogao da se okvalifikuje kao perceptivni sud. Meutim, on ima strukturu definicije i faktiki moe vriti funkciju definicije jer utvruje najbitniji elemenat znaenja termina Azot, atomsku teinu odgovarajueg hemijskog elementa. Tako smo i ovdje utvrdili kontinuirani prelaz od perceptivnih sudova definicijama i obratno. Pitanje je samo ge emo povui demarkacionu liniju i kako treba da revidiramo znaenje oba ova pojma ili bar jednog od njih da bi pravljenje ove vane distinkcije bilo mogue. Prije svega, ograniiemo obim pojma definicije koji je u savremenoj logici toliko proiren da je postao sasvim neodreen. Bila je i grupa logiara koji su se tom proirivanju obima pojma definicije protivili usled toga to tako proirena primjena odstupa od ve uobiajene prakse u naunom radu i obinom ivotu i unosi konfuziju. Tako, na primjer, Suzana Stebing je pisala: Treba da budemo paljivi pa da ne upotrebljavamo rije 'definicija' tako iroko da oznaava svaki proces koji nam omoguuje da nauimo primjenu rijei. Ovi procesi su toliko razliiti da vode konfuziji ako ih zovemo istim imenom.

41

Mi emo definicijama smatrati one iskaze u kojima se znaenje jednog jezikog simbola eksplicitno objanjava pomou drugih jezikih simbola. Prema tome, objanjavanje znaenja rijei pomou gestova (tzv. ostensivne definicije) neemo smatrati definicijama u pravom smislu rijei. Uostalom one se u naunom istraivanju i ne pojavljuju pa su praktino za nas u metodologiji bez znaaja. Isto tako, tzv. implicitne, upotrebne, kontekstualne definicije takoe neemo smatrati defincijama u pravom smislu rijei. Jer, ukoliko se sastoje samo iz jednog iskaza one su skoro obavezno veoma nepotpune i mogle bi da nam poslue samo u praktine svrhe da steknemo priblian pojam o znaenju jednog termina, to sa gledita naune metodologije u procesu naunog istraivanja nije ni izdaleko zadovoljavajue. Ukoliko se, pak, radi o cijelom nizu iskaza upotebljenih na raznim mjestima u tekstu, onda se takvo znaenje jednog termina zaista moe odrediti mnogo konkretnije i svestranije nego njegovim eksplicitnim formulisanjem u okviru jednog stava (ime se zapravo uvijek daje samo struktura znaenja a ne znaenje u svoj svojoj punoi i bogatstvu). Meutim, ovdje se gubi svaki kriterijum za razlikovanje definicije od svakog drugog teksta. Sve postaje definicija. U tom smislu je, na primjer, Santajana tvrdio da sve to je iz estetike napisao pretstavlja zapravo definiciju kategorije lijepog. Prema tome, ako se hoe da pojam definicije bude jasan i razgovjetan i da on u sebi, kao elemenat svog sadraja, ukljuuje i kriterijum za precizno razgranienje od svega drugog, onda definiciju ipak treba shvatiti na klasian nain kao jedan (krai ili dui) jeziki iskaz, koji se sastoji iz dva dijela izraza koji se definie (definiendum) i izraza kojim se definie (definiens). Ova dva izraza su spojena relacijom ekvivalentnosti znaenja. Rekli smo da veina perceptivnih sudova nema takvu strukturu, ali da je neki imaju bar sintaktiki ako ne i semantiki. U tom sluaju stoje na raspoloenju slijedee razlike za utvrivanje da se radi o definicijama a ne o perceptivnim sudovima. Ako se bilo u definiensu bilo u definiendumu nalaze termini opteg, apstraktnog karaktera. Ako je definiendum konkretan, deskriptivan termin ali se u definiensu vre takva nabrajanja stvari ili praktinih operacija koje ne mogu biti u isti mah od strane iste grupe posmatraa neposredno opaljive. Najzad, ostaje jo jedan bitan kriterijum, koji ima odluujui karakter ali se ne moe tako precizno formulisati da bi svuda bio neposredno primjenljiv. Naime, u odnosu na perceptivne sudove definicije vre bitno razliitu teorijsko-saznajnu funkciju. Njime se uvode i objanjavaju novi termini, dok se u perceptivnim sudovima pomou termina koji se ve znaju pokuava da opie izvjesno iskustvo. Dakle, u prvom sluaju se jedan termin pominje, o njemu se govori kao o terminu dok se u drugom sluaju svi termini upotrebljavaju da bi sobom skrenuli panju i misao na odgovarajue oznaene objekte. U vezi s tim, dok perceptivni sudovi govore uvijek neto o svijetu, bilo da se radi o svijetu materijalnih objekata, ili psihikih procesa, dotle nam definicije u najboljem sluaju govore o jezikoj praksi u prolosti, one, ukoliko se radi o tzv. empirijskim, leksikim definicijama, utvruju na koji nain je upotrebljavan, koje znaenje je bilo pridavano jednom jezikom simbolu od strane ljudi koji su se tim jezikom sluili. Meutim, postoje i tzv. postulativne, normativne, stimulativne definicije kojima se prosto postulira, predlae jedan novi nain upotrebe datog termina. U vezi s tim se na sasvim razliit nain postavlja pitanje istinitosti kod ovih raznih vrsta iskaza. Perceptivni sudovi su uvijek istiniti ili lani i to u dva smisla: u njima se moe postaviti pitanje: 1. Da li sam zaista vidio, uo, doivio ono to kaem ili sam neiskren i hou druge namjerno da prevarim i 2. Da li zaista postoje stvari o kojima tvrdim da sam ih opazio? Pitanje istinitosti u prvom smislu se javlja kad se sluim empirijskim jezikom i u perceptivnom sudu samo opisujem sadraj svojih iskustava. Drugi smisao se javlja kad idem korak dalje u interpretaciji i kad se sluim jednim realistikim jezikom. to se tie definicije, pitanja istinitosti se postavlja samo kod empirijskih definicija i to opet u jednom razliitom smislu: da li moj iskaz zaista odgovara upotrebi datog termina u izvjesnoj drutvenoj zajednici u odreeno vrijeme. Postulativne definicije, s druge strane, nijesu istinite ni u tom smislu. Njima se zapravo nita ne tvrdi to bi moglo biti istinito, ili lano, ve se samo neto sugerira, predlae. Kod njih se moe postaviti samo pitanje da li su logiki korektne i da li zaista slue ostvarivanju svrhe koja je preutno ili izriito pretpostavljena maksimalna jasnoa, uklanjanje konfuzije i vieznanosti, to vea jednostavnost i saetost, itd.

42

Sve ove razlike nijesu neposredno uoljive kad se konfrontiraju dva izolovano uzeta iskaza. One postaju dovoljno jasne tek kad uzemo u obzir itav kontekst u kome se ovi iskazi javljaju, kad procjenimo saznajnu funkciju koju vre. Ipak, u savremenoj logici postoji opravdana tendencija da se po mogustvu to vie implicitnih pretpostavki eksplicitno formulie, jer onaj ko formulie jedan iskaz zna dobro da li njim hoe da saopti svoje iskustvo ili da objasni znaenje jednog termina. Da bi se izbjegli mogui nesporazumi, bilo bi potrbno da autor nekim podesnim jezikim znakom drugima skrene panju na to da li jedan termin poinje ili ga upotrebljava. To nije potrebno initi u svim tekstovima, ali postaje neophodno u onim kojima se prikazuje metod graenja ili struktura jedne naune teorije ili sistema, gde dakle, precizno razlikovanje definicije i ostalih stavova ima bitni znaaj. Postoje dva naina da se to postigne. U egzaktnijim tekstovima i npr. u matematici, simbolikoj logici, definicije se oznaavaju prefiksom def. U svim ostalim tekstovima treba definisani termin staviti u zagrade. To je onda znak da se govori o njemu kao jezikom izrazu, a ne o objektu kojeg on oznaava. MJERENJE injenice se mogu konstatovati i formulisati na dva osnovna naina: kvalitetivnim opisom (uglavnom pomou termina obinog jezika) i kvantitativnim odreivanjem ili mjerenjem (pri emu se obino sluimo brojevima i drugim specijalnim simbolima matematike. U nerazvijenim naukama i u poetnim fazama istraivanja, prije nego to otkrijemo metode i instrumente mjerenja, na raspoloenju nam stoji jedino kvalitativno opisivanje: mi onda kaemo da su predmeti vie ili manje veliki, teki, tvrdi, topli, udaljeni od drugih predmeta itd. Razvitkom jedne nauke otkrivaju se metodi pomou kojih sve vie iskustvenih podataka moemo odrediti i izraziti kvantitativno. Mi danas s lakoom mjerimo veliinu, tvrdou, temperaturu, udaljenost predmeta. Bez mjerenja se ogroman napredak u prirodnim naukama ne bi mogao ni zamisliti. U drutvenim naukama je primjena metoda mjerenja mnogo ogranienija usled izvanredne kvalitativne kompleksnosti drutvenih pojava. Pa ipak je i tu u XX vijeku, naroito poslije prvog svjetskog rata, uinjen znatan napredak; u svakom sluaju prodrla je svijest o tome da sociologija, politika ekonomija, psihologija ne mogu postati egzaktne nauke kao to su neke prirodne nauke, ukoliko se u mnogo veoj mjeri nego dosad ne budu sluile kvantitativnim metodama mjerenjem i primjenom matematike. U raznim polemikama o znaaju mjerenja u drutvenim naukama i nauci uopte zastupljena su i razna ekstremna shvatanja. Na primjer, jedna krajnost je da nauno saznanje u sutini i nije nita drugo do mjerenja i da sve one konstatacije injenica koje se ne mogu izraziti jezikom brojki i formula, pripadaju prednaunim oblicima saznanja. Suprotna krajnost je gledite da izmeu prirodnih i drutvenih nauka postoji principijelna razlika i da su drutvene pojave u veini sluajeva toliko sloene i varijabilne da stvarno egzaktno mjerenje ili uopte nije mogue ili ne moe igrati neku znaajniju ulogu u procesu prikupljanja injenica i provjeravanja hipoteza i teorija. Ustvari, niti se nauka moe identifikovati samo s jednom od svojih metoda niti bi bilo razumno da je se lii. Oduevljene pristalice mjerenja zaboravljaju da ma kako precizno neto izmjerili vrlo esto ostaje otvoreno ak i pitanje to je to to smo izmjerili, tj. da li na osnovu posrednog mjerenja nekih spoljanjih manifestacija jednog objekta zaista moemo s pravom zakljuiti da smo izmjerili sam objekat. S druge strane, konzervativni duhovi, koji se s nevjericom odnose prema svakom pokuaju uvoenja mjerenja u drutvene nauke, gube iz vida da je i pored izvjesnih neuspjeha, mjerenje ve uveliko prodrlo u drutvene nauke i da se tu sve vie i uspjenije primjenjuje. 1. Pojam mjerenja i njegove prednosti nad kvalitativnim opisivanjem Mjerenje je oznaavanje iskustveno opaljivih objekata pomou brojeva. Pod objektima ovde treba podrazumijevati ne samo stvari ve i svojstva odnose, procese jednom rijeju sve ono to postoji nezavisno od svijesti ma kojeg pojedinanog subjekta i o emu se moe imati neko intersubjektivno praktino iskustvo. Oznaiti pomou brojeva znai dovesti u vezu jednu ureenu seriju brojanih simbola s jednim nizom objekata, na primjer, varijacija neke odlike ili odnosa koji takoe jedan za drugim slijede po nekom utvrenom redu i to tako da prvi elemenat brojanog niza postane simbol prvog elementa niza objekata a svaki slijedei broj postane simbol odgovarajueg slijedeeg objekta. Prost primjer predstavlja mjerenje visine ili teine: svaka promjena oznaava se

43

jednim odgovarajuim brojem santimetara ili gramova i to tako da ukoliko je jedan objekat vii ili tei utoliko e mu se vei broj pripisati. Razumije se nema nikakve inherentne nunosti u tome da se jedan niz objekata mora oznaiti ba jednom odreenom serijom brojeva, mi moemo uzeti umjesto nje neku drugu brojnu seriju. U tom smislu izbor brojeva za mjerenje je stvar konvencije. Meutim, kad smo ve jednom izabrali vrstu brojnih simbola koje emo pri odreenom tipu mjerenja upotrebljavati, mi smo vezani nizom pravila koja vae sa upotrebu te vrste simbola. Sem toga, kad je u drutvu ve usvojen jedan odreeni tip brojnog oznavanja pri mjerenju neke odreene vrste pojava, naa sloboda izbora nekog drugog brojanog sistema, mada u principu neosporna, u praksi jedva da se moe realizovati uslijed uvoenja zbrke i vie-smislenosti. Od bitnog znaaja je da brojna mjerila budu standardizovana i drutveno prihvaena tako da svako bez tekoe i jednoznano moe interpretirati jedan brojni simbol i razumjeti na kakvo objektivno stanje stvari se on odnosi. Ovim smo ve ukazali na jednu veliku prednost mjerenja i upotrebe kvantitativnog jezika nad prostim kvalitativnim opisivanjem. Uporedimo kvalitativni i kvantitativni opis situacije koji daje izvia u jednom mlaznom avionu. U prvom sluaju ako bi se ograniio samo na kvalitativne termine, on bi mogao rei jedino da avion leti ogromnom brzinom, da se nalazi ve vrlo visoko iznad zemlje, da u njemu vlada ledena hladnoa i da je vazduh ve veoma prorijeen. U drugom sluaju, sluei se instrumentima za mjerenje on bi mogao da saopti na prmjer da avion leti brzinom od 1420 km. na as, da se nalazi na 8300 metara visine, da temperatura u avionu iznosi -70, i da koliina kiseonika u vazduhu iznosi svega 45% od normalne. Prva znaajna prednost jezika brojki je u tome to su znaenja njegovih simbola precizno odreena na izvjestan standardan nain tj. svaki znak se odnosi na jedan odreeni kvalitet. Mnoge brzine se mogu nazvati ogromnim, mnoga udaljenja od zemlje se mogu oznaiti izrazom vrlo visoko itd. Kad ih izmjerimo mi tano znamo o kojoj od tih mnogih moguih brzina i visina se radi. Ova prednost je posljedica velikog bogatstva i konkretnosti kvantitativnog jezika. Da bismo na kvantitativan nain izrazili razlike u jednom kontinumu varijacija nekog svojstva mi obino imamo svega nekoliko rijei na raspoloenju: vrlo visok, visok, srednji, nizak, vrlo nizak rast; vrelo, vrlo toplo, toplo, mlako, hladno, vrlo hladno, ledeno itd. Primjenom kvantitativnih metoda stiemo mogunost da svaku kvalitativnu varijaciju oznaimo jednim brojnim simbolom. To silno obogauje na aparat za komunikaciju. Sem toga, mjerenjem postiemo maksimalno moguu objektivnost dobijenih podataka. Kvalitativni termini esto izraavaju samo trenutne subjektivne impresije. U jednoj istoj prostoriji nekima je hladno drugima nije, jednima je pretoplo, drugima taman prijatno. Kvalitet ovih impresija ne samo da varira od pojedinaca do pojedinaca, nego i od jednog trenutnog fiziolokog ili psiholokog stanja do drugog. Neke odredbe variraju i od jedne sredine do druge, ak i u jednoj istoj zemlji. Ono to se smatra visokim rastom na Siciliji u najboljem sluaju je srednji rast u Lombardiji itd. Prilikom mjerenja postiemo neuporedivo veu objektivnost zato to se ne oslanjamo samo na naa ula, ve se sluimo razliitim instrumentima koji ni izbliza nijesu tako podloni varijacijama u konstatovanju injenica kao ljudi. Naravno, i u procesu mjerenja mi u odreenoj fazi i na odreeni nain moramo angaovati naa ula meutim ove se radi obino o sasvim prostim, elementarnim opaanjima koja ne mogu da dovedu do tako velikih greaka kao posmatranje kompleksnih pojava s mnotvom odlika i promjena. Na primjer, ono to kod najveeg broja instrumenata za mjerenje treba opaati kao rezultat mjerenja jeste odnos koincidencije vrha jedne igle ili ivice kakvog drugog objekta i odgovarajuih simbola na skali. Tu je mnogo tee pogrijeiti nego ako treba da opiemo to vidimo na jednoj ptici ili to smo sve primijetili u toku nekad istorijskog dogaaja. esto nam instrumenat za mjerenje saoptava rezultat u vidu napisane poruke u tom sluaju se opaanje svodi na itanje i interpretiranje zabiljeenih oznaka u tome je strunjaku jo tee da pogrijei. Pema tome, mjerenjem postiemo maksimum objektivnosti u konstatovanju injenica. Najzad, ogromna prednost mjerenja i primjene brojnih simbola za oznaavanje kvaliteta je u tome to na taj nain omoguavamo primjenu kolosalno monih sredstava matematike analize. Matematika je dinovski instrument koji se razvija relativno nezavisno od empirijskih nauka i koji je jalov sve dok se negdje ne primjeni. Njegova primjena u manjoj ili veoj mjeri postaje mogua im dobijemo iskaze u kojima figuriraju kvantitativni simboli. Tada zahvaljujui strukturalnim vezama meu simbolima koje je matematika u tanine ispitala odmah dobijamo mogunost da izvo-

44

dimo razliite operacije formalnog karaktera i da tako na posredan nain dolazimo do novog znanja. Na primjer, mjerenjem brzine i vremena i prostim mnoenjem dobijenih brojeva dobiemo odredbu preenoga puta itd. Prema tome, znaaj mjerenja kao izvora iskustvenih podataka je u tome to nam omoguava maksimalno precizno, konkretno i objektivno odreenje injenica i to dobijeni rezultati omoguuju primjenu metoda matematike analize. 2. Uslovi koji treba da budu zadovoljeni da bi mjerenje bilo mogue Jedna od krupnih tekoa u vezi s mjerenjem jeste da ono nije uvijek mogue. Mi moemo mjeriti visinu ljudi, njihovu teinu, oblik grudi, snagu pa ak i inteligenciju. Meutim, dosad jo nije pronaen nain da se mjeri ljepota, upornost, hrabrost, arm. Ako je mjerenje pridavanje brojeva kvalitetima prirodno je to emo mogunost mjerenja traiti u izvjesnoj sutinskoj slinosti izmeu brojeva i izmjerljivih svojstava ili objekata, dok e ta slinost nedostajati u odnosu brojeva i neizmjerljivih svojstava. Kad tragamo u ovom pravcu otkriemo da je zajedniko svojstvo brojeva i izmjerljivih svojstava to to su i jedni i drugi ureeni na izvjestan nain. Npr., ukoliko je temperatura u sobi via utoliko je vei broj kojim ga mjerimo. Dodue treba odmah rei da katkad mi pridajemo brojeve na proizvoljan nain objektima koji nijesu ureeni. Na primjer, razni telefonski pretplatnici dobijaju razliite brojeve telefona, meutim meu njima nema nikakvog reda. Porast brojeva nam ne kazuje ak ni to ko je ranije a ko kasnije dobio telefon, jer se moe poeti napr. sa 20.000, popeti na 50.000, zatim sii na 10.000 itd. U ovom sluaju brojevi nijesu upotrebljeni u svrhu mjerenja, to vie njihova znaenja uopte nijesu matematiki pojmovi. Oni ovdje igraju ulogu ma kakvih znakova i mogu se zamjeniti slovima ili kakvim drugim simbolima. Postoji jedna vrsta sluajeva gdje se brojni simboli pridaju ureenim objektima, a ipak ni to jo uvijek nije mjerenje. Takav sluaj imamo onda kad stvaramo red meu pojedinim objektima jedne odreene grupe proizvoljno po konvenciji koju svaki lan jedne drutvene zajednice prihvata. Npr., pojedine knjige u jednoj biblioteci moemo numerisati na razne mogue naine, ve prema vrsti njihovog rasporeda u policama, koji opet mi odreujemo prema razliitim moguim kriterijumima i naim subjektivnim svrhama. Red brojeva je, dakle, u ovakvim sluajevima konvencionalan on ne odgovara prirodnom redu objekata s obzirom na neki konstantan odnos meu njima. Mi bismo umjesto brojeva mogli upotrebljavati i slova azbuke ili ma koju drugu vrstu ureenih simbola. Ipak, brojevi i u ovakvoj svojoj upotrebi imaju izvjesne prednosti: 1. Njihov poredak se pamti vrlo lako jer treba zapamtiti svega 10 simbola i nekoliko prostih pravila za pravljenje njihovih kombinacija; 2. Skup objekata koje ureujemo moe se poveati neogranieno, bez ikakvih tekoa oko njihovog numerisanja i bez potrebe za uvoenjem nekih naknadnih simbola i pravila; 3. Na svakom mjestu u nizu se moe interpolirati proizvoljno veliki broj objekata bez ikakve promjene redosleda izmeu 3 i 4 moemo umetnuti 3.1., 3.2., 3.3. itd.; izmeu 3.1. i 3.2. moemo umetnuti 3.11., 3.12., 3.13. itd. Samo ono oznaavanje objekata brojnim simbolima moe se okarakterisati kao mjerenje gdje red meu objektima konstituiu njihova realna svojstva, a ne nae proizvoljne konvencije. Tako npr., moemo mjeriti tvrdou tijela Mohovom skalom, Brinkelovim testom itd., jer se sva tijela mogu poreati u jedan niz prema tome da li su jedno od drugog tvra ili meka. Mjerilo tvrdoe je u Mohovoj skali sposobnost jednog tijela da pritiskom zagrebe drugo. Pri podesnom pritisku dijamant moe ostaviti tragove na svakoj drugoj materiji zato je njemu pripisana brojna vrijednost 10. Mjera rubina je 9, elika 6,5, talka 1, itd. Vei brojevi ovdje oznaavaju vei stupanj tvrdoe. Ukoliko dva tijela ispoljavaju isti intenzitet datog svojstva (tj. ukoliko jedno nije u stanju da zagrebe drugo, a prema svim ostalim tijelima se ponaaju na podjednak nain) oznaiemo ih istim brojem. Na taj nain sve razne materije moemo poreati u niz s obzirom na njihovu tvrdou, svakoj od njih biemo u stanju da pridamo jedan broj od 1 do 10. Blie prouavanje relacija izmeu pojedinih lanova niza pokazuje da sve one imaju dva bitna logika svojstva tranzitivnost i asimetrinost. Za jednu relaciju R emo rei da je tranzitivna ako je zadovoljen uslov da kadkad neko A stoji u odnosu R prema B, i B prema C, onda i A stoji u odnosu R prema C. Relacija R je asimetrina ako A stoji u odnosu R prema B ali B ne stoji u tom odnosu prema A. Prema tome, da bi mjerenje jednog kvaliteta bilo mogue moraju biti zadovoljena dva osnovna uslova:

45

Kvalitet koji elimo da mjerimo mora se ispostavljati pomou nekih pojava o kojima se moe imati neposredno iskustvo. Ovakve pojave se nazivaju indikatori. U naem primjeru indikator tvrdoe je sposobnost jednoga tijela da zagrebe neko drugo tijelo. Indikator poveanja temperature je irenje tijela i konkretno, poveanje duine ivinog stuba u termometru. Indikator inteligencije nesposobnost davanja tanih odgovora na podesno odabrana pitanja. Indikator drutvenog statusa moe biti visina mjesenog prihoda itd. Neposredno iskustvo o jednom ili vie indikatora datog kvaliteta mora nam omoguiti da sve objekte koji taj kvalitet posjeduje uredimo u jedan niz iji pojedini lanovi meusobno stoje u odgovarajuoj tranzitnoj i asimetrinoj relaciji. Svaki od njih oznaiemo jednim brojem iz niza prirodnih brojeva. Ukoliko dva objekta meusobno ne stoje u tranzitivnoj i asimetrinoj relaciji jer ispitivanje indikatora daje za njih podjednake rezultate, oznaiemo ih istim brojem. 3. Mjerenje intenzivnih i ekstenzivnih kvaliteta Prethodno navedeni uslovi su minimalni uslovi za mjerenje kvaliteta. Kad su samo oni zadovoljeni mi smo dodue u stanju da izvodimo mjerenje ali nas ona u mnogo emu ne mogu zadovoljiti. Tu jo uvijek ima mnogo proizvoljnosti u oznaavanju brojevima. Npr. kad je jedno tijelo tvre od drugog mi emo ga oznaiti veim brojem ali se moemo posluiti ma kojim proizvoljno izabranim veim brojem. Mi ne znamo kakva je stvarna razlika u tvrdoi meu njima, zbog toga razlika u dodeljenim brojevima nema nikakvo fizikalno znaenje. Dijamant (10) nije za onoliko tvri od elika (6,5), koliko je elik tvri od materije koja po Mohovoj skali ima vrijednost (3). to vie, vjerovatno je razlika u tvrdoi izmeu dijamanta i rubina (9) bar isto toliko velika kolika je razlika izmeu rubina i talka (1). Jo manje se moe rei da je svaka materija onoliko puta tvra od talka koliko je veliki broj kojim je oznaena, kao to se moe rei da je svaki njen atom onoliko puta tei od atoma vodonika koliko je veliki broj kojim je oznaena njegova atomska teina. Teina je ve jedno svojstvo koje se moe mjeriti na mnogo savreniji nain. U ovom sluaju razlike u teini izmeu dva predmeta, izraene razlikom u veliini brojeva, dobijaju realno fizikalno znaenje. Ovdje bi bilo besmisleno pirpisivati teim predmetima proizvoljno izabrane vee brojeve. Ovdje se sad pojavljuje mogunost da se brojevima izrazi ne samo da jedan predmet ima dato svojstvo u veem stupnju, na intenzivniji nain nego neki drugi, ve postaje mogue da se brojevima istovremeno oznai i za koliko on to svojstvo ima vie izraeno. Odluujui momenat je sledei: kad sukcesivnim mjerenjem predmeta A i B naemo da teina i jednog i drugog iznosi neko x onda emo zajednikim istovremenim mjerenjem A i B nai da je njihova teina 2x. Dakle, ovdje se pojavljuje mogunost sabiranja, mjera koja je potpuno analogna sabiranju prirodnih brojeva. Sad se otvaraju sledee mogunosti od dalekosenog znaaja: uzeemo ma koji podesan predmet relativno male teine (vidjeemo kasnije u kom smislu on treba da bude podesan) pa emo njegovu teinu oznaiti sa jedan. Nai emo drugi predmet koji je s njim jednake teine indikator jednakosti je ovdje ravnotea na vagi odnosno terazijama). Izmjeriemo ih zajedno dobiemo teinu 2. Dodaemo im jo jedan predmet jednake teine s prvim i dobiemo teinu 3. Na taj nain, moemo obrazovati jedan niz brojeva i odgovarajuih teina koji se od niza predmeta ureenih po stupnju porasta tvrdoe razlikuju, prije svega, po dvijema znaajnim karakteristikama: prvo sad je razlika izmeu 9 i 10 istovjetna kao i razlika izmeu 1 i 2 ili izmeu ma koja druga dva broja koja se meusobno razlikuju za jedinicu. Drugo, sad jedinica, ima odreeno fizikalno znaenje ona oznaava jednu odreenu koliinu nekog kvaliteta, broj pripisan svakom predmetu u nizu oznaava da taj predmet ima odgovarajui broj jedinica tog kvaliteta. Kvalitete koji se mogu mjeriti samo na nain slian mjerenju tvrdoe, tj. kod kojih se moe utvrditi samo jedan red s obzirom na vei ili manji stupanj posjedovanja jednog svojstva (s obzirom na njegovu veu ili manju intenzivnost) nazivamo intenzivnim kvalitetima. Kvalitete koji se mogu dijeliti na diskontinuirane jedinice gdje je mogue sabirati, oduzimati, mnoiti i pri ijem mjerenju se moe uspostaviti takav red objekata iji brojevi pokazuju koliko koji lan ima jedinica datog svojstva nazivamo ekstenzivnim kvalitetima. Razlika izmeu intenzivnih i ekstenzivnih kvaliteta nije apsolutna, ona bitno zavisi od pronalaska podesnih mjerila. U poetnoj fazi razvitka metoda mjerenja nekog kvaliteta mi se uglavnom sluimo intenzivnim skalama-brojevi nam samo znae vie

46

i manje. Kasnije ne rijetko uspijevamo da pronaemo podesne indikatore na koje se mogu primijeniti ekstenzivne sheme, koje omoguuju da se odredi i koliko vie ili manje. Tako je nekad jaina vjetra mjerena po sljedeoj internacionalnoj skali koja potie od Ser Fransisa Bofora. Potpuno odsustvo vjetra oznaavano je brojem 0, lak povjetarac brojevima 1, 2 i 3 brojevi 4 i 5 pripisivani su umjerenom vjetru, 6 i 7 jakom vjetru 8 i 9 oluji, 10 i 11 buri, a 12 orkanu. U 1906. godini uveden je mnogo efikasniji nain mjerenja: miljama na sat, koje precizno utvruje anemometar. Ovaj napredak je bio mogu ne samo usled pronalaska anemometra ve i usled izvrsne ideje da se za indikator jaine vjetra uzme brzina njegovog kretanja. Osnovna prednost mjerenja pomou diskontinuiranih ekstenzivnih jedinica sastoji se u tome to se dobijenim brojevima mogu izvoditi sve matematike operacije sabiranja. To znai da izmeu pojedinih lanova niza mjere jedno od ekstenzivnih kvaliteta postoje istovjetni logiki odnos kao to su oni koji postoje izmeu pojednih lanova jednog prirodnog niza brojeva a koji dolaze do izraaja prilikom sabiranja. Sutina sabiranja moe se izraziti pomou tri stava: a+1 > a a+b = b +a (komutativni zakon) (a+b) +c = a+ (b+c) (asocijativni zakon) Po prvom stavu broj koji se dobije operacijom sabiranja uvijek je vei od ma kojeg polaznog broja ponaosob uzetog. Sem toga, postoji jedinica mjerenja ijim dodavanjem se konstituie cio niz. Meutim, kod mnogih kvaliteta niti postoji jedinica niti se dodavanjem obavezno dobija novi intenzivniji kvalitet. Na primjer, mjeanjem dvije tenosti iste gustine ne dobija se dvostruko vea gustina, naprotiv ona obino ostaje ista. Druga dva stava se mogu izraziti jednim jedinstvenim principom: veliina zbira dobijenog sabiranjem veliina predmeta a,b,c... zavisi samo od veliine ovih predmeta a ne od reda i metoda njihovog sabiranja. Ukoliko, pri mjerenju nijesu zadovoljeni uslovi koje propisuje ovaj princip, neemo biti u stanju da operiemo s ispitivanim svojstvima kao s ekstenzivnim kvalitetima. Na primjer, ako se radi o svojstvima koja se mjenjaju pri promjenama temperature, rasporeda ili ma kakvim drugim promjenama uslova pri mjerenju, onda emo dobiti osjetno razliite rezultate u zavisnosti od toga kojim redom i na koji nain vrim mjerenje. Sve takve relevantne promjene moraju biti iskljuene da bi jedno mjerenje ekstenzivnih kvaliteta dostiglo maksimalnu preciznost. 4. Neposredno i posredno mjerenje Mnoge kvalitete raznih objekata ili uopte ne moemo direktno mjeriti ili ih ne moemo direktno mjeriti kao ekstenzivne kvalitete. Uloga mjerenja u nauci bi bila veoma ograniena kad nam na raspoloenju ne bi stajale razliite metode posrednog mjerenja. Razlika izmeu ove dvije vrste mjerenja sastoji se u sljedeem. Pri neposrednom mjerenju mi jedan skup objekata ureujemo prema veoj ili manjoj zastupljenosti same osobine koju elimo da izmjerimo. Pritom se mi trudimo da po mogunosti utvrdimo koliinsku jedinicu te osobine tj. da otkrijemo najmanju razliku izmeu dva lana u nizu ijim dodavanjem bismo meu pojedinim lanovima niza dobili odnose analogne odnosima meu brojevima, jednog prirodnog niza konstruisanog prostom operacijom sabiranja. Kad god se u ovim nastojanjima sretamo s nesavladivim tekoama moemo odustati od direktnog mjerenja datog kvaliteta i pribjei mjerenju jednog drugog kvaliteta, s kojim se prvi nalazi u nekom konstantnom uzrono-funkcionalnom odnosu. Npr. mi mjerimo temperaturu oznaavajui jednim brojem visinu ivinog stuba u termometru, to ovdje opravdava nau pretpostavku da mjerei jednu duinu brojem santimetara, istovremeno dobijamo adekvatnu mjeru visine temperature. Ova pretpostavka se zasniva na prirodnom zakonu po kome se sva tijela ire, odnosno, skupljaju u istoj proporciji po kojoj se temperatura poveava odnosno smanjuje. Ili, ako uzmemo drugi primjer, drutveni poloaj jedne osobe moemo mjeriti uzimajui u obzir veliinu dohotka, stepen obrazovanja, veliinu stana, vrijednost namjetaja itd. Ovdje se radi o jednoj vrlo kompleksnoj pojavi pa svako od ovih obiljeja i sva ona zajedno mogu biti nedovoljna da nam daju neku potpuno pouzdanu mjeru. Ipak, nae uvjerenje da nas mjerenje ovih obiljeja relativno tano s dovoljno visokim stepenom vjerovatnoe obavjetava o prirodi pojave koju elimo da prouimo, zasniva se na naem

47

uvjerenju da meu njima postoji jedna konstantna, zakonita korelacija: Ukoliko neko ima vii drutveni poloaj, utoliko e mu biti vii prihodi, vii stepen obrazovanja, vei i skuplji stan, vrijedniji namjetaj itd. Mogu je i drugi tip posrednih mjerenja kod kojih izmeu osnovnih kvaliteta i njihovih mjerljivih manifestacija (indikatora) ne postoje nuni prirodni odnosi, ve odnosi koji su po konvenciji usvojeni i koji zapravo predstavljaju definicije ili dio definicije kvaliteta za ije odreivanje smo zainteresovani. Na primjer, mi mjerimo brzinu posredno mjerenjem preenog puta i vremena. Meutim, brzina nije neki realni kvalitet tijela, koji postoji pored kvaliteta kretanja i kvaliteta vremena, stoga ni formula. 5. Izrada skala u sociolokim istraivanjima Svako mjerenje se, kao to smo ve dosada vidjeli, sastoji u takvom ureenju mjernih objekata u jedan niz da se svakom lanu tog niza po precizno utvrenim pravilima moe pridati jedan od lanova odgovarajueg niza brojeva. Prema tome, opti preduslov svakog mjerenja jeste utvrivanje niza kvantitativnih vrijednosti (brojeva) koji na odreenom podruju istraivanja dobija odreenu kvalitativnu interpretaciju. To je ono to se zove izrada mjerila ili utvrivanje skale za datu vrstu mjerenja. Kod mnogih mjerenja u prirodnim naukama utvrivanje skale ne pretstavlja nikakav problem im smo odredili jedinicu mjerenja. Na primjer, kad smo jednom utvrdili koju emo veliinu mase oznaiti brojem jedan, skala za mjerenje teine predstavlja kontinuum svih pozitivnih realnih brojeva od kojih se svaki moe interpretirati kao mjera jedne mogue teine. Ipak, i ovdje smo iz skale iskljuili nulu i negativne brojeve, jer s obzirom na kvalitet koji mjerimo ne mogu imati nikakvu fizikalnu interpretaciju (za sad nijesu poznata tijela bez mase ili negativne mase). Ve pri mjerenju vremena mogli bismo konstruisati i takve skale koje ukljuuju i nulu i negativne vrijednosti. Nultu vremensku vrednost bi imao momenat u kome se desio neki dogaaj od koga poinjemo raunanje vremena i svi prethodni momenti bi mogli biti oznaeni negativnim dogaajima. Mogli bismo onda rei da se Sokrat rodio 470, a Platon umro 347godina. S druge strane, mnoge skale ne sadre ak ni sve pozitivne prirodne brojeve. To je naroito sluaj sa skalama za mjerenje intenzivnih kvaliteta. Na primjer, Boforova skala za mjerenje jaine vjetra koju smo ranije pomenuli ukljuuje samo brojeve od 0-12, vei brojevi nemaju nikakvo znaenje u odnosu na mjerni kvalitet. Skale se ne razlikuju samo prema tome koji dio brojnog kontinuuma ukljuuju i da li jedinica uopte ima neko fizikalno znaenje pri mjerenju, tj. da li ona slui za mjeru nekog konstantnog intervala razlike pri variranju datog svojstva. Prema ovoj posljednjoj odlici razlikujemo intenzivne skale kojima mjerimo intenzivne kvalitete i intervalne skale kojima mjerimo ekstenzivne kvalitete. Skale se razlikuju i prema tome da li jedinica oznaava vei ili manji interval i ta se uzima za polaznu taku. Tako npr. Celzijusova i Reomirova skala za mjerenje temperature se razlikuju u tome to je jedan stepen prve ekvivalentan sa 0,8 stepena druge. Meutim, i jedna i druga uzimaju taku topljenja leda, (odnosno taku smrzavanja) za 0 stepen. Jedan interval izmeu konstante smrzavanja i kljuenja vode dijeli na sto dijelova, druga na osamdeset. Farenhajt je za svoju skalu uzeo kao nulti stepen najniu temperaturu koju je mogao dostii u svoje vrijeme (1720-1726) mjeavinom leda, vode i soli. Temperaturu zdravog ljudskog tijela je oznaio sa 960 (kasnije mjerenja su dala vrijednost oko 980). Na toj skali je taka mrnjenja dobila brojnu vrijednost od 320, a taka kljuanja 2120. Njegova skala se dakle razlikuje od obije prethodne i po veliini intervala i po nultoj taki. Naravno, mogue je napraviti bezbroj drugih skala koje bi se u oba pogleda razlikovale od sve tri koje su sad u upotrebi. Utoliko su sve one relativne i manje-vie proizvoljne. Meutim, mogue je za mjerenje temperature napraviti takvu skalu koja bar s obzirom na polaznu taku (iako ne i s obzirom na izbor jedinica) ima apsolutnu vrijednost. To je skala kod koje nultu vrijednost temperature ima tijelo ija je zapremina ili pritisak jednak nuli. Kako po Bojlovom zakonu proizvod zapremine i pritiska na ma kojoj temperaturi mora biti konstantan to bi nulta vrijednost jedne od ovih dviju veliina znaila potpuno odsustvo temperature tzv. temperaturu apsolutne nule, na kojoj se svi molekuli tijela nalaze u ravnotenom poloaju. U praksi ovakva temperatura nikad nije dostignuta ona se izraunava teorijskim putem na osnovu utvrenih prirodnih zakona i predstavlja neku vrstu granine vrijednosti, koja se dobija ekstrapolacijom niza poznatih temperatura. Prednost ovakve apsolutne skale je u tome to se njom izbjegava svaka proizvoljnost jer je njena nulta taka odre48

ena nezavisno od toga koja vrsta materije i koja fizikalna konstanta se uzima za mjerilo ona je jednaka za sve materije i u potpunom je skladu s termodinamikom teorijom toplote koja za nju daje zadovoljavajue objanjenje. Na Celzijusovoj skali apsolutna nula bi odgovarala temperaturi od 273,150C. Poslednjih nekoliko decenija izraeno je nekoliko vrsta skala i za vrenje mjerenja u sociolokim istraivanjima. Prema predmetu istraivanja te skale se dijele na dva osnovna tipa. Jednima se mjere stavovi pojedinaca i drutvenih grupa (ponaanje ili dispozicija za ponaanje u razliitim uslovima s obzirom na razliite pojave) drugima se mjeri drutveno-ekonomski status objektivni poloaj pojedinca i drutvenih grupa u drutvu. Prije nego to izvedemo ma kakve opte zakljuke metodolokog karaktera, potebno je da se upoznamo najprije s nekoliko poznatih metoda za izradu skala u sociolokim istraivanjima. Ograniiemo se prvo samo na skale za mjerenje drutvenih stavova. Kao kod svih drugih mjerenja, tako je i ovdje potrebno najprije odrediti ta se hoe da ispita na primjer odnos lanova jedne drutvene grupe prema ratu, crkvi, kapitalizmu, socijalizmu, cenzuri tampe, kontroli raanja, smrtnoj kazni, prema pojedinim drutvenim ustanovama, nacionalnim i rasnim grupama, politikim partijama, itd. Zatim se formulie izvjestan broj iskaza koji se odnose na predmet ispitivanja i koji su tako sastavljeni da se prema reakcijama ispitanika na njih moe ocijeniti njihov stav prema datoj ustanovi ili spornom pitanju. Svaki lan drutvene grupe koji ispitujemo treba da se izjasni o svakom ovakvom iskazu ponaosob da li se s njim slae, da li ga odobrava ili ga ne odobrava. Svaki njegov odgovor ponaosob bie kvantifikovan i skup svih njegovih odgovora treba da d mjeru njegovog stava prema datom pitanju, ustanovi ili drutvenoj pojavi. Problem je: prvo, kako odabrati iskaze na osnovu kojih e biti ocjenjivani stavovi pojedinaca i koji pretstavljaju osnovne elemente skale; drugo, kako odrediti brojne vrijednosti za mjerenje pojedinanih odgovora; tree, kako klasifikovati pojedinane elemente skale (pojedine iskaze s oznakom da li ih dati pojedinac odobrava ili ne odobrava) teko da jedna grupa elemenata bude karakteristina za jednu vrstu stavova a druga grupa za drugu vrstu i etvrto, kako dobiti niz u kome e varijacijama ukupnih stavova odgovarati varijacije u brojnim vrijednostima. Jedan od uvenih metoda za izradu ovog tipa skala je Terstorov metod. On ukljuuje u sebi sledee sukcesivne postupke. 1. Najprije se pripremi jedna prethodna lista od znatnog broja iskaza koji se odnose na predmet ispitivanja i koji su tako probrani da pokrivaju cjelokupno polje moguih stavova od izvanredno povoljnih do krajnje nepovoljnih ukljuujui i jedan prelazni interval neodreenih neutralnih ili uopte neoformljenih stavova. Broj iskaza uzima se prema potrebi moe ih biti i preko stotinu. Terston je svoje istraivanje stava prema crkvi poeo pravljenjem jedne liste od 130 najrazliitijih iskaza o crkvi i religiji. Bitno je da ovi iskazi budu jasni i precizni (nedvosmisleni), da budu relevantni, tj. da imaju to veu informativnu vrijednost s obzirom na svoju svrhu (otkrivanje jedne dispozicije za ponaanje odreenog tipa) i najzad da budu tako odabrani da izraavaju sve mogue stavove prema datoj pojavi. Primjer povoljnog stava prema crkvi u pomenutom Terstonovom istraivanju bio bi pozitivan stav prema iskazu Vjerujem da lanstvo u crkvi poveava samopotovanje i uvjerenje u svoju korisnost. Primjer nepovoljnog stava bi bio prihvaanje iskaza Smatram da je crkvi cijelo vrijeme stalo da doe do to vie novca. Primjeri neutralnog i neodreenog stava bi bili iskazi: Ne vjerujem da odlaenje u crkvu teti ma kome i Vjerujem da crkva ima dobar uticaj na nie i neobrazovane klase, ali nema nikakvu vrijednost za vie i obrazovane klase. Ve iz navedenih pitanja se vidi koliko ve prilikom konstatovanja injenica u sociolokim istraivanjima ideoloka uvjerenja istraivaa igraju ogromnu ulogu. Jedan sociolog ateist bi pri ispitivanju stavova prema crkvi odabrao bitno razliite iskaze i imao bi znatno drukiji kriterijum o tome ta treba smatrati neutralnim i neodreenim, a moda ak i povoljnim i nepovoljnim stavovima. 2. Drugi korak u pripremanju Terstonove skale je klasifikacija elemenata. Bie odabran znatan broj arbitara od kojih e svaki ponaosob razvrstati sve iskaze u izvjestan broj grupa, obino 7 ili 11 to su tzv. skale kategorija koje treba da budu tako poreane da se na jednom kraju nau krajnje nepovoljni, donji manje nepovoljni itd. idui ka neutralnim i neodreenim, zatim povoljnim i najzad krajnje povoljnim. Arbitri ne izraavaju svoj stav prema pojedinim iskazima oni jedino treba da naprave to dosljedniji postepeni red s obzirom na znaenje svakog pojedinanog iskaza i karakter svake pojedine grupe iskaza.

49

Kad je taj posao zavren izraunava se koliko puta se svaki pojedinani iskaz naao u pojedinim grupama od 1 do 7 odnosno 11 (tj. ako se na primjer radi o jednom iskazu koji je u poetku smatran krajnje povoljnim da li su ga svi arbitri zaista stavili u grupu krajnje povoljnih odgovora, odnosno koliko puta je stavljen u tu grupu a koliko puta u druge svrhe. Idealan sluaj bi bio kad bi svi arbitri stavili jedan iskaz u jednu grupu recimo grupu 2. Onda bi 2. bila njegova skalna vrijednost to bi (pod pretpostavkom da su arbitri ozbiljni, inteligentni i dosledni ljudi) znailo da je taj iskaz precizan i relevantan njega bi obavezno trebalo unijeti u zavrni upitnik. Meutim, najee emo dobiti distribuciju jednog elementa u dvije, tri ili vie kategorija. U tom sluaju vrijednost medijane bie skalna vrijednost datog iskaza. Razlika izmeu kvartalnih vrijednosti bie utoliko vea ukoliko je iskaz vieznaajniji razlika kvantitativno izraena zove se koeficijent vieznanosti. U pomenutom Terstonovom istraivanju koeficijent vieznanosti iskaza o zainteresovanosti crkava za novac bio je 1.6 (u idealnom sluaju bi bio 0 a iskaza o dobrom uticaju crkve na nie slojeve i bezbijednost u ondosu na vie bio je ak i 3.6. Iskazi s velikim koeficijentom vieznanosti treba da budu eliminisani jer se znai, pokazuje da nijesu dobri indikatori za jedan stav: po reakcijama na njih nee se moi mnogo zakljuiti o stavu jednog ispitanika jer ih on moe shvatiti na razne naine. Prije nego to se napravi konaan upitnik i zavrni rad na pravljenju skale potrebno je jo provjeriti relevantnost odabranih iskaza. Oni se daju izvjesnom broju lica uz zahtjev da se odobre ili odbace. Onda emo uz pretpostavku da je on uopte uzev dosljedna linost se uvjeriti da li su odgovori dosljedni, tj. da li u svima doao do izraaja jedan odreen njegov stav. Idealan sluaj bi bio kada bi on odobrio sve iskaze koji variraju oko jedne skalne vrijednosti a odbacio sve iskaze koji pripadaju udaljenim skalnim kategorijama (na primjer kad bi prihvatio sve nepovoljne iskaze a odbacio sve povoljne). Ako je dajui odgovor na jedan odreen iskaz otstupio od svog stava koji je doao do izraaja u odgovorima na druge iskaze, ostaje jo uvijek mogunost da je bio u tom sluaju nedosljedan. Meutim, kad provjerimo odnos svih odgovora na jedan iskaz u odnosu na odgovore na druge iskaze i pritom otkrijemo znatnu devijaciju zakljuak e biti da se ne radi o nedoslednosti ispitanika ve o iskazu koji nije relevantan za dati predmet istraivanja. Zato emo i takve iskaze eliminisati. Zavrna faza izrade skale je prema tome izbor 15-20 preciznih relevantnih iskaza koji su ureeni u jedan postepeni niz vrijednosti idui od krajnje nepovoljnog do krajnje povoljnog stava. To je onda skala koja e se primjeniti u ispitivanju izabranog uzorka drutvene grupe ije stavove elimo da izmjerimo. Zavrnu mjeru e predstavljati ili aritmeitka sredina skalnih vrijednosti, ili medijana svih iskaza koji su odabrani. 6. Opti principi i tehnike u konsturisanju skala Najprije treba odrediti ta se mjeri. Potrebna je analiza karakteristika koje se mjere prije no to se uopte pone s konstrukcijom skale. Briljiva selekcija mjerila koja se koriste kao baza za ocjenjivanje i mjerenje. Svako mjerilo treba da bude ocjenjeno prema nekoj dobro definisanoj i objektivnoj tehnici. Skala treba da bude to jednostavnija, vrlo komplikovane rafinirane skale mogu biti bez potrebe glomazne i nekorisne. Skala mora da posjeduje to vie stupanj ispravnosti (validnosti) treba da mjeri ono to pretpostavlja da mjeri i mora biti mogue da se i demonstrira da je tako; (najbolji nain uporeenje rezultata nezavisnih mjerenja). Skala mora biti pouzdana tj. mora davati dosljedne rezultate; Treba da bude laka njena upotreba, da se dri potrebne instrukcije licima koja se ispituju. Da bude precizna i lako razumljiva (komunikativna), skala treba da bude tako izraena da se dobijeni podaci lako mogu upotrebiti za statistiku analizu. Skala treba da se provjerava pri razliitim uslovima i da se revidira ge je nuno. 7. Mjerenje pouzdanosti Pouzdana skala se slae sa samom sobom i dosljedno mjeri ono to treba da mjeri. Postoje tri naina da se povjerava pouzdanost jedne skale: 50

Ponavljanje testa poslije jednog intervala vremena rezultati koji se pri tom dobiju dovode se u korelaciju; Istovremeno mjerenje istog predmeta od strane dva ili vie samostalna istraivaa, zatim korelacija rezultata; U korelaciji se dovode rezultati jedne polovine skale s rezultatima druge polovine. Veliina koeficijenta korelacije je indikator pouzdanosti skale. Jedna skala moe biti pouzdana ali ipak neispravna. Ispravnost implicira mo predvianja izvan podruja faktora koji su ukljueni u skalu; Ispravna skala mjeri ono to treba da mjeri socijalni status, zdravstvene uslove, efikasnost nekog tipa drutva. Tehnike za odravanje ispravnosti skale su slabo razvijene. Tri metode koji se upotrebljavaju jesu: Logiki test ispravnosti; je li skala logiki spojiva s nekom prihvaenom teorijom i rezultati dobijeni njenom primjenom ne kose se s ovom teorijom. Rezultati mjerenja moraju biti u skladu sa zdravorazumskim opaanjima i iskustvom. Najobjektivniji metod: rezultati skale se dovode u korelaciju s jednim ili vie nezavisnih kriterijuma pojave koja se ispituje. Zatim seuporeuju rezultati skale za oigledno veoma razliite a onda za sline ustanove, uslove i grupe. Ispravna skala e jasno i dosljedno praviti razliku izmeu raznih grupa i uslova. Tehnika izrade skala predstavlja jedan od najznaajnijih metodolokih doprinosa moderne sociologije i psihologije. Znaaj skala raste sve vie i svaki struan teoretiar treba da poznaje sve osnovne i najnovije metode na ovom polju. Nedostaci: Prilikom primjene ove metode su obino nedovoljne teorijske analize prije izrade skale, uzimanje u obzir svih rezultata koji se tiu jednog problema, briljivo definisanje pojmova, analiza njihovih osnovnih karaktetiristika, uspostavljanje izvjesnih hipoteza o funkcionalnim odnosima izvjesnih faktora. PRINCIPI TEORIJE VJEROVATNOE Pojam vjerovatnoe igra ogromnu ulogu i u svakodnevnom ivotu i u savremenoj nauci. Mi vrlo esto kaemo da je neki dogaaj vjerovatan da je neko tvrenje vjerovatno da e se neka radnja vjerovatno desiti: katkad smo ak u stanju da vjerovatnou i numeriki izrazimo (kad kaemo npr. da je vjerovatnoa da se iz dobro promjeanog pila normalnih karata za igru jednim vuenjem dobije dama 1/13). U obinom ivotu rei da je neto vjerovatno znai izraziti jedno uvjerenje u koje ne moemo biti potpuno sigurni, koje nije toliko osnovano da bismo ga mogli smatrati sigurnim znanjem. Mi znamo ono u to smo se mi ili drugi ljudi direktnim opaanjem uvjerili ili ono to se na osnovu direktnih zapaanja moe logiki zakljuiti. Tako mi znamo da su zimi dani krai nego ljeti, da je nafta izvor energije, da ratovi dovode do masovnog unitavanja ljudskih ivota i materijalnih dobara. Meutim, esto naa znanja nijesu takva da bi iskljuivala sve druge alternative sem jedne govorei o jednoj meu njima mi onda moemo rei samo toliko da je ona vjerovatna i to manje ili vie vjerovatno. Tako npr. gomilanje oblaka na nebu moe nas navesti da kaemo da je vjerovatno da e u toku dana pasti kia (time se ne iskljuuje mogunost da ona ipak nee pasti). Sluajui neko muziko djelo i uoavajui neke slinosti izmeu njega i kompozicije Bele Bartoka rei emo da je ono vjerovatno Bartokovo (ali time nije iskljueno da ga je komponovao i neko drugi). Najvei broj naih praktinih akcija zasniva se na naem uvjerenju o veoj vjerovatnoi jedne vrste dogaaja nego nekih drugih. Kad sjedamo u autobus ili voz, kad mirno etamo ulicom, kad bezbrino plivamo u moru mi ne moemo biti potpuno sigurni da emo ivi i zdravi stii na mjesto opredjeljenja; uvijek ostaje otvorena mogunost da se desi saobraajna nesrea, da neki automobil neoekivano skrene na trotoar, da se u na ivotni tok ne umjea neki morski pas itd. Praksa bi bila nemogua kad bismo sve mogunosti neprestano uzimali u obzir i kad bismo djelovali tek poto se postaramo da iskljuimo sve neprijatne mogunosti. Za ovakvo potpuno osiguranje ivot je isuvie kratak. Ako elimo da se ponaamo normalno i da u praksi budemo dovoljno efikasni, bie dovoljno da ocjenimo koja alternativa je najvjerovatnija i da prema njoj usmjerimo nae djelovanje.

51

Slina je situacija i u modernoj nauci, samo na jednom sasvim razliitom nivou. Do uvjerenja da su empirijske generalizacije, ak i one koje su izraene preciznim matematikim formulama i provjerene mjerenjem samo vjerovatno istinite, dolo se tek onda kad su nauke dostigle visok stepen svoje razvijenosti i kad je nekadanji nekritiki mladalaki entuzijazam zamijenila zrelost i mudrost koju ona sobom donosi. Klasina koncepcija nauke koja je suvereno vladala od perioda antike sve do najnovijeg vremena (druga polovina 19. vijeka), ukljuivala je u sebi uvjerenje da su nauna znanja (ako su uopte nauna) apsolutno sigurna, nesumnjiva i dokazana. Vladao je racionalistiki ideal; trebalo je teiti utvrivanju apsolutno istinitih, nepromjenljivih naunih znanja koja logiki slijede iz osnovnih principa. Osnovne principe um shvata direktno, oni su neposredno jasni i izvjesni, njihova istinitost jo je sigurnija nego istinitost svih drugih dokazanih stavova. Karakteristina za ovu koncepciju nauke bila je teza o apsolutnom mehanikom determinizmu, koju je kasnije formulisao Laplas: Sadanje stanje svijeta treba da shvatimo kao efekat njegovog prethodnog stanja i kao uzrok onog koje e slijediti. Jedan um koji bi u datom trenutku poznavao sve sile koje djeluju u prirodi i uzajamni poloaj bia koja ga sainjavaju ako bi, uostalom, on bio dovoljno obiman da podvrgne sve ove podatke analizi, obuhvatio bi istom formulom sva kretanja od najveih tijela u svijetu do najlakeg atoma i nita za njega ne bi ostalo neizvjesno i budunost kao i prolost bila bi jasna pred njegovim oima. Ovakvo racionalistiko i deterministiko shvatanje nauke odgovaralo je karakteru naunih saznanja koja su pruale egzaktne nauke tog vremena matematika i klasina fizika. Matematike formule zaista su izvjesne ne samo vjerovatne, meutim, one su takve jer o njihovoj tanosti i ne sudimo suoavajui ih direktno sa iskustvenim injenicama one su tane ili ne prema tome da li su izvedene strogo u skladu s pravilima koja ne moraju nuno imati empirijsku osnovu. (Naravno, upravo zbog toga pod istinom matematikih formula i ne moemo podrazumijevati isto to imamo na umu kad govorimo o istini stavova specijalnih nauka, tj. o faktikoj istini ovdje bi bilo vie na mjestu govoriti o pravilnosti, tanosti, korektnosti, prema datim pravilima). to se tie rezultata klasine fizike, karakteristino je za njih da su se odnosili na zakonitosti vrlo jednostavnih sistema prirodnih objekata. Dok se fizika bavila preteno prouavanjem relativno sporog mehanikog kretanja tijela relativno velike mase, ona je postizala ogromne uspjehe u tanom predvianju buduih dogaaja. Kad su bili poznati mjesto na kome se jedno tijelo nalazi kao dinamiki momenat njegovog kretanja u nekom momentu t1, bilo je mogue s ogromnom tanou izraunati mjesto i dinamiko stanje tijela u ma kojem kasnijem trenutku t2. Ovakva situacija u mehanici stvarala je privid o apsolutnoj determiniranosti svih procesa u stvarnosti i ljude, kao to je smatrao Laplas, dovodila je do uvjerenja da je naa nemogunost apsolutno egzaktnog predvianja dogaaja u mnogim oblastima stvarnosti rezultat ogranienosti naih znanja, a ne bitno drukijeg karaktera samih pojava. U stvari, racionalistika i deterministika koncepcija nauke i posebno fizike, bila je mogua samo pod sledeim specifinim uslovima: Predmet prouavanja bili su sistemi tijela koji su se mogli izolovati od drugih tijela, koji su se mogli fiksirati kao zatvoreni sistemi, u kojima se svaka interferencija faktora van sistema mogla zanemariti. Pojedinane objekte je bilo mogue lokalizovati i precizno razgraniiti od njihove okoline. Za svojstva tih pojedinanih objekata ijim se prouavanjem klasina mehanika bavila (kao to su sila, masa, put, brzina, ubrzanje itd) karakteristino je da meusobno stoje u relativno prostim funkcionalnim odnosima tako da jedno od njih zavisi od malog broja drugih. Drugim rijeima, klasina mehanika je prouavala pojave koje su uslovljene vrlo ogranienim brojem faktora. Vremenom, a naroito u toku XIX vijeka, pokazalo se da sve ove pretpostavke racionalistikog determinizma vae samo za posebna podruja prirodnih pojava, ali ne uopte. U drutvenim, biolokim pa ak i fizikalnim pojavama, (kad se radi o objektima vrlo male mase mikroesticama) ni jedan od preduslova mehanicistikog determinizma nije zadovoljen. Tu je jedinke esto nemogue strogo fiksirati i prouavati izolovano od sredine u kojoj se nalaze i vrlo kompleksnih odnosa s brojnim drugim jedinkama. Uslijed toga svaki pokuaj da se jedan kompleks objekata posmatra kao zatvoren sistem slino sunanom sistemu ili sistemu objekata na zemlji-vodi neobino grubim

52

uproavanjima i grekama: svako povlaenje graninih linija sistema postaje vie ili manje uslovno ili ak proizvoljno dok nezemarivanje dejstva spoljanjih faktora onemoguava tano objanjenje mnogih pojava. (Gravitaciono dejstvo Jupitera moe se zanemariti na Zemlji, meutim, ako se ekonomija jedne zemlje shvati kao zatvoren sistem i apstrahuju ekonomska kretanja u drugim zemljama svijeta, posledice ovakvog pogrenog metodolokog pristupa bie brzo oigledne). Broj faktora od kojih zavise pojedini dogaaji toliko je veliki da se analiza pojedinanih pojava mora napustiti i zamjeniti pokuajem da se uoe globalne pravilnosti itavog skupa pojedinanih i na izgled sluajnih pojava. Tako je dolo do sve vee primjene statistikih metoda u naunom istraivanju. Prve zaetke statistike nalazimo ve kod antikih grkih filozofa u vezi s problematikom prirodne selekcije. Tako, na primjer, Demokrit je slinost i razlike izmeu roditelja i djece objanjavao razliitim kombinacijama atoma koje dijete preuzima od roditelja. Aristotel je bioloko nasljee tumaio sluajnim kombinovanjem pojedinih osobina koje dovode do toga da se izvjesne osobine predaka pojavljuju i kod potomaka. Naravno, Aristotel nije imao na raspoloenju nikakav, ak ni rudimentaran matematiki aparat da bi mogao da vri statistike analize u dananjem smislu rijei. Ve u to vrijeme, a naroito kasnije, mnogo napora je uloeno da se razvije bilo kakva statistika tehnika koja bi se mogla primjeniti na poslove osiguranja ivota i imetka. Osiguravanje kao drutvena ustanova postojalo je jo u Vavilonu i Grkoj, a naroito u Rimu i kasnije u srednjevjekovnim trgovakim gradovima. U osiguravajuoj slubi se pojavljuju tipina statistika zakljuivanja. O duini ivota pojedinca, o uspjehu nekog posla ne moe se nita zakljuiti na osnovu analize samog pojedinanog sluaja u pitanju. Broj faktora od kojih zavisi ishod je ogroman i nepoznat. Sve to se u ovakvim sluajevima moe uraditi jeste prikupljanje podataka o drugim slinim pojedinanim pojavama, uoavanja statistikih pravilnosti i zakljuivanja po analogiji koje dovodi do manje ili vie vjerovatnih pretpostavki o budunosti date jedinke. U nedostatku razvijene statistike teorije osiguravajua drutva su se koristila razliitim relativno pouzdanim praktinim pravilima. Na primjer, ona su uzimala na sebe vee ili manje obaveze prema tome u kom pravcu i u koje godinje doba jedan brod plovi. U XVII vijeku su ve postojale studije u kojima su na osnovu registra smrtnih sluajeva ocjenjivani izgledi na duinu ivota raznih kategorija lica. U stvari, XVII vijek je ve donio i prvu razvijenu teoriju vjerovatnoe samo to je ona nastala u vezi s jednom problematikom na prvi pogled veoma udaljenom od problema praktinog ivota i nauke, naime u vezi s izraunavanjem ansi za dobitak u hazardnim igrama. Godina 1654. u kojoj je dolo do izmjene pisama izmeu Paskala i Ferma o ovom problemu, smatra se godinom roenja rauna vjerovatnoe kao strogo egzaktne matematike discipline kojoj je u osnovi jedna grana matematike teorije permutacija i kombinacija. Braa Bernuli, Hajgens, De Moavr, Bajes i Laplas su glavni tvorci klasine teorije vjerovatnoe. Ova teorija je ubrzo nala svoju primjenu i to najprije ba u jednoj od najegzaktnijih nauka u astronomiji. Jedan od najpreciznijih metoda utvrivanja injeninih podataka mjerenje, ubrzo se pokazao kao izvor neizbjenih greaka. Ponovljena mjerenja veliina koje su na osnovu brojnih teorijskih rezultata morale biti smatrane objektivno istim veliinama davale su numerike vrijednosti koje su se meusobno unekoliko razlikovale. Usled toga su i rezultati direktnih mjerenja redovno djelimino odstupali od predvianja dobijenih teorijskim izraunavanjem posljedica pojedinih formula. Ovakva situacija nametala je potrebu za jednom teorijom koja bi omoguila ocjenjivanje vjerodostojnosti pojedinih mjerenja. Tako je nastala teorija greaka kao jedna specifina primjena teorije vjerovatnoe. Veliki broj dinova naune misli radio je na njoj poev od XVIII vijeka. Meu njima su bili i na Ruer Bokovi, Ojler, Danijel Bernuli, Leandr, Gaus i Laplas. Vrlo brzo je teorija vjerovatnoe prodrla i u drutvene nauke. Slom feudalnog drutva i nastanak monih centralizovanih monarhija stvorio je potrebu za sakupljanjem statistikih podataka s raznih podruja javnog ivota kojima bi se rukovodila politika centralnih dravnih organa. Naroito su enciklopedisti energino insistirali na tome da se finansijske mjere, zdravstvena i pravna sluba, pa ak i obavljanje politikih izbora postavi na jednu racionalnu osnovu. Kondorse a kasnije Ketle i Poason uinili su ve prve znaajne pokuaje da teoriju vjerovatnoe poveu sa statistikom koja je dotle bila uglavnom deskriptivna disciplina. Na primjer, Ketle je 1829. iscrpno analizirano prvi belgijski popis stanovnitva i naroito ispitivao uticaj starosti, pola, godinjeg vremena, zanimanja i ekonomskog stanja na smrtnost. Ova statistika izuavanja su ga dovela do zakljuka da se morta-

53

litet u datoj populaciji moe do odreenog stepena matematiki previdjeti. On je prvi sugerirao da se i moralne i intelekturalne odlike ljudi mogu mjeriti. Od njega potie antropometrija nova disciplina koja se bavi mjerenjem razliitih karakteristika ovjeka. Od njega potie i pojam prosjenog ovjeka, ije se osobine mogu statistiki izraunati. On je iao ak tako daleko da je mislio da se mogu utvrditi tani zakoni drutvenih pojava otkrivanjem veza izmeu statistikih srednjih vrijednosti i da se u ovoj oblasti moe postii isto tako visok stepen egzaktnosti kao i u nebeskoj mehanici. Naravno, Ketle je bio nekritian u ocjeni vrijednosti statistikog metoda i nije uspio da uvidi ozbiljna ogranienja teorije vjerovatnoe. U fizici je teorija vjerovatnoe dugo igrala ulogu pomone nauke, kao osnova za izraunavanje greaka pri mjerenju. Meutim, u toku XIX vijeka je u nauku sve vie prodirala stara ideja (ije porijeklo nalazimo jo kod Grkih atomista, kao i u nekim orijentalnim filozofskim uenjima) po kojoj se pravilnosti u ponaanju prividno stabilnih makrotijela, kojima smo okrueni mogu objasniti kao rezultat bezbrojnih sluajnih promjena mikroestica od kojih su ova tijela sastavljena. Naroito je veliki uspjeh na ovom putu postigla kinetika teorija materije. Razna fizikalna svojstva materije kao toplota, pritisak gasova itd. shvaena su kao posljedica pojedinanih sluajnih kretanja ogromnog broja molekula. Danijel Bernuli, Daul, Klauzijus, Meksveld i drugi bavili su se problemom: kolika bi trebalo da bude vjerovatnoa da molekuli imaju odreene brzine i nalaze se na odreenim mjestima da bi se iz toga mogli izvesti ve poznati i provjereni zakoni gasova. Naroito veliki korak u statistikoj interpretaciji toplotnih pojava napravio je Boloman statistikim objanjenjem Karneovog II principa termodinamike. Po ovom principu svi toplotni procesi su ireverzbilni: toplotne razlike meu svim tijelima jednog sistema spontano iezavaju i cio proces tei ravnotenom stanju, usled ega se smanjuje koliina energije koja se moe upotrijebiti za koristan rad. (Ova pojava je nazvana entropijom). Obratan proces mogu je samo primjenom sile izvan datog sistema. Mnogi fiziari su ovaj zakon tumaili na apsolutno deterministiki nain kao neminovnost toplotne smrti vasione. Boloman je dao statistiko objanjenje: poveanje entropije je samo spoljanja manifestacija najvjerovatnije distribucije energije molekula jednog gasa. Iz toga naravno slijedi da su mogue i drukije distribucije koje bi dovele do reverzibilnosti toplotnih procesa i do smanjivanja entropije umjesto njenog poveavanja, meutim ove mogunosti su manje vjerovatne. Tako se, zahvaljujui daljim naporima Dibsa i Smolunovskog, razvila jedna nova disciplina statistika mehanika koja je ispitivala globalne statistike aspekte ogromnog broja elementarnih i na izgled sluajnih procesa kretanja i sudaranja molekula u vezi s mehanikom teorijom toplote kinetikom teorijom gasova, tzv. Braunovim kretanjem itd. Kasnije je ona primjenjena i u tumaenju distribucije zvijezda, raznih oblika radijacije itd. Ovo je meutim, tek bio uvod. U naem vijeku otvorile su se oku naunika ogromne oblasti prirodnih pojava koje se ustvari ne mogu konstatovati drugim metodama do statistikim i o ijoj se determiniranosti zasad bar ne moe govoriti drukije do terminima vjerovatnoe. To vai prije svega za itavu mikrofiziku. Pokazalo se da za objanjenje elementarnih unutar atomskih procesa, kao to je na primjer kretanje elektrona, ne mogu primjeniti zakoni klasine fizike sa svojom pretpostavkom apsolutnog mehanicistikog determinizma. Pri izuavanju makrotijela tijela velike mase i relativno male brzine s kakvim se sreemo u svakodnevnom ivotu, bilo je mogue s velikom tanou odrediti poloaj tijela u prostoru i njegovu brzinu. Na osnovu tih podataka bilo je mogue, primjenom zakona klasine fizike, izraunati vrlo precizno dalji tok kretanja i predvidjeti u kojoj taki prostora e se dati objekt nalaziti u nekom kasnijem trenutku. Iskustvo je ova predvianja potvrivalo na taj nain je dobijao na snazi i princip determinizma. ak i u onim granama fizike gdje je raun vjerovatnoe bio uveden (statistikoj mehanici) pretpostavljalo se da se elementarni fenomeni-molekuli-ponaaju po strogo mehanikom determinizmu kojim nauka nije ovladala jedino usled njegove vanredne sloenosti, a ne usled toga to bi i sam objektivni tok stvari bio nepotpuno odreen. Dosadanji razvitak kvantne fizike donio je, meutim, jedan znaajni novi momenat u samoj koncepciji fizikalnih zakona. Pokazalo se da postoje takve fizikalne pojave kod kojih je principijelno nemogue i istovremeno saznati sve potrebne podatke na osnovu kojih bi bilo mogue praviti precizna potpuno odreena i jednoznana predvianja o daljoj evoluciji datog sistema objekata. Takve pojave su kretanje mikroestica. Ne radi se o tome da samo u nekim konkretnim sluajevima mi ne uspjevamo da odredimo svih est parametara tri koordinate poloaja i tri veliine koje odreuju brzinu estice.

54

Ne radi se ni o tome da mi trenutno nijesmo u stanju da doemo do svih potrebnih poetnih podataka usled nesavrenosti instrumenata. Stvar je u tome da je to prema Hajzenbergerovom principu neodreenosti u principu nemogue. Elementarne estice ije kretanje prouavamo imaju tako malu masu da na njih snano djeluju fotoni svijetlosti kojom ih obasjavamo (kod makrotijela se dejstvo svjetlosti moe zanemariti). Kad elimo da precizno odredimo mjesto estice moramo se sluiti svjetlosnim zraenjima to manje tjelesne duine. Meutim, svjetlost male talasne duine ima veliku frekvenciju i srazmjerno veliku energiju, ime se poveava i veliina poremeaja kretanja estice. Obratno, smanjenje frekvencije svjetlosti i smanjenje dejstava na brzinu i pravac kretanja estice znai istovremeno poveavanje talasne duine i sve veu nepreciznost u odreivanju mjesta estice. Prema tome, usled uzajamnog dejstva prouavane estice i svjetlosti kojom je obasjavamo principijelno je nemogue tano opisati stanje estice u nekom trenutku. Iz toga slijedi da se ne moe tano predvidjeti ni stanje estice u makojem buduem trenutku, moe se utvrditi samo vjerovatnoa vrijednosti parametara za mjesto i brzinu. Mi se ovdje ne moemo uputati u diskusiju da li je u samoj stvarnosti nezavisno od dejstva naih instrumenata, kretanje estice potpuno odreeno kao to tvrde deterministi ili neodreeno i sluajno kao to tvrde nedeterministi i probabilisti. Bitno je da utvrdimo da se u saznanju svih ovakvih procesa u kojima ovjek na nepredvidljiv nain djeluje svojim instrumentima na pojave koje prouava moramo trajno sluiti teorijom vjrovatnoe; sva naa uoptavanja i predvianja odreivae samo veu ili manju vjerovatnou, a ne apsolutnu izvjesnost da e se desiti jedan dogaaj. 1. Vrste vjerovatnoe Pojam vjerovatnoe upotrebljavamo kad govorimo o mogunostima i to je ono to povezuje sva razliita znaenja termina vjerovatnoa i to na kraju krajeva opravdava upotrebu jednog istog termina u svim razliitim sluajevima. Bilo da kaemo: Ovaj portret je vjerovatno naslikao Tintoreto, ili Ajntajnova teorija gravitacije je vjerovatnija nego Njutnova, ili Vjerovatnoa da ovjek od trideset pet godina doivi trideset estu iznosi 95/100 u svim ovim stavovima mi govorimo o mogunostima: moda portret potie od Tintoreta, moda je Ajntajnova teorija istinitija, moda e jedan ovjek ivjeti jo godinu dana. Meutim, kad uoimo ovaj konstantni elemenat sadraja u pojmu vjerovatnoe potrebno je da odmah obratimo panju i na krupne razlike u znaenjima u tri gornja stava. Najprije, odmah pada u oi da nam se u prva dva stava termin vjerovatnoa pojavljuje kao kvalitativni pojam: mi ni u jednom od ta dva sluaja nijesmo u stanju da odredimo neku numeriku vrijednost. Meutim, u treem stavu vjerovatnoa je kvantitativan pojam, ona se moe mjeriti, njena veliina se moe izraziti jednim razlomkom. Na osnovu toga moemo odmah napraviti jednu osnovnu razliku izmeu teorije vjerovatnoe (ili jo tanije rauna vjerovatnoe) kao matematike discipline koja polazi od kvantitativnog pojma vjerovatnoe i teorije vjerovatnoe kao grane logike koja pretstavlja osnovu savremene teorije induktivnog zakljuivanja, ova podjela nije ovako gruba i otra kao to izgleda na prvi pogled. Savremeni razvitak logike i matematike doveo je do stvaranja jedne nove discipline koja, ustvari, predstavlja graninu oblast meu njima to je simbolika ili matematika logika. Time to se slui jednim strogo formalizovanim simbolikim jezikom i vodi konstruisanju pravilnih neprotivurenih sistema znakova kojima nije pridato nikakvo odreeno znaenje ova disciplina je blia matematici. Meutim, svojim zahtjevom da ovi sistemi naknadno dobiju svoju interpretaciju ime postaju mogue logike strukture naunih teorija, ova disciplina dobija bitno logiki karakter. Od samog poetka razvitka simbolike logike njen aparat je primjenjivan za rjeavanje problema teorije vjerovatnoe (kod Bula i Morgana). Analogno objanjenju dvostruke prirode simbolike logike moe se rei da njena primjena na sve one probleme gdje se vjerovatnoa moe interpretirati kao broj ima matematiki karakter, dok logiki karakter u pravom smislu rijei imaju samo oni rezultati simbolike logike, koji su primjenjivi na probleme vjerovatnoe u kvalitetativnom ne-numerikom smislu. Pored ove distinkcije izmeu vjerovatnoe u kvantitativnom i kvalitativnom smislu moemo uoiti jo jednu znaajnu razliku u sadraju pojam vjerovatnoe. U nekim sluajevima mi govorio o vjerovatnoi objekata (dogaaja, pojava), dok u drugim sluajevima govorimo o vjerovatnoi naih nepotpuno sigurnih znanja stavova, hipoteza, teorija. Tako npr., rei emo da je autor portreta vjer55

ovatno Tintoreto, da e sjutra vjerovatno biti oblano, da e pri dovoljno velikom broju bacanja jedne normalne kocke svaka od strana vjerovatno pasti podjednak broj puta, da e pri dovoljno velikom broju elektrona koji se slobodno kreu u prostoru itd. U svim ovim sluajevima mi govorimo o vjerovatnoi objektivnih dogaaja bez obzira da li smo u stanju da je mjerimo ili ne. Meutim, kad kaemo da je jedna tvrdnja malo vjerovatna, ili da je jedna teorija vjerovatnija od druge ili da su sve empiriske generalizacije samo vie ili manje vjerovatne ili da jedna nauna hipoteza postaje utoliko vie vjerovatnija ukoliko vie alternativnih hipoteza uspjevamo da eliminiemo odgovarajuim iskustvenim injenicama u svim ovim sluajevima mi govorimo o vjerovatnoi naih pretpostavki o objektima. Naravno, ovaj tip vjerovatnoe je neuporedivo tee mjeriti. Potreba za kvantitativnim odreivanjem vjerovatnoe i za izraunavanjem razliitih vjerovatnoa kad su izvjesne poetne date, dovela je do razvitka rauna vjerovatnoe kao jedne grane kombinatorijalne analize u kojoj se polazi od izvjesnog broja nedefinisanih simbola i formula u kojima se ti simboli pojavljuju, pa se zatim na osnovu eksplicitno utvrenih pravila vre razliite transformacije tih formula i dobijaju se nove. Vano je shvatiti da nam raun vjerovatnoe, kao i sve druge grane matematike, daje samo jednu simboliku strukturu koja se moe interpretirati na razne naine i u kojoj se prilikom njegove primjene na mjesto simbola mogu stavljati razliite konkretne vrijednosti. Uzmimo za primjer jednu sasvim jednostavnu matem. formulu X X = X2 Interpretirati raun kome pripada ova formula znai objasniti znaenje simbola koji su tu upotrebljeni u prvom redu simbola X. Pitanje je: na koju kategoriju objekata se X odnosi, koja vrsta deskriptivnih termina se moe zamjenjivati na mjesto X. Oigledno postoje bar dvije interpretacije koje omoguuju uspjenu primjenu u nauci. X moe biti najprije ma koji broj (lanova nekog skupa objekata), a zatim, on moe biti oznaka za neku geometrijsku du. U prvom sluaju data fomula se moe interpretirati kao shema za dizanje ma kojeg broja na kavadrat (aritmetika interpretacija), dok se u drugom sluaju ona interpretira kao shema za izraunavanje povrine kvadrata (geometrijska interpretacija). Postavlja se pitanje: da li se simboli koji se u ovoj formuli pojavljuju mogu intrpretirati tako da dobijena formula vai kao valjana shema i u algebri logike (raunu klasa simbolike logike). Odgovor je negativan: klasa pomnoena sama sobom nije kvadrat te klase ve opet sama ta klasa X X = X. Simboli X i = se ne mogu interpretirati tako da formula X X = X2 nae svoje mjesto u raunaru klasa. Naprotiv, oni se mogu interpretirati tako da tano suprotna formula dobije svoje mjesto u raunu klasa. Naime ako se X ne shvati kao oznaka broja ve kao obim neke klase, a . (puta) ne shvati kao oznaka mnoenja u aritemtikom smislu ve kao logiko mnoenje (konjunkcija), onda se u takvom raunu ne mogu vie pojaviti kvadrati, kubovi i uopte stepeni kao sastavni dio simbolikog aparata rauna. Da li je mogua i plodna jedna ili druga interpretacija zavisi u krajnjoj liniji od primjene. Tumaei X kao ma koji broj u jednom sluaju i kao ma koju du u drugom, mi emo zamjenjivati na mjesto X razliite konkretne brojeve, odnosno dui razliite duine. Formula nam govori kolike vrijednosti treba da dobijemo ako izvedemo operaciju mnoenja. Ako provjeravanjem (recimo metodom prostog prebrojavanja) zaista dobijemo vrijednosti po formuli, kazaemo da je formula istinita i praktino primjenljiva. Formula koju smo uzeli za primjer oigledno zadovoljava te uslove jer ako deset ljudi koji imaju svaki po deset knjiga stavi sve svoje knjige na gomilu, prebrojavanjem emo utvrditi da knjiga ima tano sto. Isto tako ako dui jednog kvadrata izmjerimo i u svim takama cjelih brojeva povuemo apscise i ordinate, dobiemo male kvadrate koje moemo prebrojati i uvjeriti se da nam formula daje tanu mjeru povrine. Ova preliminarna objanjenja pomoi e nam da shvatimo tanu prirodu rauna vjerovatnoe. On predstavlja jednu strukturu simbola koja se moe interpretirati na nekoliko razliitih naina ve prema tome to podrazumjevamo pod osnovnim simbolom koji oznaava vjerovatnou. Istorija teorija vjerovatnoe dala je dosad tri osnovne interpretacije ovog simbola pa prema tome i cjelog rauna. Najprije se smatralo da je vjerovatnoa stepen nae subjektivne uvjerenosti da e se neki dogaaj desiti na odreen nain. Npr., kad kaemo da je vjerovatnoa da e pri bacanju jedne kocke pasti etvorka: 1/6 ovdje pod terminom vjerovatnoa podrazumijevamo da je nae uvjerenje da e pasti etvorka srazmjerno slabo; ako bi potpuna uvjerenost bila izraena brojem 1, onda je uvjerenost u datom sluaju onoliko puta manje od potpune uvjerenosti koliko je 1/6 manje od 1. Ovo tumaenje je karakteristino za tzv. klasinu teoriju vjerovatnoe iji je najkarakteristiniji pretstavnik Laplas. Kasnije su se pojavili otri kritiari klasine teorije vjerovatnoe na-

56

roito poznati ekonomist Don Majnard Kejns, koji su psiholoku interpretaciju vjerovatnoe zamijenili logikom. Vjerovatnoa navodno nije stepen subjektivne uvjerenosti, ve objektivna logika veza izmeu dva stava, koji ima isti logiki status ali je razliit po kvalitetu od veze deduktivnog impliciranja dva stava. U gornjem primjeru, jedan stav bi bio: Kocka ima est strana, a drugi Pae etvorka. Drugi stav oigledno ne stoji u odnosu deduktivne konsekvence iz prvog on ne slijedi nuno ve samo s izvjesnim stepenom vjerovatnoe. 1/6 je mjera tog stepena, on je nezavisan od toga koliko je nae subjektivno uvjerenje, on prosto karakterie logiku vezu izmeu ova dva stava i ta veza je nezavisna od makojeg pojedinanog subjekta. Treba obratiti panju na to da obje ove teorije o vjerovatnoi govore o vezi s naim stavovima o objektima, samo to jedna insistira na miljenju kao psihikom procesu a druga na njegovoj logikoj strukturi. Trea teorija interpretira vjerovatnou kao odredbu samih objekata: ona bi bila mjera relativne uestanosti s kojom se neko svojstvo ili dogaaj deava u jednoj odreenoj klasi objekata. Na primjer, ako izvrimo jednu seriju od n bacanja kocke, vidjeemo da je ona strana na kojoj je broj 4 pala m puta (pri emu je m oigledno manji ili u krajnjem sluaju jednak s njim). Rei da je vjerovatnoa padanja etvorka 1/6 znai da je razlomak m/n = 1/6 ili tanije da tei ka 1/6 kao svojoj graninoj vrijednosti kad se poveava broj bacanja. Zaetke ove tzv. frekventne teorije vjerovatnoe nalazimo ve kod Aristotela. Najpotpunije ju je u novije vrijeme razradio logiar Ven, a za njen kasniji razvitak najzasluniji su arls Sanders Pirs, Fon Mizes i Hans Rajhenbah. U daljim izlaganjima neemo se posebno baviti klasinom teorijom vjerovatnoe jer je prevaziena o njenim osnovnim tekoama govoriemo u uvodnom dijelu izlaganja logike teorije vjerovatnoe (koja je sve to je bilo pozitivno u klasinoj teoriji ukljuila u sebe). Informativno emo se pozabaviti frekventnom teorijom koja je za empiriske nauke (zbog direktne veze sa statistikom) i od najveeg znaaja. 2. Frekventna teorija vjerovatnoe Frekventna teorija vjerovatnoe polazi od dvije predpostavke koje konstituiu znaenje termina vjerovatnoe: prvo, da je vjerovatnoa mjera za jedno svojstvo samih objekata i drugo, da se do poetne vjerovatnoe od koje poinjemo sva teorijska izvoenja i izraunavanja dolazi empiriskim putem (statistikim mjerenjem). Sledei primjer najbolje pokazuje prirodu frekventnog shvatanja vjerovatnoe. Osniva biometrije Prison je u knjizi Biometrika (koju je objavio 1900. s Lijem) objavio rezultate svojih statistikih ispitivanja korelacije izmeu visine oca i visine njegovog sina. Po njegovoj definiciji visine, visok je ovjek koji ima preko 171,5 cm. Na 1000 oeva on je naao da prema njegovom kriterijumu 535 spada u visoke ljude, dok je visokih sinova bilo 661 od 1 000. On je dalje naao da su u 446 sluajeva sinovi visokih oeva i sami bili visoki dok su u 89 sluajeva visoki oevi imali niske sinove. Iz ovih rezultata slijedi da je vjerovatnoa da jedan visok sluajno izabran otac ima visokog sina 446/535 ili 0,83, dok je vjerovatnoa da visok otac ima niskog sina 89/535 ili 0,17. Imajui ovakve primjere u vidu, moe se dati sledea definicija vjerovatnoe: Ako je B simbol koji oznaava jednu klasu s izvjesnim brojem (n) elemenata i ako izvjestan broj (m) elemenata klase B ima jedno posebno svojstvo koje konstituie jednu potklasu A unutar B, onda je simbol A/B relativna uestanost s kojom elementi klase B pripadaju klasi A (ili imaju svojstvo A), odnosno vjerovatnoa da e ma koji sluajno izabrani elemenat klase B imati svojstvo A, ili simboliki P = f (A,B). U vezi s ovom definicijom i datim primjerom treba uzeti u obzir sledee momente: Ovako shvaeni stavovi vjerovatnoe nam ne daju nikakva konkretna objanjenja o makojem pojedinanom sluaju. Na osnovu toga to je ansa da e jedan visok otac imati visokog sina 83 ne moe se nita sigurno znati o jednom pojedinanom visokom ocu. Ovako shvaeni stav vjerovatnoe nas obavjetava samo o ansama makojeg nespecifikovanog lana klase visokih oeva. Ne moe se ak rei ni to da e od 10 sinova jedan visoki otac imati bar 8 visokih sinova, moe se desiti ak da ih ne bude ni polovina, mada je to dosta nevjerovatno. Naravno, iz ovog ne slijedi da su stavovi vjerovatnoe do kojih se dolo statistikim putem potpuno bezvrijedni kad smo zainteresovani za odreene pojedinane sluajeve. O odsustvu konkretnih znanja o pojedinanim sluajevima, naa makar i samo vjerovatna znanja koja se tiu nespecifikovanih

57

elemenata jedne klase mogu nam koristiti i za odreene specifikovane elemente pod pretpostavkom da je data klasa konstituisana zaista sluajnim izborom. U vezi s tim se odmah pojavljuje pitanje: koje sve uslove treba jedna klasa da zadovoljava da bi se neto moglo zakljuiti na osnovu relativne uestanosti u njoj. Oigledno ako se jedna klasa B konstituie namjernim izborom samo onih sluajeva jednog ireg podruja C na koje je djelovao jedan odreeni faktor koji nije djelovao i na sve ostale sluajeve to e biti lo uzorak, odnosno frekventnost koju u njoj zakljuimo nee nam omoguivati da ma ta zakljuujemo o vjerovatnoi ireg podruja C. Dakle u naem primjeru vjerovatnoa 83 da e visoki oevi imati visoke sinove relativna je u dvostrukom smislu. 1. ona vai samo u odnosu na datu definiciju svojstva visok i 2. Ona vai samo za klasu od 1000 oeva i sinova koje je Pirs izabrao, ona ne vai za ma koju drugu klasu ili za ovjeanstvo uopte. Izneseno shvatanje vjerovatnoa uopte vai samo za konane klase elemenata (pritom one koje nijesu prazne, tj. koje imaju bar jedan lan). U primjeni na beskonane klase ono postaje besmislen kad se u imeniocu i brojiocu pojave beskonani brojevi. Stavovi vjerovatnoe ovako shvaeni su faktiki stavovi do kojih se dolo empiriskim putem. Ernst Nejgel je s pravom istakao da su oni slini empiriskim iskazima koji odreuju gustinu neke materije oni ni u kom sluaju nisu formulacije stepena naeg neznanja ili neizvjesnosti . Naravno njega je teko pratiti kad ide jo dalje od ovog pa kae: Tvrditi da je vjerovatnoa da pri bacanju normalnog komada novca padne znai pripisati jedno fiziko svojstvo novcu koje se otkriva pod odreenim uslovima. Iz toga to postoji analogija izmeu fizikog svojstva gustine i vjerovatnoe u smislu frekvencije ne slijedi da je vjerovatnoa fiziko svojstvo. Za razliku od fizikih svojstava koja se mogu neposredno ulno opaati i predstavljaju kvalitete, vjerovatnoa je jedna struktura koja se ne moe direktno opaati, do koje se dolazi operacijama zakljuivanja. Poto jedan stav vjerovatnoe govori o vjerovatnoi samo u odnosu prema jednoj odreenoj klasi elemenata u kojoj se izvjesno svojstvo pojavljuje sa odreenom vjerovatnoom, iz toga slijedi da pojava istog svojstva moe imati razliite stepene, vjerovatnoa da visoki oevi imaju visoke sinove moe biti znatno vea ili manja, pogotovu ako se ona jo na razne naine specifikuje (djeca koja su rasla za vrijeme rata i u mirno vrijeme, oevi oenjeni osobama visokog i niskog rasta itd.). Stavovi vjerovatnoe u navedenom smislu su nepotpun dio itave teorije ili sistema. U tom sluaju oni ne moraju biti direktno izvedeni iz empiriskih statistikih istraivanja, ve mogu biti logiki i matematiki izvedeni iz drugih stavova. U tom sluaju oni nemaju direktnu statistiku evidenciju, ali ipak, moraju imati posrednu. 3. Znaajna primjena u praksi Osiguranje. Pretpostavka da je vjerovatnoa da ovjek odreene starosti, konstitucije, zdravlja, umre kroz godinu dana je 1/20. Kompanija uzima u obzir jednu drugu vjerovatnou izvedenu iz ove vjerovatnoe. Ako kompanija ima veliki broj osiguranika istih karakteristika visoka je vjerovatnoa da ona nee platiti vie od 1/20 svih polisa. Prema tome ako ona u svakom sluaju zahtjeva plaanje neto vee sume od 1/20 polise ona e vjerovatno ostvariti ist prihod. to je vei broj osoba koje se osiguravaju vea je vjerovatnoa da e kompanija poslovati s dobitkom. Primjena u nauci. Kinetika teorija gasova. Veliki broj molekula koji se kreu u raznim pravcima sudaraju se jedan s drugim i sa zidovima. ta je vjerovatnoa da e se jedan molekul kretati na desnu stranu od izvjesne ravni u datom trenutku? To je bez obzira na to koju ravan izaberemo i koji trenutak. Meutim u tom sluaju je vrlo vjerovatno da e distribucija molekula prema pravcu kretanja biti skoro uniformna u svako vrijeme. Otud uniformnost pritiska. Uopte otud uniformnost na makronivou uprkos tome to na mikronivou nalazimo odsustvo svakog reda i pravilnosti. To nije nuni zakon ve pravilo vjerovatnoe gdje je vjerovatnoa vrlo blizu 1. 4. Pojam sistema i vjerovatnoa Sistem uopte je skup elemenata koji se meusobno nalaze u odreenim odnosima i zavise jedni od drugih tako da obrazuju jednu organizovanu cjelinu.

58

Procesi u objektivnoj stvarnosti sigurno ne postoje kao izolovani sistemi ije su granice otro povuene. Pred istraivaem se nalazi beskrajno mnotvo objekata koji po razliitim kriterijumima istovremeno spadaju u mnotvo raznih sistema koji se meusobno ukrtaju i elimino poklapaju, kako u prostoru tako i u vremenu. To je objektivna situacija, stoga kad god u nauci govorimo o naunom sistemu moramo podrazumjevati da on ima svoju objektivnu osnovu u jednom fragmentu strukture same stvarnosti. Odreivanje tog fragmenta u perspektivi ovjeka, njegovo razgraniavanje od cjeline kojoj pripada njegovo uproavanje i idealizacija elo je ovjeka. Svaki nauni sistem je utoliko jedan teorijski model. U njemu su izvjesni elementi objektivno date stvarnosti i manje ili vie pregledno i manje ili vie precizno, fiksirani nizom subjektivnih operacija. Takve operacije su: Izbori i formulacija problema koji hoemo da rijeimo. Npr., kad se pitamo o uzrocima arapskog nacionalizma u XX vijeku odredili smo koordinatni poetak - lokalizovali smo u prostoru i vremenu njegov zavrni lan (zavrni lan objektivnog procesa a poetni lan analiza). Precizno utvrivanje znaenja kljunih termina. Na primjer, znaenje termina uzrok zahtjeva da u sistem ukljuimo samo prethodne pojave. Znaenje izraza Arapski nacionalizam nas upuuje na istoriju odreenog broja afrikoazijskih nacija, na analizu njihovog ekonomskog razvitka i naroito, na ispitivanje odnosa ovih nacija prema njihovim doskoranjim kolonizatorima. Odreivanje izvjesnih preliminarnih hipoteza na osnovu ukupnog prethodnog znanja koje je relevantno za predmet naeg ispitivanja. U naem primjeru, na osnovu poznavanja drugih nacionalistikih potreba, unaprijed se moe oekivati kakvu ulogu e u njegovom formiranju i razvoju igrati pojedine drutvene grupacije mlada graanska klasa, proletarijat, siromano seljatvo, vojska, crkva itd. Sve ovakve opte pretpostavke, vie ili manje potpuno i precizno formulisane, odreuju okvire naeg istraivanja. To su granini uslovi sistema. U drutvenim naukama usled izuzetne sloenosti izuavanih pojava i uslijed nedovoljnosti naih znanja, granine uslove obino nije mogue potpuno i eksplicitno formulisti. Svijest o granicama sistema je esto intuitivnog karaktera. Sistem emo smatrati otvorenim. Poto su prirodne nauke mnogo razvijenije a i procesi u pitanju su neuporedljivo jednostavniji, esto smo u stanju da odsjeno razgraniimo jedan sistem od svega onog to je za na problem irelevantno i da egzaktno utvrdimo njegove granine uslove. Ovakav sistem emo smatrati manje ili vie zatvorenim. Primjer takvog sistema nalazimo u kvantnoj mehanici. To je teorija iji osnovni stavovi (aksiomi) predstavljaju egzaktan izraz graninih uslova ma kojeg sistema mikroestica. Ovi aksiomi sadre minimalan broj nezavisnih promjenjivih koje su nune i dovoljne da se potpuno odredi stanje sistema u ma kojem trenutku vremena. Poetni uslovi sistema Pojam graninih uslova definie sistem u makojem vremenu, ali ne i konkretna njegova stanja u odreenim momentima vremena. Kad znamo granine uslove znamo koje vrste pojava ili koja opta svojstva treba uzeti u obzir kad hoemo da objasnimo jednu vrstu pojava. Ali kad hoemo da objasnimo konkretne uslove jedne odreene pojedinane pojave ili kad hoemo da izvrimo jedno konkretno predvianje stanja sistema u tano odreenom vremenu, onda moramo znati ne samo granine ve i poetne uslove datog sistema u nekom prethodnom vremenu, tj. poetni uslovi su skup odredaba koje karakteriu stanje datog sistema u trenutku od koga poinjemo nae razmatrenje (bilo da je nae istraivanje usmjereno ka prolosti ili ka budunosti). Uzronost i determinizam Pored svih elemenata koji su do sad izloeni, pojam uzronosti sadri u sebi i ideju nunog uslovaljavanja ili determinaciju. Da se kod svakog istinskog uzronog odnosa radi o svojevrsnoj nunosti nagovjeteno je ve odredbom uzroka kao dovoljnog uslova. Za neku pojavu A emo rei da je dovoljan uslov pojave B onda kad se B mora desiti im je A dato. Pitanje je sad to znai ovo mora. O kakvoj vrsti nunosti se tu radi? 59

To svakako nije logika nunost s kojom iz izvjesnih premisa slijedi jedan odreeni zakljuak. Kad znamo da su halogeni elementi jednovalentni i prema vodoniku i prema kiseoniku i kad znamo da je rubidium halogen elemenat iz toga logiki nuno slijedi da je rubidium jednovalentan i prema vodoniku i prema kiseoniku. Tu nemamo posla s uzronou ali nam analiza ovakvog jednostavnog sluaja moe pomoi da bolje razumijemo u emu se sastoji nunost uzronih odnosa. Postavlja se pitanje: to tano znai kad kaemo da u naem primjeru iz navedenih primisa zakljuak nuno slijedi? To znai da je svaki drugi zakljuak iskljuen na osnovu logikog pravila (zakona). Dictum de omni et nullo (tj. na osnovu pravila da ono to vai uopte vai i u posebnim sluajevima). Kad ne razmiljamo samo o odnosu meu sudovima ve kad pred sobom imamo konkretne pojave koje jedna na drugu djeluju, mi vie nijesmo u stanju da jednu iz druge izvodimo na osnovu optih logikih pravila. Logika se bavi samo najoptijim odnosima meu sudovima i (ovakva kakva je opta i apstraktna) ne sadri takva pravila koja bi obuhvatala specifinosti, dinamikih odnosa meu realnim konkretnim pojavama. Pa ipak, u ideji logike nunosti nalazimo neto to je zajedniko i za nunost uzronih odnosa (tzv. kauzalnu nunost). To je ideja da su sve druge mogunosti iskljuene na osnovu nekih optih zakona koji pod odreenim uslovima vae za svaki pojedinaan sluaj. Osnovna razlika je u tome to kod uzronih odnosa nunost nije konstituisana optim logikim zakonima (pravilima) ve posebnim naunim zakonima koji vae za odreeni sistem iskustvenih pojava. Kad kaemo da je pojava A uzrok pojave B (u sistemu S) i, u vezi s tim, da se B mora desiti im je dato A, onada je time implicirano da postoji neki empirijski, specijalnonauni zakon koji vai za sistem S i na osnovu koga je svaka druga mogunost (C, D, E, itd.) iskljuena, im je data pojava A. Npr., privlaenje zemlje je uzrok to svako tijelo koje ostane bez oslonca (pojava A) mora pasti na zemlju (pojava B). O ovom mora mi sigurno ne bismo imali pravo da govorimo samo na osnovu toga to smo u prolosti opazili da je B bezbroj puta slijedio sa A: u tome ne bi bilo nikakve garancije da se ve prvi sledei put B nee desiti iako je A prethodilo. Prvi razlog za opravdanost naeg uvjerenja da se ovdje radi o nunoj vezi jeste nae znanje zakona gravitacije. Meutim, nunost uopte pa ni uzrona nunost ne moe biti shvaena na apsolutan bezuslovan nain. Ona je uvjek relativna prema datom sistemu (S) unutar koga razmatramo i objanjavamo datu pojavu (B). To to smo mi za nau odreenu saznajnu i praktinu svrhu zanemarili dejstvo svih inilaca i zakona izvan (S) ne znai da su oni time prestali da postoje, ili da su prestali da u ma kojem pogledu budu relativnosti za pojavu B. Kad se u pojedinanim sluajevima umjesto B desi neto drugo i ako je A bilo prisutno, samo iz toga ne treba zakljuiti da je pogrean zakon (ili skup zakona) na osnovu koga smo odnos pojava A i B smatrali nunim, niti da A nije stvarni uzrok pojave, B. Iz toga slijedi jedino da su pojmovi zakon i nuan odnos relativni prema sistemu S i uslovima koji u njemu vae. Apstrahovanje nekih relevantnih okolnosti i zanemarivanje nekih nepoznatih inilaca, ije dejstvo je u datom pojedinanom sluaju bilo od bitnog znaaja, uvijek moe dovesti do devijacija i izuzetaka. To je ono to nazivamo sluajnostima. Na primjer, na osnovu zakona ponude i tranje u sistemu robno-novane privrede relativno smanjenje proizvodnje jedne odreene koliine robe (A) uzrokuje skok cijena na tritu (B). Ova veza je nuna pod normalnim ekonomskim uslovima. Meutim, nju mogu poremetiti mnogi neuredni eknonomski i vanekonomski inioci promjene u ekonomici date zemlje, drutveni dogaaji koje obino ne uzimamo u obzir itd. Na primjer, saznanje koje se u jednom drutvu iri pod uticajem medicinskih lanaka da upotreba svinjskog mesa dovodi do poveanja holesteriona i ubrzavanja sklerotinog procesa, moe izazvati takvo smanjivanje potranje svinjskog mesa da i pored smanjenja njegove proizvodnje cijene ostanu iste. Proirenjem sistema S i obuhvatanjem i ovih prethodno zanemarenih okolnosti i inilaca dobija se bogatiji sistem S. U njemu vae obuhvatnije zakonitosti kojima se mogu objasniti i predvidjeti i one pojave koje su prvobitno izgledale izuzetne i nepredvidljive. Tako naprimjer, sa stanovita graanske ekonomije, ekonomska kriza i recesija su bile shvaene kao sluajne pojave. U savremnoj filozofiji i nauci poslednjih decenija postoji izrazita tendencija da se sve sluajne i vjerovatne pojave, tretiraju kao dokazi za identerministiki pogled na svijet i kao slom principa uzronosti. U tu svrhu se naroito mnogo koriste rezulatati kvantne mehanike. Po jednom od osnovnih principa ove naune discipline (Hajzenbergovom principu neodreenosti) mi ne moemo istovremeno odrediti sve one inioce ije znanje je neophodno da bismo mogli tano predvidjeti

60

budue kretanje jedne atomske estice. Usled toga mi na osnovu odreenih matematikih jednaina moemo odrediti samo veu ili manju vjerovatnost izvjesnog skupa mogunosti budueg kretanja. Iz ovog se izvodi zakljuak da budue kretanje estica nije determinirano, da nema odreene uzroke i da je ak u izvjesnom smislu rijei slobodno. U stvari, sve to iz ovakvih injenica i naunih teorija stvarno slijedi jeste da je postao neodriv klasini strogi determinizam. Po klasinom determinizmu kad su odreeni uzroci i uslovi dati time je odreena jedna jedina mogunost daljeg zbivanja i ona se nuno mora desiti. Meutim, moderna nauka je nepobitno utvrdila da i u prirodi i u drutvu, uslijed dejstva veeg broja inilaca, nastaju situacije kad je mogue nekoliko alternativa razliitog stepena vjerovatnoe. Prema sadanjem stanju nauke to je situacija sa svim mikrofizikim procesima, sa pojavama toplote, svjetlosti, kretanja molekula gasova itd. To je pogotovo situacija u ljudskom drutvu gdje ljudi najee mogu birati izmeu razliitih ciljeva i pravaca svoje djelatnosti. Klasini determinist moe i u svim tim sluajevima insistirati na tome da postoje jo neki dopunski inioci koji nam nisu poznati a ije elovanje u stvarnosti dovodi do toga da se ipak uvijek samo jedna od nekoliko prividnih mogunsoti realizuje. Tekoa s ovakvim shvatanjem determinizma je u tome to se on ne zasniva toliko na znanju, koliko na vjerovanju, prije svega na vjerovanju da je svaki dogaaj predodreen i da uvijek postoje neki inioci, makar ni o njima nita ne znali, koji ga ve unaprijed ine nunim. Ovakvo stanovite je spekualtivno, izrazito metafiziko. Ali, negacija ovakvog strogog nekritinog determinizma ne treba da nas odvede u drugu krajnost uvjerenja da su uzrone veze fikcije i da kod svih onih pojava, koje izgledaju sluajne i samo vjerovatne, da nema nikakve determinacije. U stvari i sluajnosti imaju svoje uzroke samo to su to inioci izvan naeg sistema posmatranja, odnosno miljenja, oni pripadaju onom podruju pojava koje smo apstrahovali kao irelevantne. I ne samo to. Vjerovatni dogaaji su takoe determinirani u izvjesnom elastinom smislu te rijei, samo za razliku od tzv. izvjesnih (nunih) dogaaja, ovdje nije determiniran jedan pojedinani sluaj uz iskljuenje svih drugih pojedinanih sluajeva, ve je determiniran jedan skup pojedinanih sluajeva uz iskljuenje svih ostalih logikih mogunosti. Npr., kad bacamo novac ili kocku determiniramo je da se ovakvi predmeti jednom svojom povrinom u cjelini ostave na zemlji dok e jedna povrina ostati horizontalno okrenuta u vis: pri normalnim uslovima (recimo u odsustvu nekog jakog magneta u blizini) iskljueno je da bi se oni mogli nai u makojem drugom od bezbroj logiki moguih poloaja (kako dube na jednoj ivici, kako se neogranieno kreu itd.). Isto, tako kad je rije o kretanju elektrona, potpuno je determinisano u kojem podruju (iako ne u kojoj taki) emo ga nai u nekom kasnijem trenutku; sve druge mogunosti su iskljuene. Ono to determinie jedan skup mogunosti i sve druge iskljuuje jesu kao i uvijek, izvjesni zakoni. Ovi zakoni se zovu statistiki i za njih je, kao to smo vidjeli, karakteristino da vieznano determiniraju dalji tok dogaaja. Zakoni koji to ine jednoznano, na osnovu kojih se (u datim uslovima) moe odrediti jedna jedina mogunost daljeg kretanja, zovu se od strane nekih autora kauzalni. Ovakva upotreba pojma kauzalni nema nekog naroitog opravdanja zato to se ovakvim zakonima najee oznaavaju odnosi zavisnosti meu svojstvima koji ne moraju biti odnosi uzroka efekta; ili obratno, odnosi uzroka i efekta mogu biti zasnovani statistikim zakonima. Na primjer, kad jedan predmet A dodirne neki drugi hladniji predmet B, ovaj kontakt emo smatrati uzrokom povienja temperature predmeta B. Meutim, mogue je da se to i ne desi, temperaturne razlike ostanu pa ak i da toplota hladnijeg tijela pree na toplije! Ovakve mogunosti su realne s obzirom na to da su zakoni termodinamike statistikog karaktera meutim one su vrlo male vjerovatnoe. Realne pojave nijesu odreene samo svojim uzrocima ve, kao to smo vidjeli, mnogim drugih uslova i okolnosti. Ali u toj mrei uslova od kojih zavisi nastanak i mijenjanje jedne pojave od bitnog znaaja su uzroci. Kad iscrpnom analizom pojave koja je predmet naeg istraivanja uspijemo da utvrdimo koje su druge pojave koje joj konstantno prethode i ije je dejstvo u cjelini uzeto nuno i dovoljno za njen nastanak moemo smatrati da smo saznali ono to je osnovno da bismo je teorijski objavili i obezbjedili praktinu kontrolu nad njom. U tom smislu e utvrivanje uzroka konkretnih realnih procesa uvjek biti i ostati jedan od osnovnih ciljeva naunog istraivanja. Dio koji slijedi predstavlja samo kroki sadraj date problematike, tako da se kandidati upuuju na neki od elementarnih udbenika logike i metodologije (M. Markovi, G. Petrovi, B. ei...)

61

LOGIKA I METODOLOGIJA 1. Odnos ovjeka prema svijetu Priroda (prirodne nauke) Drutvo (drutvene nauke) Psiha (opaaji misli, osjeaja, volja...)

Svijet

Ima tri osnovne oblasti pojava: Odnos ovjeka prema svijetu je u osnovi praktian, stvaralaki a razlikuje se od svih drugih ivih bia. Razlikuje se po tome to se tei da o svijetu to vie sazna, da bi ga svojom djelatnou preobrazio u skladu sa svojim ciljevima i potrebama. 2. to je saznanje? Saznati neku pojavu stvarnosti znai, prije svega postati svjestan njenih svojstava i odnosa prema drugim pojavama (onaj ko neto otkrije): treba da da razumljiv opis tog novog elementa, da utvrdi kakvim radnjama se elemenat javlja i proizvodi, i da obrazloi zato smatra da je otkrio novi elemenat. (ako ne zna da opie novost kaemo da nezna) (ako nezna da rijei koristi znai ne zna da pokae praktino kaemo da je teoretiar) nezna praktinu demonstraciju. (i ako nezna da obrazloi to je rekao nejasan). Saznanje neke pojave je takva svijest o njenim svojstvima i odlikama koja ukljuuje u sebi mogue sposobnosti psihikog opisivanja, objanjavanja i praktinog primjenjivanja. 3. Istina Saznanje nije trenutni akt ve istorijski proces. Demokrit je u VI vijeku govorio o atomima tj. estice koje se dalje ne moe dijeliti, da bi tek u modernom dobu Bor govorio o djeljivoosti atoma. Objektivna istina je takvo saznanje koje odgovara stvarnosti. Tvrdnja Triglav je vii od Kopaonika. (udaljenost od mora je nain mjerenja), zatim treba znati smisao rijei Triglav, vii, je Kopaonik i sl. Da bi jedno tvrenje proglasili istinito, moraju rijei kojima to izraavamo imati jasno drutveno razumljivo znaenje. Za dokaz nam treba visina 2864 i 2017m. tj. Triglav je vii. Dokazati tvrdnje znai pokazati da ono nuno slijedi iz drugih tvrenja (razloga) ija je istina prethodno utvrena. Odluujua uloga u utvrivanju istine jednog tvrenja igra njegova primjena u praksi. Galilej je u Pizi bacio 2 predmeta nejednake mase, koji su istovremeno dotakla zemlju. (Zakon slobodnog pada). Da bi pri tvrenju jedno miljenje okarakterisali kao objektivno istinito, ono mora biti javno formulisano, dokazano i praktino provjereno. 4. Nauka Svi mi odmalena primamo od odraslih veliki broj saznanja o svijetu, nagomilanih iskustvom mnogih generacija. Ta znanja mi dalje proirujemo sopstvenim opaanjem i razmiljanjem o sve novijim, dotle nepoznatim predmetima i procesima. Neka od njih imaju nauni karakter, veina ne. Nauka se od saznanja koja nemaju nauni karakter razlikuje po svom predmetu i svojoj specifinoj metodi. Predmet i cilj nauke nije prikupljanje ma kakvih pojedinanih podataka, ve utvrivanje zakona. Sve stvari imaju svoju povrinsku, pojavnu stranu koja se ulima neposredno moe opaati, (boje, ukus, miris, itd.) ali, sve stvari imaju sutinu tj. izvjesne opte i nune osobine i odnose koji 62

ih daleko dublje tanije karakteriu, esto stvari nijesu onakve kakve se nama ine da jesu. (samo privid). Kopernik (da se Zemlja okree oko Sunca). Aristotel (Zemlja centar svijeta). Nauka se bazira na zakonima. Oni su konstantni odnosi, nuni i opti kojima se objanjavaju, predviaju i dokazuju pojave. Nauka se od svake druge vrste saznanja razlikuje ne samo svojim predmetom tenjom da utvrdi zakone u raznim oblastima pojava, ve i svojom metodom. Metoda znai postupak kojim se dolazi do unaprijed postavljenog cilja. Za metodu nauke je karakteristina organizovana, planska i sistematska upotreba, svih onih i samo onih istraivakih postupaka koji obezbjeuju objektivnu istinitost dobijenih rezultata. Istraivake postupke kojim se dolazi do saznanja prouava logika. 5. Predmet logike i njeno porijeklo Za sve nauke o kojima smo dosad govorili, kao to su fizika, hemija, biologoija, psihologija, i sl. karakteristine su 2 stvari: Svaka hoe da utvrdi zakone koji vladaju u odreenim podrujima stvarnosti, ne ulazei u kritiko ispitivanje osvnovnih pretpostavki i optih oblika saznanja. Svaka od njih izuava samo jednu specijalnu oblast pojava materijalne stvarnosti, dok druge dobrim dijelom ne uzima u obzir. Zato se ove nauke nazivaju specijalne nauke, logika se od njih razlikuje u ovome: Prouava u I redu sam problem saznanja istine (zakone miljena, saznanja) Logika ispituje proces saznanja istine o stvarnosti uopte. Ona se ne ograniava samo na saznanje fizikih, ili samo hemijskih ili biolokih i dr. pojava, ona nije ni specijalna, ve filozofska nauka. Filozofske nauke su one koje prouavaju problematiku odnosa ovjeka prema stvarnosti uopte, a ne ovo ili ono podruje. Predmet logike jeste utvrivanje zakona saznanja istine o objektivnoj stvarnosti ili utvrivanje takvih pravila s kojima se nae miljenje mora nuno saglaavati ako tei da sazna istinu. Istina nije nita drugo do saznanje koje odgovara stvarnosti i njenim zakonima. Logika mora tako odrediti svoja pravila, tj. zakone saznanja da oni budu bar relativno adekvatni zakonima same objektivne stvarnosti. 6. Odnos logike i specijalnih nauka (psihologije) Logika izgrauje optu naunu metodu koja slui kao praktino rukovodstvo u rjeavanju svih specijalnih naunih problema. Logika daje naukama optu metodu. Nauke daju logici saeto i uopteno ljudsko iskustvo, od koga ona mora poi i na koje se stalno mora oslanjati pri utvrivanju svojih pravila i zakona. 7. Znaaj prouavanja logike Znaaj logike je u tome to njeno poznavanje razvija nau sposobnost miljenja i osjetno poboljava izglede da nai zakljuci budu istiniti. Jedno miljenje ne mora voditi saznanju istine samim tim to je pravilno. Jedno logiki pravilno miljenje samim tim nije i istinito ali zato svako miljenje koje pretenduje na to da bude istinito mora biti logiki pravilno. Ona daje ispravnu orjentaciju, omoguava izbjegavanje tipinih greaka i obezbjeuje neosporno veu sigurnost i tanost miljenja. 8. Formalna i sadrinska primjena logikih pravila 2+2 = 4 u decimalnom brojnom sistemu (formalna logika) 2 knjige + 2 olovke = 4 predmeta (netano jer nas to nijesu pitali) zato imamo nemogu odgovor (sadrinska logika). Ili koliko je to 2 olovke + 2 paketa po 12 olovaka 26 ali tu se olovke i tuce ne mogu sabirati.

63

Kad imamo posla sa samim apstraktnim brojevima, zanemarujui pri tom konkretnu materijalnu stvarnost u kojoj ne postoje isti brojevi ve jedino kvantitativne odredbe izvjesnih kvantitativno odreenih predmeta raunanje je sasvim prosto i obavlja se na osnovu jednostavnih pravila koja i djeca ue u osnovnim kolama. Postavlja se pitanje moe li logika teei ovnoj vrsti egzaktnosti koju nalazimo u matematici, zanemariti konkretan sluaj predmeta o kojima se u datom momentu misli, kao to se radi u matematici pri operisanju s brojevima (ne vodi rauna o tome na koji se predmet ti brojevi odnose). Za ilustraciju moemo uporediti 2 stava sa formalnog i sardinskog aspekta: 1. x=1+y 1. 2x + 3y = 7 x y =1 2 ( 1 + y) + 3y = 7 2 + 2y +3y = 7 5y = 5 y=1 Potujui matematika pravila, dobili smo dati rezultat. 2. Sva tijela se skupljaju kad im se temperatura smanji. Voda u ovom sudu smanjuje se temperatura sa 4 na 10C. (cijevi pucaju i ako se ova tijela skupljaju ovo vai za 00 40C) Gotovo svi prirodni zakoni djeluju sa znatnim odstupanjem i izuzecima jer se razliiti faktori ukrtaju i meusobno manje ili vie remete i ponitavaju. ak ni planete se ne kreu oko Sunca savreno tano po Keplerovim zakonima (iako se obino smatra da su astronomski zakoni najegzaktniji). Stvarnost je uopte jako sloena i protivurjena. U njoj postoje pravilnosti i zakoni, ali oni nijesu onako jednostavni kao zakoni i pravila s kojima se srijeemo u matematici i logici. Npr. Tijelo bez oslonca na koje djeluje zemljina gravitacija dobijaju u svakoj sekundi ubrzanje 9,81 m/s. Avijatiar koji je iskoio iz zapaljenog aviona jeste tijelo oslonca na koji eluje zemljina gravitacija. Prema tome avijatiar pada sa ubrzanjem od 9,81 m. u sekundi netano jer ne zanemarujemo vazduh. (Ni ovjek koji nezna nita o logici zdravorazumski ne bi tako zakljuio). Zapravo, neto moe biti formalno pravilno, ali neistinito. Prema tome, ako je stvarnost tako sloena kao to jeste i ako gotovo svi zakoni djeluju s veim ili manjim odstupanjem, ako se sve stvari neprestalno razvijaju i dobijaju nova svojstva, onda postoji oigledno: da se objektivna istina ne moe saznati samo potovanjem ogranienog broja apstraktnih pravila, ne uzimajui u obzir specifinosti samih konkretnih injenica o kojima razmiljamo da zakljuci dobijeni isto formalnom primjenom logikih pravila mogu predstavljati krupne zablude u odnosu na stvarnost, pa je prema tome, nemogue takozvanu formalnu pravilnost identifikovati sa objektivnom istinom. ELEMENTI MILJENJA Tri osnovna misaona oblika (logike forme) su: pojam sud i zakljuak. Svako povezano i obrazloeno miljenje, kojim se neto tvrdi u stvari je zakljuivanje. Ono to se dobije kao rezultat radnje zakljuivanja predstavlja odreeni misaoni oblik i zove se zakljuak. Zakljuak se moe ralaniti na sudove, a sudovi na pojmove.

64

Pojam, sud i zakljuak kao misaoni oblici obrazuju se i meusobno povezuju razliitim misaonim radnjama, kao to su uporeivanje, identifikovanje i razlikovanje, analiza i sinteza, apstrakcija i generalizacija, definicija i klasifikacija, indukcija i dedukcija itd. Pomenuti misaoni oblici i radnje predstavljaju elemente od kojih se miljenje sastoji, a onaj dio logike koji se bavi njihovim prouavanjem zove se elementarna logika. 1. Pojam O predmetima s kojima u procesu svoje praktine djelatnosti dolazimo u dodir imamo najrazliitija iskustva. Tako npr., dok itamo knjigu doivljavamo razliite misli i osjeanja. Opaamo da ona ima razliit format, korice, vrstu hartije i slova nego druga knjiga. Nalazi se u razliitim pros-tornim odnosima prema drugim predmetima, tj. odnosi se mijenjaju u toku vremena i sem toga, zavise od toga iz koje take prostora je neko posmatra. Knjiga se nalazi u razliitim odnosima, prema drugim predmetima, tampana je prije ili poslije nego to se desio izvjestan dogaaj. Kupili smo je prije izvjesnih predmeta, a poslije nekih drugih. Zatim, ona je efekat izvjesne koliine hartije, tamparske boje, umnog i fizikog rada. Ona je uzrok poveanja mog znanja, kao i uzrok izvjesnog pritiska koji osjeam u mojim rukama kojima je drim. Sve su to iskustva o svojstvima predmeta koji imenujemo rijeju knjiga!. Mi kad kaemo knjiga ne vezujemo sva iskustva za nju, mislimo samo na neka. Istovjetni elementi iskustva raznih ljudi pod razliitim uslovima, koji konstantno vezujemo za jednu rije, ine odgovarajui pojam. Uzajamno razumijevanje ljudi pri govoru i pisanju mogue je tek onda kada i onaj koji govori (ili pie) i onaj koji ga slua (ita) pridaju rijeima isto znaenje, odnosno vezuju za njih iste pojmove. Svi pojmovi se zasnivaju na izvjesnim iskustvenim elementima koji imaju drutveni a ne isto subjektivni karakter. Svaki pojam kad je jednom stvoren i drutveno prihvaen slui ovjeku, makar i vrlo posredno, kao sredstvo za ostvarivanje izvjesnih praktinih ciljeva. Svaki pojam predstavlja mjerilo za selekciju i klasifikaciju ogromne mase iskustvenih podataka s kojima se svakodnevno srijeemo. Npr. nijanse boja mi svodimo na relativno mali broj boja. Bolesti svodimo u jednu manju grupu. ak i najapstraktniji pojmovi kao npr. pojam imaginarnog broja, nalaze primjenu u nauci i obezbjeuju lake rjeavanje nekih praktinih problema. Obrazovanje pojmova Polazei od iskustvenih sadraja obrazujemo pojmove nizom misaonih operacija tako to su uporeivanje, identifikacija i razlikovanje, analiza i sinteza, apstrakcija i generalizacija. Analizom raslanjujemo konkretne predmete na njihove proste sastavne elemente: svojstva i odnose (plavetnilo, teina, toplota, inteligencija id.). Sinteza Obrnuto (uslovi za odreenu pojavu) Identifikacija je uoavanje istovjetnih odlika (isti rast, boja.). Diferenciranje razlikovanje predmeta koje smo identifikovali. Apstrakcija je izdvajanje i zanemarivanje svih onih osobina jedne grupe predmeta koje su nebitne i koje se razlikuju od predmeta do predmeta, a zadravanje onog to je istovjetno u veini sluajeva i to karakterie cijelu grupu. Npr. pri analizi ovjeka boju kose, oiju, uzrast i zadravamo opte karakteristike dvorukost, uspravan hod, sposobnost svjesnog djelovanja. Generalizacija ili uoptavanje je misaona radnja kojom se one odlike koje su apstrahovane na temelju prouavanja jednog ogranienog broja pojedinanih sluajeva proteu i na sve ostale pojedinane sluajeve iste vrste. Pojam i termin Rijei ne slue samo da bi izrazili misli i osjeanja ve i da bi ih formirali. Prema tome, pojmovi ne postoje kao iste misli nezavisno od termina kojim su izraene. Kad i sami govorimo ili piemo mi zahvaljujui znanju pojmova pravilno upotrebljavamo odgovarajui termin. Ovladati jednim pojmom u stvari znai, prije svega, izgraditi ovakve navike, a zatim postati ih svjestan, moi ih izraziti u vidu izvjesnih optih pravila za upotrebu jednog termina.

65

Razlika izmeu pojma i termina Pojam je u veoj ili manjoj mjeri odreen karakterom predmeta na koji se odnosi. Pojam mora biti vezan sa nekim terminom, ali to ne mora biti ba jedan odreeni termin. Npr. pojam oca u eng. the father, le pre, u ruskom otjec. Umjesto jedne rijei za termin se moe usvojiti ma koja druga rije, ako se ljudi meu sobom dogovore i ovu promjenu objave, da bi se izbjegla zabuna i pojam vie termina. Obim pojma je skup svih pojedinanih sluajeva na koje se jedan pojam odnosi. Npr. obim pojma alkalni metali ine: litrijum, natrijum, kalijum, rubidijum i francijum. Obim pojma etvorougaonik ine: kvadrat, pravougaonik, romb, romboid, trapez, trapezoid i deltoid. Sadraj pojma ini cjelokupnost karakteristika koje odgovara sutinskim odnosima samih predmeta. Tako bi sadraj pojma kiseonik bio gas bez boje, ukusa i mirisa, slabo rastvorljiv u vodi, kritina temperatura 118,80C. U logici je uobiajena podjela pojmova na: pojedinane, posebne i opte, jasne i nejasne, konkretne i apstraktne. Pojedinani pojmovi su oni koji izraavaju sutinu jednog pojedinanog predmeta. Opti pojmovi su oni koji izraavaju sutinska svojstva veih ili manjih grupa predmeta. (Brut, zemljanin, sisar, ovjek.) Kategorije su najoptiji pojmovi na podruju jedne odreene nauke, npr. u matematici: broj, geometrijska slika; u fizici: masa, energija, inercija, graitacija; u hemiji: hemijski element, vaentnost, hemijsko jedinjenje; u biologiji: organizam, elija, vrsta; u sociologiji: klasa, nacija, drava: u ekonomiji: vrijednost, roba, novac, u psihologiji: svijest, linost ... Prvu listu filozofskih kategorija napravio je Aristotel. On je nabrojao ovih deset kategorija: supstanca (ovjek) kvantitet (dva, lakat duine) kvalitet (bijelo) odnos (dvostruko) vrijeme (jue, lani) mjesto (na trgu) poloaj (lei, sjedi) posjedovanje (obuven, naoruan) djelanje (sjee, spaljuje) trpljenje (biva -||- ). Apstraktni i konkretni pojmovi lat. abstractum odvojeno, otrgnuto, lat. concretum sastavljeno, okupljeno. Apstraktni pojmovi su oni iji sadraj ine opte karakteristike izdvojene od svih specifinih i individualnih naina ispoljavanja ovih optih odlika. Konkretni pojmovi naprotiv su oni iji sadraji ine takve opte karakteristike koje su obogaene razliitim specifinim obiljejima. Jedan isti pojam u svom razvoju prelazi put od apstraktnog ka konkretnom. Pa ak i u jednom istom momentu jedna isti pojam za neke ljude moe biti apstraktan a za druge konkretan. (konkretno specifinosti i sl.). Definicija i klasifikacija Da bi miljenje bilo logiki ispravno svi pojmovi koje upotrebljavamo moraju biti odreeni, a odreujemo ih definicijom i klasifikacijom. Definicija je iskaz kojim se odreuje sadraj jednog pojma npr.: Trougao je povrina ograniena sa tri prave linije. Filantropija je ovjekoljublje. 66

Mutacija je ... promjena ... U prolosti se logici veoma mnogo panje pridavalo pravljenju razlike izmeu tzv. nominalnih i realnih definicija. Za prve se smatralo da definie samo rije, ime (nomen) kojom se pojam izraava, dok se drugima, navodno govori o samoj stvari (lat. res) na koju se pojam odnosi. Gotovo svaka definicija je i nominalna i realna, ve zbog ponude samog miljenja i njegove nerazdvojne povezanosti, s jedne strane s jezikom kojim ga oformljujemo i izraavamo, i druge strane sa stvarnou o kojoj mislimo. Jedini nain koji nam stoji na raspolaganju da bismo objasnili sadraj jednog pojma i da bismo neto rekli o samim stvarima jeste dovoenje u vezu jednih rijei sa drugim rijeima datog jezika. S druge strane, pojmovi se uvijek odnose na izvjesne objektivne predmete, bilo da oni ve realno postoje ili su samo zamiljeni i tek treba da budu stvoreni ljudskom djelatnou. Zato nam definicije ne govore samo o pojmovima i vezama rijei ve i o bitnim svojstvima i odnosima objektivnih predmeta. Bitne (sutinske) odlike su one koje su za jednu stvar stalne i nune bez kojih bi data stvar prestala da bude to to jeste. Bitne odlike su one koje mogu ali ne moraju obavezno biti date u odreenom pojmu, odnosno predmetu. Empirijske ili leksike definicije Veina definicija predstalja pokuaje da se to jasnije i saetije izrazi sadraj jednog pojma koji je u praksi, na stihijski nain ve prihvaen u jednoj drutvenoj zajednici. Ovakve definicije imaju empirijski karakter. Ako bi htjeli, naprimjer, da se ovakvim definicijama ne konstatuje ono to jeste ve ono to treba da bude (znaenje koje treba usvojiti ) onda bi to bile normativne definicije. Npr. ovom tipu bi pripadala definicija termina mondijalizam u kojoj bi se pobrojala sva osnovna znaenja koja su toj rijei pridavali i pridaju razni politiki pokreti u raznim zemljama. Drugom tipu bi pripadala definicija u kojoj bismo predloili da se pod mondijalizmom podrazumijeva samo drutveno ekonomski poredak sa odreenim karakteristikama. (jasno znaenje dogovornog termina). Metode definisanja U savremenoj logici poznati su mnogi metodi definisanja. Najvaniji su: Metod sinonima: filozof = ljubav prema mudrosti gnoseologija nauka o saznanju (nije dobro jer ne saznajemo ono na ta se odnosi) Analitiki metod: objanjavamo jadan termin dovoenjem u vezu s rijeima koje oznaavaju njegova sutinska svojstva. Posebna vrsta ovog metoda je karakteristina definicija kojom naznaujemo najblii rod i specifinu razliku (diferentia specifica). Sintetiki metod se sastoji u utvrivanju neke konstantne i nune relacije izmeu objekata oznaenog definisanim terminom i nekog drugog poznatog objekta. Generiki metod se sastoji u utvrivanju i objanjenju naina postanka predmeta oznaenog definisanim simbolom. Operacionalni metod karakterie dovoenje u vezu definisanog termina sa skupom rijei kojima se opisuju praktine operacije potrebne za proizvoenje, mjerenje ili identifikovanje oznaenog predmeta vrijeme je ono to se mjeri satom. Pravila definisanja Definicija moe postii svoj cilj i precizno odrediti sadraj jednog pojma jedino ako zadovolji sledee uslove: A. B. C. D. Pojam treba definisati pojmovima koji su ve prethodno jasni (definisani). Definicija ne smije biti ni preiroka ni preuska Definicija ne smije da se kree u krugu Definicija treba da bude precizna i saeta.

67

E.

Definicija po pravilu ne treba da sadri negativne odredbe liberalizam je drutvo u kome nema dravnog regulisanja ekonomije.

Klasifikacija pojmova Ve pri definisanju odreuje se odnos jednog pojma prema drugim pojmovima, jer se za objanjenje sadraja datog pojma upotrebljavaju drugi pojmovi pojmovi karakteristika. Klasifikacija je, ustvari, odreivanje mjesta jednog pojma u sistemu pojmova. Obino se klasifikacija vri u radnjama diobe. Dioba je podjela obima optijih pojmova (rodova) na posebne pojmove (vrste). Dioba vrste na koje se jedan opti pojam dijeli zovu se lanovi diobe. Kad ih je dva zove se dihotomija, tri trihotomija, etiri tetrahomija itd. Prirodna i vjetaka klasifikacija Prirodna je ona koja je zasnovana na nekoj sutinskoj karakteristici samog sadraja pojma. Podjela knjiga prema oblastima. Meutim, u praktine svrhe esto se moe uspjeno upotrebiti vjetaka klasifikacija. Npr. knjige reati po veliini ili brojevi telefona po imenu. Pravila klasifikacije A. B. C. D. Svaka dioba mora imati precizno odreen princip diobe (principum divisionis). Klasifikacija mora da bude iscrpna i adekvatna. Vrste dobijene klasifikacijom moraju biti jasno razgraniene jedna od druge. Jedan rodovski pojam treba dijeliti da u odnosu na lanove diobe predstavljaju optu karakteristiku njihovog sadraja.

2. Sud Misaona radnja kojom se tvrdi izvjesna veza dva ili vie pojmova zove se suenje, a misaoni oblik koji se dobija kao rezultat suenja jeste sud. Primjeri sudova bi bili: Trava je zelena. Novi Sad je sjeverno od Beograda i sl. Jedan pojam, meutim, nije sam po sebi ni istinit ni laan. Nabrajanje pojmova takoe nije ni istinito ni lano. Samo tvrenje to moe biti. Istinit sud je onaj ija veza pojmova odgovara povezanosti samih objektivnih stvari i svojstava na koje se dati pojmovi odnose. Npr. postoji gravitacija i nezavisno od znanja ljudi. Objektivni sud i pojam moe postojati samo kao rezultat ljudskog saznanja. Njutnov zakon sud formula koju je on utvrdio postojao je i prije nego ga je otkrio. Kao to je termin jeziki izraz pojma, tako je reenica jeziki izraz suda. Isti sud na raznim jezicima moe biti izraen razliitim reenicama. Rijei se mogu zamjeniti raznim simbolima. Mjesec je dio namjetaja je reenica, ali nema logikog smisla. Mogue je napraviti razne tipove reenica, no one ne moraju biti sudovi. Sjutra treba samo ustati... i sl. nemaju smisaonu cjelinu, ili imaju smisla kao ova ali se njom nita ne tvrdi. Treba praviti razliku izmeu sudova i stavova. Stav je svaka veza pojmova koja ima smisla. Sud je stav kojim se neto tvrdi i koja zato mora biti istinita ili lana. To znai da je stav iri pojam: svi sudovi su stavovi, jer pored sudova imamo i stavove kojima se ne izraava nikakva tvrdnja i koji zato nemaju istinosnu vrijednost. Takvi su sva pitanja, nareenja, izrazi strahovanja, sumnje, vjerovanja, nadanja. Sastav (struktura) sudova Dugo je u logici bila tradicija da se prouavaju iskljuivo takvi sudovi u kojima se tvrdi da neki predmet ima neko svojstvo npr. Tabla je crna. S je subjekt a P predikat (S je P). Aktom suenja se istovremeno obim pojma subjekta ukljuuje pod pojmove predikata (predikat je optiji i zato ireg obima), a sadraj pojma predikata se ukljuuje u sadraj pojma subjekta kao jedne od njegovih karakteristika. 68

Kad je sud istinit, mi njim samo konstatujemo jedan odnos koji objektivno postoji, a to je odnos pojedinanog (ili posebnog) i opteg. Ovo je predikativni sud (1). Ovakvim sudovima mi utvrujemo da jedan pojedinani predmet (ili vrsta) posjeduje izvjesno opte svojstvo. Relacioni sudovi Pula je zapadno od Rijeke ili sukob II svj. rata nastao je njemakom ekspanzijom. Ovdje je nemogue pronai odnos pojedinano opte. Ovdje su odnosi meu pojmovima: prostorno, vremenski, uslovni, uzroni, jednakosti, nejednakosti, upravne i obrnute, saznajne. Lat. relatio = odnosi = Relacioni sudovi. Pojmovi meu elementima A,B,C... Odnos 2 pojma = dijadiki '' 3 pojma = trijadiki '' 4 pojma = tetradiki '' 5 pojmova = pentandike i preko poliadike. Vrste sudova Svaki sud je tvrenje ili poimanje (podjela sudova po kvalitetu) Svaki sud je pojedinaan, poseban ili opti s obzirom na stepen optosti svog predmeta (po stepenu optosti). Svaki sud ima odreeni sastav (strukturu) koji moe biti prostiji ili sloeniji (po sastavu, strukturi) Svaki sud ima odreeni modalitet (nain vaenja) prema tome da li izraava samo mogunost ili konstatuje injeniko stanje ili tvrdi postojanje jedne nune veze (po modalitetu) Svaki sud ima izvjesnu saznajnu vrijednost, polazei od sudova kojima se konstatuju pravci ulnog opaanja do sudova kojima se saznaje sutina, utvruju osnovne vrijednosti istina, dobro, lijepo, pravedno. Podela sudova po kvalitetu Sudovi koji izraavaju tvrenje ili poricanje (Sva tijela su vrsta ili Neka tijela nijesu vrsta). Podjela sudova po optosti Pojedinani sudovi Ova knjiga je moja odnosi se na pojedince ili bie. Posebni (partikularni) (Neki ljudi predstavljaju svoje line interese drutvenim). Opti sudovi Sva tijela su djeljiva Generalni (opta pojava) (Rat je nesrea) Univerzalni (koji vai za svaki pojedinani sluaj) - svi Uenici nae kole postigli su dobar uspjeh. (generalni) Svi uenici nae kole su postigli dobar uspjeh u koli. (Univerzalni - esto su neistiniti). Sudovi po sastavu (strukturi) bezlini prosti u kojem su subjekat i predikat (grmi, sijeva) - egzistencijalni (imati, postojati, nalaziti se ) - sudovi imenovanja. To je to. - relacioni. Sloeni - konjunktivni i - hipotetiki ako...onda ili (if) ... onda - disjunktivni ili. Prosti sudovi su oni koji se mogu podijeliti u dva ili vie sastavnih dijelova, tako da se dobiju veze pojmova koji imaju smisla. Sloeni sudovi su oni koji se sastoje bar iz dva prosta suda.

69

Sudovi po modalitetu problematiki (moda-izraavaju mogunost) aserotorike-izraava prostu konstataciju nekog injenikog stanja. (Sve materije su se pokazale djeljive). apodiktiki-izraavaju nunost (Materija mora biti eljiva u beskrajnost) i imaju najveu vrijednost kad su istiniti. Svaki sud sadri prvu, drugi i treu mogunost, poto ova podjela nije suvie kruta. Sudovi po saznajnoj vrijednosti a) sudovi neposednog opaaja b) sudovi uvianja odnosa i veze. (Uran oksidie na vazduhu). c) sudovi utvrivanja sutine predmeta. (Uran je radioaktivan elemenat, ... atomske teine 238, redni broj u sistemu 92 i sl.). d) sudovi utvrivanja vrijednosti (logikih, etikih, estetikih i sl. (Pretpostavka da je uran radioaktivan i da se raspada na radijum, kalijum i beta estice je istinita). Ovo je krajnji cilj svekolikog saznanja jer se njima utvruje istina svih ostalih sudova ljepote umjetnikog djela i sl. 3. Zakljuivanje posredno neposredno. Pojam i sud su samo elementi miljenja, bez obzira na to to u sebi na skraen nain rezimiraju rezultate prethodnih razmiljanja. (ali proizvoljno nizanje pojmova jo ne predstavlja miljenje). Povezivanje pojmova mora zadovoljiti izvjesne uslove da bi davalo stavove, tj. kombinacije pojmova koji uopte imaju smisla, jo stroe uslove da bi davalo sudove, tj. stavove kojima se neto tvrdi i koji mogu biti istiniti ili lani. Logiki ispravno miljenje predstavlja povezivanje sudova i to takvo povezivanje koje vodi izvjesnom novom saznanju, izvjesnoj tvrdnji koja proistie iz onog to se tvrdilo u poetku. Npr. Nijedan gmizavac nema toplu krv. Prema tome, zmija nema toplu krv, ili, Vuna je lo provodnik toplote, prema tome zimi treba nositi vunenu odjeu. Ono to je bitno u ovim primjerima jeste dovoenje u vezu sudova tako da se iz jednog ili vie prethodnih sudova izvede jedan novi sud. Ovaj oblik miljenja jeste zakljuivanje. Kao to se od gomile cigala mogu izgraditi najraznovrsnije stvari, tako se od skupa sudova mogu dobijati najraznovrsnije kombinacije. Neke mogu biti besmislene. Sudovi od kojih se u zakljuivanju polazi i koji slue kao razlozi zovu se premise. Izvedeni sud se naziva zakljukom, (to je jedan novi sud). Moe se do zakljuka doi neposredno iz jedne premise dok su katkad potrebne bar dvije premise da bi se jedni pojmovi povezali s drugim, posredstvom treeg koji u zakljuku nestaje. Neposredno zakljuivanje intuicijom (dosta nekad alogino) : Moe igrati veliku ulogu u procesu naunog istraivanja i u obinom ivotu, kad se oslanja na veliko prethodno iskustvo o nekoj oblasti pojmova (matematici), ali ovako saznanje je do izvjesne mjere problematino i mora se provjeravati loginim razmiljanjem. logiko neposredno zakljuivanje: u zakljuku treba uzeti u obzir logiko zakljuivanje i u zakljuku pojavljuju svi pojmovi iz premisa samo to im se mijenja obim ili raspored ili kvalitet spone.

70

Neposredno zakljuivanje po opoziciji Meu razliitim moguim oblicima jednog suda postoje odreeni odnosi i pravila koja reguliu kako se iz jednog oblika moe dobiti neki drugi, iste ili promjenjene istinonosne vrijednosti. Kod zakljuivanja po opoziciji ova promjena oblika se sastoji iskljuivo u mjerenju kvantiteta (stepena optosti) ili kvaliteta suda (tvrdnja moe postati negiranje i obratno). Raspored pojmova u sudu se pri tome ne mijenja. Univerzalno afirmativni (affirmo = tvrdim) A (svi) Partikularno afirmativni I (Neki) Univerzalno negativni E (nijedan, nijednim), Partikularno negat, = O (neki ljudi nijesu dobri). AFIRMO = NEGO Kontrasnost Suprotnost (ne mogu u isti mah oba biti istiniti) (Kontradiktornost) Protivurijenost (razlika i u kvalitetu i kvantitetu, iskljuuju se iz istinitosti jednog moemo izvesti neistinitost drugog). Podreenost (subalternacija) je odnos optih i posebnih sudova istog kvaliteta. (iz istinitosti jednog moe se zakljuiti istinitost drugog, to vai za sve to vai i za pojedinani sluaj). Podsuprotnost (subkontrasnost), jer odnos posebnih sudova u logikom kvadratu (pozitivnog i negativnog) nita se ne moe zakljuiti iz istinitosti jednog. Ovo vai za univerzalne, a ne za partikularne sudove. Posredno zakljuivanje po analogiji Posrednim zakljuivanjem se smatra svako ono zakljuivanje kod koga jedan ili vie pojmova slui u svrhu povezivanja (posredovanja) pojmova koji se pojavljuju u zakljuku. Bakar je dobar provodnik elektri. energije. Gvoe ima niz osobina kao bakar, neprovidno je, metalnog sjaja, sastoji se iz jednoatomskih molekula, gradi samo pozitivno naelektirsane jone. Prema tome i gvoe moe biti dobar provodnik elektrine energije. Od posebnog ka posebnom = ANALOGIJA. Bakar, gvoe, srebro, cink, kalijum i natrijum su dobri provodnici elektrine energije. Bakar, gvoe, srebro, cink, kalijum i natrijum su metali. Metali su dobri provodnici elektrine energije. Od posebnog ka optem = INDUKCIJA. Svi metali su dobri provodnici elektrine energije. Gvoe je metal. Gvoe je dobar provodnik elektrine energije. Od opteg ka posebnom = DEDUKCIJA. Analogija (slinost). Izvesti jedan zakljuak po analogiji znai zakljuiti na osnovu toga to su neka 2 predmeta (ili vrste predmeta) sline u nekim osobinama pa mogu biti slini i u nekoj drugoj osobini. Pravila zakljuivanja po analogiji. Zakljuak po analogiji ima utoliko veu saznajnu vrijednost ukoliko je vea pozitivna, a manja negativna analogija. Vjerovatnoa tanosti jednog zakljuka po analogiji utoliko je vea ukoliko postoji vea izvjesnost da svojstva koja su kod oba predmeta zajednika sobom nuno povlae i ono svojstvo koje se u zakljuku po analogiji pripisuje predmetu B. Predmeti A i B treba da pripadaju istom rodu predmeta, a predmet A od koga se polazi treba da bude tipian predstavnik svoga roda. Posredno induktivno zakljuivanje Indukcija je zakljuivanje koje polazi od izvjesnih pojedinanih ili posebnih injenica, a u zakljuku utvruje jedan opti sud. Drugim rijeima, na osnovu toga to pojedinani lanovi jedne 71

vrste imaju neka opta svojstva ili stoje u nekom optem odnosu, zakljuuje se da i vrsta kao cjelina ima to svojstvo ili stoji u tom odnosu. Npr. mehanike pojave su pojave mehanikog kretanja vrstih i tenih i gasovitih tijela. Akustine i toplotne pojave su pojave kretanja molekula. Svjetlost je kretanje fotona. Elektromagnetizam je kretanje elektrona: Prema tome sve fizike pojave su pojave kretanja. Kod indukcije se polazi od nekog skupa predmeta koji se nabrajaju, dok se kod zakljuivanja po analogiji moe poi i od jednog jedinog predmeta. Kod indukcije posredniku ulogu u cilju povezivanja pojmova najee igra skup predmeta (pojedinano ili posebnih), dok se kod zakljuivanja po analogiji vri pomou jednog ili vie svojstava. Kod indukcije se najee vri uoptavanje iz podataka o posebnim iniocima zakljuuje se odgovarajui opti sud. Kod zakljuivanja po analogiji iz poznavanja nekog posebnog predmeta zakljuuje se neto o jednom drugom posebnom predmetu koji mu je slian. Potpuna i nepotpuna indukcija Potpuna ve Aristotel otkrio. On ju je okaraktrisao kao zakljuivanje na osnovu potpunog nabrajanja pojedinih sluajeva i nju je smatrao jedino egzaktnom. Nepotpuna se sastoji u tome to mi na osnovu ispitivanja ogranienog broja injenica jedne vrste izvodimo zakljuak koji se odnosi na vrstu kao cjelinu prema tome na one ne istraene i nepoznate sluajeve. Indukcija prostim nabrajanjem i indukcija eliminisanjem Indukcija prostim nabrajanjem sastoji se u navoenju izvjesnog broja sluajeva neke klase pojava koje imaju opte svojstvo, pa se na osnovu toga zakljuuje da to svojstvo imaju svi sluajevi te klase. Don Stjuard Mil je kritikovao ovu vrstu indukcije, ona je za njega djetinjasta te da su njeni zakljuci nepouzdani, ali da je potrebna u poetku naunog saznanja. Predlae eliminacionu indukciju. Dijagnoza ljekara za bolesnike (ako nema visoku temperaturu ljekar iskljuuje sve bolesti visokih temperatura) i sl. (Potpuna indukcija nije esto u stanju da d nova znanja). Jedna konkretna analiza problema indukcije pokazuje da vaenja jednog induktivnog zakljuka zavisi od etiri osnovna faktora: Broj ispitanih injenica, Kvaliteta injenica (bitne, nebitne) Zasnovanost drugima, ve ranije utvrenim generalizacijama date oblasti pojava. Slaganje s najoptijim logikim principima. Posebno deduktivno zakljuivanje Pogledajmo primjere tri tipa dedukcije: 1: Svi gasovi su elastnini- Helijum je- gas. Helijum je elastian. Jedna od tipova dedukcije zove se analiza. 2. A = B B=C C=D A=D Ovdje imamo Odnos jednakosti

72

3. Ako se zemlja obrauje na primitivan nain, prinos je mali. Kod moderne obrade zemlje prinos je vei. Prinos je kod nas mali. Odnos oslovljavanja. Kod drugog i treeg oblika dedukcije nemogue je otkriti opteg i posebnog. Dedukcija je onaj oblik posrednog zakljuivanja kod koga se zakljuak izvodi na osnovu optih logikih svojstava odnosa kojima su pojmovi u premisama vezani. Ova svojstva su utvrena pravilima dedukcije. Odnos dedukcije, indukcije i zakljuivanja po analogoji Saznajna vrijednost zakljuka zavisi ne samo od naina na koji je izvedeni zakljuak ve i od kvaliteta premisa. Kad su premise istinite a zakljuak iz njih logino slijedi, onda je i on istinit. Dedukcija obezbjeuje veu tanost izvoenja zakljuaka, ali ne i veu saznajnu vrijednost svakog pojedinog zakljuka, nezavisno od saznajne vrijednosti premisa. Ali, to povlai za sobom i jedan nedostatak dedukcije: ona je analitika tj. ograniava se samo na izvoenje logikih posljedica iz znanja koje ve posjedujemo. Teorija silogizma Silogizam je specijalna forma posrednog zakljuivanja (uglavnom dedukcije) za koju su karakteristine sledee odlike: Silogizam se sastoji iz tri suda tj. dvije premise i zakljuka koji je njima uslovljen. Jedna premisa je opteg karaktera i ona se naziva velika. Druga je posebnog karaktera i zove se mala. Sudovi koji ulaze u sastav silogizma imaju formu predikativnih sudova tj. ogranieni su na problematiku odnosa opteg, posebnog i pojedinanog. U premisama se nalaze tri i samo tri pojma. Jedan od njih se pojavljuje u obe premise, a u zakljuku isezava, njegova funkcija je u tome da povee ostala dva, zato se on zove srednji termin. Predikat zakljuka se zove veliki termin, a subjekat zakljuka mali termin. Sve ribe su kimenjaci velika premisa Pastrmaka je riba: mala premisa Pastrmke su kimenjaci: zakljuak. Ribe srednji termin mali termin = pastrmke kimenjaci = veliki termin. Sudove moemo podijeliti na one u kojima se neto bezuslovno tvrdi (kategorine) i onima kojima je tvrdnja uslovna (hipotetike) i one u kojima se tvrdi nekoliko mogunosti, koji se meusobno iskljuuju (disjunktivne), pa se i tako dijele. Najznaajniji su kategoriki silogizmi. Oblik kategorinosti silogizma zavisi od dva inioca: poloaja srednjeg termina u premisama, kvaliteta i kvantiteta premisa. Mogue su 4 kombinacije s obzirom na prvi uslov. I MP SM SP Nijedan ovjek nije nepogrjeiv. Sokrat je ovjek. Sokrat nije nepogrejiv. II PM SM SP III MP MS SP IV PM MS SP

73

Sve ribe su kumenjaci. Sve pastrmke su ribe. __________________ Sve pastrmke su kimenjaci. Dok kvantitet odreuje figure, kvalitet odreuje modus (specijalni vid) silogizma. Mogu je veoma veliki broj modusa. Poto ima 4 vrste kategorikih sudova A E I O: (po kvalitetu i kvantitetu), velika premisa moe biti ma koja od njih, a to isto vai i za malu premisu i za zakljuak. (64 kombinacije 4 x 4 x 4) modusa ili 64 x 4 tj. 256 silogistikih oblika u sve 4 figure. Veina ima i besmislene zakljuke npr. Francuzi su Evropljani. Neki Evropljani su Njemci. Francuzi su Njemci ... Pravila (formalna) kategorikog silogizma Srednji termin ne smije biti dvosmislen (ideal, idealisti) Srednji termin mora biti razdijeljen bar u jednoj od premisa. Nijedan termin ne smije biti razdijeljen u zakljuku ako nije razdijeljen u premisi. Iz dvije negativne premise ne slijedi nikakav zakljuak. Ako je jedna premisa negativna, zakljuak mora biti negativan. Ako je jedna premisa posebna, zakljuak mora biti poseban. Ako su obje premise posebne, nemogue je izvesti ma kakav zakljuak. Silogizam se sastoji u tome to srednji termin kao kakva karika povezuje mali i veliki termin i ostvaruje prelaz od jednog ka drugom. U stvari, kad god je nae miljenje adekvatno stvarnosti, mi smo ovim prelazom samo konstatovali i utvrdili jednu objektivnu vezu izmeu neke pojedinane ili posebne odredbe same stvarnosti (predmeta, svojstva, ili odnosa) s jedne strane, i neke opte odredbe sa druge. Srednji termin, ustvari, oznaava jednu posebnu odredbu, optiju od odredbe oznaene malim terminom, a specijalniji od odredbe oznaene velikim terminom. Potovanje ranije navedenih pravila silogizma ini da je nae miljenje s formalne strane pravilno, ali to ne znai i da je istinito. Uslovi koji premise jednog silogizma moraju zadovoljiti Tri najvanija uslova su sledea: Premise zakljuka moraju biti istinite Velika premisa ne smije da izraava ma koju optost koja bi vaila i za mnoge druge stvari, ona mora da zadri specifine principe same stvari o kojoj se zakljuuje, tj. njen najblii rod. Premise ne smiju izraavati veze koje su samo sluajnog karaktera. One moraju biti nune. Nae cjelokupno saznanje nesumljivo postaje sve konkretnije pa ipak, nai pojmovi i opti sudovi nikad nee prestajati da budu i apstraktni do izvjesne mjere. Don. Stj. Mil (protivnik silogizma) Aristotel (zaetnik) Ostali oblici deduktivnog zakljuivanja 1) Implikativno zakljuivanje (uslovljavanje). Iz tvrenje uslova konsekvensa (opravdanost posljedice). Ako vai A onda i B. A vai. Vai B. 2. Tranzitivnost A=B B=C A=C

a fortiore

74

ZAKONI MILJENJA 1. Uzroci nastanka formalne logike Ideal mnogih logiara je bio da i u logici ostvare egzaktnost slinoj onoj u matematici. Po njima, logika treba da odredi to jednostavnija i preciznija pravila; logino miljenje treba da se obavlja iskljuivo i apsolutno prema tim pravilima i kada se u tome uspije saznanje do koga e doi bie tzv. formalna istina. Logika koja ovako shvata istinu i u vezi s tim predmetom logike, zove se formalna logika. Logika je poela da se razvija ba kao formalna. (Sofisti V i VI vijek prije nae ere putujui uitelj mudrosti svoje miljenje su htjeli da bude ubjedljivo. Pitagora ovjek je mjerilo stvari. Borili su se protiv toga Sokrat, Platon, Aristotel. Kod sofista je postojao pluralitet: Svako je u pravu sa svoje take gledita. Protivnici su obrnuto smatrali da je ono istinito to je istinito za sve ljude i sva vremena. I logiari su postavili sebi zadatak da proue osnovne oblike miljenja i da razgranie pravilne oblike od nepravilnih, nezavisno od konkretnog sadraja o kome se u jednom datom sluaju misli. 2. Zakoni miljenja Formalna logika je bila utvrdila etiri najoptija zakona miljenja. To su bili zakoni identinost, neprotivrjenosti, iskljuenja treeg i dovoljnog razloga. Svi ovi zakoni predstavljaju jako uproen i jednostran izraz one realne zakonitosti po kojoj mi stvarno mislimo (u svakodnevnom ivotu mogu nam pomoi) Zakon identinosti A = A Zakon razvojnosti Da bi bilo istinito, miljenje mora uzeti u obzir neprestano razvoj predmeta i njihovih svojstava i odnosa. Adekvatno tim materijalnim promjenama moraju se razvijati oblici i sadraj naeg miljenja. Zakon odreenosti Svaki pojam koji se u jednom procesu miljenja upotrebljava mora imati precizno utvren i konstantan sadraj i mora biti oznaen terminom ije e znaenje biti nepromjenjivo. Zakon protivurjenosti A nije non A tj. Ne mogu istovremeno biti istinski sudovi A je B i A nije B. Zakon dosljednosti Da bi miljenje bilo istinito ono mora na adekvatan nain odraziti jedinstvo suprotnih svojstava i tendencija koje se nalaze u samim objektivnim predmtima i pojavama. Zakon iskljuenja treeg Jedna stvar moe biti A ili ne A, tree je iskljueno ili da ili ne. Zakon jedinstva suprotnosti Zakon dovoljnog razloga sve moe imati svoj razlog. Kao istinit moe se tvrditi samo onaj stav koji je dokazan tj. logiki slijedi iz drugih stavova ranije utvrenih kao istiniti. LOGIKE POGREKE 1. O sofizmima i paralogizmima Sofizmi i paralogizmi su takvi zakljuci (i dokazi) koji prirodno izgledaju tani, ali su u stvari lani. Razlika meu njima nije po obliku i po strukturi, ve je psiholoke i moralne prirode. - Svjesne i namjerne greke sraunate na to da neupuenog ubjede u istinitost jednog lanog stava je sofizam. Nenamjerne logike greke nazivaju se paralogizmi. Sofizmi se dijele u 3 grupe: 75

Sofizmi koji su nastali usled ogreenja o zakone i pravila bilo miljenja formalne logike ili dijalektike sofizmi koji su nastali usljed ogreenja o injenice, tj. usled ablonske i formalistike primjene pravila. sofizmi koji su nastali usljed jezike konfuzije. Silogistika pravila: b. implikativni zakljuci. tj. kad se na osnovu neistinitih uslova tvrdi neistinitost ili obrnuto kad se iz istinitosti zakljuka tvrdi i istinitost uslova. c. disjuktivni zakljuci ako nije sa nama, on je sa njima d. Petitio principi (traenje principa) tj. kad se pri dokazivanju jedne teze pozivamo na neki stav kao na dovoljan razlog, iako jo ni on nije dokazan. Circulus virtiosus (obrtanje u lanom krugu). to za dokazivanje teze navodimo stav koji tek pomou teze moemo dokazati. Ignoratio elenhi zamjena teze, kad se umjesto teze koju treba dokazati vri izmjena pomjeranje pa se dokazuje neka druga teza slina prvoj, tako pri tom prividno izgleda da se navedeni argumenti odnose na I tezu. UENJE O METODI (METODOLOGIJA) Rije metoda = methodos put, traenje Danas se pod metodom uopte podrazumijeva jedan odreen i planski postupak za postizanje nekog cilja (vaspitne...). Nauna metoda znai put utvrivanja istine odnosno planski postupak koji se u istraivanju stvarnosti primjenjuje da bi se saznale istine. Ona kao ni jedna metoda ne moe biti proizvoljno odreena, ali mora odgovarati predhodnom iskustvu naunika, u krajnjoj liniji ona mora odgovarati povezanosti samih predmeta u onom podruju stvarnosti na koje se primjenjuje. Neke nauke imaju vie metoda za jedan problem, to je problem matematiki rjeavanja 2 jednaine sa 2 nepoznate, ali postoji nekoliko osnovnih metodolokih postupaka koji su zajedniki za sve posebne nauke: Formulacija problema, da bi utvrdili mogue puteve njegovog rjeenja. Utvrivanje iskustvenih injenica koja bacaju vie ili manje svijetla na problem koji elimo da rijeimo. Pitanje to su iskustvene injenice, koje su najadekvatniji metodski postupci njihovog utvrivanja i pod kojim uslovima moemo rei da je ono to smo ulima konstatovali zaista nauna injenica. Putevi i metode naunog objanjavanja koje omoguava tano predvianje. Pod kojim uslovima jezik nauke uspjeno obavlja svoju funkciju i obezbjeuje maksimum mogueg razumijevanja meu naunicima.

1. Teorijska priprema istraivanja Teorija i iskustvo Teorija se raa iz iskustva i u njemu se provjerava. Ali i obratno, teorija se ne nalazi samo na kraju procesa utvrivanja iskustvenih pojedinanih injenica, ve i na njegovom poetku. Istraiva koji bi najprije stihijski prikupljao iskustvene podatke, pa tek onda poinjao da razmilja o teorijskom smislu tih podataka i o moguim otrim stavovima koji bi se iz njih mogli izvesti ne bi imao mnogo izgleda za uspjeh. Na poetku istraivanja moramo utvrditi: Cilj istraivanja Osnovne injenice od kojih zavisi rjeenje Ocijeniti tanost od vie rjeenja (hipoteze).

76

Osnovni tipovi problema Odlike, odnosi, uzroci i tendencije (empirijski karakter induktivnim putem i sintetiki obuhvatiti rezultate dobijene injenicama). Specifinosti nekih zakonitosti za neko podruje Odstupanje injenice od prethodno utvrenog i provjerenog zakona (analizom) Objasniti neki znaajni pojam (objanjenje). 2. Utvrivanje naunih injenica objektivne drutvene line (koje nas ne zanimaju) javne injenice (nijesu naune) istorijske injenice (ko, gdje, kad) treba selektirati injenice (od svih izabrati one koje nam se ine u vezi sa naim problemom (bolest raka uzrok, neemo prikupljati injenice o svim bolestima, za nas e biti interesantne injenice o patolokim promjenama, injenice o raznim vrstama bolesti (ali ne i sve injenice o raku). Nauno konstatovanje injenica nije stihijskog karaktera ve je aktivni i planski organizacioni proces, utoliko prije, to mi ve od samog poetka postavljamo sasvim provizorne pretpostavke rjeenja naeg problema koje usmjeravaju nae dalje istraivanje. Svaka relevantna injenica doprinosi potvrivanju ili obaranju neke od tih provizornih pretpostavki rjeenja naeg problema koje usmjeravaju nae dalje istraivanje. Nauno posmatranje U poetnom stupnju razvitka jedne nauke osnovni nain utvrivanja injenica jeste posmatranje pojava onakvih kakve se u stvarnosti deavaju bez mogunosti da se na njih utie. U antiko doba kod starih Grka i u helenistikom periodu, jedva se znalo za neki drugi nain dobijanja iskustvenih podataka. Posmatranje je i do danas zadralo ovaj puni znaaj u nekim naukama kao to su astronomija, geologija, etnografija, sociologija itd. Naravno, razvila su se i sredstva posmatranja (poetak golo oko, kasnije teleskopi, mikroskopi .... fotograf, aparati...) Veliki nedostatak posmatranja je u tome to je ono pasivno i uglavnom receptivno, te smo tako osueni da ekamo da se dogaaj desi i mi ga ne moemo na nivou ispitivati i izdvojiti iz njega samo onu stranu ili detalj koji nas izuzetno interesuje. (iluzija postoji, tap u vodi djeluje prelomljeno)... Pitamo se to je stvarno, a ta prividno. Dok pojave samo posmatramo nemogue je dati odgovor. Kad na stvari relativno djelujemo tek onda moemo tvrditi neto o objektivnoj stvarnosti. Utemeljiva Galilej stvaralakog prikupljanja iskustvenih injenica koji zamjenjuje prosto posmatranje eksperimentom. Eksperiment je praktino stvaranje jedne pojave iji tok elimo da prouimo. Nije samo sigurniji od prostog posmatranja ve i od iskustva dobijenog sopstvenim proizvoenjem. Moemo eksperiment organizovati kad nam je potreba. Moemo ga po volji ponavljati neogranien broj puta i u razliitim uslovima, i najzad inioce koji inae u prirodnim procesima djeluju nezavisno od nas i kompleksno moemo po volji raslanjavati, iskljuivati, varirati. Bitnost eksperimenta je u tome to nam on omoguuje da izolujemo jedan jedini inilac i da posmatramo samo njegovo dejstvo. Eksperiment se obino organizuje na sledei nain: Uzmu se dvije grupe istovjetnih predmeta A i B koje se inae nalaze pod identinim uslovima sem to na jednu grupu A eluju jo jedan poseban faktor X, ije dejstvo elimo da prouimo. Grupa A se onda zove eksperimentalna grupa, a grupa B je kontrolna grupa. Kontrolna grupa je potrebna da bismo bili sigurni da promjene do kojih moe doi djelovanjem faktora X nijesu uslovljene promjenom nekog od ostalih uslova. Smatra se da je eksperi77

ment dao pozitivan rezultat ako se poslije isteka izvjesnog vremena pokae da se meu predmetima grupe A i grupe B pojavila znaajna razlika Y. U ovakvom sluaju imamo pravo da tu razliku pripiemo djelovanju faktora X i da pretpostavimo da je X uzrok pojavi Y. Ako ne doe ni do kakve razlike izmeu grupe A i grupe B moe se rei da je rezultat eksperimenta negativan. Uslovi adekvatnog opaanja Bilo da pojave ispitujemo prostim promatranjem ili eksperimentalno, injeniki materijal od koga se u daljoj teorijskoj obradi mora poi jesu podaci dobijeni ulnim opaanjem. Razlika je uglavnom u tome to u prvom sluaju opaamo pojave prirodno date, nezavisno od nas, a u drugom (eksperimentu) pojave koje smo naom akcijom proizveli. U obadva sluaja postavlja se pitanje: koji su uslovi koje treba zadovoljiti da bi opaanje bilo maksimalno adekvatno i objektivno. Prvi takav uslov je aktivna koncentracija panje. U obinom ivotu panja postaje vrlo iva i budna kad se sretnemo s vrlo jakim nadraajima (znakovima, bojama, oblicima) ili kad se radi o objektima koji zadovoljavaju nae osnovne ivotne potrebe. U naunom istraivanju potrebno je da ovakve stvari ignoriemo, a da obratimo maksimalnu panju na pojave koje same po sebi nijesu zanimljive niti se nameu intenzivnou stimula, ali su znaajne za rjeenje nekog naunog problema, za saznanje istine o nekom pitanju. Da bi uspjeli da dugo i dovoljno paljivo opaamo jedan nauno zanimljiv detalj, moramo razviti jak interes za istraivaki rad na odreenom podruju. Visoka koncentracija panje ima svoj rezultat neprestano vrenje selekcije. Mi obraamo panju na jedne nadraaje, a zanemarujemo druge. Preduslov o valjanom vrenju selekcije jeste svijest o cilju. Selekcija koju vrimo u procesu opaanja mora biti dosljedno sprovedena na osnovu svijesti o problemu koji elimo rijeiti. Da bi nae opaanje bilo efikasno treba imati maksimum predznanja iz date naune oblasti (mi sebi postavljajui problem, ve unaprijed na osnovu prethodnog znanja oekujemo jednu vrstu dogaaja). Da bi mo opaanja bila adekvatna, da bismo se spasli iluzija usled predubjeenja kao i propusta iz rutine, treba na osnovu naih predznanja oekivati odreene rezultate opaanja samo sa izvjesnom veom ili manjom vjerovatnoom, a ne sa potpunom sigurnou. Jedan od bitnih uslova adekvatnog opaaja je i voenje rauna o sredini u kojoj se posmatrani objekat nalazi. Do spoljanjih promjena na nekom objektu koje mogu izbjei naoj panji ne dolazi uvijek uslijed bitne promjene prirode objekta (njegove sutine, strukture). Opaanje moe biti adekvatno jedino pod uslovom maksimalno mogueg iskljuenja svih iracionalnih faktora (osjeaja, elja, interesa u toku istraivanja. Mjerenjem injenice se mogu konstatovati i formulisati na dva osnovna naina: I kvalitativno (termini obinim jezikom) II kvantitativno (mjerenjem brojevima i drugim simbolima matematike). U nerazvijenim naukama u prvim fazama imamo samo prvo. Kaemo da se predmet veliki, topli, vrsti udaljeni... Mjerenje je oznaavanje iskustveno opaajnih objekata pomou brojeva. Oznaavati pomou brojeva znai dovesti u vezu jednu odreenu seriju brojanih simbola sa jednim nizom objekata (varijacija jedne odlike), koje takoe jedan za drugim slijede po nekom utvrenom redu, i tako da jedan element brojnog niza postane simbol odgovarajueg sledeeg objekta. (primjer teina ili visina). Jednu odreenu duinu, odnosno teinu uzmemo za osnovu i njoj emo propisati broj jedan. Npr. jedinica duine je etrdesetomilioniti dio zemljinog meridijana santimetar. Jedinica teine gravitacione sile zemlje koja djeluje na cm. vode na 40C, 450 geografske irine. Prednosti: Preciznost svaki znak 1 kvalitet to je posljedica velikog bogastva i konkretnosti kvantitativnog jezika. Objektivnost dobijenih podataka (jednim toplo drugima hladno kod kvalitativnog izraavanja).

78

Omoguavamo primjenu kolosalno monih sredstava matematike (dobijamo time nova saznanja). Bez mjerenja se ogroman napredak u prirodnim naukama ne bi mogao ni zamisliti (u drutvenim je ogranieno). 3. Nauno objanjenje Kad su izvjesne iskustvene injenice utvrene i opisane, bitni zadatak nauke postaje njihovo objanjavanje. Kad primijetimo da nam je hladno, npr. taj opaaj objanjavamo pretpostavkom da se u pei ugasila vatra ili da je vani hladnije... Objanjenje obino sadri ili ba podrazumijeva tri osnovna elementa: Opis jedne injenice koju treba objasniti. Npr. svijetlo se nije upalilo iako smo ukljuili prekida. Opis jedne injenice koja prethodi onoj koju treba objasniti Sijalica je pregorjela. Formulaciju trajne i nune veze izmeu 2 injenice, tako da iz druge obino slijedi prva npr. kad sijalica pregori ona vie ne daje svijetlo. Znai da bi objanjenje bilo valjano treba da postoji 3 elementa, a da svaki od njih bude istinit, ali u obinom ivotu svi nisu zadovoljeni. (preutno nekad objanjavamo injenice jednu drugom, a ne uzimamo u obzir karakter veze meu njih). Nauno objasniti jednu pojavu znai pokazati da je ona nastala nuno iz nekog prethodnog injeninog stanja. (zakona), modus ponens je esto logika forma naunog objanjenja. Ako A onda B, A jest, prema tome B. Postavljanje i provjeravanje hipoteze Nauna hipoteza je takva pretpostavka opteg karaktera kojom pokuavamo da objasnimo neki skup injenica i koja zahtijeva svoju praktinu potvrdu da bi bila usvojena kao zakon ili kao teorija. uvene hipoteze u antikoj nauci bile su Ptolomejeva o kretanju Sunca, Mjeseca i 5 poznatih planeta oko Zemlje. (Merkur, Mars, Jupiter, Saturn i Venera). Vremenom su se sve vie pokazala odstupanja. Grk Aristrah je smatrao da se Zemlja okree oko Sunca, ali ova hipoteza je potom zaboravljena. Aristotel je vjerovao da je Zemlja centar svijeta. Tek u XVI vijeku Kopernik, a kasnije i Kepler ponovo postavljaju ovu hipotezu. Kad je jednom postavljena hipoteza koja treba da objasni neku vrstu pojave, dalje istraivanje je usmjereno u pravcu njenog provjeravanja, tj. traenja injenica koje je potvruju ili obaraju. Napredak je ak i eliminisanje jedne pogrene hipoteze, time se smanjuje broj adekvatnog objanjenja. (Sve ivo je nastalo iz jajeta: Omne vivum ex ovo) U zatvorenim sudovima ne mogu se razvijati bakterije. Metoda kojom jednu hipotezu direktno potvrujemo ili opovrgavamo sadri sledee korake: Iz datih hipoteza se deduktivno izvode posljedice koje opisuju izvjesne konkretne pojave, Organizuju se eksperimenti ili se obavljaju posmatranja koja treba da utvrde da li te pojave zaista imaju predvieno svojstvo. Dobijeni rezultati se uporeuju ili se obavljaju posmatranja koja treba da utvrde da li te pojave zaista imaju predviena svojstva (ako je viestruko ponovljen eksperiment (posmatranje) od strane raznih istaivaa, smatra se da je data hipoteza potvrena i ona dobija status naunog zakona tj. naune teorije. Npr. Galilej, S = 5 t2(put je jednak petostrukom kvadratu vremena). Bekon = krucijalne injenice su one koje potvruju jednu hipotezu koja eliminie sve ostale. Lavoazijev zakon o neunitivosti materije.

79

Metode uzronog objanjenja A. Tipovi naunog objanjenja Vie njih ima, ali je za sve isto to hoe da objasne zato se neto desilo. Kad se pitamo zato pri ukrtanju utog i zelenog graka, prve godine dobijamo samo uti graak, a u narednim generacijama tri putavie utog nego zelenog. Onda imamo: statistiko objanjenje genetiko objanjenje - nain postanka (genetika) istorijski dogaaji i uzrono (kauzalno objanjenje) kad se pitamo koji su uzroci pojave. B. Pojam uzronosti npr. kad kaemo da ra gvoe usled vlage, da se iva penje kad raste temperatura, onda u svim ovim pojavama imamo stalan i nuan odnos izmeu dviju vrsta pojava od kojih jedna svojim djelovanjem izaziva drugu. Prvi se naziva uzrok, druga posledica. Vlanost je uzrok, ra je posljedica... Istinsku uzronost treba razlikovati od proste vremenske sukcesije dviju pojava jedne iza druge. Za pojam uzroka nije bitno da je to pojava koja stalno vremenski prethodi nekoj drugoj, ve je bitno da je to pojava koja svojim dejstvom izaziva neku drugu pojavu. Ali ovo dejstvo je obino uzajamno. I posljedica djeluje na uzrok i mjenja ga. (Njutn: zakon akcije i reakcije Akcija je jednaka reakciji.) C. Milove metode za ispitivanje uzroka Don Stjuard Mil je formulisao pet pravila za ispitivanje uzroka koje je nazvao metoda. etiri od njih imaju principijelni znaaj. To su: metode slaganje, razlike, zajednikih varijacija i metoda ostatka, a peta je dobijena spajanjem prve dvije i zove se kombinovana metoda spajanja i razlika koja je u praksi najefikasnija, ali sa teorijskog stanovita ne donosi nikakvih novih momenata. Milove metode:
a) b) c) d)

slaganja (ima dosta nedostataka, jer pojave nemaju uvijek samo jedan zajedniki uzrok). razlike zajednikih varijacija metoda ostataka.

a) Ako 2 ili vie sluajeva i ispitivanje pojave imaju samo jednu zajedniku okolnost u kojoj se svi sluajevi slau onda je to jedinstvena okolnost (ili posljedica) date pojave (recimo uzrok podbacivanja roda ljiva bio bi u svim oblastima jak mraz). b) Ako jedan sluaj u kome se ispitivana pojava deava, i drugi sluaj u kome se ona ne deava, imaju sve okolnosti sem jedne, koja se odnosi samo u prvom sluaju onda je ta okolnost u kojoj se oba sluaja meusobno razlikuju posledica, ili uzrok, ili neophodni dio uzroka pojave. c) Moe da se primijeni i tamo gdje je metoda uzroka neprimjenjiva. Pojava koja se mijenja svaki put kad se neka druga pojava promjeni na neki poseban nain, uzrok je ili posljedica te pojave, ili je na izvjesan nain s njom povezana. (Npr. plima i osjeka mijenjanje jaina privlaenja mora i Mjeseca). d) Ako od neke pojave odvojimo dio za koji se ve iz prethodne indukcije zna da je posljedica izvjesnih antiscedenata (pojave koje prethode), ostatak pojava je posljedica preostalih antecedenata. Nijedna od ovih metoda ne mogu same po sebi dovesti do otkrivanja ili dokazivanja uzroka jedne pojave. Meutim, one mogu znatno olakati postavljanje najvjerovatnije hipoteze ijim provjeravanjem se moemo pribliiti utvrivanju uzroka. Znatna njihova vrijednost je i u tome to eliminiu pogrene hipoteze, jer se na osnovu Milovih metoda moe sa sigurnou rei da je uzrok nekog procesa A nije pojava B koja nije data u svim sluajevima A koja moe u normalnim uslovima djelovati, a da do procesa A ne doe.

80

4. Dokazivanje Da bi jedno nauno objanjenje bilo potpuno adekvatno treba dokazati. Dokazati jedan stav znai utvrditi njegovu istinitost Dokazom opti stav prestaje da bude hipoteza i postaje nauni zakon. Dokaz je u veini sluajeva deduktivnog karaktera. On se sastoji u tome to stav koji elimo da dokaemo (tezu) deduktivno izvodimo iz drugih prethodno utvrenih stavova (razloga), na osnovu odgovarajuih logikih pravila. Ne postoje odreena pravila dokazivanja; za izvoenje teze iz razloga emo se koristiti nekim optim pravilima zakljuivanja. Deduktivne racionalne dokaze moemo podijeliti u direktne i indirektne. Kod direktnih dokaza se neposredno dokazuje sama teza: led pliva po vodi npr. ne samo kad to opaamo, nego to zakljuujemo iz direktnih utvrenih naunih stavova da je 1) gustina leda je manja od gustine vode, 2) iz Arhimedovog zakona da tenost potiskuje tijelo utopljeno u njega silom koja je jednaka teini tenosti koju je dato tijelo istisnulo, 3) zakona koji utvruje uslove pod kojim se tijela izloena raznim silama nalaze u ravnotei. Indirektni dokaz je onaj kod koga se istinitost teze dokazuje na taj nain to se utvruje lanost suda koji protivurjei tezi, istinitosti teze se dokazuje utvrivanjem lanosti (dokaz alibija). Osnovno pravilo koje mora biti zadovoljeno da bi apagoki dokaz bio ispravan jeste: teza i njena suprotnost moraju se iskljuivati, tako da (reductio ad absurdum): kad je jedna istinita druga je lana i ne postoje nikakvi prelazni lanovi meu suprotnostima tj. nikakvo, tree koje bi moglo biti djelimino istinito a djelimino lano. Npr. Kantova dilema svijet je ili konaan ili beskonaan. Postoji empirijski (iskustveni) dokazi i deduktivni. Empirijski dokaz Led pliva po vodi. Logiki dokazi tj. empirijski dokazi kad se u logiki ispravnim imaju veliku saznajnu vrijednost. Istina jednog stava moe biti definitivno utvrena tek kad se na ovakav nain praktino provjeri. Na alost, najvei broj ovakvih dokaza logiki nisu ispravni. Da bi se moglo govoriti o empirijskom dokazu, potrebno je da budu zadovoljeni sledei uslovi: Sve specifine okolnosti, pod kojima je teza izriit stav, treba da budu eksplicitno formulisani (pod odreenim uslovima, da se na led npr. ne djeluje). Sve posljedice teza treba da budu ispitane. Moramo biti sigurni da je teza koju hoemo da dokaemo jedini stav iz koga se data posledica moe izvesti, da su sve druge alternative hipoteze njenog objanjenja iskljuene. Ovi logiki uslovi su rijetko kad zadovoljeni prilikom praktinog provjeravanja. Zato je provjeravanje potpuno i iscrpno samo u relativno jednostavnim sluajevima. Veinu naunih hipoteza uspjevamo da provjerimo samo nepotpuno djelimino. Zato ne treba da smatramo da su one iskustvom dokazane ve samo da su potvrene. Umjesto da za njih kaemo da su apstraktno istinite, rei emo da su samo vie ili manje vjerovatne. 5. Vjerovatnoa naunih stavova Pojam vjerovatnoe igra ogromnu ulogu i u svakodnevnom ivotu i u savremnoj nauci (mi u obinom ivotu koristimo termin vjerovatno je.). Postoje dva razliita znaenja vjerovatnoa. U nekim sluajevima mi govorimo o vjerovatnoi i objektivnih dogaaja o vjerovatnoi padanja kie, o vjerovatnoi dobijanja jednog odreenog broja pri bacanju kocke. Kad kaemo da je jedna tvrdnja malo vjerovatna ili da je jedna teorija vjerovatnija od druge, u takvim sluajevima se pojam vjerovatnoe odnosi na karakter naeg znanja. Pod vjerovatnoom objektivnih dogaaja najee podrazumijevamo njihovu uestanost. Vjerovatnoa se esto moe izraziti jednim brojem, taj broj predstavalja odnos povoljnih sluajeva prema ukupnom broju svih sluajeva. 1/6...0 i 1. Primjena u statistikim ispitivanjima.

81

Kad govorimo o veoj ili manjoj vjerovatnoi jedne naune hipoteze mi termin vjerovatnoe koristimo u drugom smislu tj. njome izraavamo stepen potvrenosti jednog stava. Kad je stav apsurdan, P(A)=O, vjerovatnoa raste kada je stav sigurniji i pribliava se maksimumu. Maksimum se postie kad smo sigurni u istinitost jednog stava. Najvei broj naunih hipoteza to ne dostigne. Svijet se mijenja, a i naa znanja se razvijaju. Razumije se, mi ne moemo biti unaprijed svjesni da e neka nova teorija uvijek i u svim buduim sluajevima uspjeno objasniti i nove injenice. Stoga emo novu ovakvu teoriju samo smatrati vjerovatnijom, a ne apsolutno sigurnom. Iako nijesmo apsolutno sigurni u njenu istinitost mi moemo smatrati da ona relativno adekvatnije opisuje izvjesne zakonitosti objektivne stvarnosti i u praksi je moemo koristiti. 6. Nauni zakon, nauna teorija i sistem Prirodni zakoni su objektivni, stalni, opti i nuni odnos meu pojavama stvarnosti. objektivni su jer ne zavisne od ljudske volje. stalni jer konkretno djeluju u toku izvjesnog intervala vremena, opti su jer ne vae samo za pojedinane sluajeve ve za cijele klase sluajeva. nuni jer djeluju kad god su dati izvjesni uslovi (npr. zakon gravitacije). Kad jednu hipotezu provjerimo tada ona dobija status naunog zakona. Termin teorija se esto upotrebljava u smislu suprotnosti praksi i oznaava skup rezultata dobijenih putem miljenja za razliku od elatnosti kojom ovjek mijenja prirodu, drutvo i tekovine samog miljenja. U metodolokom smislu misli se na cjelovito objanjenje jedne grupe pojava koji u sebi ukljuuje i zakone i forulaciju osnovnih konkretnih uslova (injenice) iz kojih je elovanjem navedenih zakona, grupa pojava u pitanju nastala. Ukoliko su neki od elemenata teorije samo hipoteze i cijela teorija je hipotetikog karaktera. Nauni sistem je jedinstven skup znanja (injenica, zakona, teorija) koja su meusobno povezana i sreena na osnovu izvjesnih principa. 7. Jezik naunih teorija Svaki proces istraivanja i saznanja istine ukljuuje u sebi obje osnovne vrste saznanja. Opaanje, iskustveno konstatovanje injenica, Miljenje, izvoenje zakljuaka, objanjavanja. I jedna i druga vrsta nerazdvojno je vezana sa jezikom i ne moe imati objektivni drutveni karakter, ako nije jeziki izraena. Iskustveni podaci od kojih naunik polazi da bi utvrdio stav opteg karaktera ne mogu biti samo opaaji kao takvi, jer su ovi subjektivnog karaktera. to je neko opazio, ostali ljudi mogu znati tek kada to ovaj izrazi. Prema tome, ono to se posmatranjima i eksperimentima drugih provjerava nijesu isti opaaji ve jeziki iskazi pomou kojih su ti opaaji iskazani. Za rjeenje nekog problema nije od znaaja jedna misaona radnja kao psihiki proces u glavi nekog pojedinca. Za nauku su od znaaja formulisane misli, misli izraene jezikom. Jezik je u stvari spoljanja materijalna forma iskustva i miljenja. Postoji neodvojivost jezika i miljenja, jedno bez drugog je nezamislivo. I kad ne mislimo glasno, to jest kad ne govorimo ili ne piemo, mi se sluimo predstavama rijei ili drugih zakona. Rijei unose odreenost, konstruktivnost i optost u miljenju. Svako ima druge roditelje, a rijei otac i majka imaju svi (grad za sve razliite gradove). Samo zahvaljujui tome to pojedinac utvreni iskustveni i misaoni sadraj vezuje uz jednu rije, on uspijeva da taj sadraj izdvoji, fiksira i da ga obnovi u svom sjeanju kad god se kasnije sa tom rijeju ponovo sretne. Da nije jezika, ovjekov svjesni ivot bi se sveo na nizanje najraznovrsnijih utisaka bez reda, bez strukture, bez misli opteg karaktera. S druge strane, bez neke vrste jezika ovjek ne bi drugima mogao prenijeti svoje misli.

82

Miljenje i iskustvo pojedinca se oigledno ne moe svesti na njegove jezike iskaze i utoliko je nemogue prihvatiti gledite nekih savremenih psihologa i filozofa da je miljenje samo unutranji govor. Znak i simbol. Jezik je sastavljen od imenica, a ove od rijei. Rijei su jedna naroita vrsta znakova. Za sve znakove kao to su: rijei, cifre, fotografije, dijagrami, skice, saobraajne oznake, zajedniko je da su to materijalni objekti koji osobe koje ih razumiju upuuju (skreu im panju) na neto drugo, razliito od sebe. Znaci su crveno svijetlo semafora, klimanje glavom. Postoji dvije osnovne vrste znakova: signali i simboli. Signali su prirodne, dok su simboli vjetake ljudske tvorevine. Munja je znak da treba oekivati zvuk groma (stope u pijesku)... Simboli su izgovorene ili napisane rijei, slike, grafikoni, muzike melodije i ljudi mogu mijenjati znaenje rijei, uvoditi nova imena za iste stvari, dakle, odnos izmeu jezikog znaka i oznaenog predmeta nije prirodno nuan, ve zavisi od volje ljudi. Prirodni znaci, signali, oznaavaju konkretne, pojedinane predmete. Munja kao signal je vezana za jedan konkretan udar groma, a ne za grmljavinu uopte. Simboli se, meutim, odnose na ono to je konkretno i opte u znaku pojedinanih sluajeva (u stanju smo da pojavom jedne oznake predstavimo sebi drugu). Pojam jezika: Svi jeziki izvori, napisani ili izgovoreni, ustvari, su svojevrsni simboli. Oni su tvorevina ovjeka, a ne prirodne pojave, odnose se na konstantne oblike predmeta, a ne na pojedinanu konkretnu pojavu, izraavaju pojmove, a ne ulne predstave. Rijei ne moraju biti sline objektima koje oznaavaju. Kod drugih vrsta simbola nalazimo takvu slinost. Jedino onomatopejske rijei u tom pogledu predstavljaju izuzetak (zvidanje, itd.) ali su malobrojne i ne igraju veliku ulogu. Za jezik je karakteristino da njegovi izrazi imaju relativno samostalno fiksirano znaenje i mogu se mijenjati i meusobno spajati po utvrenim sintaksikim pravilima. To se ne moe rei za slike, fragmente melodije i sl. Jezik kao specifian sistem simbola koji imaju utvreno znaenje, koji se mogu mijenjati, meusobno spajati i zamjenjivati po odreenim pravilima, a ne moraju biti obavezno slini objektima koje oznaavaju. Funkcije jezika. Jezik moe obavljati razliite funkcije u zavisnosti od svrhe ljudi koji ga upotrebljavaju. Mi ujedno govorimo ili piemo da bismo druge o neemu obavijestili, da bismo upisali neko stanje stvari. informativne temperatura je tolika i tolika, ekspesivna da bi izrazili osjeanja djelovanja Naredba, sklonite se s puta ... time utie na ponaanje drugih da obave neku radnju. da uvrsti i uspostavi drutvene veze kako ste (hvala lijepo...). Ove etiri funkcije nisu date u istom stanju, izolovane su jedna od druge. Obino jedna preovlauje i tako odreuje karakter jednog jezika. Za nauni jezik je karakteristina tenja da se jeziki simboli upotrebljavaju prvjenstveno radi oznaavanja injenica. U njemu je do maksimuma izraena informativna funkcija, one druge su podreene ili iskljuene (jer naunik treba da opie bolje stvarnost). Smisao izraza naunog jezika Da bi jezik mogao uspjeno obaviti svoju funkciju njegovi iskazi moraju imati smisla. Liene smisla, rijei, reenice prestaju da budu simboli, prestaju da u svijesti ljudi izazivaju odreene zamisli i obeanja objektivnog, drutvenog karaktera. Postoje dva osnovna uslova koja nauni jezik treba da zadovolji da bi bio smisaon i logiki i praktini. Logiki kriterijum smisla: da bi jedan izraz naunog jezika imao smisla treba da se pojedini termini meusobno povezuju na logiki nain tako da im se znaenje meusobno ne iskljuuje. Nije ovaj kriterijum zadovoljan kad se npr. govori o slobodnoj volji elektrona, ne pripada elektronima kao neorganskim i mrtvim 83

esticama pravo da budu psihike funkcije itd. Praktini kriterijum smisla: da bi jedan iskaz naunog jezika imao smisla, mora bar u principu da postoji neko praktino iskustvo koje e ga potvrivati ili opovrgavati, drugim rijeima, on mora bar neku vezu imati sa iskustvom. 7. Uslovi uspjene komunikacije Jezik je sredstvo komunikacionog optenja i sporazumijevanja izmeu ljudi, ali ipak on je nesavren, jer mnoge rijei imaju vie od jednog znaenja u zavisnosti od upotrebe. Poto ljudi imaju razliite loe navike pri govoru i pisanju (dolazi do nesporazuma). Neslaganje i sporovi su neizbjeni usljed razlika u ubjeenjima, koja nastaju kao rezultat razlika u iskustvima, interesima i osnovnim principima. Svakodnevno se deava da ljudi imaju bliska uvjerenja, ta uvjerenja jeziki izraavaju na toliko razliit nain da se dobija utisak o nepomirljivosti suprotnih stavova. Uslovi da ne bi dolazilo do toga su: U svakom procesu komunikacije treba da bude jasno koju funkciju neki upotrebljeni jeziki izraz ima. Izrazi naunog jezika treba da zadovoljavaju i teoretski i praktiki kriterijum smisla. U toku datog procesa komunikacije svaki simbol treba da ima samo jedno znaenje. Da bi komunikacija bila uspjena, kljuni termini treba da budu definisani. Da bi tumaenje iskaza bilo adekvatno treba uzeti u obzir cijeli koncept u kome se on pojavljuje. U datom komunikativnom procesu znaenja rijei treba da ostanu nepromijenjene.

TEHNOLOGIJA NAUNOG ISTRAIVANJA Vie je faza u pisanju jednog dijela: uoavanje naunog problema i formulacija hipoteza izbor i analiza teme izrada orjentacionog plana sastavljanje radne bibliografije prikupljanje i sreivanje literalnog materijala utvrivanje strukture ili kompozicije naunog djela. 1. Uoavanje naunog problema i formulacija Problem se temelji na radoznalosti (statusni problem kandidata) a rjeava se uenjem ili studiranjem da bi se dolo do novih spoznaja. Polazi se od neznanja ili nedovoljnog znanja. (znanje o neznanju). Nekad je bitnija formulacija problema od njegovog uoavanja (tzv. slepilo za probleme = mladi ljudi). Problem treba istraiti, formulisati svakako u sklopu sa ostalim problemima. Formulisanje problema treba da bude jasno, precizno, tano i potpuno, ali treba voditi rauna i o kriterijumu: A) Da bude novina; B) vanost i pripremljenost rezultata naunog istraivanja u praksi; C) strunost istraivaa; D) oprema i uslovi rada; E) pokroviteljstvo i saradnja centara odluivanja; F) trokovi istraivanja; G) rizik, opasnost, potekoe; H) akuelnost rezultata; I) mogunost rjeenja odreenog problema pomou istraivanja. Problem = Posle formulacije treba da bude prostorno, vremenski i predmetno odreen.

2. Hipoteza Bitna je a) postavka, b) povjeravanje, c) vrste hipoteza i d) primjena hipoteze. Hipoteza predstavlja ono to se predstavlja, treba da bude adekvatna predmetu istraivanja, provjerljiva i potvrdljiva odreenim teorijsko-praktinim postupkom. To je pokuaj rjeenja prob84

lema. Hipoteza treba da je relevantna, provjerljiva, plodna, jednostavna i saglasna sa ve dokazanim hipotezama. Provjeravanje hipoteze obuhvata: razradu, modifikaciju i zamjenu hipoteze, a moe biti teorijsko ili empirijsko provjeravanje (zakljuivanjem, iskustvom). Vrste hipoteza Radna (korisna u radu) Nauna (temelji se na broju naunog saznanja) Ad hoc (na brzinu, provizorna, nema logikog temelja) Pomona (koja se mijenja, dopunjuje) Preliminarna (nedovoljno odreena) Fiktivna (nerealna ali esto potrebna) Prazna (koja se ne moe provjeriti, iako moda bude tana) Plodna (koja se moe provjeriti, dovodi do rjeenja a ne mora biti tana). Primjena rjeenja je konani cilj svakog istraivanja, a i za proirenje daljeg znanja. 3. Izbor i analiza teme Izbor i analiza teme (ili izbor naslova djela) je jedan od vanijeg dijela svakog naunog istraivanja. Tema (naslov) naunog i strunog djela mora izraavati njegov osnovni sadraj. Zato naslov mora biti: jasan, kratak, privlaan i informativan, tako da to jasnije odrazi sadraj i karakter djela. Poeljno je da ima kljune rijei o tretiranom problemu. Tema ne smije biti previe apstraktna, tj. da rezultati nisu primjenjivi u praksi: Ne treba birati temu koja je esto obraivana i koja nee doi do novih zakljuaka, stavova, predloga i rjeenje. Tema mora biti podesna za naunu i strunu obradu, mora da poznaje tematiku, vlastito istraivanje i primjenljivost u praksi, Treba voditi rauna i o vremenu koje je dato za rjeenje problema, Treba da bude u skladu sa finansijskim sredstvima, Treba koristiti i savjete mentora kao strunijih lica, Tema treba da je aktuelna u skladu sa najnovijim tehniko-tehnolokim dostignuima, spoznajama i sredstvima. Analiza teme treba da obradi predmet istraivanja i cilj koji treba ostvariti. Relevantni elementi analize teme su: sadraj, teite, i vrsta tj. oblik teme (diplomski ili magistarski rad;) Izrada orjentacionog plana u najjednostavnijem obliku sastoji se od utvrivanja radnih teza, podteze, odnosno osnovnih djelova (poglavlja) naunog i strunog djela. Pri obradi kompleksnih tema ako se timski istrauje, mjesto izrade orjentacionog plana, izrauje se idejnim i izvedbeni projekt istraivanja. 4. Idejni projekat U idejnom projektu istraivanja elaboriraju se ovi elementi: 1. predmet ili problem istraivanja; 2. cilj istraivanja; 3. struktura ili kompozicija projekta, 4. metode istraivanja, 5. rokovi istraivanja, 6. nosioci pojedinih zadataka istraivanja, 7. finansijska i dr. sredstva potrebna u istraivanju, 8. doprinos rezultata istraivanja i koje se koristi mogu oekivati od izvedenog projekta. Izvedbeni projekt je mnogo sadrajniji i konkretniji od idejnog projekta i on mora da sadri sve varijante predloenih rjeenja koja moraju temeljiti na pouzdanim, egzaktnim naunim injenicama, uvjerljivim i provjerenim dokazima (u institutima). 5. Radna biografija Sastavljanje radne bibliografije treba praviti razliku izmeu radne i konane bibliografije. Nakon izbora i analize orjentacionog plana naunog istraivanja istraiva sastavlja radnu, prethodnu ili orjentacionu bibliografiju. 85

Sve prikupljene relevantne bibliografske jedinice sa svim bitnim elementima (imenom i prezimenom, djelom, godina izdanja, volumen, broj asopisa i sl.) istraiva svrstava u nekoliko skupina: knjige lanci, referati, studije, nepotpisani natpisi, ostali izvori 6. Prikupljanje, prouavanje i sreivanje literarnog materijala U ovoj fazi naunog istraivanja istraiva se morao koristiti svim svojim sposobnostima i pamenjem, miljenjem, matom, emocijama, ulima itd. Sav materijal literalni treba savjesno i sistematino prouiti. Tehnika prouavanja prikupljenog literarnog materijala sastoji se u tehnici ili vjetini itanja. itanje moe biti znalako i racionalno, letimino, potpuno i studijsko. Pisanje biljeaka je takoe vrlo bitno, razliitom bojom i na razliitim papirima. Ujedno injenice treba selektirati, analizirati i sintetizovati kao i stvoriti generalni zakljuak. 7. Struktura ili kompozicija naunog djela Pojam strukture ili kompozicije Naela strukture ili kompozicije Bitni elementi (strukture ili kompozicije) naunog djela. Pojam strukture ili kompozicije Svako nauno (struno) djelo mora imati strukturu. Struktura podrazumijeva organizaciju, raspored, povezanost svih elemenata naunog djela. Ukoliko je povezanost izmeu elemenata koji ine strukturu djela loginija i vra, utoliko e istraiva sigurnije ostvariti osnovni cilj naunog istraivanja i kvalitetnije izgraditi svoje djelo. Naela strukture ili kompozicije Jedinstvo (da se ideja provlai od poetka do kraja) Odabiranje Skladnost i harmonija Ravonomejrnosti ili proporcije Izrazitosti Raznovrsnosti. 8. Bitni elementi nauog djela: Uvod, razrada i zakljuak. Meutim, ire bi trebalo da sadre: Naslov, Moto, Posveta, Predgovor, Sadraj, Uvod, Izlaganje materije Zakljuak, Saetak, Bibliografiju (literaturu) Popis tabela Popis grafikona Popis fotografija Priloge Strani registar Kratice 86

Naslov ne kratak i ne dug. Ako se istraiva odlui za dui naslov treba da ispod kratkog naslova napie i podnaslov djela. Podnaslov poblie objanjava naslov. (Podnaslove ipak teba izbjegavati, mada su korisni). Moto otroumna ili duhovita izreka ili citat ili fraza tj. kratki napis na poetku djela (ili poglavlja) u kom autor eli dati odreenu poruku ili izraziti karakter teme. (Volter) npr. Dok ovjek tei za mudrou zasluuje naziv mudraca, im nalazi da je ispio svu mudrost postaje budala. U magistarske i doktorske radove ne stavlja se moto, jer takvi radovi i disertacije imaju vie interni karakter (ali ako se objavi, tampa, onda moe). Posveta (majci, ocu, supruzi, djeci, profesoru i sl.) U naunom djelu posveta se pie emocionalno i posebnim knjievnim jezikom. Predgovor (mnografije, udbenici, doktorske disertacije, magistarski radovi, prirunici i dr. djela). Predgovor je po pravilu kratak i opteg karaktera. Predgovor se mora odnositi na cjelokupno djelo, mora imati opte karakteristike, on je jedinstveni nazivnik naunog djela. Karakteristike predgovora su: kratkoa, optost, poloaj, (pie se na poetku djela), pisac moe biti onaj ko je napisao cijelo djelo, a moe biti i drugo lice jer predgovor onda ima ulogu preporuke djela. Predgovor u novim izdanjima (gdje autor objanjava kakva je razlika izmeu dva izdanja), predgovor u prevedenim djelima (autor ovdje govori o duhu pisca, upoznaje sa prevedenim djelom i sl.). Motiv/razlog zbog kojeg autor odluio da pie o toj temi.Kome je djelo namjenjeno, potekoe, zahvalnost saradnicima. Sadraj se moe posmatrati sa stanovita itatelja i sa stanovita pisca. sa stanovita autora sadraj je samo orjentacioni plan naunog istraivanja (kompas za izradu kvalitetnog djela), sa stanovita itaoca putokaz pomou kojeg vrlo lako moe pronai one podatke, informacije, injenice i spoznaje koje su mu potrebne. Bitno je da je ispravnije da bude na poektu, ne na kraju djela. Uvod je poetni i pristupni dio rada. Uvod moe biti pisan za svako poglavlje, ili kao osnova neke znanstvene discipline. Da se uvod ne bi pisao kao naslov recimo Uvod u ekonomiku preduzea treba koristiti pojam OSNOVE. Elementi uvoda su: postavljanje problema objekt prouavanja metode razvoj znanosti Aktuelnost i ivotna vrijednost predmeta, korienje pomonih znanosti bibliografija Uvod je predjelo a izlaganje materije je glavno djelo. Izlaganje materije, tj. tekstualna razrada tretirane materije je centralni, najopseniji, najinventivniji i najvaniji dio svakog pisanog djela. U svom djelu autor razvija, objanjava i dokazuje postavljenu hipotezu. Tu dolazi do izraaja njegovo znanje, sposobnost i iskustvo. Tretirana se materija rasporeuje u dijelove (poglavlja) i nie podcjeline (pod) djelove, tematske (pod) cjeline. Ovaj dio rada trebalo bi podijeliti u tri obavezna dijela i to: Istorijski, retrospektivni dio. Analitiko-eksperimentalni dio Perspektivni dio. Analitiko-eksperimentalni dio sadri najbitnije naune injenice spoznaje, stavove, teorije i zakone kojima se dokazuje ispravnost i istinitost postavljenih hipoteza. Perspektivni dio, razraivanjem dokazanim hipotezama u ovom dijelu treba predloiti konkretna rjeenja, mjere, akcije za primjenu u praksi tj. poboljanje i unapreenje tehnolokih postupaka i poslovanja u privredi. U ovom najvanijem dijelu naunog djela istraiva obavezno i na uobiajen nain citira u fusnotama tue stavove, spoznaje ili formulacije, odnosno navodi korienu literaturu u pozitivnim 87

biljekama. Svaka od ovih tematskih cjelina moe imati vie dijelova (od 2-5 poglavlja najvie). Poglavlja se obiljeavaju dekadnim ciframa. 1. 1.1. 1.2. i 1.1.21.; 1.1.2.2. maksimalno do 5 cifara. 2.1. 2. 3. 10 20 1. arapske cifre se koriste kad elo ima vie dijelova, jer dekadni sistem kad ima vie od 5 cifara postaje nesistematian, a mogu se upotrebiti i kombinacije cifara i abecednih slova. 30 40 prvo drugo itd. itd.

Zakljuak (ne mora ga imati udbenik, prirunik, leksikon, enciklopedija, a obavezan za ostalo). To je zavrni dio naunog djela. On sadri najvanija rjeenja postavljenog problema (ne smiju se ponavljati reenice iz razrade, ve treba da je konciznije, sistematinije, obuhvatnije), ne treba da iznosi novine. U njemu se ne piu fus note, a pasusi se ne oznaavaju brojevima. Saetak ima dvostruku namjenu: prvo, da poslui javnosti kao informacija o nekom djelu Informacijski saetak i drugo, da omogui itateljima da brzo spoznaju bitna odiljeja nekog djela i da na taj nain odlue da li je interesantna da bi ga itali. Bibliografija, popis tabela, grafikona, fotografija. Prilozi (citate, ugovore i sl.). Stvarni registar ili predmetni registar tj. predmetni indeks je abecedni popis odreenih pojmova, predmeta, geografskih ili dr. naziva koji se nalaze na kraju opsenog djela (gdje na kojoj strani se nalazi onda pojam) strane od manjeg ka veem broju stranica. Kraitce 1... 2... po abecednom redu 9. Pisanje teksta naunog i strunog djela Pri pisanju teksta naunog i strunog djela autor mora naroito panju posvetiti: dokumentacijskoj osnovi rukopisa samom pisanju teksta jeziko-stilskoj i terminolokoj obradi rukopisa. Dokumentacijska osnova rukopisa Svako nauno i struno elo temelji se na prikupljenom prouenom i sreenom literarnom materijalu a oituju se u: citatima, biljekama (fusnotama), ilustracijama (tabela, grafikoni, crtei, slike, karte i fotografije), citiranje literature. Citiranje podrazumijeva od rijei do rijei pismeno ili usmeno navoenje tuih dijelova teksta ili rijei koji se mogu izvorno provjeriti (direktno i indirektno). Pozitivna biljeka (fusnota, napomena) moe biti i na kraju knjige a oznaava sem korienja bibliografskog izvora, i biljeku ispod teksta koja obino sitnim slovima objanjava neto u vezi sa tretiranim materijalom. To su zapravo korisna ali i nuna objanjenja. Dokumentarne (izvorne) ili bibliografske napomene upuuju na korienu literaturu. Eksplikativne slue kao dopunska objanjenja pojedinih elova izlaganja odreenih podataka, stavova, informacija i sl. Komparativne fusnote one slue za upuivanje autora na literaturu koja razmatra slinu ili istu materiju i probleme.

88

Prvi nain - brojem na kraju citata se vri citiranje1. Drugi nain broj (15, 155) 15 broj literature na kraju, a 155 strana. Opus citatum (op. cit. ili (o.c.) ranije ve spomenuti autor. Ibidem (ibid) ili (ib) skraeno = u istom djelu ili na istom mjestu Infra ispod nie u navedenom izlaganju biljeka br. 39, 499... Supra =gore (prethodno)... biljeka br. 20,21 In fine = na kraju knjige Pagina = (p) = strana u knjizi Kurziv je na (kada autor naglaava dio citata) Scilicet (scil) ili (sc) = naravno, razumije se, tj. Respective (lat. respective) odnosi se comfer (cfr ili cf.) = uporedi, vidi Ilustracije * tabele (jednostrane, sloene, kombinovane) Naslovi, R. broj, Izvor podataka, zaglavlje, pretkolona u redove i kolone i napomena. grafikoni (razdijeljeni stupci, dvostruko razdijeljeni, linijski, strukturalni krugovi. crte, slike, karte (razmjere, legende) fotografije. Pisanje teksta naunog i strunog djela je najsloeniji najtei i najodgovorniji posao u nauno-istraivakom radu. Tekst djela pie se u dvije faze: 1. pisanje koncepta bolje ako se pie u jednom dahu, 2. pisanje konanog teksta tj. rada. Autor treba da bude i kritiar i da sagleda svoje strune pravopisne i tehnike greke. treba izbjegavati izraze kao Opte je poznato, ili ja mislim treba izbjegavati upotrebu stranih rijei, U recenzijama, strunim i kritikim prilozima treba izbjegavati ne svia mi se, u redu nije, ovo mi zvui dobro... nelogizme brojevi do 10 se piu slovima. ne treba pridavati veliki znaaj sopstvenim rezultatima - Ve smo unaprijed rekli treba izbjegavati takve formulacije. Jeziko-stilska i terminoloka obrada teksta. Rezultate istraivanja i zakljuke istraiva treba da izrazi u pismenom obliku jasno i koncizno, kritiki i morfoloki, sintetiko-stilistiki, pravilno terminoloki precizno i bez pravopisnih greaka. Kultivisanost jezikog izraza nije zadatak samo i privilegija knjievnosti, lektora, korektora, urednika i pisca ve i potreba kadrova svih struka i zanimanja te svakog sudionika u javnom, drutvenom ivotu i stvaranju, koji javno u govornom i pismenom obliku iznose svoje miljenje, stavove i predloge. U tretiranju jeziko-stilske i terminoloke obrade rukopisa naroito treba povesti rauna o: jeziku kao sredstvu sporazumijevanja (knjievni i govorni jezik) stilu pisanja (vjetina upotrebe i rasporeda rijei): jasno, harmonian, precizno, uravnoteen, jednostavno i logino, originalno, pun kolorita, mate, pokreta i ivosti, osnovnim obiljejima jezika i stila sticanju dobrog jezika i stila.

Elakovi S., Sociologija slobodnog vremena i turizam, Savremena administracija Beograd 1990, str. 20. Npr. Prema prof. Elakoviu pod turizmom se podrazumijeva...

89

DODATAK : ZAVRNI RADOVI 2 1. Uvod Naa aktuelna pedagoka doktrina i nastavna praksa podrazumijeva na viim obrazovnim nivoima specifinu nastavnu formu izradu zavrnih radova. Zavrni radovi kao nastavna forma su zastupljeni i u veini stranih obrazovnih programa tako da se mogu smatrati opteprihvaeno nastavnom metodom. Zavisno od prirode i nivoa obrazovnog programa iji su sastavni dio i zavrni radovi predviaju odgovarajuu sadrinu i sloenost. Ona se kree u dijapazonu od jednostavnih kolskih pismenih radova na zadatu temu do potpunih naunoistraivakih teorijskih projekata, sa svim iniocima i atributima koje projekti ove vrste podrazumijevaju. Kao nastavna metoda zavrni radovi imaju dvije osnovne funkcije: edukativnu, i verifikatornu. Svojom edukativnom funkcijom zavrni rad je ne samo finalni segment organizovane nastave ve kruna cjelokupnog napora. U njemu se sistematizuju i povezuju steena saznanja iz predmetne oblasti u koherentu saznajnu cjelinu. Elementi, ue i ire nastavne cjeline kristalizuju svoje mjesto i meusobne relacije. Zavrnim radom je posebno naglaen znaaj prouavanja konkretnog nastavnog sadraja i njegova upotrebna vrijednost. Njime se obezbjeuje cjelovito opaanje i shvatanje prezentovanog sadraja i njegovog mjesta u sistemu ireg naunoistraivakog fonda. Verifikovanom funkcijom zavrni rad se izdvaja iz uobiajenih nastavnih postupaka i predstavlja svojevrsnu provjeru steenog saznanja. On nije samo dio nastave iji je cilj sticanje novih znanja ve i svojevrstan ispit kojim kandidat dokazuje stepen ovladanosti odreenog sadraja. Njime kandidat pokazuje poznavanje elemenata sadraja nastave, njihovo meusobno povezivanje i sopstvenu osposobljenost za dalje samostalno korienje tog saznanja. Stoga se, ve tradicionalno, zavrni radovi smatraju dokazima maturacije i dostignute zrelosti kandidata kroz koji on postie konanu formu aktivne saznajne linosti spremne za obrazovanje na sledeem viem nivou ili samostalno bavljenje odreenom strukom. Zbog svog posebnog znaaja u nastavi zavrni radovi se smatraju svojevrsnim stepenicama psiholokog i ivotnog razvoja kojima su omeene strune pa i ivotne biografije veine ljudi. To namee obavezu svim uesnicima u njihovom stvaranju, maksimalan napor u nastojanju da ti dokazi osposobljenosti i zrelosti budu to bolje uraeni. I pored izuzetnog realnog i simbolikog znaaja zavrnim radovima se esto ne predaje mjesto koje treba da imaju. To se posebno odnosi na pripremu kandidata da ovaj sloen i cjelovit posao obave. Kandidati esto nemaju dovoljno instrukcija o nainu izrade ovih zadataka jer su konsultacije sa nastavnicima najee povrne i uoptene a po pravilu se izvode grupno tako da ne obuhvataju mogue specifinosti pojedinanih problema. Pomona literatura za ovaj oblik rada u naim uslovima je gotovo izostala tako da se kandidati najee slue iskustvima svojih prethodnika. Stoga se po pravilu pojavljuju brojne vie ili manje uspjele kopije prethodnih radova. Ovo poglavlje ima za cilj da kandidatima kojima predstoji izrada zavrnog rada prui nekoliko osnovnih savjeta i orijentacija na ovom zadatku. Savjeti su naelno dati i ne mogu biti potpuni u svakom konkretnom sluaju, to se mora razrijeiti u kontaktu nastavnika i kandidata. 2. Vrste zavrnih radova Zavrni radovi kao nastavno-ispitni postupci se znaajno razlikuju prije svega po svojoj namjeni, a zatim po sloenosti, dubini zahvatanja, obimu, raspoloivim materijalno-tehnikim i drugim uslovima. Svi oni kriterijumi klasifikacije koji vae za naunoistraivake projekte, kao to su kriterijumi cilja, sadraja, naue oblasti, funkcije, mogu se primjeniti i na projekte zavrnih radova. Naravno, bila bi pretjerana oekivanja da doprinos jednog samostalnog studentskog rada bude ravan timskom istraivakom poduhvatu. To ne iskljuuje mogunost da se i u poduhvatima
Ovaj dio predavanja preuzet je ad literam iz udbenika Metodologija naunih istraivanja, autor D. Mihajlovi , Beograd 1999. Za kompleksnije elaboriranje problematike preporuuje se studentima da koriste navedenog autora, kao i udbenik Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela, autor R. Zelenika, Beograd 1988.
2

90

ove vrste sreu rezultati koji imaju znaaj za razvoj naue discipline kojoj pripadaju. Pravilo je da se briljantni nauni stvaraoci nagovjetavaju u redovima ove vrste. U naoj univerzitetskoj nastavnoj praksi sreu se, uglavnom etiri vrste zavrnih radova sistematizovanih po svojoj namjeni. To su: seminarski radovi, diplomski radovi, magistarski radovi, i doktorske disertacije. Bilo koja vrsta zavrnih radova da je u pitanju, ona podrazumjeva dva (ili vie) aktivna uesnika. To su student i nastavnik koji u ovom nastavnom obliku imaju uloge: kandidata, i mentora. Komunikacije izmeu kandidata i mentora su dvosmjerne a saradnja se aktivno odvija od odabiranja teme, preko pripreme i izrade rada do njegove odbrane. Taj saradniki odnos po svom intenzitetu prevazilazi sve druge vidove tako da se moe govoriti o koautorstvu uesnika nad zavrnim radom. Uspio ili neuspio zavrni rad nije samo dokaz odgovarajue osposobljenosti kandidata ve i angaovanja mentora, odnosno stepena uspjenosti njihove saradnje. 2.1. Seminarski radovi Seminarski radovi su najjednostavnija vrsta zavrnih radova. Oni su relativno malog obima (10-15 strana) a rade se najee po zavrnom nastavnom bloku, oblasti ili seminaru. Uobiajeno su tematski vezani za oblast prezentovanu tokom predavanja i vjebi sa ogranienim brojem unaprijed zadatih tema. Seminarski radovi se mogu dati i kao krai istraivaki projekti, odnosno, akciona istraivanja. ei je sluaj da se u okviru ovog zadatka radi samo demonstriranje istraivanja, njegova simulacija bez stvarnog prikupljanja podataka i faza realizacije. Jo ee se primjenjuje konstrukcija neke tehnike ili instrumenata za prikupljanje podataka, predvianja naina izbora uzorka i slino. Kao pravo istraivanje sa svim fazama od projektovanja preko realizacije do zakljuaka i izvjetaja ova vrsta zavrnog rada se moe uraditi uz uee grupe (tima) studenata. lanovi grupe preuzimaju potrebne uloge u istraivakom timu i obavljaju sve faze i operacije pod nadzorom mentora. Takav pristup se praktikuje u prirodnim i tehnikim naunim disciplinama gdje se poslovi prikupljanja podataka (eksperiment) mogu obaviti u labaratorijskim uslovima. U nastavi metodologije se primjenjuju tzv. projektni radovi kao specifina vrsta seminarskih zadataka. U njima se projektuju mogua istraivanja sa definisanjem kljunih elemenata projekata (problem, predmet, ciljevi, hipoteze, nain istraivanja i nauna i drutvena opravdanost istraivanja). Projekat istraivanja se radi kao nauni dokument (nacrt naune zamisli i izvjetaj o rezultatima istraivanja) i kao operativno-organizacioni dokument (planovi istraivanja i korienje rezultata). 2.2. Diplomski radovi Znatno sloeniju i obimniju vrstu zavrnih radova ine diplomski radovi. Javljaju se kao zavrni nastavni oblici kojima se sistematizuju i provjeravaju osposobljenosti kandidata za dalji samostalan rad. Diplomskim radom kandidat treba da dobije jasnu i potpunu sliku znaaja i potreba nastavnog sadraja na kome je godinama radio i postane svjestan njegove upotrebne vrijednosti. Njegova uloga nije protokolarna ve je to jedan od najaktivnih i najstvarnijih oblika ukljuivanja studenata u nastavne procese. Obim i sadraji teme i nain izrade diplomskih radova zavise od nastavno-naune oblasti za koju su vezani. Dobri radovi ove vrste se realizuju u obimu do 50 stranica, zavisno od sadraja, naina pisanja i priloga. Pri tome je jasno da su radovi iz oblasti drutvenih i humanitarnih nauka, po pravilu, tekstualno bogatiji od radova iz oblasti tehnike, informatike ili matematike. Odnos prema diplomskom radu zavisi od tradicije naune ustanove u kojoj se realizuje. Na nekim fakultetima njima se pridaje izuzetan znaaj, od odabiranja, izrade i sadraja do tehnikog 91

opremanja i odbrane, a na nekim visokokolskim institucijama se njihov znaaj marginalizuje ili potpuno izostavlja. Na slian nain utie i lini stav mentora, odnosno lanova komisije. Diplomski radovi se mogu koncipirati kao sistematizovani presjeci ili prikazi neke teorije ili grupe teorija, njihove uslovljenosti, komparacije, ali mogu biti postavljeni i kao pravi istraivaki projekti. U praksi je najea srednja linija tako to rad zapoinje kao teorijski prikaz pa se nastavlja kao skraeno akciono istraivanje u svijetlu odbrane teorijske postavke. 2.3. Magistarski radovi Poslediplomske studije u naem kolskom sistemu se odvijaju u dva osnovna smjera: kao specijalistiko usavravanje ili magistarsko usavravanje. Specijalistike studije su preteno profesionalno usmjerene ka sticanju vrhunskih strunih znanja iz odreene ue strune oblasti, a magistarske imaju orijentaciju ka edukaciji kandidata za samostalan istraivaki rad. Stoga nastavni programi magistarskih studija pored teorijskih sadraja ue ili ire naune oblasti teite stavljaju na metodoloku edukaciju kandidata. Magistarski nastavni programi podrazumijevaju i kurseve opte metodologije naunih istraivanja i posebna usmjerenja ka istraivakim metodama i tehnikama uih naunih oblasti. Magistarski rad, s obzirom na koncepciju poslediplomskih studija teba da bude ne samo zavrni in provjere ve i kreativni napor magistranta i njegovog mentora da se objedine saznanja konkretnog dijela naunog fonda sa poznavanjem metodologije naunih istraivanja discipline u okviru koje se studije odvijaju. U tom smislu je izrada ovog rada ne samo nastavni oblik kursa ve i njegova poenta u kojoj se sagledava dostignuti nauno-struni nivo, kako u pogledu steenih naunih znanja, tako i u pogledu sposobnosti daljeg doprinosa toj nauci. Ako se ponegdje diplomski radovi smatraju jednim ispitom vie to sa magistarskim radovima nije sluaj. Njima se predaje poseban znaaj tako da veina programa predvia posebne semestre i njihovu izradu. Tokom njihovog nastajanja uspostavlja se vrsta saradnja mentora i magistranta koja treba da rezultira originalnim naunim elom. Praksa je da se magistarski radovi mogu koncipirati kao teorijski radovi, naunoistraivaki projekti ili mjeoviti pristupi. Kao istraivaki projekat rad ove vrste treba da bude izvorni doprinos koji potuje potpunu metodoloku proceduru rada od projektovanja da zakljuaka i izvjetaja. U njemu je ostvareno potpuno istraivanje koje podrazumijeva i postupke prikupljanja i obrade podataka s tim to autori mogu koristiti raznovrsne izvore i tehniku pomo drugih lica. Nai najbolji magistarski radovi su nekad bili od 150- 250 stranica (po starom programu), dok su po bolonjskom procesu od 60-80 stranica, s tim to obim nije sastavni dio kvaliteta i stvarnog doprinosa rada. Njihov nauni cilj moe biti razliito postavljen. Najee je to deskripcija ili klasicikacija i sistematizacija, ali moe biti i otkrie, objanjenje pa i predvianje. Mogu imati ne samo drutveni doprinos u rjeenju nekog problema ve i ozbiljniji doprinos nauci i njenoj metodologiji. 2.4. Doktorske disertacije Najvii nivo zavrnih radova koji su predmet naeg razmatranja su doktorske disertacije. Njihova izrada i odbrana je uslov za sticanje akademskog naziva doktora nauka a podrazumijeva postojanje odreenih strunih i naunih kvalifikacija doktoranta i zapaene rezultate u naunoj oblasti kojoj pripada disertacija. To znai da ovom radu pristupa ve zreo i priznat nauni radnik sa dokaznim sposobnostima i kvalitetima. Za doktorske disertacije se vezuju dva shvatanja o njihovoj ulozi, mjestu i funkciji. Po jednom, ova djela su vrhunac naunog angaovanja, kruna karijere pa nastaju u zrelim godinama kao krajnji domet naunog i strunog stvaralatva. Po drugom shvatanju doktorska disertacija je jo jedan od dokaza osposobljenosti za nauni i naunoistraivaki rad. To je visoki kolski ispit koji dokazuje da je odreeno lice steklo odgovarajue znanje i da se moe angaovati na slinim poslovima. Ona postaje sastavni dio kolskog sistema i posebna obrazovna faza. Iako je istina najee negdje na sredini ini se da je drugo shvatanje, o disertacijama kao kolskom uslovu, znatno blie savremenim prilikama. Nauno-tehnoloka revolucija nije spojiva sa licima koji svoju konanu kvalifikaciju ili poasnu titulu stiu na kraju karijere. Uostalom, praksa

92

pokazuje da veina naih doktora nauka svoje najozbiljnije naune doprinose daje u periodu posle odbranjene disertacije. Meutim, ti pokazatelji ne smanjuju ve poveavaju potrebu prethodnog posjedovanja minimalnih uslova za pristupanje ovoj vrsti zavrnog rada. Po svom sadraju doktorske disertacije mogu biti teorijskog, istraivakog ili mjeovitog karaktera. Prema postavljenom cilju i naunoj ulozi one se mogu zadrati na nivou deskripcije i klasifikacije, ali se oekuje da u njima mogu biti heuristikog, verifikatornog ili mjeovitog karaktera. Doprinosi koji se oekuju vezuju se za rjeenja nekog drutvenog problema (drutveni), unapreenje nauke (nauni) i njene istraivake prakse (metodoloki). Djela ove vrste podrazumijevaju izvornost i originalnost to se kao i kod magistarskih radova obezbjeuje posebnom procedurom usvajanja i javnosti rada. Oekivani obim pisanog teksta disertacije kree se do 200 stranica, s tim to su mogua i odstupanja. Tehnika rjeenja, oprema, ilustracije se preputaju autoru, ali je njegova obaveza da potuje odreena metodoloka pravila koja vae za svaki naunoistraivaki projekat. Uz to autor doktorant ima i obavezu vie, u pisanju same disertacije. 3. Priprema zavrnih radova Ono to svaki kandidat koji se nalazi pred izradom diplomskog, seminarskog ili magistarskog rada ili dokstorske disertacije treba da ima na umu, jeste da je svaka tekovima plod velikod rada. Jo je Bifon, poznati francuski naunik - naturalista iz 18. vijeka rekao u svoje vrijeme: Genije, to je strpljenje. Uz znanje, strpljenje i veliki rad su preduslov nastanka ela ove vrste. Pogreno je shvatanje i velika zabluda da uveni stvaraoci i veliki ljudi jednostavno i brzo stvaraju, kroz genijalne dosjeteke ili intuiciju. Cjelokupna ljudska istorija, istorija nauke i umjetnosti svjedoi da su velike tvorevine plod neizmjernog rada, velike marljivosti, istrajnosti i herojskog samoprijgora. Jedna umjetnika slika, uz svu nadarenost njenog autora, svoj nastanak duguje danima, mjesecima pa i godinama dugom radu sa bojama i platnom. Kod nas ve pomalo zaboravljeni Karl Marks ree: U nauci nema irokog druma, i do njenih sjajnih vrhova moe da stigne samo onaj koji se ne strahujui od umora, vere njenim krevitim stazama. Realizacija naunoistraivakog projekta kao i izrada zavrnog rada bilo koje vrste je prije svega posao koji zahtjeva i strpljenje i angaovanje. Svi koji kreu tim putem moraju biti spremni na napor tokom dueg vremena. Kao i svaki i ovaj put zapoinje prvim korakom. 3.1. Izbor teme Prvi korak na svakom od ovih projekata je izbor teme ili predmeta istraivanja. Taj prvi korak, ipak, rijetko je kada sluajan ili spontan, jer on mnogo ranije daje svoje nagovjetaje. Te nagovjetaje treba pratiti i potovati, jer je izbor teme jedan od najpresudnijih i najodgovornih inilaca u cjelokupnom naunoistraivakom radu pa i izrade zavrnih zadataka. Pitanje koje se namee u vezi sa izborom teme: kada odabrati temu? Iako odgovor nema univerzalno vaenje nikako ne treba ekati poslednji trenutak. Kod diplomskih i magistarskih radova to opredjeljenje treba da bude tokom zadnjih semestara ili godine, a kod doktorske disertacije i ranije. Pravovremeni izbor je prije svega promiljen i tedi vrijeme. Ako imamo naelno izabranu temu pa ak ako smo to uinili sami bez konsultacije sa mentorom, omoguava nam da sakupljamo malo po malo i bez velike muke interesantnu grau, podatke i literaturu u vezi sa njom. Tako se postepeno stvara znaajan dosije a dobija i u vremenu. Za rano odabiranje predmeta rada nijesu bez znaaja ni psiholoki procesi. Poznato je da svakoj misaonoj odluci, otkriu prethodi sloen ali neprimjetan misaoni proces inkubacije. Tokom njega se na budan duh zbliava sa predmetom rada sa vie strana. Ove druge meditacije su plodnosne a nijesu mogue kod izbora tema u poslednji as. U takvim okolnostima autor esto spoznaje svoj rad tek kada on bude zavren. Ne treba zanemariti ni praktine razloge radnijeg izbora. Ukoliko shvatimo da je izabrani predmet vrlo teak ili na bilo koji drugi nain nepristupaan moemo izabrati neku drugu tematsku oblast ili drugu temu. Velika teta i vremensko odlaganje u tom sluaju nee uslijediti nego ako se to ini pred sam rok.

93

Drugo pitanje koje opsjeda diplomce, magistrante ili doktorante je: ko treba da predloi temu? Taj izbor treba uvjek da potekne od samog kandidata jer niko nije u mogunosti da bolje osjeti njegove sklonosti interesovanja i sposobnosti. Svi mi imamo izvjesna svoja interesovanja i usmjerenja, u svakodnevnom ivotu pa i u ovakvim prilikama. Da bismo dobro uradili neki posao treba da budemo vrlo zainteresovani za njega, a sa druge strane on ne treba da prevazie nae mogunosti. Ako izabrana tema ne odgovara ovim uslovima, ako je nametnuta, onda su izgledi manji da rezultat bude dobar. Ako nae interesovanje nije ivo a tekoe obeshrabrujue onda e se rad otegnuti a moda i prekinuti. Pitanje na koje je najtee odgovoriti je: koju temu odabrati? U principu to moe biti svako pitanje, svaka tema pa i ona najbanalnija, koju su mnogi ve obraivali. Svaka pojedinost ma kako ona izgledala obinom i savakanom moe se podii na nivo aktuelne i zanimljive istraivake teme, ako se na nju primeni originalan istraivaki metod, novo stanovnovite, naredna pozicija sagledavanja. Treba pronai novo i u onom to nije novo a to se uvjek moe sagledati na nov nain. Nauka nije samo otkrivanje novih injenica, to nisu spektakularni pronalasci koji e revolucionisati ivot ljudi, to je ee otkrivanje na nov nain meusobno povezanih injenica. Uostalom, mnoge stvari vrijedi i provjeriti u novim okolnostima. U tom neogranienom mnotvu mogueg izbora vrijede i neki savjeti opte prirode. Jedan od njih je da je uvijek bolje uzeti manje iroku temu nego se sueliti sa irokom oblau. Pitanja koja se, na izgled, ine ogranienim mogu dobiti u kasnijoj razradi i analizi nesluenu irinu i znaaj. Na tom putu se otkrivaju brojni izdanci koji ire polje istraivanja i prevazilaze uski tematski okvir. Uvlaenje u istraivanje suvie velikog broja pitanja ne koncentrie panju ni na jedno od njih ime istraivanje gubi orijentaciju i smisao. Kao i uvijek u ivotu, bolje je uzimati po manje, ali to bolje, to dublje, to ozbiljnije. Temu treba to vie precizirati, konkretizovati, ograniiti skretanja na strane a odrediti jasan smjer istraivanja i to to ulazi u njegovu iu interesovanja. Dobro definisanje predmeta istraivanja, uostalom, nalae jasno odvajanje onoga to je predmet istraivanja od univerzuma onoga to se nee istraivati. Ma kakve nam ambicije bile, ono to mi radimo je samo jedno malo zrno u moru koje ini ljudski ivot i prirodu oko njega. To zrnce treba jasno odvojiti od ostalih. Teorijski radovi se na prvi pogled ine lakim i privlanijim ali se teorijske rasprave mogu preporuiti samo najboljim kandidatima. One zahtjevaju suoavanje sa opirnom materijom ili irokim i neodreenim istraivanjima. Teorijske rasprave nijesu samo iznoenje onoga to je neko ve napisao ili njihova prepriavanja ve ona zahtjevaju mnogo dublja poniranja i povezivanja itavih oblasti. Studije ove vrste zahtjevaju pored velike objektivnosti, zbijenu dokumentacionu bazu i briljivu analizu velikog broja injenica, tekstova, knjiga. Povrnost i verbalizam kojem mnogi kandidati opredijeljeni na teorijske rasprave pribjegavaju najee dobijaju izgled karikature to nikoga ne zadovoljava. tavie, radovi ove vrste imaju prognostike ciljeve i oni teba da proniknu u istraivanja koja nijesu objavljena. esta zamka teorijskih rasprava kao predmeta rada vezana je i za praktine tekoe. Autori ovih magistarskih radova ili doktorskih disertacija treba da budu sposobni da itaju i razumiju barem dva strana jezika kako bi mogli naprviti zadovoljavajui presjek objavljene strune literature, Stoga su ovi radovi iako naizgled privlani i dostupni skopani sa brojnim tekoama, kako epistimolokim tako i tehnikim. Treba izbjegavati teme iz kojih su nedavno ve ureene zapaene studije, teze ili radovi. U takvim temama se najee iznosi ono to je ve reeno ili se to povrnim ili studioznim itaocima tako ini. Ponavljati drugoga, uostalom, ne daje zadovoljstvo stvaranja kojem tei svaki istraiva. Takve teme, uz sve originalne napore, odaju utisak eksploatisanosti i istraenosti. Valja teiti novim, aktuelnim oblastima koja se nalaze u ii ireg drutvenog interesovanja. Takvih tema ima u svakoj naunoj disciplini i predmet su interesovanja ireg naunog i nenaunog kruga. Takve teme su u trendu i sa oduevljenjem se prihvataju ak i kada su njihovi realni doprinosi skromni. Uostalom, sjetimo se nae donedavne zaokupljenosti socijalizmom, samoupravljanjem ili ekologijom, menadmentom. Treba koristiti svoja specifina znanja i sposobnosti. To znai da u okvirima osnovnih studija i osnovne tematske oblasti treba koristiti svoja znanja drugih nauka ili zanimanja za njih. To

94

je viestruko opravdano iako izgleda izborom linije manjeg otpora. Njime se olakava pripremni posao postie vii nivo uspjenosti rada i znaajniji drutveni i nauni doprinos. Treba koristiti sopstvenu razvojnu liniju a to znai da je poeljno opredijeliti se za odreenu istraivaku oblast i nju razvijati nizom sve dubljih i ozbiljnijih analiza i istraivanja. Ako smo iz odreene oblasti radili diplomski rad, zapoeto treba nagraditi magistarskim radom i drugim istraivakim pokuajima. Mnogo je tee a manje korisno hvatati se u kotac sa novom oblau uz konstataciju da je zapoeti pristup iscrpljen. Pogledati ranije ocjene jer ma kako one bile subjektivne i plod trenutka poneto govore o naim sklonostima i afinitetima. Temu treba traiti u onim oblastima prema kojima smo usmjereni (smjer, odsjek, grupe)i iz ijih predmeta imamo vie ocjene. Uostalom, neki od mentora kao uslov prihvatanja kandidata trae odgovarajuu prosjenu ocjenu iz svoga ili srodnih predmeta. Linost mentora je esto presudna za odabiranje neke teme ili oblasti. To je ivot, jednostavno sa nekim moemo saraivati a sa nekima ne. Naa odbojnost indikuje slinu reakciju tako da su konflikti neminovni. Suvina neodlunost nije poeljna ni kod koje odluke pa ni kod ovakvih. Procjeniti situaciju pa skoiti u vodu i zaplivati. Jedino oni koji skoe u vodu naue plivati. 3.2. Bibliografska priprema Kada se izvri izbor teme, kada se ona jasno formulie i kandidat ima jasan zadatak onda on poinje o njoj intenzivno da razmilja i da se u nju uivljava. Uivljavajui se u nju poinje da je jasnije osjea i da se na nju svojim mislima ponovo vraa. U tom periodu zapoinje tok prikupljanja materijala i literature. Rad na bibliografskoj pripremi je dvostruko koristan. To nije mehaniki ve kreativan in pri emu se ne vri formalno prouavanje stvaralatva drugih ve se kritiki preispituju njihova gledita, uz komentare, zakljuke i sopstvena uoptavanja. itanjem se upoznaju tue ideje ali i stimuliu sopstvene misli o njima. Prouavanjem ranijih saznanja se stvara pogodno tle za razvoj sopstvenog, novog shvatanja. Stoga naunik, na poetku svoga rada treba da se iscrpno upozna sa spiskom literature kojom raspolae konkretna struna oblast. On treba da stvori osjeaj za knjigu, odnosno da zna u kojim bibliografskim jedinicama, knjigama, asopisima, udbenicima, uputsvima, recenzijama ili prikazima, moe oekivati i nai odreene podatke. Pri tome uvijek treba teiti da se pretraga zapone unazad, tj. od novije literature i najsvjeijih istraivanja. Treba kretati od savremenog doba ka istoriji jer je u njemu sadrano i ranije vrijeme. Najkorisniji savjet koji se moe dati kod korienja literature je nikako se ne oslanjati na svoje pamenje! Ne treba pomisliti da emo kasnije kad rad budemo pisali sjetiti se svega to nam je potrebno, to smo saznali iz proitanih knjiga, ili o proitanom razmiljali. Ono to se ne notira, stavi na hartiju, najee je jednostavno izgubljeno, pa stoga ne treba aliti truda da se zabiljee sve korisne pojedinosti i sopstvene refleksije na njih. Teko se moe predvidjeti na samom poetku rada ta e nam od proitanog biti od koristi. Stoga valja praviti obimnije izvode iz svega to je za odabranu temu bitno. Pri tome treba na jasan nain odvajati proitano od onoga to je nae vlastito opaanje i razmiljanje. Privikavati se treba za prikupljanje materijala u svim uslovima i na svakom mjestu. To je stvar navike i pitanje samodiscipline, kroz koje treba nadvladati samog sebe. Mnogo je tee opredijeliti posebno vrijeme za rad na istraivanju i zavrnom projektu a i takav fond vremena je oskudniji. Prikupljanje podataka u svim uslovima ne iskljuuje potrebu za sistematskim radom na bibliografskoj pripremi. Tako se dostie najvee zadovoljstvo naunika, da im ivotna radost postane rad a rad ivot. 3.3. Projektovanje zavrnog rada Posle obavljenog dogovora sa mentorom u kome je odabrana i formulisana tema zavrnog rada i posle prikupljanja polaznih podataka iz bibliografskog fonda kandidat pristupa pripremi samog rada. Kao i kod svih drugih naunoistraivakih poduhvata i ove je prva faza rada projektovanje budueg djela. Projektovanje u ovim okolnostima nema samo ulogu nacrta naune zamisli i organizaciono-operativnog dokumenta ve ini okosnicu konsultacija i saradnje izmeu

95

kandidata i mentora. Na bazi projekta rada njegovi autori se konano saglaavaju o definisanoj temi i koncepciji neutraliui eventualne razlike u shvatanjima i pristupu. Zbog posebne uloge projekta rada preporuuje se da on bude sainjen u dvije verzije, kao: idejna skica projekta, a potom i potpuni projekat rada. Projekat sainjen u obliku idejne skice je skraena kroki verzija projekta u kojoj su naznaeni osnovni elementi potpunog projekta. Kada je u pitanju istraivanje onda se idejnom skicom precizira predmet istraivanja i to njegovo operacionalno odreenje bez dubljeg ulaenja u teorijsko odreenje. Zatim se oznaavaju ciljevi, generalna hipoteza i nain istraivanja sa popisom instrumenata koji e biti upotrebljeni. Kod teorijskih rasprava u idejnoj skici treba odrediti premet analize, njene ciljeve i popis djela i autora koji e analizom biti obuhvaeni. Idejna skica pored orijentacione pomoi u izradi konanog projekta istraivanja ima ulogu opipljivog materijala za prve ozbiljnije konsultacije izmeu mentora i kandidata. esto se iz naslova teme ne da sagledati njena sutina, tj. mogua su znaajna razilaenja autora. Tim polaznim materijalom se vri preciznija usmjeravanja i otklanjaju eventualne nesuglasice. Posle razmatrane idejne skice pristupa se izradi potpunog projekta rada. Ta verzija projektovanja sadri sve potrebne elemente koje podrazumjeva poetna operacija rada na istraivanju. Njome je preciziran problem istraivanja, teorijski i operacionalno definisan predmet, drutveni i nauni ciljevi rada, hipoteze od opte do posebnih, zatim, precizno se definie nain istraivanja i obrade podataka i izvoenja zakljuaka. Konano projektom se predvia drutvena i nauna opravdanost rada na projektu. Cjelokupan projekat se sainjava kao nacrt naue zamisli a i kao operativno organizacioni dokument. Njime se stvaraju projektne polazne osnovne realizacije rada. Na osnovu potpunog projekta rada obavljaju se definitivne konsultacije o koncepciji rada. Tu se unose korekcije koje su uinjene u odnosu na idejnu skicu projekta i one koje se naknadno javljaju. S obzirom da nema naruioca istraivanja ovom fazom se postie meusoban dogovor kandidata i mentora za dalje nastavljanje rada. U sluaju magistarskih radova i doktorskih disertacija projekat istraivanja je dokument na osnovu koga se vri odobravanje rada od strane nadlenog nastavno-naunog organa. Projektovanje, kao i kod svih drugih istraivakih poduhvata, najvanija je istraivaka faza. To je misaona cjelina o sticanju odreenog nivoa saznanja o nekom predmetu. To je zamisao data kroz sloen sistem meusobno uslovljenih komponenti logikog, epistimolokog i tehnikog sadraja. Za projektovanje i kada se rado o teorijskom i empirijskom radu, moe se rei da je to model mentalnih radnji, miljenja, suenja, zakljuivanja. Ta relativno stabilna struktura sadri nauna saznanja o odreenoj problematici dobijena iz bibliotekog fonda, hipotetike stavove o realnom stanju problematike i nainu i radnjama kojima e se doi do saznanja. Pogreno je shvatanje da kod teorijskih radova i rasprava nije potrebno a ni mogue postaviti projekat. Takvi stavovi su rezultat nedovoljnog poznavanja metodologije i teorijskog fonda pitanja iz istraivane oblasti. I u sluajevima ovih radova projektovanje je nezaobilazna faza. Projekat u svim istraivakim poduhvatima a posebno u okviru zavrnog rada moe da pretrpi reviziju. On moe da bude dopunjen, skraen ili da pripremi drugaije usmjerenje. Revizija projekta zavrnog rada se izvodi posle konsultacije sa mentorom i moe da ima razliite razmjere, od tzv. kozmetikih prepravki do temeljite rekonstrukcije. Ujedno, to je i prilika da se konano sagleda izabrana tema i da se od nje eventualno odustane ukoliko se ini nedostupnom ili neprivlanom. 3.4. Realizacija zavrnog rada Realizacija istraivanja u okviru zavrnog rada se ne razlikuje bitnije od realizacije drugih istraivakih projekata. To isto moe vaiti i za radove koji kao svoj osnovni predmet imaju teorijsku raspravu. Postupak podrazumijeva uobiajene faze rada sa izvjesnim razlikama u nainu zakljuivanja i interpretaciji rezultata. Predistraivanje se koristi i u ovim prilikama s tim to su pri tom najvanije funkcije: provjera projekta, provjera izvora podataka, instrumenata i postupaka, i 96

provjera organizacije cijelog postupka na realizaciji projekata. Predistraivanjem se nuno zahvataju uobiajeni, djelimino poznati i nepoznati izvori podataka. Podaci sakupljeni predistraivanjem se paljivo obrauju i analiziraju u cilju njihove osnovne funkcije i dodatih konsultacija sa mentorom. Prikupljanje podataka se kod radova koji se zasnivaju na empirijskim istraivanjima obavlja neposrednim uspostavljanjem veze izmeu istraivaa i izvora podataka. Za razliku od naunih istraivanja u uem smislu kod istraivanja u okviru radova taj kontakt uspostavlja istraiva (kandidat) neposredno. Prikupljanje podataka, odnosno rad na terenu, podrazumjeva rad u biblioteci, arhivu, laboratoriji, organizaciji, naselju ili bilo kom drugom mjestu gdje se mogu pribaviti podaci potrebni za istraivanje. Prikupljanje podataka moe imati razliite oblike zavisno od odabranih metoda i tehnika u istraivanju. Ako je odabrani nain sakupljanja podataka ispitivanjem imamo verbalnu provokaciju (pitanje) i verbalnu, usmenu ili pismenu reakciju (odgovor). Ako se podaci sakupljaju posmatranjem ono se odvija prisustvovanjem i opaanjem spoljanih manifestacija predmetne pojave. Kod podatka eksperimentom imamo aktiviranje inilaca eksperimentalne varijable kroz stvaranje eksperimentalne situacije. U svim tim postupcima se koriste odgovarajui instrumenti kod ispitivanja osnova za razgovor ili upitnik, kroz posmatranja -formulari za biljeenje odgovora a kod eksperimenata to mogu biti raznovrsna tehnika sredstva za izazivanje eksperimentalnog inioca i registrovanje promjena u zavisnosti varijabli. Obrada podataka kao prvenstveno tehniki postupak se moe smatrati optevaeim za sve naune discipline, pa i sve naune i strune projekte. Uz uvaavanje moguih osobenosti konkretnih problema, obrada podataka se odvija kroz njihovu pripremu a zatim obradu i iskazivanje. Priprema zapoinje kontrolom podataka u okviru koje se obavlja logika i tehnika kontrola iji je cilj selekcija odgovarajuih podataka. Logika kontrola se vri tako to se otkrivaju greke i omake, a tehnika, u isprvnosti korienja instrumenata za prikupljanje podataka. Obrada i iskazivanje, odnosno razvrstavanje podataka se obavlja obiljeavanjem, prebrojavanjem ukrtanjem i tabeliranjem podataka i njihovim iskazivanjem. Taj postupak predvia izradu kodeksa ifara kao i posebnog dokumenta za klasifikaciju. Podaci se u ovoj fazi rada iskazuju kao numeriki, grafiki, verbalni ili kombinovani simboli zavisno od odabranih metoda dalje obrade. Analiza podataka i zakljuivanje na osnovu njih ime misaonu cjelinu i aktivnosti pripremanja odgovora na pitanja postavljena u hipotezama. Analiza podataka uvijek prethodi zakljuivanju i ima smisao samo ako se na osnovu analiziranih podataka izvode zakljuci. Postupak analize podrazumjeva operaciju na ocjeni podataka, njihovom odabiranju, statistikoj analizi i provjeri hipoteza. Provjera hipoteza je zavrena operacija kojom se zakljuuje o podacima u svijetlu datih pretpostavki. Zavrna faza realizacije istraivakih i drugih projekata je izvjetaj o rezultatima istraivanja. Njen cilj je da zainteresovanima predoi dobijene rezultate kao i da nauna javnost o njima da odgovarajui sud. U sluaju zavrnih radova koji imaju posebnu namjenu samom izvjetaju se mora posvetiti posebna panja tako da emo za njegovu izradu dati neto detaljnije sugestije. 4. Pisanje zavrnih radova Izvjetaj o istraivanju i njegovim rezultatima je konaan proizvod i zavrna faza rada to podvlai njegov znaaj. U sluaju zavrnih radova koji su namjenjeni itanju a zatim i ocjeni komisije, ue, nauno-strune i ire javnosti, nain na koji su oni prezentovani dobijaju jo vei, gotovo prvorazredan znaaj. Pisanju i ukupnom prezentovanju magistarskog, diplomskog i seminarskog rada ili doktorske disertacije emo posvetiti neto vei prostor. Postoje, naravno, razni naini pisanja koji otslikavaju autora i ine ga jedinstvenim kreativnim inom. Ljudi se u nainu na koji piu znatno meusobno razlikuju. Ima onih koji piu bez greaka i brzo te im naknadna redakcija teksta gotovo nije ni potrebna. Ipak, ogromna veina ljudi pie sporo, teko i s mukom. Meu njima su i mnoga svjetska imena nauke iz ijih su pera izala djela antologijske vrijednosti. Nije potrebno rei da najvei dio naunika sa pisanjem ima posebnih problema koje je Helmholc slikovito nazvao mukama istraivanja. Darvin za sebe anegdotski priznaje: Moj razum ima neku kobnu osobinu, koja me uvijek pobuuje da svoje postavke najprije

97

iznesem u neispravnom i nezgrapnom obliku. Ranije sam dugo razmiljao nad svakom reenicom prije nego to sam je stavljao na hartiju, ali poslednjih godina sam doao do zakljuka da je, radi utede vremena, korisnije to bre iarati itave stranice, najneurednijim rukopisom i skraujui rijei na pola, da bi to kasnije, odmjeravajui ispravljao. Reenice, nabacane na ovaj nain, esto su bile bolje od onih koje bih napisao poslije prethodnog razmiljanja. Veina naunih stvaralaca pisanom tekstu u prvom navratu prilazi slobodno stvarajui poetni koncept koga kasnije bruse i iste od pljeve. U prvoj verziji se ne obraa nikakva panja stilu i jeziku, niti jasnoi, duini i tanosti izlaganja svijih misli. Tek potom slijedi zavrna obrada i redakcija koja podrazumijeva ienje, ispravljanje, premjetanje i glaenje napisanog teksta. Taj produeni put pisanja nije svojevrstan samo naunim stvaraocima ve i umjetnicima i knjievnicima. Veliki Lav Tolstoj u svom dnevniku kae: Treba zauvijek odbaciti da se pie bez ispravki. Preraivati tri ili etri puta jo je malo. Moemo s pravom rei da je pisanje najtei i najmuniji dio posla, to je u pravom smislu stvaranje djela. Stoga mu treba pristupiti s najveom panjom i namjerom da se napie ivo i interesantno djelo. S obzirom na to da su autori zavrnih radova bez velikog iskustva na tom delikatnom zadatku treba krenuti od poetka. 4.1. Sadraj teksta Sadraj teksta zavrnih radova ima svoje osobenosti koje su prvenstveno uslovljene namjenom ovog materijala. Sadraj rada bilo da je on izvjetaj o obavljenom empirijskom istraivanju ili teorijsko razmatranje razlikuje se od opisivanja, naracije ili dokazivanja. Iako postoje nauna istraivanja koja se u veoj mjeri iskazuje naracijom, kao to su ona u istorijskim naukama, i ona moraju potovati zahtjeve u pogledu sadraja za radove ove vrste. Teite teksta zavrnih radova treba da se nalazi na osnovnim pojmovina i podacima koje treba saoptiti. Izlaganjem sadraja osnovne pojmove treba saoptiti u takvom obliku da ih ciljani krug italaca moe razumjeti i da se njima dalje tokom praenja teksta moe sluiti. Osnovne pojmove i podatke treba da prati misao vodilja kojom je izvedeno istraivanje ili teorijska rasprava. To ne znai da stil i forma istraivanja treba da budu zapostavljeni ali se u tekstovima ove vrste glavna panja posveuje sadraju i to njegovim osnovnim reprezentima. Prilikom vrednovanja rada i svakog drugog istraivakog izvjetaja najeu prevagu ima nauni karakter prikazanih podataka, tumaenja injenica i ukupna pronicljivost i prodornost autora. Stilske odlike pa i jasnoa izlaganja su najee u drugom planu, mada postoji odreena veza izmeu jasnog miljenja, logike strukture grae i efikasnog stila pisanja. Jasno, postavljanje osnovnih naunih pokazatelja gotovo da nalae jasan stil izlaganja teksta. Nasuprot tome, slabosti u miljenju rezultiraju nedostacima u njihovoj interpretaciji. Struktura sadraja teksta zavrnog rada se razlikuje zavisno od vrste i prirode rada. Na nju utie individualna koncepcija autora (mentora i kandidata) i konkretna uslovljenost istraivanja ili teorijske studije na kojoj se rad zasniva. Prezentovanje sadraja rada ma kako bilo namjenjeno vrlo ogranienom auditorijumu mora da bude prilagoeno razumijevanju nauno-strune i ire javnosti. Svaki istraivaki rad ili teorijska analiza dobija karakter javnosti i od njega oekuje da bude inkorporiran u kumulativnu masu provjerljivih saznanja, tj. treba da bude izloen tako da se dobijanjem podataka moe ponoviti, njegova zamisao slijediti i njegov doprinos potvrditi. Iako se struktura sadraja rada znaajno razlikuje od autora do autora, i od rada do rada ona ima izvjesnu opteprihvaenu, klasinu formu. Ako nemamo neku posebno originalnu ideju za koncipiranje rada preporuljivo je drati se antologijskog rjeenja. Po njemu, svaki rad izraen pisanim rijeima, pa i zavrni rad treba da ima tri osnovne cjeline: uvodni dio, dio razrade, i zakljuni dio. Ove cjeline ne moraju biti jasno odvojene a jo manje meusobno srazmjerne. Njihov redosled ima jaku unutranju logiku na koju se veina italaca, uostalom, navikla. Iz praktinih a i razloga logike nje se valja pridravati.

98

Uvodni dio treba da predstavlja prikaz postojeeg naunog fonda predmeta rada. Kod istraivakih radova uvodni dio ini problem istraivanja kog uslovljavaju drutveni i nauni inioci.U njemu treba da budu izloeni hipotetiki stavovi o problematici na koju se rad odnosi, drutveni i nauni znaaj izuavanja i presjek najznaajnijih rezultata ranijih istraivanja ove pojave. Uvodni dio moe biti preciziran utvrenim i verifikovanim saznanjima o istraivanom predmetu, saznanjima koja su utvrena ali nedovoljno verifikovana, opaenim iskustvima i moguim pretpostavkama (teorijsko odreenje predmeta). Kod zavrnih radova nastalih na osnovu istraivanja uvodni dio uobiajeno ini izmeu 10 i 30% ukupnog teksta. Uvodni dio je jo znaajniji kod zavrnih radova koji za predmet imaju teorijsku raspravu. U takvim sluajevima uvodu esto pripada i vie od polovine napisanog teksta. Njime je dat podroban presjek raspoloivog naunog fonda predmetne naune oblasti, od istorijskog pregleda do savremene literature. Dio razrade kod istraivakih radova ine cjelokupan projekat sa izuzetkom problema istraivanja. Njime je obraen metodoloki koncept istraivanja sa projektom kao nacrtom naune zamisli i operativno-organizacionim dokumentom, rezultati istraivanja i rezime najbitnijih rezultata istraivanja. U odnosu na nauni fond to je sve ono to slijedi poslije izvoda iz njega i to se relativno nezavisno radi. Po obimu to je najsadraniji dio koji zahtjeva 60-80% pisanog materijala. U teorijskim raspravama sredinjim dijelom rada su obuhvaeni analitiko-sintetiki postupci obrade literarne grae, njihove komparacije, utvrivanja bitnih razliitosti ili smjerovi razvijanja saznajnih koncepata koji se istrauju. Zakljuni dio proistie iz prethodnog dijela kojim je istraivanje projektovano i realizovano kao i iz rezultata do kojih se u istraivanju dolo. U smislu naunog doprinosa to je onaj saeti segment koji se kao novo zrnce pojavljuje uveavajui dotadanja saznanja. Iako po obimu najkrai, on je u sadrinskom smislu poenta cjelokupnog rada. Zakljuci se mogu formulisati u cjelovitom obliku ili po dijelovima, odnosno pojedinanim zakljuivanjima. U sluajevima njihovog parcijalnog definisanja svaki od njih treba da bude jasno odreen i nezavisan od prethodnih. Zakljuni dio se moe dopuniti popisom literature koja je koriena to je obaveza svakog naunog rada. Time se na jo jedan formalan nain uspostavlja veza ranijih istraivanja sa konkretnim i obratno. Prethodna sistematizacija pisanog materijala se moe primjeniti na svaki pisani rad i sastav bez obzira na njegovu namjenu, prirodu i sadraj. Ona je prvenstveno orijentacionog karaktera i treba da poslui autorima kao okvirni ablon rada od koga se vie ili manje moe odstupiti. Umjesto prethodne uoptene sistematizacije sadraja zavrnih radova u praksi je mnogo upotrebljiva neto detaljnija poela onoga to treba u radu napisati. Ona predvia 8-9 elemenata koje bi rad trebao da sadri, a koji se sreu i u drugim pisanim tekstovima, monografijama, knjigama. To su sledei sastavni dijelovi: naslov rada, uvod, istorijski pregled, metodoloki koncept, rezultat istraivanja, rezime, zakljuci, i bibliografski spisak. Naslov rada nije uvijek prvo korak autora kao to se to itaocu moe uiniti. Ako nije prvi on je svakako jedan od najteih jer u mnogome obavezuje autora.To je obeanje, data rije, koja mora biti opravdana sadrajem rada. U skladu sa formulisanim naslovom treba da budu svi ostali elementi sadraja. Sam naslov se okvirno odreuje jo izborom teme i dogovorom sa mentorom. Tokom rada, projektovanja, istraivanja a posebno na osnovu dobijenih rezultata, taj u poetku zamiljeni naslov moe biti promjenjen, skraen ili produen. Stoga iskusni stvaraoci esto pisanje zapoinju tzv. radnim naslovom koji tokom rada moe doivjeti vie izmjena da bi na kraju dobio 99

konaan izraz. Naslov nastaje zajedno sa radom, njegovim pisanjem pa je to esto zadnji zadatak koga treba uraditi. Kako naslov dati djelu? To je pitanje koje ini nonu moru mnogim stvaraocima. Od naslova se trai da ispuni barem dva osnovna uslova: da tano izradi sadraj djela, njegove rezultate i zakljuke, i da bude kratak, jasan i skroman. Jo Vajnberg primjeuje da je sa naslovom kao i sa djevojkom. Naslov je haljina prema kojoj se djelo dotjekuje. Prema haljini se dotjekuje, prema pameti ispraa. Pamet je po njemu sama sadrina djela. Duina naslova je esto problematina. Suvie dugaki naslovi nijesu prikladni i djeluju odbijajui i nedovreno. Da bi izbjegli suvie dugake naslove a da to ne bi ilo na tetu iskaza neki autori pribjegavaju naslovu sa podnaslovom. Tada se formulie kratki, glavni naslov i podnaslov koji iskazuje ostale vane sadraje rada. Uvod je poetni dio rada kojim se objanjava tema, cilj, i namjena rada. U njemu se naelno iskazuje pristup radu i opta orijentacija koju rad ima. Kroz uvid autor treba da objasni ta je to to ga je podstaklo da odabere konkretnu temu i oblast i kakav je znaaj zanimanja za njih. Uvodom se naglaavaju motivi i razlozi preduzetog istraivanja i ciljevi koji se pred njega postavljaju, odnosno emu ono treba da slui. Skraeno izlaganje uvoda se esto naziva predgovorom tako da neka djela imaju predgovor i iri uvod. Predgovor, pa i iri uvod, kao i naslov se orijentaciono pie a temeljno stvara tek kad posao bude potpuno zavren. Iako je na poetku djela on se najee pie na kraju. Istorijski pregled predstavlja svojevrsnu vezu rada sa istorijom nauke kojoj pripada. Njima se podvlae tekoe, putevi i stranputice kretanja saznanja o odreenoj oblasti. Istorijskim uvodom se daje istorija i predistorija interesovanja za odabrano pitanje. Istorijskim pregledom autor je u obavezi da d i genezu sopstvene ideje o odreenom pitanju. Kako je interesovanje za nju nastalo i koji je tok imalo u kontekstu postojeih, starijih ili novijih saznanja oblasti kojoj pripada. Treba naglastiti razvoj primjene saznanja vezane za predmet istraivanja odnosno rada. Metodoloki koncept slijedi poslije teorijskog, odnosno istorijskog uvoda i ini konkretizaciju odreenog predmeta u uslovima naeg istraivanja. Njime se daju osnovne postavke postupka istraivanja i rada na projektu od naune zamisli pa do gotovih rezultata do kojih se primijenjenim postupcima dolo. Taj dio rada je sa metodolokog i epistimolokog aspekta najznaajniji jer ukazuje na sve bitne odrednice naunog postupka primjenjenog u radu. Metodoloki koncept najee ima dva dijela: projekat istraivanja i njegovu realizaciju. U prvom dijelu se prezentuju bitne postavke istraivakog projekta. Neophodno je da se u potpunosti iznese nacrt naune zamisli sa svim sastavnim iniocima a to su problem istraivanja, predmet, ciljevi, hipoteze, nain istraivanja i nauna i drutvena opravdanost istraivanja. Kod problema istraivanja rjeenja mogu biti raznovrsna jer se o materiji koju podrazumijeva problem moe pisati u uvodu a jo vie u istorijskom pregledu tako da se u okviru metodolokog koncepta ona moe samo ovla dodirivati ili, ak izostaviti. Projektni dio koncepta treba da predstavi istraivai projekat kao organizaciono-operativni dokument sa potrebnim planovima vremena, materijala i kadrova. Kod zavrnih istraivanja to nije uvijek potrebno pa se autori najee zadravaju samo na vremenskoj dimenziji istraivanja. Kod istraivanja koja se sprovode ispitivanja na uzorku bitno je da u metodolokom konceptu bude jasno odreen uzorak, nain njegovog izbora i populacija iz koje je izabran. Pored preciziranja uzorka na kome su prikupljeni podaci moraju se odrediti i nain prikupljanja podataka. U okviru naina prikupljanja podataka, preciziraju se izvodi podataka koji mogu biti izvorni, posredovani ili izvedeni, zatim zvanini, poluzvanini i privatni ili tajni, interni, otvoreni ili javni. U okviru naina prikupljanja podataka metodolokim konceptom treba jasno definisati tehnike, postupke i instrumente za sakupljanje podataka. Mogue je odabrati jedan ili vie naina sakupljanja podataka izmeu ostalih to moe biti uinjeno ispitivanjem, posmatranjem ili eksperimentom odnosno izvedenim postupcima informatike metode, metode analize sadraja i metode

100

studije sluaja. Pored odreenja instrumenata i njihovog opisa i sami instrumenti mogu nai mjesta u ovom dijelu pisanja rada ali se to ee praktikuje kroz priloge koji se pojavljuju na kraju rada. Drugi dio metodolokog koncepta se odnosi na sam postupak realizacije istraivanja. U njemu mjesta moe nai opis predistraivanja i korekcija uinjenih na osnovu njega ali se vie prostora posveuje samom istraivanju, tekoama koje su se manifestovale i ogranienjima koja su iz njih proizila. U njemu se daje opis terenskog istraivanja i zapaanja nastalih tokom njega. Rezultati istraivanja mogu biti po obimu najvei dio pisanog rada mada to ne mora uvijek biti sluaj, zavisno od odabrane koncepcije prezentovanja rezultata. Kod nekih autora rezultati se posebno ne iznose ve se oni sumarno i koncizno prezentuju rezimeom rada. Kod teorijskih rasprava to je jo ei sluaj. Ipak u ovom dijelu mjesta mogu nai najbitniji rezultati koji su proistekli iz istraivanja a oni se mogu prezentovati verbalno, numerikim grafiki ili kombinovano, to je i najei sluaj. U ovom dijelu mjesto treba da nau svi postupci koji su primjenjeni u istraivakim operacijma sreivanja i obrade podataka i njihove analize. Meu njima je najee zastupljena statistika obrada podataka parametrijske ili neparametrijske statistike. Kod prezentovanja rezultata istraivanja treba uvijek imati na umu da su oni znatno manje interesantni itaoci od ostalih dijelova rada pa ih stoga treba probati i na prikladan nain dati kako ne bi svojom glomaznou razbili kompoziciju rada. Rezime je dio rada koji se najdirektnije nadovezuje na rezultate istraivanja. Moe se rei da se njime repriziraju rezultati ali se to ini zbijeno i sumarno tako da se iznose samo najvaniji rezultati. U rezimeu pisac rada treba da iz obilja podataka izfiltrira one najdragocjenije i da itaoevu panju usmjeri na njih. To je svojevrstan autoreferat o sprovedenom istraivanju, njegovim rezultatima i najbitnijim pokazateljima. Ponekad se praktikuje izrada rezimea rada u dva nivoa. U prvom nivou se iznose najvaniji rezultati ostvareni istraivakim postupcima a u drugom nivou se iznose samo najdragocjeniji podaci od prvorazrednog znaaja. U svakom radu i svakom istraivanju ostaje mnogo neosvetljenih strana i pitanja koja zasluuju odgovor. Svako istraivanje ma kako iroko postavljeno bilo zahvata samo jedan djeli mogueg ljudskog saznanja. Stoga moe biti korisno u rezimeu ukazati ta je u dotinom pitanju ostalo nerazjanjeno ili nedovreno. To nije samokritiki osvrt na rad ve sugestija ka narednim tematskim zadacima, sopstvenim ili drugih istraivaa. Dakle, rezimeom se prezentuju najvaniji rezultati ali i najuoljiviji neistraeni problemi. Zakljuci su zavrni dio rada koji proistie iz same sutine rada, odnosno istraivanja na kome je rad zasnovan. Treba ih tako formulisati da svaki od njih ima svoj samostalan zaokrueni oblik. Pri tome ih ne bi trebalo mjeati pa ni povezivati ve nastojati da svaki od njih bude verbalno iskazana cjelina za sebe. Treba koristiti kratke, jasne gotovo lakonske reenice kako bi to sve bilo razumljivo i privlano irem italakom krugu. U tehnikom smislu, zakljuke bi trebalo numerisati brojevima, slovima ili na drugi nain. Pri tome nikako ne treba ii na suvie veliki broj zakljuaka ak ni kod obimnih istraivanja. Preporuljivo je svo to obilje materijala i rezultata reducirati na 4 do 6 zakljuaka ili najvie 8 do 12 zakljuaka. Ponekad istraivai i pisci zavrnih radova u dijelu zakljuaka daju predlog potrebnih mjera za promjenu dobijenih rezultata i rjeenja problema radi kojega je i preduzeto istraivanje. Kroz njih se ispunjava obaveza drutvenog i naunog doprinosa istraivanja. Ako se potrebne mjere predlau onda se to u okviru zakljuaka istraivanja ini orijentaciono, bez uputanja u pojedinosti njihove organizacije i primjene. Njima se samo uspostavlja kopa sa posebnim nauno-strunim dokumentom o aplikaciji dobijenih rezultata. Obaveza autora svakog naunog rada a time i svakog zavrnog rada je da na kraju da bibliografski spisak koriene literature. Popis literature nipoto ne bi trebalo da obuhvati cjelokupnu literaturu sa kojom je autor uspio da se upozna ili literaturu koja je u vezi sa temom rada. Neukusni su i nepotrebni suvie obimni spiskovi knjiga i publikacija koje nijesu nale mjesto u radu, direktno pa ni posredno. Korektan bibliografski spisak treba obavezno da obuhvati sve autore koji su spominjani ili citirani u toku rada ili koji su na bilo koji drugi nain u radu korieni. Bibliografski spisak se moe dati na kraju rada u cjelosti ali ako je on suvie obiman ili tematski raznorodan moe se razdijeliti po poglavljima. Tako se posle svake glave ili dijela teksta pojavljuje najvanija koriena literatura koja ini zaokruenje toga dijela rada. Ipak, ti razdijeljeni

101

spiskovi su rijetki u zavrnim radovima a ee se srijeu u obimnim studijama ili udbenicima koji obrauju razliite teme. Preporuljivo je da u bibliografskim spiskovima autor to manje navodi sopstvena ranija djela. Ona se implicitno podrazumijeva a i opti utisak nije najpovoljniji. I pored velike razuenosti rada i njegovog sadraja esto se ne daje dovljno mjesta za sve ono to bi autor elio da se u njemu nae. Ta potreba se esto razrjeava posebnim dodatkom u kome se nalaze Prilozi. U njima mjesta mogu da nau vaniji korieni instrumenti, upitnici, pitanja za intervju, za posmatranje, obrasci za mjerenje promjena varijabli u eksperimentu, formulari za kvalitativnu i kvantitativnu analizu sadraja, kartoni koji se koriste u tehnikim ureajima, fotografije, grafiki prikazi, dui citati itd. Prilozi mogu biti dati na kraju pisanog teksta rada ali i kao poseban dodatak u obliku zasebne sveske. Prilozi, posebno ako su u njima dati korieni instrumenti mogu biti od velike koristi istraivaima iste problematike ili srodnih oblasti. 4.2. Stil pisanja teksta Ve smo napomenuli da kod zavrnih radova i svih drugih izvjetaja o naunim istraivanjima sadraj ima prevagu nad stilom na koji je on izloen, to ne znai da je nain prezentovanja sadraja nebitan. tavie, svaki autor treba da se potrudi da svoje elo oblikuje na prihvatljiv nain kako bi se u njemu to lake mogle uoiti prave vrijednosti. To je jo vie znaajno kada se ima u vidu da su najoriginalniji nauni radovi, radovi sa najveim naunim doprinosima, iskazani brilijantnim stilom. Gotovo da se moe rei, da postoji znaajna podudarnost izmeu sadrinske i stilske vrijednosti rada. Zavrni radovi se po pravilu pojavljuju na kraju pojedinih faza kolovanja, pri zavretku osnovnih, poslijediplomskih ili doktorskih studija. Oni stoga, ine krunu rada ne samo u obrazovnom procesu ve u ukupnom sazrijevanju kandidata. U njegovom stvaranju i pisanju kandidat treba da ostvari visoke zahtjeve nivoa kvaliteta i stila rada. Stilski dotjeran tekst po sebi die optu vrijednost samog sadraja rada to nije bez znaaja s obzirom na namjenu radova ove vrste. Meutim, i pored velikog znaaja stila pisanja zavrnog rada i naunoistraivakih izvjetaja uopte, teko je dati praktian savijet kako rad uraditi na to bolji nain. Suvino je isticati da ne moe biti ustaljenog plana i modela kojim se ostvaruje kvalitet stila pisanja. To je isto tako nemogue kao to nije mogue saiti odijelo koje e svim ljudima prikladno i ukusno stajati. Svaki autor je upuen da za svako sopstveno djelo pronae najoriginalniji i najprimmjereniji nain njegovog prezentovanja. Uostalom, stil - to je ovjek. Stoga su i nai savijeti vezani za stil komponovanja rada samo naelne prirode i bez veih praktinih koristi kandidata. Stil pisanja se godinama gradi. On je dio, ak vrhunski izraz, opte kulture i pismenosti. U njemu je veliki udio talenta za verbalno izlaganje, specifikovan na pisanu rije. Talenat je sam po sebi nedovoljan i on trai svoju obradu i bruenje kroz hiljade proitanih stranica knjievne i naune literature. Vie od toga on trai i trening kroz pisanje i pismeno izraavanje. Na tom putu neko ostvari poetnike rezultate, a neko ampionske domete. Nigdje se vie umjetnost i nauka ne pribliavaju nego u stilu pisanja naunih izvjetaja. Kad nauka dostie svoj vrhunac savrenstva ona se pribliava umjetnosti i postaje umjetnost. Jedinstvo nauke i umjetnosti tih najviih manifestacija ljudskog stvaralakog genija, nalazi svoj izraz u pisanom izvjetaju. Ipak, i pored nemogunosti davanja pravih savijeta o stilu nijesu na odmet neki opti principi. Meu njima je pravilo doslednog izlaganja gradiva. Izlaganje treba da tee glatko i logino tako da svaka reenica ima svoje mjesto, kao karika u lancu. I da prirodno izvire iz prethodne. italac treba da je u prilici da moe predvidjeti na osnovu onoga to je reeno ta moe oekivati u sledeoj reenici pa i savijetu. Nelogino je nedosledno nagomilavanje reenica vodi njihovoj suvinosti i nerazumljivosti. Odsustvo doslednosti u pisanju je simptomatino po estom ponavljanju izraza kao to su: ve smo napred rekli, ponavljamo, kao to smo ve primjetili ili dalje emo pokazati, jo emo se vratiti na ovo pitanje.... Velika podrka stilu pisanja je prethodan plan rada na ovom poslu. Prethodno sainjen plan pisanja obezbjeuje dosledno i logino razvijanje teksta. Razvijen plan izlaganja moe da stvori harmoninu skladnost pisanog teksta i obezbijedi proporcionalnost i srazmjernost pojedinanih dijelova u okviru cjeline rada. Iz tih indikatora proizilazi opti utisak cjeline i prethodne isplani-

102

ranosti izlaganja. Planiranje ujedno obezbjeuje i najkorisniji i najracionalniji nain rada jer stvara mogunosti rada na pare po pojedinim dijelovima. Usavravati stil pisanja rada znai prije svega poboljati tekst, jednom, dva puta, to vie puta. Teko da prva reenica koja nam padne na pamet bude ona prava. Nju najee treba, odmjeravati, analizirati njen smisao, skraivati, dopunjavati i pribliavati idealnoj stilskoj formi. To se postie sve novim i novim revizijama teksta. Relativno kratki zavrni radovi iji obim ne prelazi pedeset kucanih strana nijesu pogodni ta podjele na poglavlja i posebne cjeline sa naslovima i podnaslovima ali se mogu podijeliti na odgovarajue odjeljke. To vai, uglavnom, za seminarske i diplomske radove a za doktorske disertacije Good i Scates predlau znatno iri izvjetaj koji treba sistematizovati na sledei nain: Naslovna strana; Zahvale (ukoliko ih ima) (Naziv, Uvod i Predgovor obino se upotrebljavaju u tampanim knjigama a ponekad je ukljuen i Predgovor urednika); Sadraj; Popis tabela (ukoliko ih ima); Popis slika (ukoliko ih ima); Formulacija i definicija problema. (Jedna ili vie glava koje razmatraju problem, izvore, postupke i odgovarajuu literaturu); Prikazovanje i interpretacija podataka. (Obino sa podjelom na nekoliko glava); Rezime i zakljuci. (Kratak prikaz problema, izvora i postupka, zakljuci i granice njihove valjanosti, primjena i preporuke, potrebna daljna istraivanja); Bibliografija; Dodatak (ukoliko ga ima); i Indeks (ukoliko ga ima, obino samo u tampanim knjigama). Good i Scates preporuuju da naslov i naslovna strana treba da budu dovljno deskriptivni ali i dovoljno koncizni. Naslov treba da na najkrai nain odrava sadraj djela mada pritom pisac mora biti svjestan da nema tako obuhvatnog naslova koji bi na odgovarajui nain mogao odraziti problem, njegove izvore i rezultate prouavanja. U smislu to boljeg opisivanja tretirane problematike preporuljivo je koristiti i podnaslov, ali se uvijek vie moe preporuiti saet naslov. Isti autori daju veoma korisnu preporuku da se u naslovima pisanih teza ne upotrebljavaju esto sretane rijei i fraze kao to su: neki aspekti..., Objanjenja..., Studija o..., Istraivanja o..., Analiza ... itd. Te poetne rijei su suvine jer se po sebi podrazumijevaju pa svojim prisustvom samo optereuju naslov. Izuzea od ovoga su oni termini kojima se oznaava metoda upotrebljena u istraivanju kao to su na primjer: Eksperimentalno istraivanje... ili Faktorska analiza... ili Genetiko prouavanje.... Naslov djela treba da privue itaoca ali tome ne treba teiti po svaku cijenu. Bizarni i frapantni naslovi, naslovi sa dvosmislenim znaajem moda mogu pristajati romanima, filmovima i novinskim lancima ali ne i naunim djelima. Isto vai i za naslove doktorskih disertacija i drugih zavrnih radova. Ureenje naslovne strane ima prvjenstveno estetske ciljeve. Smatra se da je najprijatnije za oko ako je ona ureena u obliku obrnute piramide, ili ako ima izgled blok sloga. Kod prepisivanja naslova i podnaslova treba voditi rauna o simetrinosti slova lijeve i desne strane. Treba obratiti panju na veliinu slova i njihov meusobni razmak. Doktorske teze mogu poeti uvodom, predgovorom ili zahvalom. Dio pod ovim naslovima koji su sinonimi treba rasporediti odmah iza naslovne strane, na poetku teksta. Ovaj dio treba ukljuiti samo onda kada treba javno izraziti priznanje za sutinsku pomo u radu i saradnji posebnog karaktera. Ovaj delikatan dio teksta treba da bude napisan jednostavnim, konciznim i umjerenim reenicama jer razmetljive i kiene pohvale izazivaju sumnju u iskrenost i ostavljaju utisak neukusa. Nabrajanje znamenitih imena, posebno ljudi iz komisije ili sa fakulteta na kome se teza brani najee je motivisano pribavljanjem naklonosti istih to kod njih samih izaziva nelagodu i ostavlja neprijatan utisak. Zahvalnosti koje su postale stereotipne pa sanim tim i neukusne su one koje se odaju strpljivosti supruge ili vaspitanju roditelja. Neukusno je pohvaljivati ranije profesore, bibliotekarku, daktilografa ili operatera na kompjuteru.

103

Sve u svemu, pohvale su naroito neophodne kod teza i zavrnih radova koje treba braniti. Njihov karakter je obino line prirode pa su samim tim malo interesantne za iri krug italaca. Obaveze prema saradnicima a jo vie prema lanovima porodice mogu se izrazitit na druge, mnogo primjerenije privatne naine. Good i Scates savjetuju da se sadraj pie na samom poetku teze, odnosno rada. On slui kao sinopsis strukture sadraja rada. ine ga naslovi poglavlja, naslovi djelovanja i podnaslovi koji mogu biti numerisani, kucani velikim ili malim slovima. Svi naslovi i podnaslovi treba da nose oznaku stranice na kojoj se mogu nai. Da bi se to tano uinilo najpogodnije je saraj pisati na kraju rada na cijelom tekstu. Svi naslovi unijeti u sadraj moraju biti isti onavki kakvi se nalaze u tekstu. Popis slika i tabela treba dati kao poseban spisak ukoliko tabela ili slika u tezi ima. U njemu su osnovna obavijetenja o slikama i tabelama, njihovi naslovi i brojevi stranica na kojima se mogu nai. Tabele i slike u popisu se najee oznaavaju arapskim brojevima a naslovi poinju velikim slovom. Formulacija i definicija problema sadri pogled unapred, na ono to e u tezi biti obraeno. Definisanjem problema potrebno je prvjenstveno odrediti ciljeve prouavanja odreenog problema. Poslije obrazloenja cilja rada prelazi se na samo odreenje problema u njegovim najvanijim elementima. Definisanjem problema autor treba da prui mogunost buduem itaocu da se upozna sa svrhom projekta, izvorima problema i postupcima kojima je taj problem tretiran. Njime se daje pregled postojeih saznanja o samom problemu, njegovi izvori i postupci. Prikazivanje i interpretacija podataka je centralni dio svake teze, koji je najee i najveeg obima. Obino ga ine dva dijela od kojih se u prvom prezentuju podaci do kojih se u istraivanju dolo a u drugom se oni interpretiraju u duhu neke od opteprihvaenih teorija ili tumaenja ili na osnovu sopstvenog tumaenja. Prikazivanje dobijenih podataka se najee ini navoenjem statistikih injenica i parametara. U tom smislu je esto prisutna opasnost prekomjernog nagomilavanja statistikih podataka u okviru prikazivanja dobijenih rezultata. Da bi se to izbjeglo valja tabele, grafike i druge prikaze izdvojiti u posebne dodatke. Rezultate i metode treba tumaiti vodei rauna o vjerovatnom metodolokom i statistikom obrazovanju italaca. Tumaenje i interpretacija se temelje na odnosu dobijenih podataka prema postavljenim hipotezama, njihovom potvrivanju ili odbacivanju. Tek potom se pristupa njihovoj teorijskoj interpretaciji i objanjenju. Rezime i zakljuci ine zavrni dio rada koji treba koncipirati kao opti pregled studije. To je skraena verzija cjelokupnog rada iz koje se na brz i efikasan nain itaoci mogu upoznati sa tezom iz koje su izvedeni. Rezime i zakljuci se iskljuivo temelje na ranije ve utvrenim podacima i ovdje nema mjesta uvoenju novih elemenata. Ovo je esto i najitaniji dio pa mu stoga vrijedi posvetiti posebnu panju. Rezime rada i zakljuci koji su iz njega izvedeni piu se u obliku enciklopedijskog nabrajanja istih. Pri tome ne smije biti ni previe pouzdanja a ni sumnje u njihovu tanost. Tvrdnje koje se iznose u zakljucima treba temeljiti na prethodnim podacima a kod onih opaski koje su plod pronicljivosti samog autora treba unijeti posebne oznake. Izvjetaj poinje izlaganjem cilja ili, bar preutno, formulisanjem radne hipoteze. Glave koje se bave prikazivanjem podataka predstavljaju podlogu za ispitivanje hipoteze. Poslednja glava rekapitulira odgovor na otvoreno pitanje istraivanja (Good, Scates). Bibliografija je jedan od neizostavnih dodataka svakog rada ove vrste. Ona se po pravilu nalazi na kraju pisanog teksta, posle rezimea i zakljuaka a u sadrinskom smislu ini popis najvanijih prethodnih djela koja su u radu na direktan ili posredan nain koriena. Bibliografiji, odnosno njenim jedinicama se mogu dodati kraa obavjetenja o samoj literaturi i njenoj upotrebi. Bibliografija teze treba da bude selektivna i da obuhvati samo ona djela koja su zaista koriena bez proirivanja na druge srodne radove. Dodatak i indeks pojmova su zavrni prilozi a pojavljuju se samo ako za njima ima potrebe. Dodatkom se obuhvataju svi vaniji dokumenti koji su u radu korieni a koji nijesu mogli nai mjesta u samom tekstu rada. Indeks se ree koristi kod doktorskih teza a prisutan je kod radova koji se tampaju.

104

4.3. Tehniko ureenje teksta Tehnika strana rada koja je veoma vana s obzirom na namjenu tekstova ove vrste. Ona moe odstupati od rada do rada zavisno od njegovog znaaja tako da se o detaljima treba dogovoriti sa savjetnikom za izradu (mentor) ali su neki principi optevaei. Rad se predaje u tehnikoj verziji istopisa nastaloj posle niza prepravki i drugih intervencija u originalnom primjerku i 2-5 kopija to zavisi od broja lanova komisije i prakse u instituciji u okviru koje se radi. Tekst se kuca dovoljno itljivo pisaom mainom ili kompjuterom pri emu tip slova najee nije bitan. Ureuje se tehniki tako da se sa svih strana ostavljaju margine dubine 2,5 do 3 cm, to vai i za stranice sa tabelama i grafikonima. Kuca se dvostrukim proredom, ukoliko drugaije nije preporueno, s tim to se moe odsupiti kod kucanja citata, tabela, naslova, bibliografije i drugih beljeaka. Paginacija (numerisanje) se izvodi na uobiajeni nain. Uvodni dio, ukljuujui zahvale, popis tabela, slika, treba numerisati rimskim brojevima na dnu stranice (II ili III) s tim to se numerisanje prve, naslovne stranice (I) izostavlja. Sve ostale stranice rada ukljuujui bibliografiju i dodatke numeriu sa arapskim brojevima (5,6...) na gornjoj margini stranice i to u desnom gornjem uglu. Od toga odstupa prva stranica svake glave koja se numerie istim brojevima na donjoj margini, na sredini stranice. U okviru tehnikog ureenja i pravopisa treba obratiti panju na rastavljanje rijei na slogove pri kraju reda. Opta preporuka je da treba izbjegavati nepotrebno rastavljanje rijei na kraju retka. Ako se to mora uiniti onda se treba pridravati pravila o prirodnom rastavljanju prema izgovoru mada nije rijedak sluaj da se ta pravila i ne potuju. Komponovanje teksta po manjim cjelinama, pasusima (stavovima) ini jo jednu vanu sitnicu koja nije samo tehnikog ve i sadrinskog karaktera. Neiskusni pisci esto grijee tako to itave stranice piu u cjelini, jednu za drugom, bez ijednog novog reda, odnosno pasusa. Ima i onih koji nasuprot njima, svaku reenicu poinju novim redom smatrajui da je svaka misao nova cjelina. U kompoziciji teksta po pasusima teba imati u vidu da kraj pasusa predstavlja veliku logiku taku, kojom se zavrava odreena misaona cjelina. Poetak novog razdjela treba da nosi poetak nove grupe reenica sa odreenom jedinstvenom miljenju, njihovu duinu i uestalost diktira sadraj koji se njima eli iskazati. U tehnikom smislu pravilno prekinut pasus u mnogome olakava itanje i praenje teksta. Stoga se pored praenja sadraja koji se izlae treba nai pravu mjeru u njihovom razdjeljivanju. Poeljno je da svaka kucana stranica bude sastavljena od tri do pet pasusa ukoliko na njoj nema naslova ili podnaslova. Pravilno pisanje brojeva nalae da se oni nii u tekstu piu slovima (do stotine). Isto vai i za okrugle cifre (pet stotina, deset hiljada, dva miliona. Kod pisanja u tabelama to, naravno, ne moe biti sluaj. U tekstu znak % treba zamjeniti rijeju posto ili procenat. Upotreba naslova i podnaslova olakava strukturiranje teksta i itanje rada. Naslov prve strane pie se velikim slovima na sredini stranice. Glavni podnaslovi se piu malim slovima na sredini stranice sa poetnim velikim slovom. Takvi naslovi ili glavni podnaslovi ocjenjuju se od ostalog teksta trostrukim proredom. Naslovi odeljaka ispisani kao poetna reenica treba da se podvuku a velikim slovom pie se samo poetno slovo. Izuzetak od toga su vlastita imena. U naslovima treba upotrebljavati imenice a ne glagolske oblike, fraze a ne reenice. Oblikovanje fraze treba da se uskladi sa strukturom. Svakom odjeljku nije potreban naslov a svaki naslov treba da bude sastavljen tako da treba da odrava sadrinu cijelog teksta. Treba nastojati da naslov bude to krai i ne bude dui od jednog reda. U tekstu se esto moraju koristiti sadraji iz drugih djela kao citati. Oni se mogu koristiti kao neposredni i posredni, sa tanim navoenjem ili kao pozajmljene misli. I u jednom i u drugom sluaju treba se pridravati nekih pravila. Neposredni citati se prenose potpuno tanim navoenjem dijela teksta uz biljeku uz tekst ili upuivanjem na bibliografiju. Prilikom citiranja treba paziti da se znaenje ne deformie izdvajanjem citata iz originalnog konteksta. Preuzimanje dijela teksta treba da bude potpuno vjerno tako da se ni evenutalne autorove greke ne smiju ispravljati. Prekidi u citatu se oznaavaju sa tri uzastopne take posle kojih dolazi odgovarajui znak interpunkcije. Pri tome treba nastojati da preuzeti citati budu to krai i da svojim smislom i znaenjem upotpunjuju originalni tekst. 105

Kod drugih proznih citata, sa pet-est ili vie redova, nije potrebno stavljati znake navoda ve se oni mogu prepisivati sa marginom bez proreda kao kakav odlomak sa dvostrukim proredom izmeu citata i ostalog teksta. Za citiranje u okviru citata upotrebljavaju se dvostruki navodni znaci. Krae citate koji se umeu unutar teksta oznaiti dvostrukim navodnicima ( ... ) a citate unutar samog citata ako za tim ima potrebe sa jednostrukim navodnicima (' ... '). Ako se u tekstu citira poezija onda se to ini uvueno u odnosu na osnovni tekst. Posredno citiranje je ono kod koga se tekst ne preuzima direktno ve se parafraziraju i pozajmljuju misli ili fraze? U takvim sluajevima nema potrebe upotrebljavati znake navoda ali takve pozajmice treba naznaiti neposredno u tekstu, na margini ili ukazivanjem na bibliografiju. Ako se takva posredna citiranja dogaaju kod optepoznatih injenica i podataka ili izreka onda se ne moraju oznaavati njihovi izvori. Sa citatima treba biti obazriv mada su u naoj naunoj i izdavakoj praksi problemi te vrste rijetki. Kod citata koji se koriste u pripremi neobjavljenih zavrnih radova i doktorskih disertacija nije neophodno pribavljanje ovlaenih autora. Kod tekstova koji se pripremaju za obavljanje ili zavrnih radova koji e naknadno biti publikovani valja pribaviti saglasnost autora ak i kada se radi o nekoliko redaka teksta. Najsigurnije je takvu saglasnost potraiti od izdavaa ali ponekad i od autora. Takva autorizacija se najee dobija bez naplate osim u sluajevima kada se radi o citatima itavih stranica i dijelova teksta, kada to treba posebno precizirati. Bez tih sporazuma citiranje se pretvara u plagijat i podlee zakonima o zatiti autorskih prava to nije predmet ovog teksta. Tabele i slike treba prikazati na posebnim stranicama prema spisku kojim je oznaeno koja se preporuka odnosi na koju sliku. Iz popisa se mora vidjeti broj tabele i slike i njihov naziv i stranica na kojoj se nalaze. Oznaavanje tabela je najbolje uiniti arapskim brojevima to isto vai i za slike. U slike se mogu uvrstiti i ilustracije, zatim grafikoni, dijagrami, karte, fotografije ... Sve njih ne treba posebno klasifikovati ve podvesti pod iri termin slike. Tabele i slike se mogu prikazati na posebnim stranicama u posebnom dijelu rada (na kraju) a mogu biti umetnute u sam tekst. Kod umetanja ilustrativnog materijala treba koristiti papir istog formata i slinog kvaliteta kao i onaj na kome se kuca rad. Samo ureenje tabela je jo jedno vano tehniko pitanje koje stoji pred autorima zavrnih radova. Walker i Durost su dali krai prirunik o formiranju tabela meu kojima su najvanije sledee preporuke: Podatke koji predstavljaju frekvencije treba da se prikau u obliku tabela sa odgovarajuim nazivom i brojem; Naslove tabela treba dati u jednoj reenici tako da se njime odgovara na pitanje: to, ko gdje i kad. Izuzetak od toga se podaci dobijeni eksperimentom gdje nije neophodno ukazivati na vremensku dimenziju. U naslovima nema potrebe za rijeima kao to su: prikazivanje, tabelarni pregled, distribucija ... jer se one podrazumijevaju; U tabelama gdje je to potrebno treba unijeti vertikalne i horizontalne crte radi preglednosti. Pri tome nije uvijek neophodno ograniavati lijevu i desnu marginu tabele; Neuobiajene skraenice u naslovu ili podnaslovima tabela treba posebno oznaiti i objasniti. U principu, treba izbjegavati skraenice; Sve biljeke koje se odnose na tabele treba oznaiti (+) krstiem, (*) zvjezdicom ili slovom (a) tako da budu izbjegnuti brojevi i kako se ne bi mijeali sa samim brojevima u tabeli; Treba nastojati da se svaka tabela ogranii na jednu stranu. Glomazne tabele je dobro razbiti na vie manjih kako bi se izbjegle velike stranice koje treba presavijati, a koje oteavaju uvezivanje a lako se guvaju, cjepaju i gube; Treba nastojati da se tabela postavi to blie mjestu teksta koji se na nju odnosi a najbolje je da tabele budu u sredini stranice jer se time obezbjeuje simetrinost i skladniji vizuelni utisak. Ukoliko u tekstu treba prikazati vie tabela valja da se one prikau grupno na stranicama koje slijede nakon njihovog navoenja. U principu, due tabele koje zauzimaju vie od polovine stranice treba tampati na posebnoj stranici na kojoj nee biti nekog drugog teksta; Teiti da u jednoj tabeli ne bude mnogo stubaca i redova. Komplikovane tabele nijesu pregledne i oteavaju snalaenje u njima pa ih uvijek valja pojednostaviti. Da bi se problem obilja podataka rijeio nije na odmet duge tabele dati u prilogu a izvod iz nje (krau tabelu) u samom tekstu; 106

Na tabele se u tekstu treba pozvati njenim brojem. Pri tome je nepotrebno navoditi i broj stranice na kojoj se ona nalazi. Izuzetak od toga je ako se tabela nalazi u posebnom odjeljku za dodatke i Pri formiranju tabela podataka treba nastojati da one budu razumljive i jasne i bez propratnog teksta. Sadraj rada slui kao prikaz naslova i strukture rada. To je svojevrstan sinopsis rada koji daje niz informacija itaocu o samom radu pa mu se stoga mora posvetiti posebna panja. Mnogi itaoci se zadravaju na sadraju koji e ih podstai ili odvratiti od daljeg itanja djela. Sadraj moe biti dat na kraju rada, kao njegov zavrni dio mada je pogodnije da on bude na samom poetku rada kako bi se olakala funkcija sinopsisa koju on neminovno ima. Naslovi u sadraju ne bi trebalo da budu predugaki i dui od jednog reda. U sadraju treba unijeti samo glavne naslove, bez detaljnih podnaslova, tako da sadraj bude u obimu jedne do dvije stranice za zavrne radove. Naslovi i njihove brojne oznake u sadraju moraju u potpunosti odgovarati onima u tekstu sa dopunom oznake stranice na kojoj se mogu nai. O brojevima stranica treba posebno voditi rauna prilikom svakog prekucavanja, produavanja ili skraivanja jer se tada stranice po redlosledu mjenjaju. Iz niza praktinih razloga stavljanje broja stranice u sadraju treba ostaviti za sam kraj rada. U tehnikom smislu a i sadrinskom se esto postavlja pitanje kako ukljuiti sav onaj nezgrapni materijal koji se tokom rada pojavljuje a koji se direktno ne moe ukljuiti u tekst. Taj problem se moe rijeiti posebnim dijelom rada dodatkom. U njemu treba da se nau duge tabele, sirovi podaci, upitnici, eme, formulari, testovi (ukoliko njihovo publikovanje nije zakonom zabranjeno), katalozi, pisma i slino. Njihovo tampanje u samom tekstu bi kidalo kontinuitet samog teksta pa ih treba izdvojiti u poseban dodatak tekstu rada. Taj dodatak moe, ak, i fiziki biti izdvojen posebnom sveskom a moe biti priloen na kraju rada. U dodatku sve podatke treba grupisati u homogene grupe sa numeracijama i odgovarajuim naslovima. Te naslove i numeraije treba unijeti u sadraj bilo da se on pojavljuje na poetku ili na kraju rada. Treba uvijek teiti da se dodatak ne pretvori u neurednu hrpu materijala koji je tokom rada upotrebljavan. U nekim radovima se kao posebna sadrinska i tehnika dopuna sree poseban dio pod naslovom indeks pojmova. U indeks pojmova se unose kljune rijei, odnosno pojmovi, njihovi autori ukoliko ih ima kao i brojevi stranica na kojima se pojavljuju ili ire objanjavaju. Jedan pojam ili autor se moe pojavljivati na vie mjesta u radu pa sva ta mjesta odnosno stranice treba unijeti u indeks. Indeks pojmova se najee formira u obliku azbunog registra. Da bi se azbuni registar sastavio potrebno je detaljno itanje rada i izvoenje beljeaka o pojmovima i autorima na posebnom kartonu sa oznakama strana na kojima se pojavljuju. Kartice se sloe azbunim redom i spoje one koje nose isti pojam ili autora. Format pisanog teksta je jedno od pitanja koje tehniki treba rijeiti. Najjednostavnije je da to bude kucani tekst na papiru standardizovanog formata koji se oznaava sa A4. Tekst se moe kucati mainom ili tampaem kompjutera to opet postavlja pitanje izbora programa, odnosno slova. Taj dio treba prepustiti dogovoru autora i mentora. Prilikom objavljivanja i tampanja treba voditi rauna da se stranica tampanog teksta smanjuje u odnosu na kucani, priblino za treinu. To je posebno vano za prenumeraciju sadraja i novu kompoziciju slika i tabela u tekstu. Sadraj treba ponovo iskontrolisati i unijeti brojeve stranica koji se pojavljuju u tampanom tekstu. 4.4. Obim pisanog teksta Pisati treba kratko i jasno, da rijeima bude tijesno a mislima prostrano. Tog poznatog naela treba da se pridravaju pisci zavrnih radova. Obim pisanog teksta sam po sebi nije neka garancija njegovog kvaliteta i stvaralakog doprinosa. Niti se za razuene tekstove, velikog obima samo na osnovu njega moe pretpostaviti o znaajnom doprinosu ela a ni na kratke da se u njima radi o kondenzovanom saznanju. Kada je u pitanju obim djela onda on ponajprije zavisi od prirode sadraja o kome se pie i stila rada samog pisca. Ima sadraja koji su po svojoj prirodi narativni i

107

zahtjevaju vie prostora od nekih saznanja koja se mogu simboliki izraziti. Isto tako, neki pisci su epski orijentisani pa trae i prostor i vrijeme a kod nekih je sve to zgusnuto i sadrano u malo rijei. Kada je u pitanju obim pisanog teksta zavrnih radova tu se moe dati savjet da pisac treba da se pridrava dobre forme. Nijesu poeljni radovi monstrumi, sa hiljadu pa i vie stranica u nekoliko tomova jer sami po sebi stvaraju nepovoljan i teak utisak. S druge strane, radovi liliputanci nijesu vrlina jer nameu sliku povrnosti pa i neozbiljnosti. Dobra forma poeljnog obima zavrnih radova ima sledee relacije: Zavrni rad seminarski rad diplomski rad magistarski rad3 doktorska disertacija Broj stranica 10 do 30 30 do 50 150 do 200 200 do 300

U ove poeljne kvote ne treba raunati i dodatke kojih moe biti mnogo, ponekad i vie nego samog teksta. Vie nego obimu, panju treba posvetiti optoj arhitektonici rukopisa. itaocu treba da bude jasna ve samim pregledom teksta, uzajamna povezanost svih dijelova teksta i njihova meusobna sistematizovanost. To se postie osmiljenom kompozicijom naslova, podnaslova i njihovog numerisanja po glavama i poglavljima. U postupku svrstavanja materijala i njegovom redosledu treba da vlada potpuni sklad tako da svaki sledei pasus i dio ini logistiki nastavak prethodnog. 4.5. Povezivanje i korienje teksta Prije nego to pristupi odbrani rada autor ima jo jedan, esto prijatan zadatak, da odabere nain na koji e njegovo djelo biti tehniki opremljeno i uoblieno, povezivanjem i korienjem. Te zanatsko-estetske operacije najee e obaviti struno lice ali je mogunost izbora preputena kandidatu. On moe odabrati materijale za korice, nain povezivanja, boje ... Malo e ko rei da i nain na koji je rad povezan i ukorien ima uticaja na utisak koji se njemu stie. Ipak, treba imati na umu da stranice ine ivot, da i takav gest neverbalnog jezika poneto govori i znai. Paljivim izborom tehnike opreme rada kandidat jo jednom izraava svoj stav prema njemu a njega lanovi komisije kojima je namjenjen esto mogu razumjeti. Ne treba zaboraviti da nam diplomski ili magistarski rad ili doktorska teza simbolizuju neko nae vrijeme i da e kasnije biti dio naih uspomena. Njima emo se kao i starim fotografijama esto vraati, prelistavati ih i razgledati. Potrudimo se, zbog toga, da nam one i vizuelno budu dopadljive. Kako opremiti, povezati i ukoriiti svoje djelo? Na to pitanje odgovor potraite sami. Na savjet je da to uinite najbolje to moete, a o ukusima ne vrijedi raspravljati. Ukoliko nijeste sigurni u sopstveni ukus, potraite savjet od nekog ko ga ima vie a u koga imate povjerenja. 5. Odbrana zavrnih radova Poslednji in nastajanja diplomskih i magistarskih radova i doktorskih teza, a esto i ukupnog kolovanja, jeste njihova odbrana. To je jo jedan vid provjere steenog znanja kandidata i njegove zrelosti. Institucija odbrane zavrnih radova pored provjere postavki, metoda i objanjenja koji su radom iznijeti ima zadatak da potvrdi autorstvo nad djelom koje se brani. Stoga diplomac, magistrant ili disertant treba da se za odbranu posebno pripremi. Poznato je da se postupci pismenog i usmenog izlaganja bitno meusobno razlikuju i da se ljudi u njima razliito snalaze. Ima primjera sjajnih naunika-pisaca koji su bili sasvim prosjeni pa i loi predavai. Ima i obrnutih primjera da je neko bio sjajan nastavnik-predava a da se u pismenom i literarnom obliku nije snalazio. tavie specifinosti pisane i tampane rijei su takve da jedan tekst koji je odtampan treba naknadno prirediti za predavanja. Napisan tekst ako se proita u istom obliku moe izgledati nedovoljno izraajan, glomazan i teak. I obrnuto, sjajan govor koji je

Prema Bolonjskoj deklaraciji, magistarski rad je obima 60-80 strana.

108

oduevio sluaoce ako se proita kao stenogram moe izgubiti svoju prilanost, postati nelogian, neravan, sa mnogo ponavljanja. Ta bitna razlika izmeu pisanja i usmenog izlaganja, izmeu pisane i izgovorene rijei obavezuje kandidata da se posebno pripremi za odbranu svoga rada usmenim putem. Kandidat ima konkretan zadatak da u ogranienom vremenski usmenom nastupu to jasnije predstavi svoj rad i istraivanje koje je u njemu obavio. U takvom nastupu je nemogue prezentovati sve ono to je u okviru rada uinjeno ve se mora ograniiti na nekoliko kljunih elemenata. Najvanije je da odbranom budu izloeni: ciljevi i zadaci rada, primjena metodologija, najvaniji dobijeni rezultati, i to je doprinos samog rada i istraivanja. Pri tome kandidat ne bi trebao da ita pa ni prepriava dijelove teksta rada ve da nastoji da za ovu priliku pripremi posebnu verziju izlaganja. Usmeno izlaganje je ogranieno najee na 30 minuta kod magistarskih radova a na 45 minuta kod doktorskih teza. U tom vremenskom intervalu treba isplanirati proporcije izlaganja svakog od kljunih dijelova. Poslije uvodnog izlaganja (ekspozea) kandidata slijede osvrti i pitanja lanova komisije za odbranu rada. Dunost lanova komisije je da, prije svega, govore o nedostacima koje u radu uoavaju bilo da su oni teorijske, saznajne ili metodoloke prirode. Obaveza je kandidata da paljivo slua a kratko i brzo zapisuje osnovne prigovore, da ih potom sistematizuje prema pojedinim injenicama i mislima kako bi odgovori bili dosledni i u skladu sa pitanjima. Sluajui paljivo svoje oponente (komisiju i pobliku) kandidat treba da koristi svaki moment razmiljajui o odgovorima. ak i ako se ovi odgovori improvizuju oni treba da budu prethodno dobro pripremljeni i osmiljeni. Situacija u kojoj oponenti napadaju a kandidat se aktivno brani ima svoj psiholoki bilans. Oni su iskusniji, stariji, sa veim autoritetom ali kandidat ne treba da gubi hrabrost. On treba da u svom stavu ostane skroman, uzdrljiv i korektan i da uz sve tekoe i obzire prema sagovornicima, brani svoje miljenje. On treba da u toj odbrani ispolji pravu strast, ali ne govorniku ve naunu. Panju treba usmjeriti na slaganje svojih misli sa naunom istinom a manje sa zamjerkama oponenta. Tokom cijele odbrane treba se uvati neskromnog, hvalisavog i samouvjerenog tona koji na sluaoce najee ostavlja sasvim suprotan efekat. Ako se tokom odbrane otkrije greka ako kandidat bude uhvaen na djelu tu nepriliku treba prevazilaziti otvoreno uz nastojanje da se objasni kako je do greke dolo. Tvrdoglavo istrajavanje na uinjenom nije poeljno kao ni pokuaj da se postavi nezgodno pitanje. Odbrana diplomskog rada, magistarskog rada ili doktorske disertacije je uz sve funkcionalne vrijednosti i jedan sveani in kako za samog kandidata tako i za sve ostale uesnike. Do njega se dolo dugim, istrajnim i rezultata vrijednim radom koji nije sluajno doao dugim, istrajnim i rezultata vrijednim radom koji nije sluajno dolo do ovog nivoa. S toga mu kao takvom sveanom trenutku treba i pristupiti. Tema je ovdje i prisutna kao i u svakoj ispitnoj situaciji ali neka ona bude stvaralaka. Uostalom trema nije samo okolnost koja oteava poziciju kandidata ona je ini bliom cilju. Treba pustiti Neka te slave tvoja djela, a ne tvoj jezik. Ponaajte se u skladu sa prilikom. Nastojite da to bude poseban dan za vas jer takvih u ivotu ba nema puno. Nastojite da i ambijent u kome se sve to dogaa podredite situaciji. Obucite se sveano. Sreno! 6. Objavljivanje zavrnih radova Iako zavrni radovi imaju relativno ogranienu funkciju zavrnog ispita u njima su ne rijetko ela koja zasluuju da budu ire publikovana. To je posebno est sluaj sa odbranjenim doktorskim disertacijama i magistarskim radovima. U mnogima od njih javljaju se nova rjeenja, inovirani postupci, originalni metodoloki pristupi. Nepravda bi bila da oni budu zapostavljeni i publikovani u nekoliko slubenih i privatnih primjeraka.

109

Nauno vrijedni radovi se uoavaju ve tokom izrade, u njegovim zavrnim fazama. To postaje jasno na samoj odbrani ali ima sluajeva naknadnog otkrivanja skrivenih i neuoenih vrijednosti. Obaveza je ljudi koji se bave izdavakom elatnou i institucija koje podstiu izdavanje naunih publikacija da vrijedna djela to prije izau na svjetlost dana. To, ipak, ne oslobaa autora rada, mentora i kandidata da i sami ne uinite napor kako i njihovo zajedniko djelo postalo predmetom opte naune batine. Radovi ove vrste mogu biti objavljeni u cjelosti, kao posebne monografije ili po dijelovima kroz nauno-strune asopise, zbornike radova, hrestomatije, saoptenja na naunim i drugim skupovima. Izvodi, rezultati, vrijedni i originalni postupci i saznanja mogu nai mjesta i u popularnim publikacijama koje nemaju strogo nauni karakter. Da bi nae djelo nastavilo svoj samostalni ivot, da bi bilo objavljeno, moramo uiniti jo jedan napor da ga privedemo tom upotrebnom obliku. Koncepcija i formulacija rada namjenjenog svrsi zavrnog rada nije pogodna za objavljivanje jer ima nekoliko suvinih ili nedostajuih djelova. Potrebna je posebna priprema i preiavanje teksta namjenjenog irem italakom krugu. Kod pripreme teksta magistarskog rada ili doktorske disertacije za objavljivanje u obliku posebne monografije treba odstraniti svu proceduralno-kolsku opremu teksta. Izjave zahvalnosti, naslove a posebno priloge treba izostaviti ili prilagoditi novim potrebama. ira publikacija ne zahtjeva prezentovanje vrste metodoloke procedure pa se i tu mogu uiniti izvjesne liberalizacije. Cjelovito prezentovanje svih rezultata dobijenih istraivanjem u monografiji izgleda proireno i za itaoca optereujue pa i u tom smislu treba uiniti izvjesne revizije. Same zakljuke valja pogledati, dopuniti opaskama sa same odbrane i proiriti na uvid sa jasnim naznakama porijekla rada i eventualnim izvodima iz recenzija koje za ovu priliku treba posebno pribaviti. Iako ni pripreme rada za obavljanje u verziji posebne monografije nijesu kozmetike prirode sasvim je drugaije kod priprema za objavljivanje u strunim asopisima i naunim skupovima. Tada treba odabrati one segmente ili uraditi interpretaciju tako da se ona uklapa u koncepciju asopisa ili izabranu temu naunog skupa. Ta bitno skraena verzija ne trpi proiren uvod u smislu podrobnog razmatranja problema istraivanja, a i sam problem se mora saeto interpretirati. Ciljevi i hipoteze su naznaeni a metodoki koncept sveden na neophodnu mjeru uz podvlaenje specifinosti. Rezultati su svedeni na pokazivanje najkarakteristinijih a njihova interpretacija, zakljuci i objanjenja postavljeni u duhu nove namjene. Novu verziju rada najee treba opremiti skraenim sadrajem kako onim koji e biti objavljen na maternjem jeziku tako i onima koji e biti prevedeni na slubene jezike skupa ili asopisa. Sam spisak literature jer ogranien na najvanije jedinice a dodatak se potpuno izostavlja. Jedan isti rad moe biti objavljen u razliitim verzijama i kroz raznovrsne izvode. Svako djelo ima vie strana i moe se posmatrati sa razliitih stajalita. Treba se potruditi pa te strane osvjetliti i prilagoditi ih nainu objavljivanja.

NASTAVNI PROGRAM ZA PREDMET: METODOLOGIJA NAUNO-ISTRAIVAKOG RADA I OPTI DIO Uvod to je nauni metod Ogranienost i vrijednost naunog metoda Zloupotreba naunog metoda 1. Logika i metod nauke - pojam - sud - zakljuak 2. Metode ekspliciranja pojma - analiza, sinteza, apstrakcija, generalizacija, specijalizacija - definicija, - divizija (klasifikacija) 110

3. Metode izvoenja sudova - induktivna metoda - deduktivna metoda - aksiomatska metoda 4. Svrha i smisao naunih metoda i nauke - opis, objanjenje, predvianje - nauno otkrie - dokaz, - nauno istraivanje i izlaganje - naune hipoteze 5. Teorijska priprema istraivanja - teorija i iskustvo - prethodne pretpostavke istraivanja - utvrivanje problema - konkretizacija problema - odreivanje pojmovnog okvira istraivanja 6. Utvrivanje naunih injenica - nauno posmatranje - eksperiment - mjerenje 7. Nauno objanjenje - postavljanje i provjeravanje hipoteza - metode uzronog objanjenja - dokazivanje - nauna teorija i sistem 8. Jezik naunih teorija - odnos miljenja i jezika - znak i simbol - smisao izraza naunog jezika - funkcija jezika II POSEBNI DIO 1. Pojam nauke - predmet i metod nauke - opti pregled razvitka naunog metoda (dogmatizam, sholastika, empirizam, racionalizam, metafizika, simbolika logika, kvantitativne metode) 2. Konstatovanje iskustvenih injenica - pojam injenica - iskustvo - opaaj - problem objektivnosti ulnog iskustva - solipsizam 3. Kriterijum saznanja materijalnih objekata - moderni oblici skeptikog stava o problemu saznanja - realistiko shvatanje objekata - posmatranje - praktino iskustvo - uslovi adekvatnog opaanja 4. Perceptivni sudovi, zakljuci, vrijednosni sudovi i definicije - mjerenje - mjerenje intenzivnih i ekstenzivnih kvaliteta - elementarne i izvedene veliine

111

- dimenzije - skale procjene 5. Principi teorije vjerovatnoe - vrste vjerovatnoe - frekventna teorija vjerovatnoe - principi rauna vjerovatnoe - pojam sistema i vjerovatnoa - uzronost i determinizam - primjenjivost teorije vjerovatnoe 6. Uslovi efektivne komunikacije - odreenost znaenja - odsustvo viesmislenosti - nepromjenjivost znaenja

III DODATAK 1. Tehnologija naunog istraivanja izbor i analiza teme plan naunog istraivanja sastavljanje radne bibliografije prikupljanje i prouavanje literarne gre 2. Strukturalno-kompozicioni elementi naunog ela naslov, moto, posveta, predgovor, sadraj, uvod, zakljuak saetak, bibliografija, literatura prilozi, registar, kratice 3. Pisanje teksta naunog i strunog ela dokumentacijska osnova rukopisa (fus-note, napmene, ilustracije, tabele, grafikoni, crtei, slike, kratice...) jeziko stilska i terminoloka obrada rukopisa

112

LITERATURA

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

Koen Nejgel, Uvod u logiku i nauni metod, Bgd., 1979. B. ei, Metodologija naunog istravianja, Bgd., 1974. V. Mili, Nauni metod, Bgd, 1975. G. Petrovi, Logika, Zgb., 1969 M. Markovi, Logika, Bgd., 1962. M. Markovi, Metodologija, Bgd., 1971. R. Zelenika, Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog djela, Bgd., 1988. 8. D. Mihailovi, Metodologija naunih istraivanja, Bgd., 1999.

113