UNIVERZITET U SARAJEVU FAKULTET POLITIKIH NAUKA BOSNA I HERCEGOVINA

Tema: Etika djelovanja MZ Sluaj Ruanda

ODSJEK: Sigurnosne i mirovne studije PREDMET: Meunarodna zajednica i upravljanje konfliktima

Studenti:

Mentor: Prof.dr. Nerzuk urak Ass.mr.sc. Sead Turalo

Sarajevo, Decembar 2010 Sadraj

1

Uvod

Cilj ovog seminarskog je prikazati (ne)odgovornost odnosno etinost djelovanja meunarodne zajednice u Sluaju Ruande odnosno genocida koji se tamo dogodio s posebnim osvrtom na ulogu Sjedinjenih Amerikih Drava. Razdoblje na koje e mo se posebno osvrnuti je razdoblje izmeu 6. aprila 1994 i 1. maja 1994, u kojem je kampanja ubijanja dosegla svoj najvei nivo. Takoer emo analizirati moralnu odgovornost meunarodne zajednice za jedan od najstravinijih genocida u ljudskoj historiji i pokuaju pranja odgovornosti kroz osnivanje Meunarodnog krivinog suda za Ruandu (MKSR). Prouavajui odgovornost meunarodne zajednice za vrijeme i nakon genocida, s posebnim naglaskom na historijsku pozadinu sukoba, e na najbolji mogui nain prikazati ulogu i odgovornost meunarodne zajednica u genocidu koji se dogodio u Ruandi. Za tane procjene (ne)odgovornosti meunarodne zajednice za vrijeme genocida u Ruandi i za to bolji uvid i njihova moralna razmatranja prouili smo odreenu literaturu o genocidu, amerike savezne dokumente i dopise do kojih smo doli preko
2

internet portala, isjeke iz novina i asopisa, i govore i komentare od strane vlade SAD odnosno njihovih dunosnika. Prouavanje svih dostupnih izvora nam je dalo zaobljen pogled na sluaj koji se dogodio u Ruandi, dalo nam je uvid o postupcima meunarodne zajednice za vrijeme genocida njihova reagiranja pa i sam genocid. Druga polovica naeg rada veinom se odnosi na obavezu humanitarne intervencije i reakcije vlade i pojedinih dunosnika SAD za vrijeme i poslije genocida i sam problem definisanja pojma genocid za Ruandu . Sve informacije do kojih smo doli su nam pomogle da doemo do to objektivnijeg suda o deavanjima u Ruandi i da prikaemo na najbolji mogui nain ulogu meunarodne zajednice i njihovu moralnu (ne)odgovornost.

Historijska pozadina sukoba Sluaj Ruanda

Da bi smo u potpunosti shvatili genocid koji se dogodio u Ruandi prvo je kljuno razumjeti i samu pozadinu i historiju Ruande. Za poetak, bitno je rei da postoje dvije glavne etnike skupine koje ive u Ruandi: Hutua i Tutsija. Hutua su oigledno veinska skupina, sastoji se od oko 84% stanovnitva, dok Tutsiji ine oko 15% . Postoji takoe jedna vrlo mala skupina autohtonog naroda pod nazivom Twa koji obuhvata oko 1% stanovnitva Ruande. Iako se ne moe provjeriti, legenda tvrdi da se Hutu skupina naselila u Ruandu prije Tutsija, zbog toga se o ovoj legendi jo uvijek uveliko raspravlja i dan danas. Ono to je jasno historiarima, jeste to, da su se te dvije grupe doselile u Ruandu iz razliitih podruja. Za Hutu skupinu se misli da potjeu iz June i Zapadne Afrike, dok su Tutsiji stigli sa sjevera i istoka. Unato njihovom razliitom porijeklu, dvije etnike skupine su se lahko spojile i tako formirale jednu naciju. U stvari, Hutu i Tutsiji su se izmijeali, ak su govorili istim jezikom, i prakticira istu religiju. Tako da su, zbog mijeanja izmeu ova dva naroda, etnografi i historiari ne ba tako davno izjavili da Hutu i Tutsiji ne mogu nikako biti odvojene kao dvije razliite etnike grupe. Te da je vjerojatnije, da su ove dvije grupe izmjeane meu sobom u jednu vrstu ili klasni sustav.
3

Meutim, ak i dok su Hutu i Tutsiji ivjeli zajedno u miru u vrijeme pred-kolonijalne Ruande, razlike izmeu njih su ostale. Na primjer, veina Hutu-a su se bavila poljoprivredom dok su Tutsiji obino radili kao stoari. Ova razlika u zanimanjima je ono to historiari nazivaju "izvorne nejednakosti" izmeu dvije skupine, u velikoj mjeri, jer stoka odrava veu vrijednost u drutvu nego sama proizvodnja. Tako su, na temelju njihove okupacije, Tutsiji odrali i politiku i ekonomsku prednosti nad Hutima. Ipak, ak i unato ranijim razlikama izmeu njih, jo uvijek nije poznato neko neprijateljstvo izmeu Hutua i Tutsija za vrijeme Ruandine rane historije. Iako su Hutu i Tutsiji koegzistirli mirno vei dio Ruandine pred-kolonijalne povijesti, jaz izmeu dvije skupine je polahko poela da se formira. U pred-kolonijalnoj Ruandi, teritorij je bio pod vlau mwamis ili efova. Iako nije bilo ogranienja prema etnikoj pripadnost mwami, veina njih su pripadali Tutsima. Godine 1860 Tutski mwami imenom Kigeri Rwabugiri doao je na vlast i poeo je brzo iriti svoja podruja. Kroz snane politike i vojne kampanje on je na kraju preuzeo kontrolu nad gotovo svim ono to je danas Ruanda. Tijekom njegove vladavine, Rwabugiri je otvoreno favorizirao Tutsije nad Hutima, dapae, historiari misle da je njegova vladavina jedna od glavnih prekretnica u odnosima izmeu ova dva naroda. Pod Rwabugirijovom vladavinom, Tutsiji su bili smjeteni na samom vrhu politikih i vojnih poloaja i predstavljali su aristokratsku klasu, dok su Huti zauzimali nie okosnice drutva te su se predstavljali kao podanici. Kada je jaz izmeu drutvenog i ekonomskog statusa Tutsija i Hutua proiren, dvije skupine su poele da formiraju razliite ideje o tome to znai biti Hutu ili Tutsi kako bi se to vie razlikovali jedni od drugih. Uskoro su te razlike postale dovoljne da su povezivane s fizikim osobinama. Na primjer, Huti su bili nii, tamnoputi ljudi s ravnim nosom i debljim usnama. Tutsiji, su s druge strane, bili jai i laki svjetlije boje koe koe s uskim nosom i tankim usnama. Ovu ideju otvorenih fizikih razlika izmeu dvije skupine odigrale su veliku ulogu u Ruandi tako da je genocid jo uvijek iv i dan danas. Meutim ni to se vie nije moglo uzeti kao validan pokazatelj jer izgled nije uvijek govorio istinu, zbog ogromnog mijeanja dvaju naroda u Ruandinoj ranoj povijesti, bilo je vrlo teko rei da li je osoba Hutu ili Tutsi na temelju njihovih fizikih karakteristika. Godine 1894 je umro Mwami Rwabugiri i zemlja je uronila u nasilne i haotine borbe izmeu Tutsi klanova oko pitanja nasljea. Kada je zemlja oslabila i ostala bez jake sredinje vlasti, Njemaka je vidjela svoju priliku i upala u zemlju 1897, Nijemci su lahko preuzeli kontrolu nad Ruandom i osnovali odnosno postavili administrativne urede koje e koristiti u sustavu indirektne vladavine. Prema njemakom zakonu Tutsiji su priznati kao elitna rasa te su time bili zatieni i smjeteni na prestine poloaje unutar kolonijalne uprave tako nastavivi
4

segregaciju Hutu-a i Tutsija jo vie. Na kraju Prvog svjetskog rata, Liga naroda je oduzela koloniju od Njemake i kontrolu Ruande dala u ruke Belgiji. Belgijska 'kolonijalna politika se temeljila na podijeli, pa zavadi i vladaj je pristup s kojem su pokuali da jo vie polariziraju Hutu i Tutsije. Kao i njihov njemaki kolega, Belgijanci su odmah prepoznali "superiornost" Tutsija nad Hutima koja se temeljila iskljuivo na njihovom fizikom izgledu. Za Belgijance, Tutsiji su izgledali vie "europski" sa svojim monumentalanim fizikim sklopom i svjetlijom bojom koe. Belgijanci su tako postali opsjednuti podjelom zemlje po etnikim linijama da su ak doveli svoje naunike u Ruandu s jedinim ciljem pronalaenja uoljive fizike razlike izmeu Hutua i Tutsija. Na primjer, znanstvenici su teili da mjere Ruananima promjere njihovih lobanja, i uporeuju ispupenja u odnosu na noseve. Belgijancima je najvie panje privuklo istraivanje naunika koje je utvrdilo da je sredinja vrijednost Tutsi noseva za oko 2,5 mm dua od Hutu-a i oko 5 mm ua. Ova razlika u strukturi nosa je nekako prikazana od strane naunika tvrdnjom da su Tutsiji roeni "plemenitiji ". Zbog toga, Tutsiji su bili favorizirani od strane belgijskog kolonijalnog reima te su bili ohrabreni da aktivno iskoriste Hutu narod. U stvari, jedna od glavnih mantri reima bila je "Vi biujte Hutu ili emo mi biovati vas." Sustav prisilnog rada bio je razvijen, u njemu su Huti ti koji su potrebni za rad na plantaama, na izgradnji puteva, ili u umarstvu a Tutsiji kao njihovi gospodari. Huti su tako iscrpljivani s prisilnim radom tako da su svoje obaveze koje se odnose na njihovo tradicionalno zanimanje poljoprivredu morali zanemariti tako da je vrlo brzo Ruanda opet obolila od gladi. U gotovo stalnom stanju gladi stvarani su jo vie nepodnoljiviji uvjeti za siromane i izrabljivane Hute. Konano, kao posljednji korak kojim bi se osiguralo da Ruanani stalno budu svjesni svoje etnike pripadnosti, uraen je 1933., Belgijanci su izdali kartice sa etnikim identitetima za sve graane. Kartica je oznaavala da li je osoba Hutu, Tutsi, ili Twa i takoer je ukljuivala njihovo ime i prebivalite . Svako je bio prisiljen da nosi karticu sa sobom cijelo vrijeme, a ovaj se propis pokazao vrlo korisnim za vrijeme genocida. Tako su Belgijanci postupno proizvodili neprijateljstvo i gorina izmeu Hutu-a i Tutsija i ideja o nacionalnom identitetu u Ruandi se sve vie gubila. Zavretkom Drugog svjetskog rata Huti su dosegli svoju prelomnu taku. Oni su zahtijevali nezavisnost i traili su od Belgije da zemlja ostane u rukama veine, Hutima. Belgijanci, iscrpljeni od borbe u Drugom svjetskom ratu i eljni da se izbjegnu jo jedan rat, dobrovoljno su dali svoju podrku Hutima i na taj nain brzo napustili svoje Tutsije. Zaista, Belgijancima je ostavljanje zemlje u rukama Hutu-a inilo kao najlaki izlaz. Dok je Belgija bila ometena Drugim svjetskim ratom Huti su postupno dobijali sve vie snage u Ruandi te su brzo
5

organizovali i dogovorili oko dokumenta pod nazivom Hutu manifest. Hutu Manifest je stvorilo devet Hutu intelektualaca 1957 godine. On je istaknuo da demokracija znai, vladavina veine i stoga se protivi ukidanju etnikog identiteta i kartica u strahu od gubitka statistikih injenica njihove veine. Meutim, manifest je prije svega naglasio "Hutuness". Hutuness je prvenstveno novo snano jedinstvo izmeu Huta na temelju etnike solidarnosti i superiornosti. Ovaj dokument je istaknuo istou izmeu Hutua te ne tolerie ili ne omoguava prostor za druge nacionalnosti. Hutu Manifest etnikih stavova na kraju je usvojen kao temeljno naelo skupine Hutu ekstremista koji su osnovali Hutu Snani pokret. Na 1. Novembar 1959 Hutu upravni slubenik, Dominique Mbonyumutwa, je pretuen od strane grupe Tutsia. Nakon godina nakupljenog neprijateljstva i agresije, nasilja protiv Hutua zapaljena je iskra za izbijanje i poetak nasilja izmeu Hutua i Tutsija. Samo 24 sata nakon premlaivanja Mbonyumutwa, skupina Hutua poeli su lutati po cijeloj zemlji spontano napadajui Tutsije i spaljivajui njihove domove. Belgijanci su na kraju morali intervenirati i ukloniti Tutsije sa svojih administrativnih mjesta, kako bi smirili Hutua i prekinuli nasilje. Iako se trenutno smanjio, ovaj je ustanak bio poznat kao Hutu revolucija ili "vjetar unitenja" i u u narednih 6 godina koliko e trajati 20.000 Tutsija je izgubilo ivote a vie od 300.000 je napustilo svoje domove i postali izbjeglice. Godine 1960, Huti odnose svoju veliku i prvu politiku pobjedu. Huti su osvojili 90% najveih vladinih mjesta. Na elo privremene vlade doao je Gregoire Kayibanda, jedan od autora Hutu manifesta. Godine 1961 Belgijanci se sastaju s elnicima Hutua i slubeno ukidaju Ruandsku monarhiju time pretvarajui zemlju u republiku. Ruanda je konano dobila punu nezavisnost 1962 i Kayibanda je bio inauguriran kao njezin prvi predsjednik. Kayibanda je vjerovao da je potrebno zadrati duh revolucije ivim kako bi se odrala vjerodostojnost. Dakle, otvoreno je ohrabrivao da se nasilje protiv Tutsija nastavlja, uskraivajui Tutsijima pristup obrazovanju, javnom zapoljavanju, te stupanju u vojne slube, kako bi odrali sistem slubene diskriminacije. Pod Kayibandom, Ruanda je postala haotina i nasilna zemlja. Kayibanda je oito bio slab i nepodoban voa, to ga je ostavilo politiki ranjivim. Dakle, u julu 1973 Kayibandim glavni vojni general Juvenal Habyarimana ga je sruio sa vlasti. Nakon to je dravni udar bio potpun Habyarimana se proglasio predsjednikom Republike Ruande i stvorio svoju stranku, Nacionalni republikanski pokret za demokraciju i razvoj (MRND) . Habyarimana je vie puta naglaavao vanost mira i jedinstva izmeu Huta i Tutsija pa je u poetku nasilje protiv Tutsija oslabilo. Meunarodna ulaganja u zemlju su porasla, nove ceste su graene, stopa kriminala se smanjila, a zdravstveno osiguranje i obrazovanje je poboljano. Francuska je davala
6

Habyarimanu vojnu pomo s poetkom 1975, dok je Belgija, vicarska, Sjedinjene Drave, Japan, Kanada znatne koliine novca i pomoi. Meutim, ono toje meunarodna zajednica odluila ignorirati jeste da je Habyarimana bio isti diktator. On je esto odravao masovna natjecanja politikog divljenje za sebe, svi graani Ruande su bili duni biti lanovi MRND, graani nisu mogli promijeniti boravite bez odobrenja vlade, a ljudi koji su sluili u vojsci nije bilo doputeno da se ene sa Tutsima. Habyarimana je takoer suraivao s lanovima ekstremistikog Hutu Snanog pokreta koji je sklon ideji Hutu dominacije i brutalnog ugnjetavanje Tutsija. Hutu Snani pokret predvodila je mala skupina radikala unutar Habyarimanove vlade koji su se zvali akazu. Akazu i drugi Hutu Snani lideri e zadrati najveu odgovornost za provedbu genocida 1994. Dakle, iako se svana inilo da se Ruanda mirno izgrauje, zemlja je jo uvijek u rukama autoritarne vlasti s Hutu Snanim ekstremistima na vrhu. Iako je nasilje protiv Tutsija oslabio pod Habyarimanovom vladavinom, moda je vee pitanje repatrijacija (povratak u otadbinu) stotine hiljada izbjeglica Tutsija koji ive preko granice, u Ugandi, nakon bijega od brutalnosti Hutu revolucije. Ono to je veina izbjeglica eljela jeste da se jednostavno vrati kui. Meutim, Habyariman je dosljedno odbijao njihovu repatrijaciju. Stoga, na 1. Oktobar 1990 skupina Tutsi izbjeglica koji su organizirani u pobunjenikoj vojsci zvanoj Ruandski Domovinski Front (RPF) unila je u Ruandu sa sjeveroistoka Ugande. Iako je napad prvobitno poeo kada je samo 50 ljudi prelo granicu, RPF invazija je gurnula Ruandu u graanski rat. Prepoznajui invaziju kao priliku da okrui sve svoje neprijatelje, Habyariman je pretjerao prilikom opsega napada. Hutu ekstremisti su rekli Ruananima da su se Tutsiji vratili da preuzmu i upravljaju zemljom kao to su upravljali u prolosti i da e Hutua opet biti brutalno marginalizirani. To je uinkovito gurnulo zemlju u bjesnilo i Hutua su poeli s ubijanjem Tutsija kao da su pod Kayibandinom vladavinom. Kako je nasilje opet bilo usmjereno protiv Tutsija, vie RPF vojnika stizalo je svakodnevno da bi se borilo protiv Habyarimanovih snaga (FAR) kako bi pokuli zaustaviti pokolj njihovih sunarodnjaka. Meutim, iako su ubojstva bila grozna, genocid jo nije bio poeo. 6. aprila 1994, zrakoplov predsjednik Habyarimana je oboren kada se vraao sa mirovne konferencije u Dar es Salaamu u Tanzaniji gdje se pregovaralo o primjeru s RPF. Hutu Snani elnici su odmah okrivili Tutsi RPF kao glavne krivce. U stvarnosti, do danas jo nije jasno ko je izvrio atentat na Habyarimana. Meutim, veina dokaza upuuje na Hutu ekstremiste unutar vlastite vlade. Na primjer, 3. aprila, tri dana prije atentata, Hutu ekstremisti su kontrolirali Radio Televizija Libre des Mille Collines (RTLM) te objavili "desit e se neto malo ovdje u Kigaliju, a takoer su objavili 7 i 8. April vi e te uti zvuke metaka ili bombi koje
7

eksplodiraju. " Osim toga , Hutu Snane propagandne novine Kangura, koje ureuje uredio Hassan Ngeze, donose naslove " Habyarimana e umrijeti u Martu" . Iako se Habyarimanovo ubistvo nije desilo u prvoj sedmici u Aprilu, poruka je jasna da je njegova smrt bila dobro isplaniran dogaaj. Ba kao to je vrlo vjerovatno da su Hutu Snane voe planirale atentat na predsjednika, genocid je vrlo paljivo pripremljen za vrijeme trajanja graanskog rata. Hutu ekstremiste su imale velike zalihe oruja i regrutovale su veliki broj mladih ljudi u policiju za "graanski odbranu." Jedna od najzloglasnijih policijskih snaga koje su proizale iz tih skupina bila je interahamwe. Interahamwe je provodila neke od najbrutalnijih aspekata genocida i njihovi lanovi su bili dobro unaprijed obueni. Interahamwe vojnici su sastavljali popise sa imenima i adresama Tutsija . Uz gomilanje oruja i obuke za ubijanje, Hutu Snani elnici su takoer irili govor mrnje kroz sve mogue medije i pripremali javnost za ubojita divljanja koja su planirali. Proizvedeni strah koji je Habyarimana kreirao najezdom RPF invazije u kombinaciji s kontinuiranim govorom mrnje ostavio je najvie traga na Ruanane a ubojstvo Habyarimana znailo je da je Ruanda na rubu totalne katastrofe. U noi 6. aprila 1994, nekoliko sati nakon smrti predsjednika Habyarimana, bilo je jasno da e Hutu Snane voe izvriti udar, te da e Ruanda ostati u rukama skupine koja poziva na mrnju i ubojstvo Tutsija. Bilo je oito da je zemlja na rubu najgorih dogaaja. Doista, od ranih jutarnjih sati 7. aprila poelo je sustavno klanje Tutsija.

Genocid u Ruandi i neuspjeh u njegovom sprijeavanju

6. Aprila 1994. dvije rakete su pogodile avion koji je prevozio predsjednika Habiarimania. Svi putnici su poginuli .Ve nekoliko sati kasnije naoruani odredi Huta su zapoeli sa sistematskim pokoljem Tutsija i politikih umjerenih Huta ija je prva meta bila umjerena Hutu premijerka, Agathe Uwillingiyimana. Deset Belgijanaca, pripadnika mirovne misije UN (UN Peacekeeping Mission-UNA-MIR), su brzo stigle da je zatite. Meutim, Agathe je pobjegla kada je interahamwe stigao u njen dom a UNAMIR vojnici, koji su bili pod uputama da ne koriste oruje, uzeti su kao taoci. Belgijanci su dovedeni u logor Kigaliju, u vojnu bazu, gdje su mueni, i ubijeni. Nakon toga Belgija je odluila da povue svoje etiri stotine vojnika, na taj
8

nain oslabivi snage UN-a. Podsticane civilnim i armijskim ekstremistima, pokolje koje su vrili Huti preplavili su cijelu zemlju sa desetine hiljada mrtvih. Jedan od najveih pokolja desio se sredinom aprila u gradu Kibuje na Zapadu Ruande, kada je vie od pet hiljada Tutsija satjerano na stadion i poklano. Mada su vladine snage bile dobro opremljene modernim naoruanjem, genocid su vrile na destine hiljada Hutu-a naoruanim primitivnim orujem.Ako su ljudi ubijani maetama, pisao je Dejvid Rif ,,to je bilo zato to su vodje Huta bile i zamislile genocid u kome e uestvovati cijeli Hutu narod. Osnovna ideja propagirana je preko RTLM i Kangure, i ona je glasila da svaki Tutsi mora biti ubijen kako bi se zatitili Huti. To je stvorilo ideju "apsolutne prijetnje koja zahtijeva apsolutno iskorjenjivanje . Nerealno je bilo misliti da se hiljade hladnokrvnih ubojica koji ive u Ruandi 1994 iznenada die zajedno, posve neizazvano. Mora se imati na umu da nisu svi uivali u ubijanju Tutsija, meutim, Huti su sudjelovali u genocidu u masovnom broju jer su bili uvjereni da je to potrebno za njihovu vlastitu sigurnost i blagostanje. Ovaj tip masovnog sudjelovanja takoer e ublaiti odgovornost Hutu Snanihr elnika. Iako elnici Ruande za genocid nisu imali sredstava kakva je imala Njemaka za vrijeme Holokausta, stopa ubijanja u Ruandi je pet puta vei od nacistike. Hutu milicija je prevoena autobusom diljem zemlje da provodi masakre to uinkovitije . Tokom sljedea tri mjeseca, do 1. jula, 333 ljudi je ginulo svakih sat vremena, ili oko petero svake minute. Nijedan mukarac, ena ili dijete nisu bili poteeni. Brutalnost genocida je takva da se ini gotovo nedokuivom za ljudski um. Trudnice sa trbusima su rasjecane maetama a njihova neroena dijeca virila su iz njihovih tijela. Jedan od najeih naina ubojstva je bio takav da su ubice sijekle udove svojih rtavi i ostavljale ih da iskrvare do smrti. Jedan dio masakra se dogodio u crkvama. U vrijeme nemira, ljudi su bjeali u crkve da trae sigurno utoite. To je iroko poznato da e biti zatieni u crkvi i da nasilje ne bi moglo doi do njih. Dakle, tokom genocida hiljade Tutsija je pobjeglo u svoje lokalne crkve. Meutim, to nije zaustavilo ubistva. Genocid nije prestao sve dok Patriotski front Ruande nije preuzeo glavne centre Ruande sredinom juna. Medjutim do tada su Huti pobili najmanje stotine hiljada Tutsija i umjerenih Huta, uinivi ovaj genocid jednim od najsmrtonosnijih i najrazornijih u nae doba. Jedan posmatra je napisao da je genocid u Ruandi odnio vie ivota za krae vrijeme no i jedan drugi masovni pokolj koji historija pamti. Poslije, zauzimanje Ruande od strane Patriotskog fronta dovelo je do jednog od najveih i najbrih talasa izbjeglica, sa vie od dva miliona ljudi koji su pobjegli u susjedne drave odmah poslije pada reima Huta.

Sveukupno, brutalnost i efikasnost genocida je gotovo nezamisliva, a postavlja se pitanje kako su se takva zlodjela mogla dozvoliti.

Reakcija meunarodne zajednice za vrijeme i poslije genocida u Ruandi

Sramotno, akcije meunarodne zajednice su tokom genocida 1994. ne samo dozvolile masakre, nego su i na neki nain ubojicama dali doputenje za nastavak brutalnosti. Kao to je ranije spomenuto, UN je razmjeten u mirovnu misiju Ujedinjenih naroda pod nazivom Misija pomoi u Ruandi (UNAMIR) koja se sastojala od 2.548 vojnika. UNAMIR zapovjednik je kanadski general Romeo Dallaire, koji je dobio odgovornost samo za odravanje primirja koje je stvorio predsjednik Habyarimana, te dostavljanje u humanitarne pomoi, te nadgledanje povratka izbjeglica. Meutim, Dallaire nije uinkovito mogao izvriti zadatak koji mu je dao UN-a zbog mnogo razloga, ukljuujui injenicu da on nije imao dovoljno snage, njegovi vojnici su bili drastino malo opremljeni, a misiji je nedostajala neka vrsta ujedinjenja. Da stvar bude gora, UNAMIR vojnici bili pod strogom komandom da ne koriste svoje oruje. Uostalom, oni su tu bili samo kao mirovne grupe, a ne kao stalna vojska. Dakle, kada je genocid izbio Dallaire je apsolutno bio nemoan protiv interahamwe i Hutu ekstremista. Na vrhu svih ostalih borbe Dallaire s kojima se suoavaju, 14. aprila, sedmicu nakon ubojstva deset belgijskih UNAMIR vojnika, Belgija je najavila da e se povui sve svoje jedinice iz UNAMIR misije. To, naravno, bio je cilj Hutu Power elnika za naruivanje ubojstva Belgijanaca. Dogaaj koji se desio u Ruandi dogodio samo pet sedmica nakon to je 18 amerikih rendera u UN snagama u Somaliji ubijeno i ija su tijela vukli ulicama Mogadishua. Video snimci brutalnih ubojstava udarili su dubok peat na meunarodnu zajednicu i stvorili su takvu reakciju da se meunarodna zajednica protivila slanju mirovnih misija. Hutu Snani lideri su bili svjesni nemira meunarodne zajednice i onog to je ona osjeala nakon Somalije. Znali su da bi nakon ubojstva deset belgijskih vojnika UNAMIR mirovnih snaga, meunarodna zajednica oklijevala da ostane u Ruandi usred povratnih reakcija u Mogadishu. Tako, su Hutu Snane voe ispravno
10

predvidile akciju meunarodne zajednice, kada bi Belgijanci izvukli sve svoje snage, Dallaire bi se vratio u lijes. Meutim, Dallaire, je zatraio od UN-a da ako bi mu omoguili jo minimalno 5.000 vojnika, te da mu daju slobodu u borbi protiv poinitelja genocida, on bi mogao zavriti mrtav. Ipak, 21. aprila UN je odgovorio ne dajui Dallaire vie vojnika nego rezanjem UNAMIR snagu za 90%, ostavljajui Dallairea s oko 270 vojnika. Vijee sigurnosti je donijelo ovu odluku iako je samo dva dana ranije, 19. aprila, neovisna organizacija Human Rights Watch procjenila da je preko 100.000 ljudi ubijeno u Ruandi i pozvala je Vijee sigurnosti da oznae masakre kao genocid. Ostavljajui samo 270 vojnika mirovnih snaga u Ruandi kada je na stotine hiljada nevinih civila ve bilo brutalno ubijeno, bila je najvea i najsramotnija pogreka meunarodne zajednice u svom odgovoru na genocid. Tito Rutaremara, RPF lan Izvrnog odbora, smatra da zbog UNAMIR prisutnosti u Ruandi, mnogi Tutsiji i umjereni Huti u poetku odluili da ne bjee iz zemlje, nego da trae utoite na podrujima koja su pod kontrolom UNAMIR. Kada se UNAMIR potpuno povukao iz zemlje, hiljade Ruanana su ostali ranjivi i nezatieni protiv napada poinitelja genocida.

Rutaremara je rekao: Nama bi bilo bolje bez UN-a, jer sve to nam je uinio pruio nam je lanu nadu i pokazalo se da meunarodna zajednica nije bila u stanju ita obaviti za zatitu ljudi. Kada je UNAMIR trebao otii iz zemlje, Ruanani su poloeni na ulicama pokuatli blokirati UNAMIR kamione od izlaska, a neki su bacali svoju djecu u kamione viui, "Nemoj nas napustiti!" I "Oni e nas ubiti ako nas napustite. Ipak se inilo da nita nee zaustaviti meunarodnu zajednicu od naputanja Ruande. Danas, mnogi dunosnici UN-a i voe irom svijeta tvrde da oni nita nisu mogli vie uiniti za vrijeme genocida, jer nisu znali u kojoj mjeri je to to se dogaa u Ruandi. Mnogi kau da su vjerovali da su pokolji zadrani u Kigaliju, glavnom gradu, a nisu znali da se pokolj proirio po cijeloj zemlji. Ipak, to jednostavno nije tano. Kao to je prethodno navedeno, ve 19. aprila organizacija Human Rights Watch je obavijestila Vijee sigurnosti da se genocid deava. 21. Aprila Meunarodni odbor Crvenog kria izjavio je da je na stotine hiljada ljudi ubijeno. Dana 27. aprila Papa priznaje da se genocid u Ruandi dogaa, a 28. aprila Oxfam je doao do istog zakljuka. Doista, kad je toliko razliitih lica i organizacija priznalo da se deava genocid onda je nemogue zamisliti da UN i meunarodne voe nisu toga bili svjesni.

11

Reakcija SAD i (ne)uestvovanje u genocidu Jedan od SAD-a State Department je slubenika ak i biljei, Nakon dvije sednice (nakon 6. Aprila i atentata na predsjednika Habyarimana), znali smo da je to dio sistemskog napora da se istrijebe Tutsi, to je bio genocid. Nerado sam izvukao takav zakljuak prije, jer nismo znali dovoljno jo, i nismo znali dovoljno detalja. Znali smo da je pakao i da je mnogo ljudi bilo ubijeno. Do 21. aprila, 22, 23, sigurni smo bili da je to genocid. Napokon, pravi razlog zato nitko nije izabrao da intervenira u Ruandi je, jer zemlja nije imala strateku vanost. Anthony Lake, ameriki savjetnik za nacionalnu sigurnost u 1994, navodi to jasno govorei: Intervencija se jednostavno nije trebala dogoditi u Ruandi. To je bilo razdoblje puno meunarodnih prijetnji, i u Ruandi jednostavno nije izgledao kao da je to neto vano u usporedbi s tim. Sjeanje na Somaliju je jo uvijek svjee u mislima meunarodnih lidera i nedostatak bilo kakvog tipa strateke vanosti Ruande, meunarodna zajednica je odluila progledati kroz prste genocid. Budui da je jasno da vojna intervencija nije bila opcija za meunarodnu zajednicu, sljedei logian korak bio bi koritenje diplomatskog pritisaka, meutim, ova vrsta sudjelovanja takoer nikada nije bila koritena. Administracija predsjednika Clintona i druge svjetske voe mogli su javno imenovati i osuditi one koji su stojali iza genocida, pod pokroviteljstvom koalicije afrikih zemalja spremne da intervenira u Ruandi, ali naalost to nisu uinile. Znanstvenici koji trenutno prouavaju genocid se slau da je se koristila snana diplomacija, ubojstva se ne bi mogla dogoditi u tako velikoj mijeri. Da su elnici Hutu Snanog pokreta primili bilo kakvu naznaku da meunarodna zajednica nee stajati iza ubojstva stotina hiljada ljudi, oni bi bili vie oprezani i manje snani u svojoj kampanji. U stvari, to nije bilo sve do 15. jula, oko 11 dana nakon to se genocid ve zavrio, kada je predsjednik Clinton naredio zamrzavanje Ruandine imovine u Sjedinjenim Dravama i zatvaranje veleposlanstva Ruande u Washingtonu DC. Predsjednik Clinton je izjavio da Sjedinjene Drave ne mogu "... dopustiti predstavnicima reima koji podrava genocidni pokolji da budu na naem tlu." Ali, njegova administracija je to uinila upravo to kroz 100 dana tokom kojih se genocid dogodio. Osim pomoi ni vojna ni diplomatska intervencija nije bila zastupljena zbog rasprava o tome da li ili ne bi sukob trebao biti oznaen kao genocid. Dok su stotine hiljada Ruanana bili zaklani, meunarodna zajednica je stajala na strani prepirki izmeu sebe o tome da li je ili nije to stvarno genocid koji se deava u tom trenutku.
12

Problem izbjegavanja i definisanja genocida u Ruandi

Problem s kojim se suoila meunarodna zajednica je bio da li da taj sukob nazove genocidom ili ne i ako bi ga tako oznaila onda bi svijet bio duan da intervenira. Nakon Drugog svjetskog rata, kao i opseg zloina koji su poinili nacisti bio je poetak koji treba shvatiti, svjetske voe su sudjelovale u sklapanju Konvencije o genocidu iz 1948 u kojem su postali pravno obvezani intervenirati ako bi se ikad drugi genocid dogodio. Budui da nitko u meunarodnoj zajednici nije elio intervenirati u Ruandi, tekst se koristi samo za opisivanje masakra i bio je izabran vrlo paljivo kako bi se izbjegao termin "genocid". Dana 26. aprila 1994, politiari iz svih relevantnih agencija amerike vlade okupili su se na najveem sastanku o Ruandi do danas da odluite to bi trebalo biti uinjeno o sukobu. Na sastanku zavoda za obavjetajne i istraivanje (INR) distribuiran je izvjetaj pod nazivom "Genocid u particiji" koji jasno opisivao ubojstva i sukob u Ruandi te ga je opisao kao genocid. Kada je INR predstavljao izvjetaj o sastanaku, pravnik iz State Department je ustao i prekinuo njihove prezentacije rekavi da INR predstavnici nisu smjeli taj sukob nazvati genocidom. To nije bio jedini primjer u kojem su se vladini dunosnici zabranjeno koristili rije genocid. Doista, to je bilo tek oko mjesec dana kasnije, 21. maja kada je State Department konano pristao na koritenje pojma "genocid" za opisivanje sukoba. Ovaj termin implicira da su samo neke od akcija u Ruandi mogle stati uz Konvencije o genocidu u definiciju genocida. Da bi bili sigurni, dravni tajnik je taj pojam koristio kao ne bi rezultiralo pravnom obvezom Sjedinjenih Amerikih Drava da intervenira. Sebino odbijanje meunarodne zajednice da se oznae pokolji kao genocid bila je sramotna i dokazalo je samo da su svjetske sile vie bile zabrinute terminologijom nego da zaustave klanje Ruanana.

13

Moralna razmatranja i naelo ratifikacije

Ovaj sluaj postavlja brojna muna pitanja o meunarodnoj odgovornosti za masovna zvjerstva, kao i o tome na koji nain se nabolje mogu ostvariti individualno polaganje rauna i rekonstrukcije zajednice.

Samanta Pauer pie da je genocid u Rundi bio ,,najbra, najefikasnija orgija ubijanja u XX vijeku. Imajui u vidu iroko prihvaenu odanost zapadnih drava principu Nikad Vie, kako je moglo da se dopusti da se na kraju vijeka dogodi genocid u kojem su ljudi ubijani po stopi broj od one u nacistikom holokaustu? Kad je postalo oigledno da se ubitstva vre irom cijele Ruande , da li je trebalo da SAD i druge velike sile interveniraju i zaustave genocid , ak i ako bi ta intervencija zahtjevala dugoroni program obnove ruandskog drutva?

Na svom putovanj u Afriku 1998. predsjednik Klinton je izrazio aljenje to meunarodna zajednica nije odlunije reagovala i zaustavila Ruandski genocid. U svjetlu njegovog izvinjenja, ko treba da snosi politiku krivicu za nesuspjeh da se sprijei masovno ubijanje Sjedinjene drave , druge velike sile , UN, meunarodna zajednica.?

Ako velike sile nisu u stanju da odobre koritenje mirovnih snaga UN-a, kao to je to bio sluaj u Ruandi, da li drave treba da unilateralno izvre preventivnu vojnu akciju? Da li je francuska vojna intervencija poslije pada vlade Huta bila moralno legitimna?

Kada govorimo o naelu ratifikacije Thomas Pogge raspravlja o tome kako ovo naelo moe da dovede do reparativne obaveza da djeluje. Postoji mnotvo dokaza da je sposobnost ekstremista da poine genocid u Ruandi u velikoj mjeri odgovornost Francuske, Njemake, Belgije. Tako, barem prema naelu rektifikacije odgovornost za moralnu obavezu intervencije snose oni koji su prekrili svoju dunost za vrijeme upravljanja zemljom. ini se da su da nositelj obaveze pridonijeli patnje koje su dovele do obaveze intervencije. Krenje temeljnih ljudskih prava na fiziku sigurnosti moe, pod odreenim uvjetima, dovesti do moralne obaveza humanitarne intervencije.
14

Obaveza meunarodne humanitarne intervencije

S obzirom na raspad Ruandskog drutva, masovna pokolja i talas od 2.200.000 hiljada izbjeglica, kakvu je akciju trebalo da poduzmu susjedne afrike drave kako bi sprijeile ili bar umanjile ljudske patnje? Kakve akcije je trebalo da poduzmu velike sile kada su dokazi o masovnim ubistvima postali poznati? Da li je trebalo angaaovati medjunarodne mirovne snage i , ako je trebalo, kakva je trebala da bude njihova kratkorona misija ? Koje drave bi trebalo da uestvuju u akciji i da snose njihove trokove? To su mnogobrojna pitanja na koja emo pokuati dati odgovor. Kada je zapoeo genocid, jedine strane snage u Ruandi bile su oko hiljadu etiri stotine pripadnika posmatrakih snaga UN , UNAMIR, osnovanih jedino da bi pomogli primjenu sporazuma iz Arue, koji nisu imali ovlatenja da koriste silu da bi ouvali mir. Stoga snage UN nisu bile u stanju da sprijee masovne pokolje kada je genocid poeo , a poslije odlaska belgijskih vojnika sredinom aprila , preostale snage UN su zadrane u kasarnama. Potom je savjet bezbjednosti, na prijedlog generelanog sekretara Butrosa Butros-Galija zatraio da se posmatrake snage UN smanje na manje od pet stotina vojnika. Napokon je Butros Gali promjenio svoje miljenje zatraivi osnivanje mirovnih snaga od pet hiljada vojnika. Medjutim , Savjet bezbjednosti je odbio da podri njegov prijedlog .Sjedinjene Drave su se protivile predloenoj mirovnoj operaciji djelimino i zbog trokova (udio Sjedinjenih drava u trokovima mirovnih operacija bio bi oko 30 procenata), ali i zbog nedovoljne odreenosti zadataka i organizacije mirovne operacije. Govorei o potrebi mirovne operacije u Ruandi predsjednik Bil Klinton je izjavio da je za UN vano da naue ,,kada da kau ne. Ali i druge velike sile su u Savjetu bezbjednosti , ukljuujui Britaniju i Francusku , imale nedoumnice u pogledu vojne intervencije. Kao to je dokazivao Majk Barnet , vii funkcioneri UN mogli su poduzeti akciju bilo da zaustave bilo da smanje razmjere genocida . Po miljenju ,,vie osoblja UN, ako su neke lanice savjeta bezbjednosti znale za zloine protiv ovjenosti , ili imale dobre razloge da podozrijevaju imali su moralnu obavezu da pozovu UN na akciju. Ali to nisu uinili. Jedna od velikih sila (Francuska ) privremeno je poslala vojne snage u Ruandu poto je Patriotski front Ruande zadobio kontrolu nad znatnim dijelom zemlje. Kada su Huti poeli da
15

bjee u susjedne zemlje, Francuska, koja je podravala oboreni reim Huta , sprovela je privremenu humanitarnu intervenciju da bi sprijeila naoruane odrede Tutsija da se osvete Hutima. Francuske intervencionistike snage su uspostavile zonu bezbjednosti na jugozapadu Ruande, pruajui tako stranu zatitu u periodu od dva mjeseca (od 23.juna do 21.avgusta). Procjenjuje se da je francuska intervecija spasila desetine hiljada Huta. Meutim, drave su pruile znaajnu humanitarnu pomo velikim logorima ruandskih izbjeglica u Zairu, Tanzaniji i Burundiju. Velike meunarodne vladine i nevladine organizacije igrale su kljunu ulogu u obezbjeivanju humanitarne i medicinske pomoi. Posebno je vlada SAD-a pruila znatnu financijsku i humanitarnu pomo, kada je meu 1.200.000 izbjeglih Huta u Gomi, Zairu, izbila epidemija kolere, vlada je odobrila slanje etiri hiljade vojnika da pomognu humanitarnim naporima i sprijee irenje bolesti. Meutim, slanje amerikih vojnika imalo je za cilj iskljuivo humanitarnu pomo, a ne ouvanje mira. Genocid u Ruandi i potonji talas izbjeglica negovjetavaju da, uprkos izjavama i retorikim govorima o meunarodnim ljudskim pravima, strane drave nisu pretjerano voljne da interveniu kako bi sprijeile masovna ubijanja. Mada se meunarodno humanitarno pravo sve vie prihvata kao dio pravne i normativne strukture globalnog drutva , unaprijeenje i zatita ljudskih prava se jo uvijek smatraju obavezom drava. Kao to je istakao jedan naunik. Sve dok velike sile u Savjetu bezbjednosti ne budu voljne da zajedno djeluju i da pretpe relativno male gubitke da bi sprijeile velike pokolje nedunih ljudi, i dalje e biti mahanja rukama poslije dogaaja i hitnih napora da se prui pomo. I jo jednom e biti kasno za sve osim za tugu . Mi smo identificirali uvjete koje niko ne moe zanijekati a to je da obaveza humanitarne intervencije postojala i mi smo utvrdili da je meunarodna zajednice, kao zajednica drava u meusobnom odnosu, imala obavezu da intervenira u Ruandi. Ova moralna obaveza meutim, nuno ne podrazumijeva da je meunarodna zajednica trebala da intervenira u svim dogaanjima koja su se desila u Ruandi.

Unapreenje ljudskih prava Zbog tekoa i velikih rizika sadranih u pokuaju da se zaustavi genocid i masovna ubistva koje vri vlade ,drave kojima je stalo do ljudskih prava obino su bile sklone da nagalase individualna ljudska prava i da zanemare sistemske genocide velikih razmjera. Zapadne demokratske zemlje su obino selektivno titile gradjanska, politika, drutvena i ekonomska prava. etiri principa doprinose razboritoj i efikasnoj politici ljudskih prava
16

prednost akcije nad deklaracijama neophodnost stvaranja preduslova za ostvarenje i zatitu osnovnih prava nadmo tihe nad javnom diplomatijom impertativ skromnosti i umerenosti

1. Dati prednost akcijama nad retorikom je znaajno za irenje ljudskih prava

zato to su bilateralne i multilateralne inicijative u pogledu ljudskih prava tradicionalno ograniavale preteno na deklaracije i konvencije. Deklaracije i konvencije ne mogu same sebe staviti u dejstvo Robert Goldvin je primjetio da je alosno to je toliko energije i vremena upotrijebljeno u stvaranju iliuzije da e objavljivanje prava nuno dovesti do njihovog ostavrivanja. On pie da je svjesna prevara , ili je naivna vjera u magiji rijei tvrditi da e priznavanje ljudskog prava na dovoljno hrane, rjeiti probleme gladi
2. Razvoj drutveno ekonomskog i polikog uslova je takoe bitan za

odavanje uvjerljive i djelotvorne politike ljudskih prava.

3. Tiha politika je takodje bitna jer drave nisu voljne da promjene svoju

politiku samo zbog spoljnog pritiska. Leonid Brenjev je jednom primjetio suveren drava ne moe da prihvati da je drugi ue kako treba ivjeti.
4. Razborita politika ljudskih prava trebala bi da bude umjerenog oblika. To je

istina iz bar dva razloga: prvo, da bi se minimalizovao moralni etnicitet i, drugo, da bi se umanjilo moralno samozadovoljstvo i licemjerje.

G. Barnett zakljuuje u izvrsnom istraivanju da kada je bilo rije o odgovornosti za sprijeavanje injenja zloina genocida svi su pokazivali pristima jedni na druge, umjesto da se UN organizirao i preuzeo kormilo za akciju. Za UN, kae, da su birokratska ruka svijeta sa transnacionalnim vrijednostima, ali koja je zbog nezainteresiranosti temeljito prekrila svoje profesionalne obaveze i etike dunosti. Kofi Annan je to potvrdio u "svojoj" isprici 1994. godine
17

"... svijet nije Ruanda u vremenu zla. Meunarodna zajednica i Ujedinjeni narodi nisu mogli skupiti politiku volju da mu se suprotstave. ... Svako od nas kao pojedinac mora uzeti svoj dio odgovornosti. " odbijanje sudionika da govore u prvom licu nadstojalo je prikazati meunarodnu zajednicu odgovornom s posebnim naglaskom da se takva deavanja vie ne bi smjela ponoviti. A gotovo cijeli Annanov mirovni sastav s njim na samom elu UN birokracije nastavio je sa svojim karijerama. G. Barnett zakljuuje da: "elja za izgradnjom moralne institucije mora ukljuivati ispitivanje onih koji je ine odnosno onih koji su njeno osoblje. Oni koji prihvate odgovornost moraju biti pozvani na odgovornost, a na osnovnoj razini to znai ne samo da polau javnosti raune, ve da budu uklonjeni ako svojim ponaanjem naruavaju oekivanja. No, ta personalizacija politike moe se initi da to podrazumjeva da e mjenjanje ljudi promijeniti ishod. Ako je samo to, bilo bi to vrlo jednostavno. UN-ov angaman u Ruandi je grozno zabrinjavajui upravo zbog toga, to su uglavnom, to bili visoko etiki i pristojni pojedinci koji su vjerovali da rade pravu stvar. Personalizacija, u stvari, moe prikriti kako pojedinci mogu postati kreature svojih institucija. ... Humanost, takoer, moe razviti vlastite institucije... kompaktnost izmeu humanosti i politike, mijeanje etike i moi, moe isporuiti pragmatizam koji malo podsjea na izvorne namjere. ... elje ... (za) neke verzije Nuremberg naela, uvjerenje da su pojedinci odgovorni za svoje postupke, ak ako su ti postupci u skladu sa slovom njihovih slubenih dunosti, ako ti postupci kre moralne principe. "Vie od deset godina nakon genocida u Ruandi, Barnett je okupiran tako stravinom procjenom od strane UN-a, prikazujui UN-ove sposobnosti mranom stranom novog svijeta . Ne samo da je iza genocida u Ruandi uslijedio genocid u Bosni, ve i milioni smrtnih sluajeva u nastavku rata u Kongu, i kontinuiranih ratova irom svijeta. Pa sve do Darfura- genocida koji je moda i bre i brutalnije poinjen nego ovaj u Ruandi. Sve ove stvari daju nam za pravo da stavimo u pitanje sposobnost samih UN-a i Vijea sigurnosti i da se zapitamo jo jednom gdje je tu odgovornost?

Zakljuak

18

Ukratko, naa hipoteza je da meunarodna zajednica, kao zajednica drava koje se nalaze u meunarodnom odnosu, trebala da intervenira kako bi sprijeila ili zaustavila genocid u Ruandi, to je ujedno bila njena moralna dunost i obaveza. Ovo je sve konsidirano na osnovu naeg suda koji se temelji na dunostima koje nosimo sa sobom , pojedinano i kolektivno, kako bi zatitili svakog pojedinca odnosno kako bi osigurali osnovno pravo na sigurnost. U sluaju Ruandskog genocida, za ispunjenje ove obveze bilo je potrebno da meunarodna zajednica intervenira kako bi sprijeila ili zaustavila genocid a okolnosti su bile takve da je ona imala obavezu da to uini. Normativni okviri u meunarodnim odnosima doputaju dravama poduzimanje takvih moralnih radnji u obzir, koje naalost u ovom sluaju nisu poduzete. Kao rezultat nezainteresovanosti meunarodne zajednice i njenog dranja po strani, desio se genocid u kojem je Hutu ekstremistima dozvoljeno klanje stotine hiljada nedunih mukaraca, ena i djece. To je ujedno i genocid meunarodne zajednice, jer preutjeti i ne uiniti nita da se pokolj odnosno ubijanje nevinih sprijei isto je to i uestvovati u genocidu. Svoju (ne)odgovornost za sprijeavanje genocida potvrdili su isti ti elnici meunarodne zajednice i mnogi sudionici koji su bili umjeani u sva dogaanja priznavi Sluaj Ruande kao straan neuspjeh. Dunosnici UN-a, su tvrdili da su oni eljeli intervenirati ali da se s tim nisu slagale lanice Vijea sigurnosti, i da su ti pritisci doveli do njihove (ne)reakcije i na taj nain pokuale umanjiti svoju moralnu (ne)odgovornost. Ipak, moemo zakljuiti da su oni imali obavezu da potaknu djelovanje UN-a., jer i skromna intervencija je mogla zaustaviti ili suziti opseg genocida. Umjesto toga, oni su se opravdavali kroz okolnosti i neznanja, da bi pomakli krivicu na organizaciju. No na taj nain sigurno nisu mogli umanjiti (ne) odgovornost same meunarodne zajednice koja je kasnije pokuala da spere krivicu osnivanjem Meunarodnog krivinog suda za Ruandu (MKSR).

Literatura:

19