Problemi za teoriju supstrata

Filozofi koji zagovaraju teoriju supstrata kau da su sami supstrati sastavni dijelovi konkretnih predmeta koji upravo te konkretne predmete ine meusobno numeriki razliitima. Takoer, teoretiari supstrata tvrde da ako uoavamo atribute nekog konkretnog predmeta to znai da uoavamo i sami supstrat koji nosi taj predmet. Atribut i subjekt su u korelativnom odnosu, to znai da ako spoznajemo jedno, nuno spoznajemo i drugo. Teoretiari svenja na ove tvrdnje iznose etiri prigovora: 1. prigovor: cirkularnost! Teoretiari supstrata pretpostavljaju ono to ele dokazati, tj. dokazuju postojanje supstrata time to pretpostavljaju njegovo postojanje. Ali teoretiar supstrata moe na ovaj prigovor odgovoriti da je uvoenje samih supstrata nespojivo sa strogim empirizmom, a da same supstrate trebamo za analizu pripisivanja atributa te za objanjenje postojanja predmeta koji imaju ista svojstva, ali su numeriki drukiji. 2. prigovor: sama pretpostavka supstrata koji je sam po sebi bez atributa je proturjean. (Sellars). injenica biti supstrat znai biti bez atributa,a teorija supstrata kae da supstrat nosi atribute. To je proturjeno! Ali teoretiar supstrata na ovo moe odgovoriti da je supstrat nositelj atributa koji za njega nisu bitni i zato je on neovisan i moe se promatrati sam. 3. prigovor: poroan beskonaan regres! Ako postoji razlika izmeu bitnih i nebitnih atributa onda se moe pretpostaviti da supstrat ima neke dijelove za koje se veu atributi. Supstrat dakle, nije cjelina nego se moe beskonano dijeliti. 4. prigovor: teorija supstrata ne osigurava objanjenje numerike istovjetnosti. Tj. supstrati ne posjeduju neka intrinzina svojstva po kojima bi se razlikovali. Po tome bi se onda moglo zakljuiti da je supstrat zajedniki svim stvarima tj. da ga one dijele.

Teorija supstancije

Teorija supstancije je teorija po kojoj nije potrebno pretpostaviti nositelja svojstava mimo samih konkretnih pojedinanosti. Konkretne pojedinanosti su osnovni i temeljni entiteti koji se ne mogu svesti na niu razinu. Supstancija (ousia) je samopostojei entitet koji stupa u neka svojstva, pripada nekim vrstama, stoji u nekim relacijama. Bit konkretne pojedinanosti je u atributima koji se s njom povezuju. Konkretna pojedinanost nije produkt njezinih sastavnica, ona je konstrukt supstrata i atributa koje nosi. Aristotelovci su realisti u pogledu atributa tako da oni biti konkretne pojedinanosti shvaaju kao ukorijenjeno u univerzalijama koje ona oprimjeruje. (Univerzalije su realne, ne postoje samostalno, ali se nalaze u samim predmetima). Aristotelovci takoer govore da postoje vrste kojima konkretne pojedinanosti pripadaju. Vrsta: formativni imbenik u konstituciji pojedinanih stvari (eidos). Vrsta je univerzalija, ope karakteristike koje dijele neke konkretne pojedinanosti. Ona je nuan uvjet za postojanje neke konkretne pojedinanosti. Vrsta je ono to predmet jest, odnosno ono na emu se temelji bit predmeta. Aristotelova teorija supstancije sadri i teoriju esencijalizma. Esencijalizam je uenje koje govori da entiteti imaju svojstva, ali meu njima razlikujemo bitna svojstva i ona koja nisu bitna (akcidentalna). Teoretiari svenja smatraju da je svaki atribut jednako bitan za predmet pa njih nazivamo ultraesencijalistima. Teoretiari supstrata smatraju da ne postoje bitni atributi pa njih nazivamo antiesencijalistima. Aristotelovci smatraju da su same konkretne pojedinanosti nositelji svih atributa te da su neki od tih atributa bitni dok su ostali samo akcidentalni. Konkluzija je znai da aristotelovsko razjanjenje relacije izmeu stvari i njezinih atributa predstavlja neku vrstu srednjeg stajalita izmeu teorije svenja i teorije supstrata.

Kako aristotelovci objanjavaju numeriku razliitost kvalitativno nerazluivih predmeta? Oni kau da numeriku razliitost kvalitativno istih predmeta moemo objasniti time da viestruko upojedinaenje neke vrste zapravo ini numeriku razliitost. Vrste, za razliku od svojstava, su takve da njihovo viestruko upojedinaenje rezultira numeriki razliitim pojedinanostima. Tako vrsta kojoj predmet pripada obiljeava taj predmet kao pojedinanost koja je numeriki razliita od svih drugih pojedinanosti. Konkretna pojedinanost je intrinzino odreena kao pripadnica svoje vrste. Takve vrste aristotelovci nazivaju individuativne univerzalije (pas, maka, ovjek). Aristotelovci zanemaruju tvrdnju da se konkretne pojedinanosti sastoje od dijelova jer iako one imaju strukturu, prema njihovoj teoriji one se ne mogu reducirati na neke osnovnije sastavnice. Na taj nain se rjeava problem numeriki razliitih, a kvalitativno nerazluivih predmeta. Teorija supstancije koju iznosi Aristotel, tvrdi da nisu sve konkretne pojedinanosti supstancije. Supstancije su: 1. Individualna iva bia (biljke, ivotinje, osobe)-osnovni, nereducibilni entiteti 2. Elementi: vatra, voda, zemlja, zrak, koji ulaze u sastav svega to je materijalno. Aristotel je smatrao da univerzalije u koje spadaju: 1. Univerzalije u koje spadaju artefakti (automobil, sat, raunalo) sadnica) 3. Univerzalije koje izraavaju agregate fizikih predmeta (planina, jezero, buket) se ne smatraju osnovnim univerzalijama i stvari koje ih upojedinauju NISU supstancije. Dakle, o postojeim stvarima govorimo na vie naina. Primarno (fokalno) znaenje postojanja: u tom smislu rijei postoje samo supstancije. Sekundarno znaenje: Aristotel pod tim podrazumijeva i postojanje neki stvari koje nisu supstancije-moemo im pripisati samo postojanje, ali one nisu supstancije. 2. Univerzalije koje izraavaju uloge ili faze (predsjednik, stolar, liinka,

Na tvrdnje aristotelovaca da su supstancije nereducibilna jedinstva javlja se kritika redukcionizma. Redukcionizam je stajalite prema kojem se entiteti jedne vrste mogu svesti na entitete druge (temeljnije) vrste. Temeljniji entiteti su i ontoloki vii pa tu vrtu redukcionizma nazivamo i ontoloki redukcionizam. Kauzalna redukcija prua kauzalno objanjenje kako taj entitet postoji (npr. Ako govorimo o gorenju onda to svodimo na termin oksidacije, dobivanja svjetlosti, topline) Aristotel prihvaa neku vrstu redukcionizma, ali ne prihvaa eliminativizam u smislu konkretnih pojedinanosti. On argumentira da injenica da su iva bia sastavljena od dijelova uope ne dovodi u pitanje nereducibilno jedinstvo koje im on pripisuje, npr. bubreg je dio ivog bia, ali on igra ulogu u cijelom organizmu i upravo je uloga koju on igra konstitutivna za njegovu bit.