Professional Documents
Culture Documents
Mjerenje Ionizirajućeg Zračenja
Mjerenje Ionizirajućeg Zračenja
UVOD
Da bi mogli procijeniti tetni uinak zraenja i provoditi mjere zatite, doze se moraju izmjeriti. Mjeri se apsorbirana doza zraenja u zraku, a iz dobivenih vrijednosti izraunavaju se ekvivalentna i efektivna doza. U sluaju kad imamo izvor zraenja i kad poznamo njegovu aktivnost, kao i vrstu radioaktivnog izvora (npr. Cezij-137) te njegove karakteristike, moemo i raunski odrediti dozu. No, u pravilu se mjere apsorbirane doze u zraku u nekoj toki gdje se oekuje da se nalazi osoba koja moe biti ili je izloena zraenju i preraunavanju na tkivo ili na cijelo tijelo. Ureaji koji za to slue zovu se dozimetri. Zraenje moemo zapaziti samo posredno, preko pojava koje zraenje uzrokuje u tvarima Mjerenjem tih pojava, mjere se i pojedina svojstva zraenja. Prilikom djelovanja zraenja svaka pojava moe posluiti za zapaanje i mjerenje zraenja.
Zid i kolektor razdvojene su izolatorom visoke kvalitete da bi se reduciralo curenje struje kada se komora prikljui na polarizirajui napon. Ako znamo masu zraka u komori (odnosno njen volumen), zraenje prolazom kroz tu komoru predaje odreenu koliinu energije za ionizaciju tog zraka u komori te ako znamo tu energiju znamo i apsorbiranu dozu u zraku u toki na kojoj se nalazi komora. To je, podsjetimo se, omjer energije i mase zraka u komori. Nadalje, iz eksperimenta je poznato koliko energije je potrebno da u zraku nastane 1 par elektron-ion: 34 eV. Dovoljno je, dakle, mjeriti broj impulsa u komori i svaki impuls pomnoiti s 34 eV te dobijemo ukupnu energiju predanu od zraenja komori. Ta energija podijeljena s masom zraka u komori daje apsorbiranu dozu. Badarenjem se to moe postii tako da je elektronika podeena na nain da izravno moemo oitati dozu na skali ureaja (elektrometar) (slika 1.2).
Zraenje prolazom kroz komoru izaziva ionizaciju. Pozitivni ioni odlaze u elektrinom polju na elektrodu (katodu), a negativni (elektroni) ioni odlaze na +elektrodu (anodu). Time u strujnom krugu nastaju el. impulsi koji oznaavaju da je dolo do prijma estice koja je nastala raspadom. Ti impulsi se obrauju u el. krugu ureaja i na brojaniku se pokazuju odreene vrijednosti: broj impulsa, broj impulsa po jedinici vremena i slino. GM brojai broje impulse, a ne dozu i zato slue za detekciju zraenja, a ne primarno za ocjenu same opasnosti zraenja. Za to slue ionizacijske komore. GM brojai su veoma osjetljivi i esto se koriste zato to mogu da detektiraju bilo koje zraenje koje izvri ionizaciju u detektoru. estica proizvodi par iona u aktivnom volumenu, te se dobije impuls 0.1-1 volta. GM brojai ne prave razliku izmeu vrsta zraenja ili njihovih energija. Iz tog razloga, veina ovih brojila su kalibrirani da broje impulse u minuti (CPM). GM se obino koriste za jednostavno otkrivanje prisutnosti radioaktivnog materijala. Koriste za otkrivanje nisko-energetskih X i gama zraka.
Filtri omoguavaju mjerenje doza razliitih vrsta zraenja. Ukoliko je film dozimetar izloen djelovanju ionizirajueg zraenja, dolazi do zatamnjenja filma koje je razmjeran dozi kojoj je bio izloen.
1.3.2 TLD
Rad termoluminiscentnih dozimetara bazira se na pojavi da neki kristali, kao to je litij fluorid (LiF) izloeni ionizirajuem zraenju sauvaju dio apsorbirane energije u svojoj kristalnoj strukturi koja se zatim pri odgovarajuim uvjetima zagrijavanja moe osloboditi u vidu svjetlosti (termoluminescencija) i detektirati. U vrstom kristalnom materijalu postoji zabranjena energetska zona, izmeu valentne i zone provodljivosti, u kojoj elektron ne moe postojati. Zbog zraenja u kristalu se pojavljuju zamke i elektroni koji dolaze iz valentne zone ili se vraaju iz zone provodljivosti bivaju uhvaeni u tim zamkama. Dakle, dio energije biva apsorbiran u kristalu. Ako se kristal zagrijava do odreene temperature, elektroni dobivaju dovoljno energije da napuste zamke i vrate se u valentnu zonu i energija koju na taj nain oslobaaju emitira se u vidu svjetlosti (tj. luminiscencije) (slika 1.6).
Intenzitet emisije svjetlosti kod ovih materijala proporcionalan je energiji koju je kristal apsorbirao u toku ozraivanja.
Intenzitet emitirane svijetlosti oitava se na TLD itau (slika 1.7), na visokim temperaturama ( oko 300 C).
TLD zasebno moe mjeriti gama, X-zrake, beta estice i termalne neutrone s energijama izmeu 10 keV i 10 MeV. TLD se koristi tamo gdje je zbog velikog broja korisnika potrebna i poeljna automatska obrada.
Osnovni nedostatak i jednog i drugog dozimetra je odgoeno dobivanje rezultata ozraenja, tek nakon razvijanja i oitanja u itau nakon proteka vremena noenja. Zbog toga su danas popularne brojne verzije dozimetara s izravnim trenutnim oitanjem primljene doze: penkala dozimetar, elektronski dozimetar i slino (slika 1.9).
Koriste se lokalno kao dodatni dozimetar uz slubenu dozimetriju koja se obvezno provodi film dozimetrima ili TLD-ima.