Petar Milosavljevi O knjizi Laza M.

Kostia "Kraa srpskog jezika"

DODATAK Petar Milosavljevi O knjizi Laza M. Kostia Kraa srpskog jezika O srpskom jezikom i etnikom identitetu O razlikovanju srpskog i hrvatskog jezika

O KNJIZI LAZA M. KOSTIA "KRAA SRPSKOG JEZIKA"

Lazo M. Kosti (Krtola u Boki Kotorskoj 1897 Vetingen, vajcarska 1979) bio je do Drugog svetskog rata profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i objavio je vie knjiga i radova u periodici iz pravne struke. Posle Drugog svetskog rata iveo je u emigraciji, u vajcarskoj. U tom periodu objavio je jo osamdesetak knjiga. Gotovo sve one bave se pitanjima istorijsko-politike sudbine, kulturnog identiteta i opstanka srpskog naroda. Meu njima su i tri knjige o srpskom jeziku. To su: irilica i srpstvo (1963), O srpskom jeziku (izjave stranaca), posveena Vuku Karadiu povodom stogodinjice smrti (1964) i Kraa srpskog jezika (1964). Kosti je ulagao mnogo energije u otkrivanje i objavljivanje istine o svome narodu radi ouvanja narodne samosvesti. Meutim, knjige srpskih emigranata tampane u inostranstvu bile su doskora gotovo nepristupane domaoj javnosti. 1. Knjiga Kraa srpskog jezika objavljena je prvi put kao autorovo privatno izdanje u Badenu 1964. godine. Glavni zadatak Kostieve knjige bio je da objasni kako je dolo do "krae srpskog jezika", odnosno kako je dolo do toga da se srpski jezik proglasi za hrvatski. Podseanjem na brojne stavove srpskih, hrvatskih i stranih autora iz prolosti, Kosti je pomogao da se shvati i objasni ovaj destruktivni proces. Spisak citiranih dela sa raznih jezika prelazi brojku od 130 bibliografskih jedinica. Knjiga predstavlja dobro sastavljen kola svedoanstvo o iroko rasprostranjenoj spoznaji identiteta srpskog jezika i o pokuajima njegovog otuivanja. Srpski filolozi, ukoliko su znali za Kostievu knjigu (a bilo ih je mnogo koji su esto boravili u inostranstvu), poinili su greh to su je preutali i to nisu nastavili istraivanja njenim tragom. Nadamo se da dolaze vremena kada e se i jeziki strunjaci prema Kostievoj knjizi i problemima koje ona otvara odnositi drugaije. Stavovi izloeni u Slovu o srpskom jeziku, dokumentu koji je 1998. objavljen, diskutovan i dosta iroko prihvaen, bliski su stavovima Kostieve knjige. Treba se nadati da e se smanjivati broj onih koji namerno ili nesvesno zatvaraju oi pred injenicama i argumentima na kojima ovi stavovi poivaju. 2. Graena na bogatoj literaturi, Kostieva knjiga ne otkriva samo ta je sve injeno sa hrvatske strane da se promeni ime srpskom jeziku i da se taj jezik prikae kao hrvatski. Ona otkriva i dosta detalja kako se na ta nastojanja gledalo i meu Hrvatima i meu Srbima; pogotovo su dragocena razmiljanja prvih slavista

(Dobrovski, Kopitar, afarik, Mikloi...) o srpskom i hrvatskom jeziku, a posebno Nemaca. Od Srba su citirani, osim Vuka Karadia, patrijarh Rajai, Teodor Pavlovi, Savo Bjelanovi, Jovan Risti, Boo Katalini, Vladimir orovi, Ilija Mamuzi i drugi. Kostieva knjiga je sauvala pamenje i o jednom znaajnom regovanju pravoslavnog svetenika, prote Dimitrija Ruvarca, knjigom Evo, ta ste nam krivi! (1894) na politiku oduzimanja jezika Srbima. Ova zaboravljena Ruvareva knjiga ekala je vie od sto godina da u otadbini bude ponovo otkrivena i tampana (1997). Zabeleeno je i reagovanje jednog univerzitetskog profesora, kasnijeg predsednika vlade Srbije, Milovana Milovanovia. U vreme kad se u Jugoslaviji nije smelo znati za Duieve lanke pisane tokom Drugog svetskog rata u Americi, oni su u ovoj knjizi obilato citirani. Vana su, meu ostalim, navedena miljenja Matije Katania, Meda Pucia, dum Ivana Stojanovia i Marka Cara, dakle Srba katolike vere. Na obimnom materijalu koji donosi, Kostieva knjiga pokazuje da je meu Srbima, poev od ilirskog pokreta, bilo dosta vanih ljudi koji su videli zbog ega se insistira na jezikom zajednitvu Hrvata i Srba i da to po Srbe moe imati loe posledice. Treba zato odgovoriti na pitanje: zato su se, i pored toga znanja, stvari odvijale u nepovoljnom pravcu? Na osnovu Kostieve knjige (kao i mimo nje), moe se doi do ovakvog odgovora. Oni Srbi koji su ispravno i pametno mislili i reagovali bili su marginalizovani, a vremenom i igosani kao nacionalisti ili ovinisti. Njihov glas se nije mogao ni dugo ni daleko uti. Mora se zato pretpostaviti da je to bio neiji strateki interes: da su postojale i da postoje mone i organizovane snage koje svesno i sistematski ine da se identitet i integritet srpskog jezika dovede u pitanje. Na pitanje: kako su Hrvati uspeli da Srbima skoro potpuno nametnu svoju jeziku opciju, koja se nikako u naunom smislu ne moe braniti, odgovor takoe moe da bude jasan i on glasi: Hrvati su nam svoju jeziku opciju nametnuli tako to su pod svoju kontrolu stavili srpske nacionalne institucije i najuticajnije linosti koje se bave filologijom. Najjasnije se to vidi u sluaju vodeeg srpskog filologa posle Vuka, ure Daniia. Pisac Rata za srpski jezik i pravopis (1847), Srpske sintakse (1858), O razlikama srpskoga i hrvatskoga jezika (1859), i drugih dela, Danii je, posle odlaska u Zagreb za tajnika JAZU (1967), poeo da radi suprotno svojim dotadanjim lingvistikim uverenjima. O tome svedoi njegovo najglasovitije delo: Rjenik hrvatskog ili srpskog jezika (JAZU, 1882). A kakva se promena u Daniiu desila, moe da pokae njegova knjiga Oblici srpskoga jezika (1863), koja je u Beogradu doivela nekoliko izdanja. Ta ista knjiga, poela se u Zagrebu pojavljivati pod novim imenom: Oblici hrvatskoga ili srpskoga jezika. Jo nije sasvim objanjeno zato je glavni srpski filolog izgubio orijentaciju u shvatanju srpskog jezika, tj. zato je napustio vukovsku jeziku paradigmu i poeo da slui tuoj. Slino se desilo i sa drugim glasovitim i uticajnim srpskim filologom Aleksandrom Beliem pod ijim je urednitvom takoe izaao prvi tom Renika srpskohrvatskog narodnog i knjievnog jezika (SANU, 1959). Rad na ovom reniku najavio je jo 1888. godne (dakle pre vie od sedamdeset godina od njegovog pojavljivanja) Stojan Novakovi u Srpskoj kraljevskoj akademiji ali pod imenom Renik narodnoga knjievnog jezika srpskog, odnosno Srpski renik. Na sakupljanju grae za renik pod tim imenom radilo se sve do posle Drugog svetskog rata, sve dok ga "veliki" Beli nije preimenovao i dao mu dvonacionalno ime: Renik srpskohrvatskog jezika i to tek 1953, dakle godinu dana pred Novosadski dogovor, Beli, koji je 1947. pri SANU osnovao Institut za srpski jezik, tu istu instituciju preimenovao je 1955. u Institut za srpskohrvatski jezik. Beli nije video razlike izmeu izraza srpski i srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski jezik. Dogaaji su pokazali da se Beli prevario, odnosno da je bio prevaren. U poslednjem poglavlju Kostieve knjige komentarie se Ustav SFRJ iz 1963. godine u kojem se kao zvanini jezici u Jugoslaviji proglaavaju: slovenaki, srpskohrvatski, hrvatskosrpski i makedonski. Kosti je jasno video ono to oficijelni srpski lingvisti nisu hteli da vide: da se srpskohrvatski i hrvatskosrpski tretiraju kao dva jezika, da u najviem pravnom dokumentu drave imaju isti status kao i slovenaki i makedonski. 3. Problemom identiteta srpskog jezika bavio sam se i ja u knjizi Srbi i njihov jezik (1997). Ova hrestomatija sadri pedesetak tekstova raznih autora o ovom problemu na osnovu kojih se vidi kako je od iste jezike

slike Srba i Hrvata nastala zamuena. Kostievo i moje osvetljavanje procesa preuzimanja i preimenovanja srpskog jezika od strane Hrvata ne slau se u svim detaljima. Ali se slau u najbitnijem. Mislim da je osnovna razlika u tome to je Kosti, obiljem citata, nastojao da sastavi to iri mozaik miljenja koja mogu da oslikaju procese preotimanja srpskog jezika. Ja sam, pak, vie insistirao na prelomnim trenucima u tim procesima. Takvih trenutaka nije bilo mnogo. Zato na njih treba posebno obratiti panju. a) Srpski jezik, pre ilirskog pokreta, pored lokalnih, imao je dva osnovna nacionalna naziva. Srbi pravoslavci svoj jezik nazivali su srpskim, a sebe Srbima. U Austriji su te Srbe, ali i sve one druge (drugih vera) koji govore srpskim jezikom, nazivali Ilirima a njihov jezik ilirskim. Tako su esto inili i Srbi katolike vere, ali i Srbi pravoslavci kad su bili u situaciji da se slue obiajima sredine. Patrijarh arnojevi, na primer, dobio je privilegije za ilirski narod, za Srbe je u 18. veku postojala Ilirska dvorska deputacija i Ilirska dvorska kancelarija, Dositej je za Kopitara bio ilirski pisac koji je pisao na ilirskom jeziku itd. Hrvati u to vreme imaju svoj hrvatski jezik kajkavski. Slavistika, koja se rodila u prvoj polovini devetnaestog veka, potvrdila je saznanje da su ilirski i srpski jezik jedno, a hrvatski jezik sasvim drugo. Preokret je nastao sa pojavom ilirskog pokreta poev od tridesetih godina 19. veka. Rodonaelnici ovog pokreta, prvo su pisali na hrvatskom (kajkavskom) jeziku koji im je bio maternji; zatim su, u duhu "slovenske uzajamnosti", preuzeli srpski jezik (tokavski) za knjievnu upotrebu, ali ne pod srpskim, ve pod njegovim alternativnim, tj. ilirskim imenom. Dugim i upornim radom, uz pomo sa strane, oni su uspeli da nametnu stav da se ilirsko ime ne odnosi prvenstveno na Srbe, kako je bilo do tada, ve na Hrvate. Tumaenjem ilirskog pokreta kao hrvatskog, stvorena je podloga da se naziv ilirski jezik ubudue tumai kao alternativno ime za hrvatski. b) Drugi korak je uinjen 1860. godine kada je Hrvatski sabor prihvatio dvonacionalno ime za zvanini naziv jezika u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Taj jezik je ozvanien kao hrvatski ili srpski i u novoosnovanoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti (1867) i u Rjeniku hrvatskog ili srpskog jezika koji je ona poela da izdaje. Tako se desilo, valjda jedini put u svetu, da jedan jezik u nazivu dobije ime dva naroda. A jezik koji je taj dvonacionalni naziv oznaavao bio je, u stvari, onaj isti koji je samo do pre nekoliko decenija imao naziv srpski (alternativno ilirski). v) Trei korak je uinjen na Novosadskom dogovoru (1954). U zakljucima toga Dogovora reeno je da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik; a da im je zajedniki njihov knjievni jezik "jedan i jedinstven". Pa ipak je taj, jedan i jedinstven jezik, podeljen na dva jezika. To se vidi po odluci da se izdaju dva pravopisa i dva renika: Pravopis srpskohrvatskoga jezika ekavski i irilicom i Renik srpskohrvatskoga jezika ekavski i irilicom (oba u Matici srpskoj) i Pravopis hrvatskosrpskoga jezika i Rjenik hrvatskosrpskoga jezika oba ijekavski i latinicom u Matici hrvatskoj u Zagrebu. To je praktino znailo: ekavski i irilica su srpski; ijekavica i latinica su hrvatski. g) etvrti korak se ini u nae vreme. Nastoji se da se oivotvore rezultati Novosadskog dogovora, tj. da se srpski jezik pred "meunarodnom zajednicom" identifikuje sa ekavskim, a hrvatski sa ijekavskim. To se vidi na osnovu ove injenice: u Nemakoj je do razbijanja Jugoslavije bilo 50 lektorata za srpskohrvatski jezik. Sada ima 39 lektorata za hrvatski, 7 za bosanski, 4 za srpski. Slinih postupaka ima i u drugim zemljama. Ishod te jezike zavrzlame, u koju neka organizovana snaga ukljuuje "meunarodnu zajednicu", unapred se zna: za hrvatski jezik e biti proglaena ijekavica; za srpski ekavica; a poto nije teko dokazati da su tako shvaeni hrvatski i srpski jedan jezik, lako e ispasti da je srpski jedna varijanta hrvatskog. Izmiljanje "bosanskog" ili ak "crnogorskog" jezika, sa istim ciljem rasrbljivanja, ukazuje na izopaenost procesa koji je poeo kroatizacijom. Mnogi misle i govore da nam niko ne moe oduzeti na jezik. Oni, jednostavno, ne razumeju da se i ne tei ka tome da nam se oduzme pravo da govorimo jezikom koji nam je maternji. Tei se neemu drugom: da se srpski jezik preimenuje; da se Srbima kae: vi, i svi koji govore kao vi, govorite hrvatskim jezikom. Strateki cilj se od ilirskog pokreta ne menja. A taj je cilj: nametnuti hrvatsko ime srpskom jeziku. 4.

U Kostievoj knjizi, prepunoj citata (po emu se i ona moe shvatiti kao hrestomatija) postoji i jedan odeljak na str. 6061. koji ovde pretampavam u potpunosti. Tu skoro umrli srpski emigrant iz Korduna Branko Mai objavio je u "Kanadskom Srbobranu" od 29. januara 1959. godine jedan lanak pod naslovom "Hrvatska javna tajna" u kojem je izos. pisao: "...Nikada Hrvati ne bi primili taj jezik kao svoj, a jo manje bi prihvatili ilirstvo, odnosno docnije jugoslovenstvo, da iza toga nije stajala krupna garancija ili osiguranje. I to u obliku njihove javne tajne... Ta hrvatska javna tajna izgleda ovako: Osnovna elja i misao Austro-Latina je da se ba uz pomo Hrvata, suzbije, rastoi i upropasti onaj ve elementarnom snagom zavitlan polet novog probuenog srpstva, kome je i suvie oit cilj: ne samo politiko osloboenje Srba i ostalih Junih Slovena, ve i njihovo "ludo" nastojanje da se sa onom svojom "poluvarvarskom" tradicionalnom kulturom ili svojim moralom i filozofijom iz narodne poezije, istaknu i afirmiraju meu ostalim civilizovanim svetom... Tu javnu hrvatsku tajnu znao je jasno i neposredno Ljudevit Gaj, otac hrvatskog ilirstva i isti plaeni najamnik ili pijun austro-latinski. Isto tako i grof Janko Drakovi, njegov glavni pomonik. A docnije, posredno i neposredno, biskup trosmajsr i pop Franjo Raki. Otuda su sva etvorica po tome planu radili ceo svoj ivot. Kako je ko bolje, vetije i prikrivenije mogao. Po najiem jezuitskom nainu: vazda briljivo krijui tu svoju javnu tajnu kao zmija noge, to se veli. Poglavito od Srba. Prema tome za Hrvate preuzimanje srpskog jezika i svog onog golemog narodnog blaga u njemu nije znailo: da oni time Srbima pridaju neku vrednost, sposobnost ili oslobodi Boe! nadmonost nad njima. Ve naprotiv! Hrvati su Zapad, Evropa, Austrija, Vatikan, "tisuljetna kultura". A Srbi su Istok, Poluazijati, Vizantinci (u najgorem smislu: otprilike kao Cigani), turska raja, Balkanci, divljaci. I jo k tome otpadnici "jedinospasavajue" hrianske vere, nevernici, izmatici. I sad ako se to od vrednosti ili dobra nalo kod te "grko-istonjake bagre", to je kao kad divljak sluajno naie na dragi kamen. On e ga dati prvom oveku koji ga sretne budzato. Ili e ga odbaciti. Zato je sva dunost "tisuljetno" kulturnog naroda da oduzme divljaku to emu on ne zna vrednosti i ne ume iskoristiti kako valja. Prema tome oni ga samo udostojavaju ili ine milost tome divljaku a oveanstvo zaduuju, preuzimanjem tog jezika srpskog, koga onda dabome s "punim" pravom i "visokom" samosveu proglasuju samo hrvatskim. Otuda ono upravo mahnito megalomanstvo i ovinistiko njihovo tvrenje, javno po novinama, da su Srbi Hrvatima ukrali njihov hrvatski jezik!!!' Bilo bi dobro ukoliko bi moglo da se kae da je ovakvo Maievo pisanje lieno podloge. Na alost, podseanje na neke od dogaaja iz toga vremena, i kasnijih vremena, pogotovo iz vremena razbijanja Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, ukazuju da njegova upozorenja treba ozbiljno shvatiti. 5. Svi narodi sa jasnim identitetom imaju i svoje nacionalne filologije koje se tim identitetom neposredno ili posredno bave i koje ga, samim time, potvruju. Te filologije se zovu: anglistika, germanistika, italijanistika, rusistika, polonistika, slovakistika itd. Prirodno bi bilo da postoji i disciplina koja bi se zvala srbistika. Ona je i postojala u doba raanja slavistike i delovanja Vuka Karadia pod imenom srpska filologija ili serbica. Ali je ona ve od druge polovine 19. veka, praktino od Vatroslava Jagia, poela da se potiskuje od strane serbokroatistike. U periodu serbokroatistike, discipline koju je zasnovao Vatroslav Jagi, pomeano je ono to je istorijski i po duhu srpsko i ono to je hrvatsko i izvrena je "kraa srpskog jezika". Srbi su otada poeli da gube svest o svom individualitetu, o celovitosti svoga jezika i svoje knjievnosti; tj. doli su u stanje da budu narod bez jasnog identiteta. Ako Srbi hoe da povrate svoj

nacionalni identitet, oni, moraju da povrate identitet svoga jezika i knjievnosti, identitet svoje kulture, da imaju punu svest o svom etnikom poreklu i duhovnoj vertikali. Drugim reima, moraju da se ponaaju kao i drugi narodi koji sve to ostvaruju preko svojih nacionalnih filologija i svojih nacionalnih institucija. Na alost, ni vlasti ni nacionalne institucije nisu prihvatile ideju obnove srbistike koja je ponuena u mojim knjigama a u programskom vidu i preko asopisa Srbistika/Serbica koji smo poeli da izdajemo u Pritini profesor Slobodan Kosti i ja (1998). Ovaj asopis zastupa stav da su glavni srpski problemi u oblasti filologije i da se pre svega tamo mogu reavati. Ideja o obnovi srbistike ipak je u jednom trenutku bila prihvaena i to na znaajnom mestu. Organi Filolokog fakulteta u Beogradu na poetku 1998/99. kolske godine osnovali su Katedru za srbistiku. Prvi put posle stvaranja Jugoslavije (1918) Srbi su dobili visokokolsku ustanovu kakvu je trebalo da imaju svo vreme u toj dravi. Ali, Katedra za srbistiku nije bila dugog veka. Okupacija Kosova i Metohije od strane NATO pakta spreila je dalje izlaenje pritinskog asopisa Srbistika/Serbica. Jo gori udarac doivela je ideja o obnovi srbistike u ranjenom ali slobodnom Beogradu. Dekan Filolokog fakulteta profesor Radmilo Marojevi bio je prinuen da podnese ostavku, a sa njegovim odlaskom ukinuta je i Katedra za srbistiku. Da je ta Katedra ostala, a Marojevi otiao, imalo bi razloga da se smatra da je on morao da ode zato to se na svojoj dunosti nije snaao. Mandat svakoga dekana je epizoda u ivotu ovog Fakulteta. A to da li e ili nee postojati katedra za srbistiku pitanje je od stratekog znaaja. Neiji strateki cilj ukidanje Katedre za srbistiku postignut je smenom dekana. Ta operacija uspeno je sprovedena preko srpskih filologa, a u jednoj od najznaajnijih srpskih institucija, na Univerzitetu u Beogradu. Tako se, u godini velikog srpskog stradanja, ali i uzleta, desilo da u Srbiji mogu da postoje katedre za germanistiku, anglistiku, orijentalistiku, romanistiku, rusistiku, polonistiku, albanistiku, ali ne moe da postoji i Katedra za srbistiku. Zato i moe da se kae da tragine 1999. u Srbiji nisu rueni samo mostovi i fabrike, kole i manastiri; sruen je i jedan od stubova nacionalnog identiteta, Katedra za srbistiku. Ispalo je da su znaajniji svi drugi stubovi, i oni na mostovima koji spajaju dva sela, od stuba kojim treba da se dri obrazovni sistem i jasan pravac u nacionalnim naukama, odnosno u srpskoj filologiji. Na alost, malo je i filologa i politiara koji to vide, kao to ih je malo bilo i u vreme kad je Lazo M. Kosti u svojoj knjizi upozoravao na stravine posledice krae srpskog jezika. Previanjem tako vanih stvari prouzrokuju se stradanja i patnje mnogih miliona ljudi, a rizikuje se i nacionalna budunost. Nevienje greha, prema staroj grkoj mudrosti, najvea je tragika krivica.
O SRPSKOM JEZIKOM I ETNIKOM IDENTITETU

1. Ideja o povezanosti jezika i naroda koji njime govori stara je. Nju je najsnanije zastupao Humbolt dokazujui da jezik emanira duh naroda. "Jezik je, tako rei, spoljna pojava duha naroda; njihov jezik je njihov duh i njihov duh je njihov jezik; teko je i zamisliti koliko je to dvoje identino", kae on u Uvodu u delo o kavi jeziku (Novi Sad 1988: 106), a sline formulacije se kod njega esto sreu. Na mnogo jednostavniji nain, meutim, ista ideja je nala izraz u tekstovima na staroslovenskom i starosrpskom (srpskoslovenskom) jeziku. Narodi se tamo jednostavno identifikuju sa jezikom kojim govore. Umesto izraza narodi u stara vremena upotrebljavao se izraz jezici. O tome se moemo uveriti u jednom od prvih tekstova na starosrpskom: u itiju svetog Simeuna od Svetog Save. Kad je Nemanjino telo stajalo posred crkve: "I tako mnogi jezici tada dooe da mu se poklone i da ga sa velikom poau opoju. Pojali su prvo Grci, potom Iverci, zatim Rusi, posle Rusa Bugari, potom opet mi, njegovo stado sakupljeno." Re jezik upotrebljena je u istom znaenju i u jednom od sasvim poznih srednjovekovnih dokumenata: u dodatku rodoslova uz Pajsijev tekst (XVII vek) o caru Likiniju (Lj. Stojanovi, 1927:40). Zapis poinje ovako: "Jete po razdeljeniju jezik." Javlja se i na drugim mestima. Tamo gde je stajalo jezici u savremenim prevodima po pravilu se nalazi izraz narodi. Na tu staru osobinu i znaenje pojma jezik ukazivao je u novije vreme i Nikita Tolstoj u svojim radovima o etnolingvistikim temama (delimino objavljenim u knjizi Jezik slovenske kulture, Ni 1995).

Na osnovu ovih podseanja mogli bismo preliminarno da zakljuimo da je jezik ono osnovno to ujedinjuje jednu populaciju sastavljenu od raznih individua, a istovremeno to je izdvaja od drugih populacija, odnosno naroda. Poljaci su oni koji govore (i iji su preci govorili) poljskim jezikom, Slovaci su oni koji govore slovakim, Maari maarskim, Holanani holandskim. Situacija sa najrasprostranjenijim jezicima je neto sloenija. Portugalci su oni koji govore portugalskim i iji su preci govorili portugalskim, a Brazilci su stanovnici Brazila koji govore portugalskim, ali iji preci nisu morali govoriti portugalskim. Identitet Brazilaca nije zasnovan prevashodno na jeziku i njegovoj istoriji ve na dravi u kojoj ive i na istoriji te drave. Na tim primerima nije teko zakljuiti da je taj identitet sekundaran u odnosu na onaj primarni, tj. jeziki identitet koji je u osnovi svih etnikih identiteta. Austrijanci su po jeziku i kulturi Nemci, a vajcarci su jezikom i kulturom vezani za tri svoje matine nacije: Francuze, Nemce i Italijane. Jeziki identitet je uvek primarniji od identiteta koji se stie na osnovu drave ili vere. Jo Dositej Obradovi je, u Pismu Haralampiju, upozoravao da se "zakon i vera mogu promeniti, a rod i jezik nikada". Stara, vekovna istina o povezanosti jezika i naroda, meutim, zaboravlja se. U novije vreme je, posredstvom marksistikih mislilaca i na Istoku i na Zapadu, nametnuta teza da se narodi formiraju tek u 18. veku i da je za njihovo formiranje zasluna, pre svega, graanska klasa. Takve teze sigurno nisu bez osnova. U 18. veku stvarno je graanska klasa bila u usponu i stvarno se u tom veku, i u prvoj polovini 19, neto bitno desilo u vezi sa nacijama. Ali to to se desilo prevashodno je vezano za jednu drugu pojavu. Osamnaesti vek je vreme procvata filologija: najpre klasinih, a zatim i nacionalnih. Upravo su nacionalne filologije, koje su bile u usponu, donele svest o prirodnoj posebnosti (individualnosti) pojedinih naroda. Ta posebnost se gradila na razliitosti jezika kojima se narodi slue. Novo vienje odnosa jezika i naroda obeleava jedno veliko ime: Herder. Sastavlja antologije (1778-9) kojoj su izdavai kasnije dali naslov Glasovi naroda u pesmama (Stimmen der Voelker in Lieder) ubedljivije od svih pre njega obratio je panju na to da postoje jezici i knjievnosti raznih evropskih naroda i da svaki od njih samom svojom jezikom posebnou donosi i neku vlastitu duhovnu posebnost. Humboltova koncepcija nacionalnih jezika proizala je iz Herderovih ideja. Uloga filologije u formiranju nacija moe se najbolje pokazati na primeru Nemaca. Nemci su u 18. veku iveli u 30-tak drava, tj. u raznim kraljevinama, kneevinama i grofovijama, od kojih je svaka imala svoju ekonomsku, kulturnu, prosvetnu posebnost. Sa raanjem nacionalne filologije, meutim, menja se neto bitno u svesti stanovnitva tih tridesetak dravica. Njima je filologija rekla: uprkos razlika koje meu vama postoje, ima neto to vas ujedinjuje. Vas ujedinjuje jedan isti jezik i artefakti na tom jeziku. Vi, prema tome, predstavljate jednu prirodnu nemaku nacionalnu zajednicu. To to se dogodilo u nemakoj filologiji u 18. i poetkom 19. veka zbilo se, u nekoj meri, kod drugih evropskih naroda, npr. Francuza, panaca, Engleza neto ranije. Otuda su i dravne zajednice tih naroda starije. Vie slovenskih naroda je, meutim, u 18. i poetkom devetnaestog veka ivelo u Austrijskoj carevini ili u njenom susedstvu pa je njihova sudbina u ovom domenu bila povezana sa sudbinom Nemaca. Panslavistiki pokret, koji se poeo razvijati krajem 18. veka, doneo je slovenskim narodima svest o njihovoj jezikoj pa, dakle, i etnikoj posebnosti u odnosu na druge evropske narode (jer govore jednim, tj. slovenskim jezikom), ali i o njihovim unutranjim posebnostima, jer govore posebnim "narejima" slovenskog jezika. Ta ideja je, uz prirodne korekcije, i sada iva. Danas se, dodue, vie ne govori o jednom slovenskom jeziku sastavljenom od raznih nareja, ve o grupi slovenskih jezika koji ine jednu jeziku zajednicu. Kao i drugi evropski narodi, i slovenski narodi su, u tom procesu, svoj etniki identitet izgraivali na osnovu jezikog identiteta. Problem identiteta eha i Slovaka, na primer, reen je etrdesetih godina 19. veka im je (kroz ivu

diskusiju i borbu) prihvaena teza Ljudevita tura da se slovaki jezik razlikuje od ekog. 3. Na junoslovenskom podruju situacija je bila sloenija. Ta sloenost se poela ispoljavati u odnosu prema vienju jezikog identiteta Slovenaca i Hrvata. Hrvati su tada najvie pisali kajkavski i taj jezik nazivali su hrvatskim. A poto je on bio posve blizak jeziku Slovenaca, "patrijarh" slovenske filologije, eh Jozef Dobrovski, smatrao je (1792) da je slovenaki jezik deo hrvatskog. Mladi Kopitar, na poetku svoga rada (1810), istakao je drugu tezu: da je hrvatski kajkavski, u stvari, deo slovenakog. Po njegovoj teoriji, koja se zove karantanska, na Balkanu postoje samo tri slovenska jezika: slovenaki, srpski i bugarski. afarik, koji se javio desetak godina posle njega, smatrao je, ipak, da je, pored slovenakog, i hrvatski (tj. kajkavski) poseban jezik. Sredinom veka, Slovenac Mikloi je isticao stav da je pravi hrvatski, u stvari, akavski. A niko od pomenutih prvaka slovenske filologije nije dovodio u pitanje stav da je tokavsko nareje isto to i srpski jezik. Vuk Karadi je, takoe, smatrao da je pravi hrvatski jezik akavski ali da i kajkavce treba smatrati Hrvatima jer su se na to ime "obikli". Pri tome je Vuk, kao i drugi filolozi iz njegovog okruenja, smatrao da se narodi meu sobom ne razlikuju po veri ve po jeziku. Srpski jezik (tokavski) ima, prema refleksu glasa "jat", tri osnovna nareja: ekavsko, ikavsko i ijekavsko (u "prijedelnom smislu": istono, zapadno i juno), a narod koji njime govori ima tri vere: grku, rimsku i tursku, tj. pravoslavnu, rimokatoliku i muhamedansku. 4. Sve do tridesetih godina 19. veka, meutim, ne postoji problem nerazluenog jezikog identiteta u odnosu Srba i Hrvata. Ukoliko problemi sa jezikim identitetom na junoslovenskom terenu u nekoj meri postoje, oni se tiu nerazluenog identiteta Hrvata i Slovenaca, a s druge strane Bugara i Srba (jer su bugarskoslovenski i srpskoslovenski bili veoma slini), a nikako Srba i Hrvata. Problem jezikog i etnikog identiteta izmeu Srba i Hrvata ne postoji iz prostog razloga to su Srbi i Hrvati izdiferencirani kao etnike zajednice, i to svaka sa posebnim jezikom i posebnim imenom. Problem nastaje od onog trenutka kad se javlja ilirski pokret i sa njime poinje da se ostvaruje teza da Srbi i Hrvati ine jedan narod, odnosno da imaju jedan jezik. Ilirski pokret je sloena istorijska pojava, ali se, ipak, relativno lako da razumeti, jer se jasno moe odgovoriti na nekoliko osnovnih pitanja koja se tiu prirode toga pokreta. Prvo od tih pitanja jeste: iji je to pokret, u stvari, bio? Odgovor je: da je to pokret hrvatskog nacionalnog preporoda, drugaije kazano: hrvatski nacionalni pokret. Drugo pitanje: zato se taj, hrvatski pokret, nije predstavljao kao hrvatski, poto je hrvatsko ime bilo ve vekovima u opticaju, nego se predstavljao kao ilirski, odnosno jugoslovenski, junoslovenski, panslavistiki? Odgovor je: ako bi se predstavljao kao hrvatski pokret, mogao bi da rauna samo na pristalice koje su sebe identifikovale kao Hrvate, odnosno na one koji govore hrvatskim jezikom, a takvih je bilo relativno malo. U tom sluaju delokrug pokreta bi se sveo na etnike Hrvate u nekoliko upanija oko Zagreba i na relativno mali prostor na primorju. Voe ilirskog pokreta su se, zato, odluile da promene svoj kajkavski knjievni jezik, kojim su dotle pisali, i da za knjievni jezik uzmu tokavski, uglavnom istonohercegovakog izgovora, dakle, jezik Vuka Karadia koji je u to vreme u nacionalnom pogledu van svake sumnje bio samo srpski jezik. Za jezik koji su odabrali i poeli da ga ue zaetnici pokreta su upotrebljavali ime ilirski a ne srpski. I ranije je ime ilirski jezik bilo upotrebljavano najee kao alternativno ime za srpski jezik. I ta upotreba nije bila proizvoljna. Ilirima su u 18. veku nazivani uglavnom Srbi. afarik svedoi (1826) da su tek posle formiranja Ilirskih provincija u vreme Napoleona (1806) tim imenom ire nazivani i Hrvati i Slovenci. Izraz ilirski jezik se odnosio i pre i posle toga prevashodno na najrasporstranjeniji jezik "Ilira", na srpski jezik. Izabravi srpski jezik za svoje knjievno nareje, svejedno kako taj jezik nazivali, Hrvati su svoj etniki i jeziki identitet vezali sa sudbinom Srba.

Ideja ilirskog pokreta o zajednikom jeziku i etnikom poreklu Junih Slovena, pre svega Srba i Hrvata, plasirana pod vidom "slovenske uzajamnosti" (izraz Jana Kolara), dobila je znatnu podrku od slavista. Naroito je lepo bila prihvaena od tokavaca katolike veroispovesti koji su jezikom bili vezani za pravoslavne Srbe a verom i latinskim pismom za etnike Hrvate i Slovence. I to nije bilo sluajno: ideja ilirstva je, naizgled, povoljno reavala njihovu sudbinu. Oni nisu morali da se opredeljuju kao Hrvati, jer se tako nisu oseali, a ni kao Srbi, jer nisu tako hteli ili smeli. Ali, ista ideja nije naila na iru podrku meu pravoslavnim Srbima, pogotovo najistaknutijim, koji su shvatali da im se ugroava identitet od strane Hrvata s kojima imaju malo zajednikog. Poto je uspeh ilirske ideje bio polovian, od nje se odustalo, ali je ubrzo ona obnovljena u novom vidu: u vidu ideje jugoslovenstva. I ideja jugoslovenstva, kao i ideja ilirstva, iako je u osnovi bila politika, da bi uspela, morala je da bude i filoloki opravdana. Filoloku sadrinu te ideje izrazio je na poetku svog rada najvei hrvatski filolog, Vatroslav Jagi, u tekstu Jugosloveni, koji je objavljen 1864. u Pragu na ekom jeziku. Po toj ideji Jugosloveni, odnosno "Hrvato-Srbi", jedan su narod, iako imaju dva imena, jer, navodno, govore jednim jezikom. Da bi se ta konstrukcija opravdala, Jagi je propovedao stav da je jezik kojim govore "Hrvato-Srbi" jedan i da ima tri nareja: akavsko, kajkavsko i tokavsko. A poto u tom jedinstvu uestvuje jedan narod sa dva imena, Srbi i Hrvati, i ime jezika kojim oni govore mora da bude dvolano: srpskohrvatski, hrvatski ili srpski jezik. Ideja jezikog jedinstva svih Slovena, a posebno Junih Slovena, u 19. veku je bila negovana i iva pa je u takvoj atmosferi relativno lako bilo nametnuti i stav o jezikom zajednitvu Srba i Hrvata: ako se moglo tvrditi da svi Sloveni imaju jedan slovenski jezik, moglo se, po analogiji, tvrditi i da ilirski Sloveni (tj. Srbi, Hrvati i Slovenci) imaju jedan jezik, a pogotovo da ga imaju Srbi i Hrvati. trosmajerova politika ideja jugoslovenstva tako je dobijala filoloko uporite u ideji Vatroslava Jagia o srpskom i hrvatskom jezikom jedinstvu. Tako izgraena filoloka ideja sa svojim politikim ciljem posluila je da se rodi zamisao o Jugoslaviji kao dravi. "Hrvato-Srbi", tj. Jugosloveni, poto su govorili "jednim" jezikom, prirodno je bilo da tee i da imaju jednu dravu, Jugoslaviju. 5. Na ovu tvrdnju mogue je staviti primedbu: zato su, onda, ideju jugoslovenstva prihvatili i Slovenci? I na to pitanje mogue je dati jasan i logian odgovor. Ideja o jezikom i etnikom zajednitvu Srba i Hrvata graena je iz politikih motiva i imala je politiku logiku. Zamiljenu jugoslovensku dravu video je trosmajer u sastavu Austrougarske, kao jednu od federalnih jedinica te imperije, a njeno sedite video je u Zagrebu. Slovenci su u toj politikoj tvorevini bili potrebni Hrvatima radi ravnotee sa Srbima, jer samo uz prisustvo Slovenaca Zagreb je mogao biti centar te drave. A Slovenci su u ideji jugoslovenstva videli nain osamostaljivanja od AustroUgarske. Iako razliite, sve ove politike projekcije nametale su zajedniku logiku. Da bi se zamisao Jugoslavije kao drave mogla prihvatiti, morao se afirmisati stav da su Jugosloveni (a to znai: Srbi, Hrvati i Slovenci) jedan narod. Tako je na osnovu ideje jugoslovenstva, naputen stav po kome su "Hrvato-Srbi" (odnosno "Srbo-Hrvati") jedan narod sa dva imena a istovremeno afirmie priblino slian stav: da su Jugosloveni jedan narod sa tri imena: tj. Srbi, Hrvati i Slovenci. Na stavu, koji je jedno vreme bio iroko prihvaen, o jednom "troimenom" (odnosno u drugoj varijanti: "troplemenom") narodu i nastala je iza Prvog svetskog rata Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Pred svetom i pred sobom ona je opravdavala svoj nastanak kao nacionalna drava (jednog) "troplemenog i troimenog naroda": Srba, Hrvata i Slovenaca. Meutim, i ova ideja je morala da ima svoje filoloko utemeljenje. Jedan narod, makar i troimen, morao je imati i jedan jezik. Nije otuda udo to se pokualo da se tom troplemenom i

troimenom narodu obezbedi i jeziki identitet. I takav identitet je bio zasnivan na stavu da taj troimeni narod govori jednim jezikom: srpsko-hrvatsko-slovenakim. Takav naziv za jezik je stvarno bio u zvaninoj upotrebi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u nekoliko prvih godina njenog postojanja. Razume se, ova konstrukcija je morala ubrzo da prestane da ivi. Bilo je isuvie vidljivo da slovenaki jezik nije isto to i jezik Vuka Karadia kojim su pisali Srbi i Hrvati. im je narueno jeziko jedinstvo "troimenog naroda", naruena je i sama konstrukcija o troimenom narodu: Slovenci su, u prvoj Jugoslaviji, nastavili da istiu i grade svoj identitet na osnovu identiteta svoga jezika. Poto identitet tog jezika nije bilo teko dokazati, samim time je bio doveden u pitanje i stav o jednom troimenom srpsko-hrvatsko-slovenakom jeziku a, posledino, i stav o jednoj knjievnosti na jednom troimenom jeziku, pa dalje i stav o troimenom srpsko-hrvatsko-slovenakom narodu. Spoznalo se da jugoslovenska knjievnost postoji, u stvari, na dva jezika: na srpskohrvatskom i slovenakom. 6. Raspad Jugoslavije kao etnike zajednice "jednog" naroda, praktino je poeo sa raspadom jugoslovenskog jezikog identiteta, tj. sa raspadom srpsko-hrvatsko-slovenakog jezika, shvaenog kao jednog. Poto je srpskohrvatski jezik, u Kraljevini Jugoslaviji, pokrivao najvei njen deo, sve sem Slovenije (a ukljuivao je i Makedoniju) takva drutvena i dravna zajednica je ipak imala razloga da opstane. Drugi svetski rat je i pokazao da je Jugoslavija opstala: za nju su se borili ljudi od evelije do Slovenije koji su govorili jednim knjievnim jezikom, svejedno kako ga nazivali. A taj jezik je bio isti sa jezikom Vuka Karadia. Na kasniju sudbinu Jugoslavije, kao drave, uticali su mnogi inioci. Jedan od presudnih vezan je za ideju o jezikom identitetu delova populacije koji su je sainjavali. Najmanje problema sa jeziko-etnikim identitom imali su Slovenci. Jezik kojim su oni govorili (njega moemo oznaiti izrazom genoloki objekt) identifikovan je kao jezik Slovenaca (to je njegov genoloki pojam). Taj jezik je u skladu sa opteprihvaenom praksom, posve prirodno, nazvan slovenakim jezikom (genoloki naziv). Slino e se desiti i sa jezikom Makedonaca. im je 1945. odlukom vrha Komunistike partije Jugoslavije uinjeno da Makedonci izgrade svoj knjievni jezik na dijalektu kojim je jedan deo stanovnika Makedonije govorio, stvoreni su uslovi da se na toj osnovi odneguje i makedonski etniki identitet. Makedonci su, ne samo de jure, bili priznati kao nacija, ve su to i stvarno postali kad su se jezikom odelili od srpskog naroda ijim su delom smatrani do Drugog svetskog rata. Knjievnost na makedonskom jeziku, pokazalo se, nije isto to i knjievnost na srpskom, iako se, s razlogom, moe tvrditi da je znatan deo populacije u Republici Makedoniji, koji je prethodno govorio srpskim jezikom, upravo preko jezika makedoniznran. Takva praksa, meutim, nije nepoznata u svetu u kojem je jezik glavni inilac nacionalne integracije. Izgradnjom svog posebnog knjievnog jezika Makedonci su uinili ono to drugi, politikom odlukom proklamovani jugoslovenski "narodi" (Crnogorci 1945. i Muslimani 1967), nisu uinili. Za razliku od ovih, Makedonci su upravo na jeziku zasnovali svoj etniki identitet. I kod Makedonaca je u osnovi potovan stav koji potuju i drugi evropski narodi: jezik (genoloki objekt), narod koji tim jezikom govori (genoloki pojam) i ime jezika (genoloki naziv) nali su se u punoj saglasnosti. 7. Jeziko-etnika situacija populacije srpskohrvatskog jezika bila je i dalje mimo standarda koji vae za sve druge evropske narode. Pored svih politikih promena jezik je ostajao isti, tj. Vukov, ali su te promene jo vie uinile da genoloki pojam toga jezika (tj. odgovor na pitanje: iji je to jezik?) i njegov genoloki naziv (ime jezika) ne budu saglasni sa principima koji vae za druge narode i jezike.

a) Pre svega, stav da taj jezik treba da ima dvonacionalni naziv, tj. da se zove srpskohrvatski, hrvatski ili srpski (i u slinim kombinacijama) nije bio u skladu sa standardima koji vae za druge jezike i narode. Nijedan drugi jezik na svetu u svom nazivu nema istaknuto ime dva naroda. I to nije sluajno, jer se u svim drugim sluajevima potuje princip da svi narodi svoj primarni etniki identitet grade na jezikom identitetu. Vuk Karadi nikako nije pristajao da se imenu njegovog jezika da dvonacionalni naziv, jer nije prihvatao stav da su Srbi i Hrvati jedan narod i da imaju jedan jezik poto je, po njemu, svaki od ta dva naroda imao svoj jezik. Sam naziv srpskohrvatski, u suprotnosti sa opteprihvaenim principima, unosio je pometnju i u filoloke i u politike projekcije oba naroda. Zato je jeziko-etnika situacija na prostoru toga jezika danas najzamuenija u Evropi, a moda i u svetu. Poto je, u Titovoj Jugoslaviji, politikim sredstvima nametnut stav da srpskohrvatskim jezikom ne govore samo dva naroda (Srbi i Hrvati), ve i jo dva novopriznata naroda (Crnogorci i Muslimani), onda je prirodno bilo da se otvori i pitanje naziva zajednikog jezika tih naroda. Isticani su predlozi da se taj jezik nazove tako to bi u njegovom nazivu bila prisutna imena sva etiri naroda koji njime govore. Jezik bi, po tim predlozima, trebalo zvati srpskohrvatskomuslimanskocrnogorski. Ali ti predlozi su odbacivani kao aljivi i posve neprihvatljivi. I engleskim, kao i nekim drugim jezicima, govore mnogi narodi; ta bi bilo kad bi se sva njihova imena nala u nazivu toga jezika! b) Stav da u Jugoslaviji jednim jezikom govore dva, tri pa i etiri naroda, obino se opravdavao pozivanjem na sline sluajeve u svetu. Isticalo se da i francuskim, sem Francuza, govore i Belgijanci, vajcarci, Luksemburani i stanovnici niza afrikih zemalja; da panskim govore panci i veina naroda June Amerike; da se engleskim jezikom govori u Engleskoj, Americi, Kanadi, Australiji, Indiji, u mnogim afrikim zemljama itd. Ali se pri tome zaboravljalo na neto krupno. Jezici uopte ne dobijaju nazive po narodima koji njima govore, ve po narodima koji su ih stvorili. Svi jezici, koje smo pominjali i koje bismo mogli pomenuti, nemaju u nazivu "nacionalno neutralne izraze" ve sasim suprotno: svoj identitet grade na imenu svog etnikog porekla. Engleskim jezikom se i dalje svuda u svetu naziva jezik koji su stvorili Englezi, svejedno ko njime govorio, portugalski jezik nosi ime i identitet po narodu koji ga je stvorio; panski je jezik koji su stvorili panci. Identitet jezika u svim tim sluajevima je jasan i ouvan. Moe postojati meksika knjievnost, ali je ona na panskom jeziku; moe postojati kanadska knjievnost, ali je ta knjievnost na engleskom, odnosno francuskom jeziku. Po istom principu, srpski jezik je onaj koji su stvorili Srbi, svejedno ko njime govorio ili pisao. Stav da su Hrvati stvorili tri jezika: akavski, kajkavski i tokavski mogao bi se donekle porediti sa stavom po kome su vajcarci stvorili francuski, nemaki, italijanski. Razlika je ipak u tome da su Hrvati, nesumnjivo, stvorili jedan jezik, a to je akavski. Ako mnoge velike dravnonacionalne zajednice, kao to su SAD, Kanada, Meksiko, Brazil, ne istiu da su stvorile neki svoj poseban jezik, ve da se slue preuzetim jezikom, isticanje stava da su Hrvati stvorili ne jedan nego tri jezika ne moe se smatrati utemeljenim. v) Hrvati su u 19. veku bili u prilici da se opredele: ili tako to e svoj jeziki, a time i etniki, identitet graditi na posebnosti svoga jezika (koji ne pripada nikome drugome njego njima) ili tako to e se prisajediniti ve jasno uspostavljenom jezikom, odnosno etnikom identitetu jednog od dva susedna slovenska naroda: Slovencima ili Srbima. Hrvati se, meutim, nisu opredelili izmeu te dve mogunosti, kako su se svi drugi narodi na svetu opredeljivali, ve su se opredelili za tree reenje: i da zadre svoj jezik, tj. akavsko, odnosno kajkavsko nareje, ali i da zaposednu srpsko jeziko (tokavsko) podruje kao svoje sopstveno. Strategija tih aspiracija izala je na videlo u vreme razbijanja Jugoslavije. Sada su stvari dovedene dotle da srbistika i slavistika sasvim jasno moraju da odgovore na nekoliko meusobno povezanih pitanja. Ta pitanja su: ko sve govori i pie srpskim jezikom, ko je taj jezik

stvorio i kako taj jezik treba zvati. 1) Nije sporno da su u Titovoj, Jugoslaviji jezikom koji se nazivao srpskohrvatskim, govorili i pisali: Srbi, Hrvati, Crnogorci i Muslimani. Pri tome treba imati u vidu da izraz srpskohrvatski jezik ne znai isto to i izraz srpski jezik. Srpskohrvatski narodni jezik obuhvatao je tri nareja: tokavsko, akavsko i kajkavsko. Nema nikakve osnove da se akavsko i kajkavsko nareje nazovu srpskim (a takoe ni crnogorkim ili muslimanskim); ta su nareja samo hrvatska i na tim jezicima Hrvati su u prolosti izgradili literaturu. To, drugim reima, znai da Hrvati imaju svoj jezik (ili svoje jezike) koji su razliiti od srpskog i da oni mogu svoj identitet da grade, kao i drugi narodi, na osnovama svoga jezika. 2) Takoe nije sporno da su tokavskim dijalektom tzv. srpskohrvatskog jezika do razbijanja Jugoslavije govorili pripadnici sva ona etiri jugoslovenska naroda; tanije: svi Srbi, svi Crnogorci, svi Muslimani i deo Hrvata (tokavaca). Sporno je meutim, pitanje: da li oni, u etnikom pogledu, pripadaju jednom narodu, ili imaju etiri razliita etnika korena. U ovom tekstu zastupa se Vukov stav, odnosno stav evropske filologije, da populacija koja govori jednim jezikom, i iji su preci govorili tim jezikom, etniki ini jedan narod, bez obzira kako se njeni delovi trenutno oseali i zvali. Dokaz za takvu tvrdnju nalazi se upravo u jeziku kojim ta populacija govori, a ispravnost te teze potvruje se time to su je prihvatili svi evropski narodi. (ak ni sluaj Iraca, koji danas u veini govore i piu engleskim jezikom, ne pobija tu tezu. Preci onih Iraca, koji danas govore engleski, govorili su irskim jezikom). Tu tezu ne pobija ni oigledna injenica da se delovi te populacije istog jezika danas oseaju kao Srbi, Crnogorci, Muslimani i kao Hrvati. Do njihove integracije u jednu nacionalnu zajednicu nije dolo zbog nepovoljnih, a u novije vreme i svesno voenih procesa njihove dezintegracije. Islamizacijom dela te populacije nastali su dananji Muslimani (u nacionalnom smislu); kroatizacijom katolike populacije srpskog jezika (tj. Srba katolika) nastali su, u veini, dananji Hrvati tokavci; razvijanjem posebne nacionalne svesti kod Crnogoraca posle Drugog svetskog rata nastali su i dananji Crnogorci (u nacionalnom smislu). O jeziko-etnikom jedinstvu svih tih delova u osnovi istog naroda svedoi ipak njihov zajedniki jezik koji potie od njihovih zajednikih predaka. Ta injenica je postojana uprkos svim nastojanjima da se jeziko-etniko jedinstvo te populacije razrui na verskoj ili politikoj osnovi. Do sada se to jedinstvo najprirodnije gradilo na stoeru srpske knjievnosti. Svi veliki pisci Crnogorci su srpski pisci. Ali meu najvee srpske pisce spadaju i veliki rimokatolici srpskog jezika kao to je Ivo Andri i muslimani srpskog jezika kao to je Mea Selimovi. 3) Nije, takoe, sporna ni injenica da je dojueranji zajedniki knjievni jezik Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca nastao na novotokavskoj osnovi. Vuk je narodni jezik Srba iz svog zaviaja, uz Kopitarevu sugestiju i pomo, uzeo za srpski knjievni jezik u vreme kad su Crnogorci i muslimani (srpskog jezika) bili smatrani delom srpskog naroda, a Hrvati pisali svojim posebnim hrvatskim (tj. kajkavskim) jezikom. Po pisanju ilirskih glasila sredinom tridesetih godina 19. veka tano se moe videti i kada su ilirci napustili svoj jezik (koji su nazivali hrvatskim), i prihvatili Vukov (koji su nazivali ilirskim) za svoj knjievni jezik. A takoe, tano se moe odrediti i vreme kad su hrvatske institucije (pri samom kraju 19. veka) doslovno prihvatile i Vukova pravopisna reenja za hrvatski (i srpski) jeziki standard. Ako se danas hoe odeliti u jeziku hrvatsko (a takoe i muslimansko) od srpskoga, mora se poi od tih injenica. Jeziki standard, pogotovo ijekavaca, koji se do jue nazivao srpskohrvatskim knjievnim jezikom, bio je zasnovan prevashodno na delima najveih srpskih filologa Vuka i Daniia i taj knjievni jezik moe da bude samo srpski. Na slian nain na koji se moe tvrditi da su engleski knjievni jezik Indusi preuzeli od Engleza, ili nepanski stanovnici latinsko-amerikih zemalja panski jezik od panaca, tako isto se moe

tvrditi da su etniki Hrvati uzeli za svoj knjievni jezik srpski jezik. Oni su samo tom preuzetom jeziku dali ime hrvatski ili srpski jezik, ili ak samo hrvatski jezik. I tu se desilo ono to se nigde u svetu nije desilo. Razni narodi, drave i pojedinci preuzimaju jezike od drugih i slobodno ih upotrebljavaju, ali im po pravilu ne manjaju ime. Srpskom jeziku je, meutim, promenjeno ime. Kao to Indusi nemaju pravo da engleski jezik nazivaju englesko-induskim, po istom principu to pravo nemaju ni Hrvati da ine sa srpskim jezikom. Jer kao to Indusi imaju svoj jezik (recimo hindu), ili Irci svoj irski (iri), pa ipak i jedni i drugi u ogromnom broju govore i piu na engleskom, tako i Hrvati imaju pravo da se koriste srpskim, kao i nemakim ili bilo kojim drugim bez menjanja imena jezika. 4) Engleski jezik kojim se govori u Americi, Kanadi, Australiji, poraznim delovima Azije i Afrike, sigurno nije isti kao i engleski jezik kojim se govori u samoj Engleskoj. Otuda se i s pravom smatra da postoji vie varijanata engleskog jezika, a posebno da postoje varijante engleskog u Engleskoj i engleskog u Americi. Postojanje varijantnih razlika, meutim, nije dovelo ni u engleskom, ni kod drugih jezika, do ugroavanja njihovog identiteta (genoloki pojam) ni do ugroavanja njihovog imena (genoloki naziv). Tako u principu treba da bude i sa srpskim jezikom pod pretpostavkom da se opteprihvaeni principi potuju. Na upotrebi srpskog standardnog jezika moe se izgraditi samo neka hrvatska (odnosno zagrebaka) ili muslimanska (odnosno sarajevska) varijanta srpskog jezika. Sasvim je bez osnove tvrdnja da se standardizacijom ve standardizovanog jednog jezika mogu prekono napraviti tri posebna jezika. 8. Rat na prostorima prethodne Jugoslavije ne moe se razumeti bez uvida u ove probleme jeziko-etnikog identiteta pojedinih njenih delova. Rat se nije vodio ni u Sloveniji, ni u Makedoniji, dakle, u republikama gde je jezikoetnika situacija ista. Takoe, on se nije vodio ni na prostorima akavskog i kajkavskog nareja, tj. hrvatskog jezika. Ratna drama se odvijala na terenu srpskog jezika (u drugoj terminologiji tokavskog nareja), kojim su, po zvaninoj jugoslovenskoj jezikoj nauci, govorila ona etiri jeziko-etniki neizdiferencirana naroda. Taj rat otuda ima duboke veze sa njihovim jeziko-etnikim identitetom. On se, u pravom smislu, i ne moe razreiti dok se u idejnoj sferi ne rei pitanje toga identiteta. Sudbina populacije srpskog jezika zavisie i u budunosti od filolokih reenja koje ona odabere, odnosno koja joj se nametnu. Do sada su na njenu sudbinu najvie delovale filoloke projekcije dvojice najznaajnijih filologa iz prolosti koji potiu sa ovih prostora: Vuka Karadia (1787-1864) i Vatroslava Jagia (1838-1923). a) Da su se stvari odvijale po Vuku Karadiu, nikada ne bi ni dolo do jezike, a pogotovo ne do dravne zajednice Srba i Hrvata. Drugim reima, ne bi nikad ni bilo Jugoslavije. Mada Vuk nije hteo da se javno mea u aktuelnu politiku koja se tie ovih problema, optimalna dravna integracija srpskog naroda raznih vera prostirala bi se, shodno njegovoj koncepciji, samo na podruju tokavskog nareja (tj. srpskog jezika). b) Jagi, koji neopravdano vai za Vukovog sledbenika ("vukovca") imao je sasvim drugaiju koncepciju. On je u politikom smislu bio sledbenik trosmajerove ideje jugoslovenstva, a kao filolog delovao je, s jedne strane, na jezikom jedinstvu Srba i Hrvata, a istovremeno i na deljenju toga zajednikog jezika i populacije koja njime govori. Jagi je smatrao da su Srbi i Hrvati jedan narod po jeziku (iako nema Srba akavaca i kajkavaca) a da su dva naroda po veri. Kao to svaki od ta dva naroda treba da zadri svoje ime, tako svaki od njih treba da zadri i nacionalno ime svome jeziku po jednom neobinom kriteriju; na istoku jezik treba da se zove srpski, a na zapadu hrvatski. Jagieva koncepcija nije nudila perspektivu integracije naroda koja

govori jednim jezikom, ve perspektivu njegove deobe i to deobe na verskoj osnovi. Ta deoba se ostvarila na samom kraju 20. veka i imala je tragine posledice. Ne samo to se jedan narod, na osnovu vere, podelio na tri naroda, nego je i oigledno jedan jezik "podeljen" na tri jezika koji su dobili imena tri, na verskoj osnovi, podeljena naroda. Na pitanje: koja je od tih dveju teza u skladu sa evropskim modelima, jasno je da je to Vukova teza. Jer je i Vuk teio, ba kao i svi drugi evropski narodi, da i Srbi svoju integraciju zasnuju na osnovu jezika a ne na osnovu vere. 9. Ratni poar u Bosni i Hercegovini okonan je dokumentom koji se zove Dejtonski sporazum (1995). Taj dokument je objavljen na etiri jezika: engleskom, srpskom, "hrvatskom" i "bosanskom". Prema tome, rat je dobio i svoju filoloku zavrnicu. U toj zavrnici, jedan do jue za filologiju nesporno isti knjievni jezik, podeljen je na verskoj osnovi na tri jezika. Princip takve podele jezika moe da ima dalekosene posledice, pa je potrebno postaviti vie pitanja od principijelnog znaaja. a) Jedno od tih pitanja je ovakvo: ta bi se desilo ukoliko bi se princip deobe na osnovu vere primenio i kod drugih naroda, recimo: Nemaca, Poljaka, Maara, Slovaka, iptara? Zatim: ta bi se desilo ukoliko bi se na verskom principu, poeli deliti jezici raznih evropskih naroda? b) Drugo od tih pitanja je ovakvo: ta bi se desilo ako bi se i kod drugih jezika primenio princip da varijante svakog jezika dobiju posebna imena po nacijama koje se njima slue? Ispalo bi, pre svega, da je sam Dejtonski sporazum potpisan na amerikom jeziku (a ne na engleskom jeziku u amerikoj varijanti), odnosno da u osnovi biveg engleskog (analogno bivem srpskom, tj. srpskohrvatskom jeziku), postoji vie posebnih jezika: kanadski, australijski, indijski itd. jezik... v) Tree od tih pitanja je ovakvo: Da li se i u nauci moe tolerisati ono to se tolerie u politici: da se u jednim sluajevima primenjuju jedni principi, a u drugima drugi? 10. Sa stanovita ovako postavljenih pitanja filologija koja se njima bavi suoena je sa situacijom da mora da bira izmeu tri mogua puta ili reenja: a) Prvo reenje je: da se naini temeljna reafirmacija opteprihvaenih filolokih principa i da se ona retroaktivno primeni i u sluaju srpskog jezika. Cilj te reafirmacije bio bi da se potvrdi etniki identitet srpskog jezika i srpskog naroda u principu na isti nain na koji se potvrivao svuda u Evropi, a valjda i u drugim delovima sveta. b) Drugo reenje je: da se primeni i kod drugih evropskih jezika i naroda ono to se uinilo prema srpskom jeziku u Dejtonskom sporazumu. To bi, praktino, znailo naputanje vaeih filolokih principa u odreivanju jezikog i etnikog identiteta naroda u ime podela na osnovu vere. A to bi, dalje, vodilo ka temeljnom prekomponovanju svih evropskih naroda za ta ima i praktinih i teorijskih mogunosti. v) Tree reenje je politiko i ono je karakteristino za situaciju u kojoj su se nali Srbi prilikom razbijanja Jugoslavije. Po tome reenju za sav drugi svet su ustanovljeni jedni principi a za Srbe i ostale narode biveg srpskohrvatskog (odnosno srpskog) jezika drugi. I takvo reenje je, pokazalo se, mogue. A da li e se ono i dalje u praksi sprovoditi zavisie pre svega od samih filologa i od njihove spremnosti da prihvate takav specijalan tretman za bilo koji specijalan sluaj i da prema njemu odrede specijalne kriterije.
O RAZLIKOVANJU SRPSKOG I HRVATSKOG JEZIKA

One koji danas razmiljaju o jezikim problemima uznemiruje i zbunjuje pitanje: Poto se zna da je sadanji knjievni jezik kojim se Hrvati slue, u stvari, srpski, postoji li hrvatski jezik? U istorijskim prikazima srpskohrvatskog jezika poslednjih decenija nije bilo isticano da su filolozi u 19. veku jasno razlikovali srpski od hrvatskog (kajkavskog), a zatim i od pravog hrvatskog (akavskog). Suprotno od toga naglaavan je stav da su tokavsko, akavsko i kajkavsko nareje nareja jednog jezika. Takav stav ne bi bio lien lingvistikog opravdanja samo ako bi se shvatio u ovom smislu: na poetku razvoja slavistike, smatralo se da svi Sloveni imaju jedan jezik, slovenski, a ono to zovemo nacionalnim jezicima da su nareja toga slovenskog jezika. Samo kao deo zajednice slovenskih jezika akavski, kajkavski i tokavski mogu predstavljati celinu. Neki od znaajnih slavista, kao, na primer Jan Kolar ili Pavle Josif afarik, govorili su i o ilirskom jeziku kao jednom od glavnih slovenskih jezika, koji se sastoji od tri nareja: srpskog, hrvatskog (kajkavskog) i slovenakog. Nareja sa nacionalnim imenom i u tom sluaju imala su znaenje nacionalnog jezika. Srpski jezik se od hrvatskog, na razne naine, razlikovao kroz ceo 19. vek. Praktino je tek u prvoj Jugoslaviji, i to iz politikih razloga, bila nametnuta koncepcija Vatroslava Jagia, po kojoj Srbi i Hrvati imaju jedan jezik koji se sastoji od tri nareja: tokavskog, akavskog i kajkavskog. Na teorijskim osnovama Jagievog shvatanja i nastao je Novosadski dogovor. Po ovom Dogovoru je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca proglaen za jedan jezik, iako Srba (pa, dakle, ni Crnogoraca) nema koji govore akavski i kajkavski. A onaj "jedan i jedinstven" knjievni jezik, tokavski, bio je podeljen na dve varijante: na varijantu srpskohrvatskog (ekavica) i varijantu hrvatskosrpskog (ijekavica). U ne tako jasnim naznakama tu podelu su kasnije potvrivali i hrvatski i srpski lingvisti. Trideset godina posle Novosadskog dogovora pojavila se u Minhenu (1984) Karta hrvatskog jezika s dodatkom srpskog u knjizi Dobar dan! iji je autor Tomo Matasi. Ona je jasno grafiki prikazala kako je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski podeljen na dve polovine i to po liniji ijekavskiekavski izgovor, tj. istona i zapadna varijanta onog "jednog i jedinstvenog" jezika. Ova Karta, kao i ono to se poslednjih godina 20. veka deavalo, potvrdila je opravdanost strahovanja Branka Maia i drugih dobromisleih Srba da se na proglaavanju srpskog jezika za hrvatski radilo smiljeno i temeljno. Matasieva Karta je najjasnije obelodanila tu strategiju. Po njoj je "bivi" srpskohrvatski jezik podeljen tako da hrvatski jezik zauzima celo kajkavsko nareje, celo akavsko nareje i dva dela tokavskog: ikavski i ijekavski dijalekat. Srpskom jeziku ostavljen je samo ekavski tokavski. Na alost, oficijelna srpska lingvistika (decenijama pod kontrolom iz Zagreba) faktiki, iako ne na reima, prihvatala je ovakvu deobu. Nije je prihvatao samo srpski narod i nisu je prihvatali srpski knjievnici. Njima je, radi umirenja, povodom Deklaracije o nazivu i poloaju hrvatskog knjievnog jezika (1967) ponuen stav Miroslava Krlee u vidu formule koja je ovako glasila: Srbi i Hrvati imaju jedan jezik koji Hrvati zovu hrvatski, a Srbi srpski. Vano je, meutim, da se istakne da je taj stav parafraza Jagievog stava o jezikom zajednitvu Srba i Hrvata. On je sasvim suprotan stavu Vuka Karadia po kome se jezici Srba i Hrvata razlikuju: Srbi imaju svoj jezik a Hrvati svoj.

Tomo Matasi: Karta hrvatskog jezika sa dodatkom srpskog, iz knjige Dobar dan, Minhen 1984. Zadatak ovog teksta je da razlikovanje srpskog i hrvatskog jezika pokae na konkretnim primerima. On isto tako, na konkretnim primerima, treba da pokae i kakva nam se podela srpskog jezika (proglaenog za srpskohrvatski i hrvatskosrpski) stvarno nudi. U tu svrhu posluie nam antologija Hrvatski pjesnici izmeu dva svjetska rata koju je sastavio Vlatko Pavleti a 1963. objavio Nolit u Beogradu. U toj antologiji mogu se nai dokazi da su i dvojica najznaajnijih hrvatskih pisaca tog razdoblja, Tin Ujevi i Miroslav Krlea, pisali pesme i na dva razliita jezika, na srpskom i na hrvatskom. U Pavletievu antologiju ula je samo jedna jedina pesma koja nije pisana na "knjievnom jeziku" (itaj: srpskom P. M.) nego na akavskom. To je ona pesma Tina Ujevia iji se stihovi nalaze na Marulievom spomeniku u Splitu. Pesma glasi: OPROTAJ Ovdi usred luke naa mlada plavca Uzdviglaje jidra voljna, mina, nova. I hotea pojti putom svojeg plova Gre prez kog vojvode al zakonodavca. Budi da smo virni krivovirna pravca, Nitar manje limo (koko i zemlja ova) - Ki va versih libar mno harvatski skova Marulia Marka, splitskog zainjavca.

U lipom jaziku, gdi "a" slaje zvoni, Mi dobroasimo garb slovueg greba I tokoj ti napis dijaki i stari. Zbogom, o Marule! Pojti emo, poni Zaju imimo velu sunenoga neba: Korugva nam uhta; gremo, mi puntari! (Hrvatska mlada lirika, 1914) Na istoj strani, odmah ispod originala ove pesme, sledi i prevod koji glasi: Ovdje usred luke naa mlada laa uzdigla je jedra slobodna, smjela i nova. I hotei otploviti svojim putom odlazi bez ikakva voe ili zapovjednika. Ali premda smo vjernici heretike struje, ipak tujemo, kao i ova zemlja, splitskog pjesnika Marka Marulia, koji je napisao hrvatskih mnogo knjiga u stihovima. U lijepom jeziku, gdje slae zvui "a", pozdravljamo grb slavnog groba i, takoer, taj natpis latinski i stari. Zbogom, o Marule! Poi emo, jer silno eamo za sunanim nebom: na stijeg lepra; odlazimo, o mi, buntovnici! Prevod ispod Ujevieve pesme bio je potreban srpskom itaocu kao to bi mu bio potreban i za Krleine stihove iz Balada Petrice Kerempuha (1936) da su i oni uvrteni u antologiju. I to se moe pokazati na primeru. Evo prve krae pesme iz Balada koju srpski italac takoe ne moe dobro da razume bez prevoda. GUMBELIJUM ROA FINO DII Gubmelijum roa fino dii, na galgam se bumo gibali si. Hej, haj, priel je kraj, nigdar ve ne bu dial nam maj! Zavijal celu no stekli je pes, celu no pilko hoblal je les. Z scalinom nam buju prelejali grob, v pesje gnojnie zlopatali drob. Gumbelijum beli mertveki dii, Z galgam se nigdo povernul ni. Hej, haj, nek cvate maj, nigder nas v pekel taj

ne bu nazaj. Iako antologiar Pavleti kae za Krleine kajkavske stihove da spadaju "meu najpotresnije stihove itave nae (itaj: hrvatske - P. M.) poezije" (71) on ih nije uvrstio u antologiju. Pavleti je u svojoj antologiji prikazao samo stvaralatvo hrvatskih pesnika na tokvakom ili, kako bismo mi rekli, na srpskom jeziku. Bogatu hrvatsku poeziju pisanu izmeu dva svetska rata na kajkavskom i akavskom on je izostavio. Ovaj svoj postupak antologiar je ovako objasnio u predgovoru: DIJALEKTALNOJ POEZIJI. Dijalektalni odvojak specifinost je i bogatstvo hrvatske poezije. Da bih za sve uistinu poetski vrijedno ostvareno na akavtini ili kajkavtini u razdoblju izmeu dva svjetska rata osigurao mjesto u antologiji, morao bih je proiriti znatno preko granica koje mi je odredio izdava u skladu s paradigmom biblioteke, a kako to nije dolazilo u obzir, morao sam se odluiti za izostavljanje dijalektalne poezije. To nije zapravo nikakav problem, jer biblioteka kojoj je svrha da obuhvati sve uistinu knjievno vrijedno i ivo u jugoslavenskim literaturama nee biti kompletna bez knjige poetskih tekstova pisanih kajkavtinom i akavtinom, a to znai bez Krleinih Balada Petrice Kerempuha, bez Galiotove pesmi Vladimira Nazora, bez Govorenja Mikule Trudnega Marina Franievia, bez sugestivnih pjesama Frana Galovia, Mate Balote, Gorana Kovaia, Nikole Pavia, Drage Gervaisa, Pere Ljubica i dr. Iz toga proizlazi da se antologijski presjek kroz hrvatsku poeziju mora kompletirati vremenski neomeenom knjigom dijalektalne poezije. Iz ovoga navoda se vidi ne samo da su hrvatski pesnici izmeu dva svetska rata pisali na kajkavskom i akavskom, nego i to da je ta poezija redovito stavljana u drugi plan, a isticana je ona pisana na "knjievnom jeziku" kako bi to reko Pavleti, odnosno na tokavskom ili srpskom. Prva injenica govori o otpornosti i izdrljivosti domae hrvatske jezike i knjievne tradicije, a druga je posledica odreene knjievne politike i filolokog usmeravanja. Ono to kod Pavletia nije principijelno postavljeno to je odnos izmeu dijalekata ili jezika. On kajkavsku i akavsku poeziju tretira kao dijalektalnu u tom smislu kao da su ti dijalekti deo tokavskog jezika. A to nije tano. Dijalekti tokavskog su ijekavski, ekavski i ikavski. akavski i kajkavski su posebne jezike celine kao i tokavski koje se nekad nazivaju dijalekti, nekad nareja, nekad jezici. Puno je dokaza da su akavski i kajkavski u prolosti tretirani kao jezici i da su nosili hrvatsko, ali ne i srpsko ime. Mehanikom i tendencioznom zamenom prirodnog dijalekatskog trojstva tokavskog jezika (ijekavica, ekavica, ikavica) u dijalekatsko trojstvo (tokavski, kajkavski, akavski) zamuena je svest o jezikoj posebnosti Srba i Hrvata. Ovakvim i slinim trikovima Hrvati su ubaeni kao titulari na teren srpskog jezika kodifikovanog reformom Vuka Stefanovia Karadia. U pogledu nacionalnog statusa akavskog i kajkavskog jezika ipak ima razlike. Od njih je samo jedan "pravi hrvatski"; to je akavski, jer tim jezikom niko sem Hrvata na svetu nije govorio, pa po tome on ini osnovu njihovog etnikog identiteta. Za kajkavski jezik lingvisti su isticali da se ne bi moglo rei da je pravi hrvatski jer slinim kajkavskim govore i Slovenci. Ipak, izmeu slovenakog kajkavskog i hrvatskog kajkavskog lingvisti vide razlike: tretiraju ih kao dva posebna nareja ili jezika. Narodi se razlikuju jedni od drugih po jeziku. Tome su teili i Hrvati. Ali ta tenja nije se poklapala sa njihovim nacionalnopolitikim ambicijama. Sa akavskim kao knjievnim jezikom poetkom 19. veka, Hrvati bi se sveli na jedno usko podruje. Slino bi se desilo i da su ostali pri kajkavskom nareju. I oni su se (1836) odluili za tokavski kao svoj knjievni jezik iako je on bio ve poznat u svetu kao srpski jezik. A ba to tokavsko nareje e ih dovesti u neraskidivu vezu sa Srbima. Zato su to oni uinili pokazuje karta Tome Matasia. Meanjem sa Srbima mogli su da zahvate mnogo od njihovog jezikog i etnikog prostora. A da bi se dolo do situacije koju oslikava ta Karta, koja je u godinama razbijanja Jugoslavije bila neposredna izvesnost, trebalo je izgovoriti i napisati mnogo rei o slovenskoj uzajamnosti, jugoslovenstvu,

bratstvu sa Srbima, trebalo je napraviti dve Jugoslavije i izgovoriti mnogo, sa stanovita istine, neodrivih fraza. Ne postoji problem deobe akavskog i kajkavskog jezika izmeu Srba i Hrvata jer ti jezici nisu srpski. Nametnut je problem da treba deliti srpski jezik (u drugoj terminologiji: tokavski). A da bi se videlo koliko je ta podela neosnovana, moe nam, kao primer, posluiti jedna uvena pesma iz iste Pavletieve antologije: to je Svakidanja jadikovka Tina Ujevia. Svakidanja jadikovka je prvi put bila objavljena u krfskom Zabavniku 1917. godine. Posle toga je bila pretampana u knjizi Lelek sebra (Beograd, 1920). Dve Tinove najbolje zbirke pesama Lelek sebra i Kolajna (Beograd 1926) objavljene su ekavski. U izdanjima pesama Tina Ujevia posle Drugog svetskog rata sve te pesme prenesene su na ijekavicu. Evo obe varijante Svakidanje jadikovke. Na levoj strani data je varijanta iz Leleka sebra; na desnoj iz Pavletieve antologije. Kako je teko bili slab, kakoje teko biti sam, i bili slar, a biti mlad! I biti slab, i nemoan, i sam bez igde ikoga, i nemiran, i oajan. I gaziti po cestama, i biti gaen u blatu, bez sjaja zvezde na nebu. Bez sjaja zvezde udesa, to sijae nad kolevkom, sa dugama i varkama. O Boe, Boe, seti se svih obeanja blistavih to si ih meni zadao. O Boe, Boe, seti se i ljubavi, i pobede i lovora, i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom sveta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, a noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i dua mu je alosna, i on je sam i zaputen. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke, Kako je teko bili slab, kakoje teko biti sam, i bili slar, a biti mlad! I biti slab, i nemoan, i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i oajan. I gaziti po cestama, i biti gaen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu. Bez sjaja zvijezde udesa, to sijae nad kolijevkom, sa dugama i varkama. O Boe, Boe, sjeti se svih obeanja blistavih to si ih meni zadao. O Boe, Boe, sjeti se i ljubavi, i pobjede i lovora, i darova. I znaj da Sin tvoj putuje dolinom svijeta turobnom po trnju i po kamenju, od nemila do nedraga, a noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. I kosti su mu umorne, i dua mu je alosna, i on je sam i zaputen. I nema sestre ni brata, i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga. I nema nigde nikoga do igle draa u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamraenom puinom, i komu da se potui? Ta njega niko ne slua, ni braa koja lutaju. O Boe, ee tvoja re, i tesno joj je u grlu, i eljna je da zavapi. Ta beseda je lomaa i duan sam je viknuti, ili u glavnjom planuti. Pa nek sam krije na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O Boe, tek da dovri pealno ovo lutanje pod svodom koji ne uje. Jer meni treba mona re, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je venac pelina, mraan je kale otrova, ja vapim arki ilintak. Jer mi je muno biti slab, jer mi je muno biti sam (kada bih mogo biti jak, kada bih mogo biti drag) no muno je, najmunije biti ve star, a tako mlad!

i nema drage ni druga. I nema nigdje nikoga do igle draa u srcu i plamena na rukama. I sam i samcat putuje pod zatvorenom plaveti, pred zamraenom puinom, i komu da se potui? Ta njega niko ne slua, ni braa koja lutaju. O Boe, ee tvoja rije, i tijesno joj je u grlu, i eljna je da zavapi. Ta besjeda je lomaa i duan sam je viknuti, ili u glavnjom planuti. Pa nek sam krije na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova! O Boe, tek da dovri pealno ovo lutanje pod svodom koji ne uje. Jer meni treba mona rije, jer meni treba odgovor, i ljubav, ili sveta smrt. Gorak je vijenac pelina, mraan je kale otrova, ja vapim arki ilintak. Jer mi je muno biti slab, jer mi je muno biti sam (kada bih mogo biti jak, kada bih mogo biti drag) no muno je, najmunije biti ve star, a tako mlad!

. Tinova pesma ima ukupno 21 tercet, odnosno 63 stiha. Razlike u ekavskoj, odnosno ijekavskoj varijanti ispoljene su ukupno u 12 rei; u njima se umesto e nalo ije, odnosno je. Na osnovu ove razlike, sasvim je neozbiljno i misliti i govoriti da su prva i druga varijanta Svakidanje jadikovke napisane na dva razliita jezika. Besmislen bi bio stav da je prva varijanta napisana na srpskom, pa da je posle ijekavizacijom prevedena na hrvatski. Jo besmislenija bi bila tvrdnja da su urednici i itaoci krfskog Zabavnika smatrali da je ova pesma napisana na hrvatskom jeziku. Ima jedino smisla tvrditi da je Tinova pesma (u obe varijante) na istom,

jednom jeziku, na srpskom. Razlike u ekavskom i ijekavskom izgovoru standardnog srpskog jezika tolerisao je jo Vuk Karadi; te razlike je potvrdio i Stojan Novakovi u uvenom referatu o srpskom jeziku odranom u slavu Vuka u Srpskoj kraljevskoj akademiji 1888. godine. Drugim reima, ekavski i ijekavski su ve skoro dvesta godina potvreni kao srpski jeziki standard. Ovoj tvrdnji samo naizgled protivrei injenica to se Tin Ujevi oseao Hrvatom. Augustin Ujevi (18911955), roen je u Vrgorcu u zapadnoj Hercegovini, gde se govori tokavski ikavski. To znai da je po jeziku, tj. etniki, Tin pripadao srpskom rodu, ako se potuje stav koji se svuda potuje u Evropi, a valjda i u svetu: da se narodi dele po jeziku a ne po veri. I kada se u vreme Prvog svetskog rata Tin naao meu dobrovoljcima u srpskoj vojsci, bio je meu borcima koji su govorili njegovim jezikom. I kada se odmah posle Prvog svetskog rata naao u Beogradu, i tada je bio meu istojezinicima, to znai meu ljudima istog etnikog porekla. U vreme stvaranja Jugoslavije i meu Hrvatima i Srbima preovladavao je stav da oni ine jedan narod jer govore jednim jezikom. Kad pone preovladavati stav da su Srbi i Hrvati dva naroda, tj. da su pravoslavci Srbi, a katolici da su Hrvati, Tin e se, nai u Zagrebu, gde su u veini iveli ljudi njegove vere. Svoje hrvatstvo, u novoj sredini, on e potvrivati i tako to e svoje ekavske pesme ijekavizirati. Pa i pored toga nema osnove da se kae da je Tin promenio identitet svoga knjievnog jezika. Sa jednog izgovora srpskog jezika, on ga je preneo na drugi izgovor srpskog jezika. Nije takav sluaj sa pesmom Oprotaj. Jezik na kojem je ta pesma napisana Tinu nije bio maternji. A po tome to ju je napisao na nematernjem jeziku, na hrvatskom, Tin Ujevi nije nikakav izuzetak: mnogo je pisaca bilo i ima ih na svetu koji ne piu svojim maternjim jezikom. Najvei hrvatski pisac svih vremena, Miroslav Krlea, po pravilu nije pisao na svom maternjem, kajkavskom jeziku, pisao je mnogo vie na srpskom. Navedeni primeri pokazuju da Hrvati imaju svoj jezik i da oni mogu na njemu da piu antologijska dela. Nesporna je injenica da Hrvati i na akavskom, kao i na kajkavskom, imaju literaturu staru vie stotina godina. Sama ta injenica jasno govori da se Srbi i Hrvati i jeziki i etniki mogu jasno razlikovati. Nastojanja da se hrvatski jezik izjednai sa ijekavskim izgovorom tokavskog liena su osnova. Takoe su liena osnova nastojanja da se za hrvatski jezik proglasi "hrvatski novogovor" na osnovi tokavskog ijekavskog: o toj pojavi se moe govoriti samo kao o srpskom jeziku u hrvatskoj varijanti. Ima jo jedno pitanje koje trai jasan odgovor. A to je: zato se na fakultetima u srpskim zemljama ne izuava hrvatski jezik ako se ve izuava hrvatska knjievnost? Ovo pitanje povlai i drugo: zato se na srpskim fakultetima institicionalno i programski odvojeno izuava i srpska knjievnost i srpski jezik (pa dobijamo profesore knjievnosti koji nisu podjednako i profesori srpskog jezika i profesore jezika koji nisu podjednako i profesori srpske knjienosti)? Zatim, zato se tako postupa samo u sluaju srpske knjievnosti i srpskog jezika, a ne i u studijama drugih jezika i knjievnosi, na drugim filolokim grupama na kojima se jezik i knjinjvnost izuavaju zajedno? Odgovor na ova pitanja zahteva opirno razlaganje ali, ukratko, on glasi: To je zato to srpski filolozi jo nisu do kraja shvatili da je srpski jezik samo srpski, a da se Hrvati njime slue, kao to se engleskim i panskim jezikom slue mnogi narodi u svetu. Mada razlikovanje srpskog i hrvatskog jezika nije ni teko ni nemogue, ne treba oekivati da e to razlikovanje biti lako prihvaeno, posebno sa hrvatske strane. U pitanju je nezdrava ambicija koja se do sada za Hrvate pokazivala kao plodonosna: irenje jezikog i etnikog prostora na raun Srba, ime se ovima oduzimaju i ljudi, i jezik i knjievnost. Te opasnosti Srbi jo uvek nisu dovoljno svesni; tanije: ne dozvoljava im se da budu svesni. Svest o toj opasnosti nemaju ni politiari, kao to je nemaju ni filolozi. I drugi narodi su izloeni opasnostima razne vrste: teritorijalnom, politikom i duhovnom umanjivanju. Srpska situacija je, meutim, jo tea: pored svih tih opasnosti, oni su dodatno prinueni da brane identitet i integritet svog jezika i svoje knjievnosti, tanije: svoj nacionalni identitet. Samo ako u tome uspeju, uz snanu duhovnu

odbranu, odbranie se i politiki i demografski i teritorijalno. Petar Milosavljevi http://kovceg.tripod.com/1964_kradja_srpskog_jezika.htm