PROLOG

Dvojna priroda Kristova - tako ljudska, tovie nadljudska njom izraena udnja ovjeka da dosegne Boga, ili, tonije, da se vrati Bogu eda bi se s njim poistovjetio oduvijek mi je bila nepronina tajna. Ta je enja za Bogom, u isti mah tako tajnovita i tako stvarna, u mom biu otvorila goleme rane, kao i jednako velike izvore. Moja temeljna patnja i ishodite svih mojih radosti i tuga od mladih dana bila je neprekidna i nemilosrdna bitka izmeu duha i tijela. U meni su mrane pradavne sile Zloga, ljudske i predljudske; u meni su i snage svjetla, ovjeje i predovjeje, Boje a moja je dua borilite u kojem su se te dvije vojske sastale i sukobile. Ta je patnja estoka bila volio sam svoje tijelo i nisam elio da nestane; volio sam i svoju duu, pa nisam htio da svene. Borio sam se ne bih li pomirio te dvije primordijalne moi, tako suprotstavljene jednu drugoj, kako bih ih natjerao da shvate da nisu neprijateljice, nego suradnice, te da mogu uivati radosti sloge a da se i ja mogu s njima veseliti. Svaki ovjek nasljeuje boansku prirodu jednako u duhu i tijelu. Stoga Kristov misterij nije puko otajstvo nekoga zasebnog vjerovanja: on je univerzalan, sveopi. Boj izmeu Boga i ovjeka zapodijeva se u svakom od nas, zajedno s tenjom pomirenju. Najee se ta bitka odvija u nama nesvjesno i kratka je daha, jer slaba dua ne uspijeva dugo izdrati u otporu tjelesnom. Otea, i sama ostaje tijelom... pa je srazu kraj. Ali, u ljudi odgovornih, onih kojima su oi danonono usmjerene prema Vrhovnoj Dunosti, sukob izmeu tijela i duha razbukta se do nesmiljenog i moe potrajati do smrti. to su, pak, tijelo i duh jai, tim je njihova borba plodonosnija i bogatija konana sloga. Ne voli Bog slabe due ni mlitava tijela. Duh bi da se hrve sa snanim tijelom, onim koje prua odluan otpor. On je ptica-mesoderka, neprestance gladna pojede tijelo i, progutavi ga, uini da ga nestane. Od boja izmeu tjelesnog i duhovnog, preko pobune i otpora, pomirenja i potinjenosti, te - konano dosezanja vrhunske svrhe te bitke: sjedinjenja s Bogom... tako je tekao Kristov uspon, onaj na koji nas poziva da ga i sami poduzmemo, slijedei krvav njegov trag. To je Vrhovna Dunost ovjeka koji se bori - da krene prema uzvienom vrhuncu to ga je dosegnuo Krist, prvoroeni sin spasa. Kako moemo poeti? Ako elimo biti sposobni slijediti ga, moramo iscrpno poznavati njegov sukob, moramo se uivjeti u njegovu patnju: njegovu pobjedu nad stupicama zemaljskoga, njegovo liavanje velikih i malih ljudskih radosti i njegovo penjanje od rtve do rtve, od postignua do postignua... prema vrhuncu muenitva: Kriu. Nikad nisam slijedio Kristov krvav uspon na Golgotu s toliko uasa, nikada nisam proivljavao njegov ivot i muku tako snano, s toliko razumijevanja i ljubavi, kao onih dana i noi kad sam ispisivao Isusovo zadnje iskuenje. Stavljajui na
1

papir ovu is- povijed o patnji i golemim ufanjima ovjejega roda bio sam tako uzbuen da su mi se oi punile suzama - nikada, kao tad, nisam osjeao da Kristova krv pada kap po kap u moje srce s toliko blagosti i toliko boli. Da bi dosegnuo Kri, vrhunac rtve - a time i Boga, vrhunac nematerijalnoga Krist je proao sve stepenice to ih savlauje ovjek koji se bori. Stoga nam je njegova patnja toliko bliska - zato ju prihvaamo kao svoju i njegova nam se konana pobjeda ini buduom naom. Onaj dio Kristove naravi koji je bio duboko ljudski pomae nam da ga razumijemo i volimo, te da stoga slijedimo njegovu Muku kao da je naa vlastita. Da nije imao u sebi toga toplog ljudskog elementa, nikad nam ne bi mogao dirnuti sita takvom uvjerljivou i njenou - ne bi nam mogao postati uzor u naim ivotima. Borimo se vidimo kako se on borio, pa naemo nove snage. Spoznajemo da nismo sami na ovom svijetu: on se bori na naoj strani. Svaki je trenutak Kristova ivota sukob i pobjeda. Nadvladao je nepobjedivu opinjenost jednostavnim ljudskim zadovoljstvima; odupro se iskuenjima stalno pretaui tjelesno u duhovno - i uspeo se. Dosegnuo vrh Golgote, uzaao na Kri. Ali, bitka ni tu nije bila zavrena. Iskuenje - posljednje - ekalo ga je upravo na Kriu: pred klonulim oima Raspetoga, duh je Zloga u jednomu ciglom trenu - razvio prijetvornu viziju mirna i sretna ivota. Kristu se uinilo da se priklonio lagodnu ivotnom putu mukarca, bez izazova, da se oenio i izrodio djecu. Ljudi su ga voljeli i potovali... i tako on sada, starac ve, sjedi na kunom pragu i zadovoljno se smjeka, prisjeajui se udnja svoje mladosti. Kako li je razumno postupio, upravo sjajno, odabravi put obinog mua a koliko li je ludosti bilo u htijenju da spasi svijet! Kolike li radosti u tom to je izbjegao liavanja, muenja i Kri! To je posljednje iskuenje snalo Spasitelja u asku kratkom poput bljeska munje, kako bi mu otealo posljednje trenutke. Ali, Krist je odjednom snano zatresao glavom, otvorio oi i vidio: ne, nije on izdajnik, slava Bogu! Nije bjegunac - ostvario je poslanje to mu ga je Gospod povjerio. Nije se enio, nije ivio sretnim ivotom, a jest dosegao vrhunac rtvovanja: na Kri je pribijen. Zadovoljan, sklopio je oi, a potom ispustio trijumfalni krik: Izvreno je! Drugim rijeima: ispunio sam svoju dunost, razapet sam, nisam pao u iskuenje... Ovu sam knjigu napisao htijui ponuditi vrhunski uzor ovjeku koji se bori; htio sam mu pokazati kako se ne mora bojati boli, iskuenja ni smrti - jer se sve troje moe nadvladati, jer je sve troje ve bilo pobijeeno. Krist je podnio bol i otada je bol posveena; iskuenje ga je snubilo do posljednjega trena ne bi li ga zavelo - i iskuenju je odolio. Krist je umro na Kriu - a istoga je tog trena smrt bila zauvijek poraena. Svaka je prepreka na njegovom putu postala miljokaz, prigoda za daljnji trijumf. Pred nama je stoga uzor, onaj koji osvjetljava nae pute i snage nam daje. Ova knjiga nije Kristov ivotopis, ona je ispovijed svakog ovjeka koji se bori. Napisavi ju, ispunio sam moju dunost ovjeka koji se itekako borio, doivio mnogo gorine u ivotu, ali i mnogo ufanja. Stoga sam siguran da e svaki slobodan
2

ovjek koji proita ovo djelo, tako proeto ljubavlju, voljeti Krista vie nego ikad ranije i dublje nego to je i pojmio da moe.

Nikos Kazantzakis
1 Oblio ga je svje daak iz visina. Nad njim, nebo se osulo zvijezdama gustim poput cvijea na livadi - pod njima, kamenje po tlu zrailo je jarom, jo uareno od vreline dana. Nebesa i zemlja bjehu blagi i mirni, proeti gluhom tiinom to ju rijetki bezvremenski glasovi noi ine dubljom od ogluhe same. Mrano bjee, vjerojatno pono, oba Boja oka - sunce i mjesec sklopljena i usnula... i samo je taj mladi mukarac, uma osvjeena njenim povjetarcem, radostan snatrio. Ali, dok je tako pomiljao Divne li osame! Kakva li raja! - vjetar je naglo pojaao i uskovitlao se: ne bjee to vie lahor pod zvijezdama, nego zadah teak poput smradna izdisaja neke ivotinje, ili cijeloga sela, to se u neprolaznu gustiu, moda u vlazi bujna vonjaka pod njim, uzalud napree da se sastane sa snom. Zrak kao da se zgusnuo, nemirom ispunio: odista, topli se dah ljudi i stoke pomijeao s otrim vonjem ljudskoga znoja, mirisom kruha netom izvaena iz pei i onim lovorova ulja to su ga ene nanosile na kosu. Mogao se osjetiti vonj, neto se moglo naslutiti i spoznati ali ne i vidjeti. Tek kada bi se promatraevo oko postupno naviklo na mrak mogli su se razaznati obrisi vitkih empresa crnjih od same noi, nekoliko stabala palma oko izvora i, ustreperjele na vjetru, masline prorijeena lia to se srebrnkasto ljeskalo u tmini. Podalje, na ravnu zemljitu, mogle su se nazrijeti bijedne kolibe, poneke na okupu, mnoge na osami, sazdane od nepeene cigle i blata, a obijeljene vapnom. Vie po teku zadahu, nego to ih se dalo vidjeti okom, moglo se spoznati kako eljad - neka pod plahtom, druga nepokrivena - spava na njihovim krovovima. Nestade utihe, blistava djevianska no ispunila se strep- njom. Ljudske se ruke i noge uskomeae ne nalazei poinka. ovjeja se srca oglasie uzdasima. Prigueni krici oaja iz stotina usta trsili su se da u nijemoj potitenosti, od Boga prezrenosti, iskau ono to su ona udjela rei... ali nisu mogla, pa im se jauci rasprie i pogubie u klancima i rasjelinama. Najednom, s najviega se kunoga krova u sreditu naseobine zauo srceparajui vapaj - kao da su grudi nekog ovjeka nadvoje cijepale: Boe Izraelov, Boe Izraelov, Jahve... dokle? Ali, to se ne bjee oglasilo jedno ljudsko bie: cijelo je selo u snu zajedno kriknulo, tlo se Izraelovo - s kostima njegovih mrtvih i korijenjem njegova drvea - zemlja Izraelova znojem natapana, a jalova, javila vriskom. Nakon duga zatija, opet je krik razbucao no od zemlje do neba, ali sada s vie jada i gnjeva:
3

Dokle?... Dokle?... Seoski se psi razbudie i poee lajati, a na ravnim krovovima od ilovae uplaene ene zavukoe glave pod pazuha svojih mueva. Onaj je mladi i dalje snivao. uo je povike kroza san i uznemirio se: njegov se san usplahirio i stao mu izmicati. Planina se razdrobila i ukaza se njezina nutrina a ta ne bjee od stijenja, nego od maglovitih sanja. Ona skupina gorostasnih mukaraca divljeg izgleda koji su mahnito gazili njom golemim koracima - vidje im guste brade, upave obrve i dugake ruke u isti se mah prorijedila, njihovi se likovi izduljie pa rairie, posve se izobliujui i raspadajui se u kuine poput oblaka raijanih estokim vjetrom. Umalo da nestanu iz spavaeva uma... Ali, prije nego to se to moglo zbiti, glava mu otea i on iznova utonu u dubok san. Planina se ona iznova zbila u tvrde hridi, a oblaci se povratie u kosti i tijela zau se neije dahtanje, potom uurbani koraci, a onda se riobradi ukaza na vrhu brda. Razdrljene koulje, bosonog, zajapuren, preznojen... a za njim us- puhani sljedbenici, jo skriveni golemim kamenjem te gore. Nad njom, nebeski svod iznova oblika skladno sazdana krova, ali sad samo jedna zvijezda na njemu, krupna kao da riga oganj, nad istonim obzorom. Svitao je dan. Mladi je mukarac leao opruen na postelji drvena okvira, duboko diui, odmarajui se nakon naporna cjelodnevnoga rada. Kapci mu se na tren podigoe, kanda dodirnuti Danicom, ali se ne probudi: san se opet znalaki ovio oko njega. Usnio je kako riobradi zastaje... znoj mu se ispod pazuha cijedi, s uska, duboko izborana ela, pa sve do nogu. Dahui otvorenih usta, to od napora, vie od jeda, kao da bi huliti stao... ali se obuzdava, guta kletvu i samo maloduno rogobori: Dokle, Jahve... dokle? Srdba mu, meutim, ne jenjava. Osvre se... brzinom munje dugi se pohod iznova odvija u njemu. Uto se planina gubi, ljudi nestaju, san se munjevito seli na novo mjesto... i spava pred sobom vidi zemlju Kanansku kako se nad njim iri po trstikom uvrenom stropu njegove kue - Kanansku zemlju aroliku poput bogato ureena veza, uzdrhtalu svu. Na jugu, u jari treperi Idumejska pustinja, ispruena poput leopardova hrbata... jo dalje, Mrtvo more, gusto i otrovno, u dubini to svjetlost upija. Za njim, neovjeni Jeruzalem, opkopan sa svih strana zapovijedima Jahvinim. Njegovim pokaldrmljenim ulicama tee krv Bogu rtvovanih, jaganjaca i proroka. Nadalje slijedi Samarija, prljava, gaena nogama sljedbenika idolatrije u sreditu joj je vrelo s kojega vodu nose ene namazanih usana i napraenih lica. Na kraju, posve na sjeveru - Galileja, sunana i zelena, skromna. A s jednoga prema drugom kraju sna - rijeka Jordan, Boja ila kucavica to protjee pjeanim pustarama i onkraj bujnih vonjaka, a uz nju Ivan Krstitelj i samaritanski otpadnici, djevojure i ribari s Genezaretskog jezera... svima im vodu daje, svima jednako. Mladi se u snu upinje ne bi li bolje vidio svetu vodu i tlo, prua ruke da ih dodirne, ali se Obeana zemlja, sainjena od rose, vjetra i vjekovnih ljudskih elja, obasjana poput rue u zoru, odjednom rasipa u razrijeenoj tmini i biva otpuhana.
4

A kako ona nestaje, opet se uju psovke i glasovi bijesa - mnotvo se mukaraca pojavljuje iza nazubljena stijenja i kruica trnovita granja, ali sada posve izmijenjenih i neprepoznatljivih. Kako li oronuli i sparueni postadoe oni divovi, kako obogaljeni! Svedeni na sopue patuljke, kepece koji jedva dolaze do daha dok im se brade po praini vuku - a svakom u rukama neka sprava za muenje. U nekog okrvavljen koni remen avlima naikan, u drugoga sklopivi no ili ila volovska, u treega debeli klinovi irokih glava. Krljavci pak, koji stranjicama umalo po tlu struu, nose teak i kabast kri; posljednjega, za svima, eto pogurene razroke nakaze s trnovom krunom. Riobradi se naginje nad njih i s gaenjem odmahuje krupnom koatom glavom. Spava mu ita misli: Nema u njih vjere. Zato i jesu izoblieni - zato me i mue, jer ne vjeruju. Prua svoju golemu runjavu ruku. Pogledajte! kae pokazujui put doline uronjene u jutarnji mraz. Nita ne vidimo, Voo. Mrano je. Nita ne vidite? Ali, zar ne vjerujete? Vjerujemo, Voo, vjerujemo. Zato te i slijedimo... ali nita ne videi. Opet pogledajte! Sputajui ruku poput maa, on buca pokrov od inja i razotkriva ravan pred njima. Modro se jezero budi, ljeska se i blista lieno ledenog pokrivaa. Poput jaja u gnijezdu, bijele se nastambe sela i zaselaka, oko njih datuljine palme, za ljunkovitim obalama itna polja... Tu je on, kae predvodnik, upirui rukom put velikog naselja okruena zelenim panjacima. Krila triju mlinova-vjetre- njaa, na uzvisini nad selom, bjehu ranom zorom rastvorila svoja jedra i stala se vrtjeti. Uas se najednom razli licem spavaa, boje peninog zrna. San mu se bjee ugnijezdio na onim kapcima i nije se dao otamo - prelazei rukama preko oiju, on ga je pokuavao potjerati ne bi li se probudio. Pa san je to, mislio je, moram se razbuditi da se spasim. Ali, oni se ovjeuljci bjehu ustremili na nj, ne kanei otii. Riobradi divljeg izgleda uporno im je govorio, zlokobno upirui prstom put sela na zaravni pod njima. Tamo je on! ivi ondje skriven... bosonog i u dronjcima, pretvarajui se da je drvodjelac, da nije On. Htio bi da se spasi, ali kako e izbjei nas: Boje su ga oi vidjele! epajmo ga, momci! Iskorauje on i da bi krenuo, ali mu se krljave prilike vjeaju o ruke i noge, pa sputa stopalo na tlo. Mnogo je eljadi u dronjcima, Voo, a mnogo i bosonogih. Ni stolara malo nije. Otkrij nam tko on jest, kako izgleda i gdje stanuje, tako da ga uzmognemo prepoznati. Inae ne mrdamo... Da zna, Voo, ne miemo se odavde. Svega nam je dosta. Ja u ga zagrliti, na grudi priviti i poljubiti. To e vam znak biti. A sad, naprijed... hitro! Ali u tiini, bez halabuke. On sad spava, pa pripazite da se ne probudi i ne utekne nam. U ime Boje, momci, zgrabite ga!
5

Zgrabimo ga, Voo! povikae patuljci jednoglasno, te iskoraie svojim velikim stopalima da e krenuti. Ali, jedan meu njima strangledi grbavac, sama kost i koa, koji je nosio trnovu krunu - primi se za bodljikav grm i odupre se svima. Nikamo ja neu, uzviknuo je. Sit sam svega! Koliko li ga samo noi ganjamo? Koliko li smo zemalja i sela pregazili? Evo, da nabrojim: u Idumejskoj smo pustari pretraili samostane esena, jednog za drugim, proli smo kroz Betaniju, usmrtili jadnog Lazara bez ikakve koristi... izbili na Jordan, ali nas Krstitelj otjera govorei Nisam ja Onaj koga itete, odbijte od mene! Otili i jesmo, te uli u Jeruzalem, gdje smo pretraili Hram i palae Ane i Kaife, kao i kolibe pismoznanaca i farizeja... pa nita! Sve sami laljivci i nitarije, sjecikese, ubojice i kurve! Odosmo i odatle, pa kroz izopenu Samariju do Galileje. U jednom dahu proosmo Magdalom, Kanom, Kapernaumom i Betsaidom. Od kolibe do kolibe, od brodice do brodice, traili smo najvrlijega, najbogobojaljivijega... i svaki put kad bismo ga kao nali povikali bismo Ti si On, zato se krije? Ustani i spasi Izrael! Ali, im bi taj vidio to u rukama nosimo, krv bi mu se u ilama sledila, pa bi se nadao otimati, braniti se viui Nisam ja to, nisam On!... te bi se vratio ivotu u kojem se, spasa radi, opija, kocka i sa enama lijee. Pred nama bi pio, hulio i bludniio - sve da nam dokae kako je obian grenik, a ne Onaj koga traimo... Zao mi je, Voo, ali i ovdje na isto naiosmo. Utaman ga itemo, nai ga neemo. Jer se jo ni rodio nije. Riobradi ga je nato dograbio za vrat, digao u zrak i dugo tako zadrao. Nevjerni Tomo, ree mu nasmijavi se. Tomo vazda sumnjiavi, ba si mi drag! Zatim se okrenuo ostalima. On je poput zailjena pruta kojim se volove podbada, a mi smo teglea marva. I neka nas podbada, treba da nas bocka kako nikad ne bismo nali mira. elavi Toma uzvritao se od boli, pa ga je riobradi spustio na tlo. Nasmijavi se iznova, osvrnuo se po svomu arolikom drutvu. Koliko nas je? upitao je. Dvanaest - po jedan iz svakog plemena Izraelova. Vrazi, aneli, nakaze, kepeci: sve sam otpad Bojeg stvaralatva. Pa biraj! Dobre je volje bio - mirkajui okruglim oicama nalik sokolovima, pruao je ruke i jednog po jednog grabio svoje druge za ramena, njeno ih diui preda se i promatrajui ih od glave do pete, ne prestajui se smijati. im bi jednog pustio, drugoga bi dohvatio, dobrohotno im govorei: Zdrav da si mi, tvrdico... nezajaljivo pohlepni sine Abrahamov kojem se zmijski otrov iz nosa cijedi... A ti, podbadalo, brbljave i oblapornie... Ti, pak, smjerni djeve - koji ne ubija, ne otima, niti bludnii samo iz golema straha. Sve su tvoje vrline keri pretjerane bojazni... Na tebi, magare tupo, batine polomie, a ti tegli li tegli, unato gladi, ei, studeni i biu. Priljenu, lienu samopotovanja... naravno da ti je zadnjem lonce oblizivati. Tvoje su vrline siroad bijede... A ti, lie lukavi! Dri se podalje lavlje jazbine, Jahvine pilje, i ne ulazi ti se u nju... Ti, pak, ovco lakovjerna: bleji i kroi za Bogom koji e te prodrijeti... I do tebe doosmo, sine Levijev arlatane, Boji torbaru koji Gospoda na oke prodaje; krmar si koji
6

Boga ljudima nutka poput vina, ne bi li se podnapili, te ti iroke ruke otvorili ese i svoja srca. E, jesi pokvarenjak nad pokvarenjacima!... Eto nam i tebe, zadrta i zlobna askete, tikve tvrde; zagledan u vlastito lice mijesi Boga po mjeri svoje zlobe, svoje zadrtosti i svoje tvrdoglavosti. A onda se preda nj niice baca i slavi ga jer ti je toliko nalik... A ti, koji si u besmrtnoj dui svojoj mjenjanicu otvorio: sjedi na pragu, tura ruku u vreu i dijeli milostinju siromasima - stjeui si kredit u Boga. U drugoj ti ploica, pa biljei: toga sam i toga sata, toga i toga dana, toliko i toliko srebrenjaka u milosrdne svrhe dao - i ve si uredio da ti tu ploicu na odar poloe, kako bi ju mogao Bogu predoiti i podnijeti mu raun da ubere svoje besmrtne milijune... Ti, laljivino, pak... zainjave upljih pria: sve si zapovijedi Gospodinove u korijenu sasjekao - pa ubija, otima, preljubu se odaje... a onda brizne u pla, izudara se po grudima, dohvati tamburu sa zida i okrene grijeh na pjesmu. Bezona li vraga u tebi, znade da Bog prata pjevaima ma to poinili, jer bi taj za pjesmu i due dao... Toma, rekoh ve, iljat je prut to nas obada u slabine... Ja, na kraju, to li sam nego neodgovorna luda, nabubrila mi tikva, pa ostavio enu i djecu da bih se dao u potragu za Mesijom! Ali, svi mi - vrazi, aneli, kepeci i nakaze - potrebni smo u naemu velikom pothvatu! Zgrabimo ga, momci! Grohotom se nasmijao, pljunuo u ake i zakoraio svojim golemim stopalima. ,,Nek nam dopadne aka, momci! iznova je podviknuo, pa se sunovratio niz padinu to vodi prema Nazaretu. Planine i ljudi pretvorie se u dim i nestadoe, a spavaeve se oi ispunie tamom bez sanja. Nita vie nije uo u svomu beskrajnom snu - osim topota nogu to silaze niz brijeg. Srce mu je stalo divlje tui, zauo je prodoran krik u svojoj nutrini: Dolaze! Eto ih! Skoivi se u hipu na noge (tako je u snu vjerovao da ini), zaprijeio je vrata svojom stolarskom klupom i, da bi ju oteao, navalio na nju sve svoje alatke: pile, blanje, bradve, batove, svrdla ak... te, povrh svega, masivan kri to ga je odnedavno izraivao - a potom se sakrio meu iverje i strugotine, iekujui. Nastala je udna, tjeskobna tiina, teka i zaguljiva. Nita i nikoga nije uo, ni suseljane kako diu, Boga jo manje. Sve, pa i uvijek budan avao, kao da je potonulo u mraan bunar bez dna, isuen k tomu. Je li mu se to u snu zbivalo... ili je umro, dosegnuo besmrtnost, Boga? Mladi se mukarac silno ustraio, spoznao opasnost, napregao iz sve snage svoj usnuli um ne bi li se spasio - i probudio se. Sav bjee znojem obljeven. Nieg se od cijeloga sna nije sjeao - samo da ga je netko progonio. A tko?... Jedan ovjek? Mnogo njih?... Ljudi ili vragova?... Nije se mogao sjetiti. Naulio je uho i osluhnuo: opet se, u tiini noi, ulo kako selo die... mnoge se grudi napinju, mnoga bia spavaju. Negdje je pas alobno zala- jao, s vremena na vrijeme zaumilo bi lie nekoga stabla izloena vjetru. Daleko, na drugom kraju sela, neka je mati uljuljkivala edo dirljivom uspavankom spora ritma. No bjee puna umova i dahtaja to ih je znao i volio. Zemlja se glasala... Bog se glasao i mladi se primirio. U nekom se trenu, pak, pobojao da je sam na svijetu - ali je onda uo svoga starog oca kako dahe u roditeljskoj izbi, do njegove. Nesretnik nije mogao zaspati:
7

uporno je otvarao i zatvarao usta, micao usnama upinjui se da progovori, pusti ovjejega glasa, ali, sjedei oduzet u postelji, nije mogao pokrenuti jezik. Naprezao se, preznojavao, slina mu se prelijevala preko usana, a samo bi povremeno, nakon silnih nastojanja da sastavi makar jednu rije, uspijevao... glas po glas, slog po slog... kazati jednu te istu: Jahve... Jahve. Nito drugo, samo Jahve. A kad bi tu, jednu jedinu rije, nekako izustio, neko bi vrijeme... uru, dvije... mirovao, pa bi onda zapoinjao novu bitku da pokrene usne. To je moja krivica... ja sam kriv... promrmljao je mladi, dok su mu se oi punile suzama. U nonoj utihi, sin je sluao oev tjeskoban hropac, pa i njeg obuze zebnja stao se znojiti, otvarati i i zatvarati usta. Zatvorenih oiju oslukivao je to njegov otac ini, kako bi i sam to mogao; zajedno sa starcem uzdisao je i putao oajnike, nesuvisle krike i u tom nastojanju iznova zaspao. Ali, im ga je san osvojio, cijela se koliba potresla, na vrata navaljena stolarska se klupa prevrnula, alat i kri razletjeli po podu vratnice se treskom rastvorie i riobradi stupi na prag, golem i raskriljenih ruku, divlje se cerekajui. Mladi kriknu - i probudi se.

2 Sjeo je na hrpu iverja i strugotine od bradve, te se leima odupro o zid. Nad glavom mu je visio remen s dva reda otrih avala svake se veeri, prije polaska na spavanje, njime ibao do krvi, eda bi tijekom noi ostao miran i uzdrao se od kakva nasilna ina. Lagana ga je drhtavica spopala nije se mogao sjetiti kakvim je kunjama bio u snu izvrgnut, ali je osjeao da je izbjegao golemu opasnost. Ne mogu to vie podnijeti... dosta mi je svega, proaptao je diui pogled prema nebu, uz dubok uzdah. Svjetlo novoga dana, blijedo i rasplinuto, probilo se kroz pukotinu u vratima i darovalo ukastoj trsci stropa neobian, mekanobljetav sjaj... kao da slonovaa bjee. Ne mogu to vie podnositi... svega sam sit, promrljao je, stisnuvi zube pun tjeskobe. Zagledao se neodreeno nekamo iznad sebe i u trenu mu je cijeli ivot prostrujao pred oima: kako je tap njegovoga oca prelistao na dan njegovih zaruka, kako ga je munja udarila i paralizirala ga... potom kako ga je mati pogledala, njega, sina svoga, nita ne rekavi. Ali, uo je on njezinu nijemu tubalicu - u pravu je bila! Danju i nou, njegovi grijesi bjehu mu poput noeva u srce. Uzalud se borio posljednjih nekoliko godina ne bi li pobijedio Strah, jedinoga preostalog zloduha. Jer ostale ve bijae svladao: siromatvo, udnju za enom, mladenake radosti, sreu vlastitog ognjita. Sve ih je porazio - osim Straha. Da mu se samo s njim obraunati, kad bi samo to mogao... Jer, zreo mukarac postade: kucnuo je as. Oduzetost mog oca moja je krivnja, tiho je izustio. Ja sam kriv i to je
8

Magdalena u blud posrnula, kriv sam i to Izrael pod jarmom stenje... Pijetao mora biti na krovu susjedne kue, u kojoj je ivio njegov ujak, rabin, zaklepetao je krilima i kukuriknuo, nekoliko puta, kao da ga neto ljuti; moebit ga je iscrpila no - predugo je trajala, a on odavno htjede zazvati sunce. Oslonjen leima o zid, mladi je ovjek oslukivao: kako je svjetlost oblij evala domove, tako su se vrata otvarala i ulice se punile ivotom. Malo pomalo jutarnji se agor irio posvuda, dizao se kronjama drvea, probijao kroz pukotine u zidovima - Nazaret se razbudio. Odjednom se iz susjedne kue zauo dubok vapaj, za kojim je slijedio rabinov oajan krik. Prekorijevao je Boga, podsjeao ga na obeanje dano Izraelu. Boe Izraelov, dokle? zabugario je uitelj; mladi je potom uo kako stareva koljena udarie o pod, estoko, nemilosrdno. Moli... apnuo je, kimnuvi u nelagodi glavom. Niice se baca i zaziva Boga. Sad e poet udarati akom o zid da bih i ja niice pao. Ljutito je podigao obrve. Kako je tegobno to ne mogu imati posla s Bogom, a da ga nemam i s ljudima! Snano je pokucao po zidu meu dvjema kuama kako bi dojavio rabinu da je budan i da i sam moli. Osovio se na noge. Krpljena i prekrajana halja spuznula mu je s ramena i otkrila tijelo mravo, suncem opaljeno, proarano podljevima i mrkim masnicama. Posramljen, brzo ju je pribrao i ovio oko svoje golotinje. Bljedunjavo jutarnje svjetlo prodrlo je kroz otvor na krovu i razlilo se po njemu, blago mu obasjavi lice. Samozatajnost, priguen ponos, jad i tuga. Mahovina po njegovoj bradi i obrazima odavno je prerasla u kovravu, poput ugljena crnu bradu. Nos mu bjee kukast, usne debele... kad bi se odlijepila jedna od druge, zablistali bi mu sjajni bijeli zubi. Ne bjee to lijepo lice, ali je imalo pritajene, pomalo uznemirujue privlanosti. Moda zbog njegovih trepavica, gustih i neobino dugih, to kao da su bacale sjenu na cijelo mu lice? Ili bjehu zaslune njegove oi? Krupne i crne, pune ognja... ali i tmine blagost pomijeana sa zebnjom. Svjetlucajui kao zmijske, motrile su svakoga kroz one guste trepavice - nekima bi se od tog pogleda zavrtjelo u glavi. Otresao je sitno iverje to mu se bjee uhvatilo po bradi i pazuhu - i u istom trenu zauo teke korake... prepoznao ih je. On je to, eto ga opet, procijedio je ogoreno. to li hoe od mene? Priuljao je do vrata kako bi osluhnuo, a tada zastade preneraen: tko je dovukao stolarsku klupu do njih i nagomilao na nju sav alat... ak i onaj kri to ga djelje? Tko? Kad? Nedvojbeno, puna zlih duhova, tekih snova... no bjee. Dok spavamo, vrata su njima otvorena pa ulaze i izlaze kako im drago, preturajui nam naglavce umove kue. Netko mi doe u snu prole noi, promrmljao je poluglasno, kanda se boji da je posjetitelj jo ondje, pa da bi ga mogao uti. Netko je bio, netko jest... Bog, sigurno Bog... ili Vrag? Tko da ih razdvoji? Izmjenjuju oni lik: Bog je ponekad tmina sama, a avao svjetlo... dok um ljudski meu njima smuen ostaje.
9

Uzdrhtao je. Dvije su staze a kojom da on krene, koju da odabere? Oni teki koraci i dalje su mu se pribliavali. Mladi se mukarac osvrnuo u strahu - inilo se da ite mjesto na kojem bi se skrio, ono u koje bi pobjegao. Bojao se tog ovjeka i nije elio da mu doe, jer mu taj bjee duboka rana to nikako nije zacijeliti mogla. Jednom, dok su se igrali kao djeca - taj, koji bjee tri godine stariji od njega, bacio ga je na zemlju i natukao. Ustao je onda i utke se pokupio kui, a nikad nakon toga nije izaao igrati se s drugim djeacima. Posramljen i zastraen bjee; skutren sam samcat u svom dvoritu, raspredao je u mislima kako e jednoga dana oprati tu sramotu, dokazati im da je bolji od njih, nadmaiti ih sve. Ni nakon toliko godina, ta rana ne bjee zarasla, nikad ne prestade krvariti. ,,Jel me to on jo naganja? upitao se. to li hoe od mene? Ne dam mu unutra! Vrata se stresoe od estoka udarca nogom. Mladi se baci prema njima, te skupivi svu snagu odgurnu drvodjelsku klupu za svime na njoj i otvori ih. Jednom nogom na pragu, na njima bjee gorostas kovrave rie brade, razdrljene koulje i bosonog, zajapuren u licu i u znoju sav. Zvaui klas peena ita, to ga je drao u jednoj ruci, drugom se naslonio na dovratak i osvrnuo po radionici; vidjevi kri naslonjen na zid namrtio se, a zatim prekoraio prag i uao. Ni rijei ne rekavi, skutrio se u kutu, i dalje ljutito grickajui sjemenke iz klasa. Mladi, ostavi neko vrijeme gdje se zatekao, potom je bacio pogled kroz vrata na usku, prerano razbuenu ulicu. Praina se jo ne bjee digla, tlo je bilo vlano od rose i mirisalo je zemljom. Oroeno bjee i stablo masline prekoputa: jutarnja svjetlost, lomei se u kapljicama, obasula ju je radou. Razgaljen, mladi je mukarac udisao svjeinu jutra. Ali, riobradi se nije dao smesti. Zatvori vrata, zareao je. Imam ti neto rei. Mladi je zadrhtao uvi grubijanov glas. Zatvorio je vrata, sjeo na rub svoje klupe i stao ekati. Doao sam, riobradi e, jer je sve spremno. Bacio je olje pozobana klasa u kut, digao svoje elinomodre oi prema mladiu i poekao se po debelu naboranomu vratu. A to je s tobom - jesi li i ti pripravan? Danje se svjetlo pojaalo, pa je mladi sad mogao jasno vidjeti grubo lice riobradoga, u stalnom gru i trzajima, kao da ne pripada jednom ovjeku nego dvojici: dok se jedan smijeio, drugi je prijetio - kad je prvi svjedoio bol, drugi je bio mrtav- hladan - a kad bi se te dvije polutke nakratko i sjedinile, pod tom se krinkom pomirbe moglo naslutiti kako se Bog i Vrag i dalje nepomirljivo hrvu. Mladi nije nita odgovorio, pa ga riobradi jo jednom pogleda u bijesu. Jesi li spreman? iznova ga je upitao. Ve je htio ustati, zgrabiti ga ruetinom i prodrmati ne bi li ga razbudio i natjerao da mu odgovori - ali se prije toga zau truba i konjica zatutnji uskom ulicom, a za njom, tekim ritmikim korakom, rimska falanga. Riobradi je u bijesu stisnuo pesnice i digao ih put stropa.
10

Boe Izraelov, riknuo je, doao je as. Danas! Ne sutra, danas! Opet se okrenuo mladom mukarcu. Jesi li spreman? iznova ga je upitao, ali mu sada dobaci ne ekajui odgovora: Ne, nee ti ponijeti kria - kaem ti ja! Ljudi su se okupili, Baraba je siao s planine sa svojim ljudima. Provalit emo u zatvor i oteti zelota, a tada e se zbiti ne odmahuj glavom! - udo e se tada dogoditi. Pitaj svoga strica rabina. Juer nas je sve okupio u bogomolji - a zato Vaa Visost nije dola? Stupio je pred nas i kazao Nee Mesija doi dok stojimo skrtenih ruku. Bog i ljudi zajedno se moraju boriti da bi Mesija doao. To nam je rekao, toliko da zna... da Bog sam nije dovoljan, ljudi sami da nisu dovoljni. Obje se strane moraju dii... uje li ti mene? Dohvatio je mladia za ruku i snano ga prodrmao. uje li me? Gdje tvoj um luta? Trebao si biti ondje da uje svog ujaka moda bi se priveo razumu, jadnie! Ree da e zelota, da upravo zelota, rimski nevjernici danas na kriu razapeti... pa moebit On bude taj koga ekamo toliko narataja. A ako ga ostavimo bespomona, ako ne pohitamo da bismo ga spasili, umrijet e... bez obzira tko bio. Ali, jurnemo li i sauvamo ga, udo e se desiti. Kakvo udo? Zbacit e svoje prnje, a na glavi e mu zasjati kruna Davidova! To nam je rekao, tako da zna... Kad smo ga uli kako zbori, svima su nam suze potekle. Stari je rabin digao ruke prema nebesima i zavapio Gospodine Izraelov, danas. Ne sutra, danas! pa smo i mi, svi kao jedan, digli ruke, u nebo pogledali i uzviknuli... netko ojaen do boli, tko prijetei, tko u plau... Danas! Ne sutra! Danas! Slua li ti mene, sine drvodjeljin, ili gluhu zidu zborim? Mladi, poluzatvorenih oiju uperenih u onaj remen s otrim avlima, to je visio na suprotnom zidu, jest napregnuto oslukivao - ali neto drugo. Jer, izmeu grubih i prijekornih rijei riobradoga, i dalje se ulo kako se u susjednoj sobi njegov ostarjeli otac uzalud napree ne bi li pokrenuo usta i progovorio. Ta su se dva zvuka u mladievom srcu stopila u jedan - najednom je osjetio da je sva bitka ljudskoga roda gorka sprdnja samo. Riobradi ga je pograbio za ramena i potom odgurno od sebe. Kamo li tvoje misli blude, vjetrogonjo? Zar nisi uo to nam tvoj ujak Simun ree? Mesija nee tako doi, promrmljao je mladi, pogleda prikovana pri novoistesani kri, okupan njenim rumenim svjetlom ranoga jutra. Ne, tako Mesija nee doi. Taj nikad nee odbaciti svoje dronjke ni prihvatiti kraljevsku krunu, a niti e ljudi ili Bog pohitati da ga zatite, jer se njega spasiti ne moe. Umrijet e, skonati... u svojim prnjama, a svi e ga - pa i najvjerniji - napustiti. Umrijet e sam na vrhu gola brda, nosei na glavi krunu od trnja. Riobradi se okrenuo prema njemu i zagledao se u mladievo lice vie nego preneraen; pola lica bjee mu uareno, a druga polovica u potpunu mraku. Kako ti to zna? upitao ga je. Tko ti je rekao? Mladi mu ovjek nije odgovorio, nego je - budui da dan bjee posve svanuo 11

ustao s klupe, dograbio aku velikih avala i eki, pa krenuo prema kriu. Riobradi ga je, meutim, preduhitrio: jednim se korakom postavio izmeu njega i ukrtenih oblica, te stao udarati akama po kriu i pljuvati po njemu kao da je ljudsko bie. Okrenuo se potom i unio mladiu u lice, dodirujui ga otrim brcima, obrvama i bradom. Kako te sram nije? povikao je. Svi su stolari i tesari u Nazaretu, Kani i Kapernaumu odbili izradit kri za zelota, a ti... nema stida ni straha? A zamisli da Mesija doe i nae te kako mu kri tee, pomisli da je taj zelot, kojeg e danas razapeti, sam Mesija... Zato, kao ostali, nema hrabrosti odgovoriti centurionu: Ja ne izraujem krieve za heroje Izraela? Dohvatio je zatim duhom odsutnog drvodjelca za ramena. Zato mi ne odgovara? U to si se zagledao? Razjaren, potom ga je prikovao pri zid. Kukavica si ti! bijesno mu je prosiktao u oi, kukavica, eto to... to ti ja kaem! Cijeli e ti ivot utaman prote! Dreav se glas uo izvana. Spustivi ruke s mladog ovjeka, riobradi se okrenuo vratima i naulio ui. Vani je nastala velika graja: mukarci i ene, mnotvo golemo stralo se da saslua seoskog izvikivaa - uskoro se zauo njegov prodoran glas. Sinovi i keri Abrahama, Isaka i Jakova, po carskoj zapovijedi: ujte i poujte! Zatvorite vae radionice i krme, ne idite danas u polje. Majke, djecu da ste povele ili ponijele; starci - tapove u ruke i put pod noge! Priite svi... vi hromi i gluhi, oduzeti i slijepi, da ujete i vidite kako se kanjava one koji dignu ruke protiv naega gospodara, cara rimskoga - dugo nam poivio! Doite nazoiti zasluenoj smrti zelota... opakog pobunjenika! Riobradi je otvorio vrata i bacio pogled na uzbueno mnotvo, sad zanijemljelo - a vidje i izvikivaa, koji se u tom trenu bjee uspeo na nekakav kamen; mrav, gologlav, dugaka vrata i usukanih nogu - vrijedan jedino da se pljune na nj. Proklet bio, izdajico! zareao je, zakoraio natrag, tresnuo bijesno vratima i okrenuo se mladiu; u oima mu bjee gnjev golemi. Moe se ponositi imunom, bratom svojim... izdajnikom! prosiktao mu je u lice. Nita on nije kriv, mladi e mukarac gorko, sva je krivnja moja, samo moja. Zastao je trenutak, pa zatim ree: Zbog mene ga je mati izbacila iz kue, zbog mene... i to mu je preostalo... Jedna polovica lica riobradoga nakratko se ozarila blago- u, kao da suosjea s mladim ovjekom. Kako e se ikad iskupiti za tolike grijehe, nesretnie? tiho mu ree. Ovaj je dugo ostao bez rijei, miui usnama, ali ne razvezujui jezika. S mojim ivotom, kakav jest... Juda, brate, konano je progovorio, ja drugaije ne mogu. Riobradi se stresao. Radionica se ve bila posve ispunila svjetlou to je
12

dopirala kroz otkrinuta vrata i otvor u krovu. Mladieve krupne crne oi zasjale su ovlaivi se suzama od gorine i straha, kojima bjee zasien i njegov glas. S tvojim ivotom?... riokosi e polaui dlan na mladiev obraz. Ne okrei glavu od mene, mukarac si... u oi me gledaj. Sto ti to znai: s tvojim ivotom? Nita. Pognuo je glavu, poutio, te e onda iznenada: Ne pitaj me! Nita me ne pitaj, Judo, brate! Juda je nato poloio i drugi dlan na mladiev lijevi obraz, stisnuvi mu glavu svojim ruetinama. Unio mu se u lice i promatrao ga netremice nekoliko asaka, bez rijei... a potom ga je naglo pustio i krenuo vratima. Osjetio je silan nemir u srcu. Vani je graja bila sve zaglunija, a topot koraka - ljudi bosih i sa sandalama na nogama - sve glasniji; mijeao se sa zveketom tekih enskih narukvica od bronce i lanaca to su ih neki mukarci nosili oko vrata. Zastavi na dvorinim vratima, riobradi je promatrao mnotvo koje je kuljalo iz pokrajnjih ulica, prikljuujui se rijeci ljudi to je tekla prema kraju sela - u smjeru prokletoga brda na kojem se razapinjalo na takvu smrt osuene. Mukarci nisu zapodijevali razgovor, cijedili su kletve kroza zube i mlatili u ljutnji tapovima po oblucima na putu, a nerijetki su u srdbi i stiskali rukom noeve skrivene pod haljama. enetine su vritale, mnoge zabacivi rupce na potiljak i raspustivi kosu - neke su i naricale stranim glasom. Ovan predvodnik tog stada bio je imun, stari nazaretski rabin - svenuo i pogrbljen, godinama satrven ovjek, povrh svega isuen opakom boleu; samo mu je neunitiva dua jo drala kosti na okupu, sprjeavajui tijelo da se urui. Objema mravim rukama s groznim prstima nalik kandama grabljivice drao je sveeniki tap, s dvjema isprepletenim zmijama na vrhu, i podupirao se njime, u jadu i ljutnji i on udarajui po kamenju u praini. Taj ivi le vonjao je paljevinom odista, onaj tko bi vidio oganj u njegovim oima nije se ni udio to su mu koa, kosti i brada bili kao plamenom zahvaeni; kada bi, pak, otvorio usta i povikao Boe Izraelov!, s njega se dizala jara kao s ognjita. Za njim su koraali zadihani koati starci, potapajui se batinama; znoj im se cijedio sa upavih obrva i niz brade razdijeljene u dva duga pramena. Iza njih pjeaili su mukarci u punoj snazi, za njima ene... a onda djeurlija; mnogi je momi nosio kamen u ruci, neki i praku - a cijela se ta gomila kretala ujednaenim korakom, nijemo se komeajui poput mora. Dok je, oslonjen na dovratak, promatrao te mueve i enskinje, Judino se srce razigralo; ti e ljudi, pomislio je dok mu je krv navirala u glavu, ti ljudi... zajedno s Bogom - stvoriti udo. Danas! Ne sutra, danas! Neka se krupna i gruba mukaraa izdvojila iz mnotva - bijesna bjee, pomahnitala posve, zaogrnuta prnjama to su joj visjele s ramena; sagnula se, uzela povelik kamen s tla i svom ga snagom zavitlala put stolarevih vrata. Proklet da si! Tesaru krieva, u paklu gorio! zakrijetala je pritom. Uzvici i kletve odjeknue uzdu cijele ulice, a momii se maie praki. Riobradi treskom zatvori dvorita vrata i ona radionice.
13

Proklet bio, tesaru krieva! Proklet bio... zaulo se sa svih strana, popraeno hukom negodovanja, a onda se kia kamenja sruila po drvodjeljinim vratima. Mladi, kleknuvi pred kri, zamahivao je ekiem i zakivao oslonac za noge razapinjanoga, udarajui svom estinom, kao da time eli zagluiti huanje i kletve s ulice. Grudi mu bjehu pune tjeskobe, a oi mu se zaiskrie srdbom. Mlatio je tako, zaneseno i ne sustajui, dok mu se znoj krupnim grakama slijevao sa ela. U nekom trenu, riobradi prie, ote mu bat iz ruke te udari njime po kriu svom estinom, tako da ga je sruio na pod. Ti e ga onamo odnijet? Hou. I nije te stid! Nije. Neu ti to dopustit. Skrit u ga u iverje. Osvrnuo se uokolo u potrazi za sjekirom. Juda... Juda, brate, mladi e ovjek tiho, preklinjuim glasom, ne staj mi na put. Riokosi se prenerazio naglom promjenom u mladievom glasu; sad je bio dubok i pun groze, neprepoznatljiv. Kakav put? upitao ga je apatom. ekajui odgovor, zagledao mu se u lice i krhko tijelo razgoljeno do pojasa. Usta mu bjehu stisnuta kao da prijei stranom kriku da mu se vine iz grudi. Riobradi vidje kako izgladnjeo mladi bjee, kako blijed... tako da se saalio na nj, premda bjee ogoren ovjekomrzac. Mladi je mukarac venuo iz dana u dan, obrazi mu sve upaliji bjehu. Koliko je prolo otkad ga je posljednjom vidio? Svega nekoliko dana... kad bjee naiao tuda za obilaska sel oko Genezaretskog jezera. Kao putujui kova, izraivao je sve i svata od eljeza, konje potkivao, prekivao motike, lemee i srpove... a onda ga je sustigao glas da mora natrag u Nazaret, jer da e zelota raspeti. Prisjetio se u kakvom je stanju ostavio svoga starog prijatelja, a gle u kakvom ga je sad zatekao! Upalih oiju, koe na sljepoonicama stanjene da se svaka ilica vidi... a koliko li mu se tek gorine oko usta nakupilo! to se s tobom zbilo? upitao ga je. Zato te tako nestaje? Sto te mui? Mladi se slabano nasmijeio. Umalo mu je odgovorio da se o Bogu radi, ali se suzdrao. To bjee onaj strani krik u njegovim grudima - kojem ne htjede dati da mu preko usta prijee. Hrvem se, odgovorio je. S kim? Ne znam... ali se hrvem. Riokosi je uperio pogled u mladieve oi... najprije upitan, potom preklinjui, onda prijetei, ali mu one, kao no crne, neutjene i straha pune, ne dadoe nikakva odgovora. Jdin se um odjednom uskomeao. Dok je bio zagledan u te mrane i nijeme oi uinilo mu se da u njima nazire stabla u cvatu, modre vode, skupine ljudi... a u dubini zaarenih zjenica, iza onoga probeharalog drvea, voda i eljadi - veliki crni
14

kri, tako golem da ih bjee posve ispunio. Odskoio je preneraen, oiju razgrogaenih kao da e mu iz dupalj iskoiti. Htjede prozboriti, pitati Da nisi ti...?, ali mu usne ostadoe smrznute. Kanio je i poloiti ruku na mladieve prsi, zagrliti ga i poljubiti, ali mu se ispruene ruke - u zraku pred njim ukoie kao dvije suhe grane. A onda se iz mladievih grudi - kad vidje Judu tako rairenih ruku, unezvijerena pogleda i nakostrijeene svake dlake na glavi - izvi jeziv krik. Ona je strana mora provalila kroz dveri njegovog uma - povorka patuljastih rugoba, s priborom za razapinjanje u rukama, koja jednoglasno urla: Zgrabimo ga, momci! A sad je prepoznao njezinoga riobradog predvodnika: Juda... kova Juda je on bio, onaj koji je grabio pred svima, smijui se divljim grohotom. Riokosom se konano pomaknue usne. Je li mogue da si... ti...? promucao je. Ja? Tko? Ovaj nita ne ree. Uzrujano grickajui brk, uporno ga je promatrao - polovice lica opet obasjane jarkom svjetlou, a druge utonule u tminu. U sjeanju je premetao naznake i znamenja to su se oko tog mladia mnoili od njegovog roenja, pa i prije toga: kako je, kad su se okupili momci za enidbu, samo Josipov tap - meu tolikima - procvao, pa mu stoga rabin dade Mariju, uznositu Mariju koja bjee Bogu posveena. A onda munja iz vedra neba udari i oduzetim uini mladoenju na svadbeni dan, prije nego to je mogao dirnuti svoju nevjestu. Te kako je potom prialo se mladenka bijelim ljiljanom zamirisala i sin se zaeo u utrobi njenoj. I kako je, u noi prije njegovoga roenja, usnila da se nebesa otvorie i aneli sioe, te se poredae poput lastavica po rubu krova njezine skromne kuice, gnijezda savie i pjevat poee; neki su joj prag kuni uvali, drugi uli u odaju, oganj naloili i vodu ugrijali za okupat oekivano edo... a neki pak skuhae orbicu da se iznurena ena okrijepi. Riobradi mu prie polako, oklijevajui, i nadvi se nada nj; sad mu je glas bio pun udnje, zaziva i bojazni. Je li mogue da si... ti...? upitao je jo jednom, ni sada se ne usuujui dovriti reenicu. Mladi je zadrhtao od straha. Ja...? izustio je, cerekajui se sarkastino. Zar me ne vidi? Ni progovorit ne mogu. Nemam smjelosti ni u sinagogu poi. Bjeim im ugledam ovjeka, besramno krim Boje zapovijedi... na Sabat radim. Uspravio je potom kri, te se latio bata. A sad... vidi, teem kri za razapinjanje! - nasmijao se pritom. Riobradi, okamenjen, ni da bi zucnuo. Otvorio je vrata - kroz koja se vidjela jo jedna povorka seljana: starice rasputene kose, onemoala i bolesna eljad, kljasti, oravi, gubavi... sve se to vuklo prema Nazaretu. I njih potjeralo da se, teko sopui i s duama u nosu, uspinju prema brdu smaknua na kriu. Primicala se reena ura. Vrijeme mi je da krenem i prikljuim se mnotvu, pomislio je riobradi - posljednji je as da preduhitrimo sve i otmemo zelota. Onda e biti
15

jasno je li on Spasitelj ili nije... Ali, odjednom ga spopade malodunost, kao da ga je studen lahor oblio: ne, sinulo mu je, taj kojeg e danas razapeti nije Onaj koga izraelitski rod eka toliko stoljea. Sutra! Ipak sutra! Sutra... A dokad e nas, Boe Abrahamov, muiti tim sutra-sutra-sutra...? Samo smo ljudi podnijeli smo koliko najvie moemo! Bijes ga je obuzimao. Promatrajui mladia koji je poslovao oko kria, zabijajui klinove u grede, iznova se upitao: Moe li on biti On - je li tesar krieva za kri preodreen? Tajnoviti su i okolini Boji puti... je li mogue da je on On? Za staricama i bogaljima pojavie se rimski vojnici, pod bronanim kacigama, s blistavim titovima, kopljima u rukama. Bez rijei, kao da ih se nita ne tie, poguravali su ljude pred sobom, upuujui im poglede pune prijezira. Riobradi ih je osmotrio krvi uskiptale od gnjeva. Okrenuo se mladiu premda ga zapravo ne htjede vie oima vidjeti. Za sve je to on bio kriv. Odoh! doviknuo mu je stiui pesnice. A ti... ti, tesaru krieva, ini kako ti se hoe. Kukavica si, nitarija i izdajnik... kao i brat tvoj, seoski izvikiva. Ali, Bog e vas ognjem saei, ba ko i oca vam. To ti ja velim, i zapamti si da te na me sjea! 3 Mladi je ostao sm, naslonio se na kri i obrisao znoj sa ela. Nikako da doe do daha - borio se za svaki udisaj. Na tren mu se svijet oko njega zavrtio, a potom se primirio: uo je majku kako loi oganj, eda bi to ranije pristavila objed, kako bi mogla, kao i drugi, pouriti da vidi razapinjanje. Svi njihovi susjedi ve su bili otili, samo je njezin mu jo krkljao u postelji, nemoan da pokrene jezik. Ipak, budui da mu grlo ne bjee spreno, uspijevao je isputati zvukove nalik coktanju. S druge strane njihovih dvorinih vrata, ulica bjee posve opustjela. Ali, dok je mladi mukarac, naslonjen na kri i zatvorenih oiju, ni na to ne mislei, oslukivao samo svoje srce, odjednom ga je spopala teka bol: iznova je osjetio kako mu se nevidljiva kanda, nalik onoj u bjeloglavog supa, zariva duboko u kou na tjemenu. Eto ga opet, iznova je tu... promrmljao je i stao se tresti. Osjetio je kako mu nokti onih kanda probijaju lubanju i dopiru do mozga. Stisnuo je zube da ne bi vrisnuo: nije htio da se njegova mati opet prestravi i nada se u kuknjavu. Upro je dlanovima u sljepoonice, tlaei si glavu kao da se boji da bi mu se mogla odvojiti od vrata. Opet je tu, doao je... ponavljao je drhtei cijelim tijelom. Prvi put bilo mu je onda dvanaest godina, sjedio je u sinagogi, meu preznojenim starcima, sluajui ih kako smjerno uzdiui slave Rije Boju - onda je taj dodir po glavi osjetio kao njeno milovanje; predao mu se, zatvorenih oiju, a ono je trajalo... Kojeg li uitka, kao da su ga neka blistava krila ponijela na sedmo nebo! Tako je valjda u raju, pomislio je, a lice mu se - od gustih trepavica na sputenim onim kapcima do poluotvorenih usta - ozarilo smjekom, koji kao da ga je ognjem gutao i uinio da ga nestane. Stariji ljudi oko njega zamijetili su taj
16

neobian njegov osmijeh, koji mu posve brie crte fizionomije i zakljuili da je sam Bog spustio rastvorenu aku na tog djeaka; ali, s prstom na ustima, svi to tada preutjee. Godine su prolazile, on je ekao i ekao, ali se onaj blagi dodir nije ponovio. Onda je - za jedne Pashe, po prekrasnu proljetnom vremenu - krenuo u majino selo odabrati si enu. Mati ga je na to tjerala, htijui ga vidjeti oenjenog. Bilo mu je dvadeset godina, obraze mu bjee obrasla gusta kovrava mahovina, a krvca tako uzavrela da nou nije mogao oka sklopiti. Majka je bila toga svjesna, pa iskoristila to je u naponu mladosti, te ga nagovorila da pou u Kanu, njezino rodno selo, ne bi li ondje odabrao mladu. Sjeao se: stajao je ondje, zagledan u seoske djevojke koje su plesale pod velikom, upravo razlistalom topolom. Dok ih je tako promatrao i usporeivao jednu s drugom - sve mu bjehu jednako privlane, pa nije imao smjelosti da odabere pravu - odjednom je zauo prtav smijeh za sobom: bilo je to svjee vrelo to je izbijalo iz samih njedara zemlje. Okrenuo se. Prilazila mu je, sa crvenim sandalama na nogama, rasputenom kosom i mnogobrojnim konim povezima oko lanaka i laktova, narukvicama i ogrlicama, naunicama... Magdalena, ki njegovog strica rabina. Mladiev se um usplahirio. Ona je ta koju hou, nju hou! uskliknuo je i pruio ruku kako bi joj dao ruu. Ali, u istom se trenu svih deset nokata nevidljivih kanda arilo u njegovu glavu, a nad sobom je zaulo krila to usplahireno lamataju, udarajui ga povremeno po sljeponicama. Kriknuo je i pao licem na tlo, pjenei se iz usta. Zlosretna njegova mati u zemlju propala od srama, bacila mu je svoj rubac preko glave, podigla ga u naruje i otila. Otada nikako da sebi doe: za puna mjeseca budan je lutao poljima, nerijetko i u duboku snu mjeseario u nonoj tiini, ponajvie u proljee, kada bi sve oko njega bilo u rastu i cvatu. U svakoj prigodi kad je mogao osjetiti jednostavnu ljudsku radost - u jelu, snu, poalicama i smijehu s prijateljima, susretu s djevojkom na ulici za koju bi pomislio: ta mi se svia - deset nokata onih dugih kanda dograbilo bi mu glavu i svaka bi mu elja iezla. Ali, nikada prije ovog jutra te ga kande nisu napale tolikom estinom. Skutrio se pod radnom klupom, spustio glavu na grudi i dugo ostao u tom poloaju. Svijet oko njega je nestajao, nita nije uo osim potmula huka u sebi i bijesna klepetanja onih krila nad sobom. Malo pomalo, stisak kanda je popustio, u neko su se doba i odvojile od njegove glave, te mu polako, jedno za drugim oslobodile najprije um, potom kosti lubanje, te konano i kou na glavi. Osjetio je golemo olakanje, ali i nita manji umor. Izvukav- i se iz pribjeita pod stolarskom klupom, poloio si je dlanove na tjeme i urno proao prstima kroz kosu da pretrai prije nekoliko trenutaka silno bolna mjesta: koliko god mu se inilo da su mu oni nokti probili kou, nije mogao prstima napipati nikakvu ranu, pa se postupno smirio. Ali, kad je pogledao ruke na
17

dnevnom svjetlu, stresao se od uasa: prsti mu bjehu obljeveni krvlju. Bog se srdi, proaptao je. Ljut je... poela mi je krv tei. Podigao je pogled i osvrnuo se uokolo: nigdje nikoga - ali je u zraku itekako osjeao vonj divlje zvijeri. Opet je doao, pomislio je uasnut: posvuda je oko mene, pod mojim nogama i nad mojom glavom... Pognuo se, u iekivanju. Zrak bjee nepokretan i nijem, a svjetlost - naoko edna i bezopasna - titrala je na nasuprotnom zidu i po stopu od trstike. Neu usta otvoriti, odluio je, niti rijei rei. Moda e mi se smilovat i otii. Ali, istom kad bjee tako nakanio, usta mu se sama pokrenu- e i odjeknu glas pun gnjeva: Zato mi krv pije? Zato bjesni na me? Dokad e me proganjati?... Zautio je, nagnut nad klupu, oputene donje usne, nepokretan i nijem. U tom je trenu netko nad njim progovorio - njemu se obraajui. Napregnuo je sluh i uo - a ono to je zauo natjeralo ga je da iz sve snage odmahne glavom i neprestance ponavlja Ne! Ne! Ne!... Konano je i on doao do rijei; drhtavim je glasom kazao: Ne mogu ja to! Nepismen sam, lijen, svega se bojim... a volim dobar zalogaj, vino, smijeh. I oenit se hou, djecu imati... Ostavi se ti mene! Umuknuo je, pa opet oslukivao. to veli? Ne mogu uti. Potom je najednom morao poloiti dlanove preko ul, kako bi priguio divlji i gromoglasan govor nad sobom. Rukama estoko pritisnuta cijeloga lica, zadrana daha... sad je uo i odgovorio: Da, da... strah me je. Ti bi da ustanem i govorim mnotvu, jel da? A to ja mogu, to ja imam rei?... Ne mogu, kaem ti - nepismen sam! Sto kae?... Kraljevstvo nebesko?! Nije meni do kraljevstva na nebu, radije bih na zemlji bio. Oenit se hou, kaem ti. Magdalenom, nju elim, iako je bludnica... jer ja sam tomu kriv. Moja je krivica, pa ju spasit hou. Da, nju! Ni svijet, ni sva njegova kraljevstva - samo mi je da Magdalenu spasim. Toliko od mene!... Tie govori, ne razumijem te. Zaklonio je oi rukama: zasljepljivalo ga je jarko svjetlo to je dopiralo kroz otvor u krovu. Prikovao je pogled pri strop nad sobom... i ekao. Sluao je, suzdrana daha, a to je vie toga uo, lice je zrailo sve veom tjeskobom i zebnjom. Onda mu najednom ovlaene pune usne zatitrae - izbezumljen je prasnuo u grohotan smijeh. Da, da... promrljao je. Savreno razumije. Namjerno, smiljeno ti se opirem... a ako ti se gadim, samo si nai nekoga drugog. Ja bih najradije da te se rijeim! Jest, namjerno! ponovio je trenutak kasnije, smogavi snage da uzvrati. I ne marim to u cijeloga ivota tesati krieve, kako bi mesije koje odabere imali na to razapeti! Rekavi to, dohvatio je avlima nakien remen s kuke na zidu i svezao ga oko pojasa. Pogledao je zatim put svjetlarnika - sunce bjee dobrano odskoilo. Nebo, modro i studeno, bilo je boje kaljena elika. Morao je pouriti - razapinjanje e se
18

upriliiti u podne, pod najvrelijim suncem. Kleknuo je, podmetnuo rame pod grede kria i onda ih obuhvatio rukama. Pridigao se, klecajui koljenima - kri mu se inio izvanredno teak, kao da ga ne moe podii - te krenuo posrui prema vratima. Teko diui, nekako je preao ta dva-tri koraka do izlaza, a onda su ga koljena izdala, spotakao se i pao licem prema tlu, presamien preko praga, slomljen pod teinom kria. Od njegovoga pada kao da se cijela kua stresla - iznutra se zauo vrisak, vrata su se otvorila i njegova se usplahirena mati ukazala na njima. Bjee povisoka ena, krupnih oiju i tamne puti - boje dozrela peninog zrna. Prva mladost odavno bjee za njom, zala je u tegobnu i gorku jesen ivota. Modri joj kolobari bjehu pod oima, usne odluna izraza - kao i sinovljeve - a vilica jaa i znak snanije volje nego u njega. Bila je zabraena ljubiastim rupcem, a o ui bjehu joj objeena dva velika prstena od tanke srebrne ice sav njezin nakit. Kad je otvorila kuna vrata, za njom se vidje i mladiev otac kako sjedi na slamarici, gol do pojasa, koe mlitave i blijedoute, staklena pogleda nepominih oiju. ena ga bjee upravo nahranila, jo je uporno vakao svoj obrok od maslina, hljeba i luka a kovrave mu sijede dlake na grudima, niz koje se cijedila slina, bjehu pune mrvica. Uz njegovu je postelju na zid bio naslonjen onaj uveni tap, to je trebao prolistati na dan njegovih zaruka... a koji odavno bjee sasuen i grbav od starosti. Kad je mati vidjela kako je njezin sin pao i ostao priklijeten kriem, zarila si je nokte u obraze i prestravljena ga gledala, ne nalazei snage da potri pomoi mu eda bi se pridigao. Ve je bila umorna od njegovih padanja - svako malo netko bi joj ga donio onesvijetenog u naruju - kao i gledajui ga kako odlazi poljem ili pustarom, gdje ostaje danju i nou bez hrane, ili pak ne radei nita, nego sjedei satima zagledan u prazno... sanjar danju, a lutalica nou, ivot kojeg je prolazio bez spomena vrijedna postignua. Samo bi se, kada bi mu kri za razapinjanje naruili, zduno bacao na posao i tesao ga danonono poput luaka. Nije vie ni u sinagogu polazio, nije htio kroiti nogom prema Kani, a niti otii na bilo koju svetkovinu. Kada bi pak, mjesec pun bio, um bi mu se uskovitlao i nesretna bi majka sluala kako urla i bjesni u deliriju, kao da se prepire sa samim avolom. Koliko li se samo puta niice bacila pred urjaka, starog rabina koji je bio umjean u istjerivanju Neastivoga; sa svih su mu strana dovodili njime obuzete da ih te pogube lii. Eto, i onomad mu se poalila: Iscjeljuje i potpune tuince, a moga sina nee. Rabin je nevoljno kimnuo glavom: Marijo, ne mui avao tvoga momka; nije Vrag posrijedi, nego Bog - a to ja tu mogu? Zar mu nema pomoi? zavapila je oajna majka. O Bogu se radi, kaem ti. Nema tu lijeka. Zato ga, pak, on zlostavlja. Stari je egzorcist slegnuo ramenima i duboko uzdahnuo, ali joj ne dade odgovora.
19

Zato ga tako mui? Marija je ponovila pitanje. Zato jer ga voli, konano joj je odgovorio sveenik. Marija ga je pogledala sva prestravljena. Zaustila je da jo neto upita, ali joj je vjerouitelj stavio prst na usne. Nita ne pitaj, ree joj. Takav je zakon u Boga. Nabravi obrve, potom joj dade znak da ide. To je oboljenje u mladia trajalo godinama. Marija, premda osjeajna mati, u neko se doba zasitila svega, pa kad vidje sina kako lei preko praga - dok mu krv lipti iz rane naelu - ni pomakla se nije. Duboko je uzdahnula, sa samoga dna srca... ali ne nad sinovljevom, nego nad svojom sudbinom. Toliko ju je zle sree sustiglo u ivotu: ne nae dobra ni u muu, ni u sinu. Udovica je bila prije nego to se udala, majka bjee, a nemae sina... a sad ju i starost snae - sijede su se iz dana u dan mnoile na njezinoj glavi a da nikad nije spoznala to znai doivjeti mladost, nikad nije upoznala toplinu muevljeva tijela, ponos i sreu to ih donosi spoznaja o suprunitvu i majinstvu. U nekom su asu presuile njezine suze - potroila bjee sve to joj ih je Bog namijenio, te je mua i sina promatrala bez ijedne u oku. Ako bi joj se oi jo ikad znale orositi, bilo bi to u proljee kada bi sama sjedila negdje na rubu zelena polja i udisala mirise probeharala drvea. U tim bi se trenucima rasplakala, ali ne zbog sina ni mua, nego nad vlastitim proerdanim ivotom. Uto se mladi pridie i obrisa krv rubom svoje halje. Okrenuo se, vidio mater kako ga gleda oima punim gorine i silno se rasrdio. Prepoznao je onaj pogled kojim mu poruuje da mu nita ne oprata, znao je to znae njezina usta stisnuta kao od dodira s gorkim plodom. Ni on to vie nije mogao podnijeti: iscrpio ga je ivot u kui s onemoalim oduzetim starcem i neutjenom majkom... u beznadno jednolinoj svakidanjici i uz njezina rogoborenja: Jedi! Radi! eni se! Jedi! Radi! eni se!... Majka je konano prozborila: Isuse, rekla je unaprijed ga sumnjiei, ,,s kim si se opet prepirao, ono jutros? Njezin se sin ugrizao za usnu kako mu se ne bi omakla neka nepristojna rije. irom je otvorio dvorina vrata - kroza njih je ulo sunce praeno vrelim, praine punim, pustinjskim vjetrom. Nita ne kazavi, obrisao je krv i znoj sa svoga ela, podmetnuo rame pod spoj greda kria i ponovo ga podigao. Njegovoj se majci kosa rasula niz lea, prikupila ju je, sveza- la maramu i krenula prema sinu. Ali, kad ga je ugledala obasjanog jarkim suncem, zapanjena je zadrhtala: kako li mu se lik neprestance mijenja! Kako je svakoga dana drugaiji poput jezerske povrine. Svakoga jutra, kad bi ga ugledala, kao da je drugi ovjek pred njom bio - drugaija mu je svjetlost titrala elom, blistala iz oiju, ljeskala se oko usta. Kao da se stalno smijeio, a osmijeh taj bjee ponekad sretna izraza, ee obojen bolom, zasien sjajem to mu je plamsao obrazima, bradom, vratom... prodirui ga. Danas su mu veliki crni plamenovi sukljali iz oiju. Uplaena, htjede ga u prvi mah upitati Tko si ti?, ali se suzdrala.
20

Sine moj! jauknula je kroz uzdrhtale usne, pa zanijemila, ekajui da se osvjedoi je li taj odrastao mukarac odista njezin porod. Hoe li se okrenuti da joj neto kae, da ju pogleda bar? Nije se osvrnuo - upinjui se svom snagom, nekako je namjestio kri na plea i odluna koraka krenuo pranjavom ulicom. Njegova je mati, oslonjena o dovratnik, gledala kako se mukotrpno uspinje uz brijeg, pomislivi: Boe, otkud li mu odjednom takva snaga! Kao da ne bjee kri na njegovim leima, nego dva mona krila to ga uzbrdo nose. Boe... Boe moj, apnula je sva zbunjena, tko je on uistinu? ije je dijete? Ta ne slii ni ocu, niti bilo komu drugom, a i svakodnevno je drugaiji... kao da nije jedna osoba, nego mnogo njih. Boe, posve sam se smutila... Prisjetila se onog popodneva kad se zatekla u malom dvoritu kraj bunara, s njim na prsima. Ljeto je bilo, odrina nad njom svijala se od tekih grozdova. Dok je dojila svoga prvoroenca, duboko je zaspala, ali ne prije nego to je mogla vidjeti u trenu kraem od treptaja oka jedan beskonaan san. Priinilo joj se da je aneo na nebu, sa svjetiljkom poput zvijezde u ruci, kojom je osvjetljavao zemlju pod sobom. A po njoj, pokrivenom tamom, bjee put to je vijugao, svijetlei se poput traga munje. Ta se ognjena zmija sjurila do nje i ugasila pred njenim nogama, a dok se ona u udu pitala gdje je moglo biti ishodite te staze i zato li je zavrila pred njenim stopalima, podigla je oi i vidjela: ona se zvijezda nad njom zaustavila, a tri se konjanika - svakomu blistava zlatna kruna na glavi - pojavie na kraju toga bljetavog puta. Na tren su zastali, pogledali put neba i ugledali zaustavljenu zvijezdu, oboli potom konje i dali se u galop prema njoj. Mlada majka im je sad jasno raspoznavala lica: srednji bjee njena bijelog lica, zlatne kose i obraza prekrivenih mladenakom bradicom; desno od njega stajae onaj ute boje koe, iljate crne brade i prodorna pogleda, a lijevo crnac kovrave sijede kose, s po zlatnom naunicom o svakom uhu i sjajnim bijelim zubima. Ali, prije nego to ih je mogla bolje sagledati ili pokriti djetecu oi da ga ne zaslijepi jarka svjetlost, trojica konjanika prioe joj, sjaie i kleknue preda nju. Bijeli joj je kraljevi prvi priao - u trenu kad se njezin sini odvojio od majinih prsa i uspravio na njenim koljenima, princ je skinuo krunu s glave i spustio ju djetecu pred noge; za njim, crnac se primakao - sveudilj na koljenima izvadio iz njedara cijelu pregrt rubina i smaragda, pa ih njeno rasuo po djetetovoj glavici; na kraju, onaj ute rase pruio je ruku sa cijelim snopom paunovih pera, poloivi ih djetecu pred noge da se igra njima. Djeai je pogledao svu trojicu i nasmijeio im se, ali nije ispruio ruice da bi dirnuo neki od darova. Odjednom, nestade trojice kraljeva, a pojavi se mlad pastir, zaogrnut ovjom koom, nosei meu dlanovima zdjelu toploga mlijeka. Kad je edo vidjelo mlijeko, od radosti je zaigralo na majinim koljenima, sagnulo glavicu prema zdjeli i poelo piti, nezasitno, sretno... Oslonjena o dovratnik, majka se sad prisjetila toga trenu- tano-beskrajnog sna i duboko uzdahnula. Koliko joj je uzdanja jedini njezin sin bio razbudio, kakva li su mu sve uda vraare predskazivale! Zar ga nije i stari rabin zadivljen gledao kada bi
21

otvorio svete knjige, pa mu itao proroanstva - a usput ga pretraivao, promatrajui mu glavicu, grudi, oi, ak i tabanie... ne bi li naao znak? Ali, kako je vrijeme prolazilo, tako su gasnula i njezina ufanja - jer sin joj bjee krenuo krivim putom, onim kojim se sve vie udaljavao od staza ovjejih. vrsto je povezala rubac i zabravila vrata, a tada je i sama krenula uzbrdo. I ona e pogledati razapinjanje, makar da si prekrati vrijeme.

4 Kristova je majka urila uz brijeg, nastojei to prije sustii mnotvo kako bi se u njem Utopila. ula je visak ena koje su ve bile poodmakle, probivi se ispred zadihanih i oajnih mukaraca, bosonogih i raupane kose, neopranih tijela i s bodeima skrivenim pod haljama. Za njima su slijedili starci, a na kraju gomile vukli su se bogalji, slijepci i gluhonijemi. Zemlja je tutnjala pod stopama tolikog mnotva, praina se dizala u zrak kiseo od smrada tjelesa sada ve i estoko prenih nesmiljeno vrelim suncem. Neka se starica osvrnula, vidjela Mariju i siknula oporu kletvu, a dvoje nedavno vjenanih, kad je kraj njih naila, okrenue se ustranu i pljunue da otjeraju urok; nevjesta je i haljinu zadigla, te ju ovila tijesno oko tijela da ne bi dodirnula Marijinu. Ova je uzdahnula i zavila glavu svojim ljubiastim rupcem, ostavljajui izloene pogledima samo oi pune srama i usta stisnuta u gorku gru. Posrui po kamenju, sama se uspinjala, hitajui da se skrije u gomili onih koju ju ne znaju. Ali, svaki je njezin korak pratila provala apata zgroenih, pa je napredovala samo zahvaljujui otvrdlu srcu. Zato li je njezin sin tako nisko pao, mislila je... moj sin, ljubljeni moj sin! Uspijevala je zadrati prisebnost stiui zubima kraj marame, inae bi briznula u pla. Sustigla je glavninu gomile, prestigla mukarce i skrila se meu enama pokrivi usta rukom, tako da su joj se jo vidjele samo oi oblika bademova ploda. Tu me nijedan susjed nee prepoznati, pomislila je i donekle se smirila. Odjednom se za njom prolomila silna graja: mukarci su se gurali kako bi se probili kroza skupinu ena i izbili na elo - jer su se pribliavali rimskom logoru u kojem je bio zatoen zelot: grabili su da skre vrata i oslobode uznika. Marija je zastala postrance, sklonila se uz dovratak nekakve kolibe i promotrila rulju; razjareni muevi dugih masnih brada i umazane kose, zapjenjeni od bijesa predvoeni rabinom kojeg je na vratu nosio gorostas divljeg izgleda mahnitim su pokretima ruku razmicali mnotvo, a sveenik je urlao iz petnih ila. Marija u poetku nije razumijevala to izvikuje, shvatila je tek poto je dobro osluhnula. Djeco moja, imajte vjere u narod Izraelov. Naprijed - svi kao jedan. Nemajte straha... Rim je utvara! Bog e puhnuti i odnijeti ga. Sjetite se Makabejaca, kako su otjerali Grke, kako su izvrgli ruglu gospodare cijeloga ondanjeg svijeta. Tako emo i mi otjerati Rimljane, mi emo njih izvrgnut poruzi. Samo jedan je Jahve, Gospodar kraljeva, a on je na Bog!
22

Obuzet vjerskim zanosom, stari se rabin njihao i propinjao na gigantovim pleima; oronuo od silnih godina, uruen liavanjima i ojaen iznevjerenim ufanjima, nije vie mogao ni koraka na svojim nogama. Gorostasni branin, pak, vitlao je njime - trei pred mnotvom - kao da barjak povija. Past e ti s ramena, Barabo, vikali su ljudi za njim. Ali, ovaj je napredovao ni najmanje ne hajui za opomene, dok je starac na njegovoj iji poskakivao i klimao se naprijed-na- trag. eljad je vapijui zazivala Gospodina, tim glasnije to je zrak nad povorkom uareniji bio - kao da plamenovi liznue iz mnotva, spajajui nebo i zemlju. Due im bjehu silno uzburkane: ovaj svijet - od kamenja, bilja i tjelesa, kao da se rasplinjavao, nestajao... ustupajui mjesto onom od ognja i aneoskih krila. I Juda se razgnjevio. Pruio je ruke i dograbio starog rabina, te ga s Barabinih ramena prebacio na svoja, ponijevi ga krkake i urliui iz svega glasa: Danas! Ne sutra, danas! Sveenik, raspaljen njegovim pokliima, poeo je pjevati psalam 118., psalam pobjede - a premda se mogao oglasiti jedino slabanim pojanjem ovjeka s jednom nogom u grobu, mnotvo je zduno prihvatilo:

Silni me narodi opkolite: u ime ih Gospodnje unitih! Opsjednue me i pritisnue: u ime ih Gospodnje unitih! Ko roj me osinji spopadoe: u ime ih Gospodnje unitih
Dok su oni tako pjevali, rasprujui napadake narode u svojoj mati, pred njima se ukaza neprijateljstva tvrava - na brijegu u srcu Nazareta: vrsto sazidana, kvadratne osnove... s po kulom na svakom uglu i golemim bronanim orlom nad svakom od njih. Neastivi stanovae u svakom kutku te fortifikacije. Posve na njenom vrhu, iznad ugaonih kula, vio se crno-zlatni vexillum s rimskim znamenjima, dolje pod njim stolovao je Rufus, krvoedan nazaretski centurion, sa svojom vojskom. Pod podom tvrave namijenjenim vojsci, boravili su konji, deve, psi i robovi, a jo nie, u rasuenu bunaru, bjee utamnien zelot; njegovu kosu kare nikada nisu dotakle - kao ni njegove usne vina, a tijelo ene. Da samo trgne glavom, sve nad njim - ratnici, robovi, konji, utvrde... svi ti kleti svodovi - uruili bi se u prah i pepeo. Tako Bog oduvijek ini: duboko u temelje zla ukopava neznatan i prezren vapaj za pravdom. Zelot u tamnici bio je posljednji izdanak prastare loze Makabejaca. Bog Izraela drao je ruku nad njegovom glavom i uvao posveeno sjeme od izumiranja. Jedne je noi Herod, ostarjeli kralj Judeje - prijetvoran i proklet izdajnik! - namazao tijela etrdesetorice mladia katranom i kao baklje ih zapalio, jer bjehu sruili zlatnoga orla to ga je on bio dao postaviti na dotad neokaljan nadvratnik Hrama. Ali, dok je uhvatio etrdesetoricu, od etrdeset i jednog zavjerenika, pobjee mu voa: Bog Izraelov bjee ga dohvatio za kosu, izvukao, te spasio... a taj je bio ovaj zelot, prapraunuk makabejski, krasan momak u ono vrijeme, obraza jedva pokrivenih mahovinom. Godinama je tumarao gorjima, borei se da oslobodi sveto tlo to ga je Bog
23

darovao Izraelu. Samo jednoga gospodara imamo - Jahvu, objavljivao je. Ne plaajte poreza zemaljskim upraviteljima, ne doputajte da njihovi idoli u obliku orla oneiuju sveto tlo Hrama, ne koljite volove ni ovce prinosei ih kao rtve caru-tiraninu! Samo jedan je Bog, na Bog; samo jedan je njegov narod, pleme Izraelovo; samo jedan je plod cijelomu zemaljskom stablu - Mesija! Ali, odjednom je Bog Izraelov digao ruke od njega, pa ga je epao Rufus, centurion nazaretski. Seljaci, najamni teaci, zemljoposjednici... skupie se iz svih okolnih sela, a dooe i ribari s Genezaretskog jezera. Danima se potajice irila udna dvosmilena poruka od kue do kue, jednoga ribarskog broda do drugoga, od jednog namjernika zateena na putu do drugoga: Razapet e zelota - i on e rtvom pasti! - uz napomenu Pozdrav vama, brao, Spasitelj je doao! Ponesite velike palmine grane i poite Nazaretu, svi koliko vas ima, da mu poelimo dobrodolicu! Stari rabin, kleei na ramenima riobradoga, pruao je ruke put rimske utvrde i vikao: Doao je! Doao je! Mesija je u isuenom bunaru pod kulom stoji i eka. Koga eka? Nas, narod Izraelov! Naprijed, skrimo dveri - oslobodimo Osloboditelja kako bi on nas mogao osloboditi! U ime Boga Izraelovog! Baraba je uzvikivao za njim divljim glasom, vitlajui nad glavom bojnom sjekirom, to ju je nosio u desnoj ruci. Mnotvo je uzvraalo gronjom i hukom, stiui bodee pod haljama, mladii su umetnuli kamenje u prake i tako se - s Barabom na elu - stutie prema okovanim vratima. Ali, svima oi bjehu zaslijepljene monim Bojim svjetlom, pa nitko ne vidje malena i niska vrata u podnoju vojarne to se na tren otkrinue, otkrivajui Magdalenu, smrtno blijedu, kako brie gorke suze iz oiju. U dui se saalila osueniku, pa je pod okriljem noi sila u jamu kako bi mu darovala posljednju radost, najslau to ju ovaj svijet moe pruiti. Ali, on bjee od najtvrdokornijih zelota, onih koji su se zakleli da do osloboenja Izraela nee kosu strii, prinijeti vino usnama, niti sa enom lei. Tako je Magdalena prosjedila no suelice ovjeku koji je cijelo to vrijeme gledao samo put Jeruzalema, daleko preko enine crne kose - i to ne prema obeaenom Jeruzalemu kakav bjee tih godina, nego onomu buduem, s njegovih sedam slavnih utvrenih dveri, sedam anela uvara i sedamdeset i sedam naroda palih niice pred njegove skute. Kad je osuenik dodirnuo studene mire toga budueg Jeruzalema, smrti nestade, svijet se milinom ispuni, zidine se gradske na krug svedoe i u aku mu stadoe. Sklopio je oi, drei Jeruzalem na dlanu, i samo na jedno mislio: na Boga Izraelova, Boga iju kosu kare nikad ne dotakoe, ije se usne nikad ne ovlaie vinom i ije tijelo nikada ensko ne dodirnu. Zelot je tako uvao Jeruzalem cijele noi, kleei i gradei si kraljevstvo nebesko u dubini svoga bia - ne od anela i oblaka, nego po svomu... od zemlje i ljudi, po zimi toplo, a hladno ljeti. Stari je rabin vidio svoju ozloglaenu ker kako se pomalja iz vojarne, ali se okrenuo na drugu stranu. Ona mu bjee najvee ponienje u ivotu; kako li je njegovo estito i bogobojazno bie moglo iznjedriti takvu bludnicu? Kakav ju je neastivi, ili koja nesavladiva bol u dui mogla navesti da krene putom srama?
24

Jednoga dana, poto se vratila sa svetkovine u Kani, prvo je gorko ridala i govorila kako se ubiti hoe, a onda je prasnula u histerian grohot, narumenila si obraze, pometala na se sav svoj nakit i odala se uliarenju. Potom je napustila roditeljski dom i otvorila kuu grijeha u Magdali - na krianju putova, mjestu kraj kojeg su prolazile sve karavane. Jo raskopanog prsluka, bez srama i straha prilazila je mnotvu. Crvenila joj na usnama i jagodicama bjee nestalo, a oi joj bjehu mutne i proarane ilicama od cjelononog plaa dok je promatrala uznika u snatrenju. Kad je ugledala svoga napaenog oca kako okree glavu od nje, gorko se osmjehnula - nije vie u nje bilo stida, odbacila bjee i strah od Boga, oevu ljubav i mr za miljenje drugih. Sablanjivo bjee to ju obuze sedam vragova, ali u njezinom srcu ne bjee sedam grijeha, nego sedam bodea. Stari je rabin opet poeo uzvikivati, htijui da privue panju eljadi, pa da se svjetina njemu okrene, eda ne bi zamijetila njegovu ker. Bog ju je vidio, a to dovoljno bjee - on e joj suditi. Otvorite svojim duama oi kako bi ugledale nebesa Boja, vapio je njiui se na pleima riobradoga. Gospod je nad nama nebesa se otvaraju, vojske aneoske nadiru... zastrt je svod njihovim modrim i crvenim krilima! Nebo se u oima mnotva uistinu zaarilo: pogleda uperenih u visine, ljudi vidjee Svevinjega kako silazi na zemlju, pod svijetlim orujem. Baraba iznova zamahnu sjekirom, uzvikujui: Danas! Ne sutra, danas! Razjarena svjetina ustremila se na rimsku tvru, udarajui bijesno svim i svaim po okovanim vratima, pokuavajui im odvaliti dijelove polugama, prislanjajui ljestve uza zidine i prinosei baklje i granje, kako bi ih naela plamenom. Ali, dveri se naglo rastvorie i dvojica konjanika u bronanim oklopima sjurie se prema rulji. Do zuba naoruani, snanih, valjano uhranjenih tijela i divljih izraza na samouvjerenim licima, podboli su konje i stali mlatiti kopljima po mnotvu - koje se nadade u bijeg, tutnjei nogama po pranjavu putu, uzmiui bezglavo prema brijegu razapinjanja. To je ukleto brdo bilo posve golo: niega ondje ne bjee osim kremena i drae bilo koji ulomak kad bi netko podigao, pod njim bjee sasuene krvi. Kada god bi se Hebreji digli protiv Rimljana u udnji za slobodom, na toj bi se uzvisini namnoili krievi s kojih su buntovnici zapomagali i samrtno jeali. Nou bi agljevi prilazili i grizli im stopala, a jutrom dolijetali gavrani koji bi im kljucali oi. Svjetina zastade u podnoju brijega, jedva dolazei do daha. Iz utvrde je u meuvremenu izjurilo jo konjanika, pa su - jaui tamo-amo - zbijali Izraelce u gomilu oko koje se potom raspore- die na dajui nikom da umakne. Ve podne bjee, a kri nije bio donesen - dok su ga navrh brda dvojica Cigana iekivali, drei ekie i avle u aavim rukama. I seoski psi-lutalice se okupie, gladni zalogaja... Ljudima se obrazi zaarie od vreline i stiske, a svi pogledi bjehu uprti niz brdo, spaljeno nesmiljenim suncem. Crnooka to bjee eljad, povijenih noseva i grubih, suncem opaljenih i vjetrom isuenih obraza, mahom i upalih, rijetko
25

tustih. ene pak uglavnom pretile bjehu, smrdjele su preznojenim pazusima i masnom rasputenom kosurinom. Skupina ribara prispjela je i s udaljenije obale Genezaretskog jezera; ti ljudi, djetinje zblenutih pogleda dooe da bi nazoili udu: oekivali su da e zelot, pred njihovim razgrogaenim oima, kad ga bezvjernici privedu kriu da bi ga raspeli, zbaciti svoje prnje i da e mu aneo, pojavljujui se niotkud, staviti ezlo u ruke... Lica tih ljudi, njihove grudi i ruke, bjehu oeeni suncem i ogrubjeli od vjetra, a kako mnogi donesoe i koare pune ribe, te ju prodadoe za pozamaan novac, neki su se po usputnim krmama i ponapijali, zaboravivi to je ih zapravo odvelo Nazaretu. Sjetivi se, pak, ene, zapjevae njoj u slavu... pa se onda potukoe pomirie, da bi se u svitanje najednom sjetili Boga Izraelova, te se umili i krenuli, dobrano jo sneni, da i oni vide udo nevieno. ekali su i ekali, ubrzo preumorni od svega - pa im je udarac kopljem po pleima bio razlog povrh svih da poale to su uope prevalili toliki put. Velim ja, hajdmo mi natrag svojim laama, ree jedan od njih, starac dugake kovrave, ve posve sijede brade. Bjee dobra zdravlja i u snazi za svoje godine, a ela tvrda, ispupena i kvrgava poput ostrige. Pamtite to vam kaem, zelota e razapeti kao i tolike druge, a nebesa se otvoriti nee. Nema kraja Bojemu gnjevu, kao ni nepravdi meu ljudima. to ti na to kae, sine Zebedejev? Kaem da nema kraja Petrovoj gluposti, sa smijehom e njegov sudrug, ribar unezvijerena pogleda i ekinjave brade. Oprosti mi, Petre, ali nisi dosegnuo razuma sukladna tvojoj sijedoj bradi. Zapali se i izgori brzo poput luevine pune smole. Zar nas nisi ti prvi digao i potjerao da doemo ovamo? Trao si poput luaka od lae do lae i vikao Pustite sve, brao; ovjek vidi udo samo jednom u ivotu... Hajdmo u Nazaret da bismo mu nazoili! A sada, poto si dobio jednom ili dvaput kopljem po rebrima, stubokom si promijenio miljenje, pa bugari Batalimo mi ovo, brao; kuama hajdmo! Ne zovu te uzalud pijevcem na dimnjaku! Dvojica-trojica ribara, koji bjehu uli njihov razgovor, od srca se nasmijae, a pastir - taj je odista bazdio po ovcama i kozama! - die svoju tapinu i obrecnu se na potonjega: Ne brui ga, Jakove! Premda se okree ko pijetao na vjetru, jo uvijek je najbolji meu nama... a srce mu je od suhoga zlata. Ima pravo, Filipe, u njega jest zlatno srce, svi se sloie i pruie ruke da bi pomilovali Petra i primirili ga, jer je otpuhivao pun bijesa. Neka govore to im drago, mislio je u sebi - samo neka me ne zovu prevrtljivcem... premda moda i jesam, jer vitla mnome svaki vjetar to zapue, ali ne od straha, nego zbog preblaga srca. Jakov vidje natmuren izraz na Petrovu licu i silno se uznemiri. Bjee mu ao to je tako ishitreno povrijedio starca, pa e - da bi promijenio temu: Petre, kako ti je brat Andrija? Jo je u Jordanskoj pustinji? Jest, jo je ondje, odgovori Petar s uzdahom. Govore da je ve krten i da se hrani rakovima i medom divljih pela, kao i njegov uitelj. Moe Bog dati, pa me laovom nazovete, ali mi se sve ini da emo ga ubrzo vidjet kako oblijee sela bogoradei Pokajte se!
26

Pokajte se! Kraljevstvo nebesko dolazi!, ba kao i toliki drugi. A zar je ovo oko nas kraljevstvo nebesko? Imamo li jo imalo srama, pitam ja vas! Jakov je zaklimao glavom i nabrao svoje guste obrve. Vidim, s njim se zbiva isto to i s onim mojim bratom, sveznalicom Ivanom, ree smrknuto. Ode ne bi li postao redovnikom u samostanu u Genezaretskoj pustinji...kanda ne bjee za ribara. I tako me ostavi s dvojicom sjedobradih i petorim brodicama da sam lupam glavom o zid. A to mu je blaenom nedostajalo? upitao je pastir Filip. Imao je svaki dar to ga Bog udijeliti moe. Sto li mu nadoe u cvijetu mladosti? iznova e udei se, a u sebi likujui to i bogata eljad ima crva koji im utrobu dere. Odjednom ga nekakav nemir spopao, odgovorio je Jakov, pa se poeo po cijele noi prevrtati i bacati po postelji ko mladac ene eljan. to se nije prienio? Barem nevjesta ima koliko ti dua hoe. Ree da mu nije do vjenanja sa enom. Nego s kim? Kraljevstvom nebeskim - ko to Andrija uini. Mukarci uokolo njih prasnue u smijeh. I neka poive tako sretni dovijeka! doviknuo im je neki ostarjeli ribar, trljajui ogrubjele ruke kao da je sklopio nekakav dobar posao. Petar uto zinu od uda, ali prije nego to je stigao ita kazati, svjetina se oglasila grubim povicima: Gle! Evo tesara krieva! Evo kriodjelje! Cjelokupno mnotvo u isti je mah pogledalo u tom smjeru, gnjevno i zgranuto: u podnoju brijega vidjee drvodjeleva sina kako, jedva se odravajui na umornim nogama, kroi uzbrdo teko dahui. Kriodjeljo! Tesaru krieva! Izdajico!... ona dvojica Cigana bacie poglede prema dnu uspona pa poskoie od veselja kada vidjee da onaj s kriem zaista dolazi, jer su ve bili svisnuli od prenja na pripeci. Pljunue u ake, dohvatie pijuke, te se latie kopanja rupe za usaivanje kria. Debele avle plosnatih glava odloili su na oblinji kamen; bjehu im naruili tri, iskovali su pet. Uto se mukarci i ene primie za ruke, te uspostavie lanac kako bi kriodjelji zaprijeili prilaz. Magdalena se izdvojila iz gomile, oiju prikovanih za sina Marijina koji se s mukom uspinjao. Sjetila se njihovih davnih djejih igara i srce joj se ispunilo gorinom i tugom - koliko li su radosti jedno drugom priinjali onda, kad im bjehu tri-etiri godine, koliko neizrecive miline! Tada su oboje razumjeli tajanstvenu razliku izmeu mukoga i enskog tijela - svojih tijela koja su u neko vrijeme trebala jedno postati. Ali, neki ih je nemilostivi Bog razdvojio i sada bjehu poput dviju polovica koje su se nale obuzete enjom za sjedinjenjem. to su vie zalazili u godine, sve su svjesniji bivali uda to Bog jedno od njih enom, a drugo mukarcem stvori, promatrajui se s nijemim uasom poput dviju razjarenih zvijeri... gladni jednog drugog i udei za asom u kojem e pohrliti jedno drugom u zagrljaj i sastaviti ono
27

to je Bog rastavio. Ali onda, one veeri na sveanosti u Kani, kada je njezin ljubljeni pruio ruu da bi potvrdio njihove zaruke, nesmiljeni se Bog opet ustremio na njih i jo ih jednom odvojio. A sve otada... Magdalenine se oi ispunie suzama. Istupila je u trenu kad je nositelj kria prolazio ispred nje - nagnula se nada nj, a njena mu mirisna kosa dodirnu golo okrvavljeno rame. Kriodjeljo! zareala je grubim priguenim glasom, sva uzdrhtala. Mladi se mukarac okrenuo i uperio svoje paenike oi u njene - u trenu kratku poput treptaja. Strani mu grevi nabrae usne, jezik mu se zapleo, a kako je istom oborio glavu, Magdalena nije mogla raspoznati bjee li to od boli ili trpka osmijeha. Jo nagnuta put njega, nastavila mu je govoriti jedva dolazei do daha: Zar ti ni mrve ponosa nije ostalo? Sjea li me se?... Kako si mogao tako nisko pasti? Trenutak potom, kad joj se uinilo da je ula neto nalik odgovoru, odvratila je puna tjeskobe: Ne, ne, jadnie! Nije to Bog - Vraja su to posla! Istodobno se rulja ustremila na nj, ne dajui mu proi. Neki ga je starac udario estoko tapom, a dvojica govedara, koji bjehu sili s planine Tabor da bi s ostalim doivjeli udo, obodoe ga svojim zailjenim prutovima. Baraba je ve zamahivao svojom sjekiricom, ali se stari rabin - slutei pogibelj - u hipu spusti s ramena riobradoga i stane u obranu svoga neaka. Stanite, djeco moja! zavapio je. Veliki je grijeh isprijeiti se na putu onom to je Bog takvim zacrtao. Ne inite to! Sto je zapisano, ima se i dogoditi... ne stajte mu na put. Neka kri doe kamo treba sam Gospod ga alje... a neka i Cigani pripreme avle, neka Jahvin izaslanik uspravi kri. Nemajte straha, vjere imajte! Boji zakon nalae da no nae puta do kosti, jer se inae nee dogoditi udo! Sluajte svoga starog vjerouitelja, djeco moja. Istinu vam kazujem - ne moe ovjek rairiti krila, ako prije toga ne kroi na sam rub ambisa! Govedari nato povukoe uz nogu svoja obadala, kamenje pade na tlo iz otputenih aka i ljudi se razmakoe da oslobode put Bojem naumu Marijin sin tako nastavi uzbrdo, sve tee posrui pod kriom na pleima. Nastade takva tiina da su se uli zrikavci u masliniku podno brijega i pregladnjeo mesarov pas kako zavija na njegovu vrhu. Podalje od rulje zbijene uz prolaz, jedna je ena glave ovijene ljubiastim rupcem - pritisnuta mnotvom - slabano vrisnula i pala u nesvijest. Petar, u nevjerici razgrogaenih oiju i objeene donje usne, promatrao je Marijina sina, jer ga je dobro znao. Dom Marijine obitelji u Kani, naime, bjee upravo nasuprot njegovom, a njeni ostarjeli roditelji, Joakim i Ana, bili su bliski prijatelji njegovih. Svetim su ih ljudima smatrali, jer su aneli Gospodnji redovito ulijetali u njihovu skromnu kolibu i izlijetali iz nje, a jedne je noi i sam Bog preao njihov prag - preruen u prosjaka. Znali su da to jest On bio, jer se kuica uzdrmala kao da ju je potres snaao a devet mjeseci kasnije udo se zbilo: Ana,
28

starica u ezdesetima, Mariju porodi. Petru tada vjerojatno nije bilo vie od pet godina, ali je dobro zapamtio slavlje to je uslijedilo - kako se cijelo selo bilo uzbudilo, kako su mukarci i ene hitali estitati sretnim roditeljima, neki nosei brano i datulje, drugi med i mlijeko, trei robicu za novoroene... raznovrsne darove rodilji i njezinomu edu. Petrova je mati babica bila, pa je upravo ona ugrijala vodu i bacila u nju aku soli, kako bi se okupalo netom roeno djetece. A sad... eto Marijina sina kako prolazi pred njim pod bremenom kria, dok ga svjetina pljuje i zasipa kamenjem. Dok je Petar tako promatrao to se zbiva, osjetio je kako mu srce obuzima tuga: koje li nesretne sudbine - zar je Bog Izraelov morao tako nemilostiv biti pa upravo sinu Marijinom dati da tee krieve na koje proroke razapinju?! Ali, svemoan je on, pomislio je stresavi se zbog svoje bogohulne misli: mogao je i mene odabrati, ali nije... odabrao je sina Marijinog, a ja izbjegoh njegovu sudbu. Petrovo se srce potom smirilo, tovie - osjetio je zahvalnost spram Marijinoga sina, koji kao da je i njegov grijeh ponio na svom ramenu. Upravo dok je takve misli premetao umom, nosa kria zastade, posve bez daha. Iscrpljen sam, promrmljao je osvrui se uokolo ne bi li naao stijenu ili ovjeka na kojeg bi se mogao nasloniti, ali ne vidje nita osim dignutih pesnica i tisua oiju koje su ga promatrale s mrnjom. Onda je zauo neto nalik lepetanju krila u zraku i srcu mu je zaigralo: moda se Gospod u posljednjem trenu saalio na nj i odaslao svoje anele. Podigao je oi k nebu - jest, neka su krila sjekla zrak, ali gavranova. Srdba ga je obuzela, ljutnja golema, te odluno zakorai kako bi se nastavio uspinjati prema vrhu brda. Meutim, kamen mu se izmae ispod stopala, posrnuo je i umalo pao licem u prainu - ali je Petar u tom trenu priskoio i pridrao ga, te uzeo kri s njegovog i navalio ga na svoje rame. Daj da ti pomognem, ree Marijinom sinu, premoren si. Isus se zagledao u ribara, ne prepoznajui ga - njegova mu se ispomo, kao i cijeli taj put, uini snom. Naglo olakanih plea, osjetio je kao da e poletjeti, ba kao to je esto i u snima letio. Nije to kri bio na njegovim leima, pomislio je, nego par krila! Briui znoj i krv sa ela, krenuo je za Petrom sigurnim korakom. Zrak se od podnevne pripeke uario kao da plamen ognjeni kamenje lie. Ovarski psi, koje Cigani bjehu doveli da poliu krv raspetoga, leali su - debeli i lijeni - u hladu stijene kraj koje su njihovi gospodari iskopali jamu. Teko su dahtali od vreline dana, motrei ispruenih jezika mnotvo jednako izloeno jari; ljudima je bubnjalo u glavama kao da e im se rasprsnuti. ega je takva bila da je izbrisala sve granice - izmeu razuma i ludosti, kria i krila, Boga i ovjeka... sve bjee poremeeno. Sedam je milosrdnih ena pomagalo Mariji da se povrati svijesti, a kad je konano otvorila oi, vidje svoga bosonoga i izmrcvarenoga sina nadomak vrha brda, dok je neki neznan joj ovjek kroio pred njim, kri nosei. Duboko je uzdahnula da se pribere; u tom je trenutku poeljela da ju netko pridri, pa kad vidje suseljane i ribare htjede prijei k njima da se na nekog nasloni - ali prekasno!
29

Iz smjera tvre zaue se trube, potom i topot kopita, a onda se u oblaku praine pojavie jo mnogi Rimljani na konj ima. Svjetina se iznova zbila da im zaprijei prolaz, ali vojnici na uhranjenim snanim ivotinjama - prije nego se Marija uspjela ispeti na nekakav kamen da im se makne s puta - poee gaziti eljad, ne obazirui se, onako bahati pod bronanim kacigama i ogrnuti crvenim platovima, na Izraelce pod konjskim kopitima. Meu njima, guran da ga svatko vidi, koraao je zelot ruku do lakata svezanih na leima, jedva zaogrnut poderanim i krvlju umrljanim dronjcima, duge kose slijepljene za krvava i znojna ramena, duge i otre sijede brade, te nepominih oiju uperenih u istinu to se otvarala pred njim. Vidjevi ga, ljudi protrnue od jeze: je li bio ovjek, ili je negdje pod njegovim prnjama aneo - ili vrag - za grevito stisnutim usnama uvao stranu tajnu to ju ne smije nikom ispovidjeti? Stari rabin i mukarci oko njega bjehu se dogovorili da e, kako bi ohrabrili zelota, im se pojavi iz svega glasa zapojati ratni psalam Neka se raspre moji dumani - ali rijei nisu htjele iz njihovih grla. Svima bjee jasno da tom ovjeku ne treba ohrabrenja: njegov je duh bio iznad toga - nepobjediv, nepokoran... a sloboda mu bjee meu dlanovima ruku na leima vezanih. Promatrali su ga uasnuti, bez ijedne rijei. Pred buntovnikom je jahao centurion, lica i koe na rukama opaljenih galilejskim suncem; ue svezano zelotu oko pojasa drugim je krajem bilo privezano za sedlo Rimljaninova konja. Odavno je zamrzio Izraelce, a sada je ve deset godina podizao krieve i razapinjao ih, gurao im u usta kamenje i izmet ne bi li ih uutkao - uzalud! im bi jednog razapeo, kao da su se tisue drugih tiskale eljno iekujui njihov red, pjevajui ni najmanje milozvune psalme nekog od svojih drevnih kraljeva. Ti se ljudi nisu bojali smrti, a i njihov Bog bijae krvoedan - napijao se krvlju provoroene muke djece, drali su se svojih zakona i klanjali desetorogu ljudoderskom udovitu. Kako bi ih mogao pokoriti, kako podjarmiti? Jer, onaj tko se smrti ne boji, centurion je esto pomiljao otkako ga je sluba dovela na Istok, taj ne moe biti nego besmrtan. Privukao je ular i zaustavio konja, te pogledom prostrijelio izraelitsko mnotvo: upali obrazi, upaljene oi, umazane brade, upave kosurine... otpljunuo je s krajnjim gaenjem. Da mu je samo otii odatle - vratiti se u Rim s termama na svakom koraku, kazalitima, arenama i brino njegovanim enama! Nadasve nije podnosio smrad Istoka - smrad prljavtine, vonj izraelitstva! Cigani su brisali znoj otresajui kapi po kamenju - konano su poboli kri u jamu iskopanu na samom vrhu brijega. Marijin sin sjeo je na oblinji kamen i gledao ih, promatrao kri, uzbueno mnotvo, centuriona koji je upravo sjahao pred ruljom: gledao je i gledao, ali ne vidje nita osim glava natiskanih pod uarenim nebom. Petar mu se primakao i nagnuo nada nj da mu neto kae... i govorio je, ali kao da je olujno more zagluilo mladieve ui ni rijei ga nije uo. Na centurionov mig, zelota odvezae od njegovog sedla i oslobodie mu ruke. Protrljao ih je, zatim se stresao kao da se hoe liiti otupljenosti, a onda se poeo svlaiti. Magdalena se provukla konjima izmeu nogu i poela mu se primicati
30

irei ruke, ali ju on odbi otrim pokretom ruke. Uto se neka postarija ena plemenitakog dranja probila kroz gomilu, bez rijei mu prila i primila ga u naruje. Spustio je glavu, dugo joj ljubio obje ruke prinosei ih grevito na svoje grudi, a onda je okrenuo glavu. Nijema, oiju u kojima su presahle suze, starica je jo neko vrijeme postajala ondje promatrajui ga. Ima moj blagoslov, na kraju je apnula i udaljila se kako bi se naslonila na nedaleku stijenu, onu u ijoj su sjeni ciganski psi leali teko dahui. Centurion, uspravljen u sedlu, zapucketao je biem nad glavama mnotva nareujui time svima da umuknu. Sluajte moje rijei, Hebreji. Rim govori. Tiina! Upro je prstom prema zelotu, koji ve bjee svukao svoje dronjke, te je ekao pod suncem gol i kamena lica. Ovaj ovjek, koji sada stoji tu nag pred Carstvom, digao je ruku na Rim. Jo kao mladi, oskvrnuo je carske orlove, a tada se odmetnuo u brda i pozivao vas da mu se prikljuite kako biste podigli stijeg pobune, govorei vam da e doi dan kada e se Mesija roditi iz vaih utroba i unititi Rim!... Mir tamo dolje - dosta dernjave!... Pobuna, ubojstva, izdaja: to su njegovi zloini. A sad me poujte, Hebreji - hou da mu vi izreknete presudu. Kakvu kaznu zasluuje? Preao je pogledom preko rulje, u iekivanju. Meu Izraelcima se zauo agor pun srdbe: mukarci se najprije pokrenue, te gurajui jedan drugoga prijeoe crtu do koje su smjeli prii, probivi se gotovo do glave centurionova konja, ali se zatim povukoe uasnuti natrag, poput ivoga vala. Rimskog je asnika bijes obuzimao - oinuvi konja biem ustremio se na gomilu. Pitam vas, zagrmio je, koja je kazna primjerena buntovniku, ubojici i izdajniku. Kako hoete da bude kanjen? Riokosi se u tom trenu probio naprijed u mahnitom skoku; htjede uzviknuti ivjela sloboda!, ali ga je - kad ve bjee otvorio usta - njegov sudrug Baraba zgrabio i pokrio mu ih rukom. Dugo se nije ulo nita osim potmula uma nalik valjanju morskih vd; nitko se nije usuivao rije izustiti - mnotvo je samo rogoborilo, uzdisalo i dahtalo na ezi. Najednom se otar vrisak pronio nad uzbibanim tjelesima; svi se okrenue onamo, netko ushien, netko u silnu strahu. Staroga rabina opet bjehu posjeli na ramena riobradoga; digavi obje kao u kostura mrave ruke, nitko nije mogao znati da li u znak molitve ili da prokune, iz petnih je ila kriknuo: Kako da ga se kazni? Kraljevskom krunom! Saalijevajui starca, mnotvo se razgalamilo u nakani da mu prigui glas. Centurion kao da nita nije razumio. Sto si rekao, rabine? povikao je, stavljajui ruku na uho da bi ga bolje uo i smirujui konja. Kraljevskom krunom! starac je opet uzviknuo iz sve snage. Lice mu se udno ozarilo, a i cijelim tijelom kao da bjee u vruici - njihao se i poskakivao na kovaevim ramenima... kanda bi zagrabio zraka i prhnuo s njih.
31

Kraljevskom ga krunom treba kazniti! iznova je doviknuo Rimljaninu, razgaljen time to je postao glasnogovornik svog naroda i Svevinjega, irei pritom ruke kao da njega razapinju na kri nevidljiv u zraku. Centurion se strano rasrdio. Skoio je s konja, dohvatio bi iz ulonice na unkau i krenuo prema rabinu, probijajui se kroz gomilu tekim korakom. Prilazio mu je bez rijei, nalik golemoj opasnoj zvijeri, divljem bivolu ili vepru. Mnotvo se oduzelo od straha, ni uzdaha se nije ulo - samo zrikavci u dalekom masliniku i gavrani na nebu. Uinio je jo dva-tri koraka, a onda stao - zapahnuo ga je smrad iz rastvorenih usta i s koe neopranih tjelesa. Izraelitstvo! Ipak, produio je i dopro do rabina. Starac ga je promatrao s kovaevih plea s neobino blagim osmijehom razvuenim preko itavog lica. Cijelog je ivota udio za tim asom, a sad je doao: as da i on bude ubijen, ba kao proroci. Centurion ga je prostrijelio pogledom poluzatvorenih oiju, teko se suzdravajui - obuzdavajui desnicu koja samo to se nije digla da smrvi tog starca-buntovnika jednim udarcem. Ali, suspregnuo je srdbu: nije bilo u interesu Rima ubiti stara ovjeka, jer bi se taj prokleti nepokorni puk ponovo digao na ustanak i otpoeo rat bez bojnoga polja i ikakva pravila. Ne, Rimu nije odgovaralo da se razjari takvo osinje gnijezdo. Vladajui sobom, stoga je omotao bi oko ruke i obratio se rabinu grubim glasom: Rabine, tvoj lik vrijedan je potovanja samo zato jer ga ja potujem, jer ja, Rim, hou da on ima stanovite vrijednosti - dok, sam po sebi, nema nikakve. Stoga te neu bievati, iako sam uo to si rekao. Izrekao si mu presudu, pa u i ja to uiniti. Okrenuo se potom onoj dvojici Cigana, koji su ekali svaki sa svoje strane kria, te im doviknuo: Razapnite ga! Jesam, izrekao sam presudu, rabin e staloenim glasom, ,,a i ti si, centurione. Ali, postoji jo jedan, najvaniji od svih, koji takoer mora izrei svoju. Tko, car? Ne... Bog. Centurion se grohotom nasmijao. Ja sam glas carev u Nazaretu, a car je glas Boji u cijelom svijetu. Stoga su presudu donijeli Bog, car i Rufus. Rekavi to, odmotao je bi s podlaktice i krenuo prema vrhu brijega, divlje mlatei njime po kamenju i drai to je jedina rasla na tomu mjestu. Neki je starac uto digao ruke k nebu: Neka Bog saspe grijeh na tvoju glavu, Sotono, na glave tvo- je djece i djece njihove djece! Konjanici u bronanim oklopima u meuvremenu su se poredali u krug oko kria. Pod vrhom brijega, pa prema obroncima, gnjevna se svjetina propinjala na prste da vidi to se zbiva, drhtei u iekivanju: hoe li se udo zbiti, ili nee? Mnogi su napregnuto promatrali nebeske visine da vide rastvara li se svod... neke su ene tvrdile da vide raznobojna krila u plavetnilu izblijedjelu od vreline. Rabin,
32

kleei na kovaevim snanim ramenima, nastojao je pogledom prodrijeti izmeu crvenih vojnikih ogrtaa i konjskih nogu - da vidi to se dogaa oko kria. Uporno je gledao u tom smjeru, sve napregnutiji, sve oajniji... ne govorei vie nikomu nita. ekao je, uzdajui se u osjeaj da itekako dobro poznaje Boga Izraelova, nemilosrdnoga, onoga koji postupa po svojim, nikomu znanim zakonima, koji ak ima i svojih deset zapovijedi to ih nije ljudima objavio. Jest, dao im je rije - obeao Mesijin dolazak - ali, zar se Bogu ikada urilo: svoje vrijeme mjerio je svojim arinom. Narataji ljudski raaju se i umiru, a Boja Rije ostaje na nebesima, ne silazi na zemlju - a kada doe, teko si ga i jao tri puta onom ovjeku kojemu bude povjerena! Koliko li je puta - s kraja na kraj Svetoga Pisma - izabranik Gospodinov bio ubijen, a da Bog nikada nije prst pomakao da ga spasi. Zato?... Moebit nisu slijedili Njegovu volju? Ili je Njegova volja da svi odabranici budu pobijeni? Pitanja su se nizala u rabinovoj glavi, ali samo dotle... dalje se nije usuivao zai, jer je davno jo spoznao da je Bog bezdan - da, ambis... kojem se nije dobro ni primaknuti! Marijin sin jo je sjedio na istom kamenu, obgrlivi klecava koljena rukama i promatrajui to se zbiva. Ona dvojica Cigana zgrabie zelota, a prioe i rimski vojnici da bi, uz psovke i ruga- laki smijeh, uspravili kri kako bi prikovali pobunjenika. Ovarski psi vidjee da su se ljudi uskomeali, pa se digoe iz hladovine reei i tekui. Plemenitaica, majka zelotova, pridigla se sa stijene, prila stratitu i povikala: Hrabro, sine moj! Ne ridaj i ne cvili, nemoj da te se posramimo. To mu je mati, tiho e stari vjerouitelj, plemkinja iz roda Makabejaca. Vojnici provukoe dva debela ueta buntovniku ispod pazuha, a Cigani zakvaile ljestve kukama o gornju gredu kria, te ga poee polako dizati. Jest bio mrav, ali i krupne grae, teak toliko da se kri u jednom trenu nagnuo kao da e se prevaliti. Centurion tad gurnu sina Marijina nogom, pokazujui mu da se lati pijuka i uvrsti petu kria navaljujui kamenje i sasuenu zemlju u rupu u tlu. Njegovoj materi to previe bjee: silno postiena to njezin voljeni sin slui krvnicima, skupila je snage i stala se laktima probijati kroz mnotvo. Genezaretski ribari saalie se na nju, ali - nemoni da joj pomognu - uinie se da ju ne vide. Pokuala se provui izmeu konja, kako bi doprla do sina i odvukla ga od kria, ali ju je neki starac, vjerojatno susjed, saaljivo primio za ruku: Marijo, ree joj nujno, nemoj tamo... Kamo e? Pa, ubit e te. Hou odvesti sina odande, odgovorila je briznuvi u pla. Ne plai, Marijo, neka e starica smirujui ju. Pogledaj onu majku stoji kao okamenjena i gleda kako joj sina razapinju. Ugledaj se na nju i smogni snage. Ne plaem ja samo zbog moga sina, susjedo... nego i za tu mater. Ta stara ena, ve prorijeene kose, koja se nedvojbeno itekako napatila u ivotu, ree nato kao za sebe: Bolje je biti majka onoga koji razapinje, nego onoga koga razapinju. Marija ju, meutim, nije ula - otrgla se onom starcu i pohitala prema golomu vrhu brijega, zaslijepljena suzama tako da vie nije ni vidjela gdje joj je sin. Kao da
33

cijeli svijet bjee odjednom njima obljeven, izgubie joj se obrisi oklopnika u bronci, pa i sam golemi, paljivo tesan kri, koji kao da se uspravio od zemlje do neba. Jedan ju je konjanik zamijetio, pa joj kopljem preprijeio put i pokazao da se vrati u mnotvo. Stala je, sagnula se i gledajui ispod konjskog trbuha spazila svoga sina kako pijukom utvruje kri, utiskujui oko grede krupno kamenje. Dijete moje, vrisnula je, Isuse! Tako prodoran bjee majin krik da je odjeknuo nad ruljom i konjanicima, glasniji i od lavea uznemirenih izgladnjelih pasa. Njezin se sin okrenuo i spazio ju, a potom stao jo ljue udarati po kamenju nego prije, ela potamnjelog od uzrujanosti. Cigani su istodobno - uspevi se na ljestve - privezali zelota konopcima, omotavi ih oko vodoravne grede kria i njegovih nadlaktica, kako ne bi spuznuo, a zatim se latie avala i probie mu njima zapea. Teke kapi nesretnikove krvi poprskae Isusovo lice: odbacivi pijuk, uasnut je kroio unatrag, provukavi se izmeu konja, te se nae uz majku ovjeka koji e uskoro ispustiti duu. Drhtei je iekivao da uje samrtni hropac raspetoga - a tad je osjetio kao da mu se sva krv slila u dlanove, kako ondje estoko tue u venama, kao da e mu koa prsnuti. Na svojim je dlanovima osjetio bolna mjesta, okrugla ba kao glave avala to su ih Cigani zabijali u drvo kria. Opet se zauo glas njegove majke: Isuse, dijete moje! Ali, jai od njezina, prolomi se vapaj razapinjanoga: Jahve!... Kao da stie s neba i iz zemlje u isti mah, razlegao se nad glavama svjetine prestraene i zbunjene, jer ljudi kao da nisu znali odakle taj urlik dolazi: je li ga zaista ispustio ovjek na kriu... dopire li iz njedara zemlje... ili iz nebeskih visina? Mnotvo je osjetilo da svi i svatko bjee razapinjan - zelot i Izraelitstvo, njihova zemlja sama... svi su jeali. Zelotova krv poprskala je i konjanike, a velika kap pala je na Isusove usne, vrela i slana. Kriodjelja se zanjihao da e se sruiti, ali je njegova majka navrijeme priskoila i primila ga u naruje, tako da se nije skljokao u prainu i trnje. Djeae moj... apnula je sva oajna, Isuse! Mladi je osjeao neopisivu bol u rukama, stopalima i srcu onemoao, nije mogao oi otvoriti. Stara je plemkinja, nijema i skamenjenoga lica, gledala kako se njezin sin u mukama gri na kriu - grizla je usne da bi ustrajala u bezglasju. A tad je zaula drvodjeljinu majku kako tui, pa ju je gnjev obuzeo: okrenula se i dobacila prezren pogled izdajniku Izraelitstva koji je istesao kri za njezinog sina, kao i majci koja ga je rodila. Zato takav nitkov ostaje na ivotu, dok njezin sin jei raspet izdiui?... Shrvana bolom i puna srdbe, zakoraknula je prema stolarevom sinu, pruila u gnjevu ruke prema njemu... u tom trenutku Isus je otvorio oi i vidje ju: blijedu,
34

izbezumljenu, bespomonu, pa obori glavu... a ona izusti ogoreno: Neka moja kletva padne na tvoju glavu... na tebe, sine tesarov. Kao to si ti pridonio da drugi budu razapeti, onako razapeli tebe! prosiktala je izvan sebe od jarosti. Potom se okrenula Isusovoj majci: A ti, Marijo... neka ti Jahve dade da osjeti bol kakvu ja utim! Rekavi to, okrenula im je lea te iznova uperila pogled u svoga sina. Magdalena bjee prila, obgrlila drvo i zapoela naricaljku; zelotova krv kapala joj je po rukama i kosi. Cigani se latie noeva i stadoe parati odjeu razapetoga da bi podijelili komade meu sobom; kad se sve razbucali, bacie kocku za prvenstvo u biranju. Nita na kraju ne ostade osim poveza sa zelotove glave, proaranog krupnim mrljama krvi. Dat emo ga tesarevom sinu, ree stariji od njih. I on se, nesretnik, dobrano namuio. Nali su ga zgrenog na vrelu tlu; koliko god vrue bjee, tresao se kao da ga studen okiva. Evo ti tvog udjela, drvodjeljo, Ciganin e pruajui mu okrvavljen rubac. I da bude jo mnogo razapinjanja! Da jednom i tebe razapnu, stolaru, drugi e uz gorak osmijeh, potapavi Isusa prijateljski po ramenu. 5 Hajdmo, djeco moja, povikao je stari rabin, irei ruke kao da skuplja uzbueno mnotvo oajnih mukaraca i ena. Idemo! Veliku u vam tajnu otkriti. Samo hrabro! Tko je dotad hodao, sad potra, uzmiui pred konjicom to je nastupala za ljudima, zbijajui ih poput krda. ene, domaice kua kraj kojih se rulja naguravala, vritei su zatvarale vrata, slutei novo krvoprolie. Ostarjeli vjerouitelj nekoliko je puta po- srnuo, iskaljavajui krv nakon svakoga pada, pa ga Juda i Baraba podigoe u naruje. Pristiui u valovima, svjetina se naguravala ulazei u sinagogu, teko dahui. Poto su se natiskali u svaki kutak hrama, te ispunili i pripratu, oni koji stigoe posljednji jedva zatvorie vrata za sobom. Iekujui rijei s rabinovih usana, mnogi su se - puni gorine - pitali kakvu im to tajnu starac ima kazati, ime e im razgaliti srca? Jer, godinama ve, sama ih zla sustiu, raspee za raspeem... poto svaki apostol Boji, koji poniknu u Jeruzalemu, uz Jordan, u pustinji, s planina sie... u prnje odjeven, u lance okovan, s pjenom na ustima - na kriu skona. Mnotvo je uzrujano rogoborilo. Uzalud bjehu palmine grane kojima ukrasie zidove bogomolje, pentagrami i svici ispisani uzvienim rijeima: izabrani narod, obeana zemlja, kraljevstvo nebesko, Mesija... nita od toga vie ih nije moglo primiriti. Ufanje, potroeno od preduga trajanja, ustuknulo je pred tekim razoaranjem. Bogu se nikad urilo nije, ali ljudima jest - a ovi nisu mogli vie ekati. Nita im vie nije podgrijavalo vjeru, ponajmanje su ih uspijevale obuzdati
35

nadahnute slikarije na zidovima bogomolje. Naime, jednom, dok je itao djela proroka Ezekijela, rabin je - unijevi se u poruke Gospodinove - najprije klicao od ushita, plesao i plakao... ali toliko obuzet bjee njima da ga nita nije primiriti moglo; stoga se, da bi izrazio sve te silne osjeaje, zatvorio u sinagogu s bojama i kistovima, te oslikao njezinu unutranjost prorokovim vizijama: beskrajnim pustinjama, lubanjama i kostima, cijelim brdima ovjejih kostura, a nad svime nebo jarko-cr- vene boje - poput uarena eljeza. Iz sredita tih nebesa, pak, sputala se divovska ruka koja je drala Ezekijela za vrat, u zraku, nad svim tim uasom. Prizor se razlijevao i pobonim zidovima, a na susjednomu prorok bjee prikazan kako stoji do koljena utonuo meu kosture - iz mrtvaki pozelenjenih usta tekla mu je vrpca na kojoj je pisalo: Narode Izraelov, pue izraelski, Mesija ti doe! Ljudske kosti oko njega jedva su se drale jedna druge, lubanje bjehu pune zemlje, poispadali im zubi uokolo u blatu, a na toj slici strana je ruka - s neba se sputajui - drala Novi Jeruzalem na dlanu, iznova sagraen, bljetavo osvijetljen, sav u rubinima i smaragdima. Svjetina je promatrala te slikarije odmahujui rukama i zlovoljno mrmljajui - to je razbjesnilo starog rabina. emu rogoborenje? povikao je. Zar vie ne vjerujete u Boga otaca vaih? Jo jednog razapee, a to znai da je Spasitelj korak blie. O, pue koji u vjeri popusti, zar ne zna da je to bio smisao i ovog raspea? Dograbio je zatim svitak s molitvenim tekstom, te ga raz- motao srditim pokretom. Sunce je u tom trenu prodrlo kroz prozori hrama, a roda sunovrativi se s neba - sletje na krov kue prekoputa, kao da ga i ona htjede posluati. Oglasite se trublje pobjede na Sionu! Obznanite radosnu vijest Jeruzalemu! Kliite: Jahve se objavio svom narodu. Ustani, Jeruzaleme, ustreptala srca. Gle, s istoka i zapada Gospod ti djecu okuplja. Planine se uruie, nestade uzvisina, svako drvo miris svoj otpusti... slavom se zaodjeni, Jeruzaleme. Srea se ukaza narodu Izraelovom na sve vjeke vjekova... A, gdje je? Kad e nas ozariti? zaulo se iz gomile. Svi se okrenue da vide tko je to izrekao; suhonjav stari taj ovjek bjee, naboran poput osuene bobice groa. Kada, oe, kada? iznova je povikao. Rabin u ljutnji smota svitak. Tebi se silno uri, Manase? upitao ga je mrzovoljno. Jest, uri mi se! ovaj e glasom punim tjeskobe; suze mu se niz obraze skotrljae. Nemam ja kad ekati, jednom sam nogom u grobu. Rabin nato isprui ruku put Ezekijela do koljena meu kosturima. Pogledaj, Manase - uskrsnut e! Ostarjeh, velim ti. A i oslijepio sam, nita ne vidim. Petar se oglasio u tom trenutku; naime, dan se bliio kraju, a on bjee u hitnji jer ga je ekao ribolov na Genezaretskom jezeru. Oe, kazao je ponizno, obeao si nam tajnu kojom e nam razgaliti srca; to ta tajna jest?
36

Zadravajui dah, mnotvo se jo gue natiskalo oko starog sveenika; uoe i oni koji su dotad stajali na dvoritu. U hramu postade jo zaguljivije, zrak se ispunio vonjem znoja pregrijane svjetine, pa crkvenjak baci na ar aku osuene cedrove smole kako bi suzbio smrad. Rabin se uspeo na stolac, inae bi se uguio u guvi. Djeco moja, poeo je oprezno, briui znoj sa ela, srca su nam ve sva iskriana. Crna mi brada prvo posjedje, pa zatim pobjelje, zubi poispadae... pitajui se, ba kao to starina Manas upita: Dokad, Gospode, dokad? Zar u umrijeti ne vidjevi Mesiju? Pitao sam se tako, iznova i neprestance, dok se jedne noi udo ne desi: Bog mi je odgovorio. Ali, nije u tom udo bilo, jer nam Bog odgovara uvijek kad ga pitamo, samo to je nae tijelo slijepo i gluho, pa njegove poruke nit uje, nit razumije. Te noi, meutim, i uo sam, i razumio - i u tom udo bjee. to si uo? Reci nam, oe, Petar e nestrpljivo, probivi se laktima kroz mnotvo kako bi stao preda nj. Starac se sagnuo put Petra, pogledao ga i nasmijeio mu se: Bog je, Petre, ribar kao i ti. I on polazi u ribolov u noima punog mjeseca, ili kad je mjeseine u izobilju. I one je noi bjee, tako je bljetava bila, Gospod ju tako dobrostivo razli... da usnut nisam mogao. Kuni zidovi kao su me pritiskali, pa izaoh, te se uputih ulicama, izaoh iz Nazareta, uspeh se na brijeg, sve do stijenja na vrhu, pa pogledah u daljinu - put svetoga grada Jeruzalema. Mjesec me pratio, poput nasmijeena eljadeta... vidjeh mu usta, obraze, oi, pa uzdahnuh. Osjeao sam da mi se obraa u nonoj tiini, ali ga nisam uo. Ni list da zatreperi, ravnica je mirisala itom poput svjeega hljeba, mjeseina se kao mlijeko slijevala niz brda... redom padinama Tabora, Gilboe, Karmela... Ovo je no kad se Bog objavljuje, pomislio sam. U buduem e Jeruzalemu noi biti poput ove. A im sam to pomislio, oi mi se suzama ispunie. Snaoe me tuga i tjeskoba... Ostario sam, uzviknuh. Neu valjda umrijet ne vidjevi Mesiju, ne doivjevi da ga pogledom pomilujem? Propeo sam se na prste, u posveenom zanosu odvezao pojas i svukao svu robu sa sebe... te stao pred Gospoda kao od majke roen. Htjedoh da me vidi ostarjelog, kako se smeurah i sparuih poput smokvina lista u kasnu jesen... poput peteljke grozda s kojeg su ptice sve bobe pozobale. Da, elio sam da me takvoga vidi i saali se na me... A dok sam tako stajao, gol golcat pred Gospodinom, osjetih kako mi mjeseina u tijelo prodire - kad da duhom postadoh, s Bogom sjedinjen. Pa sam uo glas Njegov, ali ne izvana niti iz visina, nego u sebi. U mojoj nutrini! Jer, pravi nam se Boji glas uvijek javlja u nama samima. imune, imune, zauh, neu te pustiti da umre prije nego to vidi Mesiju, uje ga i svojim ga rukama dodirne! Gospode, ponovi to mi kaza! zavapio sam. imune, imune, neu te pustit umrijeti prije nego to Mesiju vidi i svoje ruke na nj poloi! Tako sam sretan bio da se izbezumih. Onako gol plesat sam stao, pljeui dlanovima pod mjeseinom i udarajui stopalima o zemlju. Ne znam je li taj moj ples potrajao djeli jednoga jedinog aska ili tisuu
37

godina, ali mi ga dovoljno bjee - jer spokoj naoh. Odjenuo sam se i pojas pritegnuo, te siao u Nazaret. Kad sam priao prvim kuama, pijetao me vidje s legala visoko na krovu i kukurijekati stade. Nebo mi se nasmijeilo, ptice se razbudile, na domovima se vrata otvarati poee... dobro mi jutro nazdravljajui. I moja oronula koliba blistala je od temelja do krova vrt, prozora, streha... u rubinima samim. Drvee, stijenje, eljad, ptice... sve oko mene zamirisalo je nazonou Gospodinovom. I sam centurion, krvoedan kakav god jest, u udu me zaustavio: Sto se s tobom zbilo, rabine? upitao me je. Plamti poput zublje. Pripazi, mogao bi Nazaret uei! Nita mu nisam odvratio - nisam htio da mi zagadi dah. uvao sam tu tajnu duboko u sebi, godinama i godinama. Sam sam ju uivao, ljubomorno i gordo - i ekao... sve do ovoga crnog dana, kada se novi kri zario u naa srca. Ne mogu ju vie uvati, jer alim puk Izraelov. Objavljujem vam stoga radosnu vi- jest: on dolazi, nije vie daleko. Moda je zastao da se napije vode na nekomu usputnom zdencu, ili da bi prezalogajio koru kruha upravo izvaenog iz pei. Ali, gdje god bio, ukazat e nam se - jer Bog tako kaza, a on to ree, ne poree. imune, nee umrijet prije nego to vidi Mesiju, ne uje ga i ne dodirne svojim rukama!... A kako utim da me snaga naputa iz dana u dan, znam da onako kao to ona meni odlazi - Spastitelj dolazi. Osamdeset i peta mi je, nee jo mnoga bez njega proi! elav i razrok ovjek izduenoga kotunjavog lica probio se iz mnotva; izgledao je poput onoga komu zaboravie metnuti zrno soli u glavu. Ali to ako poivi tisuu ljeta, oe? upao je u rije sveeniku. to ako nikad ne umre? A i to se dogaa... Enoh i Elija jo su ivi! ree zvjerajui sitnim oima tamo-amo. Rabin je hinio da ga nije uo, ali su mu se rijei razrokoga arile u srce kao bode. Digao je zapovjedniki ruku i uzviknuo: Hou bit nasamo s Bogom. Odlazite... svi! Bogomolja je opustjela, mnotvo se ratrkalo, stari je sveenik ostao sam samcat. Zatvorio je vrata i duboko se zamislio, naslonivi se na zid na kojem bjee naslikan prorok Ezekijel kako lebdi u zraku. Zar nije Bog svemoan - ini ono to hoe; moe li onaj probisvijet Toma biti u pravu? Jadan li sam odlui li Gospod poivjeti me tisuu godina! A uini li da nikad ne umrem - onda Mesija... Zar su uzaludne sve nade plemena Izraelova? Onoga koje Rije Boju njeguje u svojoj utrobi kao to majka nosi svoj porod. Tijelo se nae i kosti raspadoe: odivjesmo svoje - ivei samo za Sina Njegova. Sjeme se nae istroilo, sjeme Abrahamovo vapi - poalji nam ga, poalji ga najzad! Ti si Bog, ti moe trpjeti - mi ne moemo vie. Smiluj nam se! Koraao je sinagogom gore-dolje. Dan se gasio, sjene navrijee iz uglova i progutae Ezekijela. Stari se rabin ogledao tminom to je padala oko njega i odjednom mu se u misli vratilo sve to je ikad vidio i propatio. Koliko li je puta, i s kakvom udnjom, pohitao iz Galileje u Jeruzalem, pa iz Jeruzalema u pustinju, sveudilj Mesiju itei! Ali, svaki put bi se njegova ufanja slomila pod novim
38

raspeem i on bi se posramljen vraao u Nazaret. Danas, meutim... Primio se objema rukama za glavu. Ne, ne... promrmljao je, ne, to nije mogue! Danima i noima otada mu je bubnjalo u glavi kao da e mu se rasprsnuti. Nova ga nada bjee obuzela, pregolema za njegovu pamet - ludost prava, zloduh to ga je rastakao. Ali, ne bjee mu prvom: to se bezumlje zarivalo svojim kandama u njegov um godinama ve. Uspijevao ga je potisnuti, ali se ono vraalo - nikad se ne usuujui pojavit se danju, nego ga je spopadalo nou, u njegovim snima. Danas, meutim, javilo mu se usred bijela dana!... Je li on taj? Naslonio se na zid i zatvorio oi. Opet ga vidje kako iznova kroi ispred njega, zadihan pod kriem to mu plea pritie - a zrak oko njega ustreperio, kao to valjda oko arhanela titra... Gle! Oi podie, a nikada stari rabin ne vidje toliko nebesa u oima ljudskim! Je li on taj? Gospode, Gospode, proaptao je, zato me mui? Zato mi ne odgovori? Proroanstva mu sinue umom poput bljeskova munja. U nekom bi se trenu njegova oronula misao ozarila svjetlou, u drugom utonula u mrak bez imalo nade. Patrijarsi mu se ukaza- e, prvaci plemena ilavih ija, izranjavljeni... s Mojsijem na elu, kako slijedei ovna zavijenih rogova kroe beskonanom stazom iz zemlje u kojoj robovahu u zemlju Kanansku, a onda iz Kanana prema buduem Jeruzalemu. Ali, na tomu drugom putu nije im poglavar Mojsije utirao staze, nego netko drugi - rabinov se um silno usplahiri - s kriem na ramenu... Jednim se korakom naao kraj vrata, otvorio ih i duboko udahnuo vjetar to ga je zapuhnuo. Sunce bjee zalo, ptice su se spremale na poinak. Uska se uliica ispunila sjenama, zemlja se hladila... Zakljuao je vrata, zataknuo teki klju za pojas i onda - prikupivi hrabrosti to mu je na tren bjee ponestalo - pognute glave zakoraio put doma Marijinog. Marija je sjedila na visoku stolcu, u malom dvoritu pred svojom kuom. Prela je, jer bjee jo dovoljno danjega svjetla - ljetna je veernja rumen polako uzmicala s lica zemlje, kao da joj se ne da otii. Mukarci su se vraali s polja, tjerajui volove pred sobom, a ene su palile veernje ognje da im skuhaju veeru - selom se pronio miris drva zahvaenih plamenom. Marija je prela, a njezine su se misli - ba kao i nit izmeu preslice i vretena - sukale i uvrtale as tamo, as amo... Ispreplitale su joj se slike iz sjeanja i one iz mate, jer joj takav i ivot bjee: polovicom sazdan od stvarnosti, polovicom bajka. Godinama je obavljala skromne kune poslove, a onda joj doe taj nepozvan paun - udo se desi - i natkrili ju, uzburka sve u njoj, svojim zlatnim perjem. Povedi me kamo god hoe, Gospode uini sa mnom to ti je volja. Mua si mi odabrao, podario si mi sina, patnju si mi moju udijelio. Kad kae da plaem, ja plaem, kad naredi da utim - ja utim. Jer, to sam ja, Gospodine? aka blata u tvojim rukama, to ju mijesi po svom nahoenju. Pa neka bude tako, a samo te jedno molim: Gospode, smiluj se sinu mojemu! Kao snijeg bijela golubica u tom je trenu doletjela s nasuprotnoga krova, zaleprala krilima nakratko nad Marijinom glavom, sletjela potom na dvorinu
39

kaldrmu i stala koraati ukrug oko njenih stopala. Ponosno je rairila repna pera, nagnula glavicu promatrajui Mariju, a u veernjem joj rumenilu svako oko blistae poput rubina. Marija ju je pogledala, aptati joj poela... Moda mi hoe otkriti neku tajnu, posmislila je. O, kad bi samo stari rabin naiao. On poznaje ptiji govor, pa bi nam mogao tuma biti... Sto je vie promatrala golubicu, nekako ju je sve dublje saalijevala. Spustila je predivo, pozvala pticu njenim glasom - a ta prhnu krilima i sleti joj na koljena. Tu se, kao da joj sva tajna bjee elja da se ugnijezdi u Marijinom krilu, spustila na grudi i ostala mirno sjediti. Marija je osjetila njezinu toplinu i jedva zamjetnu teinu, pa se nasmijeila; O, kad bi se Bog uvijek tako blago objavljivao ljudima, pomislila je... sjetivi se jutra kad su se ona i njen zarunik Josip uspeli na vrh proroka Elije, na brdu Karmel, nebu pod oblacima. Htjeli su isprositi u srditog proroka naklonost da u Boga zaite da im se sin porodi - kojeg bi jednom zavjetovali njegovoj, prorokovoj milosti. Iste su se veeri trebali vjenati, te krenue zorom kako bi primili blagoslov proroka koji se ognjem objavljivao i munjom glasao. Predivna jesen bjee, jutro bez oblaka. Po poljima je eljad skupljala posljednju ljetinu, mot je vrio u krazima, a na ljesama od trstike ispletenim suile se smokve. Mariji bjee petnaesta, a premda je njezin enik bio starac sijede kose, vrsto je u ruci drao prut iz koga je list i cvat trebao izbiti. Na vrh su se brda uspeli tono u podne. Kleknuli su i dotakli prstima okrvavljen otar granit. Iskra vrcnu iz kamena i opee Marijinu ruku, a kad je Josip zaustio da zazove srditoga gospodara planinskog vrhunca, prije nego to je glasa pustio s nebesa se stuti oblak mrk poput onoga punog tue, dotakavi stijenje u obliku pijavice. Josip skoi, zgrabi svoju zarunicu kako bi ju sklonio u neku peinu, ali Bog posla stranu munju, spoji njom zemlju i nebo, pa Marija pade nauznak svijest izgubivi. Kad se povratila, otvorila oi i osvrnula se ukolo, vidje Josipa kako lei licem na crnu kamenu oduzet... Spustivi ruku na golubicu na svojim koljenima, Marija ju je lagano pomilovala u strahu da ju ne poplai. Bog sie u srdbi na planinski vrh i u srdbi mi se obrati, promrmljala je. to li mi htjede rei? I stari ju je rabin mnogo puta isto pitao, uvijek iznova zadivljen udima to su se oko nje zbivala. Nastoj se sjetiti, Marijo, govorio joj je. Bog se ljudima tako i objavljuje, u obliku munje. Upni se da se prisjeti... moda emo tako saznati kakva je sudbina tvoga sina. Grom ono bjee, oe. Zagrmljelo je kao da s nebesa jure volovske zaprege to se koijaima otee. A osim te grmljavine, Marijo? Jest, oe... u pravu si. Bog se kroz grmljavinu uo, ali mu ne razumjeh niti rijei. Oprosti. Milujui golubicu, nastojala je vratiti onu munju u sjeanje i trideset godina nakog tog dogaaja odgonetnuti njegovo skriveno znaenje. Zatvorila je oi. Meu dlanovima je osjeala golubiino krhko tjelece i
40

otkucaje njezinog srca. Odjednom - nije znala kako ni zato - golubica i munja stopie joj se u svijesti: spoznala je da grom i otkucaji ptijega srca isto bjehu - Bog! Kriknula je i poskoila od uasa, jer je tada prvom razumjela rijei kazane grmljavinom... jednako kao i golubiinim gugutanjem: Zdravo, Marijo... Zdravo, Marijo... Nikakve sumnje nije bilo: Bog joj se obratio rijeima Zdravo, Marijo... Okrenula se i ugledala mua uprtog o zid, bezglasno je otvarao i zatvarao usta... a premda se no ve bjee spustila, jo se preznojavao i slinio. Krenula je prema dvorinim vratima, prola pored Josipa nita mu ne kazavi, jer je jedino htjela znati je li joj se sin vratio. Vidjela ga je kad je okrvavljen rubac razapetoga povezao oko svoje glave i krenuo nizbrdo u dolinu, ali ne i otada; kamo li se djenuo? Zato kasni? Nee valjda opet ostati negdje u polju do svitanja?... Dok je tako nujna stajala na pragu, vidje starog rabina kako joj prilazi teko dahui, odupirui se o svoj pastirski tap. Preostale sjedine nad sljepoonicama bjehu mu se nakostrijeile od veernjeg lahora to je strujao s brda Karmel. Marija se, iz potovanja, ukloni da bi ga propustila u dvor i rabin ue. Uze urjaka za ruku, pomilova mu ju, ali nita ne ree a to bi i mogao? Njegov je um lutao mranim vodama. Potom se obratio nevjesti. Oi ti blistaju, Marijo, ree joj. to ti se zbilo? Opet te Bog posjetio? Oe, sjetila sam se! odgovorila mu je, ne suzdravi se. Sjetila se?... ega, za milost Gospodinovu?! Onih rijei pomijeanih s grmljavinom. Velik je Bog Izraelov! rabin e uzdrhtavi sav, podigavi ruke put neba. Zato ti i jesam doao, Marijo... da te jo jednom upitam. Jer, kao to znade, nae su nade danas jo jednom razapete, a moje srce... Sjetila sam se, oe, ponovila je Marija. Dok sam veeras sjedila ovdje i prela, iznova razmiljajui o onoj munji... zauh ju opet u sebi, ali prvi put tako tihu da sam jasno raspoznala glas u njoj. Bistar i radostan glas Boji: Zdravo, Marijo! Rabin pade na stolac, jedva se uspjevi odrati da se ne srui na oblutke kaldrme. Uhvatio se za glavu, snano pritisnuvi dlanovima sljepoonice i duboko se zamislio. Nakon nekog vremena podie pogled: Nita drugo, Marijo? Zar ne moe, poniranjem jo dublje u sebe, spoznati... jo neto uti? Sudbina Izraelova moe ovisiti o tom to kae. Kad je ula sveenikove rijei, Mariju silan strah obuze. Grudi joj uzdrhtae, jo jednom je napregnula um da se sjeti je li jo neto ula u onoj grmljavini. Ne, oe..., apnula je najzad iscrpljena. Ne, nita vie nisam ula od svega to mi je kazano. Koliko god se trudila, ne mogu raspoznati... a jest bilo mnogo toga. Rabin joj poloi ruku na tjeme, zagledavi se u njezine krupne tamne oi. Posti, Marijo, i moli. Ne trai svoj um na svakodnevne poslove. S vremena na vrijeme vidim oko tvoga lika auru blistavu poput munje, a elo ti se ozari... kakva je to svjetlost, pitam se. Samo znam da mi je neznana. Posti stoga, moli... pa e uti i vie od Zdravo, Marijo..., jer kad Boja poruka tako blago poinje, mora se uprijeti da dozna to slijedi.
41

Da bi prikrila uzbuenje, Marija je pola do police na kojoj je drala vreve, uzela odande bronani kale, napunila ga studenom vodom, te ga - sa akom datulja - pruila starom sveeniku. Hvala ti, ali nisam ni gladan, ni edan, ree joj on pokazujui joj da sjedne pored njega. Neto ti kazat imam. Marija nije sjela uza nj, nego na najnii stolac, prinijevi ga starcu uz noge; zagledala se netremice u njega, iekujui to e joj rei. Starac je u glavi vagao rijei, jednu po jednu - jer to to joj kazati htjede nije lako bilo. Nada o kojoj rije bjee bila je tako krhka i neuhvatljiva, da je traio jednako oprezne i neodreene rijei kako ufanju to ga je utio ne bi dao previe teine i na rijeima ga pretoio u izvjesnost. Nadasve nije htio uasnuti majku svog neaka. Marijo, progovorio je konano, tajna krui oko ove kue poput pustinjskog lava u noi. Ti nisi poput svake druge ene, Marijo. uti li to? Ne, oe... ne osjeam, apnula je. Jednaka sam ja drugim enama, volim sve to i one... sitne brige i radosti. Nije mi teko prati ni kuhati, na zdenac po vodu otii, porazgovarati sa susjedama, naaliti se. Predveer, kao i one iznijeti stolac pred kapiju, pa promatrati prolaznike. A srce je moje, oe, kao i srce svake druge ene, boli prepuno. Nisi ti drugim enama jednaka, Marijo, rabin je te rijei izrekao sveanim glasom, odmahujui rukom kao da hoe unaprijed odagnati njezino neslaganje. A sin je tvoj... Rabin zastade u pola reenice; nije mogao nai ni prave rijei, ni smoi snage da ju prevali preko usta. Uperio je pogled u nebo, kao da neto oslukuje. Ali, samo su se ptice ule u kronjama drvea, kako pred spavanje uore... kota je vremena hitao dalje, jo jedan dan izmaknuo se ljudima ispod nogu. Stari je sveenik duboko uzdahnuto: kako li samo vrijeme bjei, kako se no i dan mahnito naganjaju! Cim svane, eto sumraka, mjeseeve mijene slijede jedna drugu uzastopce, djeca muevi postaju, crna im kosa uas posijedi, more obale podlokava, bujice brda ogolijevaju - a Onoga koga ekaju jo nema! Moj sin, oe...? to je s mojim sinom? upitala ga je drhtavim glasom. Ni sin tvoj nije poput drugih sinova, Marijo, rabin joj najzad odgovori. Iznova je stao vagati rijei, ali se, nakon nekoliko trenutaka, ipak odvaio nastaviti. Ponekad, kad je sam nou i kad misli da ga nitko ne gleda, cijeli mu lik u mraku blista... Neka mi Bog oprosti, Marijo, ali... rupicu sam probuio u zidu, prislonim oko i kroz nju ga promatram. Gledam to radi. A zato? Priznajem, jesam zbunjen... posvema, jer tu mi moje znanje nita ne pomae. Neumorno pretraujem Knjigu, svitke razmotavan i smotavam, ali ne mogu shvatiti tko on jest... ili to. Uhodim ga potajice, pa tako vidim u tmini plamen to mu obraze lie. Odnosno, kako danju sve bljei i bljei biva... kako nestaje. A nije to od bolesti, posta ni molitve... ne - nego ga onaj oganj prodire. Marija uzdahnu; jadna li je mati koja na svijet donese sina razliitog od drugih,
42

pomislila je - ali nita ne ree. Starac se uto nagnuo nada nju i nastavio jedva ujnim glasom, a usana plamenom ozarenim. Zdravo, Marijo, ree joj. Svemoan je Bog, tajnoviti su puti njegovi. Moebit je tvoj sin... Zlosretna je majka kriknula, silno zateena: Smiluj mi se, Oe! On prorok!? Ne, ne...! Ako je Gospod tako zapisao, neka i izbrie. elim da moj sin bude kao i svaki drugi, ni vie, ni manje... Upravo kao i svaki drugi. Neka dube korita, pravi kolijevke, plugove i ono to ljudi u kui trebaju, ba kao to je to i njegov otac neko inio... a ne samo, kao sad, krieve za razapinjanje ljudskih bia. Neka se oeni dobrom mladicom iz potovane kue s mirazom, dakako, pa neka skrbi o njoj, o djeci koju e imati... da bismo subotom mogli u etnju selom, baka, djeca i unuci, da nam se sva eljad divi. Rabin se svom teinom upro o svoj pastirski tap i ustao sa stolca. Marijo, ree joj strogo, kad bi Svevinji majke sluao, svi bismo istrunuli u kaljui dokolice i lagodna ivljenja. Razmisli o svemu to oboje kazasmo... kad ostane nasamo. Okrenuo se potom bratu da bi ga pozdravio i poelio mu laku no; Josip, zamuena staklastog pogleda, jezika ovjeenog preko donje usne, u prazno je zurio, uzalud nastojei rije rei. Bori se tako sa svojom nevoljom od jutra do sutra, a nikako da je se lii, ree Marija; prila mu je potom i obrisala izobliena i zapjenjena usta. Upravo u tom trenu, kad je rabin ve dizao ruku da joj mahne Zbogom!, vrata se s treskom rastvorie i sin se Marijin ukaza u njihovom okviru, lica blistavog u sumraku. Oko glave mu bjee povezan okrvavljeni rubac raspetoga, dok mrak ve pregust bjee da bi se vidjeli tragovi suza na njegovim obrazima, te praina i skorena krv kojima mu bjehu oblijepljena stopala. Prekoraio je prag, osmotrio sve troje unezvijerenim pogledom: majku, starog vjerouitelja i - naslonjenoga na studen zid svog oca duhom odsutnog. Marija je posegnula za svijeom, da ju upali, ali joj rabin zadra ruku. ekaj, apnuo joj je, razgovarat u s njim. Skupivi snage u srcu, pristupio je mladiu. Isuse, rekao mu je tako tiho da Marija nije nita ula, Isuse, dijete moje, koliko mu se jo kani odupirati? Dok ne umrem! odgovorio mu je kriodjelja tako gromoglasno da se cijela koliba potresla. Istoga trena, kao da je s tim uzvikom izbacio svu snagu iz sebe, Marijin se sin sruio na tlo, te se leima odupro o zid, na jedvite jade dolazei do daha. Rabin, htijui mu se opet obratiti, sagnuo se - ali i odskoio u istom asu; takvu je vrelinu osjetio, kao da se primakao razjarenu ognju. Bog ga je obuzeo, pomislio je. Jest, Bog ga je snaao... i ne doputa drugima da mu priu. Bolje da odem... Bez ijedne rijei, rabin je nestao u noi. Marija je zatvorila za njim dvorina
43

vrata, ali se nije usudila uei svijeu: toliko se prestraila nepoznatoga neega, divljeg i opasnog, u mraku dvorita. Ula je u kuu, zastala nasred poda... osluhnula mua kako beznadno hropi i sina, zgrenog u klupko na kaldrmi, kako se u silnu strahu bori s neim to ga gui. Neto ga je davilo, ili netko... a tko, to? Jadna je mati zarila nokte u obraze i zavapila glasno, molei i preklinjui: Majka sam, zar nema milosti spram moje boli? Niotkud odgovora. A dok je ona tako stajala okamenjena, nemona da ijednu vie prozbori, osjeajui kako drhti svakom krvnom ilicom u tijelu - kuom se prolomio straan, ali pobjedniki urlik: oduzetomu joj se muu jezik razvezao i konano mu je cijela rije prela preko usana, premda u slogovima, ali toliko glasna da je odjeknula cijelom kuom: Ja-hve!... im ju je izgovorio, starac se sruio... potonuo u dubine poput olova tekoga sna. Marija se pribrala i upalila svijeu, sjetivi se uto da im se veera odavno prekuhala. Prila je ognjitu i podigla poklopac s glinene zdjele... svakako je trebalo doliti vode, a vjerojatno i bacit zrno soli. 6 Nebo se bjee osvijetlilo plaviastom prvog svitanja. Nazaret je pod njim snivao u tiini dok je Zornica odbrojavala ure nad njegovim posteljama, palmama i limunovim stabalcima ovijenim blijedoruiastom maglicom. Posvemanji je mir vladao - ni gavran da zagrake. Marijin sin otvorio je vrata... ruka mu nije drhtala, premda su crni kolobari oko njegovih oiju svjedoili o noi bez sna. Nije ih zatvorio za sobom, a ni osvrnuo se nije da baci pogled na majku ili oca u trenu kad zauvijek naputa roditeljski krov. Koraknuo je jednom, dvaput... pa stao - jer mu se uinilo da uje neije teke stope kako prate njegove. Osvrnuo se, nikoga ne bjee. Pritegao je pojas naikan avlima, vre vezao i onaj okrvavljen rubac oko glave i zaputio se uskom zavojitom ulicom. Neki je pas bezvoljno na nj zalajao, jedna sova - osjeajui pribliavanje dana - preplaeno je prhnula i preletjela ga... pa on pohita sve dalje od roditeljskih vrata, kroz vonjake i vrtove. Uskoro se prve ptiice oglasie cvrkutom, na jednoj okunici vidje starca kako okree kolo nad bunarom. Dan se razbuivao. Na taj se dug pohod zaputio bez torbe, tapa i obue, u nakani da proe Kanu, Tiberijadu, Magdalu i Kapernaum, te potom zaobie Genezaretsko jezero i zae u pustinju. uo bjee o nekom samostanu ondje, utoitu za proste a vrle mueve koji se odijevaju u bijelo, ne jedu meso, ne piju vino, ne lijeu sa enom nego se samo Bogu mole. Bjehu upueni u bilje, pa su lijeili tjelesne boljke - a poznavali su i tajne obrede za oslobaanje dua iz avolje vlasti. Koliko li mu je samo puta rabin, njegov stric, govorio o tom samostanu, sjetno uzdiui pritom, jer je i sam ondje proveo jedanaest godina, slavei Gospoda i eljad lijeei. Ali, zlo i naopako! Jednoga dana podlegao
44

je Iskuavatelju - a taj je, zna se, strahovito moan - pa vidje enu, napusti svetaki ivot, odbaci bijelu mantiju, oeni se i darova ivot Magdaleni. Pravo mu budi! Bog mu je uzvratio ba kako je i zasluio. Onamo u... onamo, mrmljao je Marijin sin ubrzavajui korak. Ondje, unutar samostanskih zidova, skrit u se pod njegovim okriljem. Kako li je samo radosno grabio stazama! Predugo je ve - sve od svoga dvanaestog roendana - silno elio napustiti roditeljski dom, zaboraviti prolost, pobjei majinim prigovorima, oevim jaucima i tlaci svakidanjoj to nagriza duu. udio je za odbacivanjem svega obino-ljudskog kao to se strese praina s nogu, pobjei i nai si pribjeite u pustinji. A danas je konano jednim potezom sve zbacio sa sebe, iskljuio se iz koloteine namijenjene smrtnom ovjeku i dohvatio se, duom i tijelom, Bojega puta. Bio je spaen! Njegovo se blijedo, gorinom obiljeeno lice, najednom ozarilo. Moda ga je Bog svih proteklih godina upravo onako na kunju stavljao kako bi ga naveo na put kojim sada kroi, slobodan kao ptica, ne osjeajui one kande na tjemenu. Znai li to da su se njegove elje poele stapati s Bojima? Nije li to najvea I najtea dunost ljudskoga bia? Nije li u tomu otkrovenje sree? Osjetio je golemo olakanje u srcu. Nema vie onih kanda, nema hrvanja ni krikova. Ovoga je jutra, pred svanue, Bog doao pun suuti, dodirnuvi ga poput njenoga i svjeeg povjetarca, kazavi mu: Idemo! Otvorio je vrata - a kakav li ga je osjeaj izmirenja sa samim sobom doekao, kakav ushit! Ne mogu se obuzdati, izustio je poluglasno, uznosito u dii glavu i zapjevati psalam spasenja: Ti si moje sklonite i utoite, Gospode... Srce mu bjee pretijesno za toliku radost - razlijevala se iz njega dok je napredovao, pod bljetavim svjetlom jutra, izmeu maslinika i vinograda, vrtova i itnih polja... golemoga Bojeg obilja... a psalam je izvirao iz njegove nutrine poput bujice to bi da samo nebo dosegne. Koraao je uzdignute glave i diui punim pluima, a onda mu srce umalo stade: jasno je uo neka bosa stopala kako tabanaju za njim. Usporio je i paljivo osluhnuo i one stope usporie, a kad njemu koljena zaklecae te stade, i one se zaustavie. Znam tko je to, proaptao je sav uzdrhtavi, znam... Osokolio je samoga sebe da se naglo okrene, kako bi ju ugledao prije nego to nestane... ali, nikoga! Nebo na istoku zarumenjelo se dnevnom jarom. Dozrelo klasje u vrelu je zraku bez daka vjetra ekalo srpove, pognuto od teine zrna. Nigdje nikoga na vidiku ni ovjeka, ni zvijeri. Samo Nazaret ve daleko za njim, jedini znak ivota u krajoliku. S ponekog se ognjita dim poeo izvijati, znak da su domaice na nogama. Donekle se primirio, pomislivi kako ne smije gubiti vrijeme, nego pohitati to ga noge nose, prijei brijeg pred njim kako bi ju ostavio za sobom... pa je potrao. Kad je poeo silaziti drugom stranom breuljka, naao se u itu visine ovjeka; na toj galilejskoj visoravni je penica i uzgojena kao pitoma biljka, jednako kao i vinova loza - divlja roaka koje je rasla poput korova po obroncima brda. U daljini
45

se zaula kripa volovske zaprege, jedan se magarac digao s tla, onjuio zrak i zarevao, a potom se zaue smijeh i ljudski glasovi: etelice su prilazile od sela, nosei blistave nabruene srpove jutarnje je sunce milovalo njihove enstvene ruke, vratove i potkoljenice. Kad su spazile Marijinoga sina kako hita u daljini, u smijeh prasnue. Hej ti, doviknue mu, koga ganja... ili netko tebe ganja? Kad su mu se pribliile toliko da su ga mogle bolje vidjeti, i prepoznale su ga njihovo se avrljanje u hipu ugasi, a spontano se i stisnue jedna uz drugu. Kriodjelja! zaulo se puno gorine. Proklet bio! I juer jednoga na njegov kri razapee... Zar ne nosi njegov krvav rubac!? Zapade ga kad podijelie halje raspetoga. Neka krv nevinih padne na njegovu glavu! Nakon toga etelice pourie svojim putom, bez osmijeha i rijei. Mimoiavi se s njima, sin Marijin proao je itno polje i dohvatio se vinograda razastrtih obroncima, skutima planine. Vidjevi smokovo stablo, priao mu je kanei otrgnuti list da bi ga pomirisao. Volio je taj miris, podsjeao ga je na vonj enskog pazuha... a kad je djeak bio, esto ga je znao omirisati zatvorenih oiju, prisjeajui se mirisa majinoga tijela dok bi ga dojila. Ali, upravo kad je dohvatio list, studen ga znoj oblije: i one su dvije stope, koje su trale za njim, stale. Svaka mu se vlas na glavi digla - okrenuo se, jo s rukom ispruenom prema nedohvaenu listu. Pusto, nikoga uokolo osim tragova nazonosti Boje. Zemlja bjee jo vlana od rose, kapljice su se cijedile s lia... u trulom srcu drveta jedan se leptir muio ne bi li osuio krila da moe poletjeti. Kriknut u, odluio je u sebi. Kriknuti to jae mogu i osloboditi se pritiska. Kao i toliko puta kad bi se zatekao sam u planini ili pustoj visoravni sredinom dana, upitao se to li to osjea da ga tako mono preplavljuje... radost? gorina?... ili, iznad svega, strah? Uvijek je osjeao kako ga Bog opasuje, stie sa svih strana, pa bi divlje vrisnuo u oajnikoj elji da mu pokua pobjei. Ponekad bi se oglasio poput pijetla, drugom stao zavijati kao gladan agalj, treom zacvilio kao pseto pod batinom... ali sad, kad je ve otvorio usta da zaurla, vidje leptira kako uz golem napor razvija svoja krilca. Sagnuo se, njeno ga dohvatio i digao na smokvin list da ga sunce ogrije i dade mu snage da uzleti. Leptiriu, brate... aptao je promatrajui ga suosjeajno. Ostavivi leptira da se ugrije, opet je krenuo dalje - i istoga trena zauo one dvije stope, priguene vlanim tlom, na svega nekoliko koraka za njim. U poetku, kad je krenuo iz Nazareta, jedva da su se ule: kao da dolaze iz daljine. Ali, malo pomalo, te su stope sve smjelijima bivale i primicale mu se te e ga ubrzo, Marijin je sin pomislio uzdrhtavi, sustii i zgrabiti. Gospode, o Gospode! promrmljao je, daj da doprem do samostana to bre, prije nego to se ona ustremi na me. Sunce je ve osvajalo ravan, arei ptice, stoku i ljude. Raznoliki se zvuci razlegoe krajem: brdskim su se padinama ratrka- le ovce i koze, pastiri zasvirali
46

svoje frule... svijet se uini pitomim i podatnim. Za nekoliko trenutaka, kad stigne do visokog jablana pred njim, moi e vidjeti Kanu, selo vedrih ljudi koje je toliko volio. Koliko li je puta s majkom iao na tamonje bune sveanosti, dok jo bjee golobrad momi prije nego to je Bog zario kande u njegovo bie! Koliko li je puta, kao i svatko drugi, s divljenjem promatrao djevojke iz okolnih zaselaka dok bi plesale pod gustim kronjama topola, da se zemlja radosno trese pod njihovim nogama! Ali jednom, kad mu dvadeseta bjee, dok je jedva dolazio do daha pod topolom, drei ruu u ruci... Protrnuo je. Najednom ju vidje nju kojoj je potajno uputio tisue poljubaca kako iznova stoji pred njim. U njedrima joj bjehu skriveni mjesec i sunce, on lijevo, ono desno, kao da se no sputa i dan budi pod prozranim prslukom njene oprave. Pusti me, na miru me ostavi! kriknuo je. Bogu sam se posvetio... i krenuo u pustinju da ga sretnem! Pohitavi dalje, uskoro je proao kraj onog jablana, pa se Kana odjednom ukaza pred njim: bijelo okreene nastambe, kvadratne terase za suenje plodova, gumna pod snopljem i tikvicama ostavljenim da se dosue na suncu. Dvije djevojice, sjedei na visoku kamenu, tako da su im potkoljenice bile u zraku, nizale su crvene papriice na konac, da bi tim vijencima ukrasile domove. Spustivi pogled, nastavio je to dalje od te avolje stupice, to je bre mogao. Nije elio nikoga vidjeti, a niti da itko njega vidi - ali one dva bosa stopala zaue se jo jae po sitnom kamenju: i ona su ubrzala. Sunce se uspinjalo svodom, objasjavajui svu zemlju. eteo- ci, radosno pojei, zamahivali su srpovima i njeli ito, slaui snopove u velike hrpe da bi ih ponijeli na gumna. Nastavljajui urno dalje, Marijin sin izrekao je ustaljenu dobru elju zemljoposjednicima: Svaki vam klas vreu napunio! Kana mu uskoro ostade skrivena maslinicima - sjene su padale na same korijene, bliilo se podne. Marijin sin, dok se tako divio svemu pred oima, ali uma zaokupljena Bogom, najednom je osjetio miris svjee peene pogae. Osjetio je silnu glad, ali mu se cijelo tijelo istom proelo i golemom radou: koliko li je puta u prolosti glad outio - ali nikad ga ne obuze takva enja za hljebom! A sad... Omirisao je zrak, pa - prema izvoru krune pare - preko- io jarak i uspeo se preko suhozida, te zaao u vinograd na kraju koga spazi kolibu u sjeni stare masline upljega debla. Miris se irio od male zemljane pei, sazidane kraj vrata, diui se prema slamnatom krovu - neka je postarija ena kukasta nosa i oiju bez trepavica poslovala oko nje, hitrih ruku i koraka. Uza nju bjee crn pas s ponekom ukastom mrljom: oduprt prednjim nogama o postolje pei, irom je razvalio eljusti pune otrih zuba, oekujui zalogaj... a kad je zauo korake kroz lozje, zalajao je i napao uljeza. Starica se okrenula nemalo iznenaena - razgaljena to vidi mladia, mukarca uope u njezinoj osami, zastala je s drvenom lopaticom u ruci, pogledala ga blistavim oima i progovorila: Dobrodoao! Jesi li gladan?... Odakle dolazi, s milou Bojom? Iz Nazareta.
47

Gladan si... starica e opet, smjekajui se. Nosnice ti se rairile ko u hrta! Jesam, gladan sam... oprosti mi. to?... Glasnije zbori. Da, gladan sam. Oprosti mi, kaem. A to da ti oprostim? Nije glad neto ega se stidjeti treba, lijepi moj mladiu. Kao ni e, ni ljubav. Sve je to od Boga, prii stoga... ne srami se. Iznova se nasmijala pritom, otkrivajui jedini preostali zub. Ovdje e nai kruha i vode, a ljubavi podalje. U Magdali. Posegnula je zatim za hljebom to ga bjee odloila na kamenu klupu pored pei. Vidi, ovaj hljeb namijenimo namjernicima, kada god gasimo pe. Zovemo ga skakavevim kruhom. Nije moj, tvoj je... odlomi komad i jedi. Marijinog sina spokoj obuze: sjeo je na korijen stare masline i poeo blagovati. Kako li je ukusan bio taj kruh, kako svjea voda i slasne one dvije masline, mesnate i krupne kao jabuice, to mu ih starica prui da bi dopunio objed! Polako je vakao i na miru jeo, osjeajui kako mu se tijelo i dua stapaju, oboje se proimajui ushitom primajui kruh, masline i vodu, skupa se njima hranei. Starica se bjee naslonila na pe i udivljeno ga promatrala. E, jesi bio ogladnio, ree mu sa smijehom. Samo jedi, mlad si... dug je put pred tobom, a ne voljama nikad kraja. Jedi, ojaaj, da bi ih mogao podnijeti. Odlomila je kraj jo jednoga hljeba i dala mu jo dvije masline; pritom joj je rubac spuznuo, otkrivajui proelavo tjeme - vezala ga je hitrim pokretom. A kamo si naumio, s milou Bojom? upitala ga je. U pustinju. Ma kamo? Daj glasnije... U pustinju. Stara je ena ljutito stisnula svoja bezuba usta, u oima joj bijesnu estina. U samostan? uzviknula je neoekivano bijesno. Zato? to e ti onamo? Zar ti nije ao tvoje mladosti? Nije joj odgovorio, nato je starica ljutito kimnula glavom prosiktala poput zmije, pitajui podrugljivo: Boga bi da nae, jel da? Da, ree mladi jedva ujnim glasom. Starica udari psa, koji joj se motao oko mravih nogu, pa mu prie. Oooo, nesretnie, povikala je, zar ne zna da se Boga ne nalazi u samostanima, nego u domovima ljudi! Gdje god zatekne mua i enu, i Boga e zatei; gdje god je djece, svagdanjih briga, skrbi za hranu, svaa i mirenja... i Bog je tu. Ne sluaj ti te jalovce! Nikad vina iz toga grozja! Bog o kojem ti zborim jedini je pravi: Bog doma, a ne samostana. Toga treba ljubiti, a onoga drugog prepusti jalovcima, lijenim protuhama u pustinji! to je starica dulje govorila, tim ju je vie gnjev obuzimao; smirila se tek poto je izrekla sve to joj je lealo na dui ednoj osvete. Oprosti mi, dobri moj mome, ree dodirujui mu rame, neko sam sina imala, krasnoga poput tebe. Ali, jednoga jutra se izbezumio, otvorio kuna vrata i krenuo samostanu u pustinji... iscjeljiteljima, kuga ih pomela - nikad nikog ne
48

iscijelili do kraja svoga vijeka! Eto, izgubih ga... i tako sad meem tijesto u pe hljebove vadim, a koga da nahranim? Djecu? Unuke moje?... Oronulo sam, besplodno drvo. Zastala je na tren, da bi otrla suze, pa nastavila: Godinama sam dizala ruke Bogu u visini, zapomaui: Zato li sam roena? Jednog sam sina imala i ti mi ga uze... Vapila sam i zaklinjala, ali On ni da bi me uo, a nekmoli usliio! Samo jednom vidjeh kako se otvaraju nebesa. Pono je bila, a s vrha planine proroka Elije zauh gromovit glas: Samo se ti deri, ni najmanje ne hajem! Nebo se potom zatvori to bjee zadnjom da sam Boga zazvala. Sin Marijin se pridie pruajui starici ruku da bi se pozdravio s njom, ali mu ona svoju uskrati iznova propitavi kao guja: U pustinju, dakle! I tebi je do pjeanog nitavila?... A, gdje su ti oi, lijepi moj mladiu? Zar ne vidi ove vinograde, sunce, ene? Poi, velim ti, u Magdalu - tamo ti je mjesto! Zar nikad nisi Spise itao? Veli Bog: Nije meni do posta i molitve, mesa mi se hoe! Drugim rijeima, on od tebe ite da mu djecu raa! Zbogom, momak e tiho. Bog te nagradio za hljeb kojim si me nahranila. Neka i tebi Bog uzvrati, stara e ena liavajui se gorine. Neka te nagradi za dobro to mi ga priini: godinama ve nitko nije zastao kraj moje bijedne kolibe, a i oni koji jesu naili, sami starci bjehu... Marijin sin potom poe natrag vinogradom, preskoi ogradu i izae na glavni put. Ne mogu vidjet eljade okom, mrmljao je, ,,nit ikoga vidjeti elim. Otrov je i hljeb to mi ga prue, samo jedan put vodi Bogu: onaj to ga danas odabrah... koji prolazi izmeu ljudi ne dodirujui ih, a kraj mu je u pustinji. Kad li u tamo stii!... Njegove se rijei jo ne bjehu izgubile - kadli grohotan smijeh odjeknu za njegovim leima. Okrenuo se zaprepaten tim cerekom to nije dopirao ni iz ijih usta... zlokoban, zmijskom siktanju nalik, bremenit pakou. Jahve! Jahve! otelo mu se iz stisnuta grla. Svake vlasi na glavi nakostrijeene zagledao se u prazninu to mu se rugala, a potom stao trati koliko ga noge nose one dvije bose topotom za njim. Gdje god bile, koliko god zaostale... uskoro e me sustii, promrsio je sam sebi i nastavio trati. U polju, ene su jo njele, mukarci nosili snopove na gumna, neki - podalje ve vrhli i pajali, pa je topao povjetarac raznosio pljevu, posipaj ui okolno zemljite zlatastom prainom, dok je teko zrnje oblikovalo sve veu hrpu nasred ravni za vridbu. Prolaznici su uzimali po pregrt itnoga zrnja, ljubili ga i upuivali gazdama elje za jednaku etvu i sljedee godine. U daljini, meu dvama breuljcima, stajao je novopodignuti grad Tiberijada, krcat kipova, kazalita i ureenih ena - naselje oboavatelja idola. Pogled na nj ispunio je srce Marijinoga sina strahom. Jednom, dok je jo djeak bio, iao je onamo sa svojim stricem, rabinom, pozvanim da istjera zlog duha iz Rimljanke plemenita roda. Bjelodano ju bjee obuzeo demon kupalita, jer je izlazila na ulicu
49

gola kao od majke roena i takva snubila namjernike. Rabin i neak mu pristigli su u njezinu palau upravo kad je plemenitaica iznova bila spopadnuta zloduhom: pojurila je prema dvorinim vratima, robovi za njom... sveenik joj se isprijeio, pruivi put nje svoj pastirski tap, a tada plemkinja vidje djeaka, te ga stade salijetati. Marijin sin je vrisnuo uasnut i onesvijestio se; otada, svaki put kad bi se sjetio toga bestidnog mjesta, uzdrhtao bi cijelim tijelom. Bog prokle onaj grad, govorio mu je rabin. Stoga, kad prolazi onuda, hitaj to te nose nose, u zemlju gledaj i o smrti misli - ili uperi pogled u nebo i misli na Boga. Ali, eli li moga blagoslova, kadgod ide u Kafarnaum, odaberi drugi smjer. Bestidnik sad bjee ozaren sunevim svjetlom; rijeka ljudi tekla je kroz njegove dveri, u oba smjera, pjeice i na konjima, barjaci s dvoglavim orlom vijali su mu se nad utvrdama, bljetali bronani titovi. Jednom Marijin sin vidje kobilje truplo u zelenoj barutini izvan Nazareta: naduto bjee, koe napete kao na bubnju, a pregrti crva i svakojake gamadi gmizali su kroz raspadnut trbuh pun gnoja i trulei. Oblak velikih zeleno-zlatnih muha mesarica lebdio je na leinom, a dva su gavrana otrim kljunovima kopala oi uginule ivotinje iz duplj pod dugim trepavicama. To ga se truplo udesno dojmilo: nastanjeno tisuama sitnih bia, kao da bjee oivjelo - samo to ne kroi lagano proljetnom livadom, sito i namireno, nego lei etirima potkovanim kopitima uperenim prema nebu. Upravo je takva, kao kobilja leina, Tiberijada, aptao je sin Marijin, ne uspijevajui odvojiti pogleda od blistavoga grada. Takve su i Sodoma i Gomora... takva je i grena dua ovjeja. ivahan, jo ivotnih sokova pun starac naie jaui na magarcu, vidje Isusa i stade. U to si blenuo tako, mome? upitao ga je. Zar ne zna koji je to grad? To je naa nova kraljevna: Tiberijada... kurvetina. Grci, Rimljani, Beduini, Kaldejci, Egipani i Izraelci ju objahuju, a ona je uvijek u stanju jo ih podnijeti. Neprestance bi ih jo - pouj ti mene. Nije nego kako ti ja kaem. Izvadio je aku oraha iz bisaga i poastio Isusa. ini se zgodnim momkom... ali siromakom, ree mu. Uzmi... da ima to grickati usput, a ne zaboravi kazati Blagoslovi, Boe, starca Zebediju iz Kafarnauma! Brada mu je, podijeljena u dva pramena, bila posve sijeda, usne debele i halapljive, vrat debeo i kratak, a crne oi zvjerave kao u grabljivice. Njegovo je stameno tijelo govorilo da se u svoje vrijeme najedalo, napijalo i ljubovalo - i da ni danas nije ni izdaleka namireno! Uto naie i runjava ljudina golema stasa. Halja mu bjee sprijeda rastvorena, noge bose, a u desnici je drao obanski tap s kukom. Namjernik je zastao teko zadihan, te e - ne pozdravljajui starca - sinu Marijinom: Vi, estiti... da niste sin drvodjelca iz Nazareta? Niste li onaj koji tee krieve na koje nas razapinju? Prioe i dvije ene koje su njele u blizini, pa ule njegove rijei. Ja..., Marijin e sin mucajui, s nakanom da se udalji.
50

Kamo bi ti? Kud si naumio? povikao je gorostas, hvatajui ga za podlakticu. Nee tek tako otii! Izdaj nie, tesaru krieva... ubit u te! Meutim, starac zgrabi batinu i ote ju iz obanove ruke. Polako, Filipe... ree mu. Sluaj starca to ti ima rei. Hajde ti meni lijepo kai: ne dogaa li se ama ba sve na ovom svijetu po Bojoj volji? Da, Zebedijo. Ba sve. Tako je... a onda je Boja volja i da ovaj momak djelja krieve. Pusti ti njega na miru: zna kako drevna mudrost nalae - ne mijeaj se u posla Gospodinova. Nije nego kako ti ja kaem! Marijin sin, iskobeljavi se u meuvremenu iz nasilnikovih ruetina, dao se u bijeg; dvije stare etelice ispratile su ga divlje vritei i maui put njega srpovima. Zebedijo, gorostas e potom, hajdmo mi obojica dobro oprat ruke, jer smo dodirnuli tesara krieva... a i usta nam je isprati, jer smo zborili s njim. Ne brini za to, odvrati starac, ali... to smo se ukipili ovdje hajdmo, ini mi drutvo, itekako mi se uri. Zna, sinovi mi se ratrkali: jedan ode u Nazaret da bi gledao razapinjanje na kri... barem mi tako ree... a drugi u pustinju, hoe svecem postati. I tako ostadoh sam s mojim barkama! Doi, pomogni mi izvui mree, vjerojatno su ve krcate ribom. Dat u ti punu koaru. Odoe tako njih dvojica - starac u neobino dobrom raspoloenju. Dobri Boe, nije ni tebi jadniku lako... to li te sve snae, nastavio je kroza smijeh. Mora da si se gadno namuio svijet stvarajui. Jer, ribe su zapomagale: ne uini nas slabovidnima, nemoj da ulijeemo u mree! A ribari, s druge strane, urlaju: uini ih slabovidnima, nek se u mree zapliu! I koga Bog da poslua?... Pa tako on ponekad poslua ribe, a ponekad ribare - i tako ti je to na svijetu, momino! Marijin sin istodobno je gazio strmu kozju stazu kako bi zaobiao Magdalu: nije htio da ga primami to slikovito selo, srca otvorenog namjernicima ali i kvarnog to je lealo u palminom gaju na krianju putova kojima su karavane danonono prolazile, dolazei iz porjeja Eufrata i Arabijske pustinje, a polazei prema Velikomu moru, Damasku, Feniciji, zelenoj dolini Nila... i obratno. Na ulazu u selo bjee zdenac studene vode, a na njegovoj su kruni sjedile nakiene djevojke i smijeile se trgovcima. Stoga je morao promijeniti smjer, zaobii Magdalu i izbiti pravo na jezero, te produiti u pustinju. Ondje, kraj presuenog zdenca, Bog je stolovao - njega ekajui. Kad se Boga sjetio, srce mu se ushitom ispunilo i ubrzao je korak - a u tom se trenu i sunce smilovalo djevojkama koje su pobirale klasje: poelo je tonuti u izmaglicu na ozboru i dnevna je jara stala poputati. etelice su polijegale po strnitu da dou do daha, alei se kako bi odagnale teke misli. Itekako su se zagrijale radei i znojei se cijeloga dana, gole do struka, uz mukarce koji su se takoer preznojavali - a koji se, kao i ene, najednom uspalie, pa su strasti smirivali alama i smijehom. Marijin sin pocrveno je uvi njihov grohot i dvosmislene rijei - udei za vremenom u kojem nee vie uti ljudska bia, napregnuo je misli da odlutaju drugamo i poeo premetati umom rijei onoga galamdije, pastira Filipa.
51

Nitko ne pojmi koliko patim, otelo mu se poluglasno, s uzdahom iz dubine bia, nitko ne zna zato djeljem krieve i s kim se pritom hrvem. Pred nekom kolibom dvojica su seljaka otresali sitnu pljevu sa svojih brada i kose, te se prali - po izgledu, vjerojatno bjehu braa. Starica majka polagala im je sirotinjsku veeru na kameni stol pored krune pei u kojoj je na aru pekla itno zrnjevlje, miris kojeg se irio uokolo. Ta dvojica vidjee Marijinog sina, te se saalie na nj, onako pranjavog i zamjetno umornog. Hej ti tamo, kamo tako hita? doviknue mu. ini se da si se napjeaio, ali nema nikakve torbe... Stani s nama, pa preza- logaji ulomak hljeba. Ima i peenoga zrnja, dodade njihova mati. A i gutljaj vina, da ti vrati rumen u obraze. Nisam gladan. Neu nita, hvala vam, odgovorio im je prolazei bez zaustavljanja, pomislivi kako bi se jednom - kad doznaju koga su pogostili itekako posramili to su mu i ruku pruili ili porazgovarali s njim. E, pa onda nazdravlje tvojoj bandoglavosti, dobaci mu jedan od brae. Nismo te dostojni, jel da? Isus htjede odgovoriti da je tesar krieva, ali mu je uzmanjkalo smjelosti - samo je pognuo glavu i nastavio svojim putom. Veer se spustila naglo kao bojovnikov ma: breuljci i doline nisu se ni ozarili rumenilom, a nad cijeli se kraj nadvila tmina ba kao da je dnevna svjetlost, diui se s tla, uzletjela u nebo s vrhova kroanja i zauvijek nestala. U taj se prvi mrak sin Marijin zatekao u podnoju brda, kraj jednoga starog cedra. Iako ibano vjetrima i ranjavano nevremenom, to se drvo vrsto dralo tla - kao da je korijenjem prodiralo stijenu. Iz nizine se dizao vonj snoplja i dima drva to su gorjela na ognjitima, a iz ratrkanih su koliba dopirali mirisi veernjih obroka. Marijin sin bio je ve i gladan i edan, pa je u djeliu sekunde pozavidio onim trudbenicima koji su okonali svoj dnevni posao, pa se mrtvi umorni i pregladnjeli vratili u svoje uderice u kojima im sada ene - vidio ih je izdaleka - uiu ognje i pripremaju jelo. Odjednom se osjetio usamljeniji od lisica i sova, jer i one imaju svoja gnijezda ili jazbine, a u njima voljene blinje koji ih ekaju. On, pak, nije vie imao nikoga... ni majke. unuo je uz cedrovo korijenje, sklupao se i ubrzo stao drhturiti od svjeine noi. Gospode, proaptao je, na svemu sam ti zahvalan: na samoi, gladi, studeni... ba mi nita ne manjka. Rekavi to, ipak kao da ga je pogodila nanesena mu nepravda: osvrnuo se uokolo oima zvijeri uhvaene u stupicu, a biem mu prostruji drhtaj straha pomijeana s bijesom. Bacio se na koljena i zagledao u stazu jedva vidljivu u mraku - ona su se bosa stopala opet zaula... kamenje se ispod njih otkotrljavalo, dok su se uspinjala prema vrhu brijega. Kad su se uspela, Marijinom se sinu otelo (prenerazio se uvi vlastiti glas): Prii, moja gospo! Ne skrivaj mi se, no je... nitko te nee vidjeti. Otkrij mi se!
52

Zadrao je dah i ekao, ali mu nitko nije odgovorio. Nita se nije ulo osim vjenih zvukova ljetne noi to se razlijeu pod zvijezdama: zrikavci i cvrci, kozodoji i druge pomrakue, u daljini lave pasa koji su naslutili neto nevidljivo ljudima. Nagnuo se prema mranoj sjeni cedra bio je tvrdo uvjeren da netko stoji uz deblo, ravno pred njim. Moja gospo... gospo moja, apnuo je u oaju, silno nastojei zamijetiti neprepoznatljivo. ekao je, ne drui vie - osjetio je kako mu se znoj cijedi iz pazuha i sa ela. Napregnuto je oslukivao, zagledan u tamu... u nekom trenu mu se uinilo da uje smijeh odande, a potom kao da vidje nekakav vrtlog to se uobliio u tijelo koje nestade prije nego to je poprimilo prepoznatljiv oblik. Napreui se do krajnjih granica, Marijin sin nastojao je proniknuti kroz mrak - nije vie ridao ni preklinjao, samo je kleao uz korijenje cedra pognute glave i ekao, osjeajui kao da i sam nestaje u tmini. Otro mu je kamenje uljalo koljena, pa je sjeo i naslonio se leima na cedrovo deblo... zatvorio oi a tada mu se ona ukaza. U prvi se mah nije uzrujao ni kriknuo, premda ju ne vidje onakvu kakvu je oekivao: vjerovao je da e ugledati svoju ucviljenu majku s objema rukama nad njegovom glavom... kako ga proklinje. to li, pak, ovo bjee! Iznova se tresui cijelim tijelom, oprezno je otvorio oi pred njim je i nadalje bilo blistavo tijelo ene, od glave do pete prekriveno debelim bronanim oklopom. Glave, meutim, ne bjee ljudske nego orlovske, utih oiju i povijena kljuna kojim upravo bjee otrgnula zalogaj mesa. Sina je Marijinog promatrala mirno, pogledom bez traga milosra. Ne ukaza mi se kakvom sam te oekivao, promrljao je. Nisi ti Majka... Smiluj mi se i progovori. Tko jesi? Priekao je odgovor, opet upitao - uzalud. Samo su ga iz mraka i dalje promatrale one ute oi. Ali, Marijin je sin razumio to je posrijedi. Prokletstvo! kriknuo je i pao licem na zemlju. 7 Nebo nad njim osulo se zvijezdama, dok ga je do po kojem se opruio ranjavalo kamenjem i trnjem. Rairio je ruke, grio se i stenjao - kao da je zemlja pod njim kri na koji ga upravo razapinju. Prekrila ga je tmina, samo djelomice suzbijana zvijezdama i oivljavana kricima nonih grabljivica, te povremenim laveom pasa, koji su se oglaavali s pragova kua to su ih uvali. Zahladnjelo je - Isus je uzdrhtao od studeni. San ga je nakratko svladao i poveo u oputenu etnju dalekim toplim krajem... da bi ga brzo vratio na zemlju, bacajui ga na otro kamenje. Moglo je biti oko pola noi kad je zauo veseo cilik praporaca sa staze uz podnoje brda, a potom i sjetnu pjesmu gonia deva. uo se i nerazgovjetan razgovor, netko je glasno uzdahnuo, iz noi je izronio i grleni glas neke ene, a onda je opet nastupila tiina... sve dublja. U pozlaenu sedlu, na devinim je leima prolazila Magdalena - usred noi, uplakana, boje na suznim jagodicama pretvorene
53

u raskvaene mrlje. Bogati trgovci sa svih etiriju strana svijeta jo su jednom naili, pa ne zatekavi ju kraj bunara, a ni u kui, poslae jednog od gonia s najraskonije opremljenom devom da im ju dovede to bre moe. Njihovi su puti izvanredno dugi i opasni bili, ali su stalno imali na umu tijelo koje e zatei u Magdali, a ta im je opsjednutost njim davala snage da ustraju; meutim, ovoga ju puta ne naoe i stoga uputie momka po nju, a sami posjedae u Magdaleninom dvoritu... drijemajui u iekivanju. Malo-pomalo praporci se izgubie u noi, podsjeajui Marijinog sina - dok ih je jo sve udaljenije uo - na smijeh, uborenje vode to natapa vonjak i imenom ga zove. Tako je, zaokupljen zavodljivim glasanjem zvonia na devinoj ormi, iznova utonuo u dubok san. Usnio je da je cijeli svijet jedna zelena livada, sva u cvatu, a da Bog u liku tamnoputa obaneta s parom zavijenih rogova na glavi, novoizraslih i jo njenih, sjedi kraj zdenca i svira frulu. Nikad u ivotu nije Marijin sin uo tako divnu i razgaljujuu glazbu. Dok je Bog-pastire tako svirao, zemlja se - gruda za grudom drui uobliavala u ivo bie, te se najednom jelen s rogovljem, vijencu nalik nae na onom travnjaku. Bog se nagnu i pogleda u vodu, a ona se ispuni ribom die pogled put kroanja drvea, a njihovo lie promijeni boju i pretvori se u cvrkutave ptiice. Glazba mu postade sve glasnija i energinija, dva kukca veliine ovjeka izaoe iz zemlje, dohvatie se i stadoe valjati po proljetnoj tratini! Valjali su se s kraja na kraj te ponikve, parili se, pa se razdvajali, opet parili... smijui se prostaki, a onda se ustremie na obane sikui. Mladi je spustio frulu u krilo i promotrio taj drzak i raskalaen par - a onda skrio sviralu nogom - nato nestade jelena, ptica, drvea, vode... i sparenih mujaka i enke. Marijin se sin probudio glasno kriknuvi, ali na razmei sna i jave vidje kako se ona spojena tijela mukarca i ene vratie u oblije sitnih insekata - i zaoe mu u utrobu. Uasnut, skoio je na noge glasno uskliknuvi: Dakle, takav je glib... takva neist u meni! Odrijeio je avlima provien remen, svukao odjeu koja mu pade pod noge i stao se nemilice udarati po pleima, bedrima, glavi... tako da je ubrzo bio sav u krvi. Osjetio je njezinu vrelinu i miris, te se u neko doba smirio. Uto je poelo svitati zvijezde izblijedie, a studen mu vjetar utjera jutarnju svjeinu u kosti. Cedar nad njim ukazao mu se silno razgranat i pun ptijega poja. Osvrnuo se uokolo - nigdje ive due, a i bronano Prokletstvo orlovske glave bjee mu opet nevidljivo. Otii moram, pobjei - pomislio je... ne smijem ni jednom stopom kroiti u Magdalu, to prokleto mjesto! Neu stati dok ne zaem u pustinju i sahranim se u samostanu... jer samo ondje mogu unititi put, u duu ju pretvoriti. Poloio je dlan na cedrovo deblo i potom blago udario njime po kori, osjetivi kako je dua tog stabla ustreperila, diui se od najdublje ilice do najvie i najnjenije granice u kronji. Zbogom, brate moj, apnuo je. Prole noi, sklonjen pod tvojim granjem,
54

samog sam sebe posramio. Oprosti mi. Ponovio je te rijei, te potom - proet mranim slutnjama krenuo nizbrdo. Ubrzo se dohvatio glavnoga puta. Ravnica se budila: sunce je obasjalo snoplje poslagano na gumnima, pa se itne vlati ozarie bojama zlata. Ne smijem kroz Magdalu, nemam hrabrosti... mrmljao je Marijin sin, prilazei krianju s koga se glavni put nastavljao lijevo prema Magdali, a jedan od sporednih, uzak i kamenit, desno prema jezeru. Nastavio je tom stazom, postupno stjeui samopouzdanja. Koraao je tako i koraao, lutajui i u mislima. Znao da je bjei od Magdalene, djevojure, a utjee se Bogu - jer je odabrao uzmak od kria k raju, od majke i oca prema dalekim zemljama i morima, prema ljudima s bezbroj lica... bijelih, utih, crnih. Iako nikad ne bjee prekoraio granice Izraela, jo je u ranom djetinjstvu znao sklopiti oi u skromnoj oevoj kolibi i pustiti um da, poput uvjebana sokola sa zlatnim praporcima, lijee od jedne zemlje do druge, klikui od radosti. Ali, nije ta njegova misao, lovakom sokolu nalik, nikog i nita proganjala: samo bi zaboravio na tjelesno i uzlazio na nebesa - to mu i jest bila jedina elja. Kroio je vijugavim putom izmeu vinograda, pregazio jo jedan brijeg obrastao maslinama, drei se staze poput onoga koji ustrajno gazi potokom ili gonia deva kad slijedi svoju jednolinu pjesmu. Cijelo mu se to putovanje kao san inilo kanda nije doticao nogama zemlju, premda je bosim stopalima ostavljao trag u praini... otisak pete i petorih prsta. Maslinove grane, krcate plodovima, mahnule su mu u znak dobrodolice, a vidje i teke grozdove na lozju kako vise gotovo zemlju dodirujui. Naioe neke djevojke pod bijelim rupcima, telad gonei, te ga pozdravie: alom! Mir tebi! Povremeno bi, iako nije mogao vidjeti ive due na stazi, zauo one teke stope za sobom, onaj bronani sjaj bi bljesnuo u zraku pred njim, pa se jednako naglo i izgubio, a i zloguk bi smijeh odjeknuo nad njim s vremena na vrijeme. Ali, Marijin sin prisilio je sama sebe na suzdranost - pribliavao se spasenju: uskoro e pred sobom ugledati jezero, a za sinjom vodom, sagraen poput jastrebova gnijezda meu rumenim stijenjem... samostan. Slijedio je put, hitajui umom i nogama, ali najednom za- stade preneraen: pred njim je, u dolini zatienoj od vjetrova, prostrta gajem palma, leala Magdala. Premda se opirao svom snagom uma, noge ga nisu posluale - ponijele su ga prema mio- mirisnomu samotnjakom utoitu njegove sestrine Magdalene, kui osuenoj na ognje paklene. Ne, ne elim tamo! Neu tamo... mrmljao je obuzet silnim strahom - ali je njegovo tijelo odbilo pokuaj da promijeni smjer hoda: hitalo je izvoru onoga mirisa poput hrta. Oduprijet u se... udariti drugamo! apnuo je, ali nije uspio. Ve je vidio uredno okreenu kuicu i stari zdenac s kamenom krunom. Ondje su psi lajali, kokoi kokodakale, ene se smijale, natovarene deve leale uokolo vode preivajui. Mora ju vidjeti, mora... uo je blago snubljenje u sebi - ima to svog razloga, Bog ti je korake usmjerio, On a ne tvoj um... mora ju vidjeti, pasti niice
55

pred njom i za oprost ju moliti. Jer grijeh je tvoj! Prije nego to ode u samostan i navue bijelu halju, nju mora moliti da te odrijei obaveze, jer se inae nee moi spasiti. Hvala ti, Gospode, to me odvede onamo kako nisam htio otii...! Proet iznenadnim osjeajem sree, pritegao je remen i poeo se sputati prema Magdali. Prvo vidje veliko krdo deva: na- hranjene i napojene, leale su oko bunara na svojim nadutim trbusima, pod bremenima, mirno preivajui - mora da je karavana dola iz dalekih zemalja u kojima se uzgajaju zaini, jer je njima mirisala cijela udolina. Isus je zastao kraj zdenca. Neka mu je starica, koja je crpila vodu za se, pruila krag da se i on napije. Htio ju je upitati znade li je li Marija kod kue, ali ga sram bjee. Bog me uputio k njoj, pomislio je - onda moram vjerovati da svakako jest. Krenuo je sjenovitom poljanom, prolazei meu mnogobrojnim strancima Beduinima u njihovim bijelim delabijama, Indijcima zaogrnutim kamirskim alovima... Na nekoj se kolibi otvorie vrataca i tusta se matrona, dobrano brkata, ukaza u njihovom okviru; prasnula je u grohot kad ga vidje. Dakle...! doviknula mu je, a zatim dodala prezrivo: Nazdravlje, drvodjeljo. Doe i ti na hodoae bui, jel...? Zatim se jo jednom sarkastino nasmijala i nestala u polumraku izbe. Marijin sin zacrvenio se do uiju, ali se nije obeshrabrio; i dalje je ponavljao u sebi kako mora pasti na koljena pred Magdalenom i njen oprost izmoliti. Ubrzao je korak, hitajui prema njezinoj kui - na kraju sela bjee, okruena malim nasadom nara. Dobro je se sjeao, njenih jednokrilnih, zeleno obojenih vrata ukraenih dvjema zmijama smotanim jedna oko druge... jednom bijelom, a drugom crnom, kako ih je naslikao neki od njenih ljubavnika, Beduin; nad njima, naslikan bjee veliki uti guter, nogu rairenih kao da je na kri pribijen. Ipak, zalutao je, pa se vratio do mjesta gdje ga ona enturaa obrui sramei se upitati nekoga kojim mu putem valja ii. Podne se bliilo, vruina bila sve tee podnoljiva, pa je sjeo u hlad masline da malo predahne. Neki je bogati trgovac nailazio kratke brade od crnih kovra, crnih oiju oblika badema, s mnogim prestenovima na rukama, plemenitakog dranja... Marijin sin nesvjesno poe za njim. Ovaj mora biti aneo Gospodnji, pomislio je dok je kroio za neznancem, zadivljen jednako njegovim vitkim tijelom, kao i skupocjenim kamirskim alom, po rubu ukraenim prekrasnim pticama i cvijeem, to ga je mladac prebacio preko ramena. Sam mi je Bog poslao svog anela da mi pokae put... Plemeniti je stranac kroio vijugavim ulicama samouvjereno kao da znade kako ne moe pogrijeiti i doista, Marijin sin uskoro vidje ona vrata sa sljubljenim gujama. Neka je stara vjetietina sjedila nadomak ulazu u dvorite, potiui ar pod gradelama na kojima su se pekli rakovi. Kraj njenih nogu bila je zdjela s peenim bundevinim koticama, a u jo dvjema drvenim pliticama okruglice od mesa i prokuhana slanutka bogato uvaljane u papar. Crnobradi se mladi sagnuo, dao starici srebrnjak i uao u dvor... Marijin sin za njim. etvorica trgovaca, sjedei na tlu prekrienih nogu jedan za drugim, ekali
56

su zagledani u zatvorena vrataca Marijine sobe to su se nazirala u kolibi. Dvojica bjehu postariji, obojenih trepavica i nokata, dvojica mlai, obojica njegovanih crnih brada i brkova; neznatnim su grimasama pratili kikotanje - kao da je unutra netko nekoga kakljao - pa kripu postelje, stenjanje... te tu i tamo izgovarali poneto, vie za sebe, nego onomu pred njim. ini se da se Beduin, koji bjee unutra, zadrao dulje nego to je trebao, pa s vremenom svi pokazae znakove nestrpljivosti. Ipak, indijski je plemenita mirno sjeo za posljednjim u nizu, Marijin sin iza njega, u sjenu velikoga nara krcatog plodovima, o grani kojeg je visjela krletka od prua s jarebom u svadbenom ruhu, koji je skakutao gore-dolje, kljucao prue svoje tamnice i glasao se kvocanjem. Marijin je sin prepoznao i dva vitka empresa uz dvorina vrata, jedno stablo bjee muko, uspravno kao ma, a drugo ensko, razgranato poput cedra. Hodoasnici su vakali datulje iz svojih kesa ili sjemenke mire, vadei ih iz dubokih depova; potonjim su htjeli uiniti mirisnim svoj dah. Kako se ekanje oteglo, poee pomalo razgovarati da ubiju vrijeme, a dobro im dooe i pridolice: mladog su plemia pozdravili s oitom naklonou - dok Marijinog sina, u pranjavim dronjcima, odmjerie s prijezirom. Prvi u redu, starac u bogatom ruhu, oglasio se uz dubok uzdah: Ima li muenitva veeg od moga?... Eto me pred vratima raja - a ona zaprta! Momak do njega, s mnogobrojnim zlatnim narukvicama, prvo se nasmijao, pa e onda: Moje deve nose zaine od Eufrata do Velikoga mora... a vidite li jareba crvenih nogu u onoj krletci? I., tako u jednom poiljkom cimeta i papra smoi dovoljno da Mariju stavim u zlatan kavez i odnesem sa sobom. Dakle, prijatelji dragi, to to ste naumili obavite brzo, jer e vam zadnjom biti! Hvala ti na upozorenju, vrla junaino, drugi e starac; brada mu bjee bjelja od snijega i namirisana, ruke aristokratski dugakih prsta, a dlanovi obojeni sokom nekog drveta. Dobro da nam to ree - eto razloga da ju danas obljubim kao nikad! Onaj mladi plemenita pred Isusom u nekom je trenu spustio kapke i poeo se njihati gornjim dijelom tijela naprijed-natrag, te micati usnama kao da ape molitvu; taj je u vjenom blaenstvu bio i prije ulaska u raj. Sin Marijin sve je to vidio i uo... jarebovo kvocanje, raskalaen smijeh i stenjanje u Marijinoj sobi, staru rugobu kako posluje oko ognja, rakove kako - ivi poloeni na ianu reetku kripe klijetima i oklopi im pucaju. Ovo doista jest raj, pomislio je proet opom oputenou a ono to zovemo ivot samo je san, san o raju... kojeg, povrh ovoga, nema. Mogu se dii i otii, ne treba mi drugaijeg uitka. Uto je stasit mukarac sa zelenim turbanom dodirom koljena trgnuo Indijca iz molitvenog snatrenja, upitavi: Vrli prine, to tvoj Bog na ovo veli? Veli... na to? ovaj e vraajui se iz dubina duhovnog. Pa, ovo to vidi... mukarce, ene, rakove, ljubav. Sve je san, to kaem. Hm... dobri moji ljudi - ako je tako, uvajmo se, onaj e sjedobradi, zastajui u prebiranju krunice. Pazimo da se ne probudimo!
57

Ona se vrataca konano otvorie i stasit se Beduin ukaza na njima; nateenih oiju, teturajui je koraknuo prema izlazu oblizujui se. Starac koji je bio na redu skoio je na noge poput dvadesetogodinjeg momka - ispraen zbornim: Sretno ti, djede - smiluj nam se i obavi to hitro! Taj zaista nije asa asio: odrijeio je pojas jo prilazei sobiku, uao u izbu i zalupio vratima za sobom. Onog Beduina svi promotrie s neskrivenom zaviu, ali mu nitko ne uputi ni rijei. Spoznali su da taj jezdi debelim morima, daleko, daleko... i odista, nije se ni osvrnuo na njih. Nekako je proao dvorom, posrui jedva promaio stariine gradele i izgubio se niz tijesnu uliicu. Onaj golemi sa zelenim turbanom, da bi im svima odvratio misli, najednom je poeo o lavovima, morima i dalekim koralj nim grebenima. Vrijeme se sporo vuklo, opet je zavladala tiina - ule su se samo brojanice u onog na redu - sve oi bjehu uprte u niska vrataca u dubini kolibe... a starac nikako da izae. Mladi Indijac se die na noge, ostali ga zapanjeno pogledae zato li je ustao? da ne kani otii? misli li kazivati neto?... Ozarena lica, s onim aristokratskim ozrajem naglaenim raskono izvezenim alom oko ramena, prinio je sklopljene ruke usnama, potom desnicu spustio na srce, naklonio se i otiao preko praga dvorinih vrata neujno poput sjene. Probudio se, ree onaj momak sa zlatnim narukvicama. Kanda se htjede i nasmijati, ali se udan strah odjednom uvue meu njih, pa poee ustro i tjeskobno - o zaradi i gubicima, cijenama robova na trnicama u Aleksandriji i Damasku... ali se ubrzo povratie na prostake razgovore o enama i djeacima, plazei jezike, cokui i oblizujui oputene usne. Gospode, o Gospode, gdje li si me rinuo? zavapio je Marijin sin apatom. U kakvu jazbinu, kakvim ljudima uz rame?... Gospodine, nije li ovo ponienje vee od svih? Daj mi snage da ga izdrim! Hodoasnici su uto i ogladnjeli, pa jedan doviknu onoj vjetiini da im donese hljeba, rakova, mesnih okruglica i vr vina... za etvoricu. Kad su sjeli ukrug i poeli blagovati, jedan baci isisan rakov oklop u vrata i povie: Daj, djede, pouri! Ne treba ti valjda dan... Ostali se grohotom nasmijae. O, Gospode... Gospode... daj mi snage da izdrim dok moj red doe, opet je zavapio Isus. Onaj starkelja s namirisanom bradom neto se kao smilio na nj. Hej, ti zgodni mladiu... bolje ti je da prezalogaji, ree okrenuvi mu se. Zar nisi gladan ni edan? Hajde, prii, uzmi zalogaj... trebat e ti snage. ,,Jes, jadnie, bolje ti je da pojede neto, prihvatio je gorostas pod zelenim turbanom, nasmijavi se od uha do uha. Jer, kad doe na red i ue onamo, nikako ne bi valjalo da osramoti muki rod! Marijin sin zacrvenio se ba poput peena raka, oborio glavu i utonuo u muk.
58

I ovaj sanja, onaj e starac srebrene brade, otresajui djelie rajeg oklopa s halje. ,,Jes, Belzebuba mi i svekolike njegove svetosti, sanja on. I taj e se di i oti ko i onaj, pamtite to reko. Sin se Marijin ogledao uokolo uasnut: je li indijski plemi bio stvarno bie? A da nije ovo sve - Magdalenin dvor, nar, gradele, jareb u krletci, ti ljudi... - san? Moda je jo pod onim cedrom, u snu? Okrenuo se put dvorinih vrata, pomo itei ali ondje je stajao njegov orloglavi pratilac, nepomino oslonjen o muko empresovo stablo, u bljetavoj bronci do zuba. Prvi je put Isus, videi ga, osjetio neto poput olakanja i sigurnosti. Starac konano izae iz Magdalenine sobe, teko dahui, a golemi s turbanom pohita unutra. Nekoliko ura potom doe red i na momka sa zlatnim narukvicama, te konano i na starca s brojanicama od jantara - i tako Marijin sin ostade sam u dvoru ekajui. Sunce se pomalo primicalo nebosklonu, a dva su oblaka jedrila nebom - teka kao da su zlatom natovarena. Kad bacie sjenu na tlo, svjeina pade po stablima, zemlji i obrazima ljudi. Starac s krunicom u neko doba izae iz izbe, zastade askom na pragu, obrisa znoj, suze i slinu to mu je tekla iz nosa i preko usana, te se, pognutih ramena, izgubi preko dvorinih vrata. Marijin sin se pridie, pa krenu prema empresu, jer ona bronana prilika kao da bi za njim. Zastao je, htjede joj rei da nee uzmai - ali i da ga ne prati... da ostane za vratima, jer Magdaleni hoe sam. Onda se sjetio da bi mu rijei zaludne bile, pa nita ne ree. Pritegao je remen oko struka, digao oi k nebu, oklijevao tren... a onda je uo grub glas iz izbe: Ima li jo koga? Hajde... ulazi! Bila je to ona - skupivi svu snagu, krenuo je unutra, te uao kroz poluotvorena vrata, sav se tresui. Magdalena je leala na leima, gola kao od majke roena, obljevena znojem i s rukama pod glavom... bujna kosa, crna kao gavranovo krilo, bjee joj razastrta po jastuku. Gledala je u nasuprotni zid i zijevala - oito ju je cjelodnevna tlaka s mukarcima eljnim njenih drai dobrano iscrpila. Njezina kosa, nokti, svaki djeli njenoga tijela bjehu obiljeeni tjelesnim vonj em svih naroda, a ruke, vrat i grudi iarani bezbrojnim ugrizima, nekima do krvi. Marijin sin spusti pogled - stupio je do sredine sobe i nije mogao dalje. Magdalena je ekala nepomina, licem i nadalje prema onom zidu... a nije ula mujako dahtanje, um odjee to ju netko skida. Ustraena, naglo se okrenula da vidi tko je u sobi - a onda kriknula, dograbila plahtu i ovila se njom od nonoga prsta do brade. Ti! Ti!... jauknula je, pokrivi usta i oi dlanovima. Marijo... oprosti mi, zaustio je Isus. Magdalena je prasnula u grub gromki grohot - kao da e joj se glasnice razletjeti u tisue vlakana. Marijo, oprosti mi! ponovio je.
59

Ona je uto skoila na noge, onako ovijena plahtom, te bijesno podigla ruku. Zato li si u moj dvor doao, divni moj mlade? Zato si se umijeao meu moje ljubavnike: da prokrijumari svoga Boga u moju kuu kao baukaa... da mi ga u grenu postelju dovede? Ali, zakasnio si, prijatelju, mnogo zakasnio... A to se tvoga Boga tie, daleko mu kua. Taj mi je davno slomio srce! Govorila je stenjui, a od uzrujanosti su joj se grudi dizale i sputale pod plahtom. Jest, srce mi je slomio, razorio mi ga je... ponovila je; u oima joj se pojavie dvije krupne suze koje se primie njenih trepavica kao rosa cvijeta. Ne huli, Marijo. Mene osuuj, ne Boga. Zato i jesam doao: da izmolim tvoj oprost. Magdalenu su te njegove rijei itekako razjarile. Ti i tvoj Bog imate jednake gubice! Ti i on ste jedno, ne razlikujem vas... jer kad ponekad nou pomislim na nj - proklet neka je taj tren! - u tvom se liku on ustremljuje na me iz mraka, a kada tebe sluajno spazim na drumu - proklet neka je i taj as! - snae me osjeaj da mi to on ide ususret. Potom je prijetei podigla ruku, viui: Ne gnjavi me s tim Bogom! Gubi se odavde i da te nisam vie vidjela. Samo jedno je pribjeite za me gdje utjehu nalazim - u glibu! Da, glib je jedina bogomolja u koju idem moliti i oistiti se! Marijo, pouj me... dopusti da ti kaem, ne oajavaj nit zapadaj u srdbu. Zato i jesam doao, sestro: da te izbavim iz blata. Mnoge sam grijehe poinio, pa sam na putu u pustinju... ne bih li ih okajao. Ali, Marijo, tvoja me nevolja pogaa vie od svih. Magdalena je na te njegove rijei uperila u nj ruke s ispruenim prstima, poput nada s otrim noktima... luaki, kao da mu kani razderati obraze. Kakva nevolja? zavritala je. Dobro meni ide, ba dobro ne trebam nikakve suuti tvoje svetosti! Sama bijem svoj boj, ne istei pomo ljudi... ni u Boga, ni u Vraga. Sama se za svoje spasenje borim - i izborit u se. Spasenje... od koga? ega? Ne iz blata, kao to ti misli... Bog ga blagoslovio! - jer su u njemu sva moja ufanja. Da, u glibu... glib je put moga spasenja. Glib?! Jest, glib... blato, neist, sablazan, ova prljava postelja, moje okaljano tijelo proarano ugrizima i ljepljivo od znoja, sluzi, sline, izluevina... cijeloga svijeta. Stoga odbij, kukave! Ne trebam te ovdje, gadi mi se... i da me nisi dirnuo! Jer, znaj: da bih zaboravila jednog mukarca kako bih se spasila - podaj em svoje tijelo svima ostalima! Marijin je sin pognuo glavu, ponavljajui Moj je to grijeh, moj propust... glasom to ga je jedva putao iz stisnuta grla. Spontano je pritegnuo remen s tragovima usirene krvi... Oprosti mi, sestro. Moja je greka, ali u iskupiti svoj dug. Iz djevojina se grla opet prolomio divlji grohot: Ba mi je do tvoga saaljivog blejanja Moja je greka... moj propust, sestro... ja u te spasiti, a sve to trtlja ne diui glave kao ovjek koji se iskreno ispovijeda. udi za mojim tijelom, a umjesto da prizna... to se ne usuuje... prebacuje krivnju na moju duu i pria
60

kako ju spasiti hoe. Koju moju duu, smuenjae? enina je dua u njenoj putenosti, to ti itekako zna, ali nema u tebe smjelosti da tu duu uzme u naruje kao mukarac i obljubi ju - jer ju samo obljubom spasiti moe! I alim te, i gadi mi se! Sedam te je avola opsjelo, droljetino! mladi je odjednom kriknuo, kao krv crven od bijesa i stida. Jest, svih sedam -pravo ima tvoj nesretni otac. Madalena se stala tresti od uzbuenja i jeda, skupila je kosu i povezala ju crvenom svilenom vrpcom - zautjela nakratko, ali joj se usne uskoro opet pokrenue: Nije me sedam vragova snalo, sine Marijin - nego sedam rana. Trebao bi znati da je ena poput ranjene srne... i nita joj jadnici ne preostaje, nego da lie rane. Oi joj se ispunie suzama, obrisala ih je dlanovima, a onda ju opet spopade jarost: Zato si ti uope doao? Sto hoe od mene... stojei mi tako nad posteljom? Gubi se! Mladi joj, meutim, prie korak: Marijo, nastoj se sjetiti kako je bilo... kad smo bili djeca... Ne sjeam se! Kakav si ti to ovjek? Jo baljezga... a trebao bi se stidjeti samoga sebe! Nikad nisi imao petlje ni isprsiti se kao mukarac, niti povjeriti se nekomu da te podupre. Neko si se vjeao o materine skute, sad bi htio o moje, o Boje... Nikako da se osovi na noge, jer si sapet strahom. Zato nisi u stanju ni u vlastitu duu prodrijeti, a nit shvatiti to bi tvoje tijelo htjelo... sve od straha. Da, kukaveljstva! Jadnie, i saalijevam te, i prezirem te... a kad mi na um padne, srce mi se nadvoje cijepa. Nemajui vie rijei, poela je plakati; suze, koliko god ih je otirala, navirale su neprestance i, otapajui joj boju s trepavica i obraza, stvarale mrlje na postelji. Sin je Marijin osjetio gr u srcu: eh, da mu se nekako liiti straha od Boga, pa ju uzeti u naruje, obrisati joj suze, pomilovati kosu i udovoljiti njezinom srcu... te otii sobom ju odvodei! Da je bio mukarac na mjestu, to je trebao uiniti da ju spasi - jer, zar je ona marila za post, molitvu i samostan? Ne, nije se tako moglo spasiti tu enu, ali jest ovjeji put spasenja bio odnijeti ju s bludnog leaja i povesti nekamo, otvoriti radionicu u dalekom selu gdje bi njih dvoje ivjeli kao mu i ena, imali djecu, patili i radovali se kao sva ljudska bia... a jedino se tako, s njom, mogao i sam spasiti! No se bliila, a s njom i nevrijeme: iz daljine se zaula grmljavina, sijevnulo je, bljesak munje se probio kroz pukotinu u vratima, nakratko objasjavi Marijino lice - koje opet nestade u polumraku. Gromovi su tutnjali sve blie, nebo kao da je palo na zemlju. Momka obuze silan umor - koljena ga vie nisu drala, pa se spustio na pod i sjeo ukrstivi noge. Nosnice mu je tipao jedak vonj mousa, znoja i previne; rukom preko usta branio se od povraanja. uo je Marijin glas iz tame: Okreni glavu na drugu stranu. Ustala bih, upalila svijeu, a gola sam. Idem ja, odgovorio je tiho, prikupio snagu i pridigao se.
61

Marija kao da ga nije ula - ree mu: Pogledaj u dvorite; ako je netko jo tamo, kai mu da ode. Mladi je otvorio vrata i provirio glavom put dvora: bjee posve omraalo, a krupne su kapi - padajui iz niske naoblake utale po liu nara. Stara je vjetica prenijela aru s i nadalje tinjajuim ugljevljem pod empres, ali je kia bila sve gua i kapi sve uestalije, pa ju njegova kronja nije mogla zatititi. Nema nikoga, ree Isus brzo zatvarajui vrata; oluja se razmahivala svom estinom. Magdalena je za to vrijeme ustala iz kreveta i ogrnula se toplim vunenim alom, ukraenim izvezenim lavovima i jelenima - toga joj ga je jutra darovao zaljubljeni Etiopljanin. Njena ramena i bokovi uzdrhtae od ugode potaknute njenim dodirom toploga tkanja. Propela se na prste i dohvatila uljanicu to je visjela o klinu na zidu sobe. Nikoga nema, ponovio je mladi, zamjetno zadovoljan to je tako. A stara? Eno je pod empresom... ali, ba se oblak prolomio. Marija je otrala u dvor, nala staricu po sjaju ara, te joj rekla, pokazujui put ulinih vrata: Bako Noemi, pokupi gradele i rakove... ja u zakljuati, nitko vie nee veeras doi. Ali ima ljubavnika unutra, zar ne? proitala je vjetiina, mrzovoljna jer gubi muteriju. Da, unutra je... ali idi! Magdalena ju je zamalo potjerala. Gunajui kroz bezuba usta, starica je prikupila svoju opremu, te joj iznova predbacila: Ba ti je krasan taj odrpanac. Kiurina se stutila kao da se nebo otvorilo - Marija, za- bravljujui vrata, ispusti usklik oduevljenja, ba kao u djetinjstvu kad bi se silno obradovala prvoj ljetnoj nepogodi. Kad se vratila u izbu, al joj je bio posve natopljen vodom. Mladi je stajao nasred prostorijice za ulaznim vratima, neodluan da li da krene ili ostane. to bi bilo Bogu po volji? Ugodno je bilo u Magdaleninoj kolibi, toplo... i na smrad bludilita se svikao - a vani: vjetar, kia, studen. Nije poznavao nikoga drugog u Magdali, a Kapernaum daleko bjee. Hoe li otii, ostati?... U dui se klatio kao trska na lahoru. Lijeva kao iz kabla, Isuse... a kladim se da nisi nita jeo cijeloga dana. Pomogni mi naloit oganj, pa u nam neto skuhati, rekla mu je glasom suosjeajnim i njenim kao u majke. Ipak idem, mladi e kreui put vrata. Samo ti sjedi, pa emo skupa veerati! naredila mu je. Zar ti je i sama pomisao na to odvratna? Boji se da bi se uprljao jedui s prostitutkom? Mladi je nato bez rijei prikupio drva iz kuta, kleknuo uz ognjite meu dvama kamenovima, naloio cjepanice tako da se lake zapale, te ukresao iskru. Magdalenino se srce smirilo: smjekajui se, nalila je vodu u zdjelu i stavila ju
62

nad plamen, te potom iz vree objeene o klin u zidu izvadila dvije pregrti oienih mahuna boba. Kleknula je zatim, raspirila vatru, te sjela uza nju oslukujui prolom oblaka. Isuse, poela je tiho, pitao si me sjeam li se kad smo djeca bili i igrali se zajedno... Ali, mladieve su misli daleko bile: kleei pred ognjem zagledan u plamene jezike, bjee utonuo u muk - kao da je ve stigao u samostan u pustinji, odjenuo bijelu monaku halju i otisnuo se samoom, a srce da mu je sretna zlaana ribica koja pliva dubokim mirnim vodama Boje milosti. Izvan kolibe, kao da je nastupio smak svijeta - u njegovoj nutrini mir, ljubav, staloenost. Isuse, ponovila je Magdalena, pitao si me sjeam li se kad smo djeca bili, igrali se skupa... Njezino se lice, obasjano plamsajima ognja, sjalo poput uarenog eljeza, ali ju mladi - izgubljen u pustari - nije uo. Isuse, opet e ona, tebi tri bjehu, a meni godina vie... sjedila sam na najvioj od triju stepenica pred dvorinim vratima i satima te promatrala kako ne moe svladati ni prvu. Padao si, dizao se... a ja ne bih malim prstom maknula da ti pomognem. Htjela sam da se uspne do mene, ali ne prije nego to se poteno namui... sjea li se toga? Vrag, jedan od sedmorice njih u njoj, podbadao ju je da mu pria i da ga iskuava. Vjenost ti je trebala da svlada tu prvu, pa jednako tako drugu, zatim treu... na kojoj sam te ekala, nijema, nepomina... a onda... Mladi se naglo trgnuo, pruajui ruku put nje: Umukni! povikao je, Ni rijei vie! Ali, enino je lice i nadalje blistalo, odrazi ognja oblizivali su joj obrve, usne, bradu, otkriveno grlo; uzela je aku lovorova lia i bacila ga u vatru uzdiui. Onda bi me ti uzeo za ruku - da, poveo bi me, Isuse, pa bismo legli na ljunak u dvoru, stisli se jedno uz drugo... utei dodire i toplinu naih tijela, kako nam vrelina nadire u bie... a zatim bismo zatvorili oi i... uti! mladi je iznova uzviknuo; podigao je ruku kao da joj htjede usta zatvoriti, ali mu ostade u zraku - bojao se i pomisli daju dodirne. ena je duboko uzdahnula i nastavila ne obazirui se na njegove rijei, stiavi glas do apata: Nikad u ivotu nisam osjetila takvu ugodu... a tu ugodu, Isuse, otada traim lijeui s mukarcima jednim za drugim - ali ju ne nalazim. Marijin sin spustio je lice na koljena, te zavapio: Jahve! Jahve... pomozi mi. U toploj prostoriji zavlada je tiina: ulo se samo pucketanje vatre i kljuanje boba u loncu - dok je vani i dalje grmljelo i lijevalo, natapajui ednu zemlju koja kao da je uzdisala i kikotala se. Isuse, na to misli? upitala ga je, ne usuujui mu se unijeti u lice. O Bogu mislim, odgovorio je priguenim glasom, kao da inu nestaje dana. O Jahvi... Izgovorivi to, stresao se od gronje to sveto ime ponavlja u kui poput
63

njezine. Magdalena je nato ustala i poela koraati od ognjita do vrata i natrag, obuzeta sve veom srdbom. Bog je njezin dumanin, da On - i to najvei. Nikad ne propusti da joj pomrsi nakane - zao je On, ljubomoran, ne doputa ljudskom biu da bude sretno. U nekom je trenu zastala kraj vrata i osluhnula: nebo bjee pobjenjelo, digao se straan vjetar, lamatajui granama nara tako da su plodovi udarali jedan o drugi... samo to se ne rasprsnu. Ali kia, kao da je neto popustila, ree. Idem onda, mladi e ustajui. A da najprije pojede malo, da ti snage da... a i gdje e u ovo doba? Vani je mrano kao u rogu, jo kii. Dohvatila je prostirku sa zida i rairila ju po podu, te zatim maknula zdjelu s vatre, iz ugraenog pretinca uzela jemeni hljeb i dvije glinene zdjelice. Ovo ti je kurvina veera, ree pruajui mu obrok. Na, jedi, ti... sliko i priliko tuge i alosti. Ako ti se ne gadi. Mladi je bio itekako gladan, uze zdjelicu bez oklijevanja, pa da e prvi zalogaj, ali ga ena prekinu podrugljivim smijehom: Tako ti blaguje? Bez rijei zahvale? A da ipak kae hvala Bogu to ti dade hljeba, boba... i kurvu? Zato me mrzi, Marijo? ree on zdvojno. Zato me izaziva? Vidi... veeras lomim kruh s tobom, ponovo smo prijatelji. Pusti prolost da prolost i bude... i oprosti mi. Po oprost i jesam doao. Jedi i prestani cmizdriti. Ako ti se oprost ne da, sam ga uzmi. Muko si. Podijelila im je pogau, opet se smjekajui: Blagoslovljeno ime Onoga koji nam dade hljeba, boba, drolju na veselje svijetu... i ednoga gosta! Ostali su potom kleei za sofrom jedno nasuprot drugom, osvijetljeni mirkavom uljanicom - bez rijei, jer oboje bjehu iscrpljeni dnevnim naporima, pa su osjeali da itekako moraju nadoknaditi izgubljenu snagu. Kia je u neko doba prela u sitno rominjanje nebo se olakalo, a zemlja napila vlagom. Izvana se nije ulo nita osim uborenja bujica, to su se slijevale uliicama poploanim kaldrmom. Njih dvoje dovravali su veeru - naao se i po gutljaj vina, te aka datulja za zasladiti. Oboje su utjeli, zagledani u oganj to se postupno gasio... a njihove misli, jednako kao i plamenovi, as su stremile visinama, as se ruile natrag pepelu. Osvjeilo je, pa je Isus ustao i bacio jo drva na ar, a Magdalena dodala i lovorova lia, pa se prostorija ispunila njegovim mirisom. Otvorila je zatim vrata i promotrila nebo: estok se vjetar bjee digao, oblaci gotovo posve razili, a tono nad njenim dvorom ukazae se dvije blistave, svjee umivene zvijezde. Pada li jo? upitao je mladi, stojei nasred prostorije. Magdalena mu ne odgovori, nego je donijela prostirku do ognjita, te ju ondje razastrla, rairila po njoj plahtu i debeo vuneni pokriva, dar nekog ljubavnika, te si priredila udoban leaj. Ovdje e spavati, ree Isusu. Vjetrovito je i hladno vani, a i samo to nije pola noi. Kamo bi sad mogao?... Promrznut e, razboljet se. Lezi ovdje, kraj
64

ognjita. Tu? mladi e sav drui. Zar te je strah? Samo ti lezi, ne boj me se, golube moj nevini... neu te uznemiravati. Ne, zaista te neu izazivati, dovoditi u kunju tvoje djevianstvo... kad ti je ve toliko do njega! Bacila je jo nekoliko cjepanica na ognjite i utrnula svijeu. Slatko spavaj, sutra nas oboje eka mnogo posla. Ti e svojim stazama, u potrazi za spasenjem na tvoj nain, ja mojim, drugaijim... ali jednako spasa istei. Svatko svojim putom, da se nikad vie ne sretnemo. Laku ti no. Zgrila se na prostirci i zarila glavu u jastuk, te cijelu no grizla plahtu da zadri jecaje i suze. Bojala se da e mukarac koji je leao izmeu nje i tinjajuega ara u strahu ustati i otii - sluala ga je kako ravnomjerno die u snu, poput djeteta na majinim prsima, dok je ona u sebi oplakivala svoju sudbu, uzdiui duboko budna sve do zore... samo brinui da ga ne probudi. U svitanje ga je kroz trepavice vidjela kako se die, pritee koni remen oko struka i otvara vrata. Zastao je na pragu - htio je otii, a ba mu se i nije ilo. Okrenuo se, uinio nesiguran korak prema Magdaleninom leaj u, sagnuo se kao da ju htjede dodirnuti u onom polumraku. Lijevu je aku zataknuo za pojas, desnom pokrio usta i bradu - nad njom nepominom u leeem poloaju, s kosom rasputenom po golim dojkama. Motrila ga je poluzatvorenim oima, sva ustreptala. Usne mu se pokrenue: Marijo... Ali, im se uo vlastiti glas, strah ga obuze. Jednim je korakom zakoraio preko praga, urno proao dvorom i otkljuao ulina vrata. Gledajui za njim, zbacivi pokriva za sebe i uspravivi se u kleei poloaj na prostirci, Marija Magdalena briznula je u nezadriv pla. 8 Samostan se nalazio u zabaenoj divljini za Genezaretskim jezerom, sagraen meu golemim pepeljasto-riim stijenj em, od jednakog kamena. Pono... S neba se spustila kiurina, ne bjehu to kapi, nego mlazovi, povodanj. Oglasile se hijene i aglji, pustinjski vukovi, a i lavlja se rika zaula: zvjerinje bjee uznemireno grmljavinom. Utonuo u tminu meu hridima, samostan se mogao vidjeti samo u povremenim bljeskovima munja: sinajski Bog kao da ga je bievao svjetlom. Monasi, niice i elima dodirujui pod u svojim elijama, molili su Jahvu da ne poalje novi potop. Zar nije tako obeao poglavaru Noi? Nije li protegao dugu izmeu neba i zemlje kao znak prijateljstva? Svjetlo je gorjelo samo u opatovoj izbi. Joakim, prior, sjedio je u svomu visokom stolcu od empresova drva, mrav, bez daha podno sedmerokrakog svijenjaka... prekrienih ruku, preko kojih mu se bijela brada prelijevala poput slapa, i sklopljenih oiju sluajui mladog novaka Ivana, koji mu je itao djela proroka Danijela. ,,U noi me vizija snae: vidjeh etiri nebeska vjetra nad Velikim morem - i
65

etiri se goleme nemani pojavie iz vode, jedna drugoj ni nalik. Prva bjee lav s orlovskim krilima - promatrao sam kako mu se krila sue i otpadaju, on se die na stranje noge, uspravno poput ovjeka, a ljudsko mu i srce u grudima biva. Vidjeh zatim kako se pomalja druga neman, medvjedu nalik; netko joj ree: Ustaj, poderi to vie mesa. Gledao sam kako izranja i tree udovite: tijela nalik risovu, a sa etirima monim krilima na pleima... poput ptice. Ta je zvijer imala etiri glave i njoj pri- pade gospodstvo... Novaka spopade nelagoda, pa stade. Nije vie uo samostanskoga glavara kako uzbuen dahe, niti da grebe noktima po drvu svog stolca a nije se ulo ni da die. Da nije umro? Jer, danima ve nije nita metnuo u usta... bjee ljut na Boga, te odluio umrijeti. Htjede umrijeti - tako je nedvosmisleno kazao brai - da bi mu se dua rasteretila tijela, da se oslobodi njegove teine i bude mogla uzai na nebesa kako bi se sastala s Bogom. Naime, prior je morao s njim rijeiti ozbiljan prijepor, te ga je stoga morao vidjeti i porazgovarati - a tijelo mu bjee uteg, nije mu doputalo uzaae. Odluio je stoga da se odvoji od njega, ostavi ga u grobu, a pravi Joakim da se uspne na nebo i priopi Bogu svoje pritube. To mu je dunost bila - jer, za ne bjee on jedan od Otaca Izraelovih? Narod je imao usta, ali ne i glasa; plemena nisu mogla stati pred Gospoda i iznijeti mu svoje patnje, dok Joakim jest, te stoga nije imao izbora! Sjemenitarac se zagledao u nj: pod sedmorim plamicima, opatova glava kao da bjee od staroga crvotonog drva, ogrubjela od sunca i posta - tako nalik kiama ispranim lubanjama neznanih zvijeri, to su ih gonii karavana ponekad nalazili u pustinji. Kakva li je sve privienja ta glava vidjela, koliko li su se puta nebesa nad njom rastvorila, a koliko utroba pakla! Njegov um bjehu ljestve Jakovljeve po kojima su se udnje i ufanja Izraela uspinjale i padale niz njih. Otvorivi oi, opat vidje novaka pred sobom - smrtno blijedog. U svjetlu menore, ria mahovina na njegovim obrazima blistala je nevinou, a oi, uperene nekamo u daljinu, bjehu mu pune boli. Strog se izraz poglavarevog lica zamjetno smekao volio je toga stasitog momka koga je oteo starom Zebediji, njegovom ocu, te ga doveo da ga preda Bogu. Volio je njegovu pokornost i estinu, smjerna usta i znanja nezasitne oi, njegovu blagost i hitru misao. Jednoga e dana, pomislio je, taj mladac razgovarati s Bogom, moi e ono to meni nije uspjelo - dok su u mene dvije rane na ramenima, u njega e krila biti, jer dok se ja nisam za ivota nebesima vinuo, on itekako hoe. Ivan je samostanu prvom doao s roditeljima, kao esnaestogodinji djeak, za slavljenja Pashe, a opat, daleki Zebedijin roak, radosno ih je prihvatio i ugostio za svojom trpezom. Dok je blagovao, sagnut nad jelom, osjetio je poglavareve oi kako mu prvo miluju tjeme, a zatim silaze u mozak. Prestraen, digao je pogled i susreo se s priorovim - nad samom sredinom blagdanskoga stola. Od toga dana, mladcu bjehu tijesne brodice njegovog oca, a i cijelo Genezaretsko jezero. Uzdisao je i eznuo, dok jednoga jutra nije dodijao starom Zebediji, pa taj povie: Vidim da ti nije ribolov na umu, nego da na Boga misli. E, pa idi u samostan... jer Bog oito htjede da sinove s njim podijelim, pa neka se razdvoje da ih i podijelim neka po
66

njegovoj bude! Opat je motrio momka pred sobom; u prvi ga mah htjede prekoriti, ali to ga je dulje promatrao, tim mu je pogled blai bio. Zato si stao, dijete moje? upitao ga je potom. Presjekao si sliku napola, a to se ne smije. On je prorok, a proroke se mora potivati. Mladi se silno zarumenio, opet uzeo svitak od pergamene u ruke i odvio ga do mjesta gdje je stao, te iznova poeo sricati jednolinim glasom: ,,A onda u nonoj viziji vidjeh etvrtu neman, udovinu i strahovito snanu; ta je imala eljezne zube. Sve to bi zgrabila, zdrobila bi u krhotine, te ostatke zatim izgazila nogama. Ne bjee nalik nijednoj od ostalih, a imala je deset rogova... Stani! usklikne opat. Dosta je! Svojim je uzvikom prestraio mladia, pa mu sveta knjiga ispade iz ruku na pod; hitro se pregnuo, dohvatio ju, smotao i poljubio, te se udaljio u kut elije i odande promatrao svoga starjeinu. Prior, pak, nokata zarivenih u drvo stolca, opet se oglasio viui uzrujano i zgroeno: Danijele, sva su se tvoja proroanstva ispunila! etiri se nemani na nas ustremie: krilati lav doe i razdera nam grudi... medvjed, koji se hrani izraelianskim mesom, nasrnu i podera nas... etveroglavi ris nagrizao nas je sa sjevera, istoka, zapada i juga... a uasna desetoroga zvijer eljeznih zub jo je nad nama nije sila, sletjela. Sva ponienja i strahove to si ih prorokovao Bog nam je dao - i hvala mu na njima! Ali, Danijele, ti si prorekao i mnogo dobra... a zato nam ga Bog ne posla? Zato si tako krte ruke, Boe, kad nam dobro dodjeljuje? Kad si nas ve tako netedimice obasuo nedaama, budi dareljiv i s blagodatima! Gdje je Sin ovjeji kojeg si nam obeao?... itaj, Ivane! Momak se vratio iz kuta, priao stalku na kojem je razvijao svitak, prostro ga i nastavio itati... ali sada njegov glas bjee, ba kao i opatov, pun estine. ,,Udubih se u svoja nona privienja i zamijetih nekoga poput sina ovjejeg kako doe oblacima nebeskim i pristupi Drevnomu, Onomu koji je oduvijek, te mu zdesna staje. I njemu pripadoe gospodstvo, kraljevstvo i slava, a svi ljudi, narodi i plemena svih jezika sluiti mu stadoe. Vlast je njegova vjena, nikad se nee ugasiti, jer je neunitivo kraljevstvo njegovo. Samostanski poglavar, ne mogavi se vie suzdrati, ustade sa stolca, uini korak, dva... dohvati se stalka, posrnu i umalo pade, ali se nekako odra na nogama - oslonjen dlanom na rukopis. Gdje je Sin ovjeji kojeg si nam obeao? Dade li nam rije ii ne dade? Ne moe porei - jer je tako zapisano! Ljutito je udario akom po pergameni s proroanstvom, pa e prekorijeva- jui: Evo, tu pie! Ivane, opet proitaj! Ali, prior nije vie imao strpljenja: prije nego to je sjemenitarac stigao iznova poeti, zgrabio je svitak digao ga visoko prema svijenjaku i poeo naizust egzaltiranim glasom: Njemu pripadoe gospodstvo, kraljevstvo i slava, a svi ljudi, narodi i plemena svih jezika sluiti mu stadoe. Vlast je njegova vjena, nikad se ugasiti nee, jer je neunitivo kraljevstvo njegovo. Pustio je zatim svitak da padne sa stalka i razmota se, te se okrenuo prozoru i zagledao u tminu.
67

Dakle, gdje je Sin ovjeji? povikao je u no. Nije on vie tvoj, jer si ga nama obeao - pa je na! Gdje je, dakle? Zato mu ne preda vlast, slavu i kraljevanje da narod tvoj, puk Izraelov, moe vladati svekolikim svijetom? Vratovi nam se ukoie nebo promatrajui i ekajui da se otvori. A kad e, kad? Jest, zato otee... premda dobro znamo da je jedan tvoj trenutak ljudima tisuu godina. Ali, ako si pravedan, Boe, mjerit e vrijeme ljudskom mjerom, ne svojom. Tako bi pravedno bilo! Htio se nagnuti kroz prozor, ali mu koljena klecnue, pa je zastao ruku ispruenih kao da se hoe njima za zrak uhvatiti. Momak priskoi da bi ga pridrao, ali se opat rasrdi i pokaza mu da ga ne dira. Prikupio je svu snagu i dohvatio se prozorskoga praga, oslonio rukama o stranice i povio tijelom prema naprijed koliko god je mogao. A vani mrak... Munje su sijevale sve rjee, olujni se oblaci udaljavali i jo se samo voda slijevala niza stijene oko samostana. krto raslinje, bezlisna draa, pod svakim je novim bljeskom s neba poprimalo drugaiji lik, ponajvie nalik skupini bogalja s rukama nagrienim gubom, dignutim put neba. Napregnutih ula i ustreptale due stari je samostanski glavar oslukivao, ali se samo iz daljine ulo zavijanje i tektanje pustinjskih zvijeri ali ne gladnih, nego ustraenih. Negdje u blizini, nadglasavajui ih, tulila je neman zaodjenuta u oganj povijan vrtlonim vjetrom... primiui se samostanu. Opat je prvo sluao poznate glasove pustinje, a onda se sav stresao i okrenuo od prozora: neko je nevidljivo bie ulo u njegovu izbu! Osvrnuo se uokolo - plamici svijea na menori ustitrali su kao da e se pogasiti, devetostruna harfa, ve dugo nedirnuta u kutu, divlje je zabrujala kao da joj neka pomahnitala ruka trza ice kanei ih potrgati... prior se poeo tresti od jeze. Ivane, pozva mladia, gledajui kamo se djenuo, doi ovamo... k meni. Momak se odvojio od kuta gdje se bio skutrio i priao mu. Zapovijedaj, oe, ree padajui niice pred njim. Ivane, idi i sazovi sve monahe. Moram im kazat neto prije nego to umrem. Prije nego to umre, oe?! mladi e preneraen... a trenutak potom i prestravljen, jer je zamijetio dva velika crna krila kako mau za starevim leima. Odlazim... ree opat, glasa odjednom tako slabanog kao da dolazi s druge jezerske obale. Odlazim! Zar ne vidje kako su plamici svijea zatitrali, umalo se svi ne pogasivi? Zar nisi uo svih devet struna na harfi kako se divlje oglasie, kao da e popucati? Odlazim, Ivane... zato hitaj, zovi brau da im se obratim. Momak se naklonio i odjurio, a opat ostao sam nasred elije, obasjan svijeama sedmerokrake menore. Najzad je bio nasamo s Bogom: mogao je mirno kazati to mu je na srcu, bez bojazni da ga ovaj nee uti. Smireno je podigao glavu, znajui da je Bog pred njim. Eto me, dolazim ti, ree mu, pa zato ti meni onda u eliju doe? Zato htjede pogasiti svijee, zato onako mahnito trza harfine strune, kao da me zgrabiti hoe? Dolazim, i to ne samo tvojom voljom, nego i mojom. Eto me... s ploicama u rukama na kojima su popisane pritube moga naroda. Vidjeti te hou i
68

govoriti s tobom. Znam da me ne slua, ili se barem pretvara da me ne eli uti, ali u udarati po tvojim vratima dok ih ne otpre... a ne bude li mi ih htio otvoriti - sami smo sad ovdje, pa mogu slobodno zboriti znaj da u ih prolomiti! estok si ti, pa voli i estoke ljude, samo takve priznaje sinovima svojim. Dosad smo tuili, bacali se niice i govorili Neka bude volja tvoja! Ali, ne moe se vie izdrati, Gospode. Koliko emo jo ekati? estok si ti i estoke voli, pa emo i mi estoki biti. Naa e se volja izvriti naa! Dok je tako govorio, stari je prior oslukivao uje li se togod u zraku. Ali, kia je prestala, grmljavina se izgubila u daljini - priguen tutanj uo se s istoka, daleko nad pustinjom. Plamenovi su se smirili, svih je sedam svijea ujednaeno gorjelo nad starevom sijedom glavom. Opat je ekao u tiini da opet ustitraju ili da se harfa oglasi Imijanjem - ali se nita nije dogaalo. Razoarano je kimnuo glavom, mrmljajui: Prokleto je tijelo ovjekovo... uvijek se umijea i sprijei duu da vidi i uje Nevidljivoga. Dotui me, Gospode, jer hou stati preda te osloboen oklopa puti, tako da te ujem kad mi se obraa. Uto se vrata elije beumno otvorie i u nedoba probueni monasi poee ulaziti, svi u bijelom poput duhova nanizae se uza zidove, u iekivanju. Bjehu uli posljednje opatove rijei, pa im dah zastade u grlima. S Bogom razgovara, aptali su meu sobom, pa e razjareni Bog sad ognjenom strijelom po nama! Uz- drhtali od tjeskobe, ekali su oslonjeni o zidove - ali ih glavar nije vidio. Pogled mu je nekamo lutao, pa se novak u neko doba osmjelio, bacio se niice preda nj i kazao tiho, da ga ne uznemiri: Doli su, oe. Opat je uo njegov ponizan glas, a kad se okrenuo vidje i ostale. Pokrenuo se iz sredita izbe, koraajui polako i drei se samrtnim tijelom to je uspravnije mogao. Priao je molitvenoj trpezi, uspeo se u stolac i zastao, a uto mu se odrijeio filakterij sa svetim maksimama - mladac je priskoio da mu ga ponovo vee, kako ne bi pao na pod i dodirnuo zemlju po kojoj ljudi gaze. Prior je pruio ruku i dohvatio pastirski tap s kukom od slonovae, podigao glavu i preao pogledom po licima redovnika poredanih uza zid. Brao, ree, imam vam kazat nekoliko rijei, posljednjih mojih. Otvorite ui, a ako se ikomu spava, neka izae! Teko je to to u rei, pa morate biti budni uhom i duhom, spremni za strah i ufanje, kako biste mi mogli odgovoriti. Sluamo te, asni oe, ree brat Habakuk, najstariji meu njima, poloivi ruku na grudi. Ovo su moje posljednje rijei, monaka brao... a kako ste svi umni ljudi, govorit u u prispodobama. Sluamo te, asni oe, ponovi Habakuk. Opat je pognuo glavu, te e tiho: Prvo krila dooe, za njima i aneo! Stao je zatim, pa uputio po pogled svakomu monahu ponaosob, mrzovoljno odmahujui glavom. Zato me tako u udu gledate, brao? Oe Habakue, kanda die ruku i usne ti se pokrenue... htio si neto prigovoriti? Kazao si Prvo krila dooe, za njima i aneo! - a ne zamijetismo toga u svetim
69

spisima, asni oe, stari e monah s rukom na srcu. Kako ste i mogli zamijetiti, oe Habakue? Jao si ga vama, umovi su vam tako smueni. Otvorite proroke knjige i ne vidite u njima nita povrh slova... a to vam sama slova mogu rei? Ona su crne reetke tamnice u kojoj se duh mui i jadikuje, dok se slobodno kree samo izmeu redaka i po bjelini margine. Brao, rekoh vam: Prvo dooe krila, za njima aneo! Otac Habakuk opet je progovorio: Nai umovi, asni opate, svijee su ugasle. Uei ih, svjetlosti nam podaj da moemo zai u prispodobu i razumjeti ju. U poetku, oe Habakue, bjee samo udnja za slobodom, jer nje nije bilo. Ali, u dubini ropstva jedan je ovjek digao okovane ruke, estoko zamahnuo njima kao da krila bjehu - a za njim drugi, pa sljedei i tako cijeli narod. Monasi se oglasie glasovima punim radosne strepnje: Narod Izraelov? Da, brao, narod Izraelov! Taj straan, ali velianstven trenutak sada ivimo. udnja za slobodom postade estoka: divlje maemo krilima, osloboditelj dolazi! Da, monasi, osloboditelj dolazi, jer... ekajte, to mislite od ega je taj aneo slobode? Boje svemoi ili milosti? Ili njegove ljubavi, pravde? Ne, taj je aneo od trpljenja, nepokornosti i boja ovjeanstva! Golemu obavezu, nepodnoljivo breme, mee ovjeku na plea, asni oe, starac Habakuk usudio se primijetiti. Zar ima tolike vjere u nj? Opat se, meutim, nije ni osvrnuo na prigovor, jer mu um bjee zaokupljen Mesijom. On je jedan od naih sinova, uskliknuo je, ,,a zato ga knjige i spominju kao Sina ovjejeg! Zato inae mislite da su se tisue ena i mueva Izraelovih proimali iz narataja u narataj? Da si miluju stranjice i drae se preponama? Ne! Sve su te tisue stapanja trebale da bi porodile Mesiju! Opat je pritom snano udario pastirskim tapom o pod. Pripazite, brao - on moe doi u po bijela dana, jednako kao i usred noi. Drite se stoga u pripravnom stanju: okupani, gladni i budni. Jao si ga vama nae li vas prljave, site ili usnule! Monasi se zbie jedan uz drugoga poput zaplaena stada, ne usuujui se gledati priora - ali su osjeali kako se divlji plamenovi viju s njegovog tjemena i palucaju prema njima. Siavi s povienoga mjesta gdje mu stolac bjee, samrtnik je vrstim korakom krenuo prema ustraenoj brai. Ispruio je pastirski tap i dodirnuo njime jednog po jednog, govorei: Pazite se, monasi! Ako udnja ijednog trena posustane, krila e opet okovi postati. Stojte stoga pripravni, za bitku spremni, neka baklja u vaim mladim duama danonono gori... i udarajte! Kujte krila! Meni je ii - hitam s Bogom zboriti. Odlazim... i pamtite mi zadnje rijei: Udarajte! Krila kujte! Rekavi to, najednom ostade bez daha, pastirski mu tap kliznu iz ruke i starac prvo pokleknu, a onda se srui na kameni pod. Sjemenitarac vrisnu i pohita pomoi starjeini, a i monasi se odlijepie od zidova i okruie ga, te mu polegoe tijelo poleice i prinesoe sedmerokraki svijenjak njegovomu beivotnom licu. Brada mu se srebreno ljeskala, a bijela se halja rastvorila otkrivajui grubu koulju od kostrijeti i otre eljezne kuke ulanene oko starevih krvavih grudi i bokova. Habakuk mu je prekriio ruke na prsima - Mrtav je, ree. Doe as njegovog
70

osloboenja, dometnu netko. Dvoje nerazdvojnih odoe natrag domu svom, oglasi se trei, tijelo zemlji, a dua Gospodu. Ali, dok su monasi tiho izgovarali molitve i grijali vodu da ga operu, opat je otvorio oi - pa se svi stresoe od straha i stadoe ga promatrati. Lice mu se ozarilo, a mrave ruke s plemenitaki dugakim prstima digle uvis prema neemu u to su njegove oi gledale u silnom zanosu. Otac Habakuk kleknuo je i prislonio uho na starene grudi; Nije mrtav srce mu kuca! apnuo je. Okrenuo se potom novaku, koji bjee niice pao kraj opatovih nogu, te ih ljubio: Dii se, Ivane! Pojai najbru devu i pohitaj u Nazaret... Dovedi rabina, staroga Simuna. On e ga ozdraviti. Pouri, ve svie! Dan se zaista budio. Oblaci se bjehu rasprili, a svjee okupana zemlja blistala, zahvalna suelice nebu. Dvije vjetrue prhnue put visina, lijeui u krugovima nad samostanom da osue perje. Obrisavi suze, sjemenitarac je uao u staju, odabrao najbru devu - mladu i vitku, sa zvijezdom na elu - naveo ju da klekne, te ju pojahao i ispustio grlen krik. ivotinja se osovila na noge i pojurila dugim koracima prema Nazaretu. Genezaretsko jezero kupalo se u jutarnjem svjetlu. Voda se ljeskala pod prvim zracima sunca, uz obale bjee zamuljena od blata to ga je nanio noni dad, podalje od kraja modrozelena, a nasred jezerskog zrcala bjeliasta od maglene koprene nad njom. Ribari bjehu razastrli jedra da se osue, a neki i isplovili u potragu za ulovom. Liske i druge movarice traile su hranu, plivajui uzbibanom povrinom, a aplje stajale u pliaku, motrei napregnuto preda se ne bi li spazile poneku ribicu kako im neoprezno prilazi. Na jezerskoj obali, budio se Kapernaum: u naselju estoko pokislom prole noi pijetli su otresali kapljice s per, magarad revala, krave mukale, a povrh tih kakofoninih glasanja uo se razgovor ljudskih bia, staloen i smislen. Desetak ribara u jednoj su uvali izvlaili mreu u ritmu svoje spore pjesme, opirui se bosim stopalima o ljunak - stari Zebedija, njihov blagoglagoljiv i naoit gazda, stajao je za njima motrei ih strogim okom. Pretvarao se da voli svakoga od njih i suosjea sa svima, ali im nije doputao da predahnu: u staroga gramzljivca nitko nije zaradio nadnicu, a da mu je taj priutio i tren odmora. Oglasie se praporci: stado koza i ovaca prilazilo je jezeru. I psi se zaue, te neiji zviduk. Ribari se okrenue da vide tko nailazi, ali ih starac Zebedija potjera da ne sustaju: Filip, tko bi drugi... sa svojim blagom. A vi, na posao! Zatim se i sam latio ueta, pretvarajui se da pomae. Uto su i drugi ribari nagrnuli iz sela, nosei mree i druge alate, a za njima ene - s hranom i vodom za mueve, u koarama na glavi. Suncem opaljeni momci latie se vesala i jedara, poneki s korom kruha u ruci blagujui jutarnji obrok. Filip se ispeo na stijenu s koje ih je sve mogao vidjeti, a i oni njega, te zvidukom pozvao Zebediju: do razgovora mu bjee, ali ovomu nije. Skupio je ake, prinio ih ustima i doviknuo pastiru: Na miru nas pusti, Filipe! Vidi da imamo posla. Drugoga nai...
71

 - a zatim mu je okrenuo lea. Neka brblja s Jonom, eno mu ga tamo - taj tek baca mree, mrzovoljno e kao za sebe. Mi bogme nismo besposleni! Njegovi su momci opet zapjevali monotonu radnu popijevku, zagledani u plovke po gornjem rubu mree koji su se polako primicali obali. Ali upravo kad su kanili izvui njezin vreasti kraj krcat ribom, iz daljine su uli neobino glasanje popraeno kricima nalik naricanju: stari je Zebedija naulio svoja runjava uesa ne bi li raspoznao o emu se radi - dok su njegovi nadniari odmah ugrabili prigodu da prestanu vui. to je momci? Nema stajanja! mrzovoljno je podviknuo. Narikae, pa to... teko se enama u kuknjavu nadat. Neki je veliki ovjek umro, ree jedan postariji ribar. A tebi, gazda, neka Bog dade dug ivot. Zebedija, tjeran znatieljom, uspeo se na oblinju hrid - s nje je otrim okom grabljivice pretraivao ravan, te zamijetio kako mukarci i ene nekamo hitaju, padaju u urbi, pa se diu... nariui iz petnih ila. Cijelo selo se silno uznemirilo, ene su u tuzi kosu raspletale, a mukarci oborenih glava gledali preda se. to se zbilo? povikao je Zebedija prema najblioj skupini. Kamo ste krenuli? Zato ene nariu? Ali, hitajui prema svojim gumnima, nemajui volje da se dovikuju s njim, ti su mu ljudi uskratili odgovor. Hej, kamo ete? Ko je umro? ponovo je povikao Zebedija, domahujui rukama onima koji su prolazili nedaleko njega. ,,Ko je umro? ito! konano mu je odgovorio stasit postariji mukarac, zastavi da predahne. Jasnije govori. Ja sam Zebedija, niko se sa mnom ne sprda. Ko je umro? ito... penica i jeam. Kruh na svagdanji! odgovorie mu ene kroz pla i lelek. Starac se Zebedija okamenio od tjeskobe - shvatio je i popratio spoznaju pljesnuvi se po bedrima. Povodanj... promrmljao je. Dad im je odnio ito s gmn. Ma, neka sirotinja narie - to ja imam s tim. Krici su odjekivali cijelom ravnicom, nitko u selu ne bjee ravnoduan, a ene u obiteljima onih kojima je stradala bezmalo sva ljetina u oaju su se bacale u glib, skupljajui hrpice zrnja gdje ga voda bjee nanijela, kako bi barem neto spasile. Zebedijini nadniari bjehu tako pogoeni nesreom suseljana da ih posve napusti volja za izvlaenjem mree; stajali su nijemi na alu, sputenih ruku. Videi ih kako u tjeskobi gledaju jadnu eljad po poljima, razbjesnio se i doviknuo im: Vucite! Posla se latite! Prihvatio je ue i kao poeo i sam povlaiti, mrmljajui oporo: Mi smo ribari, slava Bogu... a ne ratari. Neka vode, nee se riba utopit. Nije nego kako vam ja kaem! Uto im je Filip priao; napustio je stado i dotrao do njih, skaui s kamena na kamen. Potop, ljudi moji! Stanite, zaboga, razgovarajmo... Kraj e svijeta! Nevolje jedna drugu sustiu: prekjuer raspee zelota, u koga smo se itekako ufali... a prole noi Bog otvori sve svoje ustave i to ba nakon etve, da nam vodurina hljeb
72

odnese. A prije nekog vremena jedna je moja ovca okotila dvoglavo janje. Smak e svijeta, ja vam velim! Za ljubav Boju, prestanite s poslom i priajmo. Starac Zebedija tek se tada valjano rasrdio. Gubi se, Filipe, na miru nas ostavi... ili e vidjet! povikao je diui tapinu, dok mu je krv nadirala u glavu. U poslu smo, ovjee, zar ne vidi - ribari smo mi, a ne ratari, to nas briga? Na posao, ljudi! A zar ti, Zebedijo, nije ao ljudi koji e od gladi pomrijet? napao ga je pastir. I oni su djeca Izraelova, naa braa... istoga stabla grane, korijenje tovie, jer zemlju oru. Ako se oni sasue, i mi emo ostali. Jo neto, Zebedijo: ako Mesija doe nakon to svi pomremo, koga e zate da ga spasi? Odgovori ti meni, ako umije? Stari je Zebedija sve ljue otpuhivao, irei nozdrve i oito gubei strpljenje; konano, na rubu bijesa, ree: Odlazi, za ljubav Boju! Idi svom stadu... Zaista sam sit tih pria o mesijama - taman se neki pojavi, a oni ga razapnu. Pa tako jednog za drugim, a svakako si uo kakvu vijest Andrija donese ocu Joni: da e nai na kri kamo god poe, gdje god zastane. A i tamnice su pune inesija! E, pa da zna, dosta mi ih je... ba smo se proslavili s njima. Nego, donesi ti meni kolut sira, pa u ti dat koaru ribe. Ja tebi, ti meni to ti je Mesija! Grohotom se nasmijao vlastitim rijeima i zatim okrenuo najamnicima: Hajdmo ivlje, momci! Pa da ueemo oganj i stavimo kuhat orbu, da se najedemo. Pogle, dok mi mlatimo praznu slamu, sunce se cijeli lakat uspelo svodom. Ali, Filip taman to je uinio korak-dva kako bi se vratio stadu, zastade kao ukopan: na zavoju uskog puta jezerskom obalom pojavio se magari natovaren do uiju, a za njim bos gorostas razdrljene koulje i bujne rie brade. U ruci je imao raljast tap kojim je stalnio pourivao ivotnju: oito je nekamo hitao. Gle! Bit e da je to onaj runjavi vrag Juda Iskariotski, pastir e da ga i Zebedija uje. Valjda je opet zaredao selima, mazge potkivat i kovat kosijere. Da vidimo ima li on togod kazat. Kuga ga pomela! jetko e Zebedija. Mrska mi je ta njegova kosurina - uo sam da mu je i predak Kain imao takvu... i riu bradu. Nesretnik je roen u Idumejskoj pustinji, gdje jo uvijek lavovi riu, pa ti je bolje ne kvait se s njim, ree Filip, te stade dozivati onoga s tovarom zvidei u prste. Hej, Judo! doviknuo mu je kad je ovaj priao. Ba mi je drago da te vidim. Prii amo da se zdravimo. Riobradi je otpljunuo neto nerazumljivo psujui; nije mu bio po volji ni obanin, a ni starac Zebedija - nametnicima ih je smatrao, jer su samo uzimali iz prirode, dok je on, kao kova, potrebama ljudi udovoljavao vlastitim radom. Kakve nam novosti donosi iz sela koja si obiao? upitao ga je Filip. to se zbiva u dolini? Riobradi povue magare za rep da stane, te e uza suh smijeh: Ma ba sve kako valja! Milostiv je Bog, milostiviji nego ikad. A ne da voli svoj narod!... U
73

Nazaretu dade razapeti proroka, a ovdje u ravnici posla potop da eljad lii kruha. Zar ne ujete tubalice? Nariu ene za itom ko za roenim sinovima. to god Bog inio, dobro ini, otpovrnu Zebedija, ljut to mu svako malo netko brbljanjem usporava svagdanji posao. Kaem vam, to god on ini, ja imam povjerenja u to... pa ako se svi potope, a ja isplivam, znam da me on zatitio. A i da se svi spase, a samo se ja utopim, kaem vam da bi me i onda Bog titio... Nije nego kako vam ja kaem. Kad je uo njegove rijei, riobradi je smetnuo s uma da je nadniar koji ivi onako kako privrijedi svojim rukama, oslanjajui se na potrebe ljudi kojima slui. Gnjevan zbog takvoga svog poloaja, obratio se starcu ne birajui rijei: Ti ima povjerenja u Boga, Zebedijo, jer ti Svemogui prostire mekanu postelju i omoguuje lak posao. Vaa Uznositost ima pet ribarskih brodica i pedesetak ribara koji Vam ropski slue - hranite ih taman koliko treba da mogu radit, a da ne pokrepaju od gladi, dok Vae Gospodstvo puni svoje smonice, natrpava svoje krinje i tovi svoju trbuinu. A onda dignete ruke k nebu i govorite Pravedan je Bog, imam povjerenja u Nj! Divan je svijet... ufam se da se nikad nee promijenit!... A da si onoga neki dan razapetog zelota upitao zato se borio da nas oslobodi - ili da pita seljake kojima je Bog u jednoj noi unitio sav urod? Njih pitaj, te koji se sad plaui valjaju u blatu, skupljajui zrno po zrno. A moe i mene upitat, jer hodim uokolo po selima, pa vidim i ujem kako Izrael pati. A dokle? Dokle, Zebedijo? Jesi li se ikad upitao? Pravo da ti kaem, odgovori starac, nikad nisam vjerovao riokosima. Ti si iz plemena Kainova, onoga koji brata ubi... pa idi dovraga, prijatelju dragi. Ne zbori se meni s takvima! Rekavi to, okrenuo mu je lea. Riobradi nato podbode magare onim raljastim tapom, pa ivotinja nastavi stazom hitrim koracima - kova za njom, mrmljajui za se: E, ba i ja marim za tebe, stari nametnie! Mesija e do, a s njim i sve na svoje mjesto. Kad je zamaknuo za stijenje, okrenuo se i doviknuo: Imat emo mi jo prigode o ovomu zborit, Zebedijo! Mesija e do, zar ne? Hoe, hoe... pa e svakom pokvarenjaku pokazati njegovo mjesto. Nisi ti jedini koji ima povjerenja u ovakvoga Boga... Vidjet emo se opet na sudnji dan! Dovraga se goni, riobradi! odvratio mu je Zebedija, zadovoljan to je vreasti dio mree, kad se konano pojavio, bio krcat linjacima i crvenperkama. Filip se ukopao na stazi, zbunjen i ne znajui komu bi se od njih dvojice priklonio. Ono to Juda ree istina je bila, a i smjelo iskazana: i pastiru je esto dolazilo da takve rijei istrese starcu u runo lice, da mu ih srui na glavu poput kabla ledene vode, ali nikad nije smogao dovoljno hrabrosti. Naime, taj je izrod bio i bogat zemljoposjednik njegove bjehu i livade na kojima je Filip napasao svoje ovce i koze, pa kako bi ga smio tako napasti. To je mogao samo junak ili luak, a on ne bjee ni jedno, ni drugo, koliko god je umio biti jak na rijeima... ali nikada toliko da bi se izloio nevolji. Stoga je odutio i taj prijepor meu starcem i riobradim, ostavi postrance
74

zaodjenut utnjom i tjeskobom zbog svoje neodlunosti. Ribari su u meuvremenu povukli mreu na alo, pa je priskoio da im pomogne vaditi ribu koarama. Zebedija, pak, zadovoljan ulovom, bjee zaao u vodu do pojasa i odande zapovijedao ljudima i ribama. Ali, dok je tako likovao nad prepunim koevima, riobradi mu najednom doviknu sa stijene na rubu zaljeva: Hej, Zebedijo! Ne marei ni najmanje za to to bi mu kova mogao rei, napravio se da ga ne uje, ali mu ovaj povie jo glasnije: Hej, Zebedijo! Pouj moj savjet i poi si po sina Jakova! Jakova? ponovio je starac uzrujano; jer, to se njegova mlaeg sina ticalo, najgore se ve zbilo - izgubio ga je. Ali, nije htio izgubiti i starijega, jer mu jedini bjee ostao, kao onaj koji e nastaviti njegov posao. A to mi o Jakovu ima kazat, rii prokletnie? Vidjeh ga kako prijateljski zbori s tesarom krieva. Ba su srdano razgovarali. Kakvim tesarom krieva, ti bezvjernie? Daj jasnije... Drvodjeljinim sinom, onim iz Nazareta, koji tee krieve na koje proroke razapinju... ali ti je kasno! Jadnie stari, i Jakova izgubi. Dvojicu sinova imae, Zebedijo: Bog ti uze jednoga, a drugoga nosi Vrag! Starac je zinuo od zaprepatenja - a u tom trenu jedna riba izletje iz mree i, zamahnuvi perajama kao krilima, preko njegove glave baci se natrag u jezero i nestade. Lo znak! Lo, tako mi svega, promrljao je preneraen. Hoe li me ovako i sin napustit, poput poletue, pa nestat u dubokim vodama? Vidje li poletuu? obratio se Filipu. Nita na ovom svijetu ne zbiva se bez smisla i znaenja. Kai ti meni to bi mogla znaiti pojava ove ribe? Vi obani... Da ti je janje pobjeglo, umio bi ti kazat, oe Zebedijo... makar da sam mu samo repi vidio. Ali, o ribama ba nita ne znam, odgovorio mu je, jo jednom nujan zbog manjka smjelosti tla progovori kao odvaan mu. Odoh ja mom blagu, ree tiho, namaknu kuku pastirskog tapa na rame, pa otra s kamena na kamen ne bi li sustigao Judu. ekaj, brate, doviknu mu. Htio bi prozborit s tobom. Ajde ti svojim ovcama, kukavico, riobradi mu je mrzovoljno dobacio. Ovcama se bavi, a podalje se dr od onoga to je za asne mueve. I da me nisi zvao bratom, nisam ja tebi nikakav brat... da zna! ekaj! Reko bi ti neto... Ne jedi se na me. Juda zastade promatrajui ga s dubokim prijezirom. Zato se boji kazat to ti je na jeziku? Njega se boji? A to se boji ako vidi to se zbiva, zna ko dolazi, to nam slijedi? Ili ti jo nije sinulo?... Jadnie Boji, as se blii: kralj izraelski nastupa u svoj svojoj slavi a jao si ga kukaveljima! Kazuj, Judo, govori... raspiri oganj u meni, ako treba i namlati me tom tvojom batinom da izbije iskru hrabrosti iz mene. Itekako sam sit svoji strahova. Filipe, zbori li ti to iz srca, ali se samo nabacuje praznim rijeima, Juda e priavi mu i zgrabivi ga za nadlakticu. Jesam, sit sam svoga kukaveljstva, velim ti... Zgadi se sam sebi danas. Judo,
75

kroi preda mnom, put mi kai... slijedit u te. Spreman sam. Riobradi se nato osvrnuo uokolo, pa e mu tihim glasom: Filipe, moe li ubit? ovjeka? Naravno. A to si mislio... ovcu? Ne ubi ovjeka... jo. Ali, mogao bi, izvan svake sumnje. Prolog sam mjeseca sam ubio bika. ovjeka je lake. Odi ti s nama. Filip je uzdrhtao - razumio je. Ti si jedan od nj i... zelota? upitao je oiju zasjenjenih uasom. Bjee, naime, uo poprilino o stranom bratstvu Svetih ubojica, kako su ih zvali. Ti su bili strah i trepet od planine Hermona do Mrtvoga mora, ak i dalje - do Idumejske pustinje - gdje su, naoruani toljagama, uadi za vjea- nje i bodeima, obilazili sela govorei ljudima: Ne prinosite dad- bine nevjernicima! Jahve je na jedini bog - pa ubiti treba i svakog Izraelca koji ne potuje Sveti Zakon, koji posluje, razgovara ili se smije s Rimljanima, neprijateljima njegovim. Udari, ubij, oisti put, da bi Mesija mogao njime kroiti! Poistite staze zemaljske, pripremite ih jer on dolazi! Upadali su u sela i gradove u pol bijela dana, ubijajui - iskljuivo po svom sudu i nahoenju - jednako izdajnike saduceje i krvoedne Rimljane. Zemljoposjednici i sveenici, posebice visoki dostojanstvenici, drhtali su u strahu od njih i stoga izricali osude, izopenja i prokletstva, govorei kako Sveti ubojice pridonose neredima, jer izazivaju Rimljane da alju vojsku na narod, ine strane zloine i prolijevaju rijeke izraelitske krvi. Ti si jedan od nji... zelota? ponovio je Filip priguenim glasom. Boji se, vidim, vrli prijatelju? riobradi se podrugljivo osmjehnuo. Ne uzrujavaj se, nismo mi ubojice zloina radi. Mi se za slobodu borimo, Filipe, kako bismo oslobodili naega Boga, nae due. Digni glavu, doao je tren da i takvi poput tebe mogu i trebaju posvjedoiti svijetu da su valjani muevi. Prii nam. Filip je, meutim, zurio u zemlju - ve zaalivi to je toliko navaljivao na Judu da mu se povjeri. Uzviene rijei dobro zvue, pomislio je - divno je sjediti s prijateljima, jesti i piti, pa se upustiti u ozbiljan razgovor... govoriti Ja u... Ja bih... - ali, pazi se, Filipe: ni koraka dalje, jer e se na u nebranu grou. Juda mu se unio u lice i nastavio tihim glasom, povremeno mu stavljajui svoju teku ruerdu na rame i blago ga protresajui. to ti je ljudski ivot? Koliko vrijedi? Nita, ako nisi slobodan! Zato se i borimo za osloboenje. Velim ti, prii nam. Filip - ni mukajet. O, kako bi klisnuo... da ga Juda ne dri ruetinom poloenom na rame. Prikljui nam se, budi muko - odlui se! Ima li no? Imam. Dri ga uvijek uza se, skrivenog pod kouljom. Moda e ga zatrebati svakoga asa. Teka vremena ivimo, brate moj... a zar ne ujemo teke korake kako nam prilaze sve blie i blie? Mesija je to, a ne smije nai na preprijeen put. No ti je danas potrebniji od kruha. Pogle...
76

Juda je nato razdrljio koulju: na njegovoj suncem opaljenoj koi blistao je beduinski bode dvostruke otrice. Da se ne sjeti onoga Zebedijina munjenog Jakova, bio bi ga danas zarinuo izdajniku u srce. Jer juer, prije nego to odo iz Nazareta, bratstvo ga je na smrt osudilo... Koga!? ,,...a mene zapadoe mnoga od utanaeni ubojstava. Koga? opet je upitao Filip; strah mu se uvlaio u kosti. To je moja stvar, odgovorio je riobradi grubo. Ne turaj nos u naa posla. Nema povjerenja u mene? Juda ga je prvo odmjerio od glave do pete, a onda se nagnuo k njemu i zgrabio ga za nadlakticu. Dobro sluaj to u ti kazat, Filipe... i da nisi nikom zucnuo o tomu, inae si gotov! Na putu sam u pustinju, idem u samostan, jer me monasi pozvae da im doem iskovat neto alata. Za nekoliko dana, tri ili etiri, nai u opet ovuda, a ti dotad dobro premetni u mislima sve to ti reko. I da nikom ni rijei kazo nisi! Sam odlui, a bude li muko i odlui kako treba, otkrit u ti po komu sve kanimo udarit. Po komu? Znam li ga? Polako, kud si navro! Nisi jo posto jedan od brae. Zbogom, Filipe, ree pruajui mu ruku. Dosad si bio niko i nita, ba mario iko jesil mrtav ili iv. I sa mnom je tako bilo - niko i nita - sve do dana kad sam pristupio bratstvu. Otad sam drugi ovjek: mu sam posto. Nisam vie Juda rie brade, kova koji robuje ko volina s jedinom svrhom da nahrani svoju trbuinu, dade snage nogama kako bi mogo od sela do sela i podmirio ovu gadnu gubicu. Sada djelujem za veliku svrhu slua li ti mene? - za veliku stvar! Jer, i najmanji u bratstvu velik biva... razumije li to? Toliko zasad. Zbogom! Opet je podbo magaria i krenuo za njim prema pustinji. Ostavi sam, Filip se oslonio bradom na pastirski tap i gledao za Judom, dok mu se nije izgubio za stijenjem. Obuzeo ga je dojam da mu se riobradi obratio svetakim rijeima, pomalo prenaglaenim, ne bez i samohvale, ali zar moe drugaije. Bude li odrao rije, sve e doi na svoje mjesto... Ali, pazi se, Filipe kukave, sine mu istom: to e biti s tvojim ovicama? Ne smije ih zanemariti. Vidjet emo, neka sve ide svojim tijekom, zakljuio je na kraju. Zauvi praporce svoga blaga, zametnuo je tap preko ramena i pourio potraiti stado bezbrino zviduui. Zebedijini momci, koje on bjee usvojio jer izgubi roene sinove, za to su vrijeme naloili oganj i pristavili veliku zdjelu s mijeanom ribom i povrem, te posjedali uokolo ekajui obrok, upustivi se u poluglasan razgovor. Najstariji dodirnu ramenom onoga do sebe, pa e neskriveno ogoreno: Zar nije bilo divno kad mu je kova u brk skresao? Samo nam strpljenja treba - doi e dan kad e se sirotinja uzdii, a bogatai im se survati pod noge. U tom je smisao pravde! Misli da e se to ikada desit? upita ga momak obiljeen gladovanjem od
77

samog djetinjstva. Misli da e ikada bit pravde na svijetu? Ima Boga, zar ne? stariji e uvjereno. Jasno da ga ima! A on je pravedan, jel tako? Mora bit, ako je zaista Bog, zar ne? Jes, pravedan je on! Vidjet e, zbit e se to sam ti reko. Samo strpljenja, sine, strpljenja i trpljenja... Hej, ti tamo - to to mumlja? Zebedija e, jer neto bjee nauo, pa mu se razbudila sumnjiavnost. Vodi ti brige o svom poslu, okani se Boga! Zna on bolje od tebe to mu je init. Gospode, to li ljudima sve nee past na um... Ukoreni, svi zautjee, a stari ribar se pridie, te drvenom licom promijea orbu. 9 Kad su Zebedijini usvojenici digli mree na ramena i tiina kasnoga jutra zavladala Genezaretskim jezerom, tako da je izgledalo djevianski nedirnuto kao da ga je tog trena Stvoritelj ispustio iz ruku, Marijin sin napredovao je svojim putom, i to s Jakovom, njegovim starijim sinom udaljavajui se od Magdale, koju bjehu u zoru ostavili za sobom. Povremeno su zastajali da bi utjeili ene raaloene gubitkom ita, pa bi potom nastavljali prema pustinji, ivo raspravljajui. I Jakova bjee sustigao prolom oblaka, pa je prenoio pod prijateljevim krovom u Magdali, te ustao u svitanje kako bi nastavio putovanje. Gacajui blatom, jo u polumraku, hitao je da se domogne jezerske obale, dok mu se gorina pobuena onim to vidje u Nazaretu polako slijegala u dui. Razapeti zelot tonuo mu je u sve bljee sjeanje, a misli zaokupljale svakodnevne brige, ponajprije oeve ribarske brodice i unajmljeni ljudi. Gazio je vododerinom to ju je nona kia produbila i preoblikovala, promatrajui okolno drvee nekom je dad dobro uinio, nekom pretjeran bio vedro mu se nebo smijeilo, a ptiice pjevom najavljivale divan dan. Ali, to svjetlije postajae, sve je jasnije mogao vidjeti to je vodurina uinila gumnima: nakupljeni jeam i penica bjehu razneseni, nakvaeni i pomijeani s glibom. Uto prvi seljaci i njihove ene zaoe u polja, te nastade opi lelek - a onda spazi Marijinog sina kako razgovara s dvjema staricama, sagnutim nad opustoenom ljetinom. Pritegnuo je remen i poluglasno opsovao - jer se sjetio Nazareta, kria i raspetog zelota, a sada tu bjee tesar krieva pred njim, u suutnom razgovoru s dvjema enama... o izgubljenomu itu! Jakov u dui bjee grub i neprilagodljiv; galamdija i gramzljivac lien suosjeanja prema blinjem, obiljeen svim oevim osobinama - tako razliitim od karaktera njegove majke Salome, smatrane sveticom, kao i brata mu Ivana, blagoga momka kojeg je silno volio. Stisnutih se pesnica pribliavao gumnu, priavi upravo u trenu kad se Marijin sin - sa suzama na obrazima - pridizao da bi nastavio svojim putom. One su mu starice ruke ljubile, ne dajui mu da ode... kao da im je taj neznani namjernik kazao rijei utjehe to ih nitko ne moe nadmaiti? Ne plaite, ne tugujte... vratit u se, uvjeravao ih je oslobaajui pomalo svoje ruke iz stiska njihovih ogrubjelih dlanova.
78

Jakov je zastao u udu, promatrajui taj prizor otvorenih usta. Kriodjeljine su oi blistale suzama, as uperene nebu, beskrajno visokom u jutarnjoj vedrini, as prema tlu i nedalekim seljacima koji su prebirali po glibu glasno nariui. Ma... je li to zaista tesar krieva - on? promrmljao je zagledajui sina Marijina. Lice mu blista ko u proroka Elije! Isus je u tom trenu zakoraio preko ruba gumna, vidio Jakova i prepoznao ga, te ga pozdravio blagim naklonom s rukom na srcu. Kamo si krenuo, sine Marijin? upitao ga je Zebedijin sin, i sam sebe iznenaujui blagim tonom te, prije nego to mu je Isus stigao odgovori dodade: Hajdmo skupa. Dugo putovanje drubu priziva. Da, dugo putovanje odista drubu priziva, ponovio je Marijin sin u sebi - ali mislei na neto posve drugo, preueno. Hajdmo, kratko je odgovorio, te tako njih dvojica krenue skupa kaldrmom prema Kapernaumu. Neko vrijeme nisu razgovarali; tjeskoba ih bjee obuzela sluajui ene kako nariu sa svakoga gumna i gledajui starce, oslonjene na tapove, kako puni zebnje promatraju tragove bujice proarane natopljenim zrnjem. Seljaci su nijemi od uasa kroili opustoenim poljima, a oni koji su imali snage za rije, proklinjali su sve redom. Marijin sin e, u nekom trenu, s uzdahom: E, kad bi u samo jednog ovjeka bilo snage da gladuje do smrti, ovi ljudi ne bi poumirali od gladi! Jakov ga je pogledao krajikom oka. Da moe postat ito, tako da te ljudi mogu pojest i spasiti se, bi li na to pristao? Tko ne bi!? odvrati Marijin sin. Ja, Jakob e mirkajui svojim sokolskim oima, a debele pohotljive usne mu zadrhtae. Marijin mu sin nita ne ree, to je ovaj shvatio kao povod da nastavi napadaki po svomu. Zato bi da me nema? Zar nije Bog poslao poplavu? A to sam ja zgrijeio? jetko e sebi u bradu, a potom, pogleda put neba: Zato je Bog to uinio? Koliko ga je ljudi uvrijedilo? Ne razumijem ja to... razumije li ti, sine Marijin? I ne pitaj, brate: grijeh je posrijedi. I ja sam postavljao takva pitanja do prije nekoliko dana, ali sad razumijem. Zmija to bjee koja je navela prve ljude na prijestup i Boga da nas istjera iz raja. Ne razumijem... to htjede kazat? Da su ti suvina pitanja. Nita mi nisi objasnio, ree Zebedijin sin i ubrza korak. Nije mu vie bilo do kriodjeljina drutva: njegove su mu rijei preteko padale - a jo nepodnoljiviji bjee njegov muk. Prispjeli su tako da uzviice u ravnici s koje su se, u daljini, vidjele ljeskave vode Genezaretskog jezera. Brodice onih koji su jutrom isplovili ve bjehu nasred njegovog zrcala, ribari su poinjali loviti pod arkim suncem to se uspinjalo nebom nakon izlaska iz rumene maglice nad pustinjom. Bogat trgovaki grad na
79

jezerskoj obali blistao je svom svojom bjelinom. Jakov vidje u daljini i svoje brodice, te se sjeti ribolova i ribe. Okrenuo se svomu neobinom suputniku: Kamo ide, sine Marijin?... Gle, tamo je Kapernaum. Isus, pognuvi glavu, uskratio mu je odgovor - sram ga bjee priznati kako je na putu u samostan da bi postao sveti ovjek. Radije mi ne bi rekao, zar ne? Jakov e pogledavi ga iskosa, obuzet zlom pomilju. uva cilj kao tajnu, jel da? Razljuen, dohvatio je Isusa za bradu, te mu podigao lice prema svomu: U oi me gledaj! Govori: tko te alje... i kamo? Ne znam, zaista ne znam... odgovorio je Marijin sin uz- dahnuvi. Moebit Bog, moebit... Pokolebao se, od straha mu je rije zastala u grlu; jer, to ako ga zaista Vrag onamo alje? S Jakovljevih usana zalepra suh smijeh, pun zlurada zadovoljstva; zgrabio gaje za nadlakticu i estoko prodrmao. Centurion, tvoj prijatelj, tiho e Marijinom sinu, jel te on alje? Jest, tako je moglo biti: sigurno ga je centurion poslao kao uhodu, jer se govorkalo da su se novi zeloti okupili u planinama u pustinji. Odatle su silazili u sela, potajice prilazili ljudima i govorili im o slobodi i osveti, a krvoloni je nazaretski centurion slao ljigavce meu Izrealcima posvuda da oslukuju to narod pria; ovaj kriodjelja nesumnjivo je bio jedan od njih. ekajui se po obrvama, Jakov dade Isusu znak da se odmakne od njega. Sluaj ti mene, sine stolarov, ree mu reeim glasom, ovdje se nai puti razilaze. Ti moda ne zna kamo si nakanio, ali ja znam. Idi sad svojim putom, ali nee ovo bit zadnjom da se nas dvojica vidimo i ujemo jedan za drugoga. A kamo god me ti poveo, prokletnie, znaj da u te slijediti - i jao si ga tebi! To je sve to ti imam re, a zapamti to ti kaem: s puta to si ga odabrao nee se iv vratit! Rekavi to, Zebedijin sin ode ne pruivi mu ruku trkom se otputio niza stranu. U to su vrijeme Zebedijini usvojenici maknuli kotao s ognja i posjedali oko njega. Prvi je kutlaom orbu zagrabio sam gazda, dohvatio najveu ribu i da e poeti jesti, ali mu onaj stari ribar zadra ruku ve prinijetu ustima. Zaboravili smo izmolit zahvalu, podsjetio ga je. Starac Zebedija, premda ve vaui, digao je kutlau put neba i stao zahvaljivati Bogu Izraelovom na ribi to ju im dade, itu, vinu i ulju koji su othranili narataje pravovjernih Hebreja i omoguili im da istraju u iekivanju dana Gospodinova drugog dolaska, kad e njihovi neprijatelji biti raspreni, a svi se narodi niice baciti pred noge Izraelove i tovati ih, te svi bogovi jednako tako kleknuti pred Jahvu i slaviti ga. Stoga hranu uzimamo, Gospode, stoga se enimo i djecu raamo, stoga ivimo - sve zarad tebe! Rekavi to, progutao je ribu jednim zalogajem. Dok su gazda i njegovi ljudi blagovali, uivajui plodove svoga rada pogleda uperenih prema jezeru, svom hranitelju, iznenada se Jakov pojavio pred njima, sav
80

blatnjav i zadihan. Ribari se pomaknue kako bi mu uinili mjesta, a stari Zebedija oglasi se zamjetno obradovan: Dobro doao, prvoroene moj! Bogme, jesi sretan sjedi i jedi. Kakve nam vijesti donosi? Jakov niti mu je odgovorio, niti se latio jela: kleknuo je uz oca, ali ne pruajui ruku prema loncu iz koga se dizala para zamamna mirisa. Starac Zebedija bojaljivo gaje promotrio, u lice mu se unosei; znao je da je njegov utljivi sin obino zle volje, a ak ga se i pribojavao. Zar nisi gladan? upitao ga je. Kako to izgleda? S kim si se tukao ovoga puta? S Bogom, avolom i ljudima, odgovorio je momak ljuti- to. I nisam gladan! Hm, doe nam pokvarit objed - pomislio je Zebedija, ali ne i izrekao, nego je nastojao okrenuti na alu i promijeniti temu. Dakle, ti bitango, ree namigujui mu, ,,s kim si to razgovarao dolazei ovamo? to je... uhode ima? Ko ti je kazao? Ni s kim nisam razgovarao, pobunio se Jakov mrzovoljno. Ustao je zatim, zagazio do koljena u vodu i stao se prati. Kad se vratio ribarima oko zdjele, videi ih onako radosne kako jedu i smiju se, zapao je u gnjev: Gostite se i napijate, a u Nazaretu neke razapinju, jer htjedoe neto za vas uinit! Kako ih nije mogao vie oima vidjeti, krenuo je potom put sela, rogoborei neto sebi u bradu. Stari Zebedija ispratio ga je pogledom, pa e vrtei glavurdom: Sinovi su mi trnje u mom biu. Jedan premekan i ponizan, drugi bandoglav preko svake mjere. Taj potie kavgu gdje god ode ili zastane. Trnovi... Nijedan od njih ne postade mu kako valja: umjereno blag, umjereno estok, ponekad tiha voda, drugi put bijesno pae... napola aneo, napola avo - ukratko, ovjek na svomu mjestu. Teko uzdiui, dograbio je jednog klena iz kazana. Hvala Bogu, pa nam dade klenove, ree rezignirano, ,,a i ovo jezero u kojem se mnoe. Hvala Bogu i to nam jezero dade... Ti kuka, a to bi onda stari Jona trebao rei? onaj e stariji ribar. Siromah svake veeri sjedi na stijeni, gleda put Jeruzalema i oplakuje sina Andriju. Taj se dao u duhovnjake, govore da ide naokolo s nekim prorokom, da se hrane skakavcima i medom divljih pela, te zaranjaju ljude glavom u rijeku Jordan... da ih operu od grijeha. A neko se govorilo kako su nam sinovi cjelokupno ufanje! Zebedija e gorko. Dodajte mi tu tikvicu, ima jo malo vina u njoj, jel da? Moj duh treba okrjepe. Uto zaue neije teke i spore korake po alu - kao da se primicala neka opaka zvijer, puna bijesa. Starac Zebedija se u hipu okrenuo. Dobro nam doao, Jona, dobri ovjee! doviknuo je doljaku, obrisao kapljice vina s bradurine, te se pomaknuo da gostu stvori mjesta uz kotao. Eto, upravo blagovah linjake i neto druge ribe s mojim sinovima. Prii, kuaj i ti... i kai, ima li kakvih vijesti o svetom Andriji, tvom sinu? Stari im ribar prie; bio je niska stasa, ali temeljite grae, bos, opaljen suncem. Oi mu bjehu zamuene, a krupna glava pokrivena kovravom sijedom kosom, dok mu koa lica bjee naborana poput riblje krljuti. Stao je, nagnuo se prema
81

Zebedijinoj druini i svakoga njezinog lana paljivo promotrio. Ite nekoga... ili neto, oe Jona? upitao ga je onaj stari ribar. Preumoran si da bi odgovorio? Zebedija se zagledao u starca ba kao i ovaj u njega, sve od nogu do brade i kose osutih ribljim ljuskama i vlatima jezerskih trava; Jona je i disao kao da bjee bie iz vode - neujno otvarajui i zatvarajui debele objeene usnice. Zebediji to bjee u nekom trenu smijeno, gotovo da htjede prasnuti u grohot, ali ga onda najednom jeza spopade - suluda sumnja prostrujala mu je umom, pa je spontano digao ruke i ispruio ih put Jone ne bi li ga sprijeio da mu se priblii. Govori! Da nisi ti prorok Jona? povikao je skoivi na noge. Tolike si godine meu nama, a cijelo se vrijeme krije. Jahvom te zaklinjem: govori! Jednom davno uo sam samostanskog poglavara kad je priao o Joni kojeg je progutala golema riba, pa ga izbacila iz svoje trbuine... te je nastavio ivjeti kao i prije toga. A, neka mi Bog bude na pomoi, opat je tog Jonu opisao upravo kao to ti sad izgleda: s algama po bradi i u kosi, runjavim grudima punim raia. Ne uvrijedi se, Jona, ali vjerujem da bih ti, da zavuem ruku pod tvoju bradu, otamo raka izvadio. Ribari prasnue u smijeh, ali je Zebedija nastavio buljiti u svoga starog prijatelja s uasom u oima. Progovori, ovjee Boji, ree mu, jesi li ti prorok Jona... ili nisi? Jona odreno odmahnu glavom - nije se mogao sjetiti da ga je ikad riba progutala... ali, ni to nije bilo nemogue: nakon toliko godina hrvanja s ribama, kako bi uope i pamtio? On je... on je! poluglasno e Zebedija, zvjerajui oima uokolo, kao da gleda kamo bi mogao utei. Znao je da su proroci udaci kojima obian ovjek ba i ne smije vjerovati: nestanu u zraku, vodi, ognju... a onda, kad ih najmanje oekuje eto ih pred tobom! Zar se nije Elija digao u nebo na ognju a ipak je ivio i vladao, pa na bilo koji planinski vrh da si se ispeo, uvijek je bio pred tobom. Isto vrijedi i za Enoha: besmrtan je. A sad i Jona naie - nevjea se pravi, Zebedija e u sebi, pretvara se da je skroman ribar, Petrov i Andrijin aa... ali, bolje je s njim na lijepe, jer su ti proroci zadrta bratija, pa e, ako dobro ne pazi, nagraisat s njima. Voljeni susjede, oe Jona, obraajui mu se blagim tonom, trai li nekoga? Moda Jakova... koji doe iz Nazareta, ali ini se da bjee preumoran za rau, pa ode u selo. Ako si htio doznat neto o tvom sinu Petru, kae da je dobro i da ne brine za nj. Dobro je, uskoro e do i alje ti najljepe elje. Slua li ti mene, Jona? Daj neki znak... Dok mu je tako zborio, Zebedija se osmjelio i tapao ga po sparuenim ramenima. Tko bi ga znao, sve je mogue... pa i da je ovaj kamenoglavi ribar prorok Jona. Oprezno stoga! Starac Jona je priao loncu, nababrljao u orbi kozicu, strpao ju u usta i poeo vakati zajedno s oklopom i noicama. Idem, promumlja potom, pa im okrenu lea i ode praen kripom ljunka pod tabanima. Jedan ga galeb nadletje, pa mu zalepra pred oima kao da je spazio raia na starevoj bradi - ali istom ispusti krik, nesumnjivo prestraen onim to
82

vidje, te odletje prema jezeru. Pazite to vam reko, momci, stari e Zebedija vidjevi to. U moje se stare kosti zaklinjem da je on prorok Jona. Zato, neka mu dvojica vas odu ruku dat, jer ostade bez Petrove pomoi. Inae, sam Bog zna to bi nas moglo snai. Dvojica se krupnih momaka pridigoe, te e mu - pola u ali, pola u strahu: Zebedijo, tebe drimo odgovornim za posljedice. Proroci su divlje zvijeri: najednom otvore ralje i progutaju te da ni koica na ostane! Ali, dobro... idemo mi. Zbogom! Starac Zebedija se zadovoljan opustio po alu: uspjelo mu je rijeiti to s prorokom. Zatim se okrenuo ostalim usvojenicima: Hajdmo ivahno, ljudi - ribu u sepete, pa po selima. Ali, oprezno s njima... seljaci su prijetvorni. Nisu poput nas ribara, djece uz Boje skute. Dajte najmanje ribe to je mogue, a ita i drugoga uzmite to vie, makar bilo i od lanjskog uroda. Ne odbijte ni ulje, vino, kokoi, kunie... jel jasno? Nije nego kako vam ja kaem! Momci skoie na noge, te poee puniti koare ribom. U tom se trenu, u daljini meu stijenama pojavio jaha na hitroj devi; Zebedija je poloio dlan nad obrve kako bi zaklonio oi od sunca i poeo ga promatrati. Ma, ljudi... pogledajte, povikao je, jel se i vama ini da je ono moj sin Ivan? Jaui stazom od drobljena pijeska, onaj na devi brzo im je prilazio. On je, on je! uzbueno potvrdie ribari. Neka ti je dobrodoao! Dojahavi do oca, mladi mu je mahnuo rukom na pozdrav. Ivane, kriknuo je ostarjeli otac, kamo tako urno? Kamo hita? Stani na as da te vidimo! Opat umire, nemam kad. A to mu je bilo? Prestao hranu uzimat, umrijet hoe. A zato, zaboga?... Ako je jaha ita i rekao, rijei su mu se rasplinule u zraku. Stari se Zebedija nakaljao, pa e zatim, u nedoumici kimajui glavom: Sauvaj nas Boe svetosti. Marijin sin neko je vrijeme promatrao Jakova kako pun gnjeva silazi prema Kapernaumu, a onda je malaksao, sjeo prekriivi noge i srce mu se ispunilo alobnou. Zato on, koji tako silno udi voljeti i biti voljen izaziva toliko mrnje u srcima ljudi? To mora da je njegova krivnja: ni Boja, ni onih koji ga mrze... samo njegova. Zato li se ponaa tako kukaviki, pa odabire put to bi ga slijedio, a onda mu uzmanjka hrabrosti da ga se dri do kraja? Bogalj sam, sinja kukavica, zakljuio je... te se stoga i nisam usudio uzeti Magdalenu za enu, spasiti ju od sramote i smrti. Kad me Bog odabrao, kao da me rakovim klijetima dograbio i naredio mi da ustanem - a zato sam se grevito prihvatio tla i odbio se dii? I zato sad, shrvan strahovima, bjeim u pustinju ne bih li se skrio? Otkud mi samo pomisao da me Bog nee i tamo nai, kao to bi i bilo gdje drugdje? Sunce mu je ve bilo gotovo okomito nad glavom. Nije se vie ulo naricanje
83

ratara za propalom ljetinom - taj svijet, kojeg su svakojake nevolje sustizale, bjee navikao na njih, a znao je i da kuknjava nikad nije donijela utjehe, te je umuknuo. Tisuama godina seljaci su trpjeli nepravde, gladovali, gazile ih sile nevidljive i vidljive - a opet su se nekako probijali kroz ivot, sastavljali kraj s krajem, pa ih to iskustvo naui trpeljivosti. Zeleni je guter izgmizao iz niska grma, htijui na sunce - ali kad vidje stranu neman u ljudskom obliju nad sobom, prvo se poplaio, ali se ubrzo smirio i opruio po toplu kamenu, promatrajui Marijinoga sina crnim oicama s neoekivanim povjerenjem... kao da mu veli: dobrodoao, vidjeh da si sam, pa sam ti doao initi drutvo. Raznjeen, Isus je zaustavio dah da ne prestrai doljaka, a dok ga je tako promatrao, osjeajui da mu srce kuca kao i guterovo, doletjee dva crna leptira sa crvenim tokama po krilima, te poee lijetati oko njih dvojice, oito se ne kanei udaljiti. Plesali su leprajui, uivajui na suncu, a onda sletjee na Isusov krvavi rubac - upravo na tamnocrvene mrlje, kao da svojim rilcima hoe posisati sasuenu krv. Kao da se njihova krhkost rasprila njegovim mislima, Marijin sin je zazvao Boju milost, osjeajui da mu leptiri svojim krilima donose upravo takvu poruku... te pomislio kako bi dobro bilo kad bi Bog silazio meu ljude kao leptir, a ne grom ili grabljiva ptiurina. Ali, dok je u mislima spajao Boga i leptire, osjetio je i neko drakanje po tabanima: pogledao ih je i vidio vojsku vrijednih mrava utih zadaka kako ure ispod lukova njegovih nogu. Po dva ili tri zajedno, nosili su jedno po jedno itno zrno u svoje beskrajno razgranate podzemne hambare. Eto, pomislio je Isus, ukrali su ih ljudima, a sad ih nose u mravinjak zahvaljujui svom bogu, Velikomu Mravu, koji je, radi dobrobiti svoga mravljeg naroda, poslao povodanj na itorodnu ravan upravo kad je klasje jema i penice, kao i ve ovreno zrnje, bilo na gumnima. Marijin je sin duboko uzdahnuo, mislei kako su i mravi Boja stvorenja, jednako kao i ljudi, guteri, leptiri, turci to su se uli u masliniku... kao i agljevi koji nou zavijaju, te strane pojave poput povodnja i gladi. Uto je zauo neije teke korake za svojim leima: silan ga strah obuze, jer premda on bjee zaboravio svoga pratitelja, oito nije i on njega. Osjetio ga je kako sjeda prekrienih nogu, kao i on, teko diui. I Prokletstvo je Bog stvorio, apnuo je osjeajui se posve obavijen Bojim dahom, onim to je strujao oko njega, ponekad topao i blagotvoran, ponekad divlji, nemilosrdan. Guter, leptiri, mravi, Prokletstvo... sve od Boga bjee. Uto se s puta zaue mnogi glasovi i praporci - okrenuo se: prolazila je dugaka karavana s devama natovarenim skupocjenom robom, predvodnik koje je jahao na skromnu magaretu. Vjerojatno krenuvi iz Ninive ili Babilona, iz plodne doline u kojoj je neko obitavalo pleme Abrahamovo, povorka je preko pustinja prenosila svilu i zaine, slonovau i robove, ene i mukarce, potonje da bi veslali na ivopisno ureenim laama na Velikomu moru. Karavana se vukla u beskraj, pa Isus pomisli koliko li bogatstva, kakvih li sve udesa, ima u bremenima na leima tih bezbrojnih deva. Kad joj u neko doba kraj
84

karavane ugledao, vidje bogate crnobrade trgovce sa zlatnim narukvicama, pod zelenim turbanima i u irokim bijelim delabijama. Cijelu su vjenost prolazili pred njegovim oima, njiui se u sedlima u sporom ritmu koraka svoje marve. Marijin sin najednom zadrhta: sjetio se da e karavana svakako zastati u Magdali - i da e ti isti trgovci danonono ulaziti i izlaziti kroz Magdalenina vrata. Moram te spasiti, Magdaleno! oh, kad bih samo mogao... pomislio je. Tebe moram spasiti, a ne rod Izraelov... jer njega ne mogu. Nisam ja prorok, ne znam to bih rekao kad otvorim usta, jer mi Bog nije dao usne to are i pale, nije se bacio munjom u moju utrobu da u njoj oganj zane, da me obuzme groznica u kojoj bih istrao na ulicu i zagrmio... Njegovim rijeima, a ne svojim - jer njima nita ne mogu postii. Ali, da ja otvorim usta, a On se iz njih oglasi!... Samo, nisam ja prorok, obian sam prost ovjek koji se svega boji, pa te ne mogu izvesti iz sramne postelje, Magdaleno... te u stoga u pustinju, u samostan, moliti ondje za te. Svemona je molitva: zar ne kau kako su, u doba velikih ratova, Izraelovi sinovi pobjeivali dok je Moj sije drao ruke put nebesa - a kad je posustao i ruke mu se uz tijelo objesile... poraeni bili? Magdaleno, moje u ruke danonono drat za te put neba dignute! Pogledao je prema suncu, da vidi koliko mu jo treba da se priblii zalasku, jer htjede proi pored Kapernauma po mraku, da ga iva dua ne zamijeti, te konano obii jezero i zai u pustaru. U njegovom je srcu rasla udnja da konano nestane u njoj. Ma, da mi je da mogu vodom hodat, pa ravno preko jezera! apnuo je uz dubok uzdah. Guter se jo sunao, kao zalijepljen za topao kamen, leptiri su uzletjeli uvis i nestali u plavetnilu, a mravi nastavili prenositi svoju etvu - odlaui zrnje u mravinjaku, te se urno vraajui po novo. Sunce se primicalo zapadnom obzoru, prolaznici se prorijedili, sjene produljile... odsjaj rumenog neba pozlatio je drvee i stijene. Jezerska je povrina mijenjala boju iz trena u tren, od uareno zlatne, preko zagasito crvene do tamnomodre... nad suncem na odlasku pojavila se prva velika zvijezda. Ide no, pomislio je Marijin sin; sad e tamna Boja ki stii s karavanom zvijezda - a prije nego to su se one stigle rasuti nebom, zale su u njegove misli. Upravo se spremao ustati i nastaviti put, kad je zauo rog za sobom - neki ga je namjernik i imenom zazvao. Okrenuo se i u prvom sumraku spazio nekoga kako mu mae, uspinjui se strminom s golemim zaveljajem na ramenu. Tko bi to mogao biti? upitao se, nastojei raspoznati lik putnika pod bremenom. Jest vidio ve negdje te blijede obraze, kratku rijetku bradu i krive mrave potkoljenice. Najednom se sjetio, pa uzviknuo: Jesi li ti to, Toma? Zar si opet zaredao po selima? Prepredeni razroki torbar uto mu je priao, teko dahui. Spustio je sveanj na tlo i stao brisati znoj sa ela isturenog nad oima lukavca koje su zvjerale tamoamo, tako da ovjek nikad nije s njim naisto bio - je li iskreno radostan, ili se
85

podruguje. Marijin ga je sin ipak silno volio. Mnogo ga je puta vidio kako prolazi kraj njegove radionice, vraajui se iz obilazaka, s rogom zataknutim za pojas. Tada bi spustio svoj prijenosni duan na kamenu klupu, sjeo i sam na nju, te stao priati o svemu to je vidio. Umio se cerekati, grohotom smijati, gnjaviti... a nije vjerovao u Izraelova, ni bilo koga drugog Boga. Svi se oni sprdaju s nama, znao bi rei, rugaju nam se i tjeraju nas da zbog njih svoju djecu rtvujemo, da im tamjan palimo i slavimo njihovu uzvienost... Sin Marijin sluao ga je otvarajui mu se svojim nujnim srcem, divei se tomu tvrdokornom umu koji je, usprkos siromatvu i ropskom stanju svoga roda, nalazio snage da pobijedi robovanje i bijedu, izrugujui im se i ismijavajui ih. I Toma pokuarac volio je Marijinog sina videi u njemu prostodunu ovicu, zabludjelu i slabu, koja bleji u potrazi za Bogom, ne bi li se skrila u njegovoj sjeni. Ovca si ti, sine Marijin, neizostavno bi mu kazao, grohotom se smijui, ali vuk je u tebi, a taj e te poderati! Onda bi iz njedara izvadio pregrt datulja, nar ili jabuku, to ih je usput ukrao u neijem vonjaku, pa bi ga poastio. Ba mi je drago da te vidim, ree mu im je doao do daha. Bog s tobom bio, kamo si naumio? U samostan, odgovori Isus, pokazujui prema jezeru. Onda je itekako dobro da sam te sastao... vrati se natrag! Ali zato? Bog... Uini mi uslugu i ne poinji opet o Bogu, razjario se Toma. Ne moe ti do njega taman hodao cijeloga ivota, ovoga i sljedeeg, sve u nastojanju da ga dosegne... utaman ti je, nema u njega poetka ni kraja. Zaboravi ga stoga i ne mijeaj ga u svoje, nae zemaljske, posle. Nego, pouj ti mene: imamo mi dovoljno muke s ljudima - neasnim i opako prepredenim, da ponem od onoga riobradog Jude. Prije nego to odoh iz Nazareta, vidjeh ga kako se doaptava s majkom raspetog zelota, a onda s Barabom i jo dvojicom-trojicom iz njegovog bratstva lakih na nou. uo sam i da tvoje ime spominju, pa se pazi, sine Marijin ne idi u samostan! Ali, svako je ivo bie u Bojim rukama, Isus e pognute glave. On odluuje koga e spasiti, a koga dati zaklati. Kako mu se mogu oduprijeti? Idem onamo, a On neka mi je na pomoi. Ide!? bijesno je uzviknuo Toma. A upravo sad, dok mi ovdje divanimo, Juda ulazi u samostan s bodeom skrivenim pod haljom. A nosi li ti no? Ne, ree sin Marijin uzdrhtavi. Nemam ga, a to bi mi? Ovco, ovco, ovcooo... , narugao mu Toma zamjetno prijekorno, te se latio svoga bremena. Zbogom sad... a ti, kako hoe. Ja ti kaem da se vrati, a ti da bi onamo. Samo idi, kad se otrijezni, kasno e ti bit. Trepui svojim zvjeravim oicama, krenuo je niza stranu - zviduui neto, ba nimalo nalik pjesmi. Uto je posve omraalo, jezero nestade u tmini, a i okolno se zemljite jedva naziralo - samo su u daljini zamirkala prva svjetla Kapernauma. Dnevne ptice
86

skrile su glave pod krila i potonule u san, a none se budile i polazile u lov. Sveti as! pomislio je Marijin sin - pravo vrijeme da se krene. Nitko me vidjeti nee, dakle put pod noge! Sjetio se pritom Tominih rijei... togod Bog bude htio, to e se i zbiti... proaptao je jedva ujno i njegovim uima. Ako je Bog onaj koji me tjera da naem svog ubojicu, onda u pohitati tamo... i neka me ubije. To barem mogu, pourit onamo, pa to i hou. Hajdmo, ree potom, okrenuvi se svomu nevidljivom pratitelju, te nastavi put jezera. No je bila mirna, topla i vlana, blag je povjetarac strujao s juga. Kapernaum je mirisao ribom i jasminom. Starac Zebedija sjedio je u dvoru pred kuom sa enom Salomom: nakon veere, razgovarali su pod velikim bademovim stablom. U kui, njihov se sin Jakov prevrtao na slamarici, jer mu se um nije mogao osloboditi sjeanja na razapetog zelota - a u srcu mu je bujao i gnjev zbog nove nepravde to ju Bog poini ljudima, otevi im ljetinu, te zarad Marijinoga sina, koji se prodao u uhode. Ve i od tih misli nije mogao zaspati, a roditeljsko je brbljanje samo podjarivalo bijes u njemu; skoio je na noge, izaao u dvorite, pa preko praga. Kamo e sad? upitala ga je mati uznemireno. Do jezera... da udahnem svjeega zraka, promumljao je i nestao u mraku. Stari Zebedija odmahnuo je glavom i uzdahnuo. Nije svijet to je bio, eno, ree zdvojno. Dananjim je mladima pretijesna koa, nit su ptice, niti ribe... nego poletue. Premaleno im jezero, pa uzlijeu i zrakom lete, ali kako ne mogu dugo, padaju natrag i poinju iznova. Poludjele ribe, s uma sila naa mladost. Eto, na Ivan, tvoj miljenik... kaza nam da je za samostan: molitve, post, Boga... Premalena mu bjee naa brodica - gdje bi on mogao u nju stat. A ovaj drugi, Jakov, za koga sam mislio da ima neto soli u glavi... zapamti to ti kaem, i taj je usmjerio kormilo u istom pravcu. Jesil vidjela veeras kako se sav zaario, samo to se ne rasprsne, kua mu preuska? A neka mu bude, recimo da ne marim, ali ko e brinuti o mojim laama i posadama? Oe li sve to sam steko u propast oti? eno, zabrinut sam... itekako. Donesi mi malo vina i neto za prezalogajit, da se malo povratim. Starica Saloma ogluila se na te rijei; po njezinomu, mu joj je ve popio koliko je smio. Stoga htjede promijeniti temu, pa ree: Mladi su. Neka te to ne brine, istutnjat e se. Svega mi, eno, ima ti pravo! Nije ti prazna ta glava na ramenima - pa zato bi mene moja boljela? Tako je, mladi su, proi e ih. Mladost je ko bolest - kad-tad proe. Kad sam ja bio u njihovim godinama, bogme sam se znao itekako uspalit i prevrtat se na postelji... misle da Boga item, ma sam zaista za enom udio. Za tobom, Salomo! Kad sam se oenio, onda sam se i smirio... pa e tako valjda bit i s naim sinovima. E, jesi me primirila... nego, ipak donesi togod za jedan zub, a ni vino ne smetni s uma. Da u tvoje zdravlje popijem! U nedalekom dijelu naselja, stari je Jona sam sjedio u svojoj kolibi i krpio mreu uza svjetlo uljanice. Provlaio je drvenu iglu i krpio, krpio... duboko zamiljen, ali ne prisjeajui se ni prije godinu dana umrle ene, ni bandoglavog Andrije, ni
87

onoga glupana Petra, drugoga njegovog sina, koji je svake veeri tumarao nazaretskim krmama, ostavljajui staroga oca ojaenog u samoi, kao to ga je ostavio i da se sam s ribama nosi. Jer, njegove misli bjee zaokupilo ono to je Zebedija rekao, a to ga je ispunilo silnim nemirom: moda on zaista jest prorok Jona. Promotrio je svoje ruke, noge, prepone... sve se podudaralo. ak je i sav vonjao ribom, kao i dah mu - a sjetio se da je neki dan, kad se rasplakao sjetivi se voljene pokojnice, osjetio kako mu i suze ribom vonjaju. Zebedija, stari lukavac, bio je u pravu i kad ree ono o raku pod bradom: odista je znao povremeno zatei ponekog u njoj. Dakle, moda je on stvarno bio prorok Jona! Eto, to bi objasnilo i zato oduvijek bjee mualjiv, zato je trebalo iz njega rijei upati poput sidra iz mulja, zato bi uvijek posrtao i spoticao se im bi krenuo po suhom - dok, kad bi se bacio u jezero, kojeg li olakanja, koje radosti! Voda mu je milovala tijelo, njeno kao da ga oblizuje, zalazila mu u uho i govorila mu... a on joj je odgovarao ba kao i riba: bez rijei, samo mjehuriima zraka iz usta. Ja jesam prorok Jona, bez ikakve sumnje - zakljuio je u sebi! Jesam, vratio sam se, jer me ona ribetina povratila... ali sad uskrsnuh s neto pameti u glavi: premda sam prorok, pravim se da sam skroman ribar... ne otkrivam to nikomu, jer se ne elim iznova na u nevolji. Dosegavi tu pomisao, zadovoljno se nasmijeio, oduevljen svojom sjajnom lukavou, jer nitko, svih proteklih godina, nije ni pomislio na to... pa ni on sam... dok nije sinulo onomu vrajem Zebediji. Ba dobro da mi oi otvori! Spustio je mreu i alat na pod, protrljao zadovoljno ruke, te otvorio smonicu i dohvatio tikvicu vina - prinio ju ustima, zabacivi unatrag glavu na kratkomu debelom vratu i stao otpijati grgoljei. Dok su se dvojica staraca u Kapernaumu tjeili vinom, Marijin je sin napredovao jezerskom obalom, zaokupljenim dubokim promiljanjima. Nije koraao sam: cijelo je vrijeme uo za sobom kako pijesak kripi pod neijim stopalima. U Magdaleninom dvoru pridoli su trgovci sjaili s deva i sjedili prekrienih nogu na ljunku, tiho razgovarali vaui datulje i peene rakove, ekajui svoj red. U samostanu, monasi bjehu poloili opata nasred njegove elije i bdjeli uza nj - jo je disao, povremeno upuivao napregnut pogled prema vratima, a na sparuenu mu se licu oitavala silna napetost, kao da se upinje ne bi li neto uo. Promatrajui ga sa strahopotovanjem, monasi su se saaptavali meusobno, nagaajui da li to on oslukuje dolazi li rabin iz Nazareta, kako bi ga izlijeio, ili mu arhaneo smrti mae crnim krilima, prilazei mu sve blie i blie. Rekao bi da nastoji ut korake Mesije koji stie, ree netko meu njima. Gledali su ga tako i aputali, tih trenutaka svaki u dui spreman s oduevljenjem prihvatiti udo: ali, koliko god su naprezali sluh, nisu uli nita osim tekih udaraca malja po nakovnju. U kutu, nakraj dvora, Juda bjee potpalio oganj i nakanio kovati cijele noi. 10 U dalekom Nazaretu, Marija, ena Josipova, sjedila je u svojoj skromnoj
88

kolibici. Svijeu bjee uegla, te je uz otvorena vrata premotavala vunicu to ju je protekloga dana isprela. Motala je motala, ali joj misli nisu bile zaokupljene poslom - odluna da proelja sva sela u potrazi za sinom, sama i beznadna, premetala je u sjeanju polja i obale Genezaretskog jezera, Magdalu i Kapernaum, promiljajui gdje bi mogao biti. Jer, iznova se nekamo djenuo, jo jednom ga je Bog potjerao volovskom ilom. Kako mu ga nije ao, pitala se - kak mu nije ao mene? to smo mu uinili? Je li to radost i slava to nam ju obea? Zato li, Boe, uini da Josipov tap prolista, te me prisili da se udam za stara ovjeka? Zato si se munjom hitio i usadio mi u utrobu ovog sanjara, mjeseara... kao jedinoga sina? Dok sam ga nosila, cijelo su vrijeme susjedi dolazili i divili mi se govorei Marijo, blagoslovljena ti meu enama, pa procvjetah... bila sam poput bademova drva osuta cvatom od korijena do najvie granice. Tko je ovaj rascvali badem? pitali su trgovci u prolazu zaustavljajui karavane, silazei s deva i punei mi pregau darovima. A onda, odjednom, vjetar puhnu i posve me ogoli. Krila sam ruke preko grudi usahlih kao zemlja na ugaru. Gospode, tvoja se volja vrila: ti uini pa procvjetah, ti otpuhnu sve latice s mene. Zar nema nade, Gospode, da bih ikad vie procvala? Zar nema nade da bi mi se srce smiriti moglo? pitao se njezin sin u zoru narednog dana. Obiao je jezero i ugledao samostan nasuprot mjestu gdje se zatekao, usaen poput klina meu sivkasto-crvene stijene. Kako mu se pribliavam, tako mi uznemirenije biva... a zato? Zar nisam na pravom putu, Gospode? Nisi li me ti rinuo put ovoga svetog pribjeita? A zato onda odbija pruiti ruku i smirit mi ga? Dvojica se brae, u bijelim haljama, pojavie na samostanskim dverima. Uspeli su se na stijenu i napregnuto gledali u smjeru Kapernauma. Ni znaka jo, ree jedan od njih, slabouman grbavac ija se stranjica bezmalo vukla po zemlji. Umrijet e prije nego to oni dou, drugi e, ljudeskara slonu nalik, a gubice nastanjene zubima kao u morskoga psa, protegnute od uha do uha. Ajde ti za poslom, Jeroboame, ja u osmatrat dok se deve ne pojave. Ba dobro, grbavac e oduevljeno. Idem ga ja onda gledat kako umire. Marijin je sin neodluno zastao pred samostanskim pragom, njiui se poput klatna: da li da ue... ili? Samostansko zdanje bjee okrueno zidom, a dvorite poploeno kriljcem - nikakva stabla u cijelomu njemu, ni cvijeta, ni ptice... samo nekoliko zaputenih grmova bodljikave divlje kruice. Ukrug, stisnute uz ogradni zid, u neljudskoj osami bjehu nanizane elije, mahom izdubene u stijeni... grobovima nalik. Zar je to kraljevstvo nebesko? upitao se sin Marijin. Zar se na takvomu mjesto moe smiriti ljudsko srce? Netremice je gledao u to kameno sae, ne sastajui se s odlukom - prijei preko praga... ili ne? Dva crna ovarska psa istrae iz nekog zakutka i stadoe lajati na nj - grbavi patuljak ga vidje, pa umiri pse zvidukom, a tada stade promatrati doljaka od glave do pete. Mladieve mu se oi uinie pune patnje, vidje da je odjea na
89

njemu krajnje sirotinjska, a bosa stopala krvava od duga pjeaenja, te se saali na nj. Dobro doao, brate, ree mu. Kakav te vjetar nanio amo u pustinju? Bog!, odvrati Marijin sin dubokim glasom punim oaja. Monah protrnu od straha: nikada ne bjee uo da su ovjeje usne izgovorile Boje ime s toliko uasa. Prekriio je ruke, nita ne uzvraajui, pa e posjetitelj prvi nakon kratka muka: Doao sam opata vidjeti. Moebit i oe ti njega, ali nee on tebe. Zato ga treba? Ne znam, san sam usnio... dolazim iz Nazareta. San? maloumni e nasmijavi se. Straan san, brate. Otad mi nema mira u srcu... a opat je sveti ovjek, Bog ga je nauio da razumije jezik ptica i snove. Zato sam doao. Zapravo, nikad mu ne bjee na um palo da krene u samostan kako bi mu prior objasnio san to ga je usnio one noi pred dovrenje kria: onu stranu potjeru... kako ga riobradi ganja na elu opora nakaznih patuljaka sa spravama za muenje u rukama - ali ga se sjetio upravo sada, stojei neodluno na samostanskom pragu: prostrujao mu je umom poput bljeska munje. Nema dvojbe - zbog sna sam doao! uskliknuo je u sebi. Bog mi ga je poslao kako bi mi pokazao put, a samostanski e mi ga poglavar rastumaiti. Opat je na samrti, ree monah. Zakasnio si, brate... moe slobodno natrag. Ali, Bog mi je naredio da doem, odvratio je Marijin sin. Zar bi on obmanuo svoje dijete? Monah se zakikotao: taj se svaega nagledao u ivotu - i nije vie imao ni najmanjeg povjerenja u Boga. Gospodar je on, zar ne? Stoga ini sve to mu na um padne... a kakav bi Svemogui bio da nije u stanju poinit i nepravdu? kepec e pljesnuvi doljaka po pleima; htjede to uiniti njeno, ali je svojom tekom aetinom zapravo odalamio pridolog momka. Ma, ne brini, ree mu potom. Doi unutra, ja sam brat gostoljub. Isus ue u samostansko dvorite, a u tom se trenu digao straan vjetar, nosei kiu pijeska po stijenju. Pjeana je oluja zastrla sunce, najednom se smrailo kao da sumrak pade. Nasred dvora zijevao je isuen bunar; neko je u njemu bilo vode, ali se sada punio samo pijeskom. Dva gutera ispuzae da bi se grijali na njegovoj uruenoj kruni. Vrata opatove elije bjehu irom otvorena - monah povede Isusa put njih, prihvativi ga za podlakticu, te mu ree: Priekaj ovdje dok ne upitam brau za doputenje. Nikamo ne mrdaj! Grbavac je prekriio ruke i uao, a oni psi legli jedan lijevo, drugi desno od vrata, te stali zavijati ispruenih vratova. Opat je i nadalje leao nasred elije, nogama prema vratima - monasi, iscrpljeni cjelononim bdijenjem, kunjali su sjedei ukrtenih nogu oko njega, dok je
90

umirui, nepokretan na prostirci, napregnuta izraza na mravom licu gledao put ulaza razgrogaenim oima. Plamici sedmerokrakog svijenjaka i nadalje su bacali zlatastu svjetlost po njegovomu ozarenom elu, oima koje su za neim udjele, orlovskom nosu, beskrvnim usnama i dugoj sijedoj bradi, koja mu je pokrivala gole grudi sve do pojasa. Monasi su povremeno palili tamjan i suene ruine latice na aru u glinenoj posudi, pa se njihov miris irio zrakom. Grbavi monah ue, te se - zaboravivi po to je iao - baci niice neposredno za pragom, izmeu onih dvaju pasa. Sunce je sad prodiralo u prostoriju, osvjetljavajui njegova stopala i pogrbljena lea... dok je Marijin sin i nadalje ekao. Grobnu tiinu naruavalo je samo psee zavijanje i potmuli udarci kovakog ekia po nakovnju. Doljak je ekao i ekao, a dan prolazio... grbavac bjee zaboravio na nj. Toplina sunanog jutra, nakon prolaska pjeane pijavice, istjerivala mu je studen iz kostiju nakupljenu tijekom protekle, poprilino hladne noi. Najednom tiinu narui povik monaha koji je straario na stijeni: Dolaze! Eno ih, idu! Monasi u eliji se trgnue iz drijemanja i potrae prema ulazu u dvor, ostavljajui opata samog. Ustruavajui se, ali i uzrujan tolikim ekanjem, Marijin sin bojaljivo je zakoraio do praga: u priorovoj eliji vladao je smrtni mir, ali i tiina besmrtnosti. Sunce bjee obasjalo njegova mrava stopala, velika crna muha zujala je pod niskim stropom, a jo je jedna lijetala oko menore, kao da bira na kojoj e se svijei spaliti. Opat odjednom uzdrhta - prikupivi svu snagu, podigao je glavu, a oi kao da mu iskoie iz duplj, usta se otvorie u udu, a nozdrve rairie kao da poudno upijaju nekakav vonj. Marijin sin je nato prinio desnu aku elu i ustima, te ju poloio na srce u znak pozdrava. Stareve se usne pokrenue: Doao si... doao si... doao... promrmljao je tako tiho da ga Marijin sin nije uo, ali se opatovo lice ozarilo neopisivim sjajem - a trenutak potom znaci patnje vratie se na njegovo lice, oi mu se sklopie, nozdrve smirie, usta zatvorie, a ruke, dotad prekriene na prsima, padoe svaka na svoju stranu tijela i ostadoe beivotno leati s otvorenim dlanovima nagore. U tom su trenu dvojica pridolih ujahali u dvor, te natjerali deve da se spuste na trbuhe kako si sjahali - monasi priskoie kako bi pomogli starom rabinu da spuzne iz sedla. Je li iv, je li jo iv? mladi je novak pitao brau uzbuenim glasom. Jo die, odgovorio mu je otac Habakuk. Vidi i sve uje, ali vie ne govori. Rabin je prvi uao u priorovu eliju, sjemenitarac za njim, nosei mu torbu u kojoj bjehu pripravci za iscjeljivanje, ljekovito bilje i razne amajlije. Oni crni psi, repova u strahu podvijenih meu nogama, nisu zalajali na doljaka, nego nastavili zavijati bolno poput narikaa. Rabin ih pogleda, zdvojno kimajui glavom; zakasnio sam, pomislio je, ali nita ne ree. Kleknuo je uz poleglog opata, nagnuo se nada nj i prislonio uho na stareve grudi... umalo dodirujui svojim usnama njegove.
91

Kasno, proaptao je. Prekasno sam stigao... a vi, brao, neka vas Bog poivi. Monasi nato briznue u pla, te se bacie na koljena i stadoe cjelivati mrtvo tijelo, svaki onaj dio koji mu je pripadao po nepisanim, ali vrsto uvrijeenim obiajima: otac Habakuk oi, ostali monasi ve po godinama slube bradu, grudi, trbuh... a sjemenitarci stopala. Jedan od njih uze pokojnikov pastirski tap s ispranjenog stolca, te ga poloi uz njegove zemne ostatke. I stari rabin je silno potovao umrloga, pa ostade kleei uz le, otirui suze to mu navalie u oi. Ali, kakav mu to trijumfalan osmijeh ostade na usnama? sinulo mu je. Sto li znai taj tajanstven sjaj oko njegovih mrtvih oiju? Je li ga to sunce obasjalo kroz otvor vrata, pa ga oblilo zlatom to ne gasne? Ogledao se uokolo: monasi, svi na koljenima, bjehu poeli moliti za duu umrloga, Ivan usana poloenih na opatova stopala glasno je naricao. Pogledom je lutao od jednoga do drugog, kao da ih provjerava, a onda vidje sina Marijinog kako nepomian i staloen stoji u kutu elije, ruku prekrienih na grudima... a s istim trijumfalnim osmijehom preko cijeloga smirenog lica. Jahve, gospodaru neba i zemlje, apnuo je prestravljen, hoe li mi ikad prestat iskuavat srce? Pomozi umu mom da razumije... i odlui! Sljedeega je jutra opet sunce bilo zamraeno pjeanom olujom - naziralo se samo kao krvavo-crven krug u tmini to ju je stvorio estok istoni vjetar, podigavi nad pustinju guste oblake sitnoga pijeska. Crni samostanski psi nisu mogli zalajati gubica punih praine, a polijegale deve mirovale su zatvorenih oi, ekajui da nepogoda proe. Monasi, drei se jedan drugoga kao karike u lancu, s mukom su se probijali s opatovim mrtvim tijelom na rukama, nastojei ostati na nogama - da ih vjetrutina ne otpue dok ga ne pokopaju. Cijela se pustinja bjee uzbibala, oblaci pijeska dizali su se i padali kao golemo valovlje na moru. Pustinjski je vjetar to, dah Jahvin, aptao je Ivan, naslanjajui se svom teinom na sina Marijinog. Taj sasui svaki list, isui svaki bunar, naputi ti usta pijeskom. Sveeve emo ostatke samo poloiti u raku, valovi pijeska e ih zatrpati. U trenutku kad su prelazili samostanski prag, riobradi se kova - sa ekiem na ramenu, golem i crn - ukazao u vrtlozima pjeane praine, nakratko ih promotrio, pa odmah i nestao oba- vijen pijeskom. Zebedijin sin vidje tog zmaja kao bie iz oluje, pa se u strahu dohvati vrsto prijateljeve ruke. ,,Ko to bjee? upitao je bojaljivo. Vidje li ga? Marijin sin mu ne odgovori; Bog besprijekorno sve ureuje, upravo kako on hoe, pomislio je. Eto, privede Judu i mene jednoga drugom u blizinu - i to ovdje, u pustinji, na kraju svijeta. Dakle, Gospode, neka se tvoja vri... Pognuti, da se odre na nogama, monasi su zajedno koraali bosim nogama po uarenom pijesku. Rubovima halja nastojali su zatititi oi i usta, ali im sitne estice kamena ve bjehu sile u grla i plua. Nalet vjetra najednom se stuti na oca Habakuka, koji bjee na elu pogrebne povorke, te ga srui - a monasi za njim, zaslijepljeni pijeskom, pregazie ga. Starac je Habakuk kriknuo iz petnih ila, ali je vjetar tako huao i pustinja se glasala kotrljanjem kamenja da ga nitko nije uo.
92

Zato nas Jahve nije zadahnuo svjeim lahorom s Velikoga mora? pomisli Marijin sin. Htjede neto upitati svog prijatelja, ali nije mogao otvoriti usta, pa se predao novim pitanjima: Zato Jahve ne ispuni isuene pustinjske bunare vodom? Zar mu nije do zelena lista, ni milosti spram ovjeka? Kad bi mu samo jedno ljudsko bie moglo pristupiti, pasti niice pred njim i uspjeti - prije nego to bude pretvoreno u pepeo - kazat mu koliko ljudski rod pati, koliko zemlja pati, koliko zeleni list tuguje! Juda je jo stajao na niskim vratima odvojene izbe, to mu ju monasi dadoe kao privremenu radionicu. Zacenivi se od smijeha, promatrao je pogrebnu povorku kako posre i tetura, na tren mu nestaje za oblakom pijeska, pa se iznova pomalja jer vidje ovjeka koga je traio, pa mu se mrane oi zacaklie od ushita. Velik je Bog Izraelov, apnuo je sebi u bradu, sve uredi kako treba: dovede mi izdajicu ravno pod no. Uao je u eliju suui brk od zadovoljstva. U tijesnoj i mranoj prostoriji, u kutu je plamsao oganj - ugljevlje se paklenski arilo razjareno vjetrom, a onaj ga je grbavi kepec, napola svetac, napola luak, dodatno raspiririvao mijehom. Kova je bio dobre volje. Hej, oe Jeroboame, ree, je li to vjetar to ga Bojim zovu? Ba mi se svia, itekako mi se svia. I ja bi tako puhao da sam Bog. Patuljak se oporo nasmijao: Ja ne bi ba nikako - iscrpljen sam, ree odlaui mijeh, kako bi obrisao znoj sa ela. Juda mu prie. Oe Jeroboame, bi li mi uinio uslugu?... Doe juer u samostan mladi crne bradice, napola munjen ko Vae Velianstvo. Bos, a s rupcem krvlju pokropljenim na glavi. Ja sam ga prvi vidio, ree monah, hvatajui zraka. Ali, dragi moj kovau, nije on napola lud - taj je blesav koliko samo moe bit! Ree da je neto usnio i samo stoga potegao iz Nazareta ne bi li mu to opat - poivao u miru rastumaio. Dobro, a sad me posluaj: ti si otac gostoljub, zar ne? Tvoje je, kad neko naie, da mu odredi i uredi eliju, pripremi postelju, da mu jest? Tako je, nema sumnje! ini se da sam beznadno beskoristan za bilo to drugo, pa me uinie gostoljubom... pa istim, perem, hranim posjetitelje. Izvrsno! Naini ti noas njemu postelju u mojoj eliji. Zna, ne mogu spavat sam, Jeroboame, kako da ti objasnim? None more imam, Sotona mi dolazi i iskuava me, bojim se da e me na pakao osudit. Ali, im ujem eljade da die uza me, smirim se. A uini li mi po volji, imam dar za tebe: noice, kakvim se inae ovce strigu, ali odline i za tvoju bradu. Moe i drugima potucat brade, pa i deve iat - i niko ti vie nee re da nizata nisi. Jesil uo to reko? Daj te kare! Kova je turnuo ruku u svoju vreetinu i izvadio iz nje par velikih zahralih noica. Monah ih je zgrabio, prinio svjetlu, otvorio, sklopio... njegovom divljenju nije bilo kraja! Velik si, Gospode, i udesna su djela tvoja, apnuo je posvema oaran. Dakle? Juda e prodrmavi ga, da ga probudi iz zanosa. Tvoj je noas, odgovori monah, bjeei sa karama u ruci.
93

Uto su se vratili i ostali monasi, jer nisu ni mogli daleko otii - Jahvin vjetar bio je tako jak da ih je s nogu obarao. Nekako su nali grobnu jamu, spustili le u nju i pozvali oca Habakuka da kae molitvu, ali kako ga nigdje ne bjee, stari se nazaretski rabin nagnuo nad raku i zavapio nad tijelom koje dua napusti: Prah jesi i u prah se vrati, jer dua je iz tebe izala... vie te ne treba, ispunilo si svoju svrhu. Da, tijelo, ti svoju svrhu ispuni: pomoe dui da se skrasi u zemaljskom utoitu, da doivi smjenu sunca i mjeseca nad pijeskom i stijenjem, da zgrijei, osjeti bol i udju za nebesima, svojim domom, i za Bogom, ocem svojim. Tijelo, opat te vie ne treba - otputam te! Jo dok je rabin tako zborio, pijesak se stao taloiti na priorovom leu: lice, brada, ruke... postupno mu nestadoe pod njim, pa braa u urbi odstupie, tako da su se ve u trenutku kad je slaboumni brat gostoljub, striui zrak karama, odlazio od kovaa poeli vraati u samostan, zaslijepljeni prainom, ispucanih usana, slijepljenih pazuha... nosei starca Habakuka, kojeg naoe ve napola zatrpanog pijeskom. Stari je rabin obrisao oi, usta i vrat mokrom krpom i unuo pred opatov prazan stolac - i kroz zatvorena vrata ulo se kako Jahvin vreli dah pri i pustoi svijet. Rijei proroka prostru- jae mu od jedne sljepoonice do druge: u takvom su uarenom zraku Boga zazivali i mora da su dolazak Gospodara nad svim kraljevima upravo tako osjeali na svojim usnama i u svojim oima. Upravo tako: Bog je u vjetru to sve isuuje, u bljesku munje uvjeren sam u to, mrmljao je sebi u bradu. Nije Bog u obeharalu vonjaku, znade on da je srce ovjeje poput zelena lista, pa mu peteljku uvija i sokova ga liava. to moemo uiniti, kako da se odnosimo prema njemu ne bismo li uinili blaim njegova oblija? Ako mu ponudimo rtveno janje, uzvraa da nee mesa da se njegova glad tai psalmima, kad zaustimo da bismo mu psalme pojali, da nee vie rijei, nego da jedino meso jaganjevo, sinovljevo, jedinoga sna... moe utolit njegovu glad! Stari sveenik pritom je duboko uzdisao razmiljanje o Bogu redovito bi ga dovelo do srdbe i silno zamorilo. Potraio je okom mjesto u kutu na kojem bi se mogao opruiti; monasi su se ve, iznureni bdijenjem, bili razili po elijama i polijegali u nadi da e sanjati priora. Jer, dua e mu lunjati samostanom i oko njega sljedeih etrdeset dana, ulazit e im u izbe i promatrati to rade, blago ih savjetovat ili prekorijevati. Legoe, stoga, jednako da se odmore i da bi ga vidjeli u snu. Stari se rabio osvrnuo uokolo nikoga ne bjee, prazna elija, samo ona dva crna psa bjehu uli, polegli po kamenim ploama i alosno njukali prazan opatov stolac. Bijesni je vjetar stalno nasrtao na vrata... i on htjede u izbu. Ali, kad se rabin spremao lei pored pasa, najednom zamijeti sina Marijinog kako nepomino stoji u kutu, promatrajui ga. San mu je istoga trena odleprao s oiju; uznemiren, sjeo je i kimnuo glavom neaku da prie. Mladi je, ini se, ekao na njegov poziv, pa mu prie, s gorkim smjekom u kutu usana. Sjedi, Isuse, ree mu starac, elim razgovarati s tobom.
94

Sluam, odgovorio je mladi, sputajui se na koljena nasuprot njemu. I ja s tobom hou porazgovarati, strie imune. to trai ovdje? Majka ti obilazi sela u potrazi za tobom, ljuto kukajui. Ona ite mene, a ja Boga. Nikad se neemo sresti, mladi e na to. ,,Ko da srca nema. Nikad nisi volio oca i mater, kao to bi ljudsko bie trebalo. Tim bolje. Srce mi je uaren ugljen, opee svakoga tko ga dodirne. to je s tobom? Kako moe tako zborit? to ti nedostaje? upitao ga je rabin pruajui vrat kako bi ga bolje promotrio; u oima sina Marijinog vidje blistave suze. Skrivena te bol izjeda, dijete moje. Ispovijedi mi se i olakaj tu bol, pohranjenu duboko u tebi. Jedna? presjee ga mladi; onaj mu se gorki osmijeh razlio cijelim licem. Nije samo jedna, mnogo ih je. Boja glasa kojim je mladi izgovorio to priznanje prenerazila je rabina: stavio mu je ruku na koljeno, kako bi ga ohrabrio da se otvori. Sluam te, djeae moj, ree mu blago. Iznesi svoje patnje na svjetlo, izvuci iz svoga bia. One se mnoe u tmini, a svjetlo ih ubija. Ne srami se, kazuj! Ali, sin Marijin nije ni izdaleka znao odakle bi poeo ni to bi rekao: to bi zadrao skriveno u dubini srca, a to priznao ne bi li se rasteretio. Bog, Magdalena, sedam grijeha, krievi, razapeti - sve mu je prolazimo umom i utrobu mu trgalo. Rabin ga je pogledao kao da ga bezglasno zaklinje i zatim pomilovao po koljenu. Zar ne moe, dijete moje? kaza mu tihim njenim glasom. Ne moe? Ne, strie imune... ne mogu. Zar te je spopalo toliko iskuenja? rabin e jo opreznije, ba kao otac djetetu. Mnogo, odgovorio je mladi sav uasnut, odista mnogo. Kad sam bio tvojih godina, dijete moje, starac ree duboko uzdahnuvi, ,,i ja sam itekako patio. Bog me muio i iskuavao jednako kao i tebe... htjede vidjeti hou li izdrati i koliko dugo. I ja sam se susreo s mnogim iskuenjima, nekih se nisam bojao nemani u divljim oblijima - ali jesam onih pitomih i punih blagosti, tih bogme jesam. A, kao to zna, zarad predaha u tom boju i ja bjeh doao u ovaj samostan, ba kao i ti. Ali, Bog nikako da me se okani, spopadao me sad odande, sad odavde, da bi me na kraju uhvatio - i to poslavi mi iskuenje u enskoj haljini. Jao i naopako, pokleknuo sam pred njim, njom... a otada moebit, jer je Bog tako htio, moda me stoga i muio - staloen sam i miran, a i Bog je ohanuo. Pomirili smo se, prijatelji smo sad, pa e se tako i ti izmirit s njim, dijete moje. Izlijeit se. Marijin sin odreno mahnu glavom. Ne vjerujem da u se ja tako lako izlijeit, kaza tiho, te zatim zautje. Ni rabin vie nije znao to bi rekao, pa su obojica utonuli u muk, teko diui. Ne znam odakle bih poeo, ree konano mladi pridiui se. Stoga neu nikad ni poet, sramim se. Ne ustaj, naredi mu rabin, stavljajui mu ruku na koljeno. Ne odlazi... i sram
95

je iskuenje. Pobijedi ga, ostani! Postavit u ti nekoliko pitanja, jedno za drugim, a ti budi strpljiv, pa me prvo posluaj i potom odgovori... Zato si doao u ovaj samostan? Da bih se spasio. Sebe da spasi? Od koga? ega? Od Boga. Od Boga! rabin je uskliknuo zamjetno uzrujan. On me naganja, nabija mi avle u glavu, srce, utrobu... hoe da me rine... Kamo? Preko hridi... ruba. Kakvoga ruba? Onoga to ga je sam preda me stavio. Trebao bih ustat i progovorit. Ali, to ja mogu rei? Ostavi me na miru, nemam to kazat! Doviknuo sam mu to, ali je odbio. Aha! Odbija, jel? rekoh mu nato. E, pa sad u ti pokazat - uinit u da ti se zgadim, pa e me onda pustit na miru... odvratio sam mu i stoga zapao u neiskupljiv grijeh. U neiskupljiv grijeh? kriknuo je rabin. Ali, da je glasniji bio, mladi ga ne bi uo - bjee posve zaokupljen svojim jadom i bolom. Zato je mene odabrao? Zar nije mogao vidjeti to mi je u grudima? Zmije jedna oko druge ovijene, siku i uvijaju se... a nadasve... Rije mu je zapela u grlu - umuknuo je, a znoj mu se stao urkom slijevati od korijena kose. A nadasve? upitao je rabin blago. Magdalena! odgovorio je Isus digavi glavu. Magdalena! Rabinovo je lice najednom posivjelo. Moj grijeh je, samo moj, to je krenula putom kojim ode. Naveo sam ju na putene uitke dok smo jo djeca bili, da... ispovijedam to. Pouj, rabine, ako ti je zaista do uasa. Bilo je to kad su mi bile tri godine, otprilike toliko... uuljao sam se u tvoju kuu kad nikoga od vas odraslih nije bilo doma. Uzeo sam Magdalenu za ruku, obnaili smo se, legli i priljubili se potkoljenicama naih golih nogu! Koga li uitka, koga li radosnoga grijeha! Od tog je trena Magdalena bila izgubljena: nije mogla bez mukarca... bez mukaraca. Pogledao je starog rabina, ali je taj utio glave utisnute meu koljena. Moj grijeh je, moj! moj! Marijin sin je zavapio udarajui se u prsa. A da je samo taj... nastavio je zatim. Ali, od samog djetinjstva, Oe, nije se u meni krio samo avao putenosti, nego i bahatosti. Jer, i kad djetece bjeh - nisam jo mogao ni hodat valjano, nego sam se drao zida, kako ne bih pao - ponavljao sam u sebi... o koje li drskosti! koje li prostote!... Boe, uini me Bogom! Boe, Bogom me uini... Bog hou biti! A jednom, kad sam ve bio poodrastao, zobao sam bobice s velikoga grozda, pa neka Ciganka naie i ree da e mi, ako joj dam groa, sudbinu pro- rei. Dao sam joj... sagnula se i zagledala mi se u dlan. O, ooo!... uzviknula je, vidim krieve i zvijezde. Zatim, nasmijavi se, ree Postat e kralj
96

izraelitski! te ode. Nasmijala se ona, ali ja sam joj povjerovao i zanio se - i sve otada, ujae imune, nisam valjano pri sebi. Prvi si komu sam to kazao - nisam nijednoj ivoj dui dosad. Da, od onoga dana nije s mojom pameu u redu. Trenutak je poutjeo, a onda vrisnu: Lucifer sam ja! Jesam! Jesam! Starac pridignu glavu i stavi mu ruku mladiu na usta. Umukni! naredio mu je. Neu utjet! Isus e izvan sebe od gnjeva. Sad, kad sam poeo, za muk je kasno. Neu utjeti! Laljivac sam, licemjer koji se boji i vlastite sjene... koji nikad istinu ne kazuje, jer nema smjelosti za nju. Kad vidim enu u prolazu, pocrvenim i oborim glavu, ali mi se oi zasjaje poudom. Nikada nisam digao ruku da bih udario nekoga, ukrao ili ubio - ali ne zato to to ne bih htio, nego jer se bojim. Htio bih se pobuniti protiv majke, centuriona, Boga... ma me je strah. Strah! Strah! Da pogleda u moju nutrinu, sam bi strah vidio, zeca koji se trese strah... nita drugo. On mi je otac, mati i Bog! Stari je rabin uzeo mladievu ruku i zadrao ju u svojoj, kako bi ga smirio, ali se Isus i nadalje tresao cijelim tijelom, u nesavladivom gru. Ne boj se, dijete moje, ponavljao je sveenik nastojei ga umiriti. Sto je vie vragova u nama, tim vie anela moemo stei. Aneo je iskupljeni avao, stoga vjeruj... Ali, Isuse, jo bih te neto upitao: jesi li ikad legao sa enom? Ne, mladi je odgovorio bez ustezanja. Nisi elio? Mladi se zarumenio, ali nita nije odgovorio - krv mu je divlje navrla u sljepoonice. I ne eli? starac je ponovo upitao. elim, Isus je prvo rekao jedva ujno, a zatim se trgnuo kao da se upravo probudio i kriknuo: Ne! Ne elim! Ne elim! A zato ne? upitao je rabin, nemajui drugoga lijeka za mladieve jade. Znao je iz svog iskustva i sluajeva mnogih koji su mu dolazili hulei, zapjenjenih usta i urlajui da im je svijet premalen - a kad bi se oenili, najednom im vie ne bi tijesan bio, djecu bi izrodili i posve se smirili. Nije to meni dovoljno, mladi e snudenim glasom. Treba mi neto vee. Tebi to nije dosta!? zapanjio se rabin. Sto bi onda htio? Magdalena, ponosno njiui zanosnim kukovima, proletjela mu je mislima... bujnih grudi, senzualnih usana i narumenjenih jagodica. Smijala se, zubi su joj blistali na suncu, ali dok je tako etala pred njim, tijelo joj se poelo mijenjati, umnoavati... Marijin sin vidje ju kao jezero, mora da je bilo Genezaretsko, a oko njega tisue mukaraca i ena tisue Magdalena blistavih uznositih lica, redom ozarenih suncem. A to sunce bjee on sam, Isus iz Nazareta, koji se nadvijao nad njih i oblijevao ih bljetavilom. Da li od radosti, udnje ili osjeanja spaenosti, nije mogao razaznati ali je samu ozarenost vidio. O emu misli? upitao ga je rabin. Zato ne odgovara? Mladi je najednom prasnuo, pitajui ga glasno: Vjeruje li u snove, strie imune? Ja vjerujem... u
97

njih i nita drugo. Jedne sam noi usnio da su me nevidljivi neprijatelji svezali za osuen empres. Dugakim su me strijelama izboli od glave do pete, tako da sam strano krvario. Na glavu su mi stavili trnovu krunu, a u trnje upleli ognjena slova kojima je bilo ispisano Sveti Huljitelj. Ja jesam Sveti Huljitelj, oe imune. Stoga, bolje je da me nita ne pita... ili u hulit poeti. Samo poni, dijete moje - samo poni, ree rabin staloeno, ponovo ga uzevi za ruku. Poni hulit i opusti se. Vrag je u meni koji vie Nisi ti drvodjeljin sin - nego kralja Davida! Nisi ti obian ovjek, nego sin onoga koga je Danijel u proroanstvima najavio. tovie, sin Boji! I jo vie: Bog! Rabin je sluao, pognut u struku, a drhtaji krenue njegovim oronulim tijelom. Mladieve se usne uokvirie pjenom, jezik mu se prilijepio za nepce - nije vie mogao progovoriti. A to je vie i mogao rei? Jer, rekao je sve - osjetio je kao da mu je srce presuilo. Oslobodivi ruke rabinovog stiska, ustao je i okrenuo se starcu. Ima li me jo ita pitat? ree mu podrugljivo. Ne, odgovori starac, osjeajui kako sva snaga istjee iz njega u zemlju i nestaje. Tijekom ivota istjerao je vraga iz mnogih ljudi, opsjednuti su sa svih strana dolazi da ih oslobodi neastivoga. Ali, njihovi su avoli bili sitni i lako ih je bilo svladati: avoli neisti, straha, bolesti. A sad... kako da se hrve s vragom poput ovoga? Vani, Jahvin je vjetar jo navaljivao na vrata, nastojei prodrijeti kroz njih. Ne bjee drugoga zvuka - ni aglja na tlu, ni gavrana u zraku. Sve ivo bjee obuzeto strahom u iekivanju da Gospodinov bijes proe. 11 Marijin sin naslonio se na zid i zatvorio oi. Usta mu gorka bjehu, otrovno gorka. Rabin, s glavom opet meu koljenima, razmiljao je o paklu, avolima i ovjejem srcu... Ne, nije pakao, sa svim svojim vrazima, u nekakvoj rupetini pod zemljom: on je u grudima ljudi, tovie u nutrini najplemenitijih i najpravednijih meu njima. Bog je ponor - i ovjek je ponor, a stari rabin nije se usuivao otvoriti ni vlastito srce da vidi to mu je u njemu. Neko vrijeme nisu razgovarali. U dubokoj tiini i oba ona psa bjehu zaspali, kanda se umorie od tugovanja za umrlim. Onda se najednom u dvoru zau ne osobito glasan ali prodoran siktaj: priglupi Jeroboam prvi je pohitao da vidi o emu se radi, slutei da bi moglo biti ono to se uvijek pojavi s Jahvinim vjetrom, a to ga je silno veselilo; i zaista, premda je sunce ve pomalo zalazilo, cijelo se dvorite jo kupalo u njegovoj svjetlosti - kojoj se, na kamenoj ploi kraj presuenog bunara, izloila i golema crna zmija sa utim arama. Uzdignute glave i razjapljenih eljusti, palucala je rascijepljenim jezikom i siktala - za Jeroboamove ui, zavodljivije od ikakve frule. Ponekad u ljetnim noima, kad bi i njemu ena pala na um, javljala mu se upravo tako, kao guja smotana na njegovoj slamarici, kako mu sike u uho. I prole noi Jeroboam je lunjao poljima snova, pa sad, suzdrana daha prie
98

zmiji pozlaenoj suncem... koja se najednom stade glasati tihim zvidukom. Oaran, i on je zazvidao oponaajui ju, a onda jo mnoge zmije ispuzae iz bezvodnog zdenca, iz rupa meu kamenjem, ispod onoga bodljikavog grmlja: neka s modrom kukuljicom, druga zelena, a s dvama roiima, trea rumenouta, pa zatim smea, opet crna... plazei kao da se curak za urkom vode slijeva prema onoj koja ih je izmamila. Onda se poee uvijati jedna oko druge, trljati se i oblizivati, pa nastade klupko njihovih tjelesa u grevitu komeanju. Jeroboam ih je gledao zinuvi od uda, a onda mu sinu: pare se. Tako se i mukarci i ene smotaju jedno oko drugog - i zato nas je Gospod izgnao iz raja. Nesvjesno, grbavac se poeo svojim nikad ljubljenim tijelom njihati zajedno sa zmijama u pomami oploavanja. I rabin bjee uo ono zavodljivo itanje, pa je paljivo oslukivao, pomislivi: Eto, zmije se pare ba za ognjenoga Bojeg vjetra. Gospod se rasrdio, hoe spriti svijet, a guje se stapaju u ljubavni zagrljaj. Na tren ih je smetnuo s uma i pomislio na neto drugo, a onda zadrhti: u svemu se Bog odraava, sve ima dva znaenja... ono to ga prepoznajemo na prvi pogled i drugo, skriveno. Prost svijet zamjeuje samo prvo - To su zmije listom e kazati i njegova misao ne ponire dublje; ali, um onih koje Bog posebno nadahne vidi preko nevidljivoga, prepoznaje skrivena znaenja. Stoga je pojava tih guja, koje izgmizae pred vrata opatove elije i poee siktati, zvidati, pariti se... upravo nakon Isusove ispovi- jedi, svakako morala imati duboko prikriveno znaenje. Ali koje? Sklupao se na podu izbe, u sljepoonicama mu je bubnjalo: kakvo bi to znaenje moglo imati? Studen se znoj stao slijevati niz njegovo suncem opaljeno lice, Naizmjence je, krajikom oka, promatrao blijedog mladia pokraj sebe, te sputenih kapaka i otvorenih usta napeto oslukivao zmijsko siktanje iz dvora. Sto bi to moglo znaiti?... Ptiji jezik nauio je od velikog istjerivaa avola, ranijeg opata Josafata, koji bjee samostanski poglavar kad je on doao ovamo da bi se zaredio. Umio je protumaiti cvrkut lastavica, gu- gutanje golubova, kliktanje orlova... Josafat mu bjee obeao da e ga poduiti i zmijskom jeziku, ali je prije umro i odnio tajnu sa sobom u grob. Te zmije danas svakako su nosile nekakvu poruku, ali kakvu? Sto bi ona mogla znaiti?... Opet se skutrio i stisnuo glavu meu dlanovima - um mu se bjee silno uskomeao. Duboko je uzdisao i hropio, osjeajui kako mu bijele i crne munje sijevaju mozgom. Sto bi to imalo znaiti? Kakvu su poruku te zmije donijele?... Najednom je kriknuo, osovio se na noge i oslonio na opatov pastirski tap, dotad naslonjen na njegov prazan stolac. Isuse, tihim e glasom, kako ti je u srcu? Mladi ga nije uo, bjee zaronio u neopisivo uzbuenje, jer je tog dana na izmaku - nakon toliko godina - odluio ispovidjeti se i progovoriti o svemu, prvi je put smogao snage zaviriti u tminu svoga srca i raspoznati, jednu po jednu, guje koje su u njemu siktale. tovie, imena im je dao, a kad je to uinio osjetio je kao da su jedna za drugom odgmizale iz njegove nutrine i otpuzale nekamo, rastereujui ga.
99

Isuse, kako se uti u srcu? starac ga je iznova upitao. Osjea li olakanje? Naslonio se ramenom na zid i primio mladia za ruku. Doi, ree mu poloivi kaiprst druge ruke na usta. Otvorio je vrata, a zatim - vodei Isusa za ruku - zakorai preko praga. Zmije, sklupane u uskomeano klupko, kao da su plesale u pjeanoj vijavici to bi se jo povremeno dizala vrelim vjetrom... uivajui u Bojoj milosti; samo bi se povremeno ukoile i zastale od iscrpljenosti. Marijin ih sin vidje i stade kao ukopan, dok je rabin - drei ga i nadalje grevito za ruku - ispruio opatov tap i dodirnuo rub zmijskoga grozda. Evo ih, ree blago, promatrajui mladia sa smjekom. Pobjegle su. Pobjegle? Isus e zapanjeno. Odakle su pobjegle? Osjetio si olakanje u srcu, jel da? Odatle su pobjegle. Iz tvoga srca. Marijin sin zabezeknuto je promatrao as rabina - koji mu se dobrostivo smjekao a as zmije, koje su se, premda jo tijelima ispreplete poput povijue, sporo gmizale prema isuenom bunaru. Spontano je stavio ruku na srce - udaralo je divlje, ali s olakanjem. Hajdemo unutra, ree rabin opet ga uzimajui za ruku; kad su uli, stari je sveenik zabravio vrata. Slava budi Bogu, uskliknuo je proet snanim osjeajima, promatrajui sina Marijinog, koji nije skrivao uznemirenost. udo!... ivot ovog djeaka koji stoji preda mnom nije drugo do li udo! Htjede u tom trenu poloiti ruku na Isusovu glavu i blagosloviti ga, a u sljedeemu baciti se niice preda nj i stope mu izljubiti - ali se suzdrao, pomislivi zar ga Bog nije prevario toliko puta dosad? Koliko li je puta, kad bi uo proroke koji su u posljednje vrijeme nagrnuli iz pustinje ili planina - rekao sam sebi: Taj je Mesija! a Bog bi ga svaki put ostavio na cjedilu, pa bi se rabinovo srce, koje bi ve cvasti poinjalo, svelo na jalov izdanak. Stoga je obuzdao samoga sebe... pomislivi: Prvo ga moram provjeriti. Jer, ako su ono bile zmije koje su ga iznutra derale, pa nestale ostavljajui ga istog - sad bi se mogao uzdii. Treba se obratiti ljudima, progovoriti... pa emo potom vidjeti. Netko je pokuao ui, pa rabin otkrinu vrata: bio je to gostoljub Jeroboam, s veerom za goste: ulomkom jemenice, akom maslina i vriem mlijeka. Kad je odloio obrok, obrati se Isusu: Stavio sam ti prostirku u drugu eliju, da ne bude bez drutva. Misli dvojice posjetilaca bile su vrlo daleko od jela i spavanja: opet su se ule one zmijurine - komeajui se na dnu presahlog bunara, itale su i siktale, zvidale, teko dahtale. Vjenavaju se, ree monah smijuljei se. Boji vjetar dere, a one - kuga ih pomorila! - bez imalo straha... samo se pare. Namignuo je starom rabinu, ali je ovaj ve bio zabavljen veerom: namakao je tvrd jemeni kruh u mlijeko i sporo ga vakao. Htjede obnoviti snagu, pretvoriti hljeb, mlijeko i masline u hranu potrebnu za umne napore pri razgovoru s Marijinim sinom.
100

Priglupi grbavac pogledao je jednoga, pa drugog, zakljuio da ne mare za nj i otiao. Stari rabin i sin Marijin sjeli su prekriivi noge, jedan suelice drugomu i blagovali u tiini. U eliji je postajalo sumrano: jo su se samo nazirali opatov stolac, njegov molitveni prag i stalak sa svitkom koji je ostao otvoren na Knjizi proroka Danijela. Zrak je jo mirisao tamjanom, dok su daci vjetra, to su nalazili put kroz upljine vrata, bivali sve studeniji. Oslabi vjetar, ree rabin u nekom trenu. Bog, kako doe... tako i ode. Mladi mu nije odgovorio. Otile su, otile... zmije odoe iz mene ponavljao je u sebi. Moda je upravo to Bog htio, moda me stoga i uputio ovamo, u pustinju, samo da me njih lii. Zapuhao je, guje su ga ule, ispuzale iz moga srca i razbjeale se. Slavljen budi, Gospodine! Kad je zavrio s jelom, rabin die ruke uvis i zahvali Svevinjemu, a onda se okrenu svom neaku: Isuse, gdje lutaju tvoje misli? Ja sam nazaretski rabin, uje li me? ujem te, strie imune, ree mladi prenuvi se; nije se lako vraao iz svojih snatrenja. as je kucnuo, dijete moje. Jesi li spreman? Spreman!? Za to spreman? Isus e stresavi se. Zna ti to dobro, zato pita? Spreman ustati i progovoriti. Komu? Ljudskomu rodu. A to da mu kaem? Ne brini za to. Samo otvori usta - Bog ne zahtijeva od tebe nita vie. Voli li ljudski rod? Ne znam... Znam samo da, kad vidim ljude, osjetim suut prema njima. Nita vie. To je dovoljno, dijete moje... dovoljno. Samo ti ustani i obrati im se: tvoja e se tuga umnoiti, a njihova raspriti. Moda te je Bog upravo zato poslao na ovaj svijet. Vidjet emo! Da me je Bog stoga poslao na ovaj svijet? Isus e tiho. Kako to moe znati, oe? dodao je osjeajui kako mu dua, na tekim mukama, ite odgovor upravo na to pitanje. Ne znam. Nitko mi nije neto takvo rekao... ali, moda jest mogue. Vidjeh znakove. Jednom, dok si djeai bio, uzeo si aku gline i od nje oblikovao pticu, a dok si ju milovao i neto joj govorio, meni se uinilo da je zemljana ptica stekla krila i odletjela s tvoga dlana. Moda je ta glinena ptiica dua ovjekova, Isuse, dijete moje... ovjeja dua u tvojim rukama. Mladi je ustao i otvorio vrata opatove elije, promolio glavu kroz njih i napeto oslunuo. Zmije se vie nisu ule - vladala je posvemanja tiina. Zadovoljan, okrenuo se starom rabinu. Daj mi blagoslov, Oe, i nita vie ne govori. Dovoljno si toga kazao, ne bih mogao vie podnijeti. Nakon kratke utnje, tiho mu ree: Umoran sam, strie imune. Idem u postelju. Ponekad nas Bog nou posjeti da bi nam objasnio dogaaje prethodnoga
101

dana. Laku ti no, strie. Brat gostoljub ekao ga je pred vratima. ,,Ajmo, da ti pokaem gdje sam ti namjestio leaj. Kako ti je ime, dino mome? Drvodjeljin sin. Meni je Jeroboam, a zovu me i brat Tupavac, kao i Grbonja. Pa to onda! to nosim, tim se i ponosim... grickam svoju nasunu koricu, tvrdu kakvu mi Bog dade. Kakvu tvrdu koricu? Grbavac prasnu u smijeh: Ma jel mogue da ne razumije? A jesi mudar... Jedinu koja me zapade, eto! Nego, tu e noit, ree pokazujui mu ulaz u mranu elijicu. Tu ti je prostirka, lijevo... i laku ti no elim, to meni nikad nije. Jesam li usnio, eto nji da me kinje! A ti, da nisi ene usnio - u samostanu si, mladiu! Nasmijavi se jo jednom poput hijene, tresnuo je vratima za njim. Uavi, Marijin sin nije se pomakao s mjesta - jer mu u prvi mah tama bjee posve nepronina. Kad su mu se oi pomalo navikle na nju, vidje u udubljenju u zidu krag s vodom - i, iz kuta, dva sjajna oka kako ga netremice gledaju. Polako je kroio prema postelji, ispruenih ruku da se doeka ako se spotakne o neto, te konano zapeo nogom o nerazmotanu hasuru. Dobro vee, prijatelju, ree onom u tmini, ali mu nitko ne odgovori. Sklupan na lealjci, leima naslonjen na zid i s bradom pri koljenima, Juda je teko i buno disao, promatrajui doljaka. Doi... doi... doi... ponavljao je u sebi, kao da ga mami, sve vre stiui no u ruci. U mislima se vratio u Keriot, njegovo rodno selo u dalekoj Idumejskoj pustari. Prisjetio se da je upravo tako njegov stric, istjeriva avola, mamio agljeve, pustinjske kunie i prepelice, kad bi ih htio ubiti. Legao bi na zemlju, netremice promatrao lovinu i bezglasno otegnuto izgovarao rijei udnje, mamljenja i zapovijedi: doi... doi... doi... pa bi ivotinja, kao uspavana tim jednolinim itanjem, klonula glavom i krenula prema izvoru. I Juda je u nekom trenu poeo tako itati, prvo jedva ujno, pa sve glasnije... zatim i poluglasom punim bijesa, pa se Marijin sin trgnuo iz prvoga sna i skoio uasnut na noge. Tko je bio uza nj u eliji? Zato tako iti iz dubine grudi? Najednom je u zraku osjetio vonj pobjenjele zvijeri i razumio! Judo, brate moj, jesi li to ti? upitao je tiho. Raspinjau! srdito je riknuo onaj u mraku, udarivi nogom o pod. Judo, brate moj, opet e mladi, raspinja pati vie nego raspinjani. Riobradi se okrenuo cijelim tijelom i postavio se suelice Marijinom sinu. Zakleo sam se brai zelotima i majci raspetoga da u te zaklat. Dobro mi doao, kriodjeljo... dozivao sam te bezglasno itei i ti doe. Skoio je zatim na noge, zabravio vrata elije i vratio se na svoje mjesto, opet s Isusom licem u lice. Jesil uo to kaza ? Da se nisi derat stao. Spremi se! Spreman sam. Bez dernjave! Brzo u ja to... da uteknem jo za puna mraka.
102

Blagoslovljene oi koje te vide, Judo, brate. Pripravan sam ja... a nisi ti mene dozvao svojim itanjem, nego Bog zato i jesam doao. Njegova je beskrajna milost sve besprijekorno uredila. U pravom si trenu naiao, Juda, brate moj. Noas mi se srce rasteretilo i oistilo, pa mogu pred Boga izai. A premorih se hrvajui se s njim, umorih se od ivota... pa ti iju moju nudim, Judo. Ja sam spreman. Kova je nato bijesno zahropio i nabrao obrve. Nije htio, nikako nije htio gadilo mu se, odista dodirnuti vrat koji mu se nudi ne branei se, poput janjca. elio je da mu rtva prui otpor, da se estoko dohvati s onima koga je naumio ubiti, pa da se umorstvo dogodi na kraju mukog hrvanja dvojice jednako uzavrele krvi - kao nagrada za estok boj. Marijin je sin ekao ispruenoga vrata, ali ga je kova u nekom trenu odgurnuo ustranu svojom tekom ruetinom. Zato se ne opire? promumljao je razjareno. Kakvo si mi ti muko? Dii se i bori se! Ali, ne elim ja to, Judo, brate... Zato bih ti se odupirao? Ja elim to i ti, a oito i Bog isto hoe, pa je stoga sve tako savreno i sloio. Zar ne vidi: ti i ja krenuli smo prema samostanu bezmalo u isto vrijeme, ja ovdje srce oistih, pripremivi se da budem ubijen, a ti se mai noa, i sam se pripremi za to... vrata se otvorie, ja uoh. I kakvih ti jo znakova treba, Judo, brate moj? Kova mu, meutim, ne odgovori. Grickao je brk u gnjevu, uzavrela mu je krv nadirala u glavu i povlaila se poput plime i oseke, izazivajui mu as silnu napetost u cijelom biu, kao da e prsnuti, a onda opet maloduje... kanda je nestade do zadnje kapi. Zato krieve tee? upitao je konano, zagrmivi da je sva izba zajeala. Mladi je pognuo glavu; to je bila njegova tajna - kako bi ju smio otkriti? Hoe li kova primiti zdravo-za-gotovo san to mu ga Bog alje, one glasove to ih u samoi uje, kande to mu se u tjeme zarivaju kao da ga kane u nebo ponijeti? A on niti je pruao otpora, niti ga je htio pruiti... kako bi Juda to razumio? Jer, on se bjee grijeha dohvatio - kao svrhe boravka na zemlji. Ne mogu ti to objasnit, Judo, brate... oprosti, ali ne mogu, Isus e kao da se ispriava. Kova se pomakao na svom leaj u kako bi mogo bolje nazrijeti mladiev lik u tami. Pogledao ga je paljivo, a zatim se povukao u raniji poloaj, te se opet naslonio leima na zid. Kakav li je ovo ovjek? pomislio je... ne mogu razumjeti. Da li ga zaista Bog vodi - ili Vrag? Proklet bio, ovako ili onako bilo: ne opire se, a to je najvei otpor! Ne mogu ja priklat janje... ovjeka, to da, ali janjca?! Kukavelj si ti, bijedo i prokletnie! jarosno mu je dobacio. Oooo... da te oe vrazi u pakao odnijet! Ti, kad te se po jednom obrazu pljusne, drugi okree. Vidje no i odma iju poturi... Ne moe te ovjek osim s krajnjim gaenjem dotaknut. Bog moe, apnuo je Marijin sin posve staloeno. Kova stade premetati bode iz ruke u ruku, neodluan to mu je initi - a onda kao da vidje svjetlosni krug kako treperi u tmini oko mladieve glave: uas ga spopade, iz runih mu zglobova nestade svake snage.
103

Nisam ja osobito bistar, ree potom sinu Marijinom, ali kazuj - razumjet u. Ko si zaista? Otkle dolazi? Otkud te prie to se vuku za tobom: te procvali tap, te munja nebeska, te nesvjestice to te spopadaju kad krene ulicom, te glasovi to tvrdi da ih uje u mraku?... Kazuj, kakvu tajnu nosi? Smiluj se, Judo, brate moj. Komu da se smilujem? Prema komu ti osjea samilost? Samomu sebi, svom kukaveljstvu, siromatvu? Ili osjea saaljenje spram Izraela? Govori, zaboga! Jel spram Izraela? To bi da mi je ut od tebe, jel ti jasno? To i nita drugo. Jel te trapi patnja Izraelova? ovjeja patnja, Judo, brate moj. Ma, okani se ti ovjeka! Ljudi su bili i Grci, koji nas poklae prije toliko stotina godina, i Rimljani su ljudi, ovi koji nas i dalje mrcvare, oskvrnjuju nam Hram i naega Boga. A zato bi nam bilo do njih stalo? Na Izrael bi trebao mislit, pa ako osjea suut prema ikomu i iemu, onda je treba osjeat prema Izraelu... a svi ostali neka se gone dovraga! Ali, Judo, brate moj... ja utim saaljenje i spram aglja koji pati, i ptice na grani, i trave pod njom. Hahahaha...! zagrohotao je riobradi. Da ne osjea suut i prema mravima? Da, i prema njima, jer Bog je u svemu, sve je Bog. Kad se sagnem i mrava pogledam, u njegovu sitnom crnom oku vidim lik Gospodinov. A kad se sagne nad moje lice, sine drvodjeljin? I u tvojim oima, u njihovoj dubini, lik je Njegov. I ne boji se smrti? Zato bih, Judo, brate moj? Nije smrt poput vrata koja se za nama zatvaraju, nego ona koja se otvaraju pred nama. Otvore se i uemo... Uemo?... Kamo? U okrilje Boje. Juda je uzdahnuo sav uzrujan. Ne moe ti ovoga uhvatit ni za glavu, ni za rep - pomislio je - a i kako bi mogao, kad se taj ni smrti ne boji? Oslonivi glavu na dlanove, dugo je promatrao Isusa - kao da vae odluku - a onda mu konano ree: Ako te ne ubijem, kakve su ti namjere? to kani init? Ne znam. Ono to Bog odlui... htio bih ustat i obratit se ljudima. A to im namjerava govorit? Kako bih ja to mogao znati, Judo, brate moj? Otvorit u usta, a Bog e govorit. Onaj svijetli krug oko mladieve glave sve je sjajniji bivao, njegovo se tuno duguljasto lice ozarilo kao da ga munje osvjetljavaju, a njegove oi crnje od noi oblile su Judu neizrecivom blagou. Riobradi je osjetio golemu nelagodu i spustio pogled. Ne bi ga zaklao, pomislio je, kad bi bio siguran da e zaista progovorit i usplahirit izraelitska srca... da se pobune i napadnu Rimljane. to eka, Judo, brate moj? upitao ga je mladi. Ili te Bog moda nije poslao da me ubije... moebit mu je neto drugo na umu, neto ni tebi znano, pa se bori sa samim sobom ne bi li odgonetao to jest. A ja sam jednako spreman da me
104

zakolje, kao i da nastavim ivjeti... pa ti odlui. Polako, emu urit, oglasio se kova posve obeshrabren. Duga je no, imamo vremena u izobilju. Nekoliko je asaka vladala tiina, a onda se Juda opet pro- derao: ovjek ne moe s tobom ni razgovarat, a da se ne nae u nebranu grou! Ja te pitam jedno, ti odgovara drugo... ne mogu te ni za glavu, ni za rep! Bio sam, u glavi i srcu, posve naisto prije nego to ti doe vamo i dok nisam uo tvoje rijei. Pusti me... Okreni se na drugu stranu i spavaj. Samoe mi treba da se priberem i sagledam sve to... i to mi je init. Kazavi to, okrenuo je Marijinom sinu lea, mrzovoljno gunajui. to Bog hoe, to e se i dogoditi, pomislio je Isus, opruio se po prostirci, prekriio ruke na grudima, te sklopio oi pun povjerenja u Svevinjega. Uto je iz rupe u stijeni, nasuprot njihovoj eliji, jejina pomolila glavu, uvjerila se da je Boja vjetrutina prohujala krajem, te poletjela, huui njeno kako bi dozvala mujaka... ponavljajui glasanje kao da mu poruuje: Bog je protutnjao nekamo dalje, jo smo jednom izbjegli najgore - doi, voljeni! U visini, vedrim su se nebom rasprile zvijezde; Marijin sin vidje jednu kroz procjep u vratima i silno joj se obradova. Ta mu uskoro nestade iz vida, ali se pojavila druga, trea... nebeski se svod kretao, odbrojavajui ure te duge noi. Juda se prevrtao na svojoj slamarici, s vremena na vrijeme ustajao teko dahui, inio korak-dva do vrata i natrag, pa se vraao na leaj. Marijin sin ga je promatrao kroz trepavice, iekujui da se dogodi ono to Bog hoe, to god to bilo. U eliji do njihove deva je frknula od iznenadna straha - valjda vidje u snu vuka ili lava. Nad pustinjom, utihlom po nestanku vjetra, nono je nebo bilo crno usprkos sve brojnijim zvijezdama; s prolaskom sati umnoavale su se poput legija. Onda se iznenada, na drugom kraju dvora, oglasio pijetao. Juda je skoio s prostirke i u jednom se koraku maio vrata, jednako ih naglo otvorio i zatvorio za sobom... bat njegovih bosih nogu ubrzo je utihnuo kao da nitko i proe kaldrmom. Marijin sin u tom trenu spazi svoju vjernu pratiteljicu - u kutu, budnu u njezinu bronanom oklopu. Oprosti, sestro, ree. Jo nije doao as. 1 2 Topao i vlaan vjetar bjee digao velike valove na Genezaretskom jezeru - jesen se bliila. Muko i ensko ve je u zoru pokuljalo iz Kapernauma prema vinorodnom okoliu koji je za- mirisao otpalim liem i prezrelim grozdovima. Jematva je bila u punom jeku: groe puno slatkoga soka visjelo je s trsova sve do zemlje - a poput njega pune blagosti bjehu i mlade beraice, koje su poudno zobale slasne bobe, tako da su im lica bila sva umazana nektarom. Momci, puni snage i mladenakog zanosa, promatrali su ih blistavim oima i dobacivali dvosmislene izraze, pa su vinogradi odjekivali smijehom i radosnom pjesmom. Kao i obino, djevojke su izazivale mladie - kojima nije trebalo mnogo da se uspale i ponu ih salijetati. Prepredeni avao berbe podbadao je obje strane i likovao nad
105

njihovim uzbuenjem. Prostrana poljska kua starca Zebedije bila je puna uurbanih beraa - vrata joj se tih dana nisu ni zatvarala - a u kutu dvora danonono je u pogonu bio vinski tijesak to su ga momci neprestance hranili koarama groa dopremljenog iz vinogorja. etiri gorostasa: Filip, Jakov, Petar i Natanijel - seoski postolar, ljudina prostoduna kao dijete - oprali su se od zemljane praine i zagazili u etak, nisku otvorenu bavu, da bi nogama gnjeili zrele grozdove. I posljednji je siromah u Kapernaumu njegovao malen vinograd, kako bi imao vina barem za blagdane tijekom godine, a u Zebedijinoj vinariji predali bi urod sa svoga trsja u zamjenu za onoliko mota koliko se, po starevoj procjeni, moglo iz njega iscijediti. Dakako, pohlepni je Zebedija tom tibrom dobrano punio svoje upove i bave, a da ne bi trpio prigovore seljana, sjedio je na visoku stolcu uz tijesak i zapisivao koliko je tko sepeta donio. Znajui koliko je gramzljiv, pa stoga ne vjerujui njegovim zapisima, vinogradari su dobro pamtili koliko su koara izruili, kako ne bi bili zakinuti pri podjeli mota - to im je malo pomagalo, taman da su imali oi i na potiljku. Kroz otvoren prozor gospodarske zgrade vidjela se Saloma, gospodarica, opruena na lealjci; pozdravila bi svakog doljaka i porazgovarala s njim, ne bi li smetnula s uma stalne bolove u koljenima i nonim lancima. Mora da je u mladosti bila prava krasotica - vitka i visoka, maslinaste boje koe i krupnih oiju, a i iz dobre kue. Prosila su je trojica, iz triju naselja - Kapernauma, Magdale i Betsaide - doavi istodobno pred njezinoga starog oca, bogatog brodovlasnika. Svaki bjee doao s bogatim tovarom na leima deva, punim koarama i prijateljima da zbore u njegovu pohvalu, a starac, od- vagnuvi u glavi svakog od njih po snazi, umu i bogatstvu, odabra Zebediju, koji se i vjena njom. U ono je doba itekako bio zaokupljen njom, ali je neko krasna djevojka ubrzo ostarjela, vrijeme narui njezinu ljepotu, pa je njezin dobrodrei mu znao za seoskih sveanosti provesti no s nekom udovicom. Toga je dana, meutim, Salomino lice blistalo: Ivan, njezin miljenik, bjee prethodne veeri doao iz samostana - mrav i blijed, sama kost i koa, nakon dana i noi molitve i posta. Odluila je stoga da ga vie ne pusti onamo, nego da ga dobro hrani i napija, kako bi ojaao, da mu se obrazi opet zarumene. Dobar je Bog, ponavljala je u sebi, i potujem milost Njegovu - ali ne smije stoga ispiti krv naoj djeci. Postiti i moliti, da - ali umjereno, da budu zadovoljni i Bog i ovjek, da se dogovore kako udovoljiti objema stranama, paljivo i razumno. Pogledavala je stoga znatieljno prema vratima da vidi vraa li joj se Ivan iz vinograda, kamo i on bjee otiao pomoi beraima. Nasred dvorita, ispod velikoga bademova stabla krcatog plodovima, riobradi je Juda bez rijei mlatio batom, najprije kujui obrue, a zatim ih nabijajui na nove ili popravljene bave. Onaj tko bi ga promotrio s desne strane, vidio bi samo zlou u njegovim upalim oima, a tko bi ga pogledao slijeva, zamijetio bi da ga mue nekakva tjeskoba i tuga. Poprilino dana bjee proteklo od one zore kad je pobjegao iz samostana poput lupea, a sve otada obilazio je sela i ljudima popravljao ili izraivao obrue za drvene sudove. Zalazio je po kuama, kovao,
106

oslukivao razgovore i slagao u sjeanje rijei i djela svih koje bi susreo, kako bi mogao izvijestiti bratstvo o svemu tomu. Ali, kamo se djenu onaj nekadanji riobradi, galamdija i kavgadija? Od onog praskozorja, kad napusti samostan, zaista ga se nije moglo prepoznati. Kvragu, Judo Ikariotski, otvori gubicu, sotono riobrada! uzalud mu je Zebedija dovikivao. Na to misli? Otvori usta, blaeni grubijane... kai neto. Jematva je, nije to mala stvar. Svak se veseli, i metiljava se crna ovca smije. Nije nego kako ti ja kaem! Zar se jo nisi pomirio s tim? Ne uvodi ga u napast, Zebedijo, prekide ga Filip. U samostanu je bio, izgleda da kani kostrijet navui. Nisi li uo: kad avo ostari, ode u fratre! Juda se okrenuo, uputio otrovan pogled Filipu, ali mu nita ne ree. Nije ga volio - ni taj nije bio muko, ovjek od djela, nego samo isprazan brbljavac. I on je trebao meu buntovnike, ali se u posljednjem trenu skamenio od straha i odbio stupiti u bratstvo. Ovce na brizi imam, bjee mu izgovor. Imam ovce, a komu da ih ostavim? Zebedija se nato zacenio od smijeha, te podviknu riobradom: uvaj se, kukave! Monatvo je zarazna boletina, pazi da je ne dobije. Moj sin za dlaku izmae... i to stoga to mi se stara razboli, pa dopre vijest do njega, a kako je uz pokojnog opata izuio travarenje, doe doma da je lijei. Nee on natrag, pazi to ti kaem. A zato i bi, nije lud, zar ne?... U pustinji se gladuje i ea, trpi a, povrh svega, ako je o Bogu rije, zar nije on i ovdje? Uz dobru hranu, vino, ene... Bog je posvuda. Ko ga pametan onda ide u pustinji iskat? to ti o tom misli, Judo Ikariotski? Riobradi je, meutim, samo zamahivao ekiem, uskraujui mu ikakav odgovor. A to bi mu i mogao kazati? Tomu je starom pokvarenjaku sve ilo potaman, kako bi on mogao razumjeti nevolje blinjega? ak je i Bog, koji je druge brisao s lica zemlje brzinom buhina skoka, ovoga pohlepnog prasca, nametnika, srebroljupca... pazio i mazio, potedio ga i najmanje patnje, prostirui zimi po njemu mekan vuneni pokriva, a ljeti laganu lanenu plahtu. A zato? Koje je dobro vidio u njemu? Je li se taj stari kopilan uope brinuo za sudbinu Izraela? Ne bi taj za sav izraelitski rod ni malim prstom mrdnuo, sli- zao se s Rimljanima, okorjelim razbojnicima, jer su uvali njegovo bogatstvo. Neka ih Bog uva, stalno je govorio, jer oni odravaju red i mir. Da ih nema, pljakaka bi rulja, ti bosonogi nitarije, harali naokolo i mogli bismo samo naricat za naom imovinom... Ali, samo ti misli svoje, stari izrode, doi e ura - ono to Bog smetne s uma i ostavi neodraeno, nee zeloti, blagoslovljeni da su. Strpljenja, Judo, ne daj mu da ti jednu rije iz usta izvue, strpljenja... Doi e Jahvin Sabat! Podigavi pogled, vidje svojim modrozelenim oima Zebe- diju uz vinski tijesak kako lei u lokvi vlastite krvi - i razvue mu se osmijeh od uha do uha. Istodobno, ona etvorica golemih momaka - dobro opranih nogu - svojski su gazili groe u etku. Do koljena u mjeavini grozdova i soka, gnjeili su i gnjeili, sladei se usput bobicama koje bi im zapele za oko zrelou i veliinom. Toliko su se zanijeli poslom da su se primili za ruke kao da pleu u kolu, poskakivali i
107

podvriskivali. Kao da su se napili ve i od mirisa neprovrela mota, opustili su se i sve ee zagledavali djevojke u vinogradu kako njiu kukovima, njihove gole none listove - jer su groe brale u pregae oblikovane prednjim dijelom halja te grudi koje su im se njihale dok su sagnute pobirale grozdove s niskih trsova. etvorki se sve smutilo u glavi: nisu oni vie gacali po grou u etku, niti je ono tamo bio vinograd - nego sam raj, s Jahvom sijede brade u stolcu kraj tijeska, koji noiem po dugakom tapu urezuje znakove propisujui obaveze svima njima: koliko je sepeta tko nabrao, koliko ih je tko istresao u etak, koliko komu pripada upova mota, baava ili mjeina vina, lonaca jela, ena!... Svega mi na svijetu, oglasio se Petar, da Bog sad stupi preda me i kae Petre, hej... Perice, danas sam beskrajno dobre volje, pa kai to ti srce ite... i to e i dobit... dakle, to bi? znate ljudi to bi mu reko? Da mi je dovijeka groe gnjeit, nita drugo! A ne bi htio vina pit, tikvane? Zebedija e grubo. Ne bi, due mi. Samo bi groe gnjeio! Petar se pritom nije smijeio, bjee ozbiljan i uvjeren u svoje rijei. Na tren je prestao gnjeiti groe, pa se opruio na suncu, izloivi mu se gol do pojasa; tono nad srcem, bjee mu tetovirana velika crna riba neki umjetnik, raniji robija, nekoliko godina ranije tako ju mu je vjeto iglom nacrtao da se inilo kako veselo mae repom i pliva zapletena u kovravo runo na Petrovim grudima. Nad ribom bjee malo etverokrako sidro, s povratnim zarezom na svakom kraku. Filip se prisjetio svojih ovaca; nije njemu bilo do oranja i kopanja na zemlji, brige za vinograd ni za berbu groa. Zaboga, Petre, narugao se, ,,e jesi naao posao dovijeka groe gnjeit! Ja bi isko u Boga da zemlju i nebo uini zelenom livadom punom ovaca i koza. Onda bi ih pomuzo, pa bi mlijeko teklo niz brdske strmine, ba ko rijeke, te se slijevalo u jezero da ga sirotinja moe pit. A svake bi se veeri skupili svi mi, redom obani, s naim predvodnikom i samim Bogom, uegli bi oganj, napekli janjadi i otpoeli priat prie. To bi bio raj, prijatelju! Kuga vas pomela, glupani! srdito je promrmljao Juda, bacivi opet bijesan pogled prema Filipu. Mlai momci, gotovo goli - samo sa arenim krpama oko struka kosmati i razulareni, nisu ni najmanje marili za razgovore starijih: drugaiji je bio njihov raj, o kojemu nikom nisu priali, nego samo nosili koare do tijeska i hitro ili po nove... kako bi bili to vie uz lijepe beraice. U nekom je trenu Zebedija zaustio da e izrei nekakvu mudru primjedbu, ali ostade nijem otvorenih usta: udan se gost pojavio na vratima dvora i sluao ih. Bjee zaogrnut crnom kozjom koom sve do vrata, bosonog, neuredne kosurine i lica utog poput sumpora. Oi su mu bile krupne, crne kao gar i pune ognja. etvorka u badnju prestade gnjeiti groe, Zebedija zadra svoju mudroliju za zubima - svi se okrenue prema onomu na vratima. Bjee li to ivi le? Svaki smijeh prestade, samo se Saloma
108

 provirivi kroz prozor, oglasi krikom: To je Andrija! Andrija, dobri Boe! uzviknuo je Zebedija, pa kako to izgleda!? Jel se vraa s onoga svijeta? Ili si na putu tamo dolje! Petar je uto skoio iz etka, primio brata za ruku bez ijedne rijei... gledajui ga s mjeavinom ljubavi i straha. Boe, zaista je to bio Andrija ali, to ostade od onoga debeljukastog junaka, hrvaa na glasu, prvoga kad je trebalo i raditi i zabaviti se? Zar je to zaista onaj Andrija koji bjee zaruen zlatokosom Rutom, najljepom djevojkom u selu? Onom koja se, zajedno s ocem, utopila u jezeru one noi kada Bog die straan vjetar, a zarunik joj se potom iz oaja predade Bogu milju i djelom... Tko bi pomislio, tko bi rekao da je to isti onaj Andrija; oito, bjee on vie u potrazi za nestalom zarunicom nego Bogom. U Petra je strah potisnuo svaki drugi osjeaj, jer se dobro sjeao kako mu je brat izgledao kada ga predadoe Bogu a gle kakvoga im je vratio. Hej, doviknu Zebedija Petru, misli li dovijeka tako buljiti u nj? Dovedi ga unutra... dok ga vjetar ne obori s nogu. Ui, Andrijo, dijete moje. Pregni se, uzmi groa, pojedi... a imamo i kruha, slava Bogu. Najedi se da ti se povrati rumenilo u obraze, jer e ti stari otac, vidi li te takvoga, umrijeti od straha i poeljeti vratit se ribetini u trbuh! Ali, Andrija, umjesto da prihvati ponueno, die svoju koatu ruku i zagrmi: Zar vas sram nije? Sve vas! Zar se ne bojite Boga? Svijet propada, a vi gnjeite groe i veselite se. Sauvaj nas Boe svetaca, mrzovoljno e Zebedija. Evo jo jednoga da nam kvari raspoloenje... Potom mu se obratio obuzet srdbom: Ne bi ti nas malo ostavio na miru? Zna, siti smo prodika, a zar te tvoj prorok, taj krstitelj, nije niemu boljem nauio? Reci ti njemu neka malo promijeni pjesmu. Kae, doao je kraj svijeta, grobovi e se otvoriti i mrtvi pokuljati van... da e Bog sii na zemlju - dogodit se Drugi dolazak! - rastvorit svoju knjigu gdje je sve zapisano, a onda jao si ga nama! Kojeta! Puke lai! Ne sluajte ga, momci - na posao! Samo vi gnjeite. Iskupite se! Iskupite se! Jonin je sin nastavio po svomu. Zatim je oteo ruku iz bratovljeve, te stao nasred dvora, tono nasuprot Zebediji, i uperio prst u nebo. Za tvoje dobro, Andrijo, Zebedija e pomirljivo, sjedi i pojedi neto, popij malo staroga vina i razumu se privedi. Glad te izbezumila, nesretnie. A ti si izgubio razum od obilja, Zebedijo, odgovori mu Jonin sin. Ali, zemlja se otvara pod tvojim nogama, Gospod je zemljotres, progutat e te zajedno s tvojim tijeskom, tvojim brodicama i tvojom pretilom trbuinom! U oganj bjee zapao: strijeljajui oima od jednoga do drugoga, gnjevno ih gledajui, vikao je: Prije nego se ovaj mot pretvori u vino, kraj e svijeta doi! Navucite kostrijet, pospite se pepelom po glavama, u grudi se udarajte i kazuj te Moj grijeh! Moj grijeh! Moj preveliki grijeh! Zemlja je oboljelo stablo, a Mesija sa sjekirom dolazi! Juda je prestao tui svojim batom, dobrano zbunjen sluao je Andriju napola otvorenih usta, tako da su mu se zubi bjelasali meu usnicama, dok je Zebediju
109

izdalo strpljenje. Za ljubav Boju, Petre, povikao je, vodi ga odavde. Posla imamo, ljudi moji! On dolazi! On dolazi! jednom s ognjem u ruci, drugi put s knjigom dugova, a sad i sa sjekirom. Sa im li e jo?! A da nas vi, prevaranti i smutljivci, ostavite na miru? Sve se na ovom svijetu sasvim dobro odvija, kaem vam... Gnjeite groe, ljudi, i ne berite brige! Petar je blago pomilovao brata po pleima kako bi ga smirio. Ne galami, brate, smiri se. Umoran si od puta, ree mu obzirno. Hajdmo kui da se odmori, da te otac vidi i srce mu se utjei. Tako mu zborei i vodei ga kao da je slijep, Petar je polako izveo brata iz Zebedijina dvora, te se otputio s njim krivudavom poljskom stazom - uskoro obojica nestadoe ostalima s vidika. Starac Zebedija prasnuo je u smijeh: E, jadni moj proroe iz riblje utrobe, ne bi bio na tvomu mjestu za sva blaga ovoga svijeta. Uto se oglasila Saloma, koja je jo osjeala ar Andrijinih oiju na svojoj koi. Zebedijo, ree odmahujui sijedom glavom, pazi to govori, stari grenie, i ne podruguj mu se. Aneo stalno lebdi nad nama i sve biljei, pa e te nagradit po mjeri tvog izrugivanja. Ima mati pravo, oglasio se Jakov, koji dotad ne bjee izustio ni rijei. Nije ti ni dlaka nedostajala da jednako propati zbog Ivana, tvoga ljubimca, a koliko vidim, ta opasnost jo nije minula. Kau nosai da ne sudjeluje u berbi, nego da sjedi sa enama i brabonja o Bogu, suzdravanju i besmrtnosti due. Ti ne bi bio Joni u koi, ma ne bih ni ja tebi, oe. Pritom se jetko nasmijao; nije volio svoga lijenog i umiljenog brata, a kako mu izreeno ne donese oduka, stade bijesno gaziti po grozdovima u badnju. Zebediji navre krv u glavurdu - jer on nije mogao podnijeti svoga starijeg sina: previe su slini bili. Teka bi svaa bila izbila da se u tom asu nije na dvorinim vratima pojavila Marija, ena Josipova iz Nazareta, oslanjajui se o Ivanovu ruku. Mrava joj stopala bjehu krvava i pranjava od daleka puta - dani ve bjehu proli otkako je napustila dom i lutala od sela do sela, sveudilj plaui, u potrazi za svojim zlosretnim sinom. Bog mu razum odue, zavede ga stazom kojom muevi ne kroe; teko uzdiui jadna je mati naricala za njim premda, iv bjee. Svakoga je pitala vidje li ga: Visok je, mrav, bosonog... nosi plavu tuniku i crni koni pojas. Jeste li ga moda vidjeli? Dotad joj nitko ne ree da jest, pa mu je tek sad - zahvaljujui Zebedijinu mlaem sinu - u trag ula: doznala da je u pustinjskom samostanu, da je odjenuo bijelu halju, da po cijele dane klei ili se baca licem prema tlu... molei. Ivan joj je kazao sve to je znao, osjetivi golemu suut prema njoj, te joj pruio ruku da se podupre ulazei u Zebedijin dvor, gdje bjee naumila kratko se odmoriti prije nego to krene u pustinju. Starica Saloma digla se i doekala ju naglaeno srdano: Dobro nam dola, Marijo. Ui, sjedi... Marija je spustila rubac do obrva, sagnula se, prola pored mukaraca u dvoru oiju uperenih u zemlju, a kad je prihvatila pruenu joj ruku stare prijateljice, nije
110

vie mogla zatomiti pla. Grijeh je plakati, dijete moje, ree joj starica, pokazujui joj da sjedne na njezin divan i sputajui se pored nje. Na sigurnom je sada tvoj sin, pod Bojim je krovom. Teka je majina bol, Salomo, odgovorila je Marija uzdahnuvi. Bog mi samo jednoga sina dade, pa i njega manjkavog. Starija je Zebedija uo njezinu tubalicu, pa sie sa svoga povienog mjesta da bi ju tjeio; naime, ne bjee on lo ovjek prema onima koji mu nisu ugroavali zaradu. Mladost ludost, Marijo, ree joj, na nezrelost mu odbij. Proi e ga, ne brini. Jer, mladost... neka je blagoslovljena... ti je poput vina, pa, kad se istrijeznimo, damo se podjarmit bez suvinih batina. I tvoj e se sin otrijeznit, kao i moj - taj pred tobom. Barem je poeo dolazit sebi, slava Bogu! Ivan se zarumenio, ali nita ne ree, nego ode u kuu da bi donio goi vr hladne vode i nekoliko zrelih smokava. Dvije ene, sjedei jedna uz drugu da su se gotovo glavama dodirivale, nastavila su razgovor o mladiu koga je Bog naveo njegovim putima. Priale su apatom, da ih mukarci ne uju i da im upadicama ne naruavaju duboko zajednitvo u boli. Samo moli i moli, kae tvoj sin, Salomo... te se toliko baca niice da su mu dlanovi i koljena puni krvavih uljeva. Kae Ivan i da nita ne jede, da na oigled mravi, nestaje ga... da je poeo viat krila u zraku - pa da odbija i vodu pit ne bi li ugledao anele. Kamo ga ta patnja moe odvesti, Salomo? Ni stric mu, rabin, ne moe pomoi, a sjeti se samo kolike je druge avolom opsjednute izlijeio. Zato me Bog prokleo, Salomo, to sam ja to uinila? Klonula je glavom na koljena svojoj staroj druzi i stala gorko plakati. Ivan joj prie s bakrenim loniem vode i pet-est smokava na velikom listu. Ne plai, ree sputajui joj voe u krilo, sjaj svetosti blista oko cijeloga lica tvoga sina. Ne vidi ga svatko, ali ja jesam jedne noi: vidjeh kako mu ta svjetlost ozari lik... kao da nestaje u njoj, pa se prestraih. A otac Habakuk, otkako je stari opat umro, svake ga noi sanja, te ree kako je jednom usnio da vodi tvoga sina za ruku od elije do elije, kao da ga predstavlja brai, a nita ne govorei, samo upirui prstom u nj... smijeei se i prstom ga pokazujui. Uznemiren, otac Habakuk se probudio, skoio na noge i uzbunio ostale monahe, te svi stadoe tumaiti njegov san. Sto im je pokojni opat htio kazat? Zato im je pokazivao pridologa i smijeio se pritom? Najednom, prekjuer... ba prije mog odlaska, Bog prosvijetli brau, te odgonetae Habakukov san: pokojnik ih je upuivao da tvoga sina proglase njegovim nasljednikom. Nakon toga, asa ne asei, svi se dadoe u potragu za njim - naoe ga i padoe na koljena pred njim, govorei kako je Boja volja da on postane opat, ali ih tvoj sin odbi. Ne, ne... nije to moj put, ree im, nisam ja toga vrijedan, a i otii u. Tako sam uo, ba oko podneva bjee, neposredno prije mog odlaska odande - kao i da mu zaprijetie kako e ga zakljuat u eliju i postavit strau pred nju da ne pobjegne. estitam ti, Marijo, ree starica Saloma, sva ozarena. Sretna li si mati! Bog ti dahnu u utrobu, a ti to jo i ne shvaa!
111

ena koju Bog obljubi sve je ula, ali odmahnula glavom, nimalo utjeena. Ne bi ja da mi sin bude svetac, promrmljala je zabrinuto. Htjela bi da bude kao i ostali... da se oeni i unuke mi podari. To je Boji nain. To je nain ovjeji, blago e Ivan, kao da se srami usprotiviti joj se. A onaj drugi, Boji, tvoj sin upravo slijedi. Uto se zaue uzbueni glasovi iz smjera vinograda - dva momia, zadihani nosai koara, dotrae u dvor. Uznemirujua vijest, gazda, povikae kad su uli, ali udno se smijui. ,,Ko da se cijela Magdala digla na noge... dohvatila eljad kamenje u ruke i ganjaju onu ljepoticu da je kamenuju! Koju ljepoticu, momci? preostala e trojica u etku u jedan glas. Magdalenu? Da, Magdalenu, blagoslovljena bila! Dvojica gonia na mazgama prooe, pa nam rekoe... navodno je onaj razbojnik Baraba - a taj, bogme, jes strah i trepet! juer napao Magdalu, doavi iz Nazareta. Eto ti ga na! zareao je Zebedija u hipu obuzet srdbom. Kuga ga pomela, toga prokletog zelota! Taj da e spasit Izrael!... Skot prljavi ivotinjske gubice, u paklu gorio. I to da se zbiva? Rekoe oni gonii kako je naiao kraj Magdalenine kue, a dvor krcat - na Sabat! Izopenica je primala i na blagdan, a njemu da je prekipjelo, te je uletio unutra, trgnuo no skriven u njedrima... a trgovci svoje sablje, umijeali se i susjedi, pa nastade straan mete. Dvojica naih da su zadobili tekih rana, a trgovci pojahali deve i pobjegli da si glave spase. Baraba zatim da je prolomio vrata kako bi ubio onu koja je svemu kriva bila, ali je ne nae! Dok je trajalo ono klanje u dvoru, iskrala se na stranji izlaz i neopazice pobjegla, te se cijelo selo dade u potjeru... ali omraa, pa je nisu mogli na. Jutros da su se ratrkali na sve strane, opet je itei, uzalud... a onda netko vidje tragove u pijesku - kanda je pobjegla put Kapernauma! Koje li sree ako nam doe, momci! ree Filip oblizujui si debele usne, oputene kao u jarca. Samo nam ona nedostaje u ovom raju jes, samo nam Eva manjka. Bogme bi oduevljeni bili da je ugledamo. U nje je duan i na Sabat otvoren, blagoslovljena bila! priglupi e Natanijel, gladei se po bradi. Sjetio se, naime, kako se jednog petka naveer okupao, obrijao i obukao istu odjeu a onda ga iskuenje odvede u Magdalu, gdje sjede u red pred Magdaleninim vratima, Bog ju blagoslovio. Zimsko doba bjee, pa promet slab, tako da je Natanijel - jer posljednji doe, a nitko nakon njega - ostao u duanu cijelu subotu, ostvarivi bogme dobar promet. Nasmijao se stoga sa zadovoljstvom, premda bi mu netko mogao prigovoriti da je poinio smrtni grijeh; da su oboje zgrijeili, itekako jesu, ali onomu tko u Boga vjeruje - Bog i prata... A bogobojaljivomu, siromanom i radom satrvenom Natanijelu ivot je prolazio za klupicom nakraj sela, na kojoj je izraivao natikae enama, grube sandale mukarcima koji su si mogli priutiti da ne hodaju bosi, te jo tvre pastirima. Kakav je, pak, to ivot bio - pa zato ne bi barem jednom, makar to bilo i na Sabat, bacio sve dovraga i nauivao se kao mukarac. Kad ve Bog ima razumijevanja za ljude poput njega, pa
112

im oprata. Starca je Zebediju, meutim, ta vijest silno uznemirila. Nevolja! Nevolja... nije nego kako vam ja kaem! uzgunao se. Zar svako zlo mora zavrit u mom dvoru? Prvo proroci, pa kurve, pa ojaeni ribari... sad i Baraba - e, pa da znate, dosta mi je! A vi, krasni moji momci, samo da vam je povoda za prestat gnjeit?! Gnjeite, kvragu! U kui, Saloma i Marija, Josipova ena, uvi vijest samo su se pogledale i bez rijei oborile glave. Juda, pak, naglo je spustio eki na nakovanj, otiao do dvorinih vrata i naslonio se na dovratak - jer i on bjee sve uo, tovie: itekako mu se usjeklo u misli. Dok je prelazio onih etiri-pet koraka dvorom, uputio je Zebediji pogled pun jeda i prijezira. Oslonjen o zid, ubrzo je zauo glasove i vidio oblak praine nad stazom meu vinogradima: muko i ensko tralo je derui se iz punih grla Uhvati je! Uhvati je! a prije nego to su oni iz etka stigli izai iz smjese mota i groa, ili stari gramzljivac spuznuti sa stolca, Magdalena, u poderanoj odjei i jedva dolazei do daha, utrala je u kuu i bacila se pred noge starici Salomi. Upomo! kriknula je. Upomo! Stiu me... Starica se smilovala grenici, ustala je, zatvorila prozor i doviknula sinu da zabravi dvorina i kuna vrata. uni u kut, skrij se, ree Magdaleni. Marija, supruga Josipova, nagnula se nad zabludjelu mladu enu, gledajui ju s naklonou i uasom. Nitko bolje od potene ene ne zna koliko je teko sauvati ast i kako se ona zna lako izmaknuti, pa ju je itekako saalijevala, ali joj je, u isti mah, to greno tijelo djelovalo poput divlje zvijeri, kosmate i mrane, nadasve opasne. Taj joj je neman umalo otela sina kad mu bjee dvadeset godina - za dlaku joj je umakao. Da, pomislila je Marija uzdahnuvi, pobjee eni, ali hoe li i Bogu... Stara Saloma poloila je ruku na Magdaleninu preznojenu glavu. Zato plae, dijete moje? suosjeajno ju je upitala. Ne elim umrijeti! odgovori Magdalena. ivot je tako divan... ne umire mi se. I Marija, Josipova ena, prui ruku i pomilova ju; nije se vie bojala bludnice, a niti joj bjee odbojna. Ne boj se, Marijo, njeno joj kaza, Bog te uva, nee umrijet. Kako to zna, Marijo? upita Magdalena zablistavi oima. Magdaleno, Bog nas voli, pa nam daje i vremena za iskupljenje grijeha, odgovori Isusova majka samouvjereno. Ali, dok su se tri ene tim krtim razgovorom sjedinjavale u boli, iz vinograda su se zauli uzbueni uzvici beraa i nosaa: Dolaze! Eto ih! Dolaze!... Starac Zebedija opet nije stigao sii sa svoga prijestolja, a krupni se i razbjenjeni mukarci ukazae pred njegovim dvorom; pred njima Baraba, preznojen i crven od srdbe, povie s praga: Zebedijo, eto nas... i ulazimo, s tvojim doputenjem ili bez njega u ime Boga Izraelovog!
113

Rekavi to, prije nego to je kuevlasnik stigao usta otvoriti, izvali nasilnik jednim zahvatom vrata iz okvira, te dohvati Magdalenu za bujne pletenice. Van, kurvetino! Van! reao je, vukui ju prema sredini dvorita. Uto nagrnu i svjetina iz Magdale, te su ju dograbili i ponijeli, rugajui joj se najgrubljim rijeima i prostakim smijehom, prema jami nadomak jezera. Bacie ju u tu rupu, te okruie, skupljajui pritom kamenje, ene u pregae, a mukarci na ruke. Starica Saloma, usprkos bolovima u nogama, ustala je s leaja, dovukla se u dvor i okomila na mua. Sram te ima bit, povikala je, dopustio si tim nitarijama da kroe u tvoju kuu i zgrabe ti tu jadnicu iz ruku, enu koja je u tebe milost prosila. Obratila se potom Jakovu, koji je neodluan stajao nasred dvorita. Hoe li i ti oevim stopama, sram te i stid bilo! Zar ne umije bit bolji od njega? Hoe li i tebi Bog u posjedovanju bit? Tri, pohitaj! Zatiti enu koju cijelo selo ubit hoe. Cijelo selo nju jedinu! Bruka ih pomela! Smiri se, majko, idem, odgovori joj sin - taj se nikoga na svijetu nije bojao, osim nje; jer, kad god bi se ona u ljutnji na nj okomila, silan bi ga strah spopao budui da je osjeao kako taj gnjevan i otar glas nije njezin, nego da pripada drevnomu izraelitskom soju ogrubjelom za dugih godina u pustinji. Okrenuvi se, Jakov kimnu Filipu i Natanijelu: Idemo! ree - traei pogledom Judu, ali kovaa vie nije bilo kraj baava. Eto i mene, oglasio se Zebedija, neto uzrujan prijekorima, a vie bojei se ostati uz onu koja mu ih je uputila; pregnuo se, dohvatio svoju teku batinu, te krenuo za sinom. Magdalena, baena u onu jamu, cviljela je poput ranjene ivotinje - sva u ranama, skutrena u kutu s rukama nad tjemenom kako bi zatitila glavu. Mukarci i ene, natiskani oko udubine, promatrali su ju s gaenjem i porugom. Prioe i momci i djevojke iz vinograda: mladii bjehu ostavili posao da bi uagrenim oima promatrali to slavno tijelo, sad polugolo i okrvavljeno, a cure iz naslade, jer im planu mrnja spram ene koja je uivala tolike mukarce - a posebice su joj zavidjele one koje ne bjehu iskusile nijednog. Baraba die ruku da bi stiao rulju: htio je izrei presudu i dati znak za poetak kamenovanja. U tom se trenu Jakov pojavio, krei akama put kroz natiskanu svjetinu - htjede se probiti do voe zelotske bande, ali ga Filip zgrabi vrsto rukom. Kamo si naumio, zaboga? ree mu uasnut prizorom. Kamo je krenuo iko od nas... aica nasuprot cijelom selu? Nemamo nikakvih izgleda. Ali, Jakovu je i nadalje u srcu odjekivao razdraen majin glas. Hej, barabo... ti, koljau! povikao je. Doao si u nae selo ubijat, jel? Da si ostavio tu enu na miru! Ako joj treba sudit, onda e joj sudit starjeine Magdale i Kapernauma, a i njezin otac, rabin nazaretski, treba tu bit. Tako zakon nalae! U pravu je moj sin, oglasio se stari Zebedija, podboivi se svojom tekom toljagom. Pravo ima, zakon se treba potovat! Baraba se sporo okrenuo svojim golemim tijelom, pa im stao suelice. Seoski starjeine imaju skliske dlanove, umakne im i krupna riba... samo ako dobro podmae. Ko i ti, Zebedijo. A ja
114

takvima ne vjerujem! Ja sam zakon, a ako neki od vas, vrli momci, ima neto protiv toga, neka istupi i odmjeri snagu sa mnom! Olo iz Magdale natiskao se oko Barabe, s ubilakim sjajem u zjenicama. Iz sela doe i opor klipana naoruanih prakama. Filip zgrabi Natanijela za nadlakticu i povue ga natrag, te se obrati Jakovu: Ajde, sine Zebedijin, ajde... ako oe, ali bez nas. to misli, da smo toliko ludi? Nije vas sram samih sebe, kukakvice? Ni najmanje! Samo se ti tuci. Bez nas. Jakob se nato okrenu ocu - ovaj e nakaljavi se: Starac sam, sine. Dakle? povie Baraba, te se grohotom nasmija. Uto je i starica Saloma pristigla, oslanjajui se o ruku mlaega sina za njima Marija, Josipova ena, sva u suzama. Jakov, vidjevi majku, protrnuo je od glave do pete: pred njim bjee strani kolja, s gomilom razularenih seljaka za leima, a iza njega mati mu, bezglasna, a gnjevna. Onda? Baraba ga je ponovo izazvao, zavrui rubove svoje halje. E, nee se oni mene sramit! Zebedijin e sin srdito sebi u bradu, te stupi prema Barabi - to je ovaj jedva doekao. Ubit e ga! kriknuo je mlai od brae, nastojei se osloboditi majine ruke, kako bi priskoio Jakovu u pomo; majka ga je, meutim, grevito drala. Umukni i ne mijeaj se! obrecnula se na nj. Ali, upravo kad se dvojica suparnika htjedoe dohvatiti, od jezerske se obale zaue uzvici Maran atha! Maran atha! Suncem opaljen mladi trao je uzbueno maui rukama. Maran atha! Maran atha! Gospod dolazi! neprekidno je uzvikivao. ,,Ko dolazi? uskomea se rulja, okruujui ga. ,,Ko ide? Gospod, odgovori momak pokazujui iza svojih lea, prema pustinji. Gospod ide - eno ga! Svi se okrenue u tom smjeru: obasjan suncem na zalasku - koje je sobom odnosilo i dnevnu pripeku - neki se ovjek uspinjao od jezerske obale. Sav u bijelom bjee, kao monasi iz samostana s jednog je oleandera u cvatu otrgnuo crven cvijet i zatakao ga peteljkom meu usne, dva se galeba na alu razmakoe kako bi ga pustili da proe izmeu njih. Stara Saloma pridie sijedu glavu i omirisa zrak. ,,Ko dolazi, sine? upitala je Ivana. Vjetar se promijenio... Srce e mi prsnut, majko, ree onaj momi. Mislim da je to on! Ma, ko on? Pssst, ne govori! A ko su oni ljudi koji nastupaju za njim? Boe milostivi, otkud li se stvorie... cijela vojska! Nije vojska, ne boj se, majko. Siromasi su to, oni koji dolaze paljetkovat po obranim vinogradima. Pokupit ostatke od jematve. Odista, taj se opor odrpanaca kretao u redovima poput falange, a im su prili, ratrkae se meu obranim lozjem - mukarci, ene, djeca... s koarama i vreama 115

te se dadoe u potragu za nepobranim grozdiima. Svake godine nakon berbe, jednako kao i nakon branja maslina, etve ita... sirotinja iz cijele Galileje sjatila bi se da pobere i pokupi ono to su vlasnici vinograda, maslinika i polja u plodnom kraju ostavljali bijednima, kao to bjee nareeno zakonima Izraelovim. Onaj ovjek u bijelom u tom je trenu zastao: kad je vidio razjareno mnotvo pred sobom strah ga obuzeo. Moram natrag! pomislio je okovan starom tjeskobom. To je svijet ljudi - otii moram, vratit se u pustinju, onamo gdje je Bog. Iznova mu je sudbina visjela o tankoj niti: kamo da krene - naprijed ili natrag? Svjetina oko jame bjee kao oduzeta: ni pokreta, ni glasa - sve oi uprte u nj. Jakov i Baraba licem u lice, spremni za boj, ak je i Magdalena podigla glavu i oslukivala. Osjetila je promjenu vjetra... Zato najednom tiina? Slijedi li joj ivot ili smrt? Najednom je ustala, podigla ruke i poela zazivati Upomo! ovjek u bijelom uo je njezin glas, poznao ga i stresao se. Magdalena je to, apnuo je. Magdalena! Spasit ju moram! Krenuo je urno prema mnotvu, irom rairenih ruku. Kako je prilazio, sve je jasnije vidio bijes u oima svjetine i estinu u izrazima njihovih lica, pa mu je srce sve uzbuenije lupalo, a cijelim mu se biem razlijevala vrelina suosjeanja i ljubavi. Ti ljudi, pomislio je, braa su i sestre, svi i svatko od njih, samo to to ne znaju - i stoga pate. A kad bi znali, kakvog bi slavlja bilo, kojeg ljubljenja i grljenja, koje li sree! Konano je stigao do njih, uspeo se na povien kamen, rairio ruke i okrenuo se onima desno i onima lijevo od sebe, a onda se iz njegove nutrine vinula samo jedna rije, ali prepuna radosti i trijumfa: Brao! Zapanjena svjetina samo se zgledala - nitko mu ne odgovori. Brao, opet je odjeknuo njegov glas pun ushita, brao, tako mi je milo to vas vidim. Ali nama nije drago to tebe vidimo, kriodjeljo! Baraba mu odvrati podiui povelik kamen s tla. Djeae moj! prvo se zauo bolan uzvik iz dubine srca, a onda Marija pohita da zagrli sina. Smijala se, plakala, milovala ga - ali se on, ne kazavi joj nita, oslobodi njezinog zagrljaja, te pristupi Barabi. Baraba, brate moj, ree mu, meni jes drago da tebe vidim, jer sam ti prijatelj. Donosim ti poruku o velikoj radosti. Da mi nisi priao! zagrmio je Baraba, postavljajui se izmeu Isusa i Magdalene, kako bi ju skrio od njegovih oiju. Ali, ona je zauvi voljeni glas skoila na noge kliui: Upomo, Isuse! Marijin se sin u jednom skoku naao na rubu jame. Magdalena se ve bila poela uspinjati iz nje, hvatajui se za otro kamenje i traei bosim nogama oslonac na izboinama, pa kad joj je pruio ruku, odmah ju je izvukao - ali se, sva izubijana, nije mogla drati na nogama, nego se skutrila na tlu, teko dahui. Baraba je priskoio i stavio joj svoju teku nogu na lea; Moja je! zaurlao je, diui kamen u ruci. Ubit u je, oskvrnula je abat. Ne zasluuje nego smrt! Smrt! Smrt! razjarila je svjetina, bojei se da bi joj rtva mogla izmigoljiti. Smrt! povikao je i Zebedija, videi kako odrpanci okruuju pridologa, oito
116

ne s bezazlenim namjerama na umu. Jadni li smo ako se rulji ne dopusti da uini to je nakanila - i ako joj se dade da postupa po svojoj volji, pomislio je, te iznova povikao: Smrt! Smrt! Ali, Isus je zgrabio Barabu za uzdignutu ruku i obratio mu se mirnim glasom punim tuge: Barabo, zar ti nisi nikad prekrio neku Boju zapovijed? Zar nikad u ivotu nisi ukrao, ubio, poinio preljub, ni la rekao? Zatim se okrenuo krvoednomu mnotvu, zagledao se u lice svakom od onih oko jame, te staloeno kazao: Neka se onaj meu vama, koji je bez ijednoga grijeha, prvi baci kamenom! Svjetina se uskomeala - jedno po jedno, muko i ensko, poelo se povlaiti natrake, uzmiui pred njegovim pogledom... kojim kao da im je prodirao u cijelo bie i mogao vidjeti to im je u pamenju. Mukarci se prisjetie svih gnjusnih lai to ih izreko- e za svoga vijeka, nepravda to su ih poinili, tuih ena koje su obljubili, a ene navukoe rupce nad lica i pustie kamenje iz ruku da im padne kraj stopala. Kad je starac Zebedija vidio da rulji izmie pobjeda, doslovce je pobjesnio, a poto je Isus ponovio Neka onaj meu vama tko je bez grijeha baci prvi kamen, uzviknuo je Ja u! i dobacio Barabi: Daj mi taj kamen! Onaj ko je nevin nema se ega bojat ja u ga bacit. Barabi je laknulo, pruio mu je kamen i maknuo se ustranu, a Zebedija je priao Magdaleni, vaui kamen u ruci i gledajui kako bi ju udario posred tjemena. Ona se bjee skupala uz Isusove noge i smirila, jer ju najednom proe strah od smrti. Dijelom jo razjareni, a dijelom i posramljeni odrpanci zagledae se u Zebediju, a jedan od njih, sama kost i koa, istupi pa e starcu: Zebedijo, ini se da si zaboravio da ima Boga! Ne boji se da e ti se ruka oduzeti? Bez grijeha si, jel? Nikad nisi zakinuo siromaha? Nikad nisi uredio da ti na drabi pripadne vinograd to ga siroe batini? Nikad nisi prekoraio udoviina praga u neznano doba noi? Dok je taj tako zborio, starom greniku onaj kamen u ruci sve tei postajae - a onda Zebedija iznenada kriknu i ruka mu se beivotno opusti niz tijelo, dok mu je kamenina iz nje pala na stopalo i prebila prste. Svjetina uskliknu likujui, a mnogi povikae: udo! udo se zbilo! Magdalena je neduna! Baraba je nato doslovce podivljao: zajapuren od bijesa, ustremio se na Marijinog sina i odalamio mu estoku pljusku. Isus, premda se jedva odrao na nogama, ponudio mu je drugi obraz. Udri i po drugom, Baraba, brate moj, izazvao ga je. U tom trenutku Juda izae iz sjene smokova stabla pod kojim je cijelo vrijeme stajao, ramenom naslonjen na deblo, sve promatrajui, ali bez rijei. Svejedno njemu bjee hoe li Magdalenu ubiti ili ne, a zadovoljstvom ga je ispunilo to se Baraba i rulja oborie na Zebediju i nabrojae njegove grijehe. Prije toga, kad je vidio Isusa kako kroi jezerskom obalom u bijeloj halji, srce mu je nezadrivo ustreperilo; Sad emo vidjet ko on zaista jest, to hoe i kakvu poruku nosi ljudima, promrmljao je sebi u bradu, akajui si malim prstom svoje golemo uho.
117

Prva rije Marijinog sina - Brao! - ozlojedila ga je; Nikakva mu se mudrost jo nije nastanila u glavi, mrzovoljno je apnuo. Ne, nismo mi svi braa! uzviknuo je kroivi prema Isusu. Nisu braa ni svi Izraeliani meu sobom, a kamoli bi braa bili Izraeliani i Rimljani, saduceji, koji su se prodali Rimu, seoski glavari... svi oni koji pristaju uz tirane, nisu nam braa. Loe si poeo, drvodjeljin sine. Pripazi se! Ali, gledajui Isusa kako jo nudi drugi obraz Barabi i gleda ga nadmonom, upravo neljudskom blagou, pokoleba se i strah ga obuze. Kakav je ovo ovjek?... upitao se u sebi. Ponudit i drugi obraz?! To moe samo aneo aneo ili pas. Pod takvim dojmom, jednim se korakom naao kraj Barabe i zgrabio ga za ruku da ne udari Isusa. Da ga ni dotakao nisi! zagrozio mu se. Gubi se otkud si doao! Baraba pogleda Judu s golemim uenjem; jest da mu je bio nadreen u tajnom bratstvu, ali mu samopotovanje nije doputalo da se dade tako poniziti. Meutim, riobradi nije poputao: Odlazi! ree mu jo jednom, gnjevno ga gledajui. Razbojnik je pognuo glavu, upuujui Marijinom sinu pogled pun divljega bijesa. Jo emo se mi sresti! Nee ti meni umaknut... procijedio je stiui pesnice. Zatim, okrenuvi se svojim sljedbenicima, naredi im pokunjeno: Idemo. 1 3 Sunce samo to nije dodirnulo zapadni rub neba, pa je dnevna zapara posustala, vjetar malaksao, a jezero se obojilo tar- mocrvenim i modrim odrazima svoda. Nekoliko jo gladnih roda stajalo je na jednoj nozi uz obalu, oiju uperenih u vodu. Poto Baraba ode sa svojim sljedbenicima, odrpanci koji bjehu doli paljetkovati ostali su oko sina Marijinog, gledajui ga u iekivanju - ekajui neto, ne kanei otii. A to li su ekali, smetnuvi s uma glad i golotinju? tovie, bjehu zaboravili i samoivost zemljoposjednika, koji nemae u srcima ni tako malo dobra koliko treba da se sirotinji, kako bi ublaila svoju bijedu, ostavi nekoliko grozdia na obranim trsovima. Uzalud su obilazili vinograde od ranoga jutra, njihove koare bjehu prazne - a jednako su proli i za etve: premda su obili sva ponjevena polja, prazne su im torbe visjele o bokovima... a svake su ih veeri djeca ekala gladnih usta. Ali sada nisu znali kako ni zato - kao da njihove koare najednom pune bjehu! Promatrali su ovjeka u bijelom pred njima i nije im ni najmanje bilo do odlaska. ekali su... ali to? Nitko od njih nije to znao. Marijin im je sin uzvratio pogled. I on je ekao, osjeajui da su mu sve njihove due objesile oko vrata. Sto hoe od njega? Sto i inae trae? to im moe dati on koji nita nema? Promatrao ih je i promatrao... u jednom trenu sva mu je hrabrost iilila i htjede opet pobjei, ali ga je sram sprijeio. Sto bi onda bilo s Magdalenom, jo skutrenom uz njegove noge? A kako bi mogao ostaviti bez utjehe i tolike koji ga gledaju sa udnjom u oima? Da ode... ali kamo? Bog ga je skolio sa svih strana, gurajui ga onamo kamo mu se htjelo - i to ne po milosti svojoj, nego
118

koristei se snagom, svojom svemonou. Marijin sin osjetio je da mu je dom cijeli svijet - nije vie imao drugoga - a shvatio je i da su ljudi, ovjeanstvo... pustinja, jedini koji mu je preostao. Gospode, neka se tvoja vri, apnuo je neujno, pognuo glavu i predao se Bojemu milosru. Uto neki starac, proguravi se izmeu odrpanaca, stupi preda nj i ree: Sine Marijin, gladni smo, ali od tebe ne itemo kruha. Siromah si, kao i mi. Otvori usta, samo nam kai blagu rije i zasitit emo se. Oglasio se i neki mlai ovjek: Sine Marijin, nepravda nas gui, naa je srca vie podnijet ne mogu. Ree da donosi blagu rije - kai nam je, pravde nam daj! Marijin sin i dalje je gledao taj puk, uo je vapaje za slobodom i kruhom, pa se razgalio. Osjetio je da takva glasove iekuje godinama, te da su se oni najzad zauli i to imenom ga zovui. Rairio je ruke, te se obratio svakom i svima: Brao... idemo! Ta eljad, kao da je i sama takav poziv desetljeima ekala, a sad ju netko oslovi rijeju u kojoj prepoznaje svoje ime, oduevljeno prihvati: Idemo! U ime Boje! Marijin sin ih povede - svi krenue kao jedno tijelo. Uz jezersku obalu bjee brijeg s mnogim peinama, jo dijelom zelen usprkos ognjenoj vrelini ljetnoga sunca koje ga je nemilice arilo cijeloga dana. Sad, u blago predveerje, njim se irio miris metvice i majine duice, a na njegovom vrhu valjda je neko stajao hram neke tue vjere, jer je uokolo lealo jo mnogo ulomaka stupova s isklesanim kapitelima. Ribari koji su mogli vidjeti duhove svake su noi, za ribarenja na jezeru, viali utvaru u bijelom kako sjedi na ruevinama, a starac ju je Jona jednom i uo kako plae. Prema tom brdu svi se uputie kao u zanosu, sin Marijin na elu, a za njim golema obitelj pukih siromaha. Starica Saloma obrati se mlaemu sinu: Ponesi me na rukama. Idemo i mi, ree, a zatim e Mariji, uhvativi ju za ruku: Ne tuguj, Marijo. Zar ne vidje sjaj oko lica tvoga sina? Nemam ja sina, nemam ga vie, odogovorila joj je ucviljena mati, sva u gru od nezadrivoga ridanja. Ti odrpanci... i oni imaju sinove, a ja ne. Jer, dok je s mnotvom polazila prema onom brijegu, gorko alujui, spoznala je da ju je sin zauvijek napustio. Kad je potrala da ga zagrli i povede kui, pogledao ju je u udu kao da ju ne poznaje, a kad mu je rekla: Ja sam tvoja mati! - svojom je ispruenom rukom odgurnuo njezinu. Starac Zebedija vidje svoju enu kako se s mnotvom penje na brijeg, pa bijesan dohvati batinu, te se okrenu sinu Jakovu i njegovim drugarima Filipu i Natanijelu, pokazujui tapom put svjetine: Izgladnjeli su vuci ono, prokleti bili! Nije nego kako vam ja kaem... ali, bolje e bit da zavijamo s njima, jer e pomislit da smo ovce i poderat nas. Ajdmo za njima, ali upamtite togod im taj vjetrogonja, Marijin sin, kae, odgovorit emo mu galamom i zviducima. Jeste li uli? Ne smijemo mu dozvolit da bude po njegovom, da nadvlada. Idemo, drimo se zajedno i otvorimo etvore oi! Rekavi to, poveo ih je uzbrdo sporo poput lipsala magareta. Upravo u tom se
119

trenu pojavie oba Jonina sina: Petar je vodio Andriju za ruku, govorei mu neto poluglasno i oprezno, kanda se boji da bi ga mogao razgnjeviti. Ali, taj je ve bio itekako uznemiren, gledajui u udu onaj silan svijet koji se uspinjao brdom i ovjeka u bijelom koji je kroio na elu. ,,Ko su oni? Kamo idu? Petar je upitao Judu, koji je jo stajao pokraj puta, neodluan kamo da krene. Marijin sin... riobradi se iscerio. A ono mnotvo za njim? Sirotinja koja bjee dola paljetkovat nakon berbe. Mislim da ih vodi gore kako bi im se ondje obratio. A to im on ima kazat? Taj ne bi znao pravedno podijelit ni naramak sijena tovarima. Vidjet emo, Juda e slijeui ramenima. Vidjet emo, ponovio je za njima Jonini sinovi takoer krenue uzbrdo. Uto su i stamene beraice dole iz vinograda s punim koarama na glavama, umorne i preznojene; kako im bjee do drutva, i one odluie prikljuiti se mnotvu, ali drei se kraja povorke. Stari Jona, s mreom na ramenu, vukao se prema svojoj kolibi. Bio je gladan, pa htjede to prije kui, a kada vidje sinove kako polaze za ruljom koja se uspinjala brijegom, zastade otvorenih usta i zagleda se u prizor svojim okruglim oima, nalik ribljima. Nita nije pomislio - nije se upitao ni tko li je to umro, da se netko ne eni, kamo je pola ta silna svjetina; nije mu palo na um nita od toga, samo je buljio u ljude potpuno zateen. Odi, Jono, riblji proroe, pozvao ga je Zebedija. Veselje je neko, kanda se Marija Magdalena udaje. Ajde s nama da se zabavimo. Jona pokrenu debele usne - kanio je neto zaustiti, ali odu- stade; trgnuo je ramenom da mreu zabaci na plea, pa tekim koracima ode svom zaseoku. Mnogo kasnije, kad se ve bio bliio svojoj kolibi, nakon mnogo muka izrekao je ono to mu bjee na umu: Dovraga odi, Zebedijo... tupoglave! Potom je gnjevno gurnuo nogom vrata izbe i stupio u nju. Kad su Zebedija i oni s njim prispjeli na vrh brijega, Isus je sjedio na jednom kapitelu ukrienih nogu - ne bjee jo progovorio, kao da je upravo njih ekao. Ono sirotinjsko mnotvo skupilo se pred njim, mukarci posjedali ukrstivi noge, ene se zbile u skupine, stojeke, malo podalje za njima... svi iekujui. Sunce bjee zalo, ali se vrh planine Hebrona, daleko prema sjeveru, jo kupao u svjetlosti kao da joj ne d pobjei. Isus je, ruku prekrienih na grudima, promatrao boj svjetla i tame, povremeno pogledavajui lica mnotva pred sobom - usmjerena k njemu u iekivanju. Bjehu naborana, izgladnjela i osjenena patnjom, a oi tih ljudi gledale su ga prijekorno kao da on bjee kriv za sve. Kad je vidio Zebediju i njegove, ustao je i pozdravio ih: Dobrodoli, okupite se tu... oko mene. Nemam snaan glas, a elim vam govoriti. Zebedija sjede u prvi red, slijedom prava seoskoga poglavara, njemu zdesna oba
120

sina, te Filip i Natanijel, a slijeva Petar i Andrija. Starica Saloma i Marija, ena Josipova, stajale su podalje, meu ostalim enama, a uz Isusa, skutrivi se na tlu s licem skrivenim rukama, bjee samo druga Marija, Marija Magdalena. Juda je ekao pod borom okljatrenim gromovima i vjetrom, naslonjen na njegovo deblo, gledajui studenim modrim oima sina Marijinog kroz borove iglice kao da ga bodeima probada. Isus se borio da smogne smjelosti, nastojei prikriti drhtaje - tog se trenutka najvie pribojavao, i to ve godinama. A on je doao: Bog je pobijedio, silom ga je doveo ondje gdje je htio pred mnotvo - kako bi ga natjerao da progovori. A to je sad mogao rei toj eljadi? Umom mu, bljeskovima nalik, proe onih nekoliko radosnih ivotnih trenutaka, a potom mnogo brojnije tuge, sukobi s Bogom, sve to vidje za svojih samotnjakih lutanja... planine, cvijee, ptice, pastire kako sretni na ramenima u tor nose zabludjelu, pa naenu, ovicu, ribare koji bacaju mree da bi ulovili sutranji objed, ratare koji oru, siju, anju, odvajaju zrnje od pljeve... pa odnose urod u hambare. Nebo i zemlja ukazivali su se i nestajali jedno za drugim u njegovim mislima, a s njima i sva Boja uda a on nije znao za kojim bi prvo posegnuo, jer ih htjede sva otkriti, eda bi utjeio neutjene. Taj svijet to se pred njim ukazivao bjee Boja bajka s mnogim kraljevnama i udovitima, ba kao i pripovjetke to mu ih je baka priala kad bi se rasplakao - a ovu je sam Bog priao ljudima, nagnut preko ruba nebesa. Nasmijeio se i rairio ruke. Brao, ree drhtavim, jo nesigurnim glasom. Brao, oprostite mi to u vam govoriti u prispodobama... Prost sam, nepismen ovjek, siromaan i prezren poput vas. Moje bi srce toliko toga reklo, ali se moj um ne umije izraziti - stoga otvaram usta, a rijei mi, mimo svake moje elje, poteku kao pria. Oprostite mi, dakle, brao, to vam ne umijem zboriti osim u prispodobama. Sluamo te, sine Marijin, povikalo je mnotvo, sluamo! Isus iznova zausti: Sija poe zasijati polje, ali, kako je sijao, jedno je zrno sjemena palo na put, ptica doe, te ga pojede. Drugo je palo na kamen, ne nae hranjiva tla, te je propalo. Jedno je palo i meu drau, pa ga je korov progutao. Konano, jedno je palo na plodnu zemlju, proklijalo, korjeni pustilo, urodilo klasom punim zrnja i ljude nahranilo. Oni meu vama koji ui imaju, neka njima i uju! Nitko se ne oglasi: ljudi se zgledae u udu. Ali, stari Zebedija - koji je traio povod za kavgu - skoi na noge. ao mi je, ree, ali nita ne razumijem, a imam ui, slava budi Bogu, itekako ih imam i ujem njima... ma ne shvaam. Sto ti nama ustvari pokuava kazat? Zar ne bi mogao to malo jasnije? upitao je podrugljivo se smjekajui; zatim, likujui pogladivi bradu, dodade: Ili... da moda nisi ti taj sija? Jesam, odgovori Isus ponizno. Ja sam sija. Sauvaj nas, Boe! uzviknuo je seoski glavar, udarivi tapom o zemlju. A mi smo, nema sumnje, ono polje, kamen i draa po kojima ije?
121

Jeste, Marijin je sin odvratio staloenim glasom. Andrija je nato napregnuo ui da mu nita ne promakne - dok je tako gledao Isusa, njegovo je uzbueno srce stalo estoko tui. Zaigralo mu je jednako kao i na obali rijeke Jordana, kad je prvom ugledao Ivana Krstitelja - preplanulog od sunca, omotanog ivotinjskim koama, a tako predanog molitvi, bdijenju i gladovanju da nita vie ne bjee ostalo od njega osim udovinih oiju, dviju arkih erava... a onda se iz njegovih grudi zaulo ,,Pokajte se! Pokajte se! Kad je to uzviknuo, veliki se valovi digoe na Jordanu, karavane se zaustavie, deve nisu mogle ni koraka dalje... A sad, eto pred njim jednoga drugaijeg ovjeka, sa smjekom na usnama i glasa uzdrhtalog i tihog - udnoga svata poput ptice, koja se napree eda bi se prvi put oglasila. Njegove oi, umjesto da oiu, miluju: Andrijino srce, lijeui as jednomu, as drugom, bjee silno usplahireno. Malo-pomalo, Ivan se odvojio od oeva boka i primakao Isusu. Bjee ve gotovo dotakao Uiteljeve stope, kad ga Zebedija vidje - pa ga obuze jo jai gnjev. Ve mu je bilo navrh glave tih zamornih lanih proroka, a svakoga dana u godini neki bi novi isklijao da na svoja ramena preuzme breme cijeloga svijeta - i svaki bi, kao da se bjehu o tom unaprijed sporazumjeli, napadao zemljoposjednike, sveenstvo i vlast. Htjeli su sruiti sve to je vrsto i valjano pod kapom nebeskom... ba kao i taj bosonogi sin Marijin - ba on! Ah, pomislio je Zebedija, bolje da mu zakovrnem vratom dok je jo zelen i slabaan. Da bi prikupio smjelosti, osvrnuo se uokolo kako bi provjerio to drugi umuju. Vidje tako Jakova, svoga starijeg sina, smrknuta ela - da li od tjeskobe ili od straha; vidje svoju enu, koja bjee pristupila blie... neprestance suze otirui; bacio je pogled i po odrpancima - silna ga zebnja obuze vidjevi koliko tih izgladnjelih siromaha motri Marijinog sina netremice, usta otvorenih poput ptia koji ekaju hranu iz majina kljuna. Kuga vas pomela, prosjaci... sve vas! promrsio je sputajui se na tlo kraj sina; bolje da utim, ree u sebi, mogu se samo u nevolje uvaliti. Uto se zauo smiren i uzvien glas: progovorio je netko od onih koji bjehu posjedali Isusu uz noge. eljad koja stajae podalje propela se na prste da vidi tko se oglasio - bjee to mlai Zebedijin sin; poto mu je polako priao na koljenima, oslovio ga je zagledan u njegove oi: Ti si sija, a mi kr, draa i polje. A kakvo sjemenje ima? Mladievo nevino lice bjee u ognju, crnim je oima oblika badema zurio u Isusa kanda u agoniji bjee, drhtao je cijelim punanim tijelom nagnutim prema naprijed u iekivanju, kao da je slutio kako mu o onom to e mu se odgovoriti ovisi cijeli ivot i to ne samo ovaj, nego i sljedei. Isus se sagnuo da bi ga bolje uo, a onda zautje oslukujui svoje srce i trsei se da nae prave rijei - one jednostavne i svakidanje, a besmrtne. Hladan mu znoj orosi lice. Kakvo sjemenje dri u ruci? ponovio je Zebedijin sin eljan uzvrata. Isus se najednom uspravio, odluno rairio ruke i okrenuo prema mnotvu. Ljubite blinjega svoga, otelo mu se poput krika iz dubine bia. Ljubite jedan
122

drugoga! Kad je to izrekao, osjetio je kao da mu se srce u hipu ispraznilo, te iscrpljen pade elom o zemlju. apat se razlijee, ljudi se uskomeae; neki su u nevjerici kimali glavama, drugi se podrugljivo smijali. to ree? upitala je neka starica tvrda na uima. Da trebamo voljeti jedni druge. Taman posla! jedan e starac iscerivi se. Ne moe onaj koji skapava voljet ovjeka puna trbuha. Ne moe rtva ljubit tlaitelja! Nita od toga! Ajdmo mi doma. Juda, jo uvijek naslonjen na borovo deblo, promrsio je prstima svoju riu bradu, te e razjaren: Tako, dakle, sine drvodjeljin - to li nam kazati doe? To je ta divna poruka to nam je donese? Da ljubimo Rimljane, jel? Da ispruimo ije ko to ti prui obraze, pa kaemo Kolji, brate dragi, molim te? Isus je uo doaptavanje uzrujane svjetine, vidio izobliena lica, ledene oi tih ljudi i razumio; gorina se stoga razli njegovim elom. Prikupio je snagu i ustao. Ljubite blienja svoga! Blinjega svoga ljubite! ponavljao je ustrajno, glasom punim vapaja. Jer Bog je ljubav! I ja sam neko mislio da je On sav od estine... i ja sam vjerovao da se od Njegova dodira planine mrve u prah i pepeo, ljudi pogibaju... pa se sakrih u samostan da mu umaknem. Klonuo sam ondje niice i ekao - doi e, uvjeravao sam samoga sebe, sruit e se na me ko munja. Ali, jednoga jutra On doe blag poput svjeeg lahora, te mi ree: Ustani, sine moj - i ja ustadoh... i dooh. Evo me! Prekriio je zatim ruke na grudima i pregnuo se u struku kao da se klanja mnotvu pred sobom. Starac Zebedija nakaljao se i otpljunuo, te bijesno zamumljao, grevito stiui svoju batinu: Bog poput svjeeg lahora?! U pakao se goni, opsjenaru! Sin Marijin nastavio je zboriti zaavi meu ljude, unosei se u lice svakomu ponaosob, kao da preklinje sve i svakoga od njih. Kroio je tako brijegom goredolje, ruku dignutih put nebesa. On je Otac na, kazivao je, nee on ucviljenoga ostavit neutjeenog, ni ranu nezacijeljenu. Koliko god da patimo, trpimo bol i glad na ovomu svijetu, toliko... i mnogo vie... eka nas na nebu, uivat emo tamo... Umorivi se, vratio se do odlomljenog kapitela i sjeo na nj. Bit e hljeba na nebesima - kad pocrkamo! povikao je netko, to rulja prihvati s podrugljivim smijehom. Ali, Isus - Bogom obuzet - kao da nita nije uo. Blagoslovljeni oni koji gladuju i za pravednou eaju, oglasio se potom. Nije pravednost dostatna, presjekao ga je netko od pregladnjelih. Mani pravdu, kruha hoemo! I za kruhom, ree Isus uzdahnuvi, ,,i za kruhom... Blagoslovljeni oni koji eaju i gladuju za pravednou, jer e se nasititi. Blagoslovljeni oni koji oplakuju, jer e ih Bog utjeiti. Blagoslovljeni siromani, ponizni, greni... jer je njima-vama,
123

siromasima, poniznima i grenima - Bog namijenio kraljevstvo nebesko. Dvije od onih beraica koje su jo stajale sa svojim koarama na glavama u trenu se zgledae, spustie ih na tlo, te zatim poee bez rijei - jedna lijevo, druga desno - dijeliti grozdove siromasima. Magdalena, ponovo skutrena uz Isusove noge, jo se nije usuivala podii glavu i dati rulji da joj vidi lice, nego je kriom ljubila Uiteljeva stopala prekrivena njezinom kosom. Uto Jakova izdade strpljenje - skoio je na noge i otiao, rasrdivi brata; Andrija se oteo iz njegovih ruku, priao Isusu i stao preda nj. Upravo dooh s rijeke Jordana u Judeji, ree to je glasnije mogao. Ondje prorok najavljuje: Ljudi su pljeva, a ja sam oganj. Dooh sagat i proistit zemlju, ue i proistit due kako bi Mesija mogao stupit meu vas! A ti, sine drvodjeljin, ljubav propovijeda! A da se malo osvrne oko sebe? Sve sam laov, ubojica, pljaka! Nitko poten - ni bogata, ni siromah, ni ugnjetava, ni ugnjeteni, ni pismoznanac, ni farizej - nitko! Nitko! I ja sam laljivac, ni ja nisam astan... ko to nije ni moj brat Petar, onaj ondje, a ni Zebedija sa svojom tustom drobinom. Slua te o ljubavi zborit, a misli na svoje brodove i najamnike, te kako e to vie otet pri tijetenju groa. uvi to, stari se Zebedija strano razgnjevio. Krv mu je navrla u glavu, vratne mu ile iskoile - poskoio je vitlajui tapom, spreman udariti, ali mu Saloma vrsto dograbi ruku. Srami se, sram nek te bude! Odi, doma idemo, ree mu potiho. Ma, nee se nikakav gologuzi prosjak kooperit ovdje gdje sam ja gazda! zaurlao je tako da su ga svi uli, a zatim se, bijesno otpuhujui, obratio Marijinom sinu. A ti, tesaru, ne igraj se Mesije preda mnom, jer e, kukave i jadu, zavrit razapet ko i ostali - samo tako moe zaboravit svoje nevolje! Ali, nije meni ao tebe, beskorisne protuhe, nego tvoje zlosretne matere kojoj si jedini sin. Pokazao je pritom rukom prema Mariji, koja se bjee bacila na zemlju i udarala glavom o kamen. Starac, meutim, ne bjee jo iskalio sav bijes: nastavio je udarati batinom o zemlju i vikati. Ljubav, veli on... prema svima i svakomu - jer da smo svi braa, pa to onda valjda znai i da svatko moe ugrabit to hoe! Sve je na pladnju! A mogu li ja voljet neprijatelja svoga? Mogu li ljubit prosjaka koji mi se ulja oko dvora, vrebaju tren da provali i orobi me? Ljubav... kae - ma, poujte samo tog praznoglavca! Rimljanima valja nazdravit! Ozbiljno ja to, iako su pogani - neka su ivi i zdravi, jer red i mir odravaju! Tim je rijeima siromahe razjario: gnjevno viui ustremie se na nj, a i Juda se odlijepio od onoga bora. Starica se Saloma silno prestraila - nastojala je smiriti mua i uutkati ga, te mu poloila dlan preko usta i onda se okrenula prijeteoj svjetini koja im je prilazila huei poput oluje. Ne sluajte ga, djeco moja. Taj u ljutnji govori posve drugaije nego to misli. Zatim e zapovjedniki starcu: Idemo! Odmah. Kimnula je potom glavom i put sina-mezimca, koji je kleao uz Isusove stope, sretan i spokojan.
124

Idemo, dijete moje. Mrai se. Ostat u, majko, odvratio joj je mladi. Marija je uto ustala s kamenja na koje se bjee bacila - briui oi, nesigurno je zakoraila prema sinu kanei ga povesti kui. Jadna ena jednako se bjee prestraila naklonosti to su ju siromasi iskazali prema njezinom sinu, kao i gronje to mu ju uputie seoski glavari. Bogom vas zaklinjem, ne sluajte ga, govorila je as jednomu, as drugom od okupljenih, dok se probijala prema njemu. Bolestan je on... teko bolestan... bolestan... Drui kao prut na vodi konano se primakla sinu; zanijemio, skrtenih je ruku promatrao jezero. Odi, dijete moje, rekla mu je tiho i njeno, odi... idemo doma, zajedno. uo je njezin glas, okrenuo se i pogledao ju zapanjeno, kanda pitajui se komu ona to zbori. Doi, sine... ponavljala je Marija, obujmljujui ga oko pasa. zato me tako gleda? Zar me ne pozna? Ja sam tvoja mati. Odi... u Nazaretu te braa ekaju... i tvoj stari otac. Koja majka? odgovorio joj je staloeno, odmahujui glavom. Koja braa? Moja mati i braa su ovdje. Ispruio je pritom ruku i pokazao na odrpance i njihove zaputene ene, te riobradoga Judu koji ga je - jo stojei pod onim borom - gledao bez rijei, a kiptei od srdbe. A moj otac... podigao je pritom prst prema nebu, moj otac je Bog. Iz oiju zlosretne rtve Boje munje potekoe gorke suze. Ima li na cijelom svijetu majke bjednije od mene? zavapila je poluglasno. Samo sam jednog sina imala... a sad... Starica Saloma ula je njezino naricanje, pa je - odvojivi se od mua - prila Mariji i primila ju za ruku; ona joj se, meutim, ote i iznova se obrati sinu: Zar ne ide sa mnom? glasno ga je upitala, slamajui se od boli. Posljednji ti put kaem: Odi! Poekala je malo, ali joj sin nita ne ree; zaronivi u muk, opet je pogledom lutao jezerom. Ne ide?... Isusova je majka ponovo jauknula, digavi ruke prema nebu. Zar se ne boji ni materine kletve? Niega se ne bojim, odgovorio joj je ne pogledavi ju. Niega i nikoga... osim Boga. Marijino se lice izoblii od ljutnje - pruila je ruku put njega i zaustila da e izrei kletvu, ali joj je stara Saloma navrijeme pokrila usne dlanom. Nemoj! Nemoj, zaboga! uzviknula je hvatajui ju drugom rukom oko pojasa i odvlaei ju sa sobom. Doi, Marijo... ajdemo, keri. Kazat u ti neto. Tako njih dvije krenue niz brijeg prema Kapernaumu, kroei za Zebedijom, koji je u gnjevu tapom krio stabljike badelja pored puta. Zato plae, Marijo, keri? ree joj Saloma kad su poodmakle. Zar ih ne
125

vidje? Koga...? zaudila se Marija, zadravi suze. Dok je govorio... zar ne vidje modra krila? Na tisue krila za njim! Kunem ti se, Marijo, cijela vojska aneoska ondje bjee. Marija je odreno kimnula glavom, sva u oaju. Nita nisam vidjela, proaptala je, nita... ba nita ne vidje, Salomo. Potom, uz teak uzdah, dodade zdvojno: A to e meni aneli? Djecu ja ou, i njihovu djecu da za njim kroe... ne anele! Ali, starici Salomi oi bjehu pune nebeskih bia pruila je ruku, poloila je blago Mariji na prsa i apnula kao da joj otkriva najveu tajnu: Blagoslovljena si ti, Marijo, i blagoslovljen je plod utrobe tvoje. Mariju se, meutim, nije dalo utjeiti; nijemo je odmahnula i nastavila koraati za staricom gorke suze lijui. Istodobno, razjareni su siromasi okruili Isusa, grozei se i udarajui tapovima o tlo, maui praznim torbama i vreama. Smrt bogatunima! prolamali su se povici. Dobro ti ree, sine Marijin - smrt bogataima! Samo nas povedi, spalit emo Zebedijinu kuu! Ne, ne valja palit usprotivie se drugi, nego emo provalit i podijelit meu sobom ito i ulje, vino i krinje prepune skupocjene robe. Smrt bogatima! Isus je zdvojno irio ruke. Nisam vam ja to rekao! Nisam to kazao! pokuavao ih je nadglasati. Kazao sam Ljubite se, brao! Ali, sirotinja bjee podivljala od gladi: kako bi vie ikoga posluala! Pravo ima Andrija, zaue se uzvici. Prvo oganj i sjekira, onda ljubav! Ribarev je sin, skutren uz Isusove noge, uo te rijei, ali bjee utonuo u misli, pa nita ne uzvrati. Kad bi njegov uitelj u pustinji progovorio, prisjetio se, njegove su rijei ljudima padale na glave poput kamenja i krile ih a ovaj ovjek, tu kraj njega, svoje dijeli poput hljeba... a tko je od njih dvojice u pravu? Koji put vodi spasenju svijeta, onaj nasiljem ili onaj ljubavlju? Dok su mu se te misli komeale umom, Andrija je osjetio neije dlanove na svom tjemenu: Isus mu bjee priao i njeno spustio ruke na glavu. Mladievi prsti bjehu tako prilagodljivi - a dugaki da bi njima obuhvatio sve na to bi ih poloio, pa se pru- ie cijelom Andrijinom glavom. Ovaj se i ne pomae: osjetio je kako mu se lubanja otvara i nesluena blagost utjee u nju gusta poput meda, ispunjava mu mozak, dosee usta, silazi prema srcu i udovima... sve do stopala. Sav se razgalio, otvorio joj se cijelim svojim biem sve do korijena, kao to se zalijevana biljka otvara vodi. Nije progovoriti mogao - jedino je poelio da te ruke nad njim nikad ne ustuknu, jer je, nakon toliko dana boja, konano osjetio sigurnost i mir u sebi. Malo podalje, Filip i priprosti Natanijel - premda nerazdvojni prijatelji - bjehu se porjekali. Svidio mi se, kazao je krakati postolar. Rijei su mu poput meda... nee vjerovat - sluajui ga, zapea sam si oblizao! Meni ba i nije, pastir e oporo. Jedno govori, drugo radi. Tu nam klie Ljubite se! Blinjega volite! - a tee krieve na koje buntovne razapinju.
126

Nee vie, svreno je s tim, velim ti, Filipe. Morao je i to pro, tesanje krieva... pa je proao, a sad grabi Bojim putom. Djela ja hou, nije se dao Filip. Ovce mi je uga napala, pa neka izrekne blagoslov nad njima. Ako ozdrave, vjerovat u mu... a ako ne, moe kamo i ostali njegova soja. Zato vrti glavom? Ako misli svijet spasit, zato ne bi poeo s mojim ovcama? Uto je no pala, prekrivi jezero, vinograde i likove ljudi. Na nebu se pojavilo zvijee Velikog medvjeda, na istoku zasjala rumena zvijezda - visjela je sa svoda kao kap vina nad pustinjom. Isus je najednom osjetio umor i glad, a poelje i sam ostati. Mnotvo se stade polako razilaziti - ljudi su polazili kuama gdje su ih djeica ekala... opet ih bjehu shrvale svagdanje brige. Ono to su doivjeli kao da proe poput bljeska munje na nebu: bjehu dopustili da ih ponese, ali ih je sada naputalo, a sustizalo breme svakodnevnih potreba. Netko sam, neki u paru, kriomice su uzmicali kao poraeni ratnici - iskradali se i nestajali u noi. Obuzet malodujem, Isus se opruio po drevnom mramoru. Nitko od onih koji odoe nije mu ruku pruio ni rekao zbogom, nitko ga nije upitao je li gladan i ima li gdje prenoiti; zagledan u zemlju to je nestajala u tmini samo je uo uurbane korake kako odmiu, odmiu... i nestaju u noi. Najednom je zavladala potpuna tiina. Podigao je glavu: nikoga oko njega - ogledao se uokolo, sama tama. Svi ga bjehu napustili: nikoga i niega uokolo, samo zvijezde nad njim, a u njemu iznurenost i glad. Kamo bi mogao poi? Na koja vrata pokucati? Zgrio se na kamenu, osjeajui se posramljen i ojaen. I lisica ima jazbinu u kojoj noi, promrmljao je razoarano, ,,a ja ni toliko. Sklopio je oi, a nagla nona studen to je naila s punim mrakom natjerala ga je da pone drhtati. Onda je najednom zauo da netko stenje s druge strane kamena, a zatim i prigueno plae; otvorio je oi i nazreo u mraku kako neka ena puzi prema njemu na rukama i nogama. Kad mu je prila, stala mu je svojom rasputenom kosom otirati kamenjarom izranjavljena stopala. Prepoznao ju je po mirisu. Magdaleno, sestro moja, ree sputajui joj ruku na znojno tjeme. Magdaleno, sestro... vrati se kui i vie ne grijei. Isuse, brate... apnula je ljubei mu noge, pusti da te pratim kao sjena sve dok ivim. Sada znam to je ljubav. Vrati se domu svom, ponovio je Isus, a kada doe as, ve u te pozvati. I umrijet ou za te, dijete moje. Ne budi nestrpljiva, Magdaleno. as e doi, nije jo... pozvat u te kad bude. A sad idi. Htjede mu se usprotivi, ali ju je presjekao svojim glasom, sada krajnje grubim: Odlazi! Magdalena nato krenu nizbrdo - koraci su joj se uli jo neko kratko vrijeme, a onda ih je progutala tiina i nita ne ostade za njom osim mirisa njezinoga tijela u nonom zraku. Konano, povjetarac s jezera raznio je i taj njen trag. Marijin sin bjee ostao posve sam. Nad njim: Bog - poput ebanovine mrano lice noi posuto zvijezdama. Isus je napregnuo sluh ne bi li zauo kakav glas u toj
127

zvjezdanoj tmini, ekao... uzalud. Htjede zaustiti da upita Nevidljivoga: Gospode, jesi li zadovoljan mnome? - ali se nije drznuo. Htjede mu kazati jo mnogo toga, ma se takoer nije usudio. Gospod je posve izvjesno nezadovoljan mnom, pomislio je i uzdrhtao od te misli - ali, zato bih se ja stoga trebao osjeati krivim, Boe? Ne rekoh li ti, toliko puta ti kazah: ne umijem zborit! A ti si me poguravao i tjerao, sve me vie podbadajui... jednom porugom, drugi put bijesno me skolei - kao jutros, kad me monasi htjedoe uinit opatom, nevrijednog mene, te zabravie sva vrata kako ne bih pobjegao... a ti mi otvori tajna, te mi zari kande u glavu i baci me pred nepregledno mnotvo, naredivi mi Obrati mu se! Doao je as. Ali, grevito se stisnue moje usnice i nita ne rekoh. Ti si vikao, a ja nita ne kazah... a onda te strpljenje izdalo, pa si me meu eljad pogurnuo, te otvorih usta. Nisam ja, ti si mi ih otvorio - silom... dodirnuo ih onim arom kojim pomazuje usta proroka... ma mene nisi ognjem nadahnuo, nego medom. I progovorih, iz gnjevna srca koje htjede kriknuti: Bog je plamen! - da, tako htjedoh uzviknuti, kao to onaj Krstitelj grmi - Bog je plamen... i eto ga, dolazi! A vi, ljudi bez asti, zakona i pravde - gdje ete se skriti? On dolazi!... To sam htio povikati iz dubine srca, ali ti mi usne medom premaza, pa, umjesto toga, uskliknuh Ljubavi! Ljubavi! Gospode... promrljao je jedva ujno, ne mogu se ja s tobom nositi. Noas ti polaem oruje, neka se tvoja vri! Kad je to rekao, osjetio je silno olakanje - spustio je glavu na grudi, poput snene ptiice, sklopio oi i usnuo. Imao je osjeaj da je izvadio jabuku iz njedara, prepolovio ju, uzeo sjeme i utisnuo ga u zemlju pred sobom. Istoga je trena ta sjemenka proklijala, klica se probila kroz pokoricu na tlu, drvo izniklo, grane mu izbile, liem se osule, cvatom... i plodove dalo: stotine rumenih jabuka. Negdje se zakotrljae kamenii, zaue se ljudski koraci. Isusova sna nestade: podigao je kapke i vidje nekoga da stoji pred njim. Sretan to nije vie sam, bez rijei je digao ruku i toplo pozdravio pridologa. Taj mu je pristupio i kleknuo preda nj. Mora da si ogladnio, ree, pa sam ti donio hljeba, meda i ribe. A tko si ti, brate? ,Andrija, Jonin sin. Svi me napustie i odoe... a jest, ogladnio sam. Kako li me se ti sjeti, brate, te mi donese kruh, med i ribu, ta blaga Boja? Nita mi vie ne treba osim blage rijei. I s njom ti dooh, odvrati Andrija, ohrabren time to ga Isus ne vidi u tmini, pa stoga i ne zamjeuje kako mu ruke drhte, a dvije mu se krupne suze kotrljaju niz blijede obraze. Daj prvo nju - blagu rije najprije, Isus e pruajui mu ruku s osmijehom. Uitelju, gospodaru moj, Jonin je sin odgovorio apatom, bacivi se niice i stopala mu poljubivi. 1 4
128

Nije vrijeme polje, da se mjeri dunumima, a ni more, pa da se miljama premjerava - ono stane u otkucaj srca. A koliko e ova prisega trajati? U danima? Mjesecima? Godinama? Radostan i pun suuti, Marijin je sin hodio od sela do sela s blagom rijeju na usnama, planine gazio, poesto prelazio barkom s jedne jezerske obale na drugu... u bijelom, poput mladoenje. A Zemlja bjee ona kojoj je prisegnuo. Jer, im bi digao nogu da zakorai dalje, tlo kojim je proao osulo bi se cvijeem, kad bi samo bacio pogled na neko stablo, ono bi probeharalo, a im bi kroio u ribarsku brodicu, povoljan bi joj vjetar jedra naduo. eljad ga je sluala, a glina od koje ti prosti ljudi bjehu kanda je krila stjecala. Sve dok je ta prisega trajala, da si i kamen podigao naao bi Boga pod njim, da si na bilo koja vrata pokucao, Bog bi ti ih otvorio, da si se zagledao u oi prijatelju ili dumaninu, svejedno - u njegovim bi zjenicama vidio Boga kako ti se smijei. Usplahireni farizeji odmahivali su glavama. Ivan Krstitelj posti i plae, rogoborili su ibajui ga studenim pogledima, on prijeti, ne smije se. A ti - gdje god je vesela svadba, eto te prvog i na elu stola. Jede, pije i raduje se s ostalima, a neki dan u Kani nisi se ustruavao ni s mladicama se u kolo uhvatiti. A tko je ikad uo za proroka koji se smije i u kolu igra? S osmijehom im je odvratio: ,Ali, farizeji, brao moja - nisam ja prorok, nego mladoenja. Mladoenja? zgrozie se farizeji, te zaoe meu mnotvo halje svoje trgajui. Da, mladoenja, brao farizeji. Oprostite mi, ali ne znam kako bih vam to drugaije prikazao. Okrenuo bi se zatim svojim sljedbenicima, Ivanu, Andriji i Judi, te seljacima i ribarima koji bjehu ostavili svoja polja i brodice i pohitali da ga uju, privueni blagou njegovog lika, kao i enama koje su ga slijedile s djeicom na rukama. Radujte se i veselite dok je enik jo meu vama, govorio im je, jer e doi dani kad ete bit udovice i siroad... ali, Ocu svom vjerujte. Pogledajte kakva je sudba ptica na nebu: nit siju, nit anju, a ipak ih Otac hrani. A uzmite cvijee zemaljsko: nit prede, niti tkati umije, a koji bi se kralj ikad mogao velianstvenije odjenuti? Ne budite zaokupljeni tijelom svojim, onim to e ono jesti, piti ili na se obui - jer tijelo je vae prah i u prah e se povratiti - nego brinite o kraljevstvu nebeskom i besmrtnosti due! Juda ga sluao striui obrvama; nije on mario za kraljevstvo na nebesima - bjee zaokupljen onim na zemlji, tovie niti cijelim njim, nego samo zemljom Izraelovom. Zemljom od kamena i ljudi, a ne od molitve i oblaka... onom koju gaze Rimljani, ti barbari i bezbonici; njih najprije treba otjerati, a onda emo se baviti kraljevstvom na nebu. Isus je vidio da se riobradi mrti, a iz br to mu bjehu nabrale elo iitao je njegove skrivene misli. Nebesa i zemlja su jedno, Juda, brate moj, znao bi mu rei, uvijek s osmijehom, jedno su kamenje i oblaci, a kraljevstvo nebesko nije u zraku, nego u nama, u naim srcima. O tomu govorim, o ljudskom srcu. Promijenimo li se u srcima, nebesa i zemlja e se zagrliti, Izraelci i Rimljani e jedni drugima u zagrljaj, sve e se sjediniti.
129

Ali, riobradi bi samo potisnuo mrzovolju u se, ne rastajui se s njom, nego prisiljavajui se na strpljivo iekivanje. Ne zna taj o emu govori, gunao bi sebi u bradu... a kako bi i znao kad ivi u svijetu snova, nemajui ni najmanje primisli o onom to se oko njega zbiva. Promijenit e se moje srce, ali samo ako se izmijeni svijet oko mene: nai u smiraja jedino ako Rimljani nestanu sa zemlje Izraelove! Jednoga se dana mlai Zebedijin sin obratio Isusu: Oprosti mi, Uitelju, ree, ma mi Juda nije nimalo drag. Kad mu priem, kao da neka mrana sila izbija iz njegovog tijela, pa me ranjava tisuama sitnih igala, a onomad u sumrak vidjeh crnog anela kako mu neto ape u uho. Sto mu je mogao rei? Slutim ja to mu je kazao... Isus je odgovorio uzdahnuvi. to? Strah me je, Uitelju. to mu je rekao? Saznat e kada doe as. Ni ja jo tono ne znam. A zato ga vodi uza se, zato mu puta da te slijedi nou i danju? I zato ti je, kad njemu zbori, glas blai nego kad se nama obraa? Tako je, jer tako mora biti, Ivane, brate moj. U njega je vea potreba za ljubavlju. Andrija je poao za novim uiteljem, a svijet mu se mijenjao blai postajao - iz dana u dan. Ali ne svijet, nego njegovo srce! Uivanje u jelu i smijeh vie ne bjehu grijesi, tlo mu pod nogama vrsto postade, nebo se nad zemlju nadvilo poput brina oca, a Sudnji dan ne bjee mu vie as ognja i bijesa, smaka svijeta, nego etve, berbe, svadbe i plesa - vjene obnove zemljinog djevianstva. Svako mu svitanje postade novo raanje, svakoga je jutra osjeao da Bog obnavlja obeanje kako e drati svijet na svomu svetom dlanu. S protjecanjem dan, Andrija se posve smirio. Otkako je prestao postiti i mrzovolja ga napustila, obrazi mu se zarumenie, a kad bi se o podnevu ili naveer opruio pod nekim stablom da bi blagovao - ili kada bi bili ugoeni u nekoj prijateljskoj kui, pa Isus, kako bjehu uobiajili, blagoslovio i lomio hljeb - Andrija bi se nasitio i istoga trena to blago Boje pretvarao u ljubav i veselje. Uzdahnuo bi jo samo ponekad kad bi se sjetio svoje obitelji i prijatelja. to li e biti s Jonom i Zebedijom? upitao je jednoga dana, bludei pogledom daljinama; inilo mu se da su dvojica staraca na kraju svijeta. ,A to je s Jakovom i Petrom? Gdje li su, u kojem li okoliu sad pate? Nai emo ih, sve njih, Isus mu je odgovorio sa smjekom, a i svatko od njih e nas nai. Ne tuguj, Andrijo, prostrani su dvori Oevi, mjesta je u njima za svakoga i sve. Jedve veeri ue Isus u Betsaidu. Djeca mu pooe ususret, pozdravljajui ga maslinovim granama i palminim liem. Vrata se na kuama pootvarae domaice se pojavie na njima - naputajui kuanske poslove, potrale su za njim da uju blagu rije. Sinovi su digli oduzete roditelje na ramena, a unuci poveli slijepe djedove za ruke. Krenue za njim i snani muevi, vukui sobom avlom obuzete da bi on poloio ruku na glave tim bezumnicima i izlijeio ih. Zbilo se da je istoga dana, sela obilazei, naiao onuda i torbar Toma. Posrui
130

pod bremenom kalem konca, eljeva, pripravaka za uljepavanje ena, bronanih narukvica i srebrenih naunica, puhao je u svoj rog i izvikivao robu kad ga Isus vidje. Dok bi okom trepnuo, ne bjee on vie razroki Toma svatar- trgovac: zidarska mu se razulja nae u rukama - a bjee okruen mnotvom u nekoj dalekoj zemlji. Radnici su dovlaili kamenje, vapno i pijesak mijeali, zidari gradili golem hram, zadivljujue zdanje s mramornim stupovima... a Toma je, kao protometar, tu i tamo prilazio graevini da provjeri njihov rad. Isus mu namignu, ovaj mu uzvrati migom - te se najednom opet nae pred njim natovaren svojom robom, kao i trenutak prije toga. Njegove lukave zrikave oi zloesto zaigrae. Isus poloi ruku na torbarevu glavu: Toma, poi sa mnom. Ja u te natovariti drugaijom robom: zainima i uresima due. Tvoji e te obilasci odvesti do kraja svijeta, izvikivat e tu novu robu i razdjeljivati ju ljudima. Radije bi prvo ovu rasprodo, odvrati lukavi trgovac cerekajui se, ,,a potom... priekat emo i vidjet to se zbiva. Oglasio se zatim svojim prodornim uzvikom i nastavio nuditi eljeve, konce i udotvorne meleme. Neki je seoski uglednik, vrlo bogat, okrutan i bahat, stajao u vratima svoga doma, ruku uprtih u dovratke, te znatieljno promatrao svjetinu koja mu se pribliavala. Mnotvo djece, trei pred odraslima maui palminim liem i maslinovim granama, lupalo je po vratima i vikalo Ide, dolazi!... Sin Davidov ide! Za djeurlijom je kroio ovjek u bijelom, kose putene niz ramena staloen i s osmijehom na usnama, pruao je ruke desno i lijevo kao da blagosilja kue, a mukarci i ene koji su ga slijedili tiskali su se i gurali kako bi mogli vidjeti tko e ga dodirnuti i tako stei snage i svetosti. Za njima su se vukli slijepi i oduzeti - i tako su se vrata za vratima otvarala i pojavljivale nove skupine eljadi. Starog uglednika spopade nelagoda. ,,Ko li je to sad? glasno se upitao i privukao vratnice, te ih vrsto zabravio da rulja ne nagrne unutra i ne opljaka mu blago. Neki mu odgovorie: Novi prorok, Ananijo. Taj ovjek u bijelom koga vidi pred sobom dri ivot u jednoj, a smrt u drugoj ruci, pa ih dijeli po svojoj volji. U pamet se stoga, Ananijo: umili mu se, dobro ga poasti. Kad je starac Ananija to uo, silno se prepao. Dua mu bjee bremenita mnogim nemirima, pa se esto nou budio zatjeui sama sebe zanijemljelog od straha. U nonim mu se morama priinjalo da se iv pee, do grla u plamenu paklenom... a ovaj bi ga ovjek moda mogao spasiti. Zar nije sve na svijetu vradbina, pomislio je, a ovaj tu nesumnjivo jest vjetac - pa zato mu ne pristavit trpezu, potroit neto sitnia da ga se najede, moebit e udo uinit. Odluivi tako, istupio je do sredine puta, poloio dlan na srce... Sine Davidov, skrueno e, ja sam starac Ananija, grenik, a svetac si ti. Kad sam douo da si se smilovao kroiti nogom u nae selo, dadoh trpezu postavit da moe poveerat. Ui, molim te, budi tako milostiv. Jer, zna se da sveci zbog nas grenika na svijet dolaze, a moj dom ea za svetou.
131

Godi mi to to ree, Ananijo, Isus e zastavi. Drago mi je da te sretoh. Ue potom u dvor seoskog bogataa. Robovi ondje postavie stolove i donesoe jastuke, pa Isus sjede, a njemu s obiju strana posjedae Ivan, Andrija, Juda i prepredeni Toma, koji se pretvarao da mu je i on uenik - kako bi se najeo. Stari se posjednik namjestio nasuprot njima, prebirui po mislima u potrazi za lukavou kojom bi razgovor usmjerio prema snima i naveo istjerivaa zlih duhova da ga oslobodi nonih strahota. Jelo bjee doneeno, kao i dva vra vina. Ono mnotvo bjee ostalo vani, gledalo ih je kako blaguju i slualo razgovor o Bogu, vremenu i lozju. Kad su se namirili hranom i piem, robovi donesoe zdjele s vodom, pa gosti oprae ruke i poee se spremati na odlazak. U tom je trenu starca Ananiju izdalo strpljenje: bacih se u troak da mu obrok dadem, kaza u sebi, pa je blagovao i pio... i on i njegova pratnja - i nema niega pravednijeg nego da sad i plati. Uitelju, more me mue, otpoe, ,,a doznao sam da te se smatra velikim iscjeljiteljem. Uinio sam za te sve to sam mogao, a sad neka Tvoja Svetost uini neto za me: smiluje mi se i oslobodi me tih snova. Govore da pria i zloduha istjeruje prispodobama... pa mi stoga kai jednu. Razumjet u njezino skriveno znaenje i izlijeit u se. Sve je na svijetu vradbina, nije li? E, pa izvedi svoju. Isus se nasmijao i pogledao starca u oi. Ne bjee mu prvom da vidi grabeljivu gubicu, tustu vratinu i nemirne oi nezasitna gramzljivca. Protrnuo je pomislivi kako se takvi ljudi predera- vaju, napijaju i vesele kao da cijeli svijet samo njima pripada; otimaju, bane i bludnie - i ne pomiljajui da e gorjeti u ognjima paklenim. Samo im se u rijetkim trenucima, u snima, oi otvaraju i onda vide... Isus je promotrio starog prodrljivca, sagledavi mu tjelesinu, oi, strahove i jo se jednom u njemu istina prometnula u priu. Otvori ui, Ananijo, ree, a otvori i srce, jer u zboriti. Otvorio sam ui, a i srce sam otvorio - sluam te, neka je hvaljen Bog. Neko, Ananijo, bjee neki bogata, nepoten i nepravedan, koji je neumjereno jeo i pio, odijevao se u grimiz i svilu, a nikad nije ni zelen list dao svom susjedu Lazaru, koji je gladovao i studen trpio. tovie, kad bi Lazar stao puzati ispod njegovoga stola da skupi mrvice i ogloe kosti, naredio bi robovima da ga izbace tada bi nesretnik sjeo na prag, pa bi psi prili i oblizivali mu rane. A onda doe sueni im dan i obojica umrijee - pa jedan zavri u vjenom ognju, a drugog Abraham na grudi privi. Jednoga dana tako bogatun die pogled i vidje susjeda svoga Lazara kako se raduje i uiva na krilu Abrahamovom, te povie: Oe Abrahame, oe Abrahame, poalji Lazara dolje - neka ovlai vrak prsta da mi je usta rashladiti... jer sav izgorjeh! Ali, Abraham mu odvrati: Sjeti se dana kad si se oderavao i napijao, uivajui sva blaga svijeta, a on se od gladi i studeni tresao. Jesi li mu ikad i zelena lista dao? Eto, sad je njegov red da uiva, a tvoj da gori navijeke. Isus uzdahnu i zautje, a starac Ananija ostade otvorenih usta, oekujui da e jo neto uti. Usta su mu se osuila, poelo ga je pei u grlu - zagledan u Isusa, oima ga je preklinjao. Je li to sve? upitao je zatim drhtavim glasom. To je sve, nema vie?...
132

Tako mu je i trebalo! Juda e uz grohotan smijeh. Onom ko se na zemlji prederava i oblokava i nije nego da sve povrati u paklu ognjenom. Ali, Zebedijin se mlai sin prisloni Isusu na grudi. Uitelju, ree tiho, tvoje mi rijei nisu rasteretile srce. Koliko si nas puta poduio da opratamo neprijateljima naim! Moramo ljubit i dumanina, kazao si, pa ako se on ogrijei o nas sedamdeset i sedam puta, sedamdeset i sedam puta mu moramo dobrim uzvratiti. Samo se tako, rekao si, moe iskorijeniti mrnja s lica zemlje. A sad... zar Bog ne oprata? Bog je pravedan! prekinuo ga je riobradi, dobacivi sarkastian pogled starcu Ananiji. Bog je dobrota besprijekorna, dometnu Ivan. Znai li to da nema nade? stari e veleposjednik mucajui. Zar je prispodobi kraj? Uto se Toma pridie, te krenu put dvorinih vrata, zastade ondje te e podrugljivo: Nije, gospodaru. Ima jo. Kazuj, dijete moje... imat e moj blagoslov. Bogatunu je Ananija ime! ree, podie svoj sveanj na rame i uas se nae nasred ulice, gdje je prasnuo u smijeh s onima oko njega. Starom ugledniku krv navre u glavurdu, a oi mu se zamuti- e poput sunca na zalasku. Isus prui ruku i poloi ju na kovre svoga omiljenog uenika. Ivane, ree mu, svi ui imaju - i uli su; svi um imaju - i prosudili su. Pravedan je Bog, kau, ali ne umiju dalje. A ti i srca ima, pa ree Da, Bog je pravedan ali to nije dovoljno. On je i besprijekorna dobrota. Stoga ova prispodoba ne moe ovakva ostati, mora imati drugaiji kraj. Oprosti mi, Uitelju, ree mladi, ali upravo je to moje srce osjetilo. ovjek prata, rekoh sebi... a zar je onda mogue da Bog ne bi? Ne, to ne moe biti. Ta prispodoba, kakva je sad, hula je golema i ne smije takva ostati. Da, mora imati drugaiji zavretak. Ona i ima drugaiji kraj, voljeni Ivane, Isus e nasmijeivi se. Pouj, Ananijo, pa e se uvjeriti... a ujte i vi ostali u dvoru, susjedi, vi koji buite na ulici. Bog nije samo pravedan, on je i dobar - a nije samo ni dobar, nego je Otac. Kad je Lazar uo Abrahamove rijei, uzdahnuo je i u mislima se Bogu obratio: Boe, kako itko moe biti sretan u raju, ako zna da se neko eljade, neka dua, zanavijek pee u ognju? Podaj mu malo svjeine, Gospode, da mene osvjei. Olakaj mu, Gospode, da bi meni olakao... inae u i ja poeti osjeat plamen. Bog je uo njegove misli i drago mu bjee. Lazare, voljeni, kaza mu, sii onamo, uzmi ednog za ruku. Neiscrpna su moja vrela, pa ga dovedi da se i on moe napiti i osvjeiti, a i ti e se osvjeiti s njim. Na sve vijeke? upitao je Lazar. Na vijeke vjekova, odgovori Bog. Isus nato ustade bez rijei. No je podjarmljivala zemlju, pa se narod razie: mukarci i ene vratie se svojim ubogim kolibama saaptavajui se putom. Srca im ispunjena bjehu, pa su se pitali moe li rije hrana biti; moe - ako je dobra!
133

Isus prui ruku da se oprosti od starog veleposjednika, ali Ananija pade niice preda nj. Uitelju, oprosti mi! izustio je i potom briznuo u pla. Te noi, poto su polijegali na poinak pod maslinama, Juda se primae sinu Marijinom. Nije se mogao smiriti - morao ga je vidjeti i porazgovarati s njim, tako da obojica izloe karte na stol i sve besprijekorno razjasne. Naime, kad je u dvoru one hulje Ana- nije izrazio ushit to bogata u prispodobi kanjen bjee paklom ognjenim, pa zapljeskao rukama i uzviknuo Tako mu i treba!, Isus ga je dugo potajice od drugih ispod oka motrio, i to kao da ga prekorijeva, a taj ga je pogled jo muio. Dakle, svakako su se morali razjasniti - Juda nikako nije volio dvosmislene rijei ni skrivene poglede. Dobro mi doao, ree mu Isus. Oekivao sam te. Sine Marijin, nisam ti ja kao drugi... ne uklapam se meu njih, riobradi e ne okoliajui. Nema u mene Ivanove dobrote, a ni nevinosti ko u tvog miljenika, jo manje sam smueni sanjar poput Andrije... koji mijenja miljenje kako vjetar puhne. Ja sam ti divlja zvijer, nema u mene labavo. Kopile sam, mati me ostavila u divljini gdje me vuica mlijekom podojila. Stoga sam grubijan, tvrdokoran i astan. Onomu koga zavolim, glib sam pod njegovim stopalima; onoga koga zamrzim ubit u bez okolianja! Dok je tako govorio, glas mu je sve grublji bio, a iz oiju iskre sijevale u tminu. Isus poloi ruku na tu usijanu glavu ne bi li ga primirio, ali mu ju riobradi otkloni. Vaui rijei jednu po jednu, nastavio je grozei se: U stanju sam ja ubit i onoga koga volim, ako vidim da skree s pravoga puta! A koji je pravi put, Juda, brate moj? Izbavljenje Izraela iz ropstva. Isus je zatvorio oi, ne odgovorivi mu. Saiala su ga ona dva plamena to su se na nj ustremljivala iz mraka, a sad jo i Judine rijei... Ali, to je Izrael? Zato samo Izrael? Zar nismo svi braa? Riobradi je iekivao odgovor, ali Marijin sin nikako da progovori; stoga ga je dograbio za ruku i prodrmao kao da ga pokuava razbuditi. Zar ne razumije? upitao ga je. Ili nisi uo to rekoh? Jesam, uo i razumio, ree Isus otvarajui oi. Govorim ti bez okolianja, jer ou da zna ko sam i do ega mi je stalo... pa da mi moe odgovorit. eli li da poem s tobom, ili ne? Eto, to bi htio znat. elim. Hou da krene sa mnom, Judo, brate moj. I dat e mi da slobodno govorim to mi je na umu? Dopustit mi da kaem ne kad ti kae da? Jer kaem ti to sad, da ne ostane nikakve nedoumice - moe te cijeli svijet sluat zinuv od zatravljenosti, ali je i ja. Nisam rob, slobodan sam ovjek... Tako ti je to, pa se snai kako najbolje umije. Ali, Judo, upravo je sloboda ono to i ja hou. Riobradi se zabezeknuo, zgrabio objema rukama Isusa za ramena i oglasio se hrapavim apatom iz dubine grla: Osloboenje Izraela od Rimljana? Osloboenje due od grijeha.
134

Juda nato die ruke s Isusovih ramena i u bijesu stade udarati akama po maslinovom deblu. E, tu nam se putovi razilaze, zareao je unosei se Isusu u lice i gledajui ga gnjevno, gotovo s mrnjom. Prvo treba tijela osloboditi od Rimljana, pa onda due od grijeha. To je pravi put - a moe li ti njime? Ne gradi se kua od krova, nego od temelja! Dua je temelj, Judo. Temelj je tijelo, od njega treba poeti. Osvijesti se, sine Marijin, ko to ti ve kaza, a i opet ti govorim: urazumi se, kreni putom kojim ti reko. to misli, zato idem s tobom? E, pa as je da sazna: da bi ti pokazao kojim ti je putom i. Andrija, koji bjee legao pod susjedno stablo, probudio se od njihovog razgovora - napregnuo je sluh, te prepoznao blag Uiteljev glas i jo neiji, grub i prepun srdbe. Uzdrhtao je poput uplaena jelena - zar su neki ljudi doli uzrujavat Uitelja usred noi? Znao je da Isus, kamo god proe, ostavlja za sobom mnotvo mukaraca i ena, navlastito mladih, kao i silne siromahe koji ga vole; ali, mnogi bjehu i uglednici, posebice starci i bogatai, koji ga mrze i prieljkuju mu propast. Da nisu te hulje poslale neku bitangu da mu naudi? Poeo je puzati na sve etiri u smjeru glasova, ali je riobradi uo ukanje i skoio na noge. ,,Ko je tamo? uzviknuo je. Andrija mu je prepoznao glas. Ja sam... Andrija, Judo, odvratio je. Vrati se gdje si leao, sine Jonin. Mi neto... meu sobom. Idi, naspavaj se, Andrija, dijete moje, i Isus ga je otpravio. Juda je onda stiao glas i unio se Isusu u lice, tako da je ovaj osjeao njegov teki dah na obrazima. Sjea se kad sam ti u pustinji otkrio kako me bratstvo poslalo da te ubijem... i da sam se predomislio u posljednjem trenu, vratio bode u korice i pobjegao u zoru iz samostana kao lopov... A zato si se predomislio, Judo, brate? Ja sam bio spreman. Poekat sam htio. Poekat... a to? Juda je neko vrijeme muao, a onda e u jednom dahu: Da vidim jesi li ti onaj koga Izrael iekuje. Isus je protrnuo od tih rijei, te se naslonio na maslinovo deblo, drui cijelim tijelom. Ne bi se ja zaletio, pa ubio Spasitelja... to nikako! Juda je gotovo uzviknuo, te otrao obrve koje mu najednom bjehu pune znoja. Razumije li? dodao je stisnuta grla kao da ga netko davi. Razumi... ne bi ja to nikako! Zatim je duboko uzdahnuo, te nastavio: Moebit ni on sam to ne zna, mislim ko je... reko sebi. Zato ne srljaj, pusti ga ivjet neko vrijeme... nek poivi, da vidimo to govori i to ini, a ako nije onaj koga ekamo, vazda e bit napretek vremena da ga se otarasimo. Eto, tako ja kaza sebi i zato te ostavi na ivotu. Neko je vrijeme potom otpuhivao, orao po zemlji svojim golemim stopalima, te onda opet dograbio Isusa za ruku. Ne znam kako bi te zvao... sinom Marijinim? drvodjeljinim sinom? sinom Davidovim? Vidi, nizao je Juda grubim glasom, obuzet iznenadnom tjeskobom, ne znam jo ko si, a ne zna to ni ti sam. Dakle, obojica moramo na odgovor, da bi obojica odahnuli. Ne moe ova neizvjesnost
135

trajat... a ne gledaj ti druge - slijede te ko blesave ovce - ko to se ne treba ni na ene osvrtat. Te ti se pak samo bezgranino dive i suze rone... zato jer i jesu ene, srca imaju, ali ne i pameti. Koje nam od njih vajde. Stoga je na nama dvojici da iznaemo ko jesi i je li taj oganj to u tebi plamti od Boga Izraelova ili avolji. To mi moramo, to! A to nam je initi, Judo, brate moj? Isus nije mogao svladati drhtavicu. Kako emo na odgovor? Pomozi mi. Ima naina. Koji je? Oti emo Ivanu Krstitelju, on e nam mo kazat. Taj odavno klie On dolazi! On dolazi! zar ne? Drim stoga da e, im te vidi, znat jesi li ti taj koji dolazi ili nisi. Ajmo... smiri se, a ja u smislit to mi je initi. Isus je nato potonuo u duboke misli. Koliko li ga je puta samo ta zebnja obuzela, koliko li se puta bacio licem na zemlju, tresao za napadaja s pjenom na ustima! Ljudi su mislili da je poremeen, avlom obuzet, te bi se razbjeali prestraeni - dok je on stremio sedmomu nebu, a njegov se um, otevi se krletci, uspinjao i kucao na Boje dveri pitajui Tko sam ja? Zato sam roen? to moram uiniti da spasim svijet? Koji je najkrai put - je li to moda moja smrt? Podigao je glavu, suoivi se s Judom koji se bjee nadvio nada nj. Juda, brate moj, prilezi tu kraj mene, ree mu. Gospod e doi u obliku sna i ponijeti nas, a sutra emo, Njegovom voljom, zorom ili krenuti da naemo judejskog proroka, pa to god da je Boja volja, to e se i desiti. Ja sam spreman. I ja sam, odgovori Juda lijeui kraj njega. Mora biti da su obojica bili krajnje iscrpljeni, jer su usnuli istoga trena, a kad se sljedeeg jutra, u samo svitanje, Andrija prvi probudio, zatekao ih je kako spavaju jedan drugom u naruju. Sunce je zabljesnulo jezero i osvijetlilo cijeli svijet. Riobradi je krenuo prvi, utirui stazu - Isus ga je slijedio s dvojicom sljedbenika, Ivanom i Andrijom. Toma, kojemu jo bjee ostalo robe za prodaju, ostao je u selu - prepredenom se torbaru svidjelo ono o emu je Isus zborio, ali je jo uvijek oklijevao ne bi li izvukao najbolje iz obiju stvarnosti. Jer, razmiljao je, eljad ea i gladuje otkako se rodi, pa dok ne prdne u abar, a kako se nositi s onim to se zbiva izmeu tih dvaju trenutaka; zato Toma, nesretnie, ne zalijei se: najbolje ti je nakrcati koaru dvjema vrstama robe na vrhu, da bi svatko vidio, neka budu pomade i eljevi - a dolje, na dnu, kraljevstvo nebesko namijenjeno samo ponajboljim muterijama. Zakikotao se nad svojom mudrolijom, zametnuo breme na plea i puhnuo u rog, te zaredao poljanama Betsaide izvikujui kretavim glasom svoje zemaljsko blago. U Kapernaumu, Petar i Jakov u svanue su krenuli dii mree: bjehu pune ribe, koja se koprcala ljeskajui se na ranom suncu. U neko drugo doba, dvojica bi ribara kliktala od sree nad tako otealim mreama, ali toga dana misli im daleko bjehu ni od jednog od njih ni rijei. utjeli su, ali se u njima zbivao gorak prijepor - sa sudbom koja ih generacijama dri prikovane za to jezero, sada i njihovom vlastitom
136

voljom, jer koliko god su se premiljali i vagali, srca nikako da im steknu krila. A kakav ti je to ivot?! pitali su se u dubini bia. Baci mree, ulovi ribe, objeduje, legne na poinak i tako iz dana u dan, svakoga praskozorja opet u bitku za opstanak... dan za danom, godinu za godinom, dok ivot potraje! A dokle? Dokle tako? Zar do smrti? Nikad im se ranije nije to pitanje nametnulo, u srcima im je uvijek mir vladao, slijedili su drevni nain ivota bez pritube. Jer, tako su im roditelji ivjeli, kao i djedovi - na istomu ovom jezeru, s ribom se nosei. Nekog bi dana prekriili ukoene ruke na grudima i izdahnuli, a onda bi njihova djeca, pa zatim i djeca njihove djece, krenula istim stopama. Njima dvojici, Petru i Jakovu, dotad je dobro ilo, pa se nisu ni na to alili. Ali, najednom im u posljednje vrijeme ivotni prostor tijesan postade: pogled im je odbludio daljinom, onkraj jezerskih obala. Ali kamo? emu ususret? Nisu to znali - samo su bili svjesni da se gue. A kao ni da im ta muka ne bjee dovoljna, prolaznici su svakodnevno nailazili sa svjeim vijestima: mrtvaci bjehu oivljavani, oduzeti ponovo hodali, slijepi svjetlost vidjeli. ,,Ko je taj novi prorok? namjernici su zapitkivali dvojicu ribara. ujemo da su vam braa s njim, pa bi trebali znat. ujemo da nije on sin onog drvodjelje iz Nazareta, nego Davidov - je li to istina? Ali, Petar i Jakov nisu umjeli do li slegnuti ramenima, sagnuti nad svoje mree. U nutrini, tuga ih spopade, za odukom su vapili, pa bi ponekad - poto bi prolaznik daleko odmakao - Petar upitao supatnika: Vjeruje li ti u ta uda, Jakove? Vuci mreu i uti! obrecnuo bi se grlati Zebedijin sin na nj, te bi ju, od ribe otealu, u ljutnji privukao dobar lakat k sebi. Tog jutra naie kiridija s najsvjeijom vijeu: Kau da je novi prorok blagovao u Betsaidi u dvoru onoga gramzljivca, starca Ananije... pa da je, im su svrili s jelom i robovi im donijeli vode da ruke operu, priao domainu i apnuo mu u uho neto od ega se taj raspametio, u pla briznuo i stao dijeliti svoja blaga siromasima. A to mu je to priapnuo? upita Petar, opet lutajui pogledom daljinama, daleko preko vode. Eh, da mi je znat! koija e sa smijehom. Utuvio bi to svakom bogatunu u ui, pa bi sirotinja barem stekla prigode odahnut... Ajd zbogom! dobaci im nastavljajui svojim putom. I dobar vam ulov! Petar htjede neto rei svom sudrugu, ali se istom i predomisli. Ta, to bi mu jo mogao kazati? Rijei, same rijei... a zar mu ih ve nije bilo navrh glave? Dolo mu je da sve baci pod noge, izgnjei i zauvijek ode. Da, otii je htio! Jonina izba pretijesna mu bjee, pa i samo Genezaretsko jezero puka lokva. Nije ovo ivot, promrmljao je, nije... nikakav. Moram se maknut! O em to trabunja? Jakov e okrenuvi se prema njemu. Daj umukni! Ni o em... kvragu sve! Ni o em! srdito je odgovorio Petar i stao vui mreu svom estinom. U tom se trenu Juda sam pojavio na vrhu onoga zelenog brijega na kojem je Isus prvom govorio mnotvu. U ruci mu bjee kvrgav tap, odlomljen usput od
137

esmine - hodajui, udarao je njim o zemlju. Jo se trojica uskoro ukazae za njim; kad su su uspeli navrh brda, zastadoe trenutak da bi predahnuli zadivljeni prizorom pred sobom: jezero se ljeskalo milovano suncem... koje kao da se smijeilo cijelom svijetu. Povrinom vode ribarske su brodice jezdile poput crvenih i bijelih leptira, a nad njima su lebdjeli galebovi, krilati ribari. U daljini se nazirao Kapernaum. Dan, sa suncem na uzlaznom dijelu svoda, blistao je u svoj svojoj slavi. Gle, eno Petra! uskliknu Andrija, pokazujui prema alu gdje je njegov brat izvlaio mreu. I Jakova! Ivan e s uzdahom. Jo se ne mogu otrgnuti ovom svijetu. Ne uzdiite, voljeni prijatelji, Isus e s osmijehom. Prilezite vi ovdje malo, odmorite se, a ja u dolje... da ih dovedem. Krenuo je nizbrdo ustrim i krupnim koracima. Poput anela je, pomislio je Ivan divei mu se. Ne manjka mu nita osim krila... Isus je silazio skaui s kamena na kamen, a kad je stigao do ala usporio je korak i priao dvojici ribara sagnutih nad mreama. Stao im je za leima i dugo ih promatrao, ne miui se - a kao da mu sve misli nekamo otekoe, kao da se iscijedio, sva snaga iz njega iezla... Sve mu se laganim uini, kao da lebdi u zraku, plovi poput oblaka nad jezerom. I dvojica ribara kao da bjehu lieni teine, te su uzdigoe u zrak zajedno sa svojim mreama i njihovim sadrajem - koji se najednom preobrati! Ne bjehu to vie ribarski alati, a ni riba u njima, nego ljudi, na tisue razgaljene radosne eljadi u plesu... Dvojica ribara uto osjetie neto poput kakljanja na tjemenima - neto nalik blagoj oduzetosti. Uspravili su se i u strahu okrenuli - za njima je stajao Isus, nepomian i bez rijei, samo ih je promatrao. Oprosti nam, Uitelju! zavapi Petar smrtno preplaen. Ali, to, Petre? Sto ste uinili da bih vam trebao oprostiti? Nita, tiho e ovaj, a onda provali iz njega: Ovo ti ivotom naziva? Meni ga je dosta! I meni! ree Jakov, te baci mreu na tlo. Doite, ree Isus, pruajui obojici ruke. Doite, uinit u vas ribarima ljudi. Stao je meu njih, te pruio svakom po ruku. Idemo, ree. Zar se ne bi trebo oprostit s ocem? upita Petar, sjetivi se starca Jone. Da se nisi ni osvrnuo, Petre. Nemamo vremena. Hajdmo! A kamo? Jakov e oklijevajui. A emu pitanje? Nita vie ne pitaj, Jakove! Idemo! Stari je Jona za to vrijeme kuhao obrok njima dvojici: nagnut nad ognjitem, ekao je Petra da sjednu skupa blagovati. Jedan mu sin - Gospod neka ga sauva jo bjee ostao... Petar, razuman mladi i umjean u poslu, dok je drugoga, Andriju, starac ve davno otpisao. Taj je prvo slijedio jednog opsjenara, pa onda drugoga, putajui ostarjelog oca da sam krpi mree, bori se s vjetrovima i udljivom barkom, te - povrh svega - pripravlja jelo i odrava kuu, jer ga i te nevolje sustigoe nakon enine smrti. Ali Petar - blagoslovljen bio, razmiljao je Jona Petar ostade uza me snage mi dajui... Jelo bjee skuhano, a, pogledavi prema
138

suncu, vidje da samo to nije podne. Jesam gladan, mrmljao je za se, ali neu jesti dok on ne doe. Tako ga je ekao skrtenih ruku. Zebedijina koliba, malo podalje, bjee otvorena. Dvor je bio zakren sepetima i upovima, sve do rakijskoga kotla koji stajae u kutu. Bili su to dani peenja lozovae od groanog dropa iz vinske pree, pa je cijela nastamba vonjala po piu. Starac i ena mu objedovali su za stoliem pod lozom s koje lie bjee mahom otpalo - Zebedija je vakao to je najbolje mogao svojim bezubim desnima, priajui usput o poveanju imanja. Bjee poodavno otkako je bacio oko na kolibu starca Na- huma, svoga prvog susjeda, koji mu je duan bio, a nije imao prihoda da mu vrati u novcu. Sljedeega tjedna, Bojom voljom, Zebedija je kanio kuu mu staviti na drabu - a ve je godinama udio za tim da srui zid to ih dijeli i proiri svoje dvore. Imao je tijesak za groe, ali je htio i mlin za masline, pa da cijelo selo dolazi mljeti u njegov torkul, kako bi udjelom u iscijeenom ulju napunio svoju kamenicu za cijelu godinu. Ali, kamo onda s tije- skom - ako ne u Nahumovu kuu. Starica Saloma ula je o emu pria, ma su joj mislile hrlile Ivanu, sinumezimcu. Gdje li bi sad mogao biti? Kakav li se to med cijedi s usana novoga proroka? Silno je eljela opet ga vidjeti, uti ga kako govori i usauje Boga u ljudska srca. Dobro je uinio moj sin, mislila je, pravim je putom krenuo i moj ga blagoslov prati. Sjetila se sna to ga usnila prije nekoliko noi, a u kojem je otvorila kuna vrata i zalupila njima za sobom naputajui kuu s njezinom vinskom preom i krcatim smonicama, eda bi slijedila novog proroka. Kroila sam za njim, bosonoga i gladna, pomislila je, a prvi sam put u cijelomu mom ivotu razumjela znaenje sree. Slua li ti mene? zapovjedniki e Zebedija; starac je zamijetio da se oni kapci njegove ene na trenutak sklopie. to ti je na pameti? Sluam te, odgovori Saloma, pogledavi ga kao da ga ne vidje nikad u ivotu. U tom je trenu starac zauo s ulice poznate glasove, pa nabra obrve. Eno ih...! uskliknuo je videi ovjeka u bijelom meu dvojicom svojih sinova; strao se do dvorinih vrata, ust jo punih zalogaja. Hej, momci, povikao je, kamo tako urno? Tako li se prolazi pored moje kue?... Stanite! Petar mu je odgovorio, dok ostali nastavie bez rijei: Imamo pune ruke posla, Zebedijo. Kakvoga posla?! Tekog i zahtjevnog... vrlo, ree Petar, prasnuvi u smijeh. Starac razgrogai oi. Zar i ti, Jakove? kriknuo je progutavi nesavakan zalogaj. Guei se, vratio se u dvor i zagledao u svoju enu. Reci zbogom sinovima, Zebedijo, ree ona odmahujui glavom. Uze nam ih obojicu. I Jakova? starac e izvan pameti. Ma, nije mogue! Pa taj je imao neto soli u glavi...
139

Saloma mu nita vie ne ree - a to bi i mogla? Kako bi on to uspio razumjeti? Ne osjeajui vie glad, ustala je i prila vratima, te odande promatrala radosnu drubu kako izbija na kraljevsku cestu to, pratei rijeku Jordan, vodi prema Jeruzalemu. Digla je ruku i rekla tiho, da ju mu ne uje: Moj vas blagoslov pratio... sve. Na izlasku iz sela zatekoe Filipa, koji je vodio ovce na jezersku obalu da se ondje napasu. Bjee se ispeo na crvenu stijenu, te je - oslonjen o tap kao potporanj - s divljenjem promatrao svoj odraz u vodi, tamnu sjenu na modrozelenoj jezerskoj povrini. Kad je uo kotrljanje ljunka pod neijim stopama na putu podno stijene, uspravio se i povikao, prepoznavi namjernike: Hej! Zar ne me vidite? Kamo smjerate? Kraljevstvu nebeskom! doviknu Andrija. Ide s nama? Andrija... daj razumljivije zbori. Ako ste naumili na svadbu u Magdalu, ou s vama. Natanijel me pozvao, neaka eni. A ne bi iao dalje od Magdale? upitao ga je Jakov. Ovce imam, kako u, ree Filip. Komu da ih ostavim? Bogu ih u ruke predaj, dobaci mu Isus ne osvrui se. Vuci e ih poklat! I neka! odvrati mu Ivan. Druba je nastavila svojim putom - Juda, sa svojim vor- novatim tapom, i dalje bjee na elu. Taj je itekako hitao, a dok drugima srca bjehu puna radosti - pa su zvidali poput kosova i smijali se u hodu - samo njemu bjee mrk izraz na licu. Niti je zvidao, jo manje se smijao: predvodniku bjee samo da stignu kamo su poli. Judo, reci mi sad i nikad vie... kamo idemo, Petar e oprezno, polako mu se primakavi. Riobradi se iscerio: Kraljevstvu nebeskom. Ne sprdaj se, za Boje ime, nego mi kai... kamo hitamo. Bojim se Uitelja pitat. U Jeruzalem. Uh! Pa to je put od tri dana, Petar e provlaei ruku kroz prosijedu kosu. Da sam znao, bio bi uzeo sandale, hljeba ponio i tikvicu vina... a i moj tap. Nato se riobradi nasmije cijelim licem. E, Petre, jadnie, kaza mu, gromada se pokrenula i vie se ne moe zaustaviti. Pozdravi se sa svojim sandalama, hljebom, vinom, tapom... Ostavi- smo mi, Petre zar ne shvaa? ovaj svijet. Napustismo zemlju i more, u nebesa se vinusmo! Zatim e, nagnuvi se put Petrova uha: Ali, jo neto vremena ima... Vrati se! Kako sad mogu natrag? ree Petar irei ruke i okreui se na sve strane, kao da bez zraka ostaje i gui se. Ni u emu tom vie nit vidim ita, nit osjeam, dodao je pokazujui jezero, ribarske brodice po njemu, kolibe kapernaumske. Tako je! sloio se riobradi, kimnuvi svojom krupnom glavom. Onda ne gunaj, nego stazu gazi. Idemo! 1 5
140

Prvo su ga seoski psi nanjuili i poeli lajati, a onda su se djeca rastrala Magdalom kliui: Dolazi! Dolazi! A ko, djeco? pitali su seljani otvarajui vrata. Novi prorok! Zene, mlade i stare, natiskae se na pragovima, mukarci batalie poslove, a bolesni i nemono ozarie se radou i krenue puzajui ne bi li ga rukama dotakli. U podruju oko Genezaretskog jezera Isus je ve bio stekao ogroman ugled - od sela do sela, glas o njegovim moima i nadarenostima irili su padaviari, slijepci i oduzeti koje bjee izlijeio: Samo mi je dotaknuo oi u kojima jedino mrak bjee, pa svjetlo vidjeh! im mi naredi da take svoje odbacim i hodati ponem - ja plesati stadoh! Cijele su mi vojske zloduha nutrinu derale - a on die ruku kazujui: Nestanite, u svinjam se naselite! Istoga su trena demoni uzmakli, izgmizali iz moga bia i nastanili se u prasadi to je pasla na obali... od ega se te ivotinje izbezumie, te se jedna na drugu baci, pa se tako u golemo klupko nagurane otkotrljae u vodu i utopie. Kad je ula dobru vijest, i Magdalena izae iz svoje kolibe - iz koje se ne bje pomolila otkako joj sin Marijin naredi da se domu vrati i ne grijei vie. Plaui je suzama duu svoju oprala, borei se da izbrie prolost iz sjeanja, sve da zaboravi bruku, uitke, neprospavane noi - i da se preporodi u djevianskom tijelu. Prvih je nekoliko dana neprestance tukla elom o zemlju i naricala, ali se s vremenom primirila, bolovi joj uzmakoe, nestadoe i none more to su ju muile, pa je sada iz noi u no sanjala da je Isus doao, otvorio njezina vrata kao kuedomain i sjeo u dvoru ispod rascvaloga nara. Izdaleka bi dolazio, umoran i pranjav, tovie ogoren na ljude. Svake bi veeri Magdalena ugrijala vodu, oprala svete mu noge i onda ih, rasputajui kosu, njome brisala - a on bi joj se, oputen, nasmijao i razgovarao s njom. Nikada ne bi uspijevala zapamtiti to je kazivao, ali bi jutrom, kad bi se probudila, skakala iz postelje ila i vesela... a posljednjih nekoliko dana, potiho - da ju susjedi ne uju bjee poela i pjevuiti poput eljugara. Sada, pak, zauvi djeurliju kako vie da on dolazi, na noge je skoila, spustila rubac da pokrije cijelo njezino odve cjelivano lice, osim krupnih crnih oiju, odbravila vrata i izala priekati ga. Te se veeri cijelo selo uskomealo. Mlade djevojke bjehu se poele ureavati svojim nakitom i pripremati svjetiljke za vjenanje - jer se enio Natanijelov neak. Postolar kao i ujak mu, bjee pretio i tamnoput, rano izrastao u krupna momka gomoljasta nosa, dok je nevjesta pokrivena velom tako gusta tkanja da su joj se vidjele samo velike srebrne naunice i dva nemirna oka - sjedila na visokom stolcu u svom domu doekujui ugledne goste i seoske djevojke sa svijeama pod kojima e rabin razmotati Spise i proitati blagoslov... nakon ega e se svi razii, a ona ostati nasamo s mladoenjom nosa poput gomolja. I Natanijel je uo djecu kako viu Ide! On dolazi! pa je potrao pozvati prijatelje na svadbu. Naao ih je kako sjede uz bunar na ulazu u selo, pijui vodu da e utae. Magdalena je kleala pred Isusom - bjee mu oprala noge i sad ih je
141

brisala svojim vlasima. Veeras mi se neak eni, ree im, pa molim da se udostojite doi mu na svadbeno veselje. Bit e vina od groa to sam ga ljetos izgnjeio u Zebedijinu dvoru. Zatim se obratio Isusu: Mnogo se toga uje o tvojoj svetosti, sine Marijin. Uini mi ast, pa doi blagosloviti mladi par... da sina porode u slavu Izraelovu. Isus se podie s tla. Ljudske su nam radosti po volji, ree mu. Prijatelji, hajdmo. Primio je Magdalenu za ruku i pomogao joj da ustane. Prikljui nam se, Marijo ree joj. Poveo ih je u dobrom raspoloenju; volio je sveanosti, jer je uivao vidjeti eljad ozarenih lica, a posebice je rado nazoio svadbama, uivajui pri pogledu na mlade s ognjem u srcu. Bilje, kukci, ptice, ivotinje, ljudi - svi su posveeni, mislio je kroei prema mjestu vjenanja, svi su Boji stvorovi. A zato li ive nego da Boga slave, pa neka stoga nastave ivjeti na vijeke vjekova! Svjee okupane djevojke u bijelom stajale su pred zatvorenim, a bogato ureenim vratima. U rukama su drale upaljene svjetiljke i pjevale drevne svadbene napjeve u slavu nevjeste, s ponekim aljivim stihom na mladoenjin raun, te zazivajui Svevinjega da se udostoji prikljuiti se uzvanicima na slavlju. Jer, vjenanje slijedi, Izraelianin se eni, pa dva tijela koja e se te noi sljubiti moda zanu Mesiju. Djevojke su ustrajno pjevale, premda je enik kasnio - a ekale su ga da otvori vrata kako bi sveanost mogla poeti. Dok su one tako pojale, Isus se pojavio sa svojom pratnjom. Djevice se okrenue, pa kad vidjee Magdalenu, pjesma im za- stade u grlu, te ustuknue uzrujano ju gledajui. Sto e ta drolja meu djevicama? Gdje li je stari seoski glavar da joj zabrani pristup? Svadba je oskvrnjena! I udane se ene okrenue prema njoj s netrpeljivou u oima - mnotvo gostiju, uvaenih kuevlasnika koji su takoer ekali pred zatvorenim vratima, stade rogoboriti mrmljajui i talasajui se u gnjevu. Magdalena, pak, blistala je poput upaljene zublje: stojei uz Isusa, osjeala se iznova djevicom u dui, kao da njezine usne nikad ne bjehu ljubljene. Najednom se gomila uzbiba i razdvoji, a seoski glavar, sitan sparuen starac iz ijega se nosa gnoj cijedio, prie Magdaleni, dodirnu je krajem svoga tapa i dade joj znak da se udalji. Isus je osjetio otrovne poglede mnotva na svojim rukama, licu i razdrljenim grudima - cijelo mu se tijelo zaarilo kao da ga bode bezbroj nevidljivih trnova. Pogledavi starog poglavara, potene ene uokolo, namrtene mukarce i djevice stisnute u tjeskobi, duboko je uzdahnuo; dokle e ljudske oi slijepe biti - dokad nee uviati da smo svi braa? agor je bivao sve glasniji, a u sumraku se zaue i prve prijetnje. Natanijel krenu da bi porazgovarao s Isusom, ali ga Uitelj hladno odgurnu, te - proguravi se kroz mnotvo - prie djevicama. One sa svjetiljkama se uklonie, otvarajui mu put. Kad je stupio meu njih, podie ruke govorei: Djevice, sestre moje! Bog mi
142

usta dodirnu i povjeri blagu rije da vam ju darujem ove svete svadbene veeri. Djevice, sestre moje, otvorite oi, srca otvorite - a vi, brao moja, stiajte se, jer u vam zboriti! Svi mu se okrenue, premda u nelagodi; mukarci po njegovom glasu zakljuie da je rasren ene da je rastuen. Svi umukoe, samo su dvojica slijepih sviraa u kutu dvora ugaali tambure. Isus podie ruku. Djevice, sestre moje, kakvo pretpostavljate da je kraljevstvo nebesko? Kaem vam, poput vjenanja je: Bog je mladoenja, a nevjesta mu dua ovjeja. Svadba se ta na nebu zbiva i cijeli je ljudski rod pozvan. Oprostite mi, brao, ali budui da se meni Bog obraa u prispodobama, u prispodobama u i ja vama govoriti. Vjenanje bjee utanaeno u nekom selu, pa deset djevica poe s uljanicama mladoenju ekati. Pet od njih mudre bjehu, pa uzee sobom i pune boice dok ostalih pet bjehu lakomislene, pa ne ponesoe dodatnog ulja. Stale su one tako pred mladoenjinu kuu, ekale i ekale, ali je on mnogo kasnio, pa se one umorie i pozaspae. U pono se zau povik Dite se, enik ide! Potrite doekat ga! Deset djevica skoie na noge i da e naliti ulje u svjetiljke, jer samo to im se ne bjehu pogasile, ali onih pet lakomislenih nisu imale ni kapi. Dajte nam malo ulja, sestre, rekoe mudrim djevama, jer e nam se svjetiljke pogasiti. Meutim, mudre im odgovorie Nemamo i za vas. Idite nekamo pa pribavite. I tako lakomislene djeve otrae da u nekoga nau ulja, a mladoenja za to vrijeme doe, te mudre djevice uoe za njim u dvor - zatvorivi vrata za sobom. Malo kasnije, lakomislene se djevice vratie s upaljenim svjetiljkama, te stadoe lupati po vratima. Otvorite nam! vikale su i preklinjale, ali im se mudre u dvoru samo nasmijae. Tako vam i treba, odvratie im. Ne otvaramo vie! Odlazite! Lakomislene su uzalud plaui zapomagale Otvorite nam! Otvorite... A onda... Isus zastade: osmotrio je redom starog poglavara, goste, potene domaice, djeve s upaljenim svjetiljkama... pa se nasmijeio. A onda? oglasio se Natanijel, koji ga je sluao otvorenih usta; njegov se trom i skroman um itekako uskomeao. to je onda bilo, Uitelju, kako je zavrilo? to bi ti uinio, Natanijele? upita ga Isus, uperivi u nj otar pogled svojim prodornim oima. to bi da si ti bio onaj mladoenja? Od Natanijela ni rijei; u njegovoj glavi nije se ni nazirala zamisao to bi on u takvom asu. Prvo je pomislio da bi poslao djevice kuama, jer vrata bjehu zatvorena kako Zakon nalae - ali im se sljedeega trena smilovao i pomislio da bi ih pustio u dvor. to bi ti uinio na mladoenjinu mjestu, Natanijele? opet ga je upitao Isus, ne prestajui promatrati svojim ustrajnim oima postolarevo priprosto lice lieno ikakva traga prijetvornosti. Otvorio bi im vrata, ree ovaj konano, ali tiho, da ne uje stari glavar; vie se nije mogao opirati oima Marijinog sina. estitam ti, Natanijele, prijatelju, ree Isus likujui i prui ruku put njega kao da ga blagosilja. Ovoga asa, premda si jo iv, u raj si uao. Onaj mladoenja
143

uinio je upravo to bi i ti: pozvao je sluge da otvore vrata. Svadba je, uskliknuo je, pa neka svatko blaguje, pije i raduje se. Otvorite vrata i lakomislenim djevama, a najprije neka im operu i osvjee noge, jer su se natrale. Suze se probie izmeu Magdaleninih dugakih trepavica; o, kad bi samo smjela poljubiti usta koja izrekoe takve rijei! Prosti Natanijel ozario se od glave do pete, kao da je zaista ve u raju ali starac gnojna nosa, seoski poglavar, podie tap i zakrijeti: O Zakon si se ogrijeio, sine Marijin! Zakon se ogrijeio o moje srce, odgovori Isus staloeno. Jo dok je on govorio, mladoenja se pojavio - okupan, namirisan, sa zelenim vijencem na krupnoj glavi pokrivenoj kovravom kosom. Nakon nekoliko kalea pia bjee u sjajnom raspoloenju, a i pomalo mu se mutilo pred oima. Jednim je udarcem prolomio vrata, pa gosti nahrupie unutra; i Isus ue, vodei Magdalenu za ruku. Tko su lakomislene djevice, a tko mudre? upita Petar Ivana potiho. to si ti od svega shvatio? Bog je Otac na, odgovori Zebedijin sin. Uto doe rabin i obavi obred, a zatim enik i nevjesta stadoe nasred kue, te ih gosti saletjee ljubei ih i izraavajui elju da porode sina koji e Izrael iz ropstva izbaviti. Glazbenici zasvirae, gosti se odae kolu i vinu Isus i pratitelji zajedno s njima. Prolazile su tako ure, a kad je mjesec izaao, oni nastavie svojim putom. Premda je ve jesen bila, dnevna ega jo nije poputala, pa je mnogo ugodnije bilo putovati po vlanoj svjeini noi. Krenue put Jeruzalema a od vina sve im drugaije bijae. Tijela im bjehu poletna, kao i due, pa su gazili krilatim stopalima, ostavljajui Jordan slijeva, a zdesna pod mjeseinom pitomu i plodnu Zabalonsku ravnicu, iznurenu, ali i ove godine zadovoljnu, jer jo jednom ispuni obavezu koju joj je Bog povjeravao stoljee za stoljeem: dala je klasje visine ovjeka, podarila lozi grozdove, a maslinama obilat plod. Stoga je sad mirovala poput majke koja je upravo porodila edo. Koje li radosti, brao! ponavljao je Petar; njegovom oduevljenju nonim pjeaenjem i ugodom druenja nije bilo kraja. Ma, je li ovo stvarnost? Ili je san?... Da nismo zaarani? Tako mi je da u, ne zapjevam li, pui od miline! Svi emo! uskliknuo je Isus. Istupio je pred ostale, podigao glavu i poeo poj slabanim glasom, ali umilnim, punim strasti. Zdesna i slijeva pratili su ga Ivan i Andrija, blagim visokim glasovima s lijepim osjeajem mjere, pa se na trenutke inilo da to jedan poje. Napjev im bjee tako miloglasan, slijedom otkucaja srdaca, da bi netko pomislio kako nee dugo, nego da e ih taj zanos opiti i uspavati jednog za drugim. Ali, njihova je pjesma izvirala iz duboka vrela, pa kadgod bi se inilo da posustaju, iznova bi se oglasili jednakim arom. Najednom koje li radosti, kojeg li snage u njima! - i duboki glasovi Petra, Jude i Jakova zatreperie zrakom, moni i puni ushita, pa tako zajedno uputie u visine sveani psalam posveen putovanju: Ima li ega boljeg i draeg Od puta zajedno s braom
144

On poput ulja je svetog Hermona pod zore rosom Gospod nam njime blagoslov alje Planinskim hrabri nas vjetrom Radosna srca kroimo dalje Ususret cilju dalekom Sati su protjecali, zvijezde blijedjele, sunce se javilo. Za njima ostade crljenica Galileje, a pod nogama im se pruila crna zemlja Samarije. Juda u nekom trenu zastade. Ajdmo drugim smjerom, predloio je. Ovo je zemlja nevjernika i ukleta - prijeimo mostom Jordan i nastavimo drugom obalom. Grijeh je i dodirnut one koji kre Zakon, a nije zagaen samo njihov Bog, nego voda i hljeb. Zalogaj samaritanskog kruha, govorila je moja mati, isto je to i zalogaj svinjetine. Udrimo mi drugim putom! Isus ga, meutim, uze za ruku i oni tako nastavie zajedno. Judo, brate moj, ree mu, kada ist ovjek neistog dodirne, taj istim biva. Nemoj mi se suprotstavljati jer mi se zbog njih, grenika, okupismo. Kakve li pravovjernima koristi od nas? Blaga rije moe i u Samariji spasiti neku duu blaga rije, Judo, kao i dobro djelo, osmijeh Samaritancu u prolazu. Razumije li to? Juda se kriom osvrnuo oko sebe da se uvjeri kako ga drugi nee uti. Nije to nain, rekao je tiho, ne, to nije nain. Ali, bit u strpljiv dok ne doemo do jarosnog pustinjaka. On e presudit, a dotad idi kamo hoe, ini to hoe. Neu te napustit... Zametnuo je zatim svoj kvrgavi tap na rame i nastavio kroz no - sam ispred ostalih, koji su se upustili u ivahan razgovor. Isus im je govorio o ljubavi, Ocu, kraljevstvu nebeskom... objanjavao koje su due lakomislene djevice, a koje mudre, to su svjetiljke a to ulje u njima, tko bjee mladoenja, te zato lakomislene ne samo da uoe u kuu, jednako kao i mudre, nego jedino njima sluge stopala oprae. Dok su ga sluali, etvorici pratitelja vidici su se irili, umovi im upijali sve reeno, a srca im se punila novom snagom. Grijeh im se sada inio poput lakomislene djevice koja s ugaenom svjetiljkom plae i preklinje pred vratima Gospodnjim. Koraali su tako i koraali, a nebo zastre oblaci, zemlja utonu u tminu - slutilo je na kiu. Stigoe i do prvoga sela na obroncima Gerizima, svete planine njihovih predaka. Na ulazu u naselje, okruen palmama i trstikom, stajao je drevni Jakovljev bunar iz kojeg su jo u davnini napajali ovce. Kamena kruna bjee mu sva izbrazdana tragovima uadi, povlaene preko nje naratajima. Isus osjeti zamor, a i stopala su mu, rasjeena kamenjem, obilato krvarila. Ostat u ovdje, ree, ,,a vi poite u selo, pa pokucajte na koja vrata. Neka e nam dobra dua udijeliti hljeb milosra, a neka ena doi do bunara i izvui vjedro vode da se napijemo. Imajte vjere u Boga i u ljude. Krenue tako njih petorica, ali se Juda predomislio. Neu ja u neisto selo, ree, ,,a neu ni neista hljeba. ekat u vas ovdje, pod smokvom. Isus se za to vrijeme opruio pod trstikom. edan je bio, ali duboko bjee voda
145

u bunaru - kako da se napije? Sagnuo je glavu i duboko se zamislio: pretekim je putom udario... slaba tijela, neotporna na umor i klecavih koljena. Takav nije imao snage poduprijeti duu. I padao je, ali bi Bog odmah poslao lagan i svje povjetarac, pa bi smogao snage, ustajao i kretao dalje. Ali, dokle tako? Do smrti? Ili jo dalje? Dok je tako meditirao o Bogu, ovjeku i smrti, trska unu i mlada ena s kragom na glavi, ukraena narukvicama i naunicama, prie bunaru i spusti krag na ogradu. Isus vidje kroz trstiku kako odmotava ue to ga bjee donijela, baca vjedro u bunar, izvlai vodu i puni zemljanu posudu, te mu se e itekako pojaa. eno, kaza joj izlazei iz gustia, daj mi da se napijem. Ta se ena tre, prestraena njegovim naglim pojavljivanjem pred njom. Ne boj se, ree Isus, astan sam ovjek. Samo sam edan, gutljaj mi podaj. A kako to da ti, Galilejac... po odjei bi ti rekla, oprezno e ona, ite vode u mene, Samarianke? Kad bi znala tko ti ree eno, daj mi da se napijem, pala bi niice pred tog ovjeka i zatraila da ti dade napit se vode besmrtnosti. ena se prenerazi. Nema ueta ni vjedra, a voda je duboko u bunaru... pa kako bi ju dograbio da mi se napiti dade? Onaj tko se iz ovog bunara napije opet e oednjeti, odgovori Isus, a onaj tko se napije vode to u mu ju ja dati, nee oednjeti ni do kraja vremena. Gospodine, ta e ena onda, podaj mi te vode tako da nikad vie ne oednim, ili u morat svakodnevno do ovog bunara. Idi i pozovi svoga mua, ree joj Isus. Nemam mua, gospodine. Pravo kae da nema mua, jer si ih dosad petoricu imala, a onaj koga sad uiva nije tvoj mu. Gospodine, da nisi prorok? upita ga ena sva zadivljena. Sve zna?... Isus se nasmije: eli li me togod pitati? Pitaj slobodno. Jest, ima neto na to bih htjela da mi odgovori, gospodine. Dosad su nai oevi slavili Boga na onoj svetoj gori Gerizimu, a sad vi proroci kaete da mu potivanje valja iskazivat samo u Jeruzalemu. to je ispravno? Gdje je Bog zapravo? Prosvijetli me. Isus je pognuo glavu i zautio, dok grena ena, uzrujana revnou spram Boga, bjee duboko dirnuta u srcu. Naslutila je, naime, da se on silno u sebi bori kako bi naao prave rijei da ju utjei. Uto on naglo die glavu cijelo mu lice bjee ozareno. eno, sauvaj to to u ti kazat u najskrovitijem kutku srca: dan e doi zapravo je ve doao - kad ljudi nee Boga slaviti ni na onoj planini, ni u Jeruzalemu... jer Bog je duh, a duha se moe samo u duhu slaviti. ena se nato posve zbunila. Nagnula se prema Isusu i znatieljno se zagledala u nj. Da nisi ti... ree polako drhtavim glasom, onaj koga ekamo? A koga ekate? Zna ti! A zato hoe da mu ja izgovorim ime? Ti zna... a grena su moja usta. Isus je opet spustio glavu na grudi - inilo se kao da oslukuje svoje srce, kanda oekuje da e mu ono odgovoriti. ena pak, nagnuta nada nj, ekala je sva u
146

strepnji. Ali, dok su njih dvoje stajali tako sapeti nemirima, vedri se glasovi zaue i uenici se Isusovi pojavie radosno maui cijelim hljebom. Zatekavi Uitelja s nepoznatom enom, stadoe kao ukopani - a Isusu bjee drago da ih vidi, jer ga spasie od potrage za odgovorom na njezino strano pitanje. Kimnuo je glavom, dajui im znak da priu. Doite, pozva ih. Ova dobra ena doe iz sela, Bog ju posla da nam izvadi vode da se napijemo. Svi mu prioe osim Jude on ostade postrance kako se ne bi oneistio samaritanskom vodom. ena nagnu svoj krag i svi se napie, nato ga ona opet napuni, vjeto die na glavu i ode put sela, bez rijei i duboko zamiljena. Tko bjee ta ena, Uitelju? upita ga Petar. Razgovarali ste kao da se godinama poznajete. Jedna od mojih sestara, odgovori Isus. Iskao sam vode u nje jer edan bjeh, a njezinu e utaismo. Petar se poee po zatiljku. Nije da te razumijem... ree. Ne mari, Isus e tapui ga po sijedom tjemenu. Ne budi nestrpljiv. Razumjet e s vremenom, malo-pomalo. A sad, jer zaista jesmo gladni... blagujmo! Opruili su se pod jednom palmom, a Andrija je poeo priati kako su uli u selo i krenuli ulicom milostinju itei. Kucali smo redom na sva vrata, pa bili redom i otjerani, dok nije najzad, na drugom kraju naselja, neka smeurana starica otkrinula svoja taman toliko da bi se mogla osvrnuti desno i lijevo, kako bi provjerila ima li koga na cesti. Sreom, ne bje ive due, pa nam tako u potaji dade ovaj hljeb i odmah se zakljua. Zgrabili smo ga i potrali ko da nam je o glavu. teta, nismo upitali staricu kako se zove, ree Petar. Mogli smo zamoliti Boga da je se sjeti. Isus se nasmijao tim njegovim rijeima. Nemaj grinje savjesti zbog toga, Petre. Zna Bog njezino ime. Zatim uze hljeb, blagoslovi ga i zahvali Bogu to nastani ondje staricu da bi im ga dala, te ga zatim podijeli u est ulomaka, svakomu po jedan. Juda, meutim, odgurnu njemu namijenjeni tapom i okrenu se da ih ne gleda. Neu ja samaritanskog kruha, ree, ba ko to ni krme- tine ne jedem. Isus mu nije proturjeio. Znao je da je Juda tvrdokorna srca i da mu treba vremena da se smeka - vremena, te mnogo vjetine i ljubavi. Mi emo blagovati, obrati se ostalima, jer samaritanski kruh, kad ga Galilejci pojedu, galilejski postaje, jednako kao to i svinjetina, kad je ovjek pojede, njegovo tijelo biva. Stoga, u ime Boje! Razdragani, Uitelj i etvorica sljedbenika u slast su blagovali - a samaritanski hljeb bjee ukusan kao i svaki drugi, pa se itekako oraspoloie. Nakon obroka, sklopie ruke, te onako umorni odmah pozaspae - svim osim Jude, koji ostade budan; udarao je svojom tapinom po tlu kao da ga hoe skriti, tjeei se milju kako je bolje gladovati nego se osramotiti.
147

Prve kapi kie zautae po trstici spavai skoie na noge. Prva ovojesenska, ree Jakov. E, sad e zemlja utaiti e. Ali, dok su nastojali vidjeti ima li u blizini neka pilja u kojoj bi se mogli skloniti, die se sjeverac i rastjera oblake. Nebo se razvedrilo, te odluie nastaviti put. Plodovi smokve zaostali na ogoljelim granama sjajili su se okupani onim kapima, a kako se ubrzo razdanilo vidjee i velike grmove nara krcate plodovima. Tu i tamo ubrali bi poneki da se osvjee - praeni pogledima ratara ranoranilaca, koji su u udu promatrali Galilejce u prolazu. to li njih dovede u Samariju? Zato li se mijeaju sa Samarianima, jedu njihov kruh i beru voe s njihovih stabala? Bolje bi im bilo da se gube, i to brzo! Neki starac nije izdrao, a da im to i ne kae. Izaao je iz svoga vonjaka i preprijeio im put. Hej, Galilejci, povie, vaim bezbonikim stopama bacate prokletstvo na svetu zemlju kojom gazite. to ete vi na naem tlu? Gubite se da vas ne vidimo! Idemo u Jeruzalem Boga slaviti, odgovori mu Petar isprsivi se pred njim. Ovdje biste trebali Bogu poast iskazat, na Gerizimu, brdu kojim je Bog kroio, zagrmio je starac. Zar niste itali Spise? Tu se, podno Gerizima, ispod zimzelena hrasta Bog Abrahamu ukazao. Pokazao mu je gre i ravni, uzdu i poprijeko od Hebrona do Idumeje i zemlje Midijaca, te kazao Eto ti Obeane zemlje, one kojom teku med i mlijeko - rije ti moju dajem da u ti ju prepustiti, kao to ti ju i preputam. Rukovae se onda i potvrdie sporazum. uste li me, Galilejci? Tako Spisi kau, te stoga tko god oe Boga slaviti treba to initi na ovoj svetoj zemlji, a ne u Jerulazemu koji ubija proroke! Svaka je zemlja sveta, starce, ree mu Isus posve mirnim glasom. Bog je posvuda, a svi smo mi braa. Starac mu se okrenu sav u udu. Samariani i Galilejci... mi i vi? I Samariani i Galilejci, stare - ko i Judejci. Svi! Cupkajui si bradu, starac je zapao u duboke misli - sagledavajui pritom Isusa od tjemena do bosih stopala. ,A Bog i Vrag takoer? upita naposljetku, glasom jedva ujnim - u strahu da ga ne uju nevidljive sile. Isus se prenerazio: nikad ga u ivotu nije netko upitao je li milost Boja tako velika da bi jednoga dana i Luciferu oprostio i poelio mu dobrodolicu u kraljevstvu nebeskom. Ne znam, stare. To ne znam, odvratio mu je. ovjek sam, pa jedino o ljudima i razmiljam. Preko toga, Boja su posla. Starac zautje - i nadalje mrsei bradu nijemim je pogledom ispratio namjernike koji, dvojica po dvojica, nastavie sjenom drvea. Kad je no pala, digao se hladan vjetar, ali po srei naoe neku peinu, te su se u njoj zbili u klupko da bi se meusobno grijali. Bjee ostao i po ulomi kruha svakomu, te su barem neto pregrizli - riobradi se za to vrijeme udaljio, pa nakupio suharaka i naloio vatru. ivnuvi, sudruzi su posjedali uokolo ognja i zagledali se u plamenove, oslukujui huanje vjetra, zavijanje agljeva i - u daljini - potmulu grmljavinu s vrhova Gerizima. Kroz ulaz u peinu na nonom se nebu
148

vidjela velika zvijezda koja im razgali due, ali ju oblaci uskoro zastre. Ubrzo, jedan drugomu glavom na ramenu, sklopie oi i pozaspae - samo je Ivan kriomice prebacio svoj vuneni talagan Isusu preko lea, te tako, stisnuti poput imia duboko usnue. Sljedeega su dana zali u Judeju, to su zamijetili i po drugaijem drveu. Put bjee omeen jablanima poutjela lia, po kamenjaru su rasli rogai krcati ploda, a po brdima prastari cedrovi. Kraj sve vie bjee kamenit, bezvodan i surov, a i seljaci koje su viali u vratima njihovih niskih mranih koliba kao da bjehu od kremena. Tu i tamo bi se meu stijenj em vidjelo divlje plavo cvijee, a jarebica bi se oglasila iz nijemih provalija. Valjda je negdje nala curak vode da se napije, pomislio je Isus, osjetivi ganue kao da mu se ta ptica svojim toplim grudima ugnijezdila na dlanu. to blie bjehu Jeruzalemu, kraj bjee sve krtiji i negostoljubiviji, kao da ni sam Bog nije ovdje onaj koga su znali: zemlja nije zraila radou, kao u Galileji nego kanda sela i ljudi u njima, pa i njihov Bog, od samog kremena bjehu. Nebo, koje je ak i u Samariji barem jednom pokualo nakvasiti zemlju, ovdje bjee uareno poput eljeza u ognju. Sudruzi su s naporom napredovali tim vrelim krajolikom, pa se, kad je omraalo, sklonie u grobovima kojih velik broj bjee izduben u stijenama blistavim na pozadini noi. Tisue njihovih predaka istrunule su ondje i kosti su im se u kameni prah povratile. Uvukli su se u prazne rake nalik jazbinama, polijegali i rano pozaspali, kako bi osvjeeni doekali jutro i pohod u sveti grad. Samo Isusu nije htio san na oi: koraao je grobljem tamo- amo, napeto oslukujui zvukove noi. Srce mu bjee puno nemira: iz njega su se uli mrani glasovi, kuknjava i jadikovke kao da tisue patnika u njemu nariu. Pred pono vjetar je stao i zavladala potpuna tiina - a onda se straan krik razlijegao zrakom. U prvi je mah pomislio da se to glasa izgladnjeli agalj, ali onda uasnut shvati da je to zajealo njegovo srce. Blagi Boe, apnuo je, tko to jaue u meni? Tko to jei? Iznuren, i on se skutrio u jednom grobu, prekriio ruke i predao se milosti Bojoj. Pred zoru je usnio da je s Marijom Magdalenom - da oboje lete nad prostranim gradom, nisko ponad krovova... a kad su dosegli rub naselja, otvorie se posljednja vrata u njemu i krupan se ovjek pojavi. Imao je bujnu bradu i plave oi, sjajne poput zvijezda. Rukavi mu bjehu zavrnuti, a ake i podlaktice umrljane blatom. Podigao je glavu, te im - videi ih kako lete nad njim - doviknuo: Stanite! Moram vam neto kazat. to, stare? upitae ga zastavi. Sluamo te. Mesija je onaj koji voli cijeli svijet. Mesija je onaj koji e i umrijeti jer voli cijeli svijet. I to je sve? upita ga Magdalena. Zar vam nije dovoljno? starac e rasrdivi se. Smijemo li u tvoju radionicu? Magdalena je upitala. Ne. Zar ne vidite da su mi ruke umrljane glinom? Stvaram Mesiju u njoj. Isus se trgnuo i probudio - osjeajui kao da mu tijelo nema teine, kao da jo
149

leti. Ve se bjee razdanilo, a njegovi sljedbenici ustali, te odmah krenue s kamena na kamen, preko jednog, pa drugoga brijega, prema Jeruzalemu. Pjeaili su i pjeaili, udei da stignu onamo to prije, ali brda pred njima kao da su uzmicala, a put sve dulji bivao. Ja mislim, brao, da nikad neemo do u Jeruzalem, Petar e sav oajan. to nam se to dogaa? Zar ne vidite - sve nam je dalje i dalje. Sve smo mu blie, Petre. Samo hrabro, odgovorio mu je Isus. Koliko koraka mi uinimo da naemo Jeruzalem, toliko ih on uini da bi se susreo s nama. Kao i Mesija. Mesija? Juda e naglo se okrenuvi. Mesija dolazi, ree Isus dubokim glasom. Dobro ti to zna, Judo, brate moj, ili mi u pravom smjeru da ga naemo ili ne ili... a kad uinimo dobro ili plemenito djelo, kad izgovorimo blagu rije, Mesija ubrza korak i primie nam se. Dok, ako nismo poteni, ako smo zli, ili se svega bojimo, Mesija nam lea okree i udaljava se. Mesija je... Jeruzalem u pokretu, brao. A Jeruzalem je vjeno u urbi, ba kao i mi - pa se pokrenimo i naimo ga! Imajte vjere u Boga i besmrtan ovjeji duh. Ohrabreni, krenue brim korakom Juda pred svima, sad lica blistavog od sree. Dobro on govori, ree sam sebi uporno pjeaei: jest, u pravu je Marijin sin. Tako nam je i stari rabin zborio - o nama spasenje ovisi. Ostanemo li skrtenih ruku, nikad se Izrael osloboditi nee - a dignemo li se na oruje, doivjet emo slobodu. Juda je tako neprestance neto sa samim sobom raspravljao, najee bezglasno, ali sad najednom zastade, pa promrmlja: Mesija?! Ko je on... A da nije Mesija cijeli narod? Krupne se grake znoja skotrljae s njegovih riih obrva zaista, moebit je cijeli narod Mesija! Prvom mu je neto takvo palo na um, silno ga uznemirivi. Ali, ako je tako, to e nam onda svi ti bezbrojni proroci, pravi i lani? Zato tumaramo u beznau, nastojei uvidjeti tko je Mesija? Tako je: Mesija je narod - ja, ti, on... svi mi. I jedino se moramo latiti oruja! Opet je ubrzao korak, vitlajui batinom po zraku, a dok je tako pjeaio poigravajui se svojom novom pomilju jednako kao i tapom, odjednom je kriknuo iz puna grla: pred njim se ukazao Jeruzalem, bljetavo bijel i ponosan, protegnut povri s dvjema uzvisinama. Nije tim povikom htio druge dozvati, koji bjehu neto zaostali, nego je njim izrazio radost zbog prizora u kojem je elio to dulje sam uivati. Dvorci, tornjevi i utvrde odraavali su se u zjenicama njegovih plavih oiju, a u samom sreditu, pod Bojom zatitom, stajao je Hram, sav u zlatu, cedrovini i mramoru. Uto i ostali prioe, takoer kliui od ushita. ,,Ajdmo, prijatelji, zapjevat u slavu njegove ljepote, predloio je Petar, kao ponajbolji pojac meu njima. Pripremite se, ljudi - svi zajedno... sad! Njih se petorica uhvatie u kolo oko Isusa, koji bjee nepomian zastao, te zapoee blagoslovljeni napjev:
150

Radostan bijah kad mi rekoe Ustani, hajdmo Gospoda domu Noge mi tamo same kroie Slavnomu gradu Jeruzalemu Jeruzaleme, tvro ponosna Mir neka vlada me ziem tvojim Spokoj ja tebi elim dovijeka S braom u Bogu, druzima svojim!
1 6 Ulice, krovovi, dvorita, trgovi... cijeli Jeruzalem bjee u zeleno odjeven. Odravala se velika jesenska svetkovina, pa su graani Jeruzalema podigli na tisue sjenica od maslinovih grana i lozja, palmina lia, borovine i cedrovine, kako Bog Izraelov zahtijevae u spomen na etrdeset godina to su ih njihovi preci u divljini pod atorima proveli. Zavrene bjehu etva i jematva, stara se godina primakla kraju, pa su ljudi sve svoje grijehe objesili o iju uhranjenu crnom jarcu, te ga kamenjem otjerali u pustinju - osjetivi golemo olakanje. Due im bjehu proiene, nova je godina mogla poeti, a i Bog je otvorio novu knjigu darova i dugova, te e se osam dana i noi gostiti i napijati pod zelenim zaklonima i pjevati u slavu Gospoda Izraelovog, koji im blagoslovi etvu i berbu, a posla im i crnoga jarca da preuzme grijehe njihove. Prostrana dvorita Hrama bjehu preplavljena krvlju: svakoga su se dana klala stada rtava-paljenica, pa je sveti grad smrdio mesom, ivotinjskim izmetom i speenim lojem. Nad svetitem su odjekivali rogovi i trublje, a ljudi su se oderavali i oblokavali, tako da im i due oteae. Prvoga su se dana samo psalmi pjevali, molilo se i po tlu prostiralo - nevidljivi Jahve radosno je zalazio pod atore i slavio s ljudima, jeo, pio i bradu brisao. Ali, ve drugoga, a navlastito treega dana, prekomjerna mesina i vino udarie eljadi u glavu: zaue se masne ale, razularen smijeh i vulgarni napjevi to se po krmama ore, a mukarci i ene poee se besramno valjati jedno po drugom u pol bijela dana, najprije pod sjenicama, a potom parei se javno po tratinama pokraj puta. Nije bilo etvrti bez njezine slavne prostitutke, prekomjerno ureene po jeruzalemsku i namirisane tekim vonj em aromatinih ulja. Prosti seljaci i ribari, koji bjehu pristigli iz svih krajeva zemlje ka- nanske da bi se poklonili najsvetijemu od svetih gradova, bili su lak plijen tih pohotljivica, jer ih je zadivila spoznaja da lijeganje sa enom moe biti tako obogaeno umijeem razbuivanja naslade. Zadravajui dah, Isus je urno i pun gnjeva gazio ulicama, preskaui mrtvupijanu eljad koja se valjala po tlu. Smrad, prljavtina i bestidno kikotanje silno su ga uzrujali. Bre, bre! poticao je pratitelje; desnom je rukom obujmio Ivana oko pasa, a lijevom Andriju, te su tako napredovali. Petar je, meutim, stalno zaostajao, susreui hodoasnike iz Galileje, koji su mu nudili da prezalogaji, popije vr vina i porazgovara s njima. Pozvao bi i Judu, a i Jakov bi priao - nisu se htjeli zamjeriti svojim zemljacima. Onoj se trojici na elu
151

pak urilo, pa su stalno pozivali zaostale, tjerajui ih da krenu. Zaboga, Uitelj nam ne d ni da diemo ko ljudi, gunao je Petar, kojeg ve bjee zahvatilo veselo raspoloenje. U to li smo se mi upustili?... A ti si kao od jutros s nama, jadnie? Juda je ironino kimnuo glavom. to misli da smo ovamo doli radi provoda? Misli, na slavlje idemo? Dok su tako hitali da sustignu Isusa, Andriju i Ivana, zaue grub glas iz jednog atora: Hej, Petre, sine Jonin... protuho galilejska! Prolazi, umalo se sudarismo, a ne zamijeti me. Stani malo, popij - pa e ti se vid razbistrit i poznat e me! Petar je prepoznao taj glas i stao. Heeej! Ba lijepo da sam naletio na te, Simune neisti cirenijska! Okrenuo se sudruzima: Momci, sad ne moemo izmigoljiti... nego nam je zastat i popit pie. Simun je znana pjanina, dri slavnu krmu kraj Davidovih vrata. Zasluuje vjeanje i da mu se odrubljena glava na kolac nabije, ali je svejedno sjajan drug i ne smijemo mu odbiti ast. imun je zaista bio ljudina. Jo kao mlad momak bjee doplovio iz Cirenije i otvorio gostionicu, a svaki put kada bi Petar doao u Jeruzalem, smjestio bi ga u svojoj kui. Dobro bi pojeli njih dvojica, popili i narazgovarali se, ale nizali, a nerijetko i zapjevali - te se porjekali, al i pomirili, te opet zapili... a onda bi se Petar opruio po klupi, pokrio debelim gunjem i utonuo u san. A sad je imun sjedio pod atorom ureenim lozovim pruem, s kragom pod tezgom i bakrenim vrem u ruci i sam pio. Dva se prijatelja zagrlie, a kako su ve bili pripiti, osjetivi toliko ljubavi jedan spram drugoga, oi im se ispunie suzama. Nakon to su se izgrlili, za zdravlje pitali, nazdravili jedan drugomu... imun se grohotom nasmijao. Smijem se kladit i u na ramenu glavu da si se doo krstit, ree. I na dobrom si putu, ima moj blagoslov. I ja sam se neki dan pokrstio... i nije mi ao. Dobro se ovjek osjea. A po emu si to dobro osjetio? upita ga Juda, koji je samo jeo, odbijajui pie dua mu bjee krcata trnja. Kako da ti kaem, prijatelju... Lijepe su godine prole otkako me voda ne vidje. Voda i ja smo ti na krv i no - za vino se rodih, a vodu Bog abama stvori. Ali, onomad reko ja sebi: uj, a to se ne bi krstio? Cijeli se svijet krsti, a nema sumnje da e meu tim novoprosvijetljenima biti i nekolicina vinopija. Ne mogu valjda svi bit budale, pa u se moebit upoznat s nekima od njih i tako pribavit muterija... jer ko ne zna moju birtiju kraj Davi- dovi vrata! Nego, da skratim - poo ja onamo, kadli taj prorok divljak da vam ga opisat ne mogu! Oganj mu iz nozdrva suklja, Bog nek mi je na pomoi. Dograbi ti on mene i rinu u vodu do brade! Riknu ja, ovjee, milja utopit e me bezvjernik! Ma nije, preivio sam... i evo me tu s vama! I... zamijeti li kakva poboljanja? opet e Juda. Kunem ti se ovim vinom da mi je kupka mnogo dobro uinila, ba mnogo... Nekako se olaka - Krstitelj mi ree da sam se rasteretio grijeha. Ali, meu nama, ja mislim da sam se samo liio neto prljavtine i masnoe s koe, jer kad izao iz
152

Jordana, masne su mrlje plivale po vodi! Prst debele, ovjee... Prasnuo je u smijeh, natoio svoj pehar, ispio ga - dolio Petru i Jakovu, koji su takoer ispili njihove, opet i svoj napunio, pa e Judi: A ti, kovau, ne pije? Vino ti je prava stvar, blaeni glupane, a ne voda. Ne pijem. Nikad, ree riobradi, odgurujui vr. Da nisi ti jedan od oni? imun e tiho, razgrogaivi oi. Jesam. Od njih, ree Juda - i kao da je razgovor sabljom presjekao. Dvije se napadno namazane ene pojavie, zastadoe pred sjenicom, te namignue njima etvorici. A ene? upita imun, vie zapanjen nego zadivljen. Ni ene, suho e Juda. A to onda, jadnice moj? imun e gromoglasno; to bjee previe za nj. Zato je Bog stvorio ene i vino, reci ti meni? Sebi dokolicu da skrati, ili nama, da ispunimo svoju? U tom trenutku Andrija dotra. Dolazite brzo, doviknuo im je. Uitelju se uri. Kojem uitelju? upita krmar. Onomu bosonogom, u bijelo odjevenomu? Ali, trojica sljedbenika Isusovih urno odoe, a imun Cirenac - ostavi sam i ojaen pred svojim atorom, s praznom bukarom u ruci i kragom pod mikom gledao je za njima mrzovoljno vrtei glavom. To mora da je jo jedan pokrtenik, jo jedan bezumnik. Tja, u posljednje vrijeme niu kao gljive... a to drugo nego da popijem i u njegovo zdravlje, ree nalijevajui si vino. I da mu Bog dade neto razuma! Za to vrijeme, Isus i pratitelji stigli su do velikoga hramskog dvorita. Zastali su, oprali ruke, noge i usta kako bi mogli u Hram pomoliti se. Ogledae se uokolo: tezga do tezge, mnotvo ljudi i ivotinja, te sjenovite arkade, stupovi od bijelog i plaviasto-sivkastog mramora ureeni vijencima zlatnoga lozja s grozdovima... na svakom koraku atori, kola, improvizirani duani, tezge mjenjaa novca, mesara, prodavaa vina, brijaa... Zrak je odjekivao povicima, dobacivanjima i smijehom, a dom Gospodinov smrdio je znojem i neisti. Isus je zaepio nos i poloio dlan preko usta - koliko god se osvrtao, Boga tu niti ne nazrije. Gade mi se i prezirem vae svetkovine, zlo mi je od smrada utovljene teladi to mi ju koljete. Ne primiite mi se udarajui u tambure i vae se napjeve derui. Nije se vie prorok, a ni Bog, nego srce Isusovo uzrujalo i zavapilo... a onda, najednom se onesvijestio. Svega nestade, nebesa se otvorie i pojavi se aneo s plamenom umjesto kose - vidjela su mu se stopala u zraku. S perjanicom od ognja i dima to mu se s glave dizao, sletio je na crnu stijenu nasred dvora i uperio ma u uznositi, zlatom optoeni Hram. Isus je pokleknuo, te se oslonio na Andrijinu ruku, a onda otvorio oi i opet ugledao bogomolju i vrevu, uo agor - onaj aneo skrio mu se u bljetavu svjetlost. Sin Marijin prui ruke prema pratiteljima: Oprostite mi, ree, ali ne mogu dalje, onesvijestit u se. Hajdmo odavde.
153

Ne ulazei u Hram... bez molitve? prenerazio se Jakov. Molimo u sebi, Jakove, ree Isus. Svako je tijelo hram. Odoe tako, s Judom na elu - poveo ih je udarajui tapom o plonik. Ne moe podnijeti prljavtinu, krv ni halabuku... pomislio je; nije on Mesija. Mahniti farizej, tresui se cijelim tijelom, bjee se izvalio potrbuke na posljednjoj stepenici Hrama, sumanuto je ljubio kamen i jeao iz dubine grudi. Oko vrata i zapea visjeli su mu deseci zapisa - stranih citata iz Starog zavjeta - a od stalnog bacanja niice koljena mu bjehu kvrgava i nauljena kao u deve; po licu, pak, grudima i rukama bjee sav krvav od otvorenih rana, jer bi se svaki put kad bi se u opsjednutosti Bogom bacio na zemlju i ranio na neki otar kamen. Andrija i Ivan hitro iskoraie pred Isusa da ga ne bi vidio, a Petar pristupi Jakovu i apnu mu na uho: Zna ga... to je Jakov, najstariji sin drvodjelje Josipa. Lunja naokolo prodajui zapise, a kako ga svako malo zloduh spopada, baca se na zemlju i doslovce se ubija. To je onaj koji nemilosrdno proganja Uitelja? upita Jakov, zastavi na tren. Jest. Kae da je na sramotu kui njihovoj. Izali su kroz hramska Zlatna vrata, proli Dolinom cedrova dohvatili se puta prema Mrtvomu moru. Zdesna im ostadoe getsemanski vrtovi i maslinici, nebo nad njima bjee zasljepljujue bijelo i vrelo poput ognja sve dok nisu stigli do Maslinske gore. Ondje bjee neto ugodnije, premda se svaki list na stablima ljeskao na arkom suncu, a jata se vrana graktanjem glasala letei prema Jeruzalemu. Andrija, obgrlivi Isusa, priao im je o svomu ranijem uitelju, Krstitelju - kako je, to je blie bio njegovom brlogu, bio uasnutiji shvativi da diui udie njegov lavlji dah. On je vjerodostojni Elija, koji jo jednom sie s brda Karmel da ljudsku duu ognjem proisti. Jedne noi svojim oima vidjeh kako mu vatrena kola krue nad glavom, a druge da mu gavran u kljunu donese uaren ugljen da blaguje. Onda se jednom odvaih, te sam ga upitao Jesi li ti Mesija? - stresao se kao da je na zmiju stao. Ne, ree mi, ja sam vol koji plug vue... a Mesija je sjeme. A zato ode od njega, Andrijo? Jer htjedo sjeme nai. A nae li ga? Andrija pritisnu Isusovu ruku na prsa i estoko pocrvenje. Da, odgovorio je, ali tako tiho da ga Uitelj nije uo. Polako su, jedva do daha dolazei, silazili su prema Mrtvomu moru. Sunce ih je oblijevalo plamenovima tako nemilice da im je poelo umiti u glavama; pred njima je planina Moab rasla sve via i via, poput bezvodne zidine, a za njima su blistala bijela vapnenaka brda Idumeje. Put je vijugao i sve strmiji bivao - kao da silaze u duboku provaliju, diui sve tee i tee. U pakao se sputamo, svi su pomisli, osjetivi vonj katrana i sumpora u zraku. Svjetlo ih je zasljepljivalo, izranjavljena stopala jedva nosila nizbrdo, oi pekle od
154

vreline. Uto zaue praporce: dvije deve prooe - ako to deve bjehu, a ne utvare to se rasplinue u nepodnoljivoj jari. Mene je strah, Zebedijin e mlai sin apatom. Ovo je pakao... Samo hrabro, ree mu Andrija. Zar nisi uo da je raj u samom srcu pakla? Raj?... Uskoro e ga vidjet. Sunce se konano primaklo zalasku. Moabsko gorje obojilo se zagasito rumenom, a planine Idumeje ruiastom, donosei olakanje ljudskom oku. A onda najednom, kad su proli zavoj na putu, ugledae prizor koji ih je razgalio kao da su duhom i tijelom zagazili u studenu vodu. Kakve li bjehu livade to se neoekivano ukazae pred njima kao da iznikoe iz pijeska? Koje li to vode zauborie? Otkud odjednom tu stabalca nara krcata plodova, bijele sjenovite kolibe u oblaku mirisa jasmina i rua? Jerihon, uskliknu Andrija radosno. Tu su najslae datulje na svijetu i najudesnije rue: uvenu li, samo ih stavi u vodu i one oive. No se naglo spustila u selu je zasvijetlila prva svijea. Putovati, pa vidjeti kako mrak pada, te stii u neko selo kad se prva svijea pali, a nemati nita za jelo niti konaita... prepustiti da sve ovisi o Bojoj milosti i dobroti ljudi - to je, po meni, jedna od najveih i najiih radosti na svijetu, ree Isus, zastavi da bi uivao cjelinu toga svetog trena. Seoski psi nanjuie strance, te poee lajati - poneka se vrata otvorie, tu i tamo netko s ueenom svijeom izae da pretrai okoli u mraku, pa se povue. Sudruzi pokucae redom na svaka, a svugdje i to rado poneto im dadoe, netko ulomak hljeba ili nar, drugi grozd groa ili pregrt maslina. Skupili su sve te Boje ljudske milodare, povukli se u kut nekog vonjaka, blagovali ondje, te odmah pozaspali. Cijele su Boje noi u snu osjeali kako se pustinja ziba, uspavljujui ih kao more. Isus je usnio i da trublje uje - te da se zidovi jerihonski rue u pepeo i prah. Bjee bezmalo podne sljedeeg dana kada su, beskrvni od napora i sa sasuenim jezicima preko usana, stigli do ukletoga Mrtvog mora. Riba koja niz Jordan upliva u nj ugine im se nae u njegovoj vodi, a nekoliko krljavih stabalaca na njegovoj obali bijeli se poput okamenjenih kostura. Voda mu je gusta, teka od soli i nepokretna, a onaj tko se znatieljno nagne i pogleda u dubinu, vidi dvije propale bestidnice, Sodomu i Gomoru, zagrljene na njegovomu crnom dnu. Isus se ispeo na hrid i zagledao u daljinu: pustara, uareno tlo, planine nevidljive u vreloj izmaglici. Uzeo je Andriju za ruku i upitao: A gdje je Ivan Krstitelj? Nikoga ne vidim... ba nikoga. Tamo iza onog traka, odgovori uenik. Rijeka ondje jedva da tee, nalik je jezercu, tamo prorok pokrtava. Nai emo ga, znam ja put. Umoran si, Andrijo. Ostani s drugima, idem ja sm. Mahnit je on, Uitelju. Pratit u te. Ipak ostani... hou sam tamo, Andrijo.
155

Krenuo je prema gustiu od trske snano uzbuenoga srca - tako mu je tuklo da je poloio ruku na lijevu stranu grudi ne bi li ga smirio. Jo jedno ogromno jato vrana naletje iz pustinje i izgubi se prema Jeruzalemu. Najednom je zauo da netko kroi za njim - okrenuo se: bio je to Juda. Zaboravio si me zvat, ree riobradi kiselo se smjekajui. Slijedi najtei as, pa elim bit uza te. Doi, tiho e Isus. Krenuli su u tiini, Isus naprijed, Juda za njim - odguravajui rukama trstiku i gazei mlaku boatu vodu. Crna zmijurina uspuza na kamen i smota se ondje u kola, s uzdignutom glavom. Gledala ih je sitnim nepovjerljivim oima i siktala, veinom tijela priljubljena uz kamen, a uspravljenoga vrata. Isus zastane, pa joj mahnu rukom kao da odgovara na znak dobrodolice - dok Juda podie svoju dubovu batinu, ali Isus prui ruku i sprijei ga. Nemoj joj nauditi, Judo, brate moj, ree mu. I ona izvrava svoje poslanje... time to ujeda. Vrelina se naglo pojaavala, a vjetar s juga - puui preko Mrtvoga mora donosio je teki vonj raspadnutih leina. Isus je uskoro zauo neiji grub glas: taj je divlje urlao, pa su se mogle razabrati samo poneke rijei: Oganj... sjekira... golo drvo... a zatim: Pokajte se! Pokajte se!... dok se trenutak zatim golemo mnotvo nadade u jauk i naricanje. Isus je oprezno kroio naprijed, na sve spreman kao da se primie jazbini razjarene zvijeri. Odgurnuo je trstiku - ona se kuknjava pojaala - a onda se ugrizao za usnu da ne bi i sam vrisnuo: vidje ga, na mravim nogama, na stijeni nad Jordanom... a bjee li to golemi skakavac, aneo gladi, ili arhanel osvete? Val se za valom eljadi s krikom na usnama valjao prema onoj hridi - Etiopljani obojenih nokata i trepavica, Kaldejci s bronanim prstenjem u nosnicama, Izraelia- ni s dugakim masnim zulufima. A nad svima njima, s pjenom na ustima i drhtei na vjetru poput trstike, Krstitelj je urlao Pokajte se! Pokajte se! Dan je Gospodnji doao! Po tlu se valjajte, pepelom se posipajte, tuite! Kralj kraljeva ree: Jednoga u dana suncu naredit da u podne zae; mladom u mjesecu skrit rogove i obavit mrakom nebo i zemlju. Smijeh u vam u pla pretvorit, vae pjesme u tubalice. Puhnut u, a svi e vai uresi - s ruku, nogu, uiju, noseva, kose... - na zemlju pasti. Juda prie Isusu, pa ga prihvati za nadlakticu. uje li ga? Pouj - tako Mesija zbori. On jest Mesija! Ne, Judo, brate moj, odgovori mu Isus. Tako zbori onaj koji vitla sjekirom i otvara put Mesiji, ali sam Mesija ne govori tako. Sagnuo se zatim, otrgnuo zelen list i stavio ga meu zube. Mesija je onaj koji kri put, riobradi je promumljao. Pogurao je Isusa da izae iz traka i pokae se proroku. Ajde, istupi... da te vidi, naredio mu je. On e prosudit. Isus je zakoraio prema osunanoj obali, uinio dva nesigurna koraka pa se spotakao, te stao oiju prikovanih za proroka. Svu duu bjee pretoio u pogled kojim ga je promatrao, od njegovih tulastih nogu do glave u vruici poslanja, pa i preko nje - do nevidljive mu veliine. Krstitelj im bjee leima okrenut u tom trenu, a kad je osjetio da mu netko estokim pogledom
156

pretrauje cijelo tijelo, rasrdio se, naglo se okrenuo i napola stisnuo oi nalik sokolovima, kako bi bolje vidio. Tko li je taj nepomian mladi u bijelom koji ga tako motri? Negdje, neko, kao da ga vidje... ali gdje? Kad? Napregnuo se do krajnjih granica ne bi li se prisjetio... A da to nije bilo u snu? Naime, esto je znao usniti slino odjevene... u bijelom koji mu nikad nita ne rekoe, nego su mu samo mahali rukom kao da ga pozdravljaju, ili se oprataju od njega. A onda bi pijetao kukurijeknuo najavljujui zoru, pa bi se ti u bijelom rasplinuli i nestali. Krstitelj najednom, jo ga gledajui, kriknu od uzbuenja. Sjetio se: jednoga je dana, tono u podne, prilegao na obali rijeke i posegnuo za svitkom proroka Isaije, ispisanim na jarjoj koi - kadli svega nestade! Stijenja, vode, ljudi, trstike... a zrak se ispuni plamenovima, trubljama i krilima, te mu se prorokove rijei razjasnie poput otvorenih vrata i Mesija stupi kroz njih. Sjetio se da bjee sav u bijelom, mrav, opaljen suncem, bosonog... te da je, upravo kao i ovaj ovjek, drao zelen list meu zubima! Pustinjakove se oi ispunie radou i strahom. Sjurio se s kamena i priao Isusu, isteui naboran vrat. ,,Ko si ti? Ko? upitao je; njegov je strani glas iznenada zadrhtao. Zar me ne poznaje? ree Isus, priavi mu korak-dva. I njemu glas drhtav bjee - znao je da mu o Krstiteljevom odgovoru sudbina ovisi. To je on, On je... pomislio je pustinjak. Srce mu je stalo divlje tui, ali se svejedno nije usuivao odluiti. Jo se jednom zagledao u doljaka, pitajui ,,Ko si ti? Zar nisi itao Spise? odgovorio je Isus blagim glasom, a pomalo alosnim kao da ga prekorijeva. Zar nisi itao proroke? Sto Isaija kae? Zar se ne sjea, prethodnie? Ti si to, ti? apatom e pustinjak, polaui ruke na Isusova ramena i zagledavajui mu se u oi. Doao sam... kaza Isus oklijevajui, pa se zatim ukipi u mjestu, nemajui snage ni da udahne, a kamoli da kroi. Kanda bjee pruio jednu nogu, pa pretraivao njom tlo da se uvjeri kako moe uiniti i sljedei korak, a da se ne srui. Jarosni prorok poloio mu je ruku na tjeme i bez rijei ga promatrao, pitajui se je li zaista uo predivne, ali i strane rijei koje prijeoe preko Isusovih usana. Doao sam, ponovio je Marijin sin tako tiho da ga Juda nije uo, koliko god je bio naulio svoje runjave ui. Prorok se nato stresao - razumio je. Svaka mu se vlas nakostrijeila. Vrana ih nadletje, ispustivi promukao krik poput eljadeta koje se topi - ili se nekomu ruga. Krstitelja to razljuti, pa se pregnu, uze kamen i baci ga put ptice. Vrana odletje, a on je jo neko vrijeme gledao za njom - radujui se protjecanju vremena, jer mu se um tako postupno smirivao. Uspravljajui se, apnu Dobrodoao ali Isus ne vidje naklonosti u njegovom pogledu. Srce mu je svejedno ustreperilo; bjee li to svojim uima uo - zar se zaista zbilo da mu je prorok dobrodolicu poelio? Ako jest, koje li divote, koje radosti, koje
157

strahote! Krstitelj je obuhvatio pogledom Isusa, rijeku Jordan, trstik, mnotvo koje je, kleui u blatu, otvoreno ispovijedalo svoje grijehe - kao da oima grli svoje kraljevstvo prije nego to mu kae zbogom. Onda se okrenuo Isusu: Sad mogu otii. Ne jo, prethodnie. Prvo me mora krstiti. Isus je sad bio zamjetno odluniji i sigurniji u glasu. Ja? Ti si onaj koji mene treba krstit, Gospodaru. Nemoj tako glasno, mogli bi nas uti. Moja ura jo nije nastupila. Ajdmo! Koliko god se Juda upinjao ne bi li togod uo, sve to mu je do ui doprlo bjee tiho radosno mrmorenje, kao ubor dviju voda tekuica. Gomila okupljena na obali razmaknula se da prou - pitajui se tko li je taj hodoasnik koji, zbacivi bijelo ruho, ostade pred njima odjeven samo u sunanu svjetlost? Tko je taj koji je, ne ispovjedivi svoje grijehe, zagazio u vodu s toliko plemenita samopouzdanja? Prvo Krstitelj, pa onda on, kroili su prema bistroj matici; prorok se zatim ispeo na hrid nad vodenim zrcalom, a Isus stao uza stijenu, stopalima na pjeanom dnu, a s vodom do brade. U trenutku kad je Krstitelj digao ruku da pone krstiti sina Marijinog i izgovori blagoslov, mnotvo kriknu od zaprepatenja -jer je Jordan najednom prestao tei! Jata arenih ribica doplivae sa svih strana, natiskae se oko Isusa i stadoe kruiti kao u kolu, praakajui se perajama i repovima, a kosmato bie vd, nalik starcu ovijenom vodenim biljem, die se iz jaza na rijenom dnu, nasloni na trstiku, te se u udu otvorenih usta, a oiju punih mjeavine radosti i straha, zagleda u ono to se ima pred njim zbiti. eljad ona, vidjevi ta udesa, zanijemi. Neki oborie glave da skriju zaprepatene oi, drugi zadrhtae od nagle vruice, a jedna ena, vidjevi naokostarca pokrivenog muljem i raslinjem, vrisnu Duh Jordanov! - te se onesvijesti. Krstitelj zahvati vodu velikom koljkom, pa ju stade drhtavim rukama izlijevati po Isusovom licu. Sluga Boji krten biva... poeo je, pa stao - jer nije znao kakvo e mu ime dati. Htjede sina Marijinog pitati, ali kad se svekolika eljad podigla na none prste ne bi li ga ula, um se krila zau i s neba sleti bjelopera ptica - ili to bjee Jahvin serafim? - te se spusti na tjeme krtavanoga. Ostala je tako nekoliko trenutaka, a onda ga je oble- tjela tri puta, opisujui tri svjetlosna vijenca, te zatim pustila glasa kao da klie neko tajanstveno ime, ono koje nikada nitko nije uo. Nebesa kao da time odgovorie na Krstiteljevo nijemo pitanje. Ljudima ui bjehu zagluene, a umovi pomueni, jer one rijei, izreene uz lepet krila, Boji li glas bjehu?... Ili ptiji? udo nevieno... koje i Isusa natjera da se sav napregne ne bi li ita razaznao. Slutio je da bi to moglo biti njegovo ime, ali nije mogao razabrati kakvo li bjee jer se sve to je uo krilo u njemu poput valova to se sudaraju, bezbroj kril, mnoge mone i gorke rijei. Podie oi: ona je ptica uzlijetala u nebeske visine i postajala zraka svjetlosti u svjetlosti svoda. Krstitelj, koji je za godina u okrutnoj pustinjakoj samoi spoznao Boji jezik,
158

jedini bjee razumio: danas pokrtava, apnuo je sam sebi, slugu Bojega, sina Njegovog, Ufanje ovjeanstva. Drhtavim je rukama dao znak vodama Jordana da opet ponu tei... obred je bio obavljen. 1 7 Sunce se dizalo iz pustinje poput lava iz legla, kucajui na sva vrata Izraelova. Iz svakoga se izraelianskog doma dizala glasna jutarnja molitva silovitu hebrejskom Bogu: Pojem te slavimo, Boe na i Boe otaca naih. Svemoan i straan, ti si nam oslonac i potpora. Slava tebi Besmrtnice, zatitnice Abrahamov. Tko se moe s tobom mjeriti po snazi, o Kralju... ti koji ubija, uskrsava i spasenje daruje? Slava tebi, Spasitelju Izraelov! Uniti, skri i raspri neprijatelje nae - ali to bre, dok smo na ivotu! Izlazee sunce zateklo je Isusa i Ivana Krstitelja kako sjede u peinici pod strmom stijenom nad Jordanom: cijele su noi razglabali o sudbini svijeta, u strepnji kamo da ju usmjere. as je jedan od njih nadvladavao razlozima, as drugi - lice u jednog bjee smrknuto i ozraeno odlunou, a rukama je zamahivao kao da zaista dri sjekiru i vitla njom diui ju i udarajui, dok je u drugoga bilo blago i neodluno, a oi pune suuti. Zar ljubav nije dostatna? upitao je. Nije, odvratio je Krstitelj Ijutito. Drvo je trulo! Stoga me Bog i jest zazvao i dao mi sjekiru u ruke, a ja sam zasjekao po samom korijenju. To je mene dopalo, a sad je na tebe red: uzmi sjekiru i udri! I bih... da sam drvosjea, kao to bih, da sam oganj, palio. Ali, nemam ja nita osim srca, pa mogu jedino ljubavlju. I ja imam srca, zato i ne mogu podnijet nepravdu, manjak srama i beae. A kako mogu voljet nepravedne, besramne i beasne? Udriti treba! Bijes je jedna od najveih ljudskih dunosti... razjarit se nad nepravdom, besramnou i beaem. Bijes? Isus e pobunivi se u srcu. Kako se razjarit na blinjega, zar nismo svi braa? Braa? Krstitelj je uzvratio jetkim sarkazmom. Misli da je to Boji nain... ljubavlju? A, gle ovo... pruio je svoju koatu runjavu ruku put Mrtvoga mora, s koga je dopirao smrad poput onog leine u raspadanju. Jesi li se ikad nagnuo i vidio ona dva prokleta grada, Sodomu i Gomoru, na njegovom dnu? Bog se rasrdio, zasuo ih ognjem i sumporom, a visoravan pretvorio u more da bi ih progutalo! Tako Bog postupa - pa ga i ti slijedi. Sjeti se to kau proroanstva: Sudnjega e dana krv iz drveta potei, kuno kamenje oivjeti... uzdrmat se i zatrpat kuevlasnike. A sudnji se dan primie i nije daleko, to sam ja prvi naslutio. Kriknuo sam od uasa, Boju sjekiru dograbio i udrio njom po korijenju svijeta. O, kako sam te zazivao!... I ti konano doe, a meni je sad otii. Uhvatio je Isusa za ruke, kao da mu predaje teku sjekiru u njih - nato je ovaj ustuknuo, zamjetno uplaen. Budi jo neko vrijeme strpljiv, molim te, ree mu. Ne uri... Otii u razgovarat s Bogom u pustinji. Tamo se njegov glas jasnije uje.
159

Ba kao i glas Iskuavatelja! Pazi se, Sotona te pritajen eka, s vojskom u punoj spremi. Zna on da si ti za nj pitanje ivota i smrti, pa e se oborit na te i svom divljom silom, i svom prijetvor- nou. uvaj se, jer je pustinja puna umilnih glasova... i smrti. Nee mene obrlatit ni umilni glasovi, ni prijetnja smru, prijatelju. Vjeruj mi. Vjerujem ti... zlo i naopako kad ne bih! Idi, onda, razgovaraj sa Sotonom, kao i s Bogom, pa odlui. Ako si ti onaj kojeg sam iekivao, Bog je svoju odluku ve donio, pa ti nema uzmaka. Ako nisi... zato bih mario hoe li nestat? Hajde, pa emo vidjet - ali krei odmah, jer ne elim ostavit svijet bez ikoga. Ona divlja golubica koja je mahala krilima nada mnom dok si me krstio... to je kazala? Nije bila divlja golubica. Doi e dan kad e ut rijei to ih izree, a dotad e one visjeti nad tobom poput maa. Isus se die i prui mu ruku. Voljeni Prethodnie, ree mu drhtavim glasom, zbogom... moda zauvijek. Krstitelj ga je nato poljubio u usta - njegova bjehu iva eravica, tako da opee Isusova. Duu ti moju predajem, ree drei ruke sina Marijinog meu svojima. Ako ti jesi onaj koga sam ekao, pouj moje posljednje upute, jer mislim da se na ovom svijetu neemo nikada vie sresti. Sluam, Isus e tiho, silno se tresui. Kakve upute? Promijeni svoj nastup, govor i dranje... osnai jednako srce, kao i ruke. Teak te ivot eka, vidim ti trnje i krv nad obrvama. Izdri, brate i starjeino... hrabar budi! Dva se puta otvaraju pred tobom: ovjeji, koji je ravan, i Boji, koji se uspinje. Udri teim - i neka ti je sretno! I nikad ne tuguj na rastanku, jer tebe ne zapade pla, nego bitka! Boj... u kojem neka ti ruka estoka bude. To je tvoj put. A oba ona puta Bog nam dade, ne smetni s uma, ali Vatra bjee prva roena, a Ljubav nakon nje. Ponimo s Vatrom, dakle - naprijed i sa sreom! Sunce ve bjee izalo. Jordanu prioe karavane iz Arabijske pustinje, s novim hodoasnicima - jahaima s raznobojnim turbanima na izbrijanim glavama. Neki su oko vrata nosili talismane u obliku polumjeseca, izrezbarene od veprova zuba, a drugi sitne bronane boginje - raskonih sisa i bedara - dok su trei imali ogrlice od zb pobijenih neprijatelja. Svi ti barbari s Istoka bjehu doli pokrstiti se, pa kad ih vidje, Krstitelj ispusti prodoran krik i sjuri se niz onu stijenu. Nad ljudima i devama koje kleknue u glib na rijenoj obali prolomi se njegov glas: Pokajte se! Pokajte se! Sudnji dan doe! Isus je svoje pratitelje zatekao kako sjede uz Jordan, bez rijei i u tmurnom raspoloenju jer bjehu ve puna tri dana i tri noi kako ga ekahu, a on nikako da se pojavi, kao to ni Krstitelj puna tri dana i tri noi nikoga krstio nije - da bi razgovarao s njim. Ivan je cijelo to vrijeme govorio i govorio, a Isus ga je sluao pognute glave jer su se njegove rijei obruavale na sina Marijinog poput grabljivice na plijen. Koliko prvi estok bijae, toliko drugoga tuga okova. Juda je uzrujan koraao golje-dolje, kad bi mrak pao znao se i prikrasti da uje to govore, ali kako su njih dvojica sjedili tik jedan uz drugoga, riobradi je mogao nauti samo
160

neprekidno mrmorenje, nalik uboru nabujale rijeke. Jedan ju je otputao, drugi prihvaao - Marijin se sin ispunjavao njom kao da bjee krag podmetnut pod curak. Riobradi bi spuznuo niza stijenu, te tumarao mrakom na rubu razuma. Kakve li bruke! Srama i ponienja... oni raspravljaju o sudbi Izraelovoj - a bez mene! gunao je pomiljajui kako je Krstitelj njemu trebao povjeriti onu sjekiru to ju, kako je nauo, bjee spomenuo, jer je samo on zaista svjestan boli Izraelove. Ja bi je umio upotrijebit, a ne taj vidovnjak! Njemu smo svi braa, tlaitelji i tlaeni - ne ustruava se kazat da jesmo... Izraeliani i Rimljani, Grci tovie - vrag da ih nosi! mrsio je sebi u bradu. Jedne od tih noi bjee prilegao u podnoju stijene, podalje od ostalih - nije ih vie mogao gledati! - pa kad je na tren oi sklopio, te mu se kroza san uinilo da uje izlomljene i razasute Krstiteljeve rijei Oganj!... Sodoma i Gomora!... Udriti!... skoio je na noge - ali se nita nije ulo osim nonih ptica, aglja u daljini i uborenja Jordana, te ja siao do rijeke i uronio usijanu glavu ne bi li primirio oganj u njoj. Ma, spustit e se on ve jednom s te hridi... promrmljao je, ...nego da oe, a onda u ja saznat njegovu tajnu, bilo mu krivo ili pravo! Stoga je, kad vidje Isusa da im prilazi, skoio kao i ostali, te potrao s njima da ga doeka, dodirne mu rame, potape po pleima, zagrli ga... Kad je vidio duboku boru usjeenu u Uiteljevo elo, Ivanove su se oi suzama ispunile. Petar se nije mogao suzdrati: Uitelju, ree, zato te Krstitelj zadrao tri dana i tri noi? I to ti je rekao, kad te tako rastuio... posve si se izmijenio u licu. Malo je njemu dana ostalo, odgovori Isus. Ostanite s njim, svi... i pokrtavajte. Ja odlazim. A kamo ide, Uitelju? zavapi mlai Zebedijin sin, prihvativi rub Isusove halje. Svi emo s tobom. U pustinju idem, a tamo nema potrebe za drutvom. S Bogom razgovarat idem. S Bogom? Petar e, pokrivi lice dlanovima. Ali, onda se nee nikad vratit! Vratit u se, ree Isus s uzdahom. Moram... jer svijet visi otankoj niti. Bog e mi upute dati, pa u se vratit. Kada? Koliko te dana opet nee biti? A pogle kakve nas ostavlja! svi se uzvikae, drei ga da ne krene. Juda je za to vrijeme stajao postrance, bez rijei ih je promatrao... sve ljui. Ovce... nita nego ovce, gunao je. Hvala tebi, Boe Izraelov, pa me vukom uini. Vratit u se kad Bog to bude htio, brao. Zbogom... Ostanite ovdje i ekajte me. A dotad, zbogom. Braa ostadoe kao okamenjena, promatrajui ga kako polako polazi prema pustinji. Nije kroio lagao kao ranije, kada bi jedva doticao zemlju, nego teko, bremenit mislima. Ubrao je tap od trstike da bi se podupirao njim, zakoraio na most nad rijekom, zastao na njegovoj sredini i pogledao dolje: uz obje obale tiskali su se hodoasnici, bjehu zagazili u blatnjavu vodu, ali su im od sunca preplanula lica blistala sreom. Iza njih, u zaobalju, drugi su se jo udarali u grudi i naglas
161

ispovijedali svoje grijehe, ekajui oiju punih ara da im Krstitelj dade znak kako je njihov red da zarone u svetu vodu. Stojei u Jordanu do sredine bedara, prorok je u vruici poslanja krstio ljude gomilu za gomilom, te ih - po obavljenom obredu - nemilice tjerao na suho, kako bi ustupili mjesta onima za sobom. Njegova se iljata crna brada sjajila na suncu, jednako kao i nikad iana kosa, a iz njegovih vjeno otvorenih usta neprekidno su se razlijegali divlji povici. Isus je obuhvatio pogledom rijeku, mnotvo, kriptodepresiju u daljini, planine Arabije, pustinju... nagnuo se nad vodu i vidio svoj odraz kako ga rijena matica nosi prema Mrtvomu moru. Pomislio je kako bi lijepo bilo sjesti bezbrino na brijeg, pa promatrati Jordan i drvee, ptice, oblake, none zvijezde... kako se odraavaju na njegovoj povrini i putuju njom; kako bi krasno bilo kad bi se i on mogao prepustiti matici, a ne trpjeti razornu brigu za sudbinu svijeta! Ali, brzo se prenuo, odolio iskuenju, pribrao se i siao s mosta, te brzim koracima nestao za zloslutnim stijenjem. Riobradi je stajao na drugoj obali, stalno ga pratei okom, a kad mu Isus nestade iz vida, u strahu da bi mu mogao utei, zasukao je rukave i krenuo za njim - te ga sustigao upravo kad je ovaj ulazio u beskrajno more pijeska. Stani, sine Davidov! doviknuo mu je. Zato me tako ostavlja? Isus se okrenuo. Judo, brate moj, ree mu potiteno, ne idi dalje. Sam moram biti. ,,Ou znat tvoju tajnu! Juda e prilazei mu. emu urba? Doznat e je kad bude as. A sad ti mogu rei, Judo, brate moj sretan budi, sve se odvija u najboljem redu. U najboljem redu, veli... ali mi to nije dovoljno. Vuju se glad ne moe utait rijeima. Moebit ti to nisi znao, ali ja znam. Ako me voli, strpljiv budi. Pogledaj drvee: uri li ono da mu dozore plodovi? Nisam ja drvo, nego ovjek! pobuni se riobradi, prilazei mu jo blie. ovjek sam, a to ti znai bie kojem se uvijek uri. Ja ti se drim vlastitih zakona... Jedan je Boji zakon, jednak za drvee i ljude, Judo. A u emu se taj zakon sastoji? riobradi e, iscerivi se kroza zube. U vremenu. Juda je nato stao, stisnuo pesnice u ljutnji; taj zakon on nije prihvaao - jer je nalagao da se kroi sporo, presporo... a on nije imao asa za gubljenje. Njegovo je bie bilo obuzeto drugaijim zakonom, suprotnim onomu vremena. Bog ivi bezbroj godina, povikao je uzrujano. Besmrtan je, pa mu je lako strpljiv bit i ekat. A ja sam ovjek, bie kojem se uri, kako ve reko - i ne bi htio umrijet ne vidjevi ono to mi je na umu - i ne na umu samo, bezmalo nadohvat aka. Vidjet e, Judo, brate moj, odgovori mu Isus stiavajui ga pokretima ruku. I vidjet, i dodirnut, vjeruj u to. A sad zbogom. Bog me eka u pustinji!
162

Idem s tobom. Nije pustinja dovoljno prostrana za dvojicu... vrati se. Riobradi je potmulo zareao negodujui i iskesio zube poput ovarskog psa koji se opire gospodarevoj volji, ali se ipak - pokunjen i gazei teko kao da udara tlo po kojem gazi - okrenuo i vratio preko mosta, gunajui neto sebi u bradu. Sjetio se kako je tumarao gorjem s Barabom - Bog ga blagoslovio! - i drugim pobunjenicima. Kojeg li osjeaja opasnosti... i slobode! Kakav je sjajan voa te skupine koljaa bio Bog Izraelov upravo onakav kakvog je htio - a zato li poput zatreskane djevojke poe za ovim duhovnjakom, koji se boji krvi i samo klie Ljubavi! Ljubavi!... Ali, strpljenja sad, dok ne vidim to e donijet iz pustinje. Isus je ubrzo zaao u bezvodno i beivotno prostranstvo, a to je vie napredovao njime, sve mu je snaniji bio dojam da je uao u lavlju jazbinu. Drhtavica ga obuze, ali ne od straha, nego od nepojmljive radosti. Sreu je osjetio... ali zato? U poetku si to nije mogao objasniti a kad je uspio, bilo je to stoga to se sjetio sna, davnog odista, kada djetece bjee... ni govoriti jo nije umio. Usnio je da je zaao u duboku peinu u kojoj je zatekao lavicu, koja se ondje okotila i upravo dojila svoju mladunad. Kad ju je spazio, osjetio je glad i e, te je legao uza nju i poeo sisati zajedno s laviima. Zatim, bit e da su svi izali na livadu i odali se igri na suncu, a dok su se tako valjali po travi, Marija, njegova mati, pojavila se u tom snu, vidjela ga s lavljom mladunadi i vrisnula. Razbudio se i ljuti to okrenuo majci koja je spavala uza nj upitavi ju zato ga je probudila dok se igrao sa svojom braom i materom! Sad razumijem zato sam uzbuen: pomislio je - jer ulazim u majinu pilju, laviino lijegalo, carstvo samoe... uo je uznemirujue siktanje zmija, vreo vjetar kako hui meu stijenjem i saaptavanje nevidljivih pustinjskih duhova. Sagnuo se i kazao vlastitoj dui: Ovdje ti je pokazat jesi li besmrtna ili nisi. Zauvi odjednom korake za sobom, nauljio je ui: pijesak je kripao pod neijim stopalima - a taj netko koraao je prema njemu, snano i nepokolebljivo gazei. Zaboravio sam ju, ali nije ona mene ide za mnom, majka sa mnom ide... Dobro je znao da je to Prokletstvo, ali ga je ve neko vrijeme Majkom nazivao. Nastavio je pjeaiti, nastojei zaokupiti misli neim drugim, pa se tako sjetio i one divlje golubice - ptice koja kao da bjee u njemu zatoena... ili je to njegova dua htjela pobjei? Moda je i uspjela: moebit uistinu njegova dua bjee ona golubica koja je kruila i glasala se nad njim za cijelog obreda krtenja. Ni ptica, ni serafim, nego njegova dua... Taj mu se odgovor inio uvjerljiv, pa je staloeno krenuo dalje - a iako je iznova uo one korake kako mrve pijesak, srce mu se bjee primirilo; nije vie bilo toga to ne bi mogao asno podnijeti. ovjeja je dua, pomislio je, zaista svemona: moe uzeti ba svaki lik, pa se u onom trenu preobrazila u pticu koja je lebdjela nada mnom... Ali, nakon nekoliko koraka u miru i spokoju, naglo je stao i glasno kriknuo: a to ako je ona golubica bila samo privienje, zrani vrlog, a njezin glas um u njegovim uima? Jer, prisjetio se u kakvoj vruici bjee, kako se ozario i
163

kakvu snagu bjee osjetio - tako da je vidio ono to je htio vidjeti i uo ono to htjede uti... sagradio dvore u zraku i od zraka samog! O, Boe... o, Boe, apnuo je, sada, kad se nasamo naemo, istinu mi kai. Nemoj me obmanuti, sit sam i presit glasova u visini. Napredovao je tako - i sunce s njim, te je uskoro doseglo najviu toku na svodu, tono nad njegovom glavom. Stopala su mu se pekla na vrelom pijesku, pa se ogledao uokolo ne bi li vidio neko sjenovito mjesto, a dok je tako pretraivao kraj okom, uo je lepet krila iznad sebe i ugledao jato gavranova koje se stutilo prema jami u kojoj je lealo neto crno, ve dobrano gnjilo. Stisnuo je nos i priao: gavranovi su sletjeli na neku leinu, arili kande u nju i poeli ju derati. Kada vidjee ovjeka, ptice su nevoljko ustuknule, svaka s komadom truloga mesa u kljunu. Ostale su kruiti oko one jame, grakui ne bi li otjerale uljeza. Isus se nagnuo, te vidio rastrganu utrobu, crnu, napola razderanu kou, kratke kvrgave rogove i mnogobrojne uzice s amuletima to bjehu objeene oko vrata uginule ivotinje. Jarac! ote mu se; stresao se od tjemena do nonoga palca. Posveeni jarac koji preuze ovjeje grijehe... Nesretnu su ivotinju naganjali od sela do sela, tjerali s jedne planine na drugu, dok ju ne otjerae u pustinju gdje je skonala. Pregnuo se, zahvatio akama to je mogao vie pijeska i zasuo njime crkotinu ne bi li ju prekrio. Brate moj, ree skrueno, nevin si bio i ist, kao i svaka ivotinja... a ljudi, kukavice, opteretie te svojim grijesima i poslae u smrt. Truni u miru i ne uzmi im za zlo: ljudi, ta slaba i sirota stvorenja, nemaju hrabrosti da sami plate za svoje grijehe, nego ih na bezgrene prebacuju. Brate moj, vrati im ih! Zbogom... Nastavio je koraati, silno uznemiren; onda, mahnuvi rukom, doviknu u smjeru leine: Do sljedeeg susreta! Gavrani su ga slijedili bijesno grakui - jer ih bjee liio slasnog obroka, pa stadoe stoga njega slijediti, ekajui da izdahne i da mu rastrgaju utrobu kako bi se nasitili. Otkud mu prava da im nanese takvu nepravdu? Zar Bog nije stvorio gavranove zato da leine deru? Ve e on to platiti! Konano se poela sputati no. Umoran, skutrio se na stijeni veliine mlinskog kamena. Ne idem dalje, promrsio je, nego u od ove gromade svoju kulu uinit i tu zapodjenuti boj. Tmina je naglo nadirala s neba, uzdizala se iz zemlje, prekrivala cijeli kraj... a s njom i studen doe. Cvokoui zubima, zaogrnuo se svojom bijelom haljom, sklupao tako i sklopio oi. Ali, istog je trena osjetio snanu nelagodu: sjetio se gavranova, zauo gladne agljeve kako zavijaju sa svih strana, osjetio da ga pustinja okruuje poput divlje zvijeri koja se prikrada plijenu. Prestraen, otvorio je oi, vidio da se nebo ispunilo zvijezdama i osjetio smirenje. Aneo e doi da ne budem sam, pomislio je... esterokrili serafim, od onih koji lijeu oko Bojeg prijestolja i psalme pjevaju a koje, jer su daleko-predaleko, nikad ne ujemo. Due razgaljene zvijezdama, zaboravio je na glad i hladnou - on, ivo bie, beznaajan iak u tmini, koji
164

takoer poje u slavu Boju. Dua njegova, neznatan i ponizan plamiak, sirotinjski odjeven aneoski brat... Ali, sjetivi se svoga plemenitog porijekla, osokolio se i stao skupa s anelima oko prijestolja Gospodnjeg - te tako smiren, lien svakoga straha, sklopio oi i zaspao. Kad se probudio, okrenuo se licem istoku i vidio sunce, strano plamtee ognjite, kako se die nad pijeskom. To lice je Boje, pomislio je, pokrivajui oi dlanovima da ne bi bio zaslijepljen. Gospode, apnuo je, ja sam zrnce pijeska vidi li me u ovoj pustinji? Zrno sam pijeska koje govori, die i ljubi te - i Ocem te zove. Nemam drugog oruja osim ljubavi, pa s njom krenuh vojevati. Pomozi mi! Ustao je, te svojim tapom od trstike opisao krug oko kamena na kojem je prenoio. Neu naputati ovo gumno, rekao je glasno, tako da ga mogu uti nevidljive sile koje vrebaju na nj. Ne odlazim s njega dok ne zaujem Boji glas - ali ga moram uti jasno i glasno... nee me zadovoljiti uobiajeno nejasno brujanje, arlijanje ni grmljavina. Hou da mi se obrati nedvosmisleno, rijeima ovjejeg jezika, pa da mi kae to eli od mene, te to mogu... to moram initi. Tek u potom ustati s ovoga gumna i vratiti se meu ljude ako mi tako zapovijedi... ili umrijeti, ako je takva volja njegova. Uinit u sve to on hoe, ali moram znati to to jest. U ime Boje! Kleknuo je zatim na stijenu, licem okrenut suncu i beskrajnoj pustinji, zatvorio oi i u mislima pribrao sve ideje to mu nadooe u Nazaretu, Magdali, Kapernaumu, kraj Jakovljenog bunara, na rijeci Jordanu... te ih stao svrstavati u bojovni poredak. Pripremao se za rat! Sklopljenih kapaka i ukoenoga vrata, zaronio je u samoga sebe. uo je ubor vode, utanje traka, lelek mnotva: s Jordana su do njega dopirali valovi plaa, krikova uasa, nejasne vizije ufanja. Prvo je jasno prizvao u sjeanje one tri duge noi i tri beskrajna dana to ih je u peini proveo s mahnitim pustinjakom: njihove rijei kao da su poput vojnika u blistavim oklopima dojurile za njim u pustinju, kako bi se borile na njegovoj strani. Prva se no ustremila na nj u liku uasnoga golemog skakavca oiju i krila utih poput slame, a daha smrdljiva kao vonj Mrtvoga mora. Na trbuhu mu bjehu nekakva slova - vidje ih kad se to udovite bacilo na nj, divlje mlatarajui krilima po zraku. Isus je kriknuo i trgnuo se: Krstitelj se nae pored njega - svojom mu je kost-i-koa rukom kroz potpunu tminu pokazivao put dalekog Jeruzalema. Pogle... to vidi? Nita. Nita?! Jeruzalem je pred tobom, gradina svetica i drolja. Zar ju ne nazire?... Sjedi Rimljaninu na koljenima, kikoe se bestidnica... a Bog grmi: Je li to moja nevjesta? Ne elim ju! I ja, poput kueta uz nogu Gospodinovu, lajem Ne elim ju! Obilazim njezine kule i zidine sveudilj kevui Kurvo! Kurvo!... a etvore su njene utvrene dveri: nad prvima sjedi Glad, nad sljedeima Strah, nad treima Nepravda, a nad etvrtima, sjevernim, Beae. Ulazim i tumaram ulicama, prilazim njenim iteljima i promatram ih... trojica od njih tusti su i zadriglih lica,
165

pretili - a tri su tisue iznurenih glau. Jer, kad se trojica prederavaju, tri tisue moraju skapavati. Pogledam ih jo jednom: strah im se svima u kosti uvukao nozdrve im drhte, namirisali su Sudnji dan. Pa pogledam ene - i naoko najasnija u potaji promatra svoga roba, oblizuje se i kriom ga na blud snubi: Doi! Podigoh zatim krovove njihovih palaa, kad tamo kralj dri bratovljevu enu u krilu i miluje njezinu nagost. A to sveti Spisi govore? Smrt onom tko ugleda nagost ene bratovljeve! Ali, nee bit ubijen on, kralj-rodoskvrnitelj, nego ja, pustinjak... a zato: zato jer Sudnji dan doe! Cijele je te noi Isus prosjedio Krstitelju uza skute, gledajui kako Glad, Strah, Nepravda i Beae ulaze i izlaze kroz etvora otvorena jeruzalemska vrata - a nad sveticom-droljom zbijali su se oblaci puni grada i gnjeva. Sljedee noi Krstitelj je opet pruio svoju kao trstika tanku ruku u mrak - kao da prodire njom kroz prostor i vrijeme. Posluaj! to uje? Nita. Nita!? Zar ne uje Pokvarenost, kuku koja se besramno uspela na nebesa i laje pred vratima Gospodinovim? Zar ne proe Jeruzalemom, zar ne vidje sveenike oblajavatelje, i to visoko sveenstvo, pismoznance i farizeje, kako Hram okruie? Ali, ne podnosi Bog vie takvu drskost zemaljskih bia. Digao se: dolazi gorja u prah i pepeo ruei... Strah pred njim, za njime tri pogube nebeske: Oganj, Kuga i Bezumlje. A gdje je sad Hram s njegovim ponosnim, zlatom ureenim potpornim stupovima, koji kao da klicahu Vjeni smo! Vjeni! Vjeni! Sam pepeo Hram, sam pepeo sveenstvo, nie i visoko, pismoznanci i farizeji... skupa sa svojim zapisima i amajlijama, svilenim haljama i zlatnim prstenjem! Sve pepeo sam! Pepeo! Pepeo i prah! Gdje li je Jeruzalem? S upaljenom svijeom pretraivah brda, tumarajui tminom Gospodinovom, sveudilj kliui Jeru- zaleme! Jeruzaleme! Ma pusto sama, nigdje niega: ni gavranova da mi graktanjem odgovore - jer su poderali to bjee ostalo i odletjeli. Zagazih do koljena u lubanje i kosti, suze mi nadooe, ali samo razgrtah te kourine i razbacivah ih... a onda, nasmijavi se, sagnuh se i najdulju uzeh, te sviralu nainih i zasvirah u vjeitu slavu Gospodinovu! I tu je, treu no, Isus prosjedio skutren uz prorokova koljena, dok je ovaj, stojei u mraku, gromko se smijui s divljenjem propovijedao o Ognju, Kugi i Bezumlju. Zar se svijet ne moe spasiti ljubavlju? upitao gaje. Ljubavlju, radou, milosrem...? Zar nikad nisi prouio Spise? odvratio je Krstitelj, ne okre- nuvi se prema njemu. Spasitelj nam utrobu trga, zube nam lomi, oganj raspiruje i polja u zgarita pretvara - a sve da bi iznova sijao. On i drau iz korijena upa, korov plijevi i badelj kosi... jer kako moe istrijebit licemjerje, nepravdu i beae u svijetu, ako ne iskorjeni laljivce, kvarne i zle? Zemlja treba oienje i ne ali nikoga! jer samo oiena moe primit novo sjemenje. Tako i trea no proe - Isus ne ree ni rijei: ekao je etvrtu, ufajui se da e prorok progovoriti blaim rijeima. etvrte se noi Krstitelj pojavio na stijeni u gru, zamjetno nujan. Bez osmijeha na usnama i ijedne rijei priao je Isusu, te ga pretraio poput lijenika, opipavi
166

njegove ruke, ake, ramena, koljena... a onda odmahnuo glavom i utonuo u utnju, udiui otar pustinjski zrak. Pod svjetlou zvijezda, oi su mu se sjajile as uto, as zeleno, a s njegova se suncem opaljenoga ela cijedio znoj pomijean s krvlju. Tek u praskozorje, kad ga je prva zora obasjala, uzeo je Isusa za ruku i progovorio smrknuta ela: Kada te prvom vidjeh kako se pomalja izmeu trstika na obali Jordana i prilazi mi, srce mi je poskoilo poput razigrana drepca, ree mu. Moe li zamisliti kako je ustreptalo Samue- lovo srce kad je prvi put ugledao riokosoga golobradog pastira Davida? Eto, tako i moje bjee uzdrhtalo. Ali, srce podlijee tjelesnomu i njemu se priklanja, pa mu nimalo ne vjerujem. Stoga sam te prole noi prouavao, omirisao te kao da te prvi put vidim... to mi nimalo mira ne donese. Ruke sam ti pogledao: nit su drvodjeljske, niti spasiteljske. Odve njene, milosrdne - kako bi one mogle sjekirom zamahnuti? I oi sam ti prouio: nisu spasiteljske, previe je u njima blagonaklonosti spram drugoga. Ustao sam i uzdahnuo, promrmljao Gospode, tajnoviti su i skriveni tvoji puti, pa si moda u stanju poslat i bijeloga goluba da spali svijet i pretvori ga u prah i pepeo. Gledamo nebesa munju oekuju, orla il gavrana - a ti nam posla bijeloga goluba! Ali, kakva korist od propitkivanja, opiranja?... Uini kako ti drago! Zatim je rairio i zagrlio Isusa, poljubio ga prvo u desno, pa u lijevo rame. Ako si ti onaj koga sam ekao, ree mu potom, ,,a ne doe u obliku u kojem sam zamiljao da hoe, jesam li onda utaman nosao sjekiru i udarao njom po korijenu stabla? Ili ljubav umije i sa sjekirom? Razmiljao je trenutak, pa nastavio: Ne mogu ja to pro- sudit, umrijet u, a odgovora dosegnuti neu. Sto da ti kaem... pomirit mi se s tim - i mirim se! Stisnuo je Isusovu ruku i apnuo: Idi, nek ti je sa sreom. Odi u pustinju, s Bogom razgovarat... ali se brzo vrati, ne ostavljaj svijet u samoi. Isus otvori oi - a sve se rasplinu, nestade u zraku... rijeka Jordan i Krstitelj, pokrtenici i njihove deve, jadikovanje mnotva. Pred njim se pruala samo pustinja uarena pod suncem: svaki kamen zraio je vrelinom kao hljeb netom iz pei izvaen. Osjetio je da mu se eludac gri od gladi. Gladan sam, apnuo je, itekako gladan! Sjetio se pritom hljeba to im ga dade stara Samarianka kako li ukusan bjee, slastan poput meda! Sjetio se i onoga meda to mu bjee posluen, s datuljama, maslinama, sirom... kad je obilazio sela, te boanstvene veere na obali Genezaretskog jezera, kad se bjehu natiskali oko gradela s mirisnom svjeom ribom. A tek kad mu na um dooe smokve, groe, plodovi nara - pomisao na hranu silno ga je uzbudila. Povrh svega, grlo mu bjee suho i bolno od ei - a koliko li rijeka tee svijetom! Od svih voda to se prelijevaju preko stijena s kraja na kraj zemlje Izraelove, utjeui u Mrtvo more i nestajui u njemu... njemu ne bjee na usnama ni kapi. Pomisao na rijeke samo mu je pojaala e, zamutilo mu se pred oima i u glavi, onda se iz uarenoga pijeska pojavie dva vraika u obliku pustinjskih zeeva, koji se uspravie na stranje noge i zaplesae. Vidjevi pustinjaka, ivahno su zaciali i pritrali mu, uspeli mu se na koljena, pa na ramena... a jedan bjee
167

hladan poput izvorske vode, drugi vru kao upravo peen hljeb - ali, im je pruio ruke udei da ih dohvati, oni mu jednim skokom nestadoe u zraku. Sklopio je oi i vratio se mislima to ih glad i e bjehu rasprile: Bog mu doe na um, pa najednom ne bjee vie ni gladan, ni edan. Razmiljao je o spasenju svijeta - o, kad bi Sudnji dan doao u znaku ljubavi! Zar Bog nije svemogu, ne bi li mogao udo uiniti, pa dotaknuti ljudska srca i uiniti da procvjetaju? Gle kako se svake godine o blagdanu Pashe gole grane, livade i trnje zazelene njegovim dodirom - a kad bi se samo jednoga dana ljudi mogli probuditi s osjeajem da im je najdublje bie u cvatu! Nasmijeio se - u njegovim se mislima cijeli svijet osuo cvijeem. Kraljrodoskvrnitelj se pokrstio, dua mu se oistila... otjerao je bratovljevu enu Herodiju i ona se vratila muu. Visoko sveenstvo i plemstvo otvorio je svoje smonice i krinje, pa po- dijelo dobra sa siromasima - a ti su, slobodno prodisavi, izbacili iz svojih srdaca mrnju, zavist i strah... Isus pogleda svoje ruke: i sjekira to ju mu je Prethodnik predao takoer je procvjetala, pretvorila se u rascvalu bademovu granu. Smiraj dana doekao je s golemim olakanjem, te legao na kamen i spokojan zaspao. Cijele je noi u snu uo tekuu vodu kako ubori, ona dva zeia plesala su oko njega, a uo je i nepoznat um, te osjetio kako ga neka vlana njuka pretrauje - kao da je, oko ponoi, gladan agalj priao i onjuio ga, provjeravajui je li to nekakva leina na stijeni ili iv stvor. Zvijer kanda je zastala u nedoumici, a Isusu je, u snu, ao bjee - umalo je rastvorio halju i predao joj se, ali se suzdrao, sjetivi se da svoje tijelo mora sauvati za ljude. Probudio se prije svitanja. Nebo bjee prekriveno gustim zvjezdanim tkanjem, a zrak pun plaviaste paperjaste magle. Sada se, pomislio je, u selima pijetli bude, a eljad proviruje kroz prozore procjenjujui koliko je vremena ostalo do izlaska sunca. Dojenad poinje kmeati, potiui matere da priu nabreklih prsa... pred oima mu se prostro sav svijet, kakav jest s mukarcima, kuama, pijevcima, djeicom i majkama - a sve u ranojutarnjoj izmaglici, studenoj i vlanoj, to e ju izlazee sunce progutati u tren oka. Da mi je tu maglicu vjenom uiniti, ustitra pustinjakovo srce ali naum je Boji poput provalije, a ljubav Boja klisuri nalik. On svijet stvara i razara, jednako kao to iz sjemenke u sagnjilu plodu nova voka nie. Prisjetio se Krstiteljevih rijei: Tko zna, moda i ljubav nosi sjekiru u ruci... i sav se stresao. Ogledao se po pustinji: zloslutno rumena, zatitrala je pod suncem koje se dizalo jarosno, zatamnjeno pjeanom olujom. Vjetar mu je donio vonj zemnoga ulja i sumpora, pa je pomislio na Sodomu i Gomoru - palae, kazalita, gostionice, bludilita... kako tonu u crnu smolu. Abraham je zapomagao Smiluj se, Gospode, nemoj ih spaliti. Zar zaista ne vrijede druge sudbine? Imaj milosti spram tvojih stvorenja... a Bog mu odgovori Pravedno je kako ja kaem - i gorjet e! Je li Bog tada boanski postupio? Ako jest, onda je golema drskost bila pobunit se u srcu - toj grudi itkoga blata - i povikati Stani!... A to nam je dunost? upitao se - potraiti Boje tragove u tlu i slijediti ih. I traim ih, a jasno ih vidim u
168

stradanju Sodome i Gomore. Cijelo je Mrtvo more otisak Gospodinov: kad je udrio nogom, sve - palae, kazalita, gostionice, bludilita... smrvljeno bjee! A kad opet udari, opet e sva grena zemlja - s kraljevima, visokim sveenstvom, farizejima, saducejima... - potonuti na dno Mrtvoga mora. Nesvjestan da to ini, najednom je poeo vikati: um mu je bijesom prokljuao. Zaboravivi da ga koljena ne dre, pokuao je ustati i krenuti Bojim tragom, ali se sruio na tlo, gotovo bez daha. Nemam snage! Zar ne vidi? kriknuo je usmjerivi pogled prema uarenom nebu. Nemoan sam, pa zato mene odabra? Neu izdrat... Dok je tako uzvikivao, vidje neto crno na pijesku pred sobom: jarca, poderane utrobe, s nogama u zraku. Sjetio se kako se nagnuo u jamu s leinom i vidio svoje lice u njegovim mrtvim oima. Ja sam rtveni jarac, apnuo je. Bog mi ga je uz put bacio da mi pokae tko sam i kamo sam krenuo... Najednom je poeo plakati. Neu... ne elim, otelo mu se iz dubine grudi, ne elim sam u ovom biti. Pomozi mi! A tada, dok je tako zgren civilio, puhnu ugodan povjetarac, nestade smrada smole i leina, a blagi se mirisi rasprie okoliem. Pustinjak je opet zauo vodu kako ubori, ali i zveket narukvica i ensko kikotanje u daljini... koje kao da mu sve blie bjee. Osjetio je svjeinu na onim kapcima, pod pazuhom, u grlu, pa die pogled: s kamena pred njim gledala ga zmija s oima i grudima ene, oblizujui si usne! Ustuknuo je silno prestraen: je li to guja, enturaa neka ili opaki pustinjski zloduh? Zar se ne bjee takva zmijurina ovila oko zabranjenoga rajskog drva saznanja, te snubei prvog mukarca i prvu enu, navela da se spoje, grijeh porodivi... uo je zvonki smijeh i zavodljiv enski glas: Osjetih saaljenje prema tebi, sine Marijin, kad si zavapio Ne elim sam biti. Pomozi mi! pa dooh... a to mogu za te uinit? Ne elim ja tebe. Nisam tebe ni zazvao... a tko jesi? Tvoja dua". Moja dua! uskliknu Isus, te uasnut zatvori oi. Da, tvoja dua. Samoe se boji, kao to se i tvoj praotac Adam nje uasavao. Dozivao je upomo, kad mu se dua i tijelo sastadoe, pa od njegova rebra ena nastade da mu drutvo bude. AH, ja tebe ne elim! Ne trebam te... jer pamtim jabuku to ju Adamu dade. I anela se s krivom sabljom sjeam. Pamti, a zato i jesi u nevolji, zapomae, a ne nalazi puta. Ja u ti ga pokazati... ruku mi daj i ne osvri se, ne prizivaj nita iz sjeanja. Vidi kako te moja prsa vode, slijedi ih, suprunie moj. Ona savreno znaju put. Dakle, hoe me uvesti u sladak grijeh... pa u pakao. Neu za tobom, drugi put biram. Zmija se podrugljivo iscerila, pokazujui otre otrovne zube. Ti bi slijedio Boji put, orlov trag - ti, crvu! Drvodjeljin sine, ti bi da preuzme na svoja plea grijehe cijeloga ljudskog roda! A zar ti nije dosta vlastitih - poevi od drske pomisli da je tvoja dunost svijet spaavati? Ima pravo... Pravo imade, pomislio je pustinjak ustresavi se: odista, koje li preuzetnosti u elji da spasim svijet!
169

elim ti otkriti jednu tajnu, dragi sine Marijin, zmija e blagim glasom, gledajui ga blistavim oima. Spuznula je niz onaj kamen poput vode i poela, bogato ureena, vijugati prema njemu. Doprla mu je do stopala, uspuzala mu do koljena, pa se ovila oko cijeloga njega, od trbuha i grudi do ramena. Pustinjak je, mimo svoje volje, nagnuo glavu da uje to e mu rei. Oblizala mu je uho raljastim jezicem, a onda apnula glasom koji kao da je dolazio od Galileje, s ruba Genezaretskog jezera. Magdalenu... Magdalenu.... Magdalenu... to?! upitao je Isus tresui se cijelim tijelom. to s Magdalenom u vezi? ...Magdalenu mora spasiti! zmija je prosiktala naglo promijenjenim tonom. Nije tebi do svijeta - pa ga i zaboravi! Nju, Magdalenu, spasiti mora! Isus je pokuao otresti zmiju sa svoje glave, ali se nije dala, nego je nastavila palucajui mu jezikom po uhu: Njezino je tijelo divno, njeno i podatno. Jest da su ga pritiskali mukarci svih naroda, ali je Bog na svom dlanu - jo u vaem djetinjstvu - zapisao da je tebi namijenjena. Pa uzmi ju! Bog je mukarca i enu stvorio da jedno drugom odgovore poput brave i kljua... otvori ju stoga. Tvoja se djeca tiskaju u njezinoj utrobi, obamrla u iekivanju da odagna njihovu nepominost - da se mogu pokrenuti i izai na svjetlo dana... uje li to ti govorim? Otvori oi, daj mi nekakav znak. Samo kimni glavom, dragane moj, pa e tu istoga trena odnijeti u netom pripremljenu postelju tvoje ene. Moje ene? Tvoje ene. Pogle kako je Bog udao drolju zvanu Jeruzalem: mnogi ju narodi pregazie, ali ju on udade da bi ju spasio. A kako je prorok Hoea oenio kurvu Gomer, ker Debelaimovu?... Jednako tako, tebi Bog zapovijeda da legne s Marijom Magdalenom, enom ju uini, djecu da imate, kako bi ju spasio. Govorei mu tako, zmija ga je sve vre stezala svojim hladnim i miiavim tijelom, posve se ovijajui oko njega. Isus je problijedio, zatvorenih je oiju vidio Magdalenu kako kroi obalama Genezaretskog jezera njiui zamamnim bokovima, gledajui u smjeru Jordana i uzdiui. Ruke je pruala, njega traei... s punim narujem djece koja njegova bjehu. Trebao je samo trepnuti okom, dati zmiji znak, te se u hipu predati beskrajnoj srei! Kako bi mu se ivot promijenio, liio gorine, ljudskiji postao... To je bio pravi put! Vratit e se u Nazaret, kui svoje majke, s braom se izmiriti. Nita nego mladenaka zabluda - ludorija pae - bjee mu ta elja da svijet spasi i umre za ljudski rod. Ali, Magdaleni zahvaljujui - Bog ju blagoslovio izlijeit e se od nje, vratit se u svoju radionicu, pa se iznova latiti svoga voljenog umijea, iznova tesati plugove, kolijevke i korita za napajanje stoke. Djecu e izroditi i postati obino ljudsko bie, glava domainstva. Seljaci e ga potovati i ustajati kad naie pored njih. Djeljat e marljivo cijeloga tjedna, a nedjeljom ii u sinagogu u istoj odjei to ju mu je, od svile i lana, izatkala Magdalena, ena njegova, te vezivati skupocjen rubac oko glave, a zlatan vjenani prsten na prstenjak naricati... te sjesti na svoje mjesto meu uglednicima i strpljivo, pomalo i ne marei ba, sluati zapjenjene,
170

napola izbezumljene pismoznance i farizeje kako, preznojeni i tresui se od uzbuenja, tumae Svete knjige. Nasmijeit e se i blagonaklono ih pogledati premda e se i upitati kamo li su navrli ti bogoslovi! Jer, eto, on slovo Svetih knjiga ivi lijeui sa enom, djecu raajui, teui plugove, kolijevke, korita... Otvorio je oi i samo pustinju vidio. Kad li prije dan proe! Sunce je jo jednom silazilo zapadnim svodom, a zmija - priljubljena svojim grudima pri njegove ekala. Siktala je tiho i njeno, zavodljivo poput uspavanke u predveernjem zraku, a cijela pustinja kao da se njihala i uspavljivala ga kao majka. ekam... jo ekam... itala je potiui mu elju. No nas sustie, sve mi je hladnije - pa odlui: samo kimni glavom, pa e ti se otvoriti rajska vrata. Odlui, ljubljeni, Magdalena eka... Pustinjak se oduzeo od straha - jer, upravo kad htjede otvoriti usta i rei Da!, osjetio je da ga netko iz visine promatra. Uasnut, podigao je glavu i vidio par oiju u zraku - samo dva oka, crna kao no, pod bijelim obrvama koje su se mrtile govorei mu Ne! Ne! Ne! Srce mu se stislo, opet je pogledao prema nebu kao da htjede kriknuti: Ostavi me na miru, doputenje mi daj... ne srdi se na me! - ali one oi zablistae prijetnjom, a obrve zatreperie poruujui mu da se i ne usudi usprotiviti. Ne! Ne! Ne! kriknuo je Isus, a dvije mu se krupne suze skotrljae iz oiju. Zmija se najednom stade uvijati, odlijepi se od njega i rasprsnu uz potmuo prasak, a zrak se ispuni tekim smradom. Isus je klonuo licem u pijesak usta, nosnice i oi napunie mu se prainom. Kanda niega vie ne bjee u njegovom umu: zaboravivi glad i e, gorko je zaplakao kao da mu ena i djeca tog trena pomrijee, kao da mu se cijeli ivot uruio. Gospode, Gospode... promrmljao je zagrizavi pijesak. Oe, zar nema milosra? Neka se tvoja vri - koliko li sam ti puta to dosad rekao, koliko li u ti puta to ubudue kazati? Cijeloga u moga vijeka, drhtei od otpora u meni, ponavljati: Tvoja nek se vri! Tako je, mrmljajui te rijei i st punih pijeska, pao u san - ali, kad su mu se tjelesne oi sklopile, otvorile su se one njegove due, te vidje utvaru nalik zmiji debeloj kao eljade oko pasa, pro- tegnutu s jednoga na drugi kraj noi. Bjee opruena pijeskom, a crvenim razjapljenim raljama prema njemu okrenutim... dok izmeu njega i te strane zmijurine stajae prepelica arena perja, sputana nemoi da rairi krila i prhne. Samo je uspijevala slabano kriknuti, pera nakostrijeenih od straha. Guja ju je promatrala netremice, nepomina onako razvaljenih vilica - ni najmanje ne urei, jer je znala da joj plijen ne moe izmai. I odista, prepelica je polako koraala, posrui na svojim tananim krivim nogama - pravo zmiji u usta. Isus je promatrao prizor ustreptao ba kao i prepelica sve do jutra, kad je ptica konano stigla do razjapljenih ralja, zadrhtala ondje i ogledala se na tren uokolo kao da pomo ite... a onda naglo ispruila vrat i zala prvo glavom, pa onda i nogama, u klopku koja se odmah zatvori. Isus potom vidje kako ju zmija guta kako ptije tijelo klizi niza zmijsko drijelo prema gmazovoj trbuini.
171

Poskoio je od uasa. Pustinja se u tom trenu pretvorila u rumeno valovlje sunce je jo jednom izlazilo. To je Bog, apnuo je u nesavladivoj drhtavici, ,,a prepelica je... Glas mu je prepukao: nije imao snage do kraja izrei misao - ali je u dubini svoga bia itekako znao: prepelica je ovjeja dua! Satima je ostao zaokupljen tim razmiljanjem. Sunce se ponovo diglo, uarilo pijesak, udarilo u Isusovo tjeme, te mu zalo u nutrinu... sparuie mu se um, grlo, grudi. Utroba mu se skvrila poput grozda zaboravljenoga na trsu za jesenske berbe, jezik zalijepio za usnu upljinu, opeena se koa stala ljutiti, otkrivajui kosti pod sobom, a vrci prsta potpuno mu pomodrjee. Vrijeme u njemu, pak, postade u isti mah kratko kao otkucaj srca i beskonano kao smrt. Nije vie bio ni gladan, ni edan - nije vie udio za djecom i enom. Sva mu se dua u oi zbila: vidio je i to bjee sve. Ali, tono u podne vid mu se zamutio, svega svijeta nestade, a pred njim zinue goleme ralje: donja im vilica zemlja, a gornja nebo; polako se vukao da bi zaao u njih, tijela pognutog prema naprijed, ispruenoga vrata... Dani i noi prolazili su kao bljeskovi bijelih i crnih munja. Jednom, o ponoi, prie mu lav, ponosno njiui grivom - glas mu poput ovjejeg bjee: Dobrodoao u moj log, pustinjae- pobjednie. Pozdravljam ljudsko bie koje je nadvladalo manjak vrline, sitne radosti i sreu! Ne volimo mi ono to je lagano i izvjesno: pogled nam stremi tekim izazovima. Magdalena nije dovoljno dobra ena za nas mi se hoemo vjenati cijelom zemljom. Mladoenjo, nevjesta uzdie u udnji, nebeske su se svijee uegle, gosti pristiu... idemo! Tko si ti? Ti sm - gladan lav u tvom srcu i utrobi, koji se nou prikrada stadima ovaca, kraljevstvima ovoga svijeta, pa mjerka bi li skoio na njih i naderao se. Pomamno jurim od Babilona do Jeruzalema, od Jeruzalema do Aleksandrije, od Aleksandrije do Rima... riui: pregladnjeh, sve mi pripada! U svitanje ti se iznova skrasim u grudima i pritajim, se uem, strani lav jaganjac postane. Pretvaram se da sam ponizan pustinjak koji ni za im ne udi, koji moe ivotariti na aici ita, gutljaju vode i od milosra prostodunoga Boga kojem se ulaguje Ocem ga zovui. Ali, skriveke, u srcu srca sram me pojede - jer im se spusti no odbacujem ovje runo i opet riem, tumaram sve do praskozorja na svojim etirima nogama... od Babilona i Jeruzalema do Aleksandrije i Rima. Ne znam ko jesi - ali nikad ne poeljeh kraljevstvo ovoga svijeta. Kraljevstvo nebesko je sve to item. Nije! Obmanjuje sama sebe, prijatelju. Nije ono tebi dostatno. Ne usuujue se ti pogledat se, duboko u svoju utrobu i srce jer bi naao mene. Zato me tako nepovjerljivo gleda, misli loe o meni? Vjeruje da sam Iskuavatelj, izaslanik Zloga, koji doe da te zavede? Cuj, pustinjae skromne pameti kolika moe bit snaga izvanjske kunje? Tvrava se iznutra osvaja, a ja sam glas tvoga najdubljeg bia. Ja sam onaj lav u tebi! Ovio si se janjeom koom ne bi li se ljudi
172

osmjelili da ti priu... kako bi ih mogao prodrijeti. Sjeti se, kad si jo djetece bio, kaldejska ti je vraara gledala dlan. Mnogo zvijezda vidim, ree, ali i mnogo krieva. Kralj e postati! Zato hini da si zaboravio? Sjea se ti toga u podne i u pono, sine Davidov - te ustaj stoga, ui u kraljevstvo svoje! Isus je sluao pognute glave. Malo pomalo prepoznavao je glas, postupno mu je naviralo u sjeanje da ga je uo neko u snovima, te kad ga je Juda, dok dijete bjee, jednom pretukao, takoer i onda kad otie od kue, pa je danima i noima lutao poljima muen glau... nakon ega se posramljen vratio doma, gdje su ga braa, hromi imun i poboni Jakov, doekali na pragu, huei pogrdno na nj. Zaista, onda bjee zauo lava u sebi... kao i onomad, kada je donio kri za zelotovo razapinjanje, prolazei ispred bijesne rulje koja ga je gledala s gaenjem; jest, u tom se trenu lav u njem tako propeo da ga je bacio na tlo. A sad, u ovu gluhu pono - gle: onaj lav koji rie u njegovoj nutrini izaao je i stao preda nj, oeao mu se o koljeno, nestao pa se vratio, kao da iz njega izlazi i opet ulazi u nj, pa ga svaki put gotovo zaigrano ovla dodirne repom... Isus je osjetio kako mu srce sve ee biva; u pravu je lav, pomislio je - odista mi je svega dosta. Sit sam gladi, zasien nastojanjima da se prikaem skromnim, nuenja drugog obraza da i po njem pljusku dobijem. Dosta mi je i podilaenja tom Bogu ljudoderu, koga Ocem nazivam ne bih li ga skolio da milostiviji bude... umorih se sluajui kako me braa proklinju, mati mi plae, a svjetina mi se podsmjehuje kad prolazim... napjeaih se bos, nauivah gorine to si ne mogu priutiti meda, vina i enu koju vidjeh u prolazu trgovitem, a nadasve mi je navrh glave sposobnosti da se samo u snu sastanem s hrabrou moliti Boga da mi ih dade, onda kada znam da u zagrliti prazan zrak. Razboljeh se od svega toga! Ustat u, opasat se pradjedovskim maem nisam li sin Davidov? i kroit u moje kraljevstvo. Kamen, zemlja, puteno... to je moja monarhija! Ustao je, naao - ni sam ne znajui otkud - u sebi snage da skoi na noge i za sva se vremena opae nevidljivim maem, riui kao lav. Bio je spreman. Naprijed! povikao je, okrenuo se... ali lava nigdje ne bjee. uo je nad sobom smijeh to je nailazio u valovima, a potom i glas: Gle! Munja je presjekla no - i stala kao okamenjena, a pod njom su se vidjeli zidinama opasani gradovi, zgrade i ulice, trgovi i ljudi... a oko njih planine, more, ravni. Babilon mu desno bjee, Jeruzalem i Aleksandrija lijevo, a Rim ravno pred njim. I opet zau onaj glas: Gle! Podigao je oi - utokrili je aneo padao iz visina glavom nadolje. Tubalice se zaue: u etirima kraljevstvima eljad podie ruke nebu, ali im otpadoe - sagnjile od gube. Napregnue usne da zazovu Upomo!, ali im i njih lepra podera. Ulice se zakrie pootpalim rukama, nosevima, usnama... I dok je Isus zazivao uzdignutih ruku Milosti, Gospode smiluj se ovjeanstvu!, drugi se aneo, arenih krila i s praporci- ma oko nonih lanaka i vrata, strmoglavio prema zemlji. U tren oka smijeh i poruga izbie cijelim svijetom: lieni razuma, gubavci poee bezglavo jurcati tamo-amo. Ono to jo bjee ostalo od njihovih tijela - raspadalo se od smijeha! Drhtei od uasa, Isus je zaepio ui da ih ne uje, a onda se trei aneo,
173

crvenih krila, stuti s neba poput meteora. etiri plamena suknue uvis, etiri se oblaka dima digoe, i same zvijezde bjehu zamraene... vjetar se die prainu raznosei. Isus vidje da od etiriju kraljevstava ne ostade nego po aica pepela. Onaj se glas ponovo zau: To bjehu etiri zlosretna kraljevstva od ovoga svijeta, koja ti htjede zaposjesti - a ono moja tri ljubljena anela: Guba, Ludost i Oganj. Sudnji je dan doao, dan Gospodnji - moj dan! Zau se grmljavina i one munje nestade. Zora je Isusa zatekla zaronjenog licem u pijesak. Bit e da se tijekom noi skotrljao s onoga kamena, te plakao i oplakivao, jer mu oi bjehu nateene i bolne. Ogledao se oko sebe: a da nije taj beskrajni pijesak njegova dua? Pustinja se gibala, oivljavala... uo je prodorne krike, podrugljiv cerek, pla. Nekakve ivotinjice crvenih oiju, nalik kuniima, vjevericama, lasicama... okruie ga skakuui. Ludost, pomislio je - Ludost doe da me obuzme. Vrisnuo je i one se zvjerice razbjeae, a pred njim se, rairivi zelena krila, stvori aneo s polumjesecom objeenim oko vrata i blistavom zvijezdom meu obrvama. Isus zakloni oi rukom da bi ih zatitio od bljetava svjetla. Arhanel, apnuo je. Arhanel sklopi krila i nasmijei mu se. Zar me ne prepoznaje? upita ga. Ne sjea me se? Ne, ne... Tko si ti? Odlazi, arhanele. Zasljepljuje me. Pamti li kad si djetece bio, ni hodat jo nisi mogao, nego si se drao za kuni dovratak i majine skute - a ve si u sebi glasno klicao: Boe, Bogom me uini! O, Boe, uini me Bogom! Ne podsjeaj me na besramnu hlu. Itekako je se sjeam. Ja sam onaj tvoj unutarnji glas. Ja sam onda to klicao - i jo kliem, samo to se ti u strahu pretvara da me ne uje. Ali sad e me uti, htio ne htio, jer as doe. Odabrao sam te prije nego to si se i rodio - tebe jedinog od cijeloga ljudskog roda. Ja djelujem u tebi, tinjam... prijeim te da se ne oda dvojbenim vrijednosti- ma, da ne podlegne malim zadovoljstvima, da ne nasjedne srei. Eto, sjeti se kako otjerah enu koja doe u pustinju gdje sam tebe doveo. Ja sam to uinio, nisi ti... jer ti namijenih sudbinu daleko vaniju, daleko teu. Vaniju... teu...? Za im si ono udio kad si dijete bio? Da postane Bog. To e i postati! Ja...? Ja?! Ne povlai se, ne cvili. To e postati, to ve jesi postao... jer, to misli da ree ona bijela golubica nad tvojom glavom na Jordanu? Reci mi! Reci... Ti si moj sin, moj jedini sin! Eto, tu ti je poruku donijela. Ali, ne bjee ono divlja golubica, nego arhanel Gabrijel. Pozdravljam te, stoga, Sine - jedini Sine Boji! Kao da dva golema krila zalepetae u Isusovim grudima osjetio je i golemu jutarnju zvijezdu, onu koja prijelom najavljuje, kako se ari meu njegovim obrvama. Krik prolomi iz njega: Nisam ja ovjek, nisam ni aneo, rob tvoj, Jahve ja sam tvoj Sin. Sjedit u na tvom prijestolju, suditi ivima i mrtvima. U desnici u
174

kuglu zemaljsku drati i igrati se njom. Makni se da zasjednem! U tom je trenu zauo grohotan smijeh u visini - od koga se sav stresao. Nestade onog anela... vrisnuo je iz puna grla Lucifer! i bacio se grudima na pijesak. Vidjet emo se opet, odgovori mu podrugljiv glas. O, da - srest emo se jednoga dana... i to uskoro! Nikada! Nikada, Sotono! urliknuo je Isus, lica zarivenog u pijesak. Us-ko-ro! ponovi onaj glas. Ve o predstojeoj Pashi, bijedni kukave! Isus stade gorko tuiti. Vrele su mu suze natapale pijesak, proiavajui mu, ispirui mu duu. Predveer je zapuhao svje lahor, suneva je vrelina popustila velika je zvijezda obojila rumenilom daleka gorja. U tom trenu Isus zau blagu naredbu: Ustani, dan je Gospodnji doao. Pohitaj i ponesi poruku svijetu: Ja dolazim! 1 8 Kako li hitro proe pustinjom, stie do Mrtvoga mora, obie ga, te se dohvati plodnog podruja i zraka zgustnutog dahom ljudskih bia! Nije koraao bez iije pomoi - kako bi inae skupio toliko snage? Dvije su ga nevidljive ruke nosile, drei ga ispod pazuha, a tanak je oblak, to se bjee pojavio nad pustoi, narastao i oteao, pa se taman rasprostro nebom. Zemljom se razli tmina, zau se grmljavina, padoe prve kapi kie... nestade putova, otvorie se nebeske ustave. Isus je skupio dlanove, te se - kad mu se napunie vodom - udno napio. Zastao je, pitajui se na koju li bi stranu. Munje su proparale nebo, osvjetljavajui krajolik blijedoplaviastim i ukastim bljeskovima, a onda ponovo zavlada pomrina. Koji bi put vodio prema Jeruzalemu, koji Ivanu Krstitelju... a koji njegovim sudruzima, koji su ga ekali u traku? Boe, apnuo je, prosvijetli me, hitni se munjom - pokai mi put! Nije ni dovrio reenicu, bljesak je rascijepio nebo pred njim: Bog mu je dao znak, te je sigurna koraka nastavio pokazanim mu smjerom. Silan se dad spustio - muke vode s neba slijevale su se i stapale sa enskim vodama rijeka i jezera, vodama zemlje. Kia, zemlja i nebo se sjedinie, naganjajui Isusa - usmjeravajui ga prema ljudima. Gacao je blatom, spoticao se o korijenje i granje, preskakao jarke. U svjetlu munje vidje nrovo stablo puno ploda: otrgnuo je jedan, dlan mu se ispuni rubinima, a grlo osvjei. Ubrao je jo jedan plod, pa jo jedan - nazobao se zrnja, blagosiljajui ruku koja bjee zasadila taj grm. S novom je ustrajnou krenuo dalje, te opet hodao, hodao... sveudilj kroz tminu. Bjee li jo uvijek dan - ili je no pala? Stopala su mu oteala od slijepljena gliba, inilo mu se da pri svakom koraku cijelu zemlju die. Najednom, u svjetlosti munje vidje pred sobom seoce, visoko na brijegu: kuice se zabijelie pod bljeskom s neba, pa odmah i nestadoe u tami. Srce mu je poskoilo od radosti: ondje se eljad okupila oko ognjita - njegova braa. Poelje dodirnuti ovjeju ruku, disati zrak zasien ljudskim dahom, blagovati kruh, uivati vino, razgovarati... Koliko li je godina vapio za samoom, lutao poljima i planinama, razgovarao s pticama i divljim zvijerima... ne elei vidjeti ljudsko bie!
175

A sada, s kakvom bi radou dodirnuo ljudsku ruku. Ubrzao je korak i poeo se uspinjati kaldrmom. Smogao je snage, jer je sad znao kamo ide, kud e ga dovesti put to mu ga je Bog pokazao. Dok se peo uz brijeg, oblaci se stanjie, a tu i tamo ukazae se djelii vedra neba - tovie, vidje i sunce na zalasku. uo je seoske pijevce kako kukurijeu, lave pasa, dvije ene da se dovikuju s ravnih krovova njihovih kua... plaviast se dim die kroz dimnjake, osjetio je miris zapaljenih drv. Blagoslovljen li je rod ovjeji... proaptao je prolazei pored prve kue u selu; iz nje do Isusa dopre ivahan razgovor. Kamenje, vode, nastambe - sve je blistalo pod zracima zalazeega sunca, ba kao da se razdragano smije. Sasuena zemlja bjee utaila e, a premda je prolom oblaka bio preplaio ivotinje i ljude, kako su se oblaci rasprivali, tako im se opet ukazivalo modro nebo, a rumeno sunce vraalo osjeaj spokoja cijelomu svijetu. Isus, pokisao do koe, ali sretan, kroio je uskim vijugavim ulicama. Neka djevojica naie, vraajui kozu s ispae. Kako se zove ovo tvoje selo? upitao ju je s osmijehom. Betanija. A na koja vrata ne bih utaman kucao konak itei? Stranac sam, izdaleka dolazim... Gdje vidi otvorena, ondje i ui, odgovori mu djevoje glasno se nasmijavi. Gdje otvorena vidi, ondje i ui - ovo mora biti neko gostoljubivo selo ljudi blaga srca, pomisli Isus i dade se u potragu za takvima. Prolazi meu kuama bjehu se pretvorili u potoke, pa je kroio s kamena na kamen, videi da su zidovi kua potamnjeli napivi se vode, a vrata im - jedna za drugim - zabravljena. Na sljedeem je uglu nasumce skrenuo: odmah vidje irom otvorena vratnice sivomodre boje, a u okviru dovratka mladu enu, debeljukastu i niska rasta, izrazito debelih usana i tusta podbratka, dok se za njom, u blijedom svjetlu svijee, vidjela druga, takoer mlada, kako sjedi za tkalakim stanom, radi i pjeva. Isus stupi pred onu na vratima, poloi ruku na srce i nakloni joj se u znak pozdrava. Stranac sam, ree, Galilejac. Gladan sam i promrzao... nemam gdje prenoiti. A astan sam ovjek, pa molim da mi dopustite prekonait u vaem domu. Vidjeh otvorena vrata, pa... Ona ga ena, zbunjeno zastavi s pregrti hrane za perad u ruci, promotri od glave do pete, te e, nasmijeivi mu se: Dobrodoao, ui... posluit emo te. Tkalja se die sa svoga stolca, te mu i ona prie; bjee krhke grae i blijeda lika, s debelim crnim pletenicama smotanim na tjemenu. Oi joj bjehu krupne, zamuene i tune, a Isus zamijeti i ogrlicu od tirkiza oko njezinoga njenog vrata za zatitu od uroka. Odmjerila je doljaka i zarumenjela se: Same smo, ree, jer nam brat, Lazar mu je ime, ode na Jordan da bi se krstio. Pa to onda ako smo same? ree debeljukasta. Nee nas pojesti! Ui, dobri ovjee... ne sluaj nju: ta se boji i svoje sjene. Pozvat emo suseljane da ti prave drutvo, ali i starce, glavare seoske, koji e te pitati ko si, kamo ide i kakve nam vijesti donosi. Dakle, ui u na skromni dom. A to ti se dogodilo? Mora bit da ti je hladno, tako pokislom?...
176

Jest, promrzao sam, a i gladan sam... i pospan, ree Isus kroei preko praga. Imamo lijeka za sve tri tvoje nevolje, nita se ne boj, kaza ona. Eto, da nas upozna... meni je ime Marta, a ovo je moja sestra Marija. A ti si? Isus iz Nazareta. Dobar ovjek? Marta e s osmijehom, malo ga izazivajui. Jesam, dobar sam... onoliko koliko mi uspijeva uza sav mogui trud, Marto, sestro moja, odgovorio joj je Isus naglo sumorna izraza lica. Kad je stupio u kolibu, Marija je uegla jo jednu svijeu, te ju posadila na predvieno mjesto: osvijetljena se prostorija za- bijeljela bjelinom istih zidova. Postrance bjehu dvije krinje od rezbarijom ukraene empresovine, te nekoliko stolaca, a uza zid dugo drveno postolje sa slamaricama i jastucima. U jednom je kutu stajao tkalaki stan, a u nasuprotnomu dvije glinene posude za ulje i masline. Do njih je preko motke bio prebaen dugaak laneni runik. U stranjem dijelu kue bjee ognjite vatra nije bila upaljena s loncima i trononim stalcima, a cijela je nastamba mirisala empresovim drvom i dunjama. Ue u oganj da se osui, sjedi... ree Marta, stavljajui mu stolac uz loite, a onda donese iz dvorita naramak lozja, lovorovih grana i dva maslinova panja. unula je, sloila drva na urednu gomilu i onda ih potpalila. Isus ju je promatrao glave oslonjene na ruke - bjee se upro laktovima o koljena - pomislivi kojega li posveenog obreda: sloiti drva, zapaliti vatru kad zahladi, da te plamen ugrije poput dobrostiva brata. A jo kad ti se to desi kao namjerniku u tuoj kui, gladnom i umornom, pa te dvije sestre - strankinje one tebi, kao i ti njima - prihvate i ugode ti. Oi mu se ispunie suzama. Kad je raspirila oganj, Marta se pridie te iz smonice donese hljeba, meda i krag vina, to sve stavi doljaku pred noge. Ovo je da ti otvori tek, ree, a sad u pristavit zdjelu da moe pojesti neto toplo, kako bi ti povratilo snagu. Rekla bi da si izdaleka potegao. Sa samoga kraja svijeta, Isus e prigibajui se jelu i grabei kruh, med... Kakvih li divota! Koje li radosti! Kako li ih Bog milostivo daje ljudima! Jeo je i jeo, neprestance Gospodu zahvaljujui. U neko doba podie krag, te pogleda sestre. Marto i Marijo, mora bit da ste ule o velikom potopu u Noino vrijeme. Svi ljudi greni bjehu, te se svi i podavie osim nekolicine vrlih, koji se ukrcae u arku i spasie. Marijo i Marto, kunem vam se da bih - kad bi opet bilo potopa, pa moje bilo da o tom odluim - vas dvije pozvao da uete u novu arku. Bih, sestre moje, jer vam veeras neznan, odrpan i bosonog doljak stupi na vrata - a vi oganj uegoste da se ugrije, hljeba mu dadoste da glad utai, blage mu rijei kazaste i kraljevstvo nebesko zae u njegovo srce. U vae zdravlje pijem, sestre. Oaran sam to na vas naioh! Marija se primakla, te mu sjela uz noge. Ne mogu ti se glasa nasluat, strane, kaza sva se zarumenjevi. Nastavi, molim te. Marta je za to vrijeme pristavila lonac, prostrla im stol i donijela svjee vode sa zdenca u dvoru. Onda je poslala momia iz susjedstva da trima seoskim starjeinama objavi kako bi eljela da navrate, bude li im po volji, jer da su sestra i
177

ona namjernika ugostile. Govori... jo, Marija ponovi, videi da je Isus umuknuo. A to bi da ti kaem, Marijo? upitao ju je, ovla joj dodirnuvi crne pletenice. Zar muk nije valjan? Sve on kazuje. Nije muk enama dosta. One, jadnice, trebaju lijepe rijei. Ne sluaj ti nju. Nije eni ni lijepa rije dostatna, prekide ju Marta, dolijevajui ulja u svjetiljku kako bi potrajalo, jer e seoski uglednici doi i upustiti se s doljakom u duboke rasprave. Jadnomu ti enskom biu nikakva rije nije dovoljna - njoj se hoe mu od ijeg se koraka kua trese... hoe joj se dijete na prsima da ju sisanjem smiri. Mnogo toga bi ona, Isuse iz Galileje, mnogo - ali, to muki o svemu tom znaju! Nasmijati se htjela, ali joj nije uspjelo: bjee navrila tridesetu, jo neudana. Svi troje zamukoe, sluajui kako pucketa oganj gutajui maslinove korijene i oblizujui plamenima zdjelu u kojoj se kuhalo jelo. Igra uarenih jezika prikova njihove poglede. Konano se Marija oglasi: Da samo zna koliko toga proe eninim umom dok sjedi tkajui! Da zna, itekako bi ju saalijevao, Isuse iz Nazareta. Znam, ree Isus uz osmijeh. I ja sam neko bio ensko... u prethodnom ivotu, i to upravo tkalja. A o em si razmiljao? O Bogu. Ni o emu drugom, Marijo. Samo o Bogu. A o em ti misli? Marija ne odgovori - samo joj grudi uzdrhtae. Marta, sluajui njihov razgovor, sjetno je uzdahnula, u prvi mah nita ne ree, a onda vie nije mogla outjeti: Ne brini, ree trpkim glasom, Marija i ja, kao i sve neudane ene na svijetu, itekako mislimo na Boga. U krilu ga drimo, ba kao mua. Isus bjee pognuo glavu, zautjevi. Marta potom maknu lonac s vatre, te ode po glinene anke da im razdijeli veeru. Hou ti kazat neto to mi pade na um jednom dok sam tkala, apnu Marija tako da ju sestra, traei sue u smonici, ne bi ula. Mislila sam tog dana na Boga... tako ustrajno da mu rekoh Boe, udostoji li se ikada ui u na sirotinjski dom, ti e bit domain, a mi emo biti goe. A sad... rije joj zastade u grlu. A sad? upita ju Isus, naginjui se da bi uo. Marta se uto vratila sa ancima. Nita, apatom e Marija urno ustajui. Hajdmo za stol, Marta ih pouri. Starjeine e doi svakoga trena, a ne bi valjalo da nas zateknu za veerom. Svi troje kleknue oko sofre, Isus uze hljeb i podie ga visoko, izgovarajui blagoslov tako uzneseno da ga sestre pogledae neskriveno zapanjene - tovie, i prestraene kad vidjee da mu se lice ozarilo, a zrak oko njegove glave ustitrao od jare. Marija prui ruke put njega, te e uzbueno: Gospode, ti si domain, a mi goe. Nareuj nam! Isus je sagnuo glavu da ne vide koliko se uznemirio - jer to bjee prvi takav usklik, prvom ga je neka dua takvog prepoznala.
178

Ustali su od niskog stolia upravo kad se na vratima ukazao golem starac brade nalik rijenom slapu, vrste grae i snane ruke, a grudi runjavih kao u ovna. Nosio je batinu zakrivljenu na vrhu poput pastirske, a dulju od njegovoga stasa: oito mu nije sluila za potapanje, nego da udara njom po drugima i dri selo pod paskom. Dobrodoao u na sirotinjski dom, oe Melizedee, rekoe sestre u jedan glas, pozdravljajui ga naklonom. On ue, a za njim se na pragu pojavi drugi starac; taj bjee suhonjav, dugakog lica nalik konjskomu i bez ijednoga zuba. Iz sitnih su mu oiju sijevali takvi plamenovi da ga se nije dalo dugo gledati. Sam zmijski otrov bjee u njegovoj glavi, jer za onim ognjenim oima nije mogao biti nego izopaen i zloudan um. ene i njega pozdravie dubokim naklonom, pa i i taj ue, a trei se starjeina ukaza za njim: niska rasta, slijep, a debeo poput prasca. Stapom je arao po tlu pred sobom - on mu je sluio umjesto oiju, prijeei da se negdje ne svali. Dobroduan bjee, silno je volio alu, a kad bi on sudio seljanima, nije imao srca kazniti ma ni jednog od njih. Nisam ja Bog, znao bi kazati, pa zato da sudim, kad je suditi njegovo? Razrijeite svoje razmirice, djeco moja, da me ne snau nevolje na onomu svijetu! Stoga je ponekad kaznu namirivao iz svoga depa, pa ak i u zatvor iao da potedi prijestupnika. Neki su ga stoga smatrali budalom, a drugi svecem - stari ga Melizedek nije mogao oima vidjeti, ali mu nita nije mogao, jer taj bjee izdanak sveenikoga roda Aronova, a usto i najmoniji posjednik u selu. Marta, ree Melizedek, zapinjui tapinom o stropne grede, gdje je stranac koji zae u nae selo? Isus se pridie iz kuta u kojem je utke promatrao vatru. Ti? starac e, sagledavajui ga od glave do pete. Da, ja, odgovori Isus. Iz Nazareta sam. Galilejac? promrsi onaj otrovnog pogleda. Nita dobra ne moe iz Nazareta doc ! U Knjizi tako stoji. Ne napadaj ga, oe Samuele, prekide ga slijepi poglavar. Istina, Galilejci su blebetala i glupani, nedotupavne seljaine, ali nisu nepoten svijet. I na je veeranji gost astan ovjek, po glasu mu se raspoznaje. Dobrodoao, sine, potom e, obraajui se Isusu. Trgovac li si? upita ga Melizedek. A to prodaje? Dok su starci tako salijetali Isusa pitanjima, nagrnue i drugi seoski uglednici vieniji zemljoposjednici - jer im vrata ostadoe otvorena. Bjehu uli da stranac doe, pa odjenue sveano ruho, te pristupie da mu poele dobrodolicu, doznaju otkud je i uju to im ima rei. Kako uoe, tako kleknue za trojicom starjeina. Nita ne prodajem, odvrati Isus. Drvodjelja sam bio, ali batalih posao, napustih majinu kuu i posvetih se Bogu. Dobro si uinio to pobjee od ovoga svijeta, ree slijepac, ali, uvaj se, jer si se uhvatio u kotac s opakim zlotvorom... Bogom. Kako misli od njega pobje? upita Isusa prasnuvi u smijeh. Na te je njegove rijei stari Melizedek htio pui od bijesa, ali se suzdrao i
179

nita ne ree. Monah? prosikta onaj drugi podrugljivo. Od onih si levita, jel da? Ili zelota? Lanih proroka! Ne, ne, oe... Isus e uznemireno, nikako! A nego to si onda? Uto i seoske gospe dooe, ureene ponajboljim nakitom, da vide tog stranca, a i da on vidi njih. Je li mlad, u godinama ve... to tri - ili, da ne doe isprosit ruku neke od neko lijepih, ali sad postaralih djevojaka, Marije ili Marte? Stoljee je prolo otkad ih je posljednjom mukarac obujmio - raspametit e se, nesretnice... E, to treba vidjeti! Zadivljene same sobom, ule su i natiskale se za mukarcima. A to si onda? stari je vjetac opet zasiktao. Isus najednom osjeti studen, pa prui ruke put ognja. Odjea mu se suila, isparavajui, dok je tako zamiljen utke stajao uz ognjite. Ovo je dobar as da progovorim, pomislio je - pravi trenutak da otkrijem rijei to mi ih je Gospod povjerio, kako bih razbudio Boga usnulog u svakom mukarcu i eni, koji se unitavaju u potrazi za ispraznim zadovoljstvima. Pitaju me to prodajem - i rei u im da nudim kraljevstvo nebesko, spas due i ivot vjeni... pa neka i halje sa sebe skinu za Veliki Biser. Ogledao se letimino uokolo, pogledao ta lica obasjana plamicima svijea i bljeskovima ognja: grabeljiva, prijetvorna, ostarjela u udnji za prizemnim radostima, a usahla od straha. Osjetio je saaljenje prema njima i htio je ustati i obratiti im se, ali osjeti strahovit umor. Koliko li dana nije usnuo u ovjejem domu, spustio glavu na mekan jastuk!... Pospan, naslonio se na aav dimnjak i sklopio oi. Umoran je, moja gospodo, umijeala se Marija, pogledavi starce oima punim preklinjanja. Ne muite ga. Tono! promumljao je Melizedek, te se, podupirui se tapom, digao s poda i krenuo prema vratima. Posve si u pravu, Marijo. Napali smo ga rijeima ko da mu sudimo. Zaboravismo... okrenuo se starcu Samuelu, ...ti si zaboravio, oe Samuele, da aneli esto pohode zemlju u siromakoj odjei, zaogrnuti prostom haljom, bosonogi, bez torbe i tapa - ba kao i ovaj ovjek. Valjalo bi, stoga, da ovoga stranca uvaimo kao anela, pa se sukladno i ponesemo prema njemu. Tako nalae zdrav razum. Tako nalae magarea pamet, oglasio se slijepac guei se od smijeha. Da svakog ovjeka smatramo anelom - mo mislit! Onda bi i starac Samuel bio aneo! Zlookoga je ta primjedba raspalila - umalo mu je htio ot- povrnuti na svoj otrovan nain, ali se u trenu predomislio; slijepi je ludonja najbogatiji u selu, pa bi mu to moglo jednom koditi. Zdrav razum ponekad nalae da se jezik dri za zubima, a ui da ne uju, ma to god ut mogle. Blagi odsjaj vatre bjee se razlio Isusovim umornim licem, kosom i obnaenim grudima, a osobit modrikast sjaj uresio mu kovravu bradu crnju od gavranova krila.
180

Ba je krasan, koliko god siromaak, poee se saaptavati ene. Vidje li mu oi? Nisam ljepe vidjela... nisu takve ni u mua mi kad me u zagrljaju dri. A ja nikad ne vidjeh nekoga tako obiljeenog strahom i uasom... kao stvor iz divljine, druga e ispod glasa. Kao da e svakoga asa pobje odakle je doao. Vidjeste li kako ga Marta guta oima, drage moje? Sirotica, poludjet e noas. Ali on Mariju gleda ispod oka, oglasila se etvrta. Pazite to vam kaem, poupat e se one oko njega. Susjeda sam im, ut u bude li vriske. Hajdmo, naredi starac Melizedek. Kakve li dangube to doosmo amo. Doljaku je i dua zaspala. Idemo, starjeine... razilazi se, narode! ree gurajui tapinom mukarce i ene ustranu da bi mogao proi do vrata. Ali, upravo kad je stupio na prag, neiji se urni koraci zaue u dvoru - a zatim blijed mukarac utra u kuu i pade na pod kraj ognjita, jedva dolazei do daha. Prestraene se sestre bacie na nj i zagrlie ga. Brate, kriknue, to ti se dogodilo? Tko te goni? Melizedek pristupi i dotaknu pridologa batinom. Lazare, sine Menahemov, ree, ako je vijest to ju donese loa, neka ene izau, a mukarci ostanu da ju ujemo. Kralj je uhvatio Ivana Krstitelja i odrubio mu glavu! uzviknuo je Lazar u jednom dahu. Ustao je potom, tresui se kao iba na vodi. Bjee problijedio, upali mu obrazi poprimili zemljanu boju, a u mutnim mu se oima oganj odraavao tako da su se sjajile kao u divlje make. Ipak nam veer ne proe uludo, slijepi e seoski glavar s olakanjem. Eto, pokrenu se svijet... neto se zbilo otkad smo se jutros probudili, pa do ovoga trena kad se spremamo na poinak. Posjedajmo onda i poujmo. Ja volim vijesti i kad nisu povoljne. Nagnuo s potom prema Lazaru: Priaj, dobri moj mome, ako ti je po volji... kai nam kako se to zlo zbilo. Ali, sve redom navedi, nita ne preskai ispuni nam vrijeme. Predahni lijepo, pa poni... sluamo te. Isus se na Lazarove rijei prenuo, te pogledao mladia koji se spremao zboriti drhturei usnama. To bjee novi znak od Boga! Prethodnik je otiao s ovoga svijeta, nije vie bio potreban: pripremio mu je dolazak i otiao, ispunio dunost... a moja ura doe, pomislio je - ali nita ne ree; samo je promatrao Lazarove usne udne blijedozelene boje. Ubio ga, jel? zagrmio je Melizedek, gnjevno udarivi batinom o pod. Dokle smo dogurali kad pohotni rodoskvrnitelji ubijaju svece i raspameene pustinjake! Smak svijeta, kaem vam. Obuzete strahom, ene poee vritati - izazivajui suut u slijepca. Pretjeruje, Melizedee, progunao je. Svijet itekako vrsto stoji na svojim nogama. Ne strahujte, gospe. Svijetu je grkljan prerezan, zakukao je Lazar, sav u gorkim suzama. Utrnut je glas iz pustinje. Tko e sad Boga zazivati za nas grenike? Ljudski je rod siroe ostao! Nitko ne smije di ruku protiv vlasti, proitao je poglavar zmijskoga uma. Sto god oni na vlasti inili, oi zatvori i ne gledaj jer Bog i gleda, i vidi. Krstitelj se nije trebao mijeat u njegova posla. Snalo ga
181

po zasluzi! Pa jesmo li robovi? zagrmio je Melizedek. Neka mi netko kae zato je Bog dao ljudima ruke? Ja u vam kazat: zato da ih mogu dii protiv tiranina! Tie, starjeine, da konano ujemo kako se to zlo zbilo, oglasio je slijepac uzrujan vikom i preprikom. Kazuj, Lazare! Bjeh poao onamo, s mnogima jo, da bi se pokrstio, poeo je Lazar. Ufao sam se da e mi se zdravlje poboljat... kao to svi znate, nije mi ponajbolje u posljednje vrijeme. Zapravo je sve gore i gore... muti mi se u glavi, oi su mi nateene, a bubrezi... Dobro, dobro - znamo to, presijee ga slijepac. Kai ti nama ono to te pitamo. Doao sam tako do Jordana i taman da priem mostu gdje se bjee skupilo mnotvo koje s htjede krstit, kad se zaue krici i pla... Nije to nita, vjerojatno plau i vrite oni koji glasno ispovijedaju svoje grijehe, pa nastavi da u preko mosta, kadli vidje eljad kako se baca licem u glib na obali, nariui i bogoradei... te onda upita jednoga ondje Sto li se to dogodilo, brate? Zato ovaj svijet kuka i u blato se baca?, a on ti meni da ubie proroka! A ko ga ubi? pitam ja... Onaj zloinac Herod. Rodoskvrnitelj! Ma, kad, kako...? Napio se bjee, a ona mu je bestidnica, pokerka Saloma, plesala gola ko od majke roena... pa svojom ljepotom izbezumi staroga jarca dotle da je kleknuo preda nju i upitao to oe da joj da. Pola kraljevstva? Ne, ree ona... Nego, to bi onda? Ree da oe glavu Ivana Krstitelja! Imat e ju - obea joj... i ubrzo ju i dade, na srebrnom pladnju. Iscrpljen kazivanjem, Lazar se opet skljokao na pod. Nitko da rije jednu kae. Svijea uto zatreperi kao da e se ugasiti, pa Marta prie, doli ulja i arki se plamiak opet razgorje. Smak svijeta, velim vam ja, stari e Melizedek opet nakon duge utnje. Cijelo to vrijeme gladio se po bradi i razmiljao o besramnosti i pokvarenosti svijeta. Jer, iz Jeruzalema su uestale vijesti da idolopoklonici obeauju Hram da svakoga jutra sveenici kolju bika i dva janjca, ali ne da bi prinijeli rtvu Bogu Izraelovom, nego bezbonikomu i omrznutom rimskom caru. Bogatai, kad ujutro otvore vrata, pa nau pred njima leeve onih koji su tijekom noi pomrli od gladi, da samo zadignu svilene halje, preskoe ih i krenu u mimohod pod lukovima Hrama... Melizedek je sve to odvagnuo u svom umu i zakljuio: odista e smak svijeta. A ti, to kae na sve to? iznenada se obratio Isusu. Ovaj mu odgovori glasom koji najednom bjee tako dubok da se svi okrenue i pogledae ga u udu: Dooh iz pustinje gdje ih vidjeh: jest, tri anela sunue s nebesa i na zemlju padoe. Svojim sam ih oima gledao, dobro vidljive na nebeskoj pozadini. Dolaze... prvi je Guba, drugi Bezumlje, a trei, jo najmilosrdniji, Oganj. I glas zauh: Sine drvodjeljin, arku sagradi i uvedi u nju to vie bude mogao skupit ljudi plemenitih i vrlih... ali hitaj! Sudnji dan se blii - moj dan. Dolazim! Trojica starjeina kriknue od uasa, ostali mukarci - koji bjehu posjedali po podu ukrtenih nogu - skoie cvokoui zubima, a ene, nijeme od strave, nagrnue kao jedno tijelo prema vratima. Marija i Marta prioe Isusu, te stadoe uza nj kao da zatitu itu. Zar se nije zakleo da e ih uzeti u arku? A kucnuo je as.
182

Starac Melizedek obrisa znoj to mu je navro niza sjedine na sljepoonicama. Istinu stranac ree, uzviknuo je, ivu istinu! Poujte, brao, o ovom udu: kad sam jutros ustao, razmotah Svete spise kao to uvijek zorom inim, pa naioh nasumce na rijei proroka Joela: Oglasi se trubljo sionska, nek sveta planina odjekne. Nek uzdrhte svi na zemlji ivui, jer dolazi dan Gospodnji, dan oblaina i tmine. Pred Njim - ognji; za Njim - plamenovi. Jurit e bre od knj, tutnjati ko bojna kola po kaldrmi, a na vrsima brd vatre e pucketati kao kad zahvate osuenu trstiku, pa ju gutaju... Tako e bit Sudnjega dana! Proitao sam tu stranu poruku dva ili tri puta, te bos izaao u vrt da bi ju pojao... a onda se bacio licem na zemlju i zavapio: Gospode, ako uskoro dolazi, znak mi daj, jer se moram pripremit. Moram se saalit nad siromasima, otvorit smonice i platit za moje grijehe. Munju mi poalji, glas ili ovjeka da me opomene... da to navrijeme uinim! Okrenuo se zatim Isusu. Ti si taj znak. Bog te je poslao... pa kai, imam Ii vremena? Kad e se rastvoriti nebesa, dijete moje? Svakoga trena to proe, oe, odgovori Isus, nebesa su spremnija otvoriti se. Svakoga asa Guba, Bezumlje i Oganj napreduju po korak, ve mi krilima dodirujui kosu. U tom je trenu Lazar irom razgrogaio svoje zelene oi i zagledao se u Isusa, te mu potom prie nesigurnim korakom. Da nisi ti Isus iz Nazareta? upita ga. Govori se da je prorok, kad je krvnik dograbio sataru da mu odrubi glavu, pruio ruku put pustinje i zavapio: Isuse iz Nazareta, izai iz pustinje, vrati se meu ljude. Doi!... Ne ostavljaj svijet bez nade. Ako ti jesi Isus iz Nazareta, blagoslovljena zemlja kojom gazi. Moja je kua posveena, a ja krten i izlijeen. Bacam ti se pred noge slavei te! Kazavi to, bacio se niice preda nj i poljubio Isusova stopala puna rana od koraanja kamenjarom. Lukavi starac Samuel hitro se pribrao: samo na tren bjee usplahirenog uma, ali se u hipu primirio. U prorokim zapisima nalazimo sve to nam srce poeli, pomislio je: na jednom dijelu svitka Bog bjesni na svoj narod i die pesnicu da ga uniti - a na drugom ga poji mlijekom i medom. Kao sluajno nailazimo jutrom upravo na kazivanje koje odgovara naem raspoloenju - pa tko bi se onda uope uzrujavao! Zatresao je svojom konjolikom glavurdom i promrsio bradu, ali nita ne ree. Neka ljudi samo budu u strahu - tako i treba. Jer, da nije straha... siromaha je neusporedivo vie nego nas, a i miiaviji su. Nagrabusili bismo! Stoga nita ne ree, nego se pun himbe zagleda u Lazara, koji je gostu ljubio noge i razgovarao s njim. Ako su Galilejci koje sam sreo na Jordanu tvoji sljedbenici, Uitelju, onda imam poruku za tebe - rekoe mi da ti prenesem, naiem li na te: otii e otamo i ekati te u Jeruzalemu, u konobi imuna Cirenca kraj Davidovih vrata. Bjelodano su se prestraili kad ubie proroka, pa su pobjegli da se skriju. Progon je poeo... Za to vrijeme ene poee vui mueve, tjerajui ih da krenu kuama. Sve im je jasno bilo: ovaj stranac, rekoe meu sobom, ima zmijske oi - pogleda te i raspameti se. Progovori i svijet se uruava. Bjemo!
183

Slijepi se poglavar saalio nad njima. Samo hrabro, djeco moja, povikao je. Strane sam stvari uo, ali ne bojte se. Sve e mirno doi na svoje mjesto, vidjet ete. Ne d se svijet, na vrstim je on temeljima i bit e ga dok i Boga bude. Ne sluajte one koji vide, mene slijepca posluajte, koji upravo stoga vidi bolje od svih vas. Besmrtan je soj Izraelov, jer je sklopio sporazum s Bogom - a Bog ga je ovjerio svojim peatom i darovao nam cijelu zemlju. Ne strahujte, stoga. Umalo je pono hajdmo mi spat! Pruio je tap i napipao put prema vratima. Tako trojica seoskih poglavara prvi odoe, za njima ostali mukarci, na kraju ene - ispraznivi Martinu, Marijinu i Lazarovu kuu. Sestre potom prostrijee gostu leaj na drvenom banku. Marija je iz svoje krinje izvadila lanene i svilene plahte to ih je uvala za prvu branu no, a Marta pokriva od perja, takoer pohranjen na dno krinje da eka dugo eljenu veer kad bi ga rairila posteljom u koju e s muem lei. Donijela je i mirisna bilja, bosiljka i metvice, te ga dodala vuni kojom bjee napunjen jastuk. Spavat e noas ba ko mladoenja, ree Marta sjetno, dok je Marija samo uzdisala, nemajui snage ita rei. Zatvori oi, Boe, apnula je posve neujno dobar je svijet, koliko god mi uzdaha izazvao... jest, dobar je, ali se tako bojim samoe, a ovaj mi je namjernik neizrecivo mio. Sestre se zatim povukoe u pokraj ni sobiak, te legoe na tvrde prostirke - dok su se dvojica mukaraca opruila svaki svojim dijelom leaja, dodirujui se stopalima. Lazar bjee sretan: kakvo li se ozraje svetosti i blaenstva rairilo cijelom kuom! Disao je mirno i duboko, lagano prislonivi svoje tabane pri Isusove, osjeajui tajanstvenu silu - boansku, izvan svake sumnje - kako mu prodire kroz noge i struji cijelim tijelom. Nestade boli u njegovim bubrezima, srce mu prestade neujednaeno kucati, krv mu je mirno kolala od glave do stopala poput rijeke to natapa njegovo uticom izmueno tijelo. Ovo je pravo krtenje, pomislio je - ove emo noi moje sestre i ja, kua cijela, krteni biti. Rijeka Jordan pod krov nam je dotekla! Njih dvije, pak, jednostavno nisu mogle oka sklopiti, jer mnoga ljeta prooe otkad im je posljednjom neki mukarac sa strane u kui noio. Naime, namjernike bi gotovo uvijek ugostio neki od seoskih glavara, pa nijedan da sie do njihove skromne kolibe, podalje od glavne ulice, a povrh svega njihov boleljiv brat, udak po prirodi, nije volio drutvo. Ali, koje li radosti noas! Uzdrhtalim su nozdrvama zrak mirisale a kako se promijenio bjee, i to ne miriui bosiljkom i metvicom, nego mukarcem. Ree kako ga je Bog poslao da arku sagradi, a obea nam u nju nas ukrcat. uje li me, Marijo, ili si zaspala? Ne spim, odgovori Marija; bjee se primila rukama za dojke, jer ju zaboljee od uzbuenja. Blagi Boe, nastavila je Marta, uini to prije kraj ovom svijetu da uniemo u arku s njim. Ja u ga sluit, nee mi bit teko, a ti, Marijo... ti e mu druica biti. Arka e dovijeka ploviti, ja u mu dovijeka slukinja bit, a ti e mu dovijeka
184

sjedit uza skute i druica mu biti. Eto, tako ja zamiljam raj... Jel i ti, Marijo? Uprav tako, ree Marija sklapajui oi. Dok su one tako tiho razgovarale i uzdisale, Isus se uspravio na leaju - premda i nadalje u dubokom snu. Ali, ne bjee on svjestan da sanja: duom i tijelom stajao je u vodama Jordana, osvjeavajui se dok mu je rijeka spirala pustinjski pijesak s tijela, a duu liavala poroka i grijeha ovoga svijeta - da bude opet djevianski ista. A onda mu se uini, u tom snu, da je izaao iz rijeke i zakoraio negaenom zelenom tratinom, te zaao u vonjak pun ploda i behara... te kao da to i ne bjee on, Isus, sin Marije iz Nazareta, nego Adam, prvostvoreni ovjek, koji upravo u tom trenu izae ispod Bojih ruku - tijelo mu jo vlana glina - pa lee na cvjetnu livadu da se osui, da mu kosti ovrsnu i obrazi boju poprime, a sedamdeset i dva zgloba se u njegovom tijelu poveu i omogue mu da ustane i prohoda. Dok je tako leao i dozrijevao pod suncem, ptiice mu za- leprae nad glavom, stadoe as lijetati od drveta do drveta, as skakutati po proljetnoj otavi. Cvrkutale su, javljajui se jedna drugoj, pogledavale to novo bie oprueno na travi i znatieljno ga promatrale. Svaka se oglasi svojim pjevom, a on - razumijevajui njihov jezik - razgali se od onog to je uo. Paun, ponosno rairivi lepezu svojih pera, baci zavodljiv pogled na toga novonastalog Adama pruenog po tlu, te mu ree: Obina sam kokos bio, ali me aneo obljubi i paun postadoh. Ima li ptice ljepe od mene? Nema! Uto golubica, letei od grane do grane, die kljun k nebu, pa kliknu: Ljubavi! Ljubavi! Ljubavi! Javio se i crvenda: Od svih ptica, samo ja pjevam i ne dam se ni za najgore studeni. Da mene nema, drvee nikad ne bi prolistalo ni cvatom se osulo! ree lastavica, a pijetao e: Da ga ja ne probudim, jutro nikad ne bi svanulo. U zoru, prije nego pjevaju uzletim u visine, uvijek se oprostim s mojim ptiima, jer nikad ne znam hou li preivjeti poj, ree eva, a slavuj e: Ne gledaj me u ovoj mojoj skromnoj odori - neko sam i ja imao velika blistava krila, ali sam ih pretvorio u pjesmu. Uto ojka dugakoga kljuna prie i kljucnu prvog ovjeka po ramenu, nagnu mu se nad uho te ree apatom, kao da mu otkriva najveu tajnu: Vrata paklena i vrata rajska tik jedna do drugih stoje, i to posve jednaka: blistava i privlana, pripazi se, Adame! Pripazi, dobro pripazi! U tom trenu, dok mu je ojkin poj jo odzvanjalo u uhu, Isus se probudi...

1 9
Velike se stvari dogaaju kad se Bog stopi sa ovjekom. Jer, bez ovjeka, Bog ne bi imao Zemlju na umu, pa ni razloga da promilja o biima koja je stvorio - ona na kojima provjerava svoju zastraujuu, jednom bahatu, a drugom mudru mo. Ne bi na Zemlji bilo srca da se saali nad brigama blinjih i nastoji ivjeti vrline i vrijednosti koje Bog ili nije kanio, ili je zaboravio... moda se i bojao oblikovati. Ipak, udahnuo je ivot ovjeku, dajui mu snage i hrabrosti da nastavi stvaranje.
185

ovjek, pak, da je roen bez Boga, nemoan i goloruk, bio bi osuen na glad, strah i studen... a sve kad bi ih i uspijevao preivjeti, puzao bi etveronoke zaostao u razvoju negdje izmeu ui i zvijeri - a ako bi se, uz beskrajan napor, i uspravio na dvije noge, nikad ne bi bio pobjegao iz vrstoga i toplog zagrljaja majmunske majke. Razmiljajui o tom, Isus je dublje nego ikad osjeao da Bog i ovjek mogu jedno biti. U rano jutro krenuo je putom prema Jeruzalemu. Bog mu zdesna i slijeva bjee, mogao ga je dodirnuti laktima - putovali su zajedno, obojica s jednakom strepnjom: svijet je zabrazdio ukrivo... umjesto da se uspinje nebesima, survava se u pakao. A njih dvojica, Bog i Sin Boji, morat e se itekako napregnuti ne bi li ga vratili na pravi put. Isus je stoga hitao to je bre mogao: gutao je put dugim koracima, udei da se sastane sa svojim sudruzima i krene u boj. Sunce, diui se nad Mrtvim morem, obasjalo je ptice novom svjetlou i one se raspjevae, lie na drveu je zatreperilo, bijeli se put pred njih otegao u smjeru zidina jeruzalemskih - a svi su mu dovikivali: Hitaj! asa ne asi! Nestanak nam prijeti... Znam, znam, odgovorio je. Znam - zato i stiem. Istoga jutra, njegovi su sljedbenici urno tumarali jo pustim jeruzalemskim poljanama: Juda na elu, pa - dvojica po dvojica Petar s Andrijom, a Jakov s Ivanom, u strahu se trkom ogledavajui i na svakom uglu provjeravajui dal ih netko ne prati. U neko doba, domogoe se Davidovih vrata - proavi kroz njih, skrenuli su lijevo i obreli se u krmi imuna Cirenca. Debeli gostioniar irokih ramena bjee jo mamuran - trenutak ranije pridigao se sa svog leaja od slame. Oi mu bjehu krvave, nos crven i nateen, a lice podbuhlo, jer je do sitnih sati pio s okolnim gazdama, listom ispiuturama, te prilegao kad je ve svitalo. Sada, trom i bezvoljan, istio je tezgu, briui tragove noanje gozbe. Premda se nekako odravao na nogama, posvema budan nikako nije bio: po navici je obavljao posao, borei se s tekom glavom i umorom u tijelu a onda je zauo nekakve kako dahui od napora ulijeu u njegovu krmu. Okrenuo se da vidi tko je, mirkajui kroz poluotvorene kapke... brade jo pune ostataka jela. Dovraga, ko je tamo? promrmljao je zlovoljno. Pustite me na miru, zaboga... Pa ko dere i loe u cik zore?! E, ba ste mi u pravom asu naili, bagro! Ali, dok je tako negodovao, i nehotice se razbudio, te malo- pomalo prepoznao svoga starog prijatelja Petra i ostale Galilejce. Priao im je, zagledao se u svakog ponaosob, te prasnuo u grohotan smijeh: Dakle... kakve li to pokisle njuke vidim! Drte jezik za zubima, bolje vam je i obje ruke na srcima da vam ne prepuknu od straha. E, jeste mi ponosna druina, slavni moji Galilejci! Za miloga Boga, Simune, ne deri se... uznemirit e sav svijet, ree Petar stavljajui mu aku preko usta. Zatvori vrata! Kralj dade ubiti Ivana Krstitelja, zar nisi uo?... Glavu mu odrubi- e i donijee Herodu na srebrnom pladnju. Nije loe ni uinio! Pa, ljudi moji, Krstitelj mu je probio ui prokazujui ga
186

zbog te njegove urjakinje... A koga briga! Kralj je, pa mu moe bit. Uostalom, meu nama... i meni je ui probio onim Pokajte se! Pokajte se! Jel ja da se pokajem?... Ma zbog ega?! Pustite vi mene na miru. Ali, glas pue da e pobiti sve pokrtene - sa svima pod no... a mi se krstismo. Jel ti sad jasnije? A ko vam ree da se idete krstit, tupoglavci? Pravo vam budi! Zar se nisi i ti krstio, pjanduro? prekori ga Petar. Tako nam barem ree... pa to se onda izdire na nas? Nije to isto bilo, ti... lakovjerni riboderu. Nisam ja za-pravo krten. Gdje bi to bilo krtenje?... Zagazio u rijeku, namoio se malo, a ono to mi taj samoumiljeni prorok ree - na jedno uho unutra, na drugo van! Ko i u svakoga s imalo pameti. A vi, vi... glupani... povjerovali biste da vam ti opsjenari kau kako e pomust jarca u reeto! Biste, i to prvi! Eto, ree vam da zaronite u vodu, pa ste zaronili - i gadno se oamutili. Izali iz nje tako lakovjerni da ne biste, da vam kau kako je to veliki grijeh, ubili buhu na Sabat - premda znate da ona vas itekako bi grizla i petkom, i svetkom! Ne biste plaali glavarinu? Ne biste... pa ode glava. Tako vam i treba. Nego, ajde... posjedajte, popit emo. Klin se klinom izbija, a vama treba i da se odmorite, i da se s pameu sastanete! U stranjem dijelu konobe stajale su dvije goleme bave: na jednoj, crvenom bojom, bjee naslikan pijetao, a na drugoj, sivocrnom krme. imun napuni vr vinom iz bave s pijevcem, nae nekako est bukara, te ih propra u prljavoj vodi u kamenici za tezgom, konano posve razbuen jetkim vonjem pia. Nekakav se slijepac pojavio u otvoru vrata: uao, sjeo prekriivi noge, te izvadio dobrano otuenu tamburu i stao ju ugaati, kaljui iz dubine grudi i pljujui na pod ne bi li proistio grlo. Eliakim mu bjee ime, u mladosti je bio goni deva - sve dok jednom, u po bijela dana, ne vidje golu enu kako se kupa u jezercu pod datuljinom palmom. Umjesto da okrene glavu, zagledao se u lijepu Beduinku... a njezin mu, koji je u tom trenutku uao za stijenom oganj loei da joj priredi objed, videi u neko doba gonia kako pogledom prodire njezinu nagost, skoi i dvjema mu eravama spali oi. Od toga se dana zlosretni Eliakim predao napjevima i svirci - obilazio je jeruzalemske krme sa svojim glazbalom, ponekad slavei milost Boju, ponekad opijevajui ensku golotinju. Tu bi mu dali ulomak hljeba, tamo aku datulja, ondje pregrt maslina, drugdje pehar vina... i onda bi krenuo dalje. Najzad je ugodio tamburu i proistio grlo, te stade visokim glasom izvijati drevni melizam, njegov omiljeni napjev:

Smiluj se meni, Boe, najveom milou svojom, Meni koji se patim s golemom tugom mojom!
Krmar uto konano opra ae, te im prie s vrem u ruci - a uvi slijepeve stihove doslovce poludje od bijesa. Dosta! Prekini! proderao se. I ti mi ui probi... vazda jednom te isto: Smiluj se meni, Boe... Vrag nek te nosi! Jesam li ja
187

poinio tvoj grijeh? Jesam li ja gledao tuu enu kako se kupa? Bog nam oi dade da ih ponekad umijemo i zatvorene drat - hoe li to ikad shvatit? - pa i tebi po zasluzi pripade. Gubi se, ajde gnjavi nekoga drugog! Slijepi pjeva umuknu, podie se uz pomo svoga tapa, stisnu tamburu pod miku i ode bez ijedne rijei. Smiluj se meni, Boe... smiluj se... krmar ga je nastavio posprdno oponaati. David je zagledao tue ene, ovaj slijepi idot takoer - a mi da zato patimo!? O, Boe, da mi je malo samoe i mira... Konano su ispili - nato im on opet natoi. Sad u vam ispe janjei glava. Prva klasa!... Mati bi ih vlastitom edu iz usta otimala! Ode potom u dvorite, gdje stajae pe to ju je sam podigao, te ju naloi granjem i lozovim korijenjem, potom metnu janjee glave pod peku, pa se vrati prijateljima. Bjee mu i do pia u drutvu, i do razgovora. Isusovi sljedbenici, meutim, nisu bili nimalo dobre volje: stisnuti oko ognjita, povremeno su se javljali ponekom poluglasnom rijeju, pa opet tonuli u utnju... kao da kroe ivom eravicom. Ivan, Petar, Jakov i Andrija stalno su pogledavali put vrata, spremi u svakom asu pobjei - dok je Juda prkosno sjeo na prag, zgaen etvoricom kukavaca koji su premirali od straha. Kako li su samo pobjegli s Jordana - pojurili u Jeruzalem ko da ih vjetar nosi! mrmljao je neujno u bujnu riu bradu, bacajui prezrive poglede prema sudruzima skutrenim u zabaenoj aavoj krmi. Gle ih kako samo stiu uima, ba ko zeevi... spremni razbjeat se svakoga trena! E, jeste mi hrabra sorta, Galilejci hvala ti, Boe Izraelov, to me ne uini na njihovu sliku i priliku, nego dade da se u pustinji rodim... od beduinskoga granita, a ne od mekane galilejske zemlje. Kako li ste enili pred njim, salijetali ga prisegama i poljupcima - a sada: Ne izdaj te me, noge moje brze!... sam da vam je guzice spasit! Ali, ja... divljak, vrag u ljudskom obliju, kolja - ja ga neu napustit. ekat u ga dok se ne vrati iz prekojordanske pustare da doznam to mi ima kazat... pa u onda odluit. Nije mene briga za moje prkno - patnja je Izraelova jedina moja muka. Uto je uo kako se oni pokuavaju neto dogovoriti. Kaem vam, moramo natrag u Galileju... tamo smo na sigurnom, zagovarao je Petar. Sjetite se samo naega jezera, momci! dodao je s dubokim uzdahom, prisjetivi se brodica na modrozelenoj vodi, ala, oleandar, mrea punih ribe... pa mu se srce uznemiri i suze potekoe. Hajdmo mi tamo, momci! I to odmah. Ali, dadosmo mu rije da emo ga ekat u ovoj krmi, oglasi se Jakov. Jedino valjano nam je odrat obeanje. Dade se to rijeit, predloi Petar. Kazat emo Cirencu da mu kae, doe li uope... Ne, ne i ne! pobunio se Andrija. Kako ga moemo ostavit samog u ovomu divljem gradu? ekat emo ga ovdje. A ja vam kaem da moramo natrag u Galileju, Petar nije poputao. Brao, Ivan e preklinjui, te polaui ruke ostalima na ramena, koljena, nadlaktice... sjetite se posljednjih Krstiteljevih rijei, kako je pod krvnikovim
188

maem pruio ruke i zavapio: Isuse, Nazareanine, vrati se... okani se pustinje, jer ja odlazim, a tvoje je da se vrati i ne ostavi svijet na cjedilu! Duboko je znaenje tih rijei, prijatelji. Neka mi Bog oprosti ako hulu izreem... Srce kao da ga je izdalo, pa ga Andrija potae uzevi ga zabrinuto za ruku. Kai, Ivane. Sto se to boji rei, kakav predosjeaj te snae? A to ako je na Uitelj... jedva je promucao. to?! ...Mesija! Ivan e jedva ujno, jedna diui od straha. Svi se stresoe. Mesija!... A koliko su vremena s njim proveli, pa nikom takvo neto na pade na um. U prvo su ga vrijeme smatrali jednostavno dobrim ovjekom, svecem koji donosi ljubav svijetu; zatim im se uini da je prorok ne onakav estoki, poput nekadanjih, nego staloen i blag. Drevnoga je Boga Izraelovog Ocem zvao, pa uznositi i oholi Jahve kao da se i sam smekao, te ga priznao svojim djetetom... Ali, kakva se to rije sad ote s Ivanovih usana: Mesija! Ma Davidov, drugim rijeima, sila Izraelova... rat! A oni, uenici njegovi, prvi mu sljedbenici zar e biti velika gospoda, tetrarsi i patrijarsi oko prijestolja njegova? Jer, kao to Bog imade anele i arhanele uza se na nebesima, tako e oni biti Isusovi etnarsi i patrijarsi na zemlji. Oi im se zacaklie... Povlaim to rekoh, prijatelji, glasno e Petar, pocrvenjevi do uiju. Nikad ga neu ostaviti! Ni ja! Ni ja! Ni ja! Juda nato ljutito otpljunu i udari akom po vratima. Gle vraji junaina! izdera se na njih. Dok ste mislili da je nemoan i slab, jedan ste drugog preskakali bjee od njega - a sad, kad ste nanjuili njegovu veliinu, zaklinjete se da ga neete nikad napustit. A pamtite moje rijei, jednoga ete ga dana svi do jednoga izdat, zatajit... svi osim mene. Simune, svjedok mi budi. Krmar je dotad oslukivao njihove rijei i cerekao se kroz brk; kad se pogledom susreo s Judom, prezrivo je procijedio: Ma, gle ih, molim te... Ti bi da spase svijet!? U istom asu osjetio je vonj zagorjelog mesa, te se jednim skokom sjurio u dvor viui: Izgorjee glave! Sudruzi se zgledae usplahireni novom spoznajom. A zato se Krstitelj onako prenerazio ugledavi ga, ree Petar kuckajui se po elu. Kad su se jednom poeli prisjeati zbivanja na Jordanu, pojedinosti su im dopirale iz pamenja jedna za drugom. Vidjeste li mu onu golubicu nad glavom dok se krstio? Ne bjee golubica, nego munja nebeska. Nije nego golubica uo sam ju kako gugue. Nije gugutala, nego zborila: svojim sam ju uima uo: Svetac! Svetac! Svetac!... to je rekla. Duh je Sveti to bio! ree Petar, sa slikom zlaanih krila u oima. Duh Sveti
189

siao je s neba i svi se skamenismo, zar ne pamtite? Htjedoh koraknuti da blie priem, al me noga ne poslua ko oduzet da sam. I krik mi krenu k usnama, ali se s njih ne vinu! Vjetar stade, ba ko i trstika, rijeka, ono mnotvo na obali, ptice... sve se ivo skameni od strave. Jedino se Krstiteljeva ruka micala, ma polako, polako... dok ga je krstio. Nita od toga ja nit vidjeh, niti uh, ree Juda srdito. A vama bjehu pijane oi i ui! Ti, riobradi, ne vidje, jer ne htjede vidjeti, odvrati mu ljuti to Petar. A tvoje gospodstvo s bradom od slame vidje, jer htjede vidjeti! udio si da ugleda Duha Svetoga, te ga stoga i ugleda... a to kanda ti ne bjee dosta, nego sad i ove glupane uvjerava da su i oni vidjeli. Spremi se buru ponjeti! Jakov, koji je dotad uzrujano grickao nokte nijednom se ne oglasivi, nije se vie mogao suzdrati: ekajte, momci! to tako lako planete... poput suharaka, ree im. ,,Ajmo mi to smireno raspravit. Vjerujete li doista da je te rijei to ih navodite Krstitelj rekao trenutak prije smrti? Meni to ba ne zvui uvjerljivo... Prvo, ko ga je od nas uo? A, drugo, da je tako i mislio, ne bi kazao naglas, jer je znao da e u tom sluaju one doprijet do kralja a taj nee oklijevati da poalje uhode da nau tog ovjeka, Isusa, u pustinji, pa i njemu odrube glavu. Kako moj otac obiava rei, nije nego kako vam ja kaem... pa stoga nedajmo da i nae glave zavre na pladnju. Petar je nato planuo: Nije nego!... Kvragu i ono to se ini stvarnim, i ono to nai mozgovi misle da se zbilo. Daj Andrija, natoi... ponekad valja utopit razum u vinu da ti se otvore oi! U tom trenutku visok se i zaputen ovjek upalih obraza, bos i zaodjenut bijelim platnom ukaza na vratima; oko vrata, ruku, pojasa... visjeli su mu deseci amuleta sa svetim citatima. Poloio je ruku na grudi i naklonio se u znak pozdrava. Zbogom, brao. Idem... odlazim Bogu. elite li mu ita poruit, neku elju?... Nije priekao odgovor, nego urno otiao do sljedeih vrata. Konano se krmar vratio s rasjeenim janjeim glavama na pladnju - miris peenja ispunio je cijelu prostoriju. Videi krajikom oka onog bezumnika, dobaci je za njim: Sretan ti put! Srdano ga pozdravi! A i tebi svako dobro... Gromoglasno se nasmijao potom: E, bogme, istina je to kau - kraj se svijeta stvarno primakao: luaka na svakom koraku. Ovaj pria da je vidio Boga prije dvije noi kad je io piat. Otada za ivot ne mari, i jesti je prestao, jer da e, budui je na nebesa pozvan, jesti kad onamo doe! Vidjeste li ga, omotao se posmrtnim pokrovom i juri od vrata do vrata. Prima poruke za Svevinjega, oprata se, odlazi... Eto, vidite to biva kad se eljade suvie priblii Bogu. Zato oprezno, momci - za vae vam dobro govorim, ne primiite mu se preve. Nije da gaja ne potujem, jo kako... ali iz podaljeg. Da se zna! Poloio je pladanj s janjeim glavama meu njih, sav razdragan, a onda e objeenjaki: Eto svjee odrubljenih glava ba ko to i Krstiteljevu odrubie! U slast! Ivan se zgaen povue, a Andriji ruka ostade u zraku. Janjee glave gledale su
190

ih s pladnja krupnim mrtvim oima. Simune, huljo! povie Petar. Ogadi nam jelo... ko bi ga sad mogo taknut? A ba sam volio janjee oi - ma bi pomislio da Krstiteljeve jedem. Ne brini, dragi Petre, krmar e grohotom se smijui, ja u ih pojesti - ali ne prije slasnog jezika, onoga blagoslovljenog koji je vikao Pokajte se! Pokajte se! Sudnji dan stie! Po nesrei, njemu jadniku stie prije neg ikomu. Maio se noa, te odrezao janjei jezik i smazao ga jednim zalogajem. Zatim je dobro potegao iz bukare, te sjeo - s divljenjem promatrajui svoje dvje bave. Ma... zaboravite, momci. Zao mi vas je ustinu, pa u o neemu drugom, kako biste smetnuli Krstiteljevu glavu s uma i navalili na janjee. A znate li ko naslika onog kokota i prasca na buradi, kojima se svi dive? Va domain, slavu mu njegovu, svojom rukom! A sijeva li vam zato ba pijetla i svinje? Ma kako bi moglo, vama tupoglavim Galilejcima... pa eto zgode da vam razrijeim tajnu i prosvijetlim vae siune mozgove. Petar, zagledan u peene glave, jo se samo oblizivao, ne usuujui se i oglodati koju - nikako da odagna Krstitelja s uma, jer vidje prorokove oi upravo takve, mrtve na pladnju. Poujte, dakle, nastavio je gostioniar, i prosvijetlite se, ko to reko... unesite znanja u te vae mozgie... Kad ono Bog dovri svijet - a zato li se, blaen mi on, uope muio? - te opra ruke od blata, pozva sva novostvorena bia i, pun sebe, upita i: Kate, vi ptice i zvjerinje, to vam se ini od svijeta to ga stvori? Nalazite li mu mane, jel mu togod fali? A ta zvjerad, ptice, stoka... nadadoe rikat, blejat, mukat, lajat, mjaukat, cvrkutat... Neee... Nita! Nita! Nita! ,,Blagoslovjeni bili, ree Bog. Elem, po mojoj vjeri, ni ja mu falinge ne vidim. Svaka ast mojim rukama! Ali, u tom asu vidje da se pijetao neto pokunjio, a ni od krmka ni mukajet... samo upro rilom u zemlju. Sto je, svinjo?! povie Bog. I ti, uzvieni kopune! Ni rjece, a?... Moebit vam i nije po volji svijet to ga stvori? Manjka mu neto, jel? Oni jope ni da beknu - a onda im je sam avo apno na uvo: Recite mu, ko na priliku, da stvarno neto fali - ona grmolika biljka, a moe i puzavica bit, s koje se grozdovi zgnjee, te sok ostavi da provre u vino! Poujte me, vi, betije! Bog se bogme dobro rasrdio. Oe- tel kazat, neete li? Naposljetku ona dva digoe glave... A to da ti kaemo, metre? Odista slava i ast tvojim rukama - da kucne u drvo, jesu se iskazale. Ma fali ona lozica to daje grozdove od koji sok, kad se zgnjei i provret ostavi, vino daje. A tako, jel, bitange!? Sad u ja vama pokazat... Bog se jo vie razgnjevio. Vina vam se oe? Da se napijate, baljezgate kojeta i rigate? Nek vam bude - neka bude i loze! Zasuka on rukave, uze grudu blata, te naini trs, posadi ga... pa ree: Eto! Nek i vina bude - a ko god ga previe popio, da ga moja kletva sustigne: mozak mu kokoji, a nos ko u svinje bio! Sudruzi prasnue u smijeh, smetnue Krstitelja s uma i bacie se na peenje Juda prvi i najvie grabei, lomei janjee lubanje kako bi se slasnoga mozga dokopao. Kad ih vidje kako su navalili, krmaru se smrai: jasno mu bjee da za nj
191

nee ostati ni mrve mesa. Nego, momci, povie, vidim da vam ide i ie, i pie... ma ne zaboravite jadnog Ivana Krstitelja. Ah, Boe... ta njegova glava na pladnju... Svi stadoe kao da su se smrzli, a Petar, koji je upravo vakao janjee oko i spremao se progutati ga - da e povratiti! Odista, sad mu se gadilo progutati ga, ali, zar ne bi teta bilo?... Sto mu je initi? Samo se Juda nije nita slino pitao, nego prui bukaru imunu da mu ju opet nalije. ,,Nek navijeke traje njegovo ime u naim sjeanjima. Jadan, kako ga obezglavie!... A mi, momci, popijmo za nae na ramenima glave! I za naeg domaina, starog pokvarenjaka! Petar e s olakanjem, poto je ipak progutao ono oko. Ne brini ti za me, odvrati Cirenac. Nemam ti ja straha. Ne turam nos u Boja posla, a za spasenje svijeta ne dam ni suve ljive! Birta sam ja, nit aneo, a nit neto vie... ko vae uznositosti. Barem se te pogube spasi. Olakavi duu, latio se preostalih kostiju na pladnju. Petar zausti da e mu neto kazati, ali ostade bez daha: golema se ljudina, divljeg izgleda i roava lica, pojavila na pragu - zurei u polumrak u krmi. Sudruzi se u strahu povukoe u kut, a Petar se sakri za Jakovljeva iroka plea. Barabo! uskliknu Juda razgrogaivi oi. Ulazi. Baraba iskrivi bikovsku vratinu, proviri u gostionicu, te vidje Isusove uenike stisnute uz bave. Licem mu se razvue podrugljiv osmijeh: E, kako mi je drago to vas nao, jaganjci moji! Pola svijeta obio itei vas. imun Cirenac mu prie neto mrmljujui, prui bukaru, te e mrzovoljno: Ma, eto, samo si nam ti falio, kapetane Barabo! Zamjetno se ozlovoljio, jer se nije desilo - kad bi Baraba naiao, pa se oblokao - da ne bi bilo tunjave s rimskim vojnicima u prolazu, redovito s nevoljama po nj, krmara. Da nisi opet poeo, ti... kriane krmka i kokota! uj ... sve dok neisti gaze zemljom Izraelovom, i ja u za kavgu bit, pa ti je pomirit se s tim. Daj neto za na zub, lijena konjska guzico! Gostioniar baci preda nj onaj isti pladanj s oglodanim kostima: Na, deri! Zubi su ti ko u kera, pa ko ker i gloi. Baraba ispi bukaru jednim gutljajem, obrisa brk, te se obrati Isusovim uenicima, strijeljajui oima kao da ih plamenom saie: A gdje vam je obanin, ovice moje? Imam neki stari rauna s njim. Nisi ni poeo piti, a ve si pijan, Juda e nato osorno. Tvoji su nas slavni pothvati ve stajali i previe nevolja. to ima protiv njega? usudi se upitati Ivan. On je sveti ovjek - kad zemljom kroi, gleda pred noge da ne bi nehotice mrava zgazio. Da mrav na nj ne nagazi, htio si re. Tolika je kukavica! Jel on uope muko? Spasio je Magdalenu iz tvojih kanda, pa mu to ne moe oprostit, ohrabrio se Jakov. Prevario me, promumlja Baraba - oi mu se zloslutno smrknue, ,,a onaj ko mene prevari, to i plati... kad-tad!
192

Juda ga nato pograbi za miicu i odvede nastranu; napao ga je rijeima tihim, ali punim gnjeva, izreenim u jednom dahu: to uope radi ovdje?! Zato si napustio galilejska brda, kad te je bratstvo tamo sklonilo? I vie nas je nego dovoljno pritajenih ovdje u Jeruzalemu. Borimo li se za slobodu... ili smo batalili boj? Baraba se pobunio s nita manje jarosti. A ako se bijemo, ko e mi zabranit da djelujem po svojoj volji? Io sam se na svoje oi uvjerit u znakove svetosti i uda Krstiteljeva... misle da je on moebit Onaj koga ekamo. Tako ja reko sebi... pa ko mislim, ako jes, neka ne oklijeva - neka nas povede da pone klanje... ma sam zakasnio: glavu mu odrubie. Nego, Judo, to mi ti ima kazat, ko moj voda? Kaem ti da se gubi odavde! Ne mijeaj se u tua posla. Da se gubim? Ti to meni ozbiljno?... Jesam doo zbog Krstitelja, ma sam naletio na drvodjelju - a ti bi da ga se okanim sad kad mi ga Bog pod nos turi, nakon to ga godinama ganjam? Odlazi! zapovijedi mu Juda. Ovo je moja stvar i ti u to ne mijeaj prste. Kako sad tvoja stvar? Bratstvo, tebi na znanje i ravnanje, oe da mu se zavrne vratom. On je buka po nalogu Rima: plaaju mu da baljezga o kraljevstvu nebeskom, kako bi eljad smetnu- la s uma zemaljske jade i robijanje. A ti sad... to zapravo smjera? Ne tie te se. Moji razlozi, moje nakane. Zaboravi! Baraba se potom okrenu put Isusovih uenika, koji su se upinjali ne bi li nauli barem dio njihovog razgovora. Vidjet emo se opet, i to uskoro, janjci moji, dobacio im je zloguko. Nije se rodio ko bi Barabi umako... ve e nam se ukrstit puti. Potom se urno izgubio u smjeru Davidovih vrata. Krmar namignu Petru. Nareenje mu je izdo, ree mu apatom. Oni su ti bratstvo... mo mislit kakvo: ubiju jednog Rimljanina, a onda Rimljani ubiju deset Izraeliana. Ma to deset, petnaestoricu! Pripazite se, momci. Potom se nagnu put Petrova uha, kako ga riobradi ne bi uo, te mu apnu: Posluaj ti mene: ne vjeruj Judi Iskariotskom. Ti riani su... zastade u pola reenice, jer se Juda vratio za stol. Ivan se silno uznemirio: sjedao je, pa ustajao, premjeravao krmu koracima, dolazio do vrata, pa pogledavao uz i niz ulicu ali Uitelja ne bjee na vidiku. Kako je dan odmicao, vreva u Jeruzalemu bivala je sve ea i bunija. A dok su gradske ulice i trgovi bili prepuni ljudi, s vanjske strane Davidovih dveri bjee pustara bez zelena lista proarana bijelim kamenjem nadgrobnim stelama. Zrak bjee zasien smradom ivotinjskih leina: posvuda bjee uginulih deva i pasa, to u Ivana pobudi golemu tjeskobu. Sve u Jeruzalemu kameno bjee: lica eljadi, srca, kipovi bogova koje su tovali... pomislio je - a nigdje Milostivog Oca o kojem im zbori Uitelj! Kad bi se ve jednom pojavio da se s njim vrate u Galileju... Sad je i Petra izdalo strpljenje; ustao je, te ree: Idemo, brao! Nema njega, nee ni doi. A ja ko da ga ujem kako stie, apnu Ivan srameljivo. uje ga? Ma kako, ti... vidovnjae? upita ga Jakov; taj nije imalo ni najmanje razumijevanja za bratovljeve sanjarije kao i Petru, bjee mu najvie stalo da se domogne jezera i
193

svojih brodica na njemu. Kako ti to njega uje, a mi ne? Srcem.. odgovori mlai brat, ...jer u mene ono uvijek prvo i uje, i vidi. Jakov i Petar slegnue ramenima, a krmar e Ivanu u prilog: Ne snebivajte se, u pravu je momak. u jednom kako neko upita: ta Noina arka, to misli da je? Ljudsko srce, nita drugo! A u njem Bog i sva bia, znana i neznana. Sve se potopi i nestane, samo ono plovi vodama sa svojim bremenom. Jes, svega mi, srce ovjeje sve znade - i stoga mu se nimalo ne smijte! Uto se oglasie trublje, halabuka nastade, mnotvo se razmae da napravi mjesta krasnim lakonogim djeacima koji su nosili zlatom ukraenu nosiljku; u njoj bjee tust uglednik, sav u svili i kadifi - rukama s bezbrojnim zlatnim prestenjem gladio se po bradi nad podvoljkom otealim od lagodna ivota. Kaifa, visoki sveenik... jarina! ree gostioniar. Zaepite nos, momci - od glave riba smrdi. imun ne samo to je zaista stisnuo nos prstima, nego je i glasno pljunuo. Nose ga u vrt gdje se oderava, loe i bludnii sa enama i lijepim djeacima. Sram ga stid bilo!... Eh, da sam ja Bog - o tako tankoj niti svijet visi da bi je prekino... bi, moga mi vina!... presjeko je da sve ode dovraga! Hajdmo mi, opet e Petar. Nismo na sigurnom ovdje. Ni moje srce nije bez oiju i uiju, a te mu govore samo Odlazite! Bjete jadnici dok vam je navrijeme! Petar odista bjee uo svoje srce: uzlupalo mu se od straha toliko da je bez premiljanja dograbio batinu to ju nae u kutu. Vidjevi to, i drugi poskakae na noge - njegova je strepnja bila itekako zarazna. imune, ti ga poznaje... pa, ako doe, reci mu da smo otili u Galileju, podui Petar krmara. A ko e platit ono to ste pojeli i popili? Bilo je toga: janjee glave, vino... mrzovoljno e Cirenac. Vjeruje li u zagrobni ivot, imune? upita ga Petar. Naravno da vjerujem. E, pa, rije ti moju dajem da u cjelokupan raun podmirit kad se onkraj groba naemo. Mogu ti i napismeno potvrdit. Zbunjen, krmar se poea po potiljku. to je? Da nisi posumnjao u ivot nakon groba? Petar e prijekorno. Ma, nisam... Petre. Prokleto bilo, nije da ne vjerujem u nj - ali ne toliko da bi naplate odga. 20 Ali, dok su oni tako razgovarali, plaviasta sjena pade na prag svi se stresoe, jer se u okviru vrata ukaza Isus... krvavih stopala, neprepoznatljiva lika, odjee umrljane blatom. Tko li uistinu banu: njihov blagi Uitelj - ili estoki Krstitelj? Kosa mu je u slijepljenim uvojcima padala na ramena, koa bila opaljena suncem i ogrubjela, obrazi upali, a oi mu pojele cijelo lice. Njegove su stisnute pesnice, kosa, jagodice i oi postali jednaki Krstiteljevima. Uenici, zinuvi od uda, nijemo su ga promatrali: da se nisu dvojica mukaraca stopili i jedan postali? On je ubio Krstitelja, on... upravo on, pomislio je Juda, miui se ustranu kako
194

bi propustio doljaka koji im je donio toliko nemira. Pratio ga je pogledom dok je Isus prekoraivao prag, prilazio svakom od sljedbenika i zagledavao se u nj, grizao usne... Sve je njegovo preuzeo, pomislio je Juda - kao da mu se u tijelo uselio. A je li i Krstiteljevu duu batinio, estinu njegova glasa? Progovorit e, vidjet emo... Neko vrijeme - ni od koga rije da se uje. Ozraje se u krmi posvema promijenilo: ak se i imun povukao u kut i odande nijemo zurio u Isusa. Taj, pak, doe do sredine prostorije, stalno usnice grizui, vene na sljepoonicama mu nabreknue a onda se najednom oglasi grubo i estoko: Vi, kanda odlazite? Sudruzi protrnue, jer to ne bjee njegov glas - nego onoga stranog proroka, Ivana Krstitelja. Nagurae se jedan iza drugoga, nitko da mu odgovori. Oti ste nakanili? ponovio je jo ljue. Govori, Petre! Uitelju, Petar e nesigurnim glasom, Ivan ti zau korake u svom srcu, pa smo se spremali iza ti ususret. Isus se smrknu - preplavie ga gorina i ljutnja, ali se suzdrao. Idemo, samo im ree, okreui se prema vratima; u tom trenutku vidje Judu kako ga sa strane promatra studenim modrim oima. Ide i ti, Judo? upita ga Isus. Ostajem uza te do smrti... kao to zna. Nee bit dosta! uj me... a i vi ostali: kroit emo skupa i nakon smrti! Hajdmo sad... Krmar se osmjelio izai iz zaklona meu bavama. ,,Nek vam je sa sreom, momci! I da ne bude nedaa na putu... a vrate li se sretna vremena, Galilejci, pa se domognete raja, ne zaboravite da vas poastih vinom - i janjeim glavama! Rije ti moju dajem, Petar e posve ozbiljno, samrtno blijeda lica. Sram ga, naime, bjee to je u strahu slagao Uitelju - a Isusovo srdito nabrano elo reklo mu je da je ovaj prepoznao la. U sebi se prekorijevao: ej, Petre kukave, laljive, izdajico! proklet bio, kad misli muko postati? kad e pobijedit strah? kad e se prestat okretat ko vjetrenjaa il pijevac na krovu?... Petar je priao vratima, ekajui da vidi kojim e smjerom Uitelj, dok je ovaj, skamenivi se, naulio ui, jer zau jednolian poj, pun gorine i jada - isprekidan, pjevan hrapavim glasovima, dopirao je s druge strane Davidovih vrata. Gubavci! Bjehu posjedali u prainu i patrljke ruku ispruili prema prolaznicima, prosei i opijevajui veliinu Davidovu i milost Boju, jer im Svevinji posla gubu, pa mogu svoje grijehe okajati na zemlji - te e im sutra, u zagrobnom ivotu, lica vjeno sjati i blistati poput sunca. Isusa obuze tjeskoba. Krenuo je put sredita grada - trgovine, radionice, krme... bjehu se pootvarale, pa se ulice ispunie mnotvom. Svatko je nekamo hitao, svatko neto uzvikivao. Kakve li guve, kakve galame - kako li se znoj slijevao s tijela tih ljudi! Sve se ispremijealo: njitanje konja, preglasan govor eljadi, vojnike trublje... pa mu se grad uini kao zastraujua neman, i to bolesna: utrobe krcate gubom, bezumljem i smru. Kako su napredovali ulicama, Isus i uenici probijali su se kroza sve
195

nepodnoljiviji krkljanac - svatko iv kao da je sumanuto jurcao tamo-amo - pa se sin Marijin upitao kamo li svjetina hrli? emu takva hitnja?... I onda shvati: ti ljudi u pakao srljaju! Ta ga je pomisao strahovito uzrujala, jer se suoio s tekim izazovom: nije li moda njegova dunost ostati u tom gradu-ljudoderu, ispeti se na krov Hrama i odande povikati Pokajte se! Dan je sudnji doao! Jer tim je nesretnim ljudima, koji zadihani jure jeruzalemskim ulicama, pokajanje potrebnije - a i utjeha - nego vedrim i prostodunim galilejskim oraima i ribarima. Ostat u ovdje, pomislio je; odavde u objavljivati smak svijeta i dolazak kraljevstva nebeskoga. Andrija se nije mogao otresti tuge; priao je Isusu, te mu tiho rekao: Uitelju, uhvatie Krstitelja... i glavu mu odrubie! Sad vie nije vano, odvrati Isus posve mirno. Ivan je imao dovoljno vremena da obaviti svoju dunost - ufajmo se, Andrijo, da emo ga i mi imati koliko nam treba da ispunimo nau. Vidje pritom da su oi Prethodnikovog uenika pune suza. Ne tuguj, Andrijo, ree mu tapui ga po ramenu. Nije on umro. Umiru samo oni koji okasne da bi besmrtni postali, a on nije zakasnio. Bog mu dade njegovo vrijeme. Kad je to rekao, kao da se najednom prosvijetlio: uistinu, sve na ovom svijetu treba svoje vrijeme. S vremenom sve dozrijeva. Ako ga ima koliko ti treba, i ovjeji e glib u duh pretvoriti, pa te nee biti strah smrti. Ne bude li imao dovoljno vremena, nestat e... Dragi Boe, Isus je stao moliti u sebi, samo mi vremena daj - nita drugo ne item od tebe, samo vremena. Osjeao je, naime, jo previe blata u sebi, previe ovjejega; eto, kad pomisli na Magdalenu, oi mu se oboje strau ba kao to je osjetio uzbuenje i prole noi, kad je kriomice pogledavao Lazarovu sestru Mariju. Zacrvenio se od stida i odmah odluio: napustit e ovaj grad. Ura njegove smrti jo nije nastupila, jo nije spreman... Dragi Boe, samo mi vremena podaj, vremena i nita drugo. Zatim je pokazao glavom sudruzima: Idemo, bojovnici moji, u Galileju se vraamo. U ime Gospodinovo! Isus i uenici pojurie put Genezaretskog jezera kao iznureni i gladni konji prema voljenoj staji. Juda, riobradi, koraao je - kao i uvijek - na elu, veselo zviduui. Godinama ve ne bjee osjetio takvog zadovoljstva u srcu: Uiteljevo lice, glas i estina po povratku iz pustinje beskrajno su ga oduevili. On je ubio Krstitelja, stalno je ponavljao u sebi - i unio ga u se: janje i lav se u jednom stopie. Ta zato Mesija ne bi bio istodobno lav i jaganjac, poput negdanjih udovita?... Gazio je pranjavim drumom, pjevuio i ekao svoj tren; jer, nee zatije dugo biti, pomislio je. Jedne e od ovih noi dok ne stignu do jezera Isus progovoriti i tajnu nam rei: to je inio u pustinji, vidje ili il ne vidje Boga Izraelovog, te o em su njih dvojica razgovarali... a onda u procijeniti. Proe prva no; dok su umorni mu sudruzi pozaspali uza nj stisnuti, Isus je nijemo promatrao zvijezde. I Judine su se modre oi sjajile u mraku - njih su dvojica prosjedili tako cijelu no jedan suelice drugom, ali nitko ne izusti ni rijei. U zoru krenue dalje, ostavljajui za sobom kamenjar Judeje, a zagazivi
196

bjeliastim tlom Samarije. Jakovljevo vrelo bjee pusto: nijedna ena ne doe zahvatiti vode i dati im da se osvjee. Brzo su preli tom krivovjernikom zemljom i onda ugledae svoje voljene planine: snijegom pokriveni Hermon, skladni Tabor, sveti Karmel. Jo se jedan dan kraju primakao. Polijegali su pod gustom cedrovom kronjom i promatrali zalazak sunca. Ivan je poveo veernju molitvu: Otvori nam dveri svoje, o Gospode. Dan se gasi, sunce zahodi i nestaje... a mi doosmo pred tvoja vrata, Gospodine. Otvori nam ih, preklinjemo te. O, Vjeni, oprosti nam. O, Vjeni, smiluj nam se... Vjeni, spasi nas! Modra se veer spustila: sunce zae, a nebom jo ne zavladae zvijezde. Takvo se, bez nakita, bjee nadvilo nad zemlju. Isus isprui njene dugake prste, te ih poloi na ilovau, bjelkastu u sumraku. Veernja molitva jo je odjekivala u njemu, pretvarajui se u ivu sliku mnotva koje drhtavim rukama oajniki udara na vrata Gospodnja, a ona se ne otvaraju. Ljudi lupaju i viu... ali to uzvikuju? Zatvorio je oi da bi se usredotoio na sluanje. Danje ptice uorile su u svojim gnijezdima, a none jo ne bjehu otvorile oi. Ljudske nastambe daleko im bjehu; nije se ulo ni dovikivanje eljadi, ni lave pasa. Sudruzi bjehu odmrmljali i svaki svoju veernju, ali se pobone rijei izgubie u njima bez odjeka. Isus, meutim, u sebi je uo mnotvo kako tue na Gospodinova vrata - ona u njegovom srcu! Jest, sav taj narod kucao je na njegovo toplo ovjeje srce i zapomagao: Otvori! Otvori! Spasi nas... Isus obujmi vlastite grudi ba kao da i sam kuca po svom srcu, molei ga da se otvori, a dok se tako borio sam sa sobom, vjerujui da je osamljen, osjetio je da ga s lea netko promatra. Okrenuo se: Judine studene, a bljetave oi bjehu prikovane uza nj. Isus se strese, jer je riobradi bio ponosna, nepripitomljiva zvjerka. Od svih uenika, s njim je osjeao najveu bliskost i najveu udaljenost u isti mah. inilo mu se da se i ne treba povjeriti nikomu osim njemu. Ispruio je desnu aku, te e: Judo, brate moj, pogle - to drim? Juda je u polumraku dobrano iskrenuo vrat ne bi li vidio, ali... Nita, priznao je, ba nita ne vidim. Vidjet e uskoro, Isus e uz osmijeh. Kraljevstvo nebesko, oglasi se Andrija. Sjeme, ree Ivan. Uitelju, sjea li se kako nam ree ono kraj jezera, kad si prvi put istupio da nam se obrati? Sija doe da sjeme svoje posije... A ti, Petre, to ti vidi? upita Isus sljedeega. Sto da ti kaem, Uitelju?... Ako pita moje oi: nita. Ali, pita li mi srce: sve. A izmeu niega i svega moj se um klati poput klepetue na goveetu. Jakove? Nita. Oprosti mi, Uitelju, ali mislim da nita ne dri. A gle! ree Isus i die ruku estokim pokretom. Prvo ju je visoko podigao, a onda snano zamahno njom nadolje - da se sudruzi prestraie. Juda, pak, bjee tako sretan da se sav ozario. Zgrabio je Isusovu ruku i stao ju ljubiti. Vidjeh, Uitelju! uskliknuo je. Vidjeh - sjekiru dri Krstiteljevu!
197

Ali, u istom je trenu osjetio da je pretjerao u radosti, te se opet povukao u sjenu cedrova stabla i naslonio na deblo. Isus se oglasio staloenim, ali tronutim glasom: On mi ju je donio i poloio ju uz korijen trula drveta. Zato i bjee roen: da mi ju donese. Vie od toga nije mogao - jer se ja rodih da doem, pregnem se i dohvatim ju. Odsada tee moja dunost: meni je gnjilo stablo sasjei. Vjerovah da sam mladoenja, pa da u ruci drim rascvalu bademovu granicu - ali sam oduvijek drvosjea bio. Sjeate li se kako smo se u kolo hvatali i radosno tumarali Galilejom, slavei ljepotu svijeta, jedinstvo neba i zemlje... te matali kako e nam se rajske dveri otvoriti da uemo kroz njih? Prijatelji, sve to san bjee - a sad se probudismo. Za onda nema kraljevstva nebeskog? uzviknu Petar preneraen od straha. Ima ga, Petre, ali u nama. Jest, nebesko je kraljevstvo u nama - a ono avolje oko nas... i ta dva kraljevstva neprestance ratuju. U boj, stoga! Prva nam je dunost sasje Sotonu ovom sjekirom. Kakvog Sotonu!? Okolni svijet. Smjelo, stoga, prijatelji - jer sam vas u bitku pozvao, a ne na pir. Oprostite mi, nisam to u poetku ni sam znao. Dakle, tko god od vas pomilja na enu, djecu, polja, sreu... neka ode. Nema se ega sramiti neka se samo digne, kae nam mirno zbogom i ode s naim blagoslovom. Jo ima kad. Zautio je potom, ispitivaki pogledavajui sudruge. Nijedan se ne pomae. Veernjica, nalik golemoj kaplji vode, pomolila se nad mrkom cedrovom kronjom. None grabljivice rairie svoja tamna krila i krenue u lov, a svje povjetarac dolepra iz planina. Najednom, usred miline nastupajue noi, Petar skoi na noge kliui: Uitelju, ja sam uza te u tom ratu - rame uz rame, sve do smrti! Hvalisave su to rijei, Petre, ne sviaju mi se. Tekim smo putom krenuli, mnogi e nam se usprotiviti jer komu je do spasa? Je li se ikad pojavio prorok koji htjede spasiti ovjeanstvo, a da ga ljudi nasmrt ne kamenovae? Kazah vam, opasnim smo putom poli, pa se, da biste preivjeli, due drite - i neka vam ne umakne. Jer, Petre, slabo je tijelo - njemu ne vjerujte. uje li ti mene?... Tebi, Petre, govorim. Ovom se oi napunie gorkim suzama. Zar nema vjere u me, Uitelju? upitao je tiho. A ovjek koga gleda s takvim nepovjerenjem jednoga e dana za te umrijeti. Isus spusti ruku na Petrovo koljeno. Moebit... moebit, promrmljao je. Oprosti mi, najdrai Petre. Okrenuo se zatim ostalima. Ivan Krstitelj je krstio vodom, ree im, pa ga ubie. Ja u krstiti ognjem, to vam noas jasno dajem na znanje, kako se ne bi alili kad se opaka vremena obrue na nas. Kaem vam, i to prije nego to smo i krenuli, polazimo smrti ususret - a besmrtnosti nakon nje. Eto, to je na put: jeste li spremni? Sudruzi zanijemie - jer njegov glas bijae otar: nije vie zvonio alom ni smijehom, nego zvao na oruje. Zar e oni smru ui u kraljevstvo nebesko? Nema li i drugaijeg puta? Jer, oni bjehu jednostavni ljudi, nepismeni trudbenici, kojima
198

se svijet inio bogat i moan - pa kako da s njim zarate? Da barem aneli siu s neba i priteknu im u pomo... ali nikada nijedan od njih ne vidje anela da kroi zemljom i pomae siromanima i prezrenima. Stoga potonue u utnju, u tiini procjenjujui i vaui opasnost. Juda ih je promatrao krajikom oka, podsmjeljivo i pun sebe - jer se jedini on nije kolebao. Krenuo je u boj prezrijevi smrt, ne marei za svoje tijelo, a do due i manje drei - s najveom se strau i radou upustio u samounitenje... zarad te strasti same. Petar se konano oglasi, prvi od svih: Uitelju, oe li aneli s neba sletjeti da nam pomognu? Mi smo aneli Boji na zemlji, Petre, odgovori Isus. Nema drugih. A ti misli da mi to moemo... sami, Uitelju? upitao je Jakov. Sin se Marijin die na noge - bjee se zamjetno namrtio. Odlazi, povikao je. Ostavi me! Ja te se neu odrei, Uitelju, uzbueno e Ivan. S tobom u i u smrt! I ja, Uitelju! uskliknu Andrija, grlei Isusova koljena. Dvije se krupne suze skotrljae niz Petrovo lice, ali nita ne ree - dok Jakov, koji bjee snaan momak, pognu glavu od srama. A ti, Judo, brate moj? upita Isus, videi kako riobradi divlje strijelja pogledom po ostalima. Ja se ne zamlaujem rijeima, prasnu Juda, ,,a niti cmizdrim ko Petar. Dok ti je sjekira u rukama, uza te sam - batali ti nju, okanim se ja tebe. Jer, dobro ti zna da ne slijedim ja tebe nego nju... sjekiru. Nije te stid tako razgovarat s Uiteljem? uzruja se Petar. Isusu, meutim, bjee drago to to je uo. Dobro zbori Juda, ree, jer, prijatelji, sjekiru i ja sam slijedim. Potom se svi spustie na tlo, oslanjajui se leima o cedrovo deblo. Zvjezdani roj na nebu sve je gui bio. Ovoga trena, Isus e tiho, ali nepokolebljivo, razvijamo Boji stijeg i u boj kreemo. Zvijezda i kri izvezeni su na Gospodnjem barjaku - nek nam je Gospod na pomoi! Opet nasta muk - jer u srcima odluili bjehu, pa su im se ispunila beskrajnom smjelou. Opet u vam zboriti, u prispodobi, dakako... ree Isus nakon nekog vremena; mrak ve nepronian bjee - sudruzi vie nisu vidjeli ni jedan drugoga ...posljednjoj prije bitke. Zna se da zemlja poiva na sedmorim stupovima, da ti stupovi u vodi stoje, voda na oblacima, a oni na krilima vjetra... te da se vjetar dri oluje, a ona munje. Munja, pak, poiva uz noge Gospodinove... ba poput sjekire. Nita ne razumijem, oglasi se Ivan snudeno. Ivane, sine munjin! Isus e pruajui u mraku ruku da bi ga pomilovao po kosi. Razumjet e kad ostari, pa bude pustinjak na zagubljenu koju, a nebo ti se nad glavom otvori i um ti bude ognjem zahvaen! Onda zautje, jer je po prvi put tako jasno spoznao to je munja Gospodinova: ona uarena sjekira uz Boju nogu - s koje, kao zrnca brojanice, vise oluja, vjetar,
199

oblak i voda... i zemlja sama i cijela. Iako je godinama ivio s umnim ljudima, godinama i svete knjige iitavao, nitko i nita mu dotada ne otkri tu zastraujuu tajnu: munja je Sin Boji - Mesija. Onaj ije je oistiti svijet! Suborci moji, ree im - videi da na Petra sioe dva ognja: plamtjeli su mu iz ela poput rogova, znate da bjeh otiao u pustinju, s Bogom se sresti. Gladovao sam, eao, skapavao od ege... te se grio na stijeni zazivajui Boga da mi se javi. Buljuk za buljukom vragova me salijetao, slamao me, pjenio se od bijesa nada mnom, uzmicao, pa iznova nasrtao. Prvi navalie vragovi tijela, onda vragovi uma, te naposljetku svi vrazi srca. Ali, drao sam Boga pred sobom poput bronanog tita, te se pijesak oko mene prekri njihovim izbijenim zubima, polomljenim vilicama, odvaljenim rogovima, a onda zauh glas nad sobom: Ustani, mai se sjekire to ti ju Prethodnik donese - i udri! Zar nee niko bit poteen? uasnu se Petar. Isus je preuo njegovo pitanje, te nastavio: Odjednom mi ruke oteae kao da mi je netko gurnuo sjekiru u ake. Htjedoh se dii, a im se na noge osovih, onaj se glas iznova zau: Sine drvodjeljin, novi potop nadire - ali ovoga puta nije vodeni, nego ognjeni. Sagradi, stoga, novu arku odaberi svetou ozarene i u nju ih ukrcaj! A odabir je poeo, prijatelji! I arka je sagraena, jo su joj otvorena vrata pa uite! Svi se uzbunie. Puzajui u mraku, natiskali su se oko Isusa, ba kao da je on arka i da se kane u nj ukrcati. Malo zatim, opet e onaj glas: Sine Davidov, im poar popusti i arka spusti sidro u Novom Jeruzalemu, uspni se na pradjedovsko prijestolje i vladaj narodima! Stare e zemlje nestati, nestat e i nekadanjega neba, a novo e se prostrijeti nad glavama posveenih. Zvijezde, pak, kao i oi u tih ljudi, blistat e sedam puta jae nego ikada prije. Uitelju, Petar e jednako uzbueno, mi koji se budemo borili s tobom ne smijemo umrijeti prije nego to stanemo zdesna i slijeva tvom tronu! Isus ga ni uo nije. Uronjen u ognjenu viziju to ju doivje u pustinji, nastavio je proroanski: A kad sam posljednjom rijei iz visina uo, one bjehu: Sine Boji, primi moj blagoslov! Sine Boji! Svaki je od njih ponovio te rijei, ali duboko u sebi - i ne apui ih, a nekmoli naglas kazujui. Zvijezde su blistale sve sjajnije: inilo se kao da vise negdje izmeu neba i ljudi. A... Uitelju, upitao je Andrija, odakle poinjemo na bojni pohod? Bog je moje tijelo umijesio od zemlje nazaretske, odgovori Isus, pa mi je stoga dunost i otpoeti u Nazaretu. Ondje e se moje tijelo poeti pretvarat u duh. A onda emo u Kapernaum, ree Jakov, da bismo spasili moje roditelje. Pa u Magdalu, predloi Andrija, kako bismo i sirotu Magdalenu prihvatili u arku. ,A- zatim cijelim svijetom! uskliknu Ivan, pokazujui rukama put istoka i zapada.
200

Petar se, sluajui ih, ironino nasmija. Ma, ja sam zabrinut za nae trbuhe! dobaci im. Sto emo li blagovat u arci? Ja sam za to da povedemo samo jestive ivotinje, jer, zaboga to bismo s lavovima i obadima? Ogladnio bjee, pa mu stoga hrana i pala na um; ostali se nasmijae njegovom pitanju. Samo li na jelo misli, prekorio ga je Jakov, ,,a o spaavanju svijeta je rije. I vama je na pameti, itekako, pobunio se Petar, samo to neete priznat. A ja, to na umu - to na drumu. Kud mi miso luta, tud i ja s njom! Zato me lajavi jezici i zovu Vjetrenjaa... biva, okreem se kako vjetar pue. Jel tako, Uitelju... jel da jest? Osmijeh se razlije Isusovim licem; bjee se sjetio jedne stare prie. Neko davno ivjee rabin, koji naumi nai nekoga tko umije puhnut u rog tako snano i umjeno da svi vjernici uju i nagrnu u sinagogu. Razglasi stoga da svi koji umiju u rog puhati dou i pokau to umiju, pa e on sam odabrati najboljega. Petorica pristupie, ponajbolji u gradu, te svaki uze rog i puhnu. Kad su zavrili, rabin je pitao jednog po jednog: Na to misli, dijete moje, dok u rog pue? Na Boga, ree prvi. Mislim na osloboenje Izraela, odgovori drugi. Trei kaza da ima na umu gladne i siromane, a etvrti da pomisli na udovice i njihovu siroad. Samo se peti, najbjedniji od svih, povue u kut, kanda ne bi nita rekao, ali mu rabin prie, te i njega upita: A ti, sine, na to misli dok pue u rog? Oe, taj e pocrvenjevi od nelagode, siromah sam puki, a imam etiri keri... redom neudane, jer im ne mogu miraza dati. Stoga, dok u rog puem, govorim u sebi: Boe, i sam vidi koliko se trapim sluei ti, pa poalji etvoricu enika mojim kerima! Blagoslovljen da si, rabin e nato, tebe uzimam! Isus se zatim okrenu Petru i nasmijei se: A ja tebe uzimam, Petre, ree. Jest, odabrah te - jer kad ti je objed na pameti, o objedu i zbori. Kada ti je, pak, Bog na umu, samo o Bogu govori. Pa neka te Vjetrenjaa zovu, odabrah te, jer e biti onaj mlin u kojem e se samljeti ito da bi se mnogi hljebom nahranili. Uto se sjetie da jo jedan jedini hljepi imaju, te ga Isus podijeli. Svakom doteknu po zalogaj, ali ga Uitelj blagoslovi, pa se svi zasitie. Potom se naslonie jedan na drugog leima i ubrzo pozaspae. Sve, ivo i neivo, u san pada: snivaju nou i stijene, vode i due. Kad su se zorom razbudili, osjetie sudruzi da su im se due razgranale, zale u svaki kutak njihovih tijela, te ih ispunile radou i samopouzdanjem. Krenuli su prije punog svanua zrak bjee svje, a nebo zastrto jesenskim oblacima. dralovi u seobi proletjee iznad njih, nosei na krilima lastavice prema jugu. Bezbrini, hitali su putom proeti osjeajem da se nebo i zemlja stopie u njihovim srcima, te da je i najmanji kamen ukraj puta Bogom ozaren. Isus je koraao na elu, nekoliko koraka pred ostalima. Osjeao se donekle bezvoljno, svjestan da vie ni o em ne odluuje, jer se bjee posve predao u Boje ruke. Znao je da je poruio sve mostove za sobom i da nema povratka da sudbina kroi ispred njega, a njemu da ju je samo slijediti. Desit e se ono to Bog bude htio... a to e to biti? Najednom je zauo iste one korake to su ga ranije
201

nemilosrdno pratili! Napregnuo je sluh i dobro ih uo, jednako teke, brze i odlune - ali ne vie za sobom, nego ispred njega; nisu ga slijedili, nego predvodili. Bolje je tako, mnogo bolje pomislio je; sada znam da ne mogu zastraniti. Ushien, najednom je produljio korak: kao da su one stope pourile, pa i on za njima. Napredovao je tako, apui svomu nevidljivom vodiu razgaljeno Naprijed! Naprijed! - koliko god je posrtao po kamenju, naprezao se preskaui jarke... Odjednom je kriknuo: osjetio je estoku bol u akama i stopalima, kao da mu ih avlima probie. Naglo onemoao, bacio se na oblinju stijenu... krupne grake njegova studenog znoja orosie kamen, a njemu se uini kao da pliva, lebdi, to li, jer mu nestade tla pod nogama, a kao da se pred njim rastvorilo nemirno mrano more. Pusto bjee, osim to je njime jezdio malen crveni un jedra napetog gotovo do raspuknua... Isus ga je promatrao i promatrao, a onda se nasmijei: Ono je moje srce, apnuo je, moje srce... Ubrzo se pribrao, boli nestade, pa kad ga uenici sustigoe, naoe ga kako smiren sjedi na onom kamenu i smijei im se. Samo naprijed, momci. Bre... ree im diui se s njega. 21 Govore da je abat pretio djeak na Bojim koljenima, jer na taj dan i vode miruju, ptice gnijezda ne grade, a niti ljudi djelaju. Sveano se odjenu, urese i odu u sinagogu da bi promatrali rabina kako odmotava Sveti svitak s Bojim zakonima ispisanim crvenim i crnim slovima, te sluali uene kako istrauju svaku rije, svaki slog - iitavajui, s velikim umijeem, volju Boju. Tog Sabata mnotvo je upravo izlazilo iz nazaretske sinagoge, oiju jo punih vizija to ih stari rabin imun bjee pred njih prizvao. Te su ih slike tako zabljesnule da su posrtali kao slijepci, razilazei se seoskim ulicama ili eui pod visokim palmama ne bi li povratili pribranost. Rabin bjee pustio sveti svitak da se sam razmota koliko sluaj hoe, a on se otvori na zapisima proroka Nahuma. Tako, kad je stavio prst na Knjigu - opet nasumino - on mu se nae ispred svetih rijei: Proriem - planinom e odjeknuti stope onoga koji donosi dobre vijesti! Stari je rabin proitao te rijei, pa jo jednom... i jo jednom, prikupljajui daha, a onda uzviknu: To je Mesija!... Dolazi! Osvrnite se oko sebe, u svoju se nutrinu zagledajte - posvuda ete vidjeti znakove njegovog dolaska. U nama: bijes, sram, ufanje, krik Dosta nam je!... a izvan nas: Sotona sjedi na prijestolju Svijeta. Dri gnjilo ovjeje truplo na jednom koljenu, te ga tetoi, a na drugomu drolju - duu ovjekovu. Dole su godine to su ih proroci najavili, a sam je Bog kroz njihova usta govorio. Otvorite Spise i to kau? Kad Izrael bude zbaen sa svog prijestolja, a nae sveto tlo budu gazile nevjernike noge, kraj e svijeta nastupiti! I to jo govori Knjiga: Posljednji e kralj biti bezbonik, pohotljivac i kritelj zakona, a njegova djeca same nitarije. Kruna e se otkotrljati s izraelianske glave!
202

Pohotan kralj koji ne potuje zakona je stigao: Herod! Vidjeh ga svojim oima, kad me pozvao u Jerihon da ga izlijeim: ponio sam moje ljekovito bilje - znam sve o djelovanju i najtajnijeg od svih - i otiao onamo... a od onoga dana ne mogu zinut na meso, jer ga vidjeh kako se iv raspada; vino ne mogu usnama prinijeti, jer vidim njegovu krv krcatu gamadi. Trideset godina se ne mogu osloboditi njegovog smrada u nosnicama. Umro je, leina mu je sagnjila... sinovi ga naslijedie: ni po em izuzetni, nitarije, glibavci. Kraljevska kruna spuznula im s glava... Proroanstvo se, dakle, ispunilo: stie smak svijeta! Nad Jordanom jeknu glas: On dolazi! Glas taj u nama odjeknu: On dolazi! Danas, kad nasumce otvorih svitak i slova se sastavie pred mojim oima, i ja jeknuh: On dolazi! Ostario sam, oi mi se zamutile, zubi poispadali, koljena se rasklimala... ali me silna radost obuze: radujem se, jer Bog odra rije to mi ju dade kad kaza imune, nee umrijeti prije nego to vidi Mesiju. I tako, to sam ja blie grobu, Mesija je nama. Hrabrosti, stoga, djeco moja! Nema vie ropstva, nema Sotone, nema Rimljana samo Mesija koji dolazi! Muevi, omotajte ruke remenjem: u rat polazimo! ene, upalite svjetiljke - mladoenja stie! Ne znam dan, uru ni tren - to moe biti danas ili sutra, pa pripravni budite. ujem stijenje oblinjih planina kako se drobi pod njegovim stopalima. On dolazi! Izaite, moda ete ga vidjeti! Narod izae iz bogomolje, te se razie izmeu visokih palma; budui da rabinove rijei bjehu dobrano zbrkane, ljudi su se trsili ne bi li ih to prije smetnuli s uma i potisnuli u se grmljavinu i ognje, kako bi smirili due da se mogu posvetiti poslima to su ih ekali. Ali, dok su tako etnjom skraivali vrijeme do podneva povratka domovima, gdje e razgovorom, moda i prepirkom, a svakako objedom, potisnuti proroke rijei u zaborav - sin se Marijin ukaza, u dronjcima i bosonog, ma lica ozarenog svjetlou munje. etvorica uenika srameljivo su kroili za njim, a posve na zaelju bjee nedrueljubivi Juda rie brade. Seljani se prenerazie: odakle li ti potepusi naioe - a zar im nije ono sin Marijin na elu? Pogle kako hodi: mlatara rukama ko da e poletjet. Bog ga mokrom krpom oinu... taj zaista misli da je krilat! Eno se penje na kamen i neto mae - kanda e govorit... Ajmo se malo zabavit! Isus se zaista bjee uspeo na kamen nasred seoskog trga. Svjetina ga okrui podrugljivo mu se smijui dobro im dolo to ih je taj vidovnjak nakanio zabaviti. Eto, sad e bre zaboraviti gorke rabinove rijei... a rat im najavi i kaza da budni budu, jer da On dolazi! Ali, istu im je pjesmu ve godinama u ui gudio, pa im ga ve dosta bjee; sad e im sin Marijin, Bogu hvala, pomoi da ga odagnaju s uma. Sin Marijin uto im je rukama dao znak da priu, pa se poljana ispuni bradonjama, glavama pod kapama i mukarcima u prugastoj odjei. Neki su vakali datulje, da prevare glad do ruka, drugi sjemenje tikve, dok su najstariji bogobojaljiva eljad nosili dugake brojanice s uzlovima od modre tkanine; u svakoj bjee zapis sa citatom iz Svetih spisa.
203

Isus je ih paljivo promatrao; iako se nae pred odista golemim mnotvom, u srcu mu ne bjee straha. Otvorio je usta i glasno ih oslovio: Brao, otvorite srca, napregnite ui - poujte rijei to u vam ih rei. Isaija neko zavapi: Duh Gospodinov me nadahnuo, odabrao me da donesem dobre vijesti siromasima, poslao me da proglasim robove slobodnima i podarim svjetlo slijepima! Proreeni je dan doao, brao: Bog Izraelov uputi me da vam donesem dobre vijesti. U Judejskoj pustinji me pomazao, odande dolazim... i povjerio mi veliku tajnu. Primio sam ju i dooh preko brda i ravnica - zar mi niste uli korake planinom? da ovdje, selu iz kojeg potjeem, prvom najavim radosnu novost. A koju? Kraljevstvo nebesko doe! Neki starac s dvostrukom grbom poput devine podie svoje brojanice, te e kripavim glasom: uplje su ti rijei, isprazno je to to zbori, sine drvodjeljin. Da kraljevstvo nebesko, pravda, sloboda... ili zgrabite to moete, dok se oteti dade sit sam blebetanja! udo se oe, udo! Ja bi neto sad i ovdje... udo nekakvo uini, pa da ti povjerujemo. Inae, zavei gubicu! Sve je udo, starino, odgovori mu Isus. A kakvo bi ti jo? Eto, pogledaj preda se: i nad najskromnijom vlati trave stoji aneo-uvar koji joj pomae rasti. Digne li pogled, zar nije udo nebo krcato zvijezda? A i kad zatvori oi, starino, nije li udo onaj svijet u nama? Kakvo li je zvjezdano nebo tek nae srce! Ljudi ga ue, te se zabezeknuti poee okretati jedan drugom - pitajui: Ma, zar nije ovo sin Marijin? Otkud najednom govori s toliko samouvjerenosti Vrag mu kroz gubicu zbori! Gdje li su mu braa da ga sveu... mogao bi ugrist koga. Opet e govorit! Tiho, tamo! Sudnji je dan, dan Gospodnji, doao, brao. A jeste li spremni? Malo vam je vremena ostalo! Pozovite bijedne i razdijelite im svoju imovinu. Zato toliko marite za dobra zemaljska - kad stie oganj koji e ih progutati? Jer, kraljevstvu nebeskom prethodi vladavina ognja. Sudnjega dana kamenje e se bogatakih kua sruiti na vlasnike u njima, zlatnina u njihovim krinjama znojem e se obliti, a imune e zaliti krv i znoj siromaha. Nebesa e se otvoriti, potop i oganj iz njih pokuljati, a nova e arka ploviti nad plamenima. U mene je njen klju, ja u ju otvoriti i odabrat one koji e se spasiti. Nazareani, brao, od vas poinjem. Prvi ste pozvani - uite! Plamen Gospodnji samo to nije s neba liznuo! E, ko li se sin Marijin - nae da nas spaava!? prolomie se podrugljivi uzvici, uza silan agor i grohotan smijeh. Neki se sa- gnue i uzee kamenje s tla, ekajui trenutak da ga ponu gaati. Uto netko trkom prie rubu poljane: bio je to pastir Filip, koji je pojurio im je uo da mu prijatelj doe. Oi mu bjehu upale i prokrvljene kao od tekog plaa, obrazi upali, a tijelo sama kost i koa. Naime, jo onoga dana kad se pozdravio s Isusom i uz osmijeh poruio sudruzima kako nee s njima, jer posjeduje ovce koje nema komu ostaviti, provalie razbojnici iz Libanona i otee ih - ne ostavivi mu nita osim pastirskog tapa. Otada je tumarao od sela do sela, s planine na planinu,
204

traei svoje stado. Psovao je i prijetio, bjee naotrio irok bode i priao kako e potegnuti sve do Libanona... dok bi nou, na osami, gorko plakao. Sad je, pak, pohitao da se sastane sa starim prijateljima, izjada im se i namoli da krenu s njim u Libanon. Prilazei, uo je buenje i porugu. to li se tu zbiva? emu se smiju?... promrmljao je probijajui se kroz mnotvo. Isusa je ismijavanje estoko rasrdilo. emu se rugate? povikao je. Vidim da kamenje skupljate - da ga bacite na sina ovjejega? Nastambama se svojim hvaliete, maslinicima i vinogradima - a sam su prah i pepeo! Kao i sinovi i keri vae: prah i pepeo! Jer e ognji, ti strani hajduci, navaliti s planina i ugrabiti vam ovce! Kakvi hajduci, kakve ovce?! promrmljao je Filip, koji ga je sluao bradom oslonjen na tap. Kakve li to ognje najavljuje? Dok je Isus tako govorio, na seoski se trg slijevalo sve vie itelja sirotinjskog naselja ruevnih koliba, eljadi u koje se znoj bjee slijepio sa zemljanom prainom i pepelom. Bjehu uli da se pojavio novi prorok siromanih i potrali da ga uju jer se pronio glas da mu je u jednoj ruci nebeski oganj kojim e saei bogate, a u drugoj tezulja kojom e njihova blaga pravedno razdijeliti potrebitima. Njima on bjee drugi Mojsije, donositelj novoga, pravednijeg Zakona. Kad su pristigli, ti ga ljudi stadoe sluati zatravljeni: doao je - jest, On je doao! Kraljevstvo siromanih stie! Ali, kad se Isus spremao opet progovoriti, nekakva ga dvojica epae i povukoe s onog kamena, te hitro omotae debelim uzetom! Isus vidje da to bjehu sinovi Josipovi, njegova braa hromi imun i vjerski zanesenjak Jakov. Kui ide - i to pod klju! Vragom si opsjednut! urlali su vukui ga za sobom. Nemam ja kue, pustite me! Ova je poljana moj dom, oni ljudi - braa! zavapio je Isus, pokazujui glavom put mnotva. Kui idi! Gubi se kui! povikae seljani uz urnebesan smijeh. Jedan od onih s kamenjem u rukama i baci oblutak: okrznuo je Isusovo elo kap krvi krenu mu niz lice. Dvogrbi starac kriao je iz svega grla Ubijte ga! Ubijte! On je vjetac, bacio je ini na nas! Oganj prizva da nas spee, pa e nas oganj i saei! Smrt njemu! Smrt! Smrt! zaulo se sa svih strana. Uto Petar istupi pred rulju. Sram vas bilo! povikao je. to vam je on uinio? Napadate nevinoga. Nekakav se mladi siledija baci na nj. A ti si s njim, ha...? upitao je zgrabivi ruetinom Petra za guu. Ne! Nisam! ovaj e guei se i udarajui nasilnika ne bi li se oslobodio njegovih aka. Ostala trojica Isusovih uenika bjehu se raspametili od straha: Jakov i Andrija s mukom su se probijali iz mnotva, a Ivan se gorko rasplakao. Juda im, meutim, prvo otvori put, a onda odbaci brau od Uitelja i razveza konop. Gubite se, izderao se na njih, jer ete saznat to znai imati posla sa mnom. Da vas ne vidim!
205

Idi ti u svoje selo nareivat! obrecnu se hromi imun, ali ga Juda obeshrabri doviknuvi mu kako on nareuje ondje gdje zavodi reda svojim akama. Zatim e ustraenoj etvorci: Zar se ne stidite samih sebe - ve ste ga se stigli odrei! Priite ovamo, okruite ga tako da ga nitko ne moe taknut! Ivan, Jakov, Petar i Andrija stisnue se oko Isusa, propadajui u zemlju od srama. Uto im ona sirotinja - sve sam bijednik i goljo - prie viui: Brao, na vaoj smo strani. Ajmo pobit bogatune! I ja sam s vama, zau se neiji divlji glas: Filip se bjee razmahao svojom batinom i prilazio im je rastjerujui bukae. Eto i mene! Dobrodoao, Filipe, kaza mu riobradi. Pristupi nam! Siromasi i prijestupnici - na okup! Kad imuni vidjee da se sirotinja iz naselja s ruba Nazareta digla protiv njih, u prvi se mah razbjeae kuda koji, sikui kako drvodjeljin sin napuni ui odrpancima da poredak okrenu naglavce - a zar i ne ree da donosi novi Zakon? Ubit ga treba! Smrt njemu! Pribravi se ubrzo, netko s batinom u ruci, netko s noem, veina s kamenom, krenue da se obraunaju. Starci bjehu ostali postrance, razjarujui ih i ohrabrujui vikom. Isus i prijatelji potraie zaklon meu palmama na rubu poljane, dok se siromasi razbjeae uokolo. Tako se sin Marijin zatee meu dvjema naroguenim skupinama. Rairio je ruke i povikao Brao! Brao! ali ga nitko nije posluao. Zazvida kamenje izbaeno prakama i ranjeni poee jaukati i kleti. Uto neka ena dotra iz uske sporedne ulice. Crven joj rubac bjee vrsto svezan oko glave, tako da joj je otkrivao samo dio lica od usana do obrva nad krupnim crnim oima - a one joj bjehu oroene suzama. Za ime Boje, nemojte ga ubiti! kriknula je to je glasnije mogla. Marija... to mu je mati, zaagorilo je mnotvo. Ali oni pobjenjeli starci, koji nisu imali suuti prema njezinom sinu, nisu je imali ni prema njegovoj materi. Ubijte ga! Smrti njemu! i dalje su urlali. Doao je podbunit narod, razjarit bunu... da bi nau imovinu razdijelio bosonogim goljama. Smrt njemu! Suprotni se tabori nemilosrdno dohvatie. Kako se Josipovi sinovi ne bjehu pomirili s porazom, Jakovu nije preostalo drugo nego da im obojici baci po kamen u glavu, te padoe u prainu i stadoe tuljeti od boli. Juda, s isukanim bodeom, stao je pred Isusa i branio da mu itko prie, dok se Filip - neutjeno ojaen gubitkom ovaca - razbjesnio i naslijepo udarao batinom po protivnikim glavama. Za ime Boje, opet se zauo Marijin glas. On je bolestan! Razum je izgubio... smilujte mu se, zapomagala je, ali se njezino preklinjanje izgubilo u posvemanjoj dernjavi. U tom je trenu Juda dograbio najkrupnijeg od silnika, te ga bacio na zemlju i krenuo da ga zakolje - ali mu Isus zadra ruku. Judo, brate moj, povikao je, samo bez krvi! Bez krvi! A to da prelijemo - vodu? riobradi e jarosno. Zar si ve zaboravio da ti je
206

sjekira u ruci? Za nju je as kucnuo! ak se i Petar razbjesnio - ljutnju mu raspirie udarci to su pljutali po njemu pa je dohvatio povelik kamen i bacio ga put staraca-podstrekaa. Marija se nekako progurala kroz guvu i prila sinu, te ga primila za ruku. Dijete moje, ree mu sva oajna, to se s tobom zbilo? Kako si tako nisko pao? Vrati se doma da se opere, presvue i sandale nazuje. Strano si se zapustio, sine. Nemam ja doma, odvratio joj je. Nemam ni majke... tko si ti? Mati mu nato brinu u gorak pla. Zarila je nokte u obraze- ne ree vie ni rijei. Uto se Petar baci kamenom i prebi stopalo onomu dvogrbom starcu; taj grozno jeknu i odepesa puteljkom put rabinove kue - upravo kad sveenik zadihan istra, digavi se od stola za kojim je jo jednom tragao za rijeju Bojom u retcima Svetih spisa, zadirui u svaki stih i slog. uvi halabuku, dograbio je svoj pastirski tap i krenuo da vidi to se zbiva: od nekolicine ranjenih, koje je usput susreo, douo je mnogo toga, pa je ustro razmicao gomilu ne bi li stigao do Marijinog sina. emu sve ovo, Isuse? prijekorno ga je upitao. A ti si, kao, donositelj ljubavi?... Takvu li nam ljubav nosi? Sram te ima bit! Zatim se okrenuo mnotvu. Idite kuama, djeco moja. Ovaj moj neak bolestan je i zlosretan ovjek... neuraunljiv godinama ve, pa mu ne uzmite za zlo to to prtlja. Ne govori on te rijei, nego netko drugi kroz njegova usta! Tono - Bog...! uskliknu Isus, ali ga stari rabin uutka. Umukni! izdera se, uprijevi mu tapom u grudi. Okanite ga se, djeco moja, ree ponovo se obraajui gomili. Kaem vam, ne obraajte panju na nj, jer taj ne zna to govori. Svi mi, bogati i siromani, sjeme smo Abrahamovo, pa se ne sukobljavajte meu sobom... nego, podne je, pa se lijepo vratite kuama, a ja u nai lijeka nevolji ovog nesretnika. Zatim se obratio Mariji: Idi i ti kui, eno. Za as emo mi za tobom. Mati baci jo jedan pogled na sina, pogled prepun silne enje kao da ga gleda posljednji put. Uzdahnula je, zagrizla rubac da glasno ne zaplae, te se otputila uliicom. Dok su se pripadnici suprotstavljenih tabora nemilice mlatili, oblaci prekrie nebo: kia se spremala osvjeiti zemlju, a i estok se vjetar die. Opustjela poljana uas se cijela prekri otpalim smokovim liem. Isus tada zamijeti Filipa, te e mu - irei ruke: Filipe, brate... dobro nam doao. Tako se radujem to te vidim, Uitelju, odgovori obanin, prihvaajui Isusovu desnu ruku objema svojim i padajui niice pred njim. Evo ti... da se ima na to oslanjat, ree pruajui mu svoj pastirski tap. Hajdemo, suborci, Isus e okupljajui sljedbenike. Idemo odavde, otresite prainu sa stopala. Zbogom, Nazarete! Ispratit u vas do izlaska iz sela, da vas nitko ne uznemirava, stari e rabin
207

pomirljivo; uzeo je Isusa za ruku i njih dvojica krenue na elu skupine -imun je itekako osjetio vrelinu mladieve ake u njegovoj. Sine moj, kaza mu zabrinuto, ne preuzimaj tue nevolje na svoja plea. Unitit e te. Nemam ja svojih, oe... pa neka me unite nevolje drugih. Dooe tako do kraja Nazareta - pred oima im se ukazae vonjaci, a za njima iroka polja. Uenici bjehu zastali kraj izvora da speru prainu i krv s rana. Povelika skupina siromaha i bogalja bjee krenula za njima, pa i dvojica slijepaca, koji su usput ivahno razgovarali, oekujui da bi taj novi prorok ipak mogao uiniti nekakvo udo. Ti ljudi bjehu uzbueni i na udan nain radosni kao da se vraaju iz velikog boja. etvorica uenika, meutim, koraali su bez ijedne rijei; tovie, puni tjeskobe hitali su ne bi li ih stari rabin utjeio. Bjelodano, porazio ih je lo poetak boja: Nazaret, grad porijekla njihovog Uitelja, odbacio ih je porugom i prijezirom. A ako ih jednako tako istjeraju iz Kane, mislili su, pa iz Kapernauma i ostalih mjesta oko Genezaretskog jezera - to e biti s njima? Kamo e poi, komu najavljivati rije Gospodinovu? Odbace li ih, otjeraju buenjem i nasiljem Izraeliani, komu e se moi uope obraati? Zar nevjernicima? Svi uprijee poglede u Isusa, ali nitko da otvori usta i neto kae. Sin Marijin vidje golem strah u njihovim oima; ipak, uze Petra za ruku. Petre, ovjee slabe vjere, ree mu. Crna ti zvjerka nakostrijeene dlake, zgrena i uzdrhtala od straha, u zjenicama ui. Strah, golem strah... a od ega, Petre? Jest, strah me je, Uitelju... im se odmaknem od tebe. Zato se, kao i ostali, tiskam uza te. Govori nam, smiri nam srca... Isus se nasmije. Kad se zagledam u dubinu moje due, ree im, zaista ne znam zato mi istina uvijek navre u obliku prispodobe. Stoga u vam, prijatelji, opet jednu iznijeti: Neki velika jednom naredi da se u njegovim dvorima priredi bogata veera povodom enidbe njegovog sina. Tako, im posluga zakla volove i postavi trpezu, razasla on teklie onima koje bjee nakanio pozvati da im kau: Sve je spremno... pa, ako vam je po volji, doite na pir. Ali, svaki od uzvanih nae izgovor da se ne odazove: Upravo kupih polje, pa mi ga je obii, ree jedan. I sam se netom oenih, te ne mogu doi, kaza drugi. Nabavih pet pari volova, porui trei, pa moram provjeriti kako oru, ispria se sljedei... i tako se sluge vratie da bi rekle gospodaru kako nitko od pozvanih ne moe doi, jer da ima prea posla. Plemenita se taj estoko rasrdi, te naredi: Otrite do poljana i raskra, pa skupite sirotinju, kljaste i slijepe, bijedne i nakazne, te ih dovedite ovamo. Zvao sam prijatelje, pa su me odbili - te u stoga napuniti kuu nezvanima: neka se najedu, napiju i provesele na svadbi moga sina. Isus zastade... jer, bjee poeo staloeno, ali su mu, dok je pripovijedao, u misli prodrli Nazareani i Zidovi, pa srdba planu u njegovim oima. Uenici ga pogledae u udu. Tko su pozvani, a tko nezvani... o kakvom je piru rije? Oprosti nam, Uitelju,
208

nita ti mi ne shvaamo, Petar e, u nedoumici se ekajui po potiljku. Razumjet ete, ree Isus, kad budem zvao pozvane da uu u arku, a oni odbiju jer da imaju polja, vinograde i ene... te da njihove oi, ui, usne, nosnice i ruke - pet pari volova - upravo oru. A to oru - jamu bez dna! Uzdahnuo je duboko, promatrajui svoje sudruge - osjetio se posve jalovo. Govorim... promrmljao je, ,,a komu? Gluhom zraku! Sam govorim, sam sebe sluam. A kako bi pustinja i mogla roditi uima koje uju...? Oprosti nam Uitelju, opet e Petar, nai su umovi grude prostoga blata. Ali, strpljiv budi, jednom e procvasti. Isus se okrenu starom rabinu; taj je, meutim, nijemo zurio u zemlju. Naslutio je strano skriveno znaenje svega i njegove se ostarjele oi, odavno bez obrva i trepavica, napunie suzama. Na rubu Nazareta, pred drvenim sklonitem, stajao je carinik koji je ubirao pristojbe; Matej mu bjee ime. Svi trgovci koji su bilo ulazili u grad ili iz njega izlazili morali su ondje platiti namet Rimljanima. ovjek koji im ga je odrezivao bjee niska stasa i vrste grae, obiljeen znacima utice: i ruke mu bjehu utosive, a nokti crni - a imao je i zamjetno klempave runjave ui, te piskav ukopljeniki glas. Nikom u cijelom kraju ne bjee osim odvratan, izazivao je samo mrnju, tako da se nikad nitko nije s njim rukovao, a i svatko bi u prolazu okrenuo glavu na drugu stranu - jer je i u Spisima stajalo da ovjek mora samo Bogu dati njegovo, a ne i plaati drugim ljudima. Taj Matej, pak, bjee poreznik u slubi tiranina, koji je ubirao novac krei Boji zakon, te je tako i sam ivio od beasna posla. Govorilo se da zrak oko njega bjee zagaen u krugu od sedam milja. Bre, bre, momci, ree Petar kad su doli nadomak carinarnice. Zadrite dah i okrenite se drugamo! Isus je, meutim, zastao - zbunivi Mateja, koji ostade pred kuicom s perom u zubima, ne znajui kamo bi se djenuo. Teko je disao, u golemoj nelagodi tu gdje se zatekao, a ne htijui u svoje sklonite, jer je odavno elio svojim oima vidjeti tog proroka koji objavljuje da su svi ljudi braa. Ne ree li taj onomad da Bog vie voli grenika koji se pokajao, negoli onoga koji nije nikad zgrijeio? A opet, neki dan da kaza: Ne dooh na ovaj svijet zbog pravednika, nego grenika zarad - s takvima volim govoriti i blagovati. Pa opet, kau da je na pitanje Uitelju, kako je pravo ime Bogu odgovorio Ljubav! Mnoge je dane i noi Matej premetao te rijei u svom srcu, govorei sam sebi s uzdahom Kad ga vidim, niice u preda nj pasti! - a sada, kad se naao pred njim, sramio se i pogled dii da ga valjano promotri. Stajae tako nepomian, pognute glave, u iekivanju - a ega?... Jer prorok e otii dalje i on e zauvijek izgubiti prigodu da ga oslovi. Ali, Isus zakorai prema njemu i ree mu samo Mateju - a tako tiho i blago da je carinik osjetio kako mu se srce rastapa, te podie oi. Isus bjee upravo pred njim, promatrao ga je - pojava mu bjee krhka, ali svemona: inovnik bjee dirnut do najdublje toke svoga bia, mir mu zavlada srcem, a prosvjetljenje umom.
209

Trenutak ranije sav je drhtao, a sada kao da ga je samo sunce obasjalo i ogrijalo. Kakva li ga radost obuze, kakav osjeaj sigurnosti, toplina naklonosti ovjeka pred njim! Je li svijet uistinu tako jednostavan, a put do spasenja tako lak? Matej ue u onaj kuerak, zaklopi knjigu naplata i potraivanja, uze neispisan svitak pod ruku, zataknu bronanu tintarnicu za pojas, a pero za uho - te odveza klju s pojasa, zakljua carinarnicu i baci ga u vrt za njom. Kad je sve to obavio, prie Isusu spora koraka na drhtavim koljenima... te stade, pitajui se je li njegovo da mu prui ruku, ili e Uitelj to uiniti? Digao je oi i zagledao se u Isusa kao da ga preklinje da mu se smiluje. Isus mu se nasmijei i prui mu ruku. Dobrodoao, Mateju. Hodi s nama. Uenici se, meutim, uzrujae, te se se odmakoe na drugi rub ceste, a stari rabin prie Isusu i apnu mu u uho: Dijete moje, zar e carinika prihvatiti? Golem je to grijeh... Boje zakone potuj. Oe, odgovori Isus, ponajprije potujem glas moga srca. Krenue tako, te ubrzo izaoe iz Nazareta; kada su - nakon to prooe vonjake - izbili meu polja namijenjena sijanju ita, dohvati ih studen vjetar. U daljini, planina Hermon blistala je posuta prvim snijegom. Rabin opet uze Isusa za ruku - htio je porazgovarati s njim prije nego se rastanu... ali, to da mu kae? Odakle da pone? Jer, Isus kaza kako ga je Bog u Judejskoj pustinji uputio da krene s ognjem u jednoj, a sjemenom u drugoj ruci... to hoe rei da treba spaliti ovaj svijet, kako bi mogao zasijati novi. Starac imun ispod oka ga je motrio - treba li mu uope vjerovati? Ali, ne stoji li u Knjizi da e Izabranik Boji biti prezren i odbaen od ljudi, ba poput krljava drvca izrasla meu stijenjem? Mogue je stoga, posve mogue da je ovaj ovjek On... Najzad, rabin se blago prisloni uz Isusa, te mu apnu tako da drugi ne mogu uti: A tko ti jesi? Uza me si tolika ljeta, strie - sve od mog roenja - pa zar me, imune, jo ne prepoznaje? Starevo srce kao da prestade kucati; samo je promrmljao Previe je to da bi moj um mogao shvatiti... debelo previe. A srce, ujae? Dijete moje, ne sluam ja svoje srce! Ono me moe samo u ponor odvesti. U ponor Boji - koji je spasenje, Isus e gledajui starca s naklonou. Oe, svakako zna za san proroka Danijela o rodu Izraelovom, neke noi u Babilonu? Praotac na, onaj koji bjee prije svih vremena, sjedio je na prijestolju... halja mu od snijega bjelja, kosa mu pala s glave poput bijeloga ovnujskog runa. Prijestolje mu od ognja, a pod nogama mu teku plamene rijeke... suci posjedali desno i lijevo od njega. Onda se nebesa otvorie i po oblacima uzae - tko? Sjea li se, oe? Sin ovjeji, ree stari rabin, koji se tim snom napajao godinama. tovie, mnogih je noi i sam taj san usnio. A tko je taj Sin ovjeji, oe? Starca izdadoe noge. Tko? apnuo je klonuvi, gledajui sina Marijinog s uasom u oima. Tko?... ponovio je oekujui da se pokrenu Isusove usne.
210

Ja, odvrati ovaj posve staloeno, te poloi ruku starcu na glavu kao da ga blagosilja. imun je kanio neto uzvratiti, ali rije nikako ne htjede s njegovih usana. Zbogom, oe, Isus e pruajui mu ruku. Sretan bi trebao biti, imune, jer ti Bog odra rije - prizna te vrijednim da, prije smrti, vidi onoga za kojim si udio cijeloga ivota. Stari rabin ostade kao okamenjen: motrio je svijet oko sebe, a ne znajui to uistinu vidi - prijestolja, krila, Sina ovjejeg na oblacima?... Da ne sniva? Nije li on prorok Danijel? Je li se to vrata budunosti otvaraju pred njim, omoguujui mu da vidi ono to e tek doi? Kanda na oblacima stajae, a ne na zemlji - a ovaj mladi, koji mu s osmijehom ruku prui, ne bjee sin Marijin nego ovjekov! Osjetivi slabost u tijelu i da mu se um muti, oslonio se na sveeniki tap inae bi se bio sruio. Onda je pogledom ispratio Isusa koji je, potapajui se Filipovom obanskom batinom, polazio putom ispod ogoljelih kroanja. Nebo se jo vie smrailo, nije moglo zadrati kiu i ona pone lijevati. Starom se rabinu halja uas natopi vodom i slijepi uz tijelo, a curak s kose stade mu tei obrazima. Iako je poeo drhtati od studeni, ostao je nepomian nasred puta, a premda mu se Isus i sudruzi izgubie meu drveem, on ih je - stojei onako izloen vjetru i kii - i dalje vidio kako se bosonogi i u dronjavim haljama uspinju obroncima brda. Kamo li idu? U kojem smjeru? Zar e ti bosi, nepismeni i zaputeni vjetrogonje zapaliti svijet? Planovi su Gospodinovi provalija golema... Jahve, apnuo je, Jahve... a onda mu suze poee nezadrivo tei. 2 2 Rim bjee raskrilio svoje nezasitne ruke nad svim narodima, prihvaajui lae i karavane, dobra i proizvode iz svih zemalja i sa svih mora. Premda sam nije vjerovao ni u jednoga boga, bez ustruavanja i s ironinom je bahatou prihvatio na svoj dvor sve tue: Mitru, suncolikoga Ahuramazdinog sina iz daleke Perzije, zemlje poklonika vatre prikazivahu ga kako ubija posveenoga bika; Iziu iz zemlje u porjeju Nila, tako bogate da ju nazivahu majkom s bezbroj sisa - onu enu brata svog Ozirisa, koja u proljee poljima u cvatu traga za etrnaestorim dijelovima njegova tijela to ga raerei Tifon; iz Sirije Adonisa, koga uze za tualjke to srca slama; iz Frigije Atisa, izloenog na posmrtnom odru prekrivenom svelim ljubicama; iz bestidne Fenicije Astartu sa svih tisuu njenih mueva; iz Azije i Afrike sva boanstva i sve demone, te iz Grke Olimp, s vrhom zabijeljenim snijegom, i mrani Had. Tako Rim prisvoji sve tue bogove, ali i sagradi pute, oslobodi mora gusara i zemlje razbojnika, te uspostavi red i mir u cijelomu znanom svijetu. Nad njim nikoga ne bjee, pa ak ni Boga - a pod njim: svi i svatko. Bogovi i ljudi, svi graani Rima - i njegovi robovi. Vrijeme i prostor kanda bjehu bogato ureeni rukopisi smotani u njegovoj ruci, jer Vjean sam! klicae on, klanjajui se dvoglavom orlu, koji je, sklopivi krvlju poprskana krila, poivao uz noge svog ljubavnika. Kako je sjajno biti svemoan, koja neopisiva radost proistjee iz besmrtnosti, mislio je Rim;
211

irok osmijeh samozadovoljstva razlijevao mu se tustim narumenjenim licem. Pun sebe, Rim se smijeio - i zaboravljao. Jer njegovim vlastodrcima nikad ne pade na um komu su sve otvorili putove zemljom i morem, u iju su korist stoljeima nastojali donijeti sigurnost i mir svojim teritorijima. Jer, Rim je osvajao, stvarao zakone, bogatio se, rairio se cijelim poznatim svijetom - ali, za koga, komu? U onom trenutku, bosonogom ovjeku, kojeg je slijedila gomila odrpanaca - na putu od Nazareta prema Kani. Taj nije imao gdje lei, odjee da presvue dronjke, nita za jelo, jer sve njegove smonice, konj i, svila i kadifa... bjehu jo na nebesima, ali i poeli silaziti na zemlju. Podupirui se pastirskim tapom, krvavih je nogu koraao prainom i kamenjarom. Povremeno bi zastao, oslanjao se na kolac i bez rijei lutao pogledom planinama i vrhuncima obasjanim kasnim suncem: ondje bijae Bog, koji s visine promatra ovjeanstvo. Isus bi u tim trenucima pozdravio Svevinjega i nastavljao svojim putom... Konano stigoe u Kanu. Kraj bunara na rubu sela stajala je blijeda mlada ena, trudniki nabrekla trbuha: crpila je vodu iz dubine i punila svoj krag. Prepoznae ju: bila je to ona djevojka ijem su vjenanju nazoili prologa ljeta. Onda joj poeljee da rodi sinia. Naa se elja ispunila, ree joj Isus, osmjehnuvi se. Zacrvenjela se i upitala jesu li edni; nisu bili, pa tako ona die krag na glavu, te krenu put sela i nestade im s vidika. Petar poe pred ostalima, kucajui na sva vrata redom. Kao da ga bjee obuzelo tajanstveno pijanstvo, plesao je i klicao: Otvarajte! Otvarajte! Vrata se poee otvarati, ene se ukazae meu dovratcima, a kako se dan bliio kraju, i seljaci se poee vraati sa svojih polja. to se dogaa, prijatelju? upitae ga. emu tolika lupa po vratima? Sudnji dan dolazi, odgovori Petar. Potop, ljudi moji! A mi dovodimo novu arku... pa, vjernici, uite! Ali, pazite: klju je u kapetanovim rukama - ivlje prilazite! ene se prestravie, a mukarci se okupie oko Isusa, koji bjee sjeo na neki kamen, te tapom u praini iscrtavao krieve i zvijezde. Posebice mu pristupie bolesni, kljasti, slijepi, gubavi... iz cijeloga sela. Uitelju, dodirni nas da ozdravimo. Kai nam blagu rije da zaboravimo sljepou, nakaznost i gubu. Prie mu i visoka ena plemenitakog dranja, sva u crnom. Sina sam imala, ali ga raspee. Digni mi ga iz mrtvih! Tko li bjee ta stara vlastelinka? Seljaci ju pogledae u udu, jer nitko iz sela ne bjee na kri razapet - ali, jedva da su ju i ugledali, a ona im nestade u sumraku. Sagnut nad zvijezde i krieve izvuene po zemlji, Isus je najednom zauo ratnike trublje s nasuprotnoga brijega. Ubrzo se uo i teak ritmiki korak vojske pod bronanim kacigama i titovima obasjanima posljednjim odrazima suneva svjetla sa zapada. Seljani pogledae onamo - lica im se smrkoe.
212

Mahniti progonitelj se vraa iz potjere. Opet je lovio pobunjenike po brdima. Dovede svoju oduzetu ker u nae selo, ree da e se ovdje izlijeit na istom zraku. Ali, Bog Izraelov sve u knjigu upisuje i nita ne prata! Pokopat e je u kanskoj ilovai. Umuknite, prokletnici... eto ga! Pred postrojbom su jahala trojica ratnika na snanim konjima; srednji bijae Rufus, centurion nazaretski. Podbadajui vranca mamuzama, pribliio se seljacima oko Isusa. Zato ste se okupili? povikao je zamahujui biem. Raziite se! Lice mu bjee osjenano patnjom: naglo ostarje, u svega nekoliko mjeseci kosa mu posijedje. Slamala ga je tuga zbog usuda voljene jedinice, koju jednoga jutra zatee nepokretnu u postelji. Kad se seljaci rasprie da izbjegnu udarce biem, spazi on Isusa kako sjedi na onom kamenu: lice mu se najednom razvedri - podbo je konja i priao mu. Sine drvodjeljin, ree, iz Judeje doe, zar ne? E, pa dobro mi doao, itekako sam te traio. Onda se obrecnuo na seljake: Odlazite! Neto mu kazat moram... nasamo. Bacivi pogled na mnotvo, prepoznao je neke meu Isusovim uenicima i odrpancima koji su ili za njim, te se namrtio. Sine drvodjeljin, otpoe, htio ne htio, pomogao si da mnogi zavre na kriu... pa pripazi da i sam na njem ne skona. Ne uzbunjuj svjetinu, ne utiskuj ljudima kojekakve ideje u glave! Jer, teka je moja ruka - a besmrtan Rim! Isus se nasmijeio; savreno je znao da Rim nije vjean, ali nita ne ree. Seljaci se, potiho rogoborei, razioe, samo izdaleka promatrajui trojicu uhvaenih pobunjenika - visokog starca raeljane brade i dvojicu njegovih sinova - koje su legionari sprovodili u lancima. Visoko uzdignutih glava, njih trojica nastojali su vidjeti mnotvo, ali preko vojnikih ljemova nisu mogli nikoga osim Boga Izraelovog, visoko u nebesima i puna gnjeva. Juda ih je prepoznao, jer se neko borio rame uz rame s njima; kimnuo im je neopazice glavom, to oni - zaslijepljeni bljetavilom Bojim - ne zamijetie. Sine drvodjeljin, opet e centurion, sagnuvi se, ali ne silazei iz sedla, ima bogova koji nas mrze i ubijaju, onih kojima je ispod asti da se uope pregnu kako bi nas vidjeli, a ima i dobroudnih, tovie milosrdnih, koji lijee bolesne i zlosretne smrtnike. Drvodjeljin sine, kojima od njih tvoj Bog pripada? Samo jedan je Bog, odgovori Isus. Ne huli, centurione! Rufus odmahnu glavom. Nije mi nakana upustit se s tobom u bogoslovne raspre, ree oporo, jer ne podnosim idove... to ti moram ovako izravno kazat, ponajvie stoga to neprestance gudite o Bogu. Zapravo, samo te hou pitat moe li tvoj Bog... Rimljanin zastade u pola reenice: sram ga bjee Izraeliani- na za uslugu moliti. Ali, u taj se mah pred njegovim oima ukaza uska postelja s nepokretnim tijelom blijede djevojke krupnih zelenih oiju na upalom licu kako ga gledaju preklinjui... te proguta ponos, jo se nagnu iz sedla, pa apnu: Drvodjeljin sine, moe li tvoj Bog ozdravit moju ker? Moe li? ponovio je trenutak potom, uspravljajui se i gledajui bezglasnog
213

Isusa oima punim oaja. Sin Marijin polako se die s kamena i prie jahau. Moj se Bog dri zakona po kojem trnu zubi u djece onih oeva koji kuahu kiselo groe. Nije pravedno! jeknu Rimljanin stresavi se. Jest, pravedno je! usprotivi mu se Isus. Otac i sin iz jednog su korijena, zajedno se uspinju u nebesa, zajedno padaju u pakao. Udari li jednog, obojica su ranjeni - ako jedan pogrijei, kazna obojicu stie. Ti, centurione, nas proganja i ubija, pa je Bog Izraelov tvoju ker nepokretnou kaznio. Sine drvodjeljin, teke su to rijei... a jednom te uh u Nazaretu, kad si govorio blae nego to bi se i od Rimljanina oekivalo. A sad... Onda je iz mene progovaralo kraljevstvo nebesko, a sada zbori smak svijeta. Od onog dana kad si me sluao, centurione, Pravedni je Sudac zasjeo na svoje prijestolje, otvorio knjigu grijeha i zasluga, te pozvao Pravdu koja mu prie s maem u ruci, te uza nj stade. Onda je tvoj Bog jo jedan od onih koji nisu u stanju zakoraiti onkraj pravde? uzviknu asnik ogoreno. Ona mu je mea, jel? A to biva s novom porukom Ijubavi koju si obznanio prologa ljeta u Galileji? Ne treba moja ki Boje pravde ona treba njegove ljubavi. Ja item Boga koji premauje pravdu i moe izlijeiti moje dijete. Stoga prevrnuh svaki kamen u Izraelu ne bih li te naao... Ljubavi traim, uje li me? Ljubavi, ne pravde. Nemilosrdni rimski centurione, ovjee koji ljubav ne poznaje - tko li ti stavi te rijei u zloinaka usta? Patnja i ljubav spram moga djeteta. Tragam za Bogom koji bi mi spasio ker... u takvog bih povjerovao. Blaeni vjeruju u Boga ne zahtijevajui udesa! Jest, vjeruju blaeni... ali ja sam tvrdokorna soja i nije me lako uvjeriti. Mnoge bogove vidjeh u Rimu - na tisue smo ih utamniili po hramovima - i dosta mi je svih i svakog od njih! Gdje ti je ki? Ovdje. U dvorima na najvioj uzvisini u selu. Hajdmo. Rimljanin vjeto sjaha s konja, te krenu pjeice s Isusom prema njegovoj kui. Za njima, na poprilinoj udaljenosti, krenue uenici, jo zaostajui i siromasi izmijeani sa seljacima. U tom se trenu za vojskom pojavi Toma - taj se i inae kretao s Rimljanima, prodajui im svoje drangulije uz golemu dobit. Hej, Toma! doviknue mu sudruzi. Ti jo ne bi s nama, jel da? E, pa sad e vidjet udo koje e i tebe vjernikom uinit. Neka... ma ou najprije vidjet, a onda i dodirnut, odgovorio im je. Dotai... a to, lukavi trgove? Istinu! Ko da istina ima tijelo?! Sto nam to mulja, mudrijau? Ako nema tijela, a to bi s njom? Toma e grohotom se nasmijavi. Ja vam moram sve dota - ne vjerujem ni svojim oima, ni svojim uima... samo rukama svojim. Uto pristigoe do najviega dijela sela i uoe u vilu zidova boje trenje.
214

Djevojica od dvanaestak godina leala je u postelji sva u bijelom, irom otvorenih zelenih oiju. Kad vidje oca, sva se ozarila - dua joj se usplahirila i htjede pokrenuti obamrlo joj tijelo, ali uzalud; stoga nestade svekoliko radosti s njezinog lica. Nagnuvi se nad nju, Isus joj uze ruku - sva mu se snaga slila u dlan, sva ljubav i milosre. Nita ne govorei, zagledao se u djevojine zelene oi, osjeajui kako se njegova dua preko vraka njegovih prst prelijeva u njezino tijelo. Gledala ga je netremice, a onda joj se usne razvukoe u osmijeh. Isusovi se uenici bjehu na prstima uljali u sobu, Toma ispred njih - sa cijelim svojim pokretnim duanom na leima i rogom za pojasom - dok se seljaci i sirotinja natiskae po vrtu i prilaznoj uliici... svi i svatko suzdrana daha. Centurion, pak, bjee se naslonio na zid, motrei ker i trsei se da prikrije bol. Malo pomalo djevojiini se obrazi zarumenjee, grudi stadoe dizati ukazuju na duboke udisaje, a ona toplina to je strujila iz njene ruke do srca razlila joj se sve do stopala. Utroba joj ustreperi poput lia topole na njenu povjetarcu - te Isus osjeti da u djevojinoj ruci u njegovoj odjekuju otkucaji njezina srca i da se cijela vraa ivotu. Istom je tada otvorio oi i prozborio. Ustani, keri moja! blago joj naredi. Djevojica se polako pokrenula, kao da se otima gluhonijemosti, protegla se kao da se upravo probudila iz duboka sna, te se onda - oduprijevi se o leaj - prvo uspravila, a zatim ustala i bacila se ocu u naruje. Toma bjee iskolaio oi kao da e mu iz duplj ispasti, te pruio ruku da ju dotakne, bjelodano kako bi se uvjerio da je stvarna. Uenici, zapanjeni i prestraeni u isti mah kao to se i gomila u dvoru i na ulici na tren oglasi uzvikom uenja, pa odmah umuknu. Nita se nije ulo osim djevojina zvonkoga smijeha, dok je grlila i cjelivala oca. Juda prie Uitelju lica izoblienog od ljutnje i zle volje. Rasipa snage na nevjernike! Dumanima naim pomae. To li je smak svijeta to ga najavi?... Ovo li su ti ognji? Isus ga, meutim, lebdei daleko u mranim nebesima, nije ni uo. Vie od ikoga, on se bjee uplaio videi djevojicu kako se hitro die s leaja. Uenici, ne uspijevajui prikriti ushit, okruili su ga i stali igrati kolo - sretni, jer se potvrdilo da su dobro uinili napustivi sve i njemu se prikljuujui. Da, pravi je to izbor bio: on ini uda! I nevjerni je Toma vagao u mislima: na jednu je stranu stavio svoju robu, a na drugu kraljevstvo nebesko. Neko je vrijeme igla na kantaru plesala tamo-amo, a kad se primirila, nije bilo sumnje prevagnulo je potonje. O, kako je to dobar ulog bio: da pet, a moe dobit i tisuu. Na posao, u ime Gospodinovo! Ohrabren svojim zakljukom, prie Uitelju. Sine Marijin, ree, zarad tvoje slave, razdijelit u moju robu siromasima... ali, molim te, ne zaboravi mi to sutra kad nastupi kraljevstvo nebesko. rtvujem sve to imam da bih tebi pristupio, jer danas vidjeh istinu - a i dodirnih ju. Isus jo daleko bjee, nit ga je uo, nit mu odgovorio. Samo u rog zadrat, nastavio je bivi trgovac, da mogu puhat u nj i sazivat narod. Jer i mi prodajemo: robu novu besmrtnu, a besplatnu!
215

I centurion, drei ker u naruju, prie Isusu. ovjee Boji, kaza mu, ker si mi meu ive vratio. to mogu uinit za te? Tvoju sam ker, centurione, oslobodio lanaca Sotoninih, odgovori Isus, ,,a ti onu trojicu oslobodi okova Rima. Rufus pognu glavu i duboko uzdahnu. Ne mogu, procijedio je tjeskobno, zaista ne mogu, jer prisegnuh rimskomu caru, ba kao to i ti dade prisegu Bogu kojem se klanja. A smije li se pogazit zakletva? Iti to god hoe drugo... jer prekosutra odlazim za Jeruzalem, tako da ti mogu ispunit elju prije polaska. Centurione, Isus e tiho, sret emo se jednom u svetom gradu Jeruzalemu, u tekom asu. Onda u zatrait neto od tebe, a dotada strpljiv budi. Poloio je zatim ruku na djevojinu zlatnu kosu i dugo ju ondje zadrao; bjee zatvorio oi, osjeajui toplinu njezinog tjemena i svilenkastu mekou kose, njenost enstvenosti. Dijete moje, ree naposljetku otvorivi oi, kazat u ti neto... to elim da nikad ne zaboravi. Primi svog oca za ruku i izvedi ga na pravi put. A koji je pravi put, Boji ovjee? upita ga djevojica. Put ljubavi. Rimski asnik izdade potom naredbu da se postave stolovi, te iznesu jela i pia. Budite mi gosti, ree Isusu i uenicima. Noas ete jesti i piti u ovoj kui, da proslavimo ustanak moga djeteta iz mrtvih. Nisam bio ovako sretan godinama... srce mi je preplavljeno radou. Dobrodoli! Zatim se nagnuo Isusu, te e apatom: Osjeam golem dug zahvalnosti spram Boga koga tuje. Podaj mi ga da ga mogu poslat u Rim, k ostalim bogovima. Doi e on tamo i sam, odgovori Isus, te krenu u vrt da bi udahnuo zraka. No pade, a nebo se osu zvijezdama. Pod brijegom, u nevelikom selu upalie se svjetiljke, ici kojih su se odraavali u blistavim oima ljudi. Te su veeri njihovi uobiajeni razgovori bili proeti zamjetnim ushitom, jer su osjeali da je Bog, poput lava blage udi, zaao u njihovo naselje. Sluge iznesoe stolove, pa Isus sjede meu svoje uenike; nalomio im je hljeba, nita ne govorei. U njegovoj nutrini, dua mu je jo usplahireno mahala krilima, kao da je upravo umakla velikoj pogibelji, ili poinila neoekivano veledjelo. Ni uenici, stisnuti oko njega, nisu se oglaavali, ali njihova srca bjehu puna radosti nad spoznajom da sva ta kazivanja o smaku svijeta i kraljevstvu nebeskom nisu sanjarije, nego istina, a da je ovaj tamnoputi bosonogi mladi koji blaguje, zbori, smije se i spava s njima, kao i svaki obian ovjek izaslanik Boji. Poto su poveerali i svi polijegali na poinak, Matej kleknu pod svjetiljku, izvadi iz njedara neispisani svitak, lati se pera iza uha, nagnu nad pergamenu i utonu u dugo razmiljanje - kako da pone? odakle da pone?... Jer Bog ga dovede u blizini ovomu svetom ovjeku da bi mogao vjerno zapisati rijei to ih govori i opisati uda to ih ini, kako se ne bi izgubio glas o njima i da bi budui narataji mogli o njima doznati, te sami odabrati put spasenja. Nesumnjivo, to bjee dunost koju mu je Bog povjerio - jer je znao itati i pisati, pa ga snae golema odgovornost da svojim perom ovjekovjei sve to bi moglo u zaboravu nestati, a to ispisivanjem
216

na pergameni besmrtno postaje. Ne mari on to mu sudruzi nisu skloni, otrpjet e i njihov zazor stoga to neko carski inovnik bjee - i pokazat im da je grenik koji se pokaje bolji od ovjeka koji nikada zgrijeio nije! Umoio je pero u bronanu tintarnicu - a onda uo lepet krila desno od sebe. Kanda je aneo sletio i stao mu na uho govoriti, Matej poe pisati sigurnom i hitrom rukom: Knjiga rodoslovlja Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abraham rodi... Pisao je i pisao dok se istok nije osvijetlio plaviastom zorom i zakukurijekao prvi pijetao. Ujutro krenue dalje - Toma je sad koraao na elu skupine; zapuhao je u rog i razbudio cijelo selo. Zbogom, uzvikivao je, vidjet emo se uskoro u kraljevstvu nebeskom. Za njim je iao Isus s uenicima, a za njima odrpanci i bogalji iz Nazareta, kojima se bjehu prikljuili i mnogi iz Kane. Svi su iekivali spasenje, bojei se da ih sin Marijin ne zaboravi - ali ipak u vjeri da e se i njima obratiti, te ih osloboditi bolesti i gladi. Juda bjee zaostao na zaelju. Nae u nekoga velike bisage, pa je zastajao pred svakim vratima, govorei domaicama - napola prosei, napola prijetei: Nae je da poradimo zarad vaega spasa, a vae da nam pomognete... potedite nas izgladnjivanja. A znajte da svecu itekako treba snage da bi mogao spaavat ovjeanstvo. Podajte stoga... hljeba, sira, groica, datulja, pregrt maslina - to god se nae, a Bog e vam sve zapisat i isplatit na onomu svijetu. I to za jednu jedinu natuenu maslinu - maslinik cijeli! Ako bi neka gazdarica oklijevala otkljuat smonicu, nije se libio podviknuti: to si tako tvrde ruke, gospo? Sutra, prekosutra, a moebit ve idue noi, nebesa e se otvorit i pokuljat ognji koji nee potedjet nita osim onoga to nama dade... pa ako se spasite, jadni i nesretni, imat ete to zahvalit pogai i vru ulja to ga meni dadoste! Prestravljene ene otpirale su spremita, te su - kad je stigao do kraja sela njegove bisage bile krcate milodara. Zima polako doe, cijela zemlja zadrhti od studeni. Hladnoa pogodi ogoljelo drvee, dok ono od Boga blagoslovljeno - masline, datuljine palme, empresi zadra svoje ljetne odore. Jednako bjee i s ljudima: siromasi poee zepsti poput drvea bez lia. Ivan prebaci svoj vuneni ogrta Isusu preko plea, te drui od zime ode u Kapernaum, ne bi li naao togod tople robe u materinim krinjama. Jer, stara Saloma bjee poprilino toga natkala za svoga vijeka, a srca je bila plemenitog i dareljivog. Dakako, stari e srebroljubac Zebedija gunati, ali je Saloma - to estinom, to blagou - odista gazdovala kuom, pa je sin joj vjerovao da e odjenut svoje drugove. I Filip je hitao Kapernaumu, ali svom prijatelju Natanijelu, vjeno pogrbljenom nad sandalama i natikaama to ih je izraivao ili krpio. Ode mu ivot utaman, jer kako bi tako rabotajiii naao vremena na Boga misliti, a nekmoli prislonit ljestve Jakovljeve na rub neba i uzai njima. O, kad li u sti onamo, mislio je, da otkrijem veliku tajnu sirotom kukavcu, eda bi se i on spasio!
217

Obojica prooe zavojitim dijelom puta, ostavljajui Tiberijadu za sobom - grad to ga Bog prokle, osudivi njegovog tetrarha, Krstiteljeva ubojicu, na ognje paklene. Matej se obratio Petru da mu prepria sve ega se sjea o zbivanjima na Jordanu i Ivanu Krstitelju, kako bi opisao dogaaj za dogaajem - ali ga je ovaj izbjegavao, posebice se klonei da ne udahne carinikov dah. Rastuen, Matej smota djelomice ispisanu pergamenu pod ruku, a onda zaosta, jer je naao dvojicu kirijaa koji su prevozili robu u Tiberijadu i iz grada, te ih ispitao - i sve zabiljeio - kako se to podmuklo umorstvo dogodilo. Je li zaista tetrarh bio pijan i je li mu pastorka Saloma pred njim gola plesala? Matej je doznao sve pojedinosti, te ih ovjekovjeio u svojim zapisima. Uto bjehu stigli to velikoga bunara na rubu Magdale. Oblaci zakrie sunce, tama pade zemljom. Meu nebesima i tlom ovjesie se tmasti zastori dada. Magdalena die pogled nebu i vidje da se smrailo. Zima nam stie, apnula je, moram pouriti. Zavrtjela je vreteno i poela presti probranu vunu htjela je satkati topao ogrta svomu voljenom da ga zatiti od studeni. Povremeno bi pogledavala put dvorita, divei se velikom naru krcatom plodova. uvala ih je, ne berui ni jednoga jedinog, jer sve bjee namijenila Isusu. Milosrdan je Bog, mislila je: jednoga e dana moj ljubljeni opet naii ovom uskom uliicom, a onda u - ruku punih plodova - kleknuti pred njegove stope. Sagnut e se i uzeti jedan da se osvjei... Dok je tako prela i divila se naru, u misli su joj se vraale slike njezinog ivota, a na poetku i kraju niza bjee Isus, sin Marijin. Koliko li je radosti i koliko tuge s njim doivjela! Zato li ju napusti one noi, kad otvori vrata i pobjee kao tat? Kamo li je onda otiao?... Jel se jo uvijek bije sa sjenama, umjesto da zemlju ore, obrauje drvo ili ribari na jezeru... enu da ima - jer i ona je bie od Boga s kojom lijee? O, kad bi barem jo jednom naiao Magdalom, pa da potri i s narovima niice preda nj padne. Dok je tako razmiljala, vrtei vreteno vjetim prstima, zau povike i agor s ulice, a zatim i rog - da to nije strangledi torbar Toma? - a onda odjeknu i njegov glas. Otvarajte vrata, otvarajte... kraljevstvo nebesko stie! Magdalena ustade, srce da joj iz grudi od radosti skoi. Doao je! Naizmjence joj cijelim tijelom prooe studeni i vreli trnci - smetnuvi s uma rubac, istrala je na ulicu kose rasputene po ramenima. Onda ga vidje: kriknuvi od radosti, bacila mu se pred noge. Uitelju, Uitelju... ree grlenim glasom, dobro mi doao! Bjee zaboravila i narove, i predivo - obgrlila ga je oko nogu, a njezina se bujna kosa, jo mirisa negdanjih vodica, rasprostrla po zemlji. Dobro doao, Uitelju! neprestance je ponavljala, povlaei ga postupno svomu siromanom domu. Isus se sagnu, uze ju za ruku i pomogne joj da ustane. Oaran njom, srameljivo ju je obujmio oko struka onako kao to smeten mladoenja dri nevjestu. Ushit mu proe tijelom do nonoga prsta - jer ne bjee Magdalena ona koju die s tla, nego ovjeja dua, a on njen enik. Magdalena, sva ustreptala, pocrvenje i zakri kosom
218

grudi, dok ju svi pogledae zapanjeni promjenom: kako li bjee smravjela, izgubila rumen u obrazima! Crveni joj krugovi oko oiju, a neko punane usne sparuene poput cvijeta ostavljena bez vode. Isus i ona, pak, dok su tako hodali s rukom u ruci, kao da u snu bjehu: umjesto da zemljom kroe, nebom su lebdjeli. Bjee li to vjenanje, a ona gomila sirotinje u prnjama koja se vukla za njima - svadbena povorka? Stabalce nara, pak, koje se obremenjeno plodovima ve vidjelo kroz dvorina vrata, da nije dobri duh, boginja ognjita, ili moda preblagoslovljena ena koja porodi sinove i ker, te sada stajae nasred dvora divei im se? Magdaleno, ree joj Isus, svi su ti grijesi oproteni, jer si toliko ljubila. Naslonila se na nj, sretna i presretna; htjede rei Opet sam djevica!, ali joj silan ushit ne dade otvoriti usta. Potrala je, nabrala plodova nara u pregau, te hrpu glavica punih osvjeavajuega crvenog zrnja spustila pred stope voljenomu. Slijedilo je ono to je tako eznutljivo prieljkivala: Isus se pregnuo, dohvatio jedan plod, raskolio ga, napunio aku zrnjem i sasuo ga u grlo. Zatim i uenici uinie isto: svaki uze po plod, te se osladi. Magdaleno, kaza joj Isus, zato me gleda oima tako punim zabrinutosti... kanda mi govori zbogom? Ljubljeni moj, govorim ti zdravo i zbogom svakoga trena od mog roenja. apnula je te rijei tako tiho da su ju samo Isus i Ivan, jer bjee najblii, mogli uti. Poutjela je asak, pa nastavila: Moram te gledati, jer ena nastade iz tijela mukarevog, pa se od njega jo ne moe odvojiti. A ti... ti mora gledat put neba, jer si mukarac, a mukarca prvoga Bog stvori. Ne brani mi, stoga, da te promatram, dijete moje. Te je znakovite rijei dijete moje izrekla tako tiho, da ju ni Isus nije uo, ali joj grudi nabrekoe i uzdrhtae, kao da je tog trena podojila sina. Uto se zau agor gomile: skupina novodolih bogalja progura se i zaposjednu cijelo dvorite. Uitelju, oglasi se Petar, ljudi rogobore, ini se da ih iz- dade strpljenje. A to hoe? Blagu rije, udo... Ta, pogledaj ih. Isus se okrenu: u prvim naletima vjetra nadolazee oluje vidje mnotvo usta poluotvorenih od udnje, te oiju koje su ga promatrale svjedoei patnju. Neki se starac protiskao kroz gomilu - oi mu bjehu dvije rane, bez obrva i trepavica. Oko mravoga mu vrata, sama kost i koa bjee, visjeli su mu zapisi sa svih Deset zapovijedi Bojih oslonio se na raljast tap i zauzeo cijela vrata. Uitelju, ree glasom punim patnje i boli, stotinu mi je godina. Oko vrata mi visi, stalno uza me, Deset zapovijedi Bojih - i ne prekrih nijednu od njih! Svake godine idem u Jeruzalem prinijeti rtvu, ovna na Sabaot... svijee uiem i tamjan na ar bacam, a nou, umjesto da spim, psalme pojem. Svih mojih godina pogledavao sam to u zvijezde, to u vrhove planina - ekao i ekao da Gospod sie kako bih ga vidio. Jedina je to namira to ju prieljkujem. Ali, godinama uzalud
219

ekam - jo ga ne vidjeh, premda sam jednom nogom u grobu. A zato? Zato? Poalit ti se dooh, Uitelju, i to gorko. Kad u Gospoda vidjeti, kada... ako ikada... na mira? Dok je izgovarao te rijei, starac sve jarosniji bjee - posljednje je kazao urlajui i mahnito udarajui tapom o tlo. Isus se nasmije. Stare, ree mu, bjee neko mramorno prijestolje uz istona vrata nekoga znaajnog grada. Na tom je tronu odsjedilo tisuu kraljeva slijepih na desno oko, tisuu kraljeva slijepih na lijevo, te tisuu kraljeva koji vidjee na oba oka. Svi oni zazivahu Boga da im se ukae kako bi ga vidjeli i svi odoe u grob, a da im se elja ne ispuni. Kada svi ti kraljevi pomrijee, siromah, bosonog i gladan, uspne se na prijesto. Boe, apnu on, ljudske oi ne mogu podnijet pogled u sunce, te su stoga slijepe. Kako bi te onda, Svemogui, mogle izravno vidjeti? Nego, smiluj mi se, Gospode, pa obuzdaj svoju snagu i prigui svoje bljetavilo da bih te ja, siromah i patnik, mogao vidjeti! a tada pouj, stare! - Bog postade ulomak hljeba, pehar hladne vode, topla halja i koliba, a pred njom ena koja djetece doji. Siromah rairi ruke i sav se sretan nasmijei. Hvala ti, Gospode, apnu, to se tako zarad mene ponizi, te postade branenica, voda, topla halja i moja ena sa siniem... da bih te vidjeti mogao. I vidjeh te. Klanjam se i potivam tvoje mnogoliko lice! Nitko se ne oglasi - samo onaj starac huknu poput bijesna bika, te se, razmiui svjetinu raljastim tapom, izgubi u mnotvu. Onda neki mlad mukarac, netom oenjen, die ruku i povie: Govore da dri oganj kojim e svijet sae - spaliti nae domove i djecu. To li je golema ljubav to nam ju donosi? To li je pravda: ognjem? Isusu navrijee suze na oi - saalio se nad mladoenjom. Odista, jel bjee pravedno to to im donese: oganj? Zar nema drugoga puta spasenja? Reci ti nama jasno to trebamo init da bi se spasli, dovikne mu neki posjednik, koji se bjee laktima progurao kroz okupljene kako bi mogao prii blie Isusu, pitati, te uti odgovor, jer bjee tvrda uha. Otvorite srca, zagrmje Isus, otvorite vae smonice i ham- bare, podijelite imovinu siromasima! Dan se Gospodnji primakao! Tko god li samoivo stie pogau, kamenicu ulja ili hvat zemljita sve do svoje smrtne ure, doivjet e da mu se hljeb, ulje i zemlja objese oko vrata i povuku ga nadolje u pakao. Sumi mi u uima, ree posjednik. Oprosti mi to odlazim, ali slabost me shrva. Krenu on tako put svoje raskone kue, mrmljaju sebi u bradu i hulei ljuto: Ma, uste li ga?! Da podijelim imovinu s protuhama i neradnicima! To li je pravda? U paklu gorio... Isus je gledao za njim dok mu se nije izgubio u mraku. Golema su vrata paklena, ree s uzdahom, a put do njih irok i cvijeem posut. Dveri kraljevstva Bojega, pak, uske su i prilaz im je uzak i strm. Dok ivimo, dotle i biramo, jer ivot znai slobodu izbora. Ali, kad umremo, to je uinjeno - uinjeno je, nema vie oprosta.
220

,Ako oe da povjerujem u te, doviknu neki na takama, uini udo i ozdravi me. Zar da ovako hrom uem u kraljevstvo nebesko? A ja gubav? A ja jednoruk? A ja orav? Bogalji se pokrenue kao jedno tijelo, zbijajui se prijetee pred njim. Izgubivi svaki obzir i strpljenje, nadadoe se u sveopu kuknjavu. Neki slijepac zamahnu batinom: Izlijei nas, zagrozio se, ili nee iv iz sela! Petar otme tap iz starevih ruku, kazujui mu: S takvom duom, nee svjetla vidjeti sve da ima oi sokolove! Bogalji se nagurae sve razjareniji, ali se i uenici naroguie, te se stisnue oko Isusa. Magdalena, prestraena, htjede ih povui u kui i zabraviti vrata, ali ju Isus sprijei. Magdaleno, sestro moja, kaza joj, zlosretan je ovo narataj - samo mu tjelesno na umu. Loe navade, grijesi i pretilost skrie mu duu. Kad mu razmaknem put, kosti i utrobu, da bih duu naao, ba nita ne zatjeem. Naalost, jedini je lijek oganj. Obratio se zatim mnotvu - iz oiju mu nestade sz, iz pogleda milosra. Uprav kao to se polje pougari prije sjetve, da bi plemenito sjeme izniklo, tako e Bog zemlju popaliti. Nema u njega milosti spram trnja, drae i korova. To je smisao Njegove pravde... Zbogom ostajte! Onda se obrati Tomi: Puhni u rog - polazimo! Dohvatio je potom svoj tap, a zanijemljela svjetina otvori mu put da proe. Magdalena utra u kuu, zgrabi rubac, te - ostavljajui nedovreno predivo, zemljanu zdjelu na zidiu kraj vrata i perad u dvoritu nenahranjenu - odbaci klju do sredine puta. Zatim, ne osvrui se i bez ijedne rijei, priveza maramu i poe za Marijinim sinom. 2 3 No samo to bjee pala kad su stigli u Kapernaum. Nevrijeme im je protutnjalo iznad glava, a sjeverac to se najednom razmahao ponio je naoblaku prema jugu. Spavat emo u naoj kui, rekoe dvojica Zebedijinih sinova. Prostrana je, bit e mjesta za sve. Neka nam tamo noas bude tabor... A starac Zebedija? uza smijeh e Petar. Taj ni anelu ne bi kap vode dao. Imaj povjerenja u Uitelja, odgovori Ivan zamjetno pocrvenjevi. On e ga ve svojim dahom raskraviti. Isus nije uo njihov razgovor - hodao je na elu skupine, videi samo slijepe, kljaste i gubave. Ah, da mogu samo dahnuti put svake due, mislio je, i kazat joj Razbudi se! Jer, kad bi se probudila, ozdravilo bi i tijelo u kojem prebiva. Kad su stigli do velikoga trgovita, Toma prinese rog ustima i htjede puhnuti, ali mu Isus dade rukom znak da odustane. Nemoj, apne zatim, umoran sam. Zaista, u licu bjee blijed, a modri mu se kolobari pojavie oko oiju. Vidjevi ga takvog, Magdalena pokuca na prva vrata i zaite vode - ispio je punu bukaru i
221

donekle se povratio. Duan sam ti vr hladne vode, Magdaleno, ree joj s osmijehom, a onda sjetivi se to je rekao onoj eni, Samarianki, kraj Jakovljevog bunara, dodade: Uzvratit u ti vodom besmrtnosti! Tu mi ve davno dade, Uitelju, odgovorila je Magdalena zarumenjevi se. Prooe tako i pored Natanijelove kolibe; dvorina vrata bjehu otvorena kuevlasnik je stajao pod smokovim drvetom, istei ga od osuenih i nerodnih granica. Vidjevi ga, Filip se odvoji od skupine i ue u dvor. Natanijele, reko bi ti neto: batali se tog posla, kaza mu, te krenu u kuu domain za njim, jo s praga palei svijeu. Zaboravi ti lijepo svoju kuu, smokvu i samu svijeu... poi s nama. A kamo? Da kamo?! Zar ne slua vijesti? Smak svijeta samo to nije poeo - jo noas, ili sutra, otvorit e se nebesa i svijet e se pretvorit u prah i pepeo. Pokreni se brzo i ui u arku da bi se spasio. Ma, kakvu sad arku? Okrilje sina Marijinog, sina Davidovog - naeg Uitelja iz Nazareta. Nedavno se vratio iz pustinje, gdje je Boga sastao. Razgovarali su njih dvojica, te utanaili da se svijet ima unitit, a samo odabrani spasit. Gospod je, pak, poloio ruku naem Uitelju na tjeme, te mu kazao Idi i proberi koga valja spasiti, jer ti si novi Noa. Evo ti kljue arke, da je moe i otvorit, i zatvorit - kazo je Bog, te mu zlatne kljueve dade. Oko vrata ih nosi, ma ih ljudsko oko vidjet ne moe. Daj malo jasnije, Filipe... zbunio si me. Kad su se sva ta udesa zbila? Ovih dana, nedavno... u Jordanskoj pustinji. Ivana Krstitelja ubie, ali se njegova dua nastani u Uiteljevom tijelu. Ne bi ga prepoznao da ga vidi! Posve se promijenio - estok postao, iskre mu iz dlanova sijevaju. Eto, onomad u Kani dotae oduzetu ker centuriona nazaretskog, a ona skoi i plesat stade. Jes, naim ti se prijateljstvom kunem. Ne smijemo ni aska asiti - ajdmo! Ma, Filipe... ja sam se ba dobro snaao, Natanijel e s uzdahom, toliko mi toga naruie. Vidi tamo one dijelove sandala i opanaka, sve mi to valja dovrit. Posao taman to je krenuo, a ti bi sad... Osvrnuo se kolibom, bacio pogled na alate do kojih je toliko drao: stolac na kojem je sjedio, postolarske noeve, ila, votani konac, drvene kalupe... te ponovo uzdahnuo. Kako u sve to ostavit? apnuo je zdvojno. Ne brini, gore e nai alate od zlata. Krpit e zlatne sandale anelima, imaju bezbrojne i vjene narudbe. Sivat e i krojit, nee ti manjkat posla. Samo se pokreni, prii Uitelju, te kai S tobom sam! - i nita vie. S tobom sam i slijedit u te kamo god iao - i u smrt! Tako smo se svi zakleli. I u smrt! strese se obuar; tijelo mu jest bilo golemo, ali srce golubinje. Tako se samo kae, nevoljnie, pastir ga je nastojao uvjeriti. ,,Jes, tako smo svi prisegnuli, ali ne boj se - slava nam je namijenjena, ne pogibija. Taj ovjek, prijatelju moj, uope nije obian ovjek. Ne, on je Sin ovjeji. A... tu mu nije isto? Isto? Nije te sram to kazat? Zar nisi nikad uo kad je neko itao djela proroka Danijela? Sin ovjeji znai Mesija - drugim rijeima, kralj! Uskoro e on zasjest
222

na prijestolje cijeloga svemira, a mi - koliko nas bjee mudrih da mu se pridruimo - podijelit emo meu sobom asti i bogatstva. Nee vie bos hodit: nosit e sandale od zlata, a aneli e ti vezice pritezat. Natanijele, velim ti, dobra je to prilika, ne daj da ti izmakne aka. to bi ti jo mogo kazat povr toga da nam se i Toma prikljuio - nanjui dobro za se, dade sa sebe koulju nekom siromahu i pohita s nama. Stoga i ti pouri! On je sad u Zebedijinoj kui... hajdmo! Natanijel se, meutim, opirao - nije se mogao odluiti. Pazi se, Filipe, odgovarat e mi za posljedice, ree naposljetku. A upozoravam te: ako mi sve to preteko bude, oti u zauvijek. Inae sam na svata spreman, sve osim kria. Dobro, dobro... smirivao ga je Filip. U tom emo sluaju obojica uzmaknut. Misli da sam ba posve poblesavio?... Onda? Idemo! Ajde neka - u Boje ime! Zakljuao je vrata i zataknuo klju za pojas, te njih dvojica krenue, za ruke se drei, prema Zebedijinoj kui. Isus i uenici posjedali su da se ugriju oko naloenoga ognja, dok se stara Saloma ustrala tamo-amo - najednom nestade svake njene boljetice. Postavila im je stol, neizrecivo ponosna na svoje sinove u slubi svetog ovjeka koji donosi kraljevstvo nebesko. Ivan se nagnuo k majci i neto joj aptao u uho - pokazujui joj da su uenici itekako promrzli u ljetnoj odjei od lana. Starica se nasmijeila, pola u svoju sobu i otvorila krinje pune vunene robe, te ju hitro podijelila meu sudruzima - prije nego to joj se mu vrati. Najtopliji ogrta, od snijeno-bijele vune, njeno je prebacila preko Isusovih plea. Blagoslovljena bila, majko Salomo, ree joj on, pogledavi ju zahvalno i s osmijehom. Dobro je i na mjestu za tijelo se pobrinuti, jer je ono deva koju dua pojase kad joj je pustinju prijei. Skrbimo za njeg eda bi moglo tako zahtjevan put podnijeti. Uto starac Zebedija ue i vidje neoekivane posjetitelje: pozdravio ih je na pol srca, te sjeo u kut. Ti mu razbojnici - tako ih je zvao - nisu bili ni najmanje po volji, pa tko li ih pozva da mu zaposjednu kuu? tovie, njegova im je ena, bez mjere u tim stvarima ve iznijela jela za raskonu gozbu! Proklet bio dan kad se taj novi opsjenar pojavio zar nije dovoljno to mu je oteo oba sina! Nije, jer se zbog toga svakodnevno svaao sa svojom blesavom enom, koja bjee na njihovoj strani. Govorila je kako su dobro postupili, jer da je taj ovjek stvarno prorok da e kralj postati, protjerat Rimljane i sjesti na prijesto Izraelov... a onda da e mu Ivan sjediti zdesna, a Jakov slijeva - kao velevana gospoda, a ne ribari u skromnim barkama. Zato misli da bi trebali cijelog ivota trunuti ovdje na vodi? Tako ga je gnjavila danju i nou, glupaa stara, tovie esto se izdirui na nj i udarajui nogom o pod. On bi ponekad opsovao i polomio sve to bi mu se pri ruci nalo, a ee bi u oaju pobjegao iz kue i tumarao rubom jezera poput bezumnika. Naposljetku je poeo piti... a sada, gle! - ti su mu prijestupnici upali u kuu: devetora prodrljiva usta, a s njima jo i ona tisuu puta obljubljena drolja, Magdalena. Posjedali gosti u krug oko trpeze i ne pogledavi ga njega, glavu kue! - nit upitavi za doputenje da njegovo blaguju. Zar smo dotle doli? Jesu li zato njegovi
223

preci, a i on sam, tolike godine stjecali? Bijes ga obuze, te skoi na noge i povie: Samo malo, dobrii moji - ija je ovo kua, vaa ili moja? Nije nego kako vam ja kaem... a vi mi recite to mislite! Boja je, odgovori Petar, koji bjee iskapio nekoliko bukara, pa ga zahvatilo vedro raspoloenje. Boja, Zebedijo! Zar ne u vijest? Nita vie nije tvoje ni moje - sve je Boje. Zakon Mojsijev... zausti Zebedija, ali ga Petar prekide prije nego to je uspio otpoeti tiradu. O emu ti to - o Mojsijevom zakonu? Svreno je s njim, nema ga... ode da se ne vrati. Sad je zakon Sina ovjejeg na snazi, jel ti jasno? Svi smo braa! Srca nam se proirie, a s njima i zakon, pa sad obuhvaa cijeli ljudski rod. Cijeli je svijet Obeana zemlja, nema vie granica! Ja, ovjek koga vidi pred sobom, Zebedijo, krenut u da objavim rije Boju narodima. I do Rima u doprijeti - hou, ne smij mi se - i dograbit cara za Adamovu jabuicu, zbacit ga i uspet se na njegovo prijestolje. Zato ne bi! Zar ne ree Uitelj: nismo mi vie ribari tvoga soja - ne lovimo ribu, nego eljad. A mudrima je to poruka da nas paze i maze, poje i goje, jer emo jednoga dana - i to kolko sutra - velika gospoda bit. Ti nam da ulomak suha hljeba, a mi ti za nekoliko dana uzvratimo punom pei. I to kakvi hljebova! Besmrtni! Jede ih i jede, a nikako da ih pojede. Kukave, ve te vidim naglavce razapetog, progunao je Zebedija, povlaei se u svoj kut. Jer, sluajui Petrove rijei, strah mu se postupno u kosti uvukao: bolje mi je drat jezik za zubima, pomislio je. Nikad ne zna to se moe zbit. Okrugla je Zemlja, pa se okree - nije nemogue da jednoga dana i ovi ludonje... pa je bolje potedjet se za sluaj da se bilo to dogodi! Uenici se kriomice nasmijae - itekako su znali da je Petra oinulo vino, pa da mu je do svakojake ale, ali su u sebi, premda jo ne dovoljno pijani da to i kau, u potaji premetali jednake misli. Ugled, visoki poloaj, svilene halje, zlatno prstenje, jela i pia u izobilju - i cijeli svijet pod idovskom izmom: e, to bi bilo kraljevstvo nebesko! Starac Zebedija, ispivi jo jednu, konano se osmjeli, te ree: A ti, Uitelju ne kani otvorit usta? Ti si ovo sve zapoeo, a sad sjedi mrtav-ladan, dok se ostali razmeu rijeima... Reci ti meni, u ime tvoga Boga, zato bi ja trebo gledat kako se moje ari i razvlai, a ne dii glasa? Zebedijo, odvrati mu Isus, bjee jednom neki vrlo bogat ovjek, koji je njeo, jematvovao, masline skupljao, te krage svoje punio, pa jeo, pio... i onda u svoj vrt legao zborei: Duo moja, imuna li si - jedi, pij, raduj se! Ali, im to ree, zau glas s nebesa: Budalo, da bi li budalo - jo e ove noi duu paklu predati. A to e biti sa svim dobrima to si ih nagomilao? Zebedijo, ima ui pa pouj to ti kaem a ima i uma da bi razumio na to ciljam: neka ti taj glas nad glavom danju i nou odjekuje, moj Zebedijo! Stari veleposjednik pognu glavu i vie ne progovori. U tom se trenu otvorie vrata i Filip se pojavi na pragu, a za njim golema ljudina - Natanijel. U srcu bjee razbistrio sve dvojbe i odluio, te prie Isusu i
224

stopala mu poljubi. Uitelju moj, kaza, eto me s tobom sve do smrti. Isus poloi ruku na njegovu bikovsku glavu pokrivenu kovravom kosom. Dobro doao, Natanijele. Koliko li sandala drugima naini, a sam bos hodi... e, to mi je silno po volji. Poi sa mnom! Posadio ga je desno od sebe i pruio mu kriku hljeba namazanu maslacem i bukaru vina, te mu ree: Pojedi ovaj kruh i ispij ovo vino, da bi moj postao. Natanijel smaza kruh i ispi vino jednim gutljajem, osjetivi najednom silnu snagu u tijelu i dui. tovie, vino mu ozari um poput izlazeega sunca. Sve mu se: hljeb, pie i dua u jedno stopi. Doe mu i da neto kae - kao da je na eravi sjedio - ali bjee suvie srameljiv. Zbori, Natanijele, potakne ga Uitelj. Otvori srce i olakaj si breme. Uitelju, zausti bivi postolar, ,,tio bi da zna da sam vazda siroma bio. ivio sam jedva spajaju kraj s krajem, vie gladan nego sit, te nikad nisam imao vremena Zakon izuavat. Slijep sam, Uitelju... oprosti mi. Eto, to ti kazat htjedo - pa reko i sad se mnogo bolje utim. Isus pomilova novog prosvjetljenika njeno po irokim pleima. Ne uzdii, Natanijele, ree mu s osmijehom, jer dvije staze vode u njedra Gospodinova: jedna je staza uma, a druga srca. Sluaj to u ti kazat: Siromah, bogata i ljepotan umrijee istoga dana i u istu se uru pojavie pred Bojim sudom... a nitko od njih ne bjee Zakon izuavao. Bog se namrti, te upita siromaha: Zato za ivota nisi Zakon izuavao? Gospode, ovaj e, puki sam siromah bio, gladan ropski radio iz dana u dan ne bi li enu i djecu prehranio, pa nisam imao kad. ,,A jesi li bio siromaniji od moga vjernog sluge Hilela? upita Bog Ijutito. On nije imao novca da ue u sinagogu i pouje tumaenja Zakona, pa se uspeo na krov, legao ondje i sluao kroz svjetlarnik. Snijeiti pone, ali on bjee toliko obuzet onim to je uo da ni zamijetio nije... Ujutro, kad je rabin uao u sinagogu, vidje da je mrano u njoj - die pogled i vidje ovjeje tijelo nad svjetlarnikom. Popeo se na krov, razgrnuo snijeg i otkopao Hilela, te ga na rukama snio dolje, upalio vatru i vratio ga u ivot. Onda mu dopusti da moe u sinagogu i sluati rasprave i ne plativi, pa Hilel postade glasovit rabin, koji se prou po cijelom svijetu... A to na to kae? Nita, Gospode, promrmlja siromah i stade plakati. Bog se onda okrenu bogatau. A ti, zato nisi izuavao Zakon za ivota? Prebogat sam bio, imao mnoge vonjake, mnoge robove, mnoge brige... Kako sam mogao? Bjee li bogatiji, presjee ga Bog, od Eleazara, sina Harsomova, koji naslijedi tisuu sela i tisuu laa? Ali, sve napusti kad dozna za mudraca koji je Zakon tumaio... a to ima na to kazati? Nita, Gospodine, odgovori bogata, te i on stade ridati. Bog se onda okrenu ljepotanu. A ti, ljepotane, zato nisi izuavao Zakon?
225

Silno sam lijep bio i mnoge su me ene salijetale... pa gdje bi, uz toliku zabavu, naao vremena da i na Zakon oko bacim? Jesi li bio ljepi od Josipa, u kojeg se zaljubi neka ena u Putiparu? Toliko je lijep bio da suncu ree Sijaj, sunce, tako da ja mogu sjati. A kad je svitak sa Zakonom razvio, slova mu se kao vrata otvorie, a znaenja njihova ukazae mu se poput svjetla i plamena. Sto na to kae? Nita, Gospode, promrmlja kico, te i on stade gorko plakati. Bog nato pljesnu rukama, te pozva Hilela, Eleazara i Josipa da dou iz raja. Poto su stigli, ree im Sudite ovim ljudima koji nisu Zakon prouavali zbog siromatva, bogatstva i silne ljepote. Zbori, Hilele - sudi siromahu! Gospode, odgovori Hilel, kako da ga osudim? Znam to je siromatvo, znam i glad to je. Oprostit mu treba! ,,A ti, Eleazare? ree Bog. Eto ti bogataa, u tvoje ga ruke predajem. Gospode, odvrati Eleazar, kako da ga osudim? Znam ja kako je bogat biti isto to i mrtav! Pomilovat ga treba! ,,A ti, Josipe? Na tebe je red - eno ti kvarnog ljepotana! Gospode, kako da ga osudim? Znam kakav je to boj, kakvo muenitvo, pobijediti tjelesnu ljepotu. I njega treba pomilovati! Isus tu zastade, osmjehnu se, pa pogleda Natanijela - koji osjeti teku nelagodu. Onda, to je Bog zatim uinio? upita. Upravo ono to bi i ti uinio, odgovori Isus nasmijavi se. I prostoduni postolar prasnu u smijeh. To znai da sam spaen! zgrabio je obje Uiteljeve ruke, te ih vrsto stisnuo. Razumio sam, Uitelju: reko si da dvije staze vode do grudi Gospodinovih, staza uma i staza srca... a ja udari stazom srca, pa te nae! Isus se pridie i ode do vrata. estok se vjetar bjee digao i jezero se uzburkalo. Zvijezde bjehu razasute nebom poput zrnaca pijeska, to ga podsjeti na pustinju, pa se stresao i zatvorio vrata. No je dar Boji, ree. Dolazi tiho poput majke pokrit ovjeka, polae mu hladnu ruku na elo i odnosi svagdanje brige iz tijela i due. Brao, vrijeme je da se predamo njenom zagrljaju. Starica Saloma ula ga je, pa ustala, a i Magdalena se die iz kuta uz oganj, gdje je skutrena sva sretna sluala glas svoga voljenog. Dvije ene rasprostrijee slamarice i donesoe pokrivae, dok Jakov dovue iz dvorita nekoliko maslinovih cjepanica i baci ih na eravu. Isus, stojei nasred prostorije licem okrenut prema Jeruzalemu, die ruke i zapone veernju molitvu: Otvori nam tvoje dveri, o, Gospode. Proe dan, sunce zae i nestade - a mi, o, Vjeni, doosmo pred tvoja vrata. Preklinjemo te: oprosti nam. Preklinjemo te: smiluj nam se. Spasi nas! I dobre nam snove poalji, Gospodine, pridoda Petar. Daj mi, Gospode, da u snu vidim moju staru zelenu brodicu, posve obnovljenu i crvenih jedara! Oito bjee poprilino popio, jer ga je zahvatilo veselo raspoloenje. Isus je legao u sredinu, okruen uenicima. Budui da bjehu zauzeli kuu uzdu i poprijeko, Zebedija i ena mu - jer im ne ostade mjesta - prijeoe u pokrajnju gospodarsku zgradu, Magdalena s njima. Starac je gunao, jer mu naruie udobnost; okrenuvi se eni, poluglasno joj je u bijesu dobacio - ali dovoljno glasno
226

i za Magdalenine ui: to slijedi?! Da me opor stranaca iz kue izbaci? Na to li smo spali... Starica se, meutim, okrenula zidu i nita mu ne odgovori. Te je cijele noi Matej budan ostao: unuo je pod uljanicu, izvadio ranije naetu pergamenu iz njedara, te nastavio opisivati kako je Isus uao u Kapernaum, kako mu je Magdalena prila... zapisao prispodobe to ih je Uitelj kazao. Kad je zavrio, ugasio je svijeu i prilegao, ali podalje, znajui da ostali uenici ne trpe njegov teak zadah. Petar je zaspao prije nego to je i sklopio oi - a istoga trena aneo sie s neba, te mu san podari: mnotvo se golemo bjee okupilo na jezerskoj obali, a i Uitelj ondje bjee - divio se novoj brodici, zelenoj sa crvenim jedrima, koju su upravo porinjavali u vodu. Postrance, na pramcu joj bjee narisana riba jednaka onoj istetoviranoj na Petrovim grudima. Komu li pripada ova prelijepa brodica? pitao je Isus, a Petar je ponosno odgovorio: Moja je. Hajde, Petre, ukrcaj ostale sudruge i isplovite do sredine jezera da bih se mogao diviti vaoj smjelosti! Vrlo rado, Uitelju! rekao je Petar, te odrijeio ue - ostali uskoie u barku, povoljan joj vjetar puhnu u po krme i oni se uas dohvatie otvorene vode, pjevajui od veselja. Ali, nenadano se pijavica ukaza! Brodica se stade okretati u mjestu, sve na njoj kripjeti pone, na bok se nagnu i vodu primi, te joj potonue zaprijeti. Uenici, koji bjehu popadali po podnicama, nadadoe se u zapomaganje, a i Petar, za jarbol se drei, zavapi Uitelju, Uitelju, pomai! U istom trenu vidje ga kako u bijelom kroi prema njima - po vodi hodajui! I ostali uenici digoe glave, te u strahu povikae Duh! Duh dolazi! Ne bojte se! ree im Isus. Ja sam to! Gospodaru, ako si to zaista ti, naredi mi da i ja zakoraim po valovima i poem ti ususret, u silnom e strahu Petar. Doi! zapovijedi mu Isus. Petar skoi iz brodice, stade na valove i pone koraati njima - ali, kad vidje uzburkano jezero, okameni se od straha, te se pone utapljati. Spasi me, Gospode, kriknuo je, utopit u se! Isus mu prui ruku i izvue ga. ovjee s premalo vjere, zato si se uplaio? upita ga. Zar nema povjerenja u me? Pogle! Isus die ruku nad valove i ree Smirite se! - a vjetra namah nestade, voda se posve umiri. Petar brinu u pla: njegova dua bjee jo jednom na kunju stavljena - i jo jednom posramljena bjee. Glasno je kriknuo i probudio se; brada mu je bila oroena suzama. Uspravio se, sjedei na prostirci leima naslonjen na zid i duboko uzdahnuo. Matej, koji jo ne bjee usnuo, uo ga je i upitao: Sto ti je, zato uzdie, Petre? Na tren, Petar odlui praviti se gluh i ne odgovoriti mu; nikako mu se nije zapodijevalo razgovora sa inovnikom. Ali, onaj ga je san doslovce guio i morao ga je izbaciti iz sebe da si dade oduka. Privukao se stoga Mateju, te mu ga stao prepriavati - a to je dulje priao, sve je vie i kitio. Matej ga je sluao netremice,
227

sve pamtei kako bi sutra, dade li Bog, po danjem svjelu sve i upisao u svoju knjigu. Petar je zavrio priu, ali mu se srce ne bjee smirilo - ba kao ni ona barka na valovima. Najednom se stresao: Da nije Uitelj stvarno nou doao k meni i poveo me na otvorenu vodu kako bi me iskuao? Nikad u ivotu ne vidjeh jezero uzburkanije ni brodicu stvarniju, a niti doivjeh opiljiviji strah. Moebit to i ne bjee san... to ti misli, Mateju? Sasvim sigurno to ne bjee san. Nedvojbeno, udo se zbilo, odgovori Matej i uroni duboko u promiljanja kako e to sutra zabiljeiti. Znao je da mu nee biti nimalo lako, jer ni sam nije bio siguran je li se radilo o snu - jednako kao to je, jo manje, vjerovao da se stvarno tako zbilo. A to ako je bilo i jedno, i drugo? Jer, uda se dogaaju, premda ne na ovom svijetu, ne na njegovim morima... ali gdje onda? Sklopio je oi tonui u razmiljanja ne bi li naao odgovor, ali san doe i povede ga sobom. Sljedeega je dana neprekidno pljutalo, i to s jakim vjetrom, pa ribari nisu ni dizali jedra. Zatvoreni u svoje kolibe krpili su mree i ivahno razgovarali o neobinom gostu koji je odsjeo u Zebedijinoj kui. Kao da je Ivan Krstitelj uskrsnuo, odnosno da je u trenu nakon krvnikovog zamaha sjekirom zgrabio vlastitu glavu i utekao s njom - ali, kako bi onemoguio Heroda da ga jo jednom uhvati i obezglavi, uao u tijelo sina nazaretskog drvodjelje i stopio se s njim. Jer, gledajui sina Marijinog, mogao si se raspametiti, ali ne i odgovoriti sam sebi je li rije o jednom ovjeku, ili o dvojici! Zapanjujue se neto zbilo: kad ga pogleda pravo u lice, ini ti se - obian ovjek, koji ti se smijei; pokrene li se malo, jedno mu oko bjesnilom blista, kanda te prodrijeti hoe, a drugo te ohrabruje da mu prie. A pristupi li mu, posve te oamuti - ne znajui to se s tobom zaista zbiva, ostavlja dom i djecu i polazi za njim! Jedan stari ribar pomno je sve to sluao, pa e, zabrinuto klimajui glavom: Tako vam to biva s onima koji se ne oene: samo im spasenje svijeta na umu, milom ili silom. Neutroeno im sjeme udari u glavu i napadne mozak... te stoga, za ime Boje, enite se, istutnjite se sa enama, djecu napravite i tako se smirite! Starac Jona bjee uo vijest jo prethodne veeri, pa je ekao i ekao u svojoj izbi, pomiljajui da nee dugo proi, pa e mu sinovi ipak svratiti da vide li je mrtav ili iv. ekao je cijelu no, do jutra izgubio svaku nadu, te zorom nazuo visoke mornarske izme, to ih bjee dao nainiti jo za vjenanje, a otada nosio samo u posebnim prigodama, zaogrnuo se nauljenom kabanicom i krenuo put kue svoga prijatelja Zebedije. Naavi vrata otvorena, ue u prostoriju - u kojoj zatee desetak mukaraca, te dvije ene, kako skrtenih nogu sjede oko ognja. Stariju je poznavao, domaicu Salomu... a i onu mlau mora da je jednom ve vidio, ali se nije mogao sjetiti gdje. Kua bjee polumrana: sinove svoje, Andriju i Petra, prepoznao je kad su se na tren pokrenuli, pa im se lica ozarila svjetlou s ognjita, ali nitko ne bjee uo da je uao, niti se okrenuo da ga pogleda. Napregnuto, zagledani u nj, usta poluotvorenih u zanosu, sluali su onoga koji mu jedini bjee okrenut licem... a to li je taj zborio?
228

Starac Jona napregnuo je ui ne bi li uo, ali je samo tu i tamo uspijevao nauti rijei pravda, Bog, kraljevstvo nebesko... Isto, sveudilj isto! Iz godine u godinu! A toga mu bjee i vie nego dosta: umjesto da im kazuje kako se lovi riba, krpe jedra, upere brodice, ili kako da se ubog ovjek spasi od studeni, vlage i gladi - oni tu posjedali i divane o nebesima! Prokleto bilo, zar nemaju to rei o zemlji i moru?... Starac Jona se razgnjevio, te glasno nakaljao ne bi li ga netko uo i okrenuo se. Nitko ni da ga letimino pogleda! Udario je zatim svom snagom nogom o pod - uzalud mu teka noga i tvrda izma, svi bjehu oarani onim to je silazilo s usana bljedolikog govornika. Starica Saloma u neko mu se doba jedina okrenula - pogledala ga jest, ali ne i vidjela. Jona se onda probi naprijed, te unu uz vatru tik za sinovima; poloio je svoju krupnu aku Petru na rame i prodrmao ga, ovaj se okrenuo, vidje oca, ali stavi prsta na usta dajui mu znak da uti, te se opet usredotoi na kazivanje bljedolikoga, kao da ga i nije dodirnuo vlastiti otac, koga ne bjee vidio ve mjesecima. Jona najprije bjee oaloen, a onda je osjetio ljutnju, te pone skidati izme ve su ga itekako uljale - da ih baci Uitelju u glavu ne bi li konano umuknuo, da moe porazgovarati s djecom. Ve bjee digao izme i zamahivao da bi ih mogao to bolje baciti, ali neija ruka iza njegovih lea zadra njegovu. Okrenuvi se, vidje starog Zebediju. Dise, Jona, prijatelj mu apnu na uho. Hajdmo unutra. Jadnie moj, imam ja tebi neto kazat... Jona stavi izme pod miku i krenu za domainom u sobicu u unutarnjem dijelu kue, gdje sjedoe uza Salomine krinje. Jona, Zebedija e zamuckujui, jer bjee poprilino popio nastojei priguiti jed, Jona, prijatelju moj napaeni... dvojicu si sinova imao obojicu otpii. I ja sam dvojicu imao... i obojicu prekriio. Njima kanda je odsele Bog aa, pa emu da se odupiremo? Gledaju nas ko da oe re A ko si ti, sjedobradi? Smak svijeta, eto to... jadni moj Jona! U poetku sam i ja bjesnio - dolo mi da zgrabim osti, pa po njima. Ma ubrzo vidje, nije to rjeenje, te se povuko u moju ljuturu i predado im kljue. Moja stara se zanijela, podupire i - islapjela je dobrano, to da ti velim... I tako, ona se sad pita, a ne starac Zebedija! Eto, to sam ti tio re... da se ne zavaravamo. Nije nego kako ti ja kaem: dotukoe nas! Jona polako nazu izme, ogrnu se kabanicom, pogleda jo jednom Zebediju - ako mu jo ima togod kazat... nije imao nita - te otvori vrata i pogleda u nebo: mrano kao u rogu, pogled zemlju: kia i studen... Proapta Dotukoe nas! i ode poraen, gacajui glibom na putu prema svojoj kolibi. Dok je Jona posrtao blatom mrzovoljno otpuhujui, sin Marijin pruio je dlanove nad plamenove kao da se moli Bogu ognja koji, skriven meu vatrenim jezicima, daruje ljudima toplinu. Srce mu se bjee otvorilo: s rukama nad ognjem, nastavio je: I ne pomiljajte da sam doao ukinuti Zakon i proroke: nisam doao da bih izbrisao stare zapovijedi, nego da ih osnaim. Vidjeli ste da na Mojsijevim ploama stoji: Ne ubij! A ja vam kaem, tko god li se razgnjevi na brata svoga i
229

samo digne ruku na nj, ili mu samo kae runu rije, u ognjima e paklenim gorjeti. Vidjeste da na Mojsijevim ploama pie: Ne poeli enu blinjega svoga! A kaem vam: tko god i pogleda enu eljom obuzet, ve je poinio preljub u srcu. I poudan e pogled odvesti razvratnika u pakao. Stari zakon nalae vam da potujete oca i mater; ja, pak, kaem - nemojte utamniit srce u roditeljskom domu. Neka izae i zae po svim domovima, obgrli cijeli Izrael od planine Hermona do Idumejske pustinje, pa i dalje... na istok i zapad, cijeli svijet. Bog je na otac, a Zemlja nam mati. Napola smo od zemlje, napola od neba, pa potivanje vaega oca i majke vae znai aenje Neba i Zemlje. Starica saloma uzdahnu: Teke su tvoje rijei, Uitelju... teke jednoj majci. Rije Boja uvijek je teka, odgovori joj Isus. Eto, uzmi obojicu mojih sinova, starica e poluglasno, skrtenih ruku. Uzmi ih, tvoji su. Isus ju je uo, osjetio bol naputene majke u njezinom glasu i pomislio kako sve sinove i keri svijeta prima o svoj vrat. Sjetio se crnoga jarca u pustinji s bezbroj plavih amuleta, zapisa o grijesima, to mu ih ljudi povjeae o iju. Bez rijei se nagnuo prema Salomi, koja mu oba sina dade, kao da joj hoe rei: Evo, oko vrata mi ih objesi... Bacio je zatim naramak lozja na ognjite plamenovi stadoe hitro gutati suho prue. Nekoliko trenutaka gledao je kako nestaje u ognju, a onda se opet obratio sudruzima: Onaj tko vie voli oca svoga i majku svoju negoli mene nije vrijedan da sa mnom krene - a ni onaj tko voli vie sina svoga, ili ker svoju, nije vrijedan da sa mnom poe. Nas ne mogu vie obuzdati ni stari zakoni, ni stare ljubavi. Zastao je na tren, te nastavio: ovjek je razmee, crta na kojoj prestaje zemlja i od koje poinje nebo. Ali, mea se ta neprestance pomie, odmiui prema nebu. I Boje se zapovijedi jednako tako pomiu i napreduju: uzimam, stoga, Mojsijeve zapovijedi s ploa i proirujem ih, unapreujem. Zar se onda i Boja volja mijenja, Uitelju? iznenaeno e Ivan. Ne, voljeni Ivane, ali se srce ovjeje iri da bi moglo sadravati to vie Boje volje. Naprijed, onda, uskliknu Petar, skaui na noge. Sto smo se usjedjeli? Hajdmo obznanjivat svijetu nove zapovijedi. Priekaj dok kia ne stane, jer emo pokisnut! proita Toma u ali. Juda bijesno protrese glavom, te e: Najprije moramo istjerat Rimljane! Tijela oslobodit prije nego to oslobodimo due - to je valjan redoslijed. Ne gradimo od krova, kui se prvo udaraju temelji. Dua je temelj, Judo. A ja vam velim da je temelj tijelo! Ako ne izmijenimo duu u sebi, Judo, vanjski se svijet nikad promijeniti nee. Neprijatelj je u nama, Rimljani su u nama... iznutra spas poinje! Juda poskoi estoko uzrujan: predugo je ve guio pobunu u srcu - sluao i
230

sluao, nakupljao jed u grudima... a sad vie nije mogao. Prvo protjerajmo Rimljane! uzviknuo je guei se od gnjeva. Rimljane prvo! Ali, kako ih moemo protjerat? oprezno e Natanijel, kojemu se ta galama nije nimalo sviala... potajice je pogledavao prema vratima. Ajde, kai ti nama, Ikariote? Ustankom! Sjetite se Makabejaca - istjerali su Grke. Sad je na nas red, tren je za nove Makabejce koji e izbacit Rimljane. Kasnije, kad sve bude opet u naim rukama, moemo se baviti bogatima i siromanima, tlaiteljima i tlaenima. Svi zautjee - uenicima bjelodano nije bilo jasno kojim bi putom trebali udariti. Upitno su pogledavali Uitelja i ekali on, pak, bjee zamiljeno zagledan u plamenove... Kad li e ljudi shvatiti da samo jedno postoji u vidljivomu i nevidljivom svijetu: dua! Petar se pridie. Oprostite mi, ree, ali meni su ove rasprave odve zamrene... ne razumijem ih. Neka nas iskustvo podui to je temelj, priekajmo, pa emo vidjet to e se zbiti. Uitelju, daj nam doputenje da sami krenemo meu ljude, pronosei Dobru vijest.... pa emo, kad se vratimo, iznova razgovarat o svemu. Isus podie ruku i prijee pogledom preko njihovih lica. Potom kimnu Petru, Ivanu i Jakovu - oni prioe, a on im, jednom po jednom, poloi obje ruke na glavu. Idite, s molim blagoslovom, ree. Objavljujte Dobru vijest ljudima... i ne bojte se. Bog e vas drati na dlanu i uvat od propasti. Ni vrabac s neba ne padne bez njegove volje, a vi vrijedite mnogo vrabaca. Bog bio s vama! I brzo se vratite, a neka se tisue dua ovjese o vae ije - vi ste moji izaslanici. Tako prva trojica apostola primie blagoslov - otvorie vrata i krenue u olujnu no, svaki na svoju stranu. Prolazio je dan za danom, a Zebedijin se dvor svijetom punio jutrom, a praznio tek naveer. Bolesni, kljasti, avlom opsjednuti... navalie sa svih strana. Neki plaui, drugi srdito se izderavajui na Sina ovjejeg da udo uini i izlijei ih. Ta, zar ga Bog zarad njih ne posla? Neka se onda i ukae, sad i tu, u Zebedijinom dvoritu! Sluajui ih iz dana u dan, Isus sve alosniji bijae. Izlazio je i polagao ruku, blagosiljao, svakog od njih, govorei Dvije su vrste uda, brao, uda tijela i uda due - a vjerujte samo u potonja. Pokajte se i oistite duu, pa e vam se i tijelo proistiti. Dua je poput drveta: bolest, zdravlje, raj, pakao... njeni su plodovi. Mnogi povjeravae, pa im bi povjerovali, osjetili bi kako im krv struji onemoalim tijelima. Odbacili bi take i u kolo se hvatali... Drugi, im bi Isus poloio ruke na njihove ugasle oi, osjetili bi kako im svjetlost dotjee iz vraka njegovih prsta - otvorili bi kapke i kliknuli od radosti, jer bi vidjeli sve oko sebe! Matej je stalno imao pripravno pero, te ui i oi irom otvorene. Nije doputao da mu ni rije promakne - sve je upisivao na pergamenu - pa je tako malo-pomalo, dan za danom, nastajalo Evanelje, obznana Dobre vijesti. Korijen je pustila, izbacila grane i postala stablo koje plodovima raa, hranei ve roene i one koji e
231

se tek roditi. Matej je znao Stari zavjet naizust, pa je zamijetio da Uiteljeva kazivanja i djela bjehu tono onakva kakva su bila najavljen u prorokim djelima, prije mnogo stoljea - a ako se predskazanja i Isusov ivot djelomice i ne bi podudarali, bjee to stoga to ovjek po prirodi ne udi uvijek za potpunim razumijevanjem svetih knjiga. Rije Boja ima sedam znaenjskih razina, a Matej se trsio ne bi li iznaao na kojoj se od njih u prvi mah nepodudarne pojedinosti mogu sastati sa svojim parnjacima. Znao je da e mu, povee li neke i pomalo silom, Bog oprostiti! tovie, Bog kao da mu nije samo prelazio preko nategnutih spona, nego ih i prieljkivao jer bi svaki put, kad bi Matej zbunjen digao pero s pergamene, aneo doleprao, nagnuo mu se na uho i kazao to treba zapisati. A prvoga je dana Matej jasno razumio kako treba poeti i na koji nain mu je drati vrstu ruku nad pripovijeu o Isusovom ivotu i njegovom vremenu. Stoga i jest zapoeo s njegovim roenjem, roditeljima i praroditeljima... etrnaest narataja unatrag: kako se rodi Josipu, drvodjelji iz Nazareta, i njegovoj eni Mariji, keri Joakima i Ane... Kad se latio pera, Matej je apatom zazivao Boga da ga prosvijetli i snage mu dade - ali, im je svojim krasopisom ispisao prve rijei, prsti su mu odrvenjeli i aneo ga saletjeo: Nije sin Josipov! kazao mu je u uho, ljuti lepeui krilima. to kae prorok Isaija: Znajte, djevica e bezgreno zanijeti i poroditi sina... Pii: Marija djevica bjee, a arhanel Gabrijel sletje joj na kuu, dodirnu ju i ree: Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom! Odmah se u njenoj utrobi plod zae... uje li ti mene? Tako mora napisati, a ne roen u Nazaretu - jer on ne bjee tamo roen! Zar se ne zna to je prorok Mihej zapisao: A ti, Betleheme, najmanje meu tisuama kneevstava Judinih, iz tebe e izai onaj koji e vladati Izraelom, a njegov je iskon od davnine, od vjenih vremena. Stoga je Isus roen u Betlehemu, u talici... jer kao to kae nepogreivi psalam: Uze ga iz talice gdje su jaganjci sisali, da bi ga uinio pastirom stada Jakovljevog. Zato si stao? Oslobodio sam ti ruku - pii! Matej se, meutim, rasrdio: okrenuo se nevidljivomu krila- tom i tiho progunao, da ga ne bi uli pozaspali uenici. To nije istina - neu ti ja tako pisat... i neu! Podrugljiv se smijeh zau potom u zraku, a onda i glas: Ti bi da razumije to je istina - ti, ako praha zemaljskoga?! Sedam razina ona ima: na najvioj je prijestolje istine Boje, koja nema niega slinog s ljudskom istinom. Istina je, Mateju evanelisto, ono to ti ja na uho apem... pii stoga: A tri mudraca, slijedei blistavu zvijezdu, dooe djetecu se pokloniti... Znoj oblije Matejevo elo. Neu tako pisati! Neu... ali mu je ruka sama hitala pergamenom, a pero ostavljalo trag. Isus, premda bjee duboko usnuo, uo je Matejevu bitku s anelom, razbudio se, te ga vidje nagnutog uza svijeu kako kripavim perom pie srdito kanda e ga potrgati. Mateju, brate moj, ree mu tiho, zato guna? Tko te uznemiruje? Ne pitaj, Uitelju, odgovori ovaj sve bre povlaei pero pergamenom. uri
232

mi se... samo ti spavaj. Isus je osjetio da Bog mora biti s njim; sklopio je oi da ga ne ometa u posveenom zanosu. 2 4 Smjenjivali su se dani i noi - proe mjesec dana, zapoe drugi... a stalno kia, studen, na Salominom se ognjitu vatra gasila nije, a niti izostajala posveena bdijenja uza nju, jer je svake veeri kapernaumska sirotinja, eljad uboga, dolazila da nakon svagdanje tlake pouje novog Tjeitelja. Dolazili su mu bijedni i neutjeni - a odlazili u svoje jadne kolibe sretni i utjeeni. Jer, on je njihove vinograde, brodice i veselja prenio sa zemlje na nebo: objasnivi im koliko su nebesa izvjesnija od zemlje. Srca nesretnih punila su se trpeljivou i ufanjem, pa se ak i Zebedijino divlje stade pripitomljavati. Malo pomalo Isus je prodirao u nj, opijajui mu um - ovaj mu je svijet blijedio, a nad glavom lebdjeo novi, vjean i prebogat neunitivim blagom. U tom e udnomu novom svijetu Zebedija, njegova ena i sinovi - ak i njegovih pet brodica, te pune krinje i kamenice - ivjeti zauvijek, te je stoga zakljuio da mu je bolje ne gunati, kad vidi te nezvane goste kako danonono sjedaju za stol u njegovoj kui. Jer, stii e namira, itekako e stii. Usred zime, nastupie suncem okupani dani to ih vodomarovim zovu: sunce je estoko sjalo i zagrijavalo ogoljelu zemlju, pa prevarilo badem usred Zebedijina dvora: vjerujui da je proljee stiglo, osuo se nabubrelim pupoljcima. Vodomari su jedva doekali dane blagotvorne topline, kako bi se poeli gnijezditi na stijenama nad vodom, jer dok sve Boje ptice lee na jajima u proljee, nezasitni ribar ini to usred zime - a Bog kao da mu se smilovao, pa dao nekoliko sunanih tjedana samo njega zarad. Radosno se glasajui, ti su ljepotani modrih krila i naranastih grudi lijetali nad zrcalom Genezaretskog jezera, izraavajui zahvalnost Svevinjemu to je jo jednom odrao rije. Tih dana su se i uenici koji bjehu ostali s Isusom rasprili okolnim selima, pa i po ribarskim laicama, da bi iskuali vlastita propovjednika umijea. Filip i Natanijel tako su zali u brda, te ondje najavljivali rije Boju svojim prijateljima ratarima i pastirima, dok se Juda, zlovoljan i nedrueljubiv, samotnjaki zaputio u planinsku pusto da si ondje dade oduka srdbi. Nije da mu se neprihvatljivim inio vei dio Uiteljevog dranja, rijei i postupaka, ali bjee i onoga to nije mogao podnijeti. Jer, ponekad bi estoki Krstitelj grmio kroz njegova usta - a bilo je i dana kada bi opet drvodjeljin sin beskrvno meketao Ljubavi! Ljubavi!... Ma, kakva ljubav, vidovnjae? Koga voljeti? Svijet je truljenjem zahvaen i samo mu se noem moe pomoi - ja ti kaem! Matej bjee jedini ostao u kui: nije se htio udaljiti, jer bi Uitelj mogao progovoriti, a njegovo bjee sprijeiti da mu ijednu rije vjetar odnese. tovie, mogao bi i neko udo uiniti - a Matej ga je morao vidjeti svojim oima, da bi mogao o njem izvijestiti. A, osim toga, kamo bi mogao poi, s kim razgovarati?... Jer mu nitko ne htjede ni blizu prii - a sve stoga to neko bjee odbojni inovnik.
233

Ostao je stoga u Zebedijinom domu i potajice iz prikrajka promatrao Isusa; on je danju sjedio pod onim propupalim bademom, govorei neto njeno i tiho Magdaleni, koja mu je redovito bila uz noge. Uzalud je Matej ulio svoja golema uesa - nije razumio ni rijei; samo je mogao vidjeti kako ju Uitelj gleda strogo, lica zasjenjenog patnjom, sputajui s vremena na vrijeme ruku da ju povrno pomiluje po kosi. abat doe, pa ranim jutrom poee pristizati hodoasnici iz udaljenih sela: zemljoradnici iz Tiberijade, ribari s Genezaretskog jezera, pastiri s planina... da uju rijei novog proroka o raju i paklu, nesretnom ovjeanstvu i Bojoj milosti. Htjedoe ga povesti jer dan bjee sunan i vedar kao riblje oko - do oblinjeg obronka, kako bi se ondje mogli izvaliti po netom proklijaloj travi, te ga sluali grij ui se na suncu... a moda i drijemajui na proljetnoj tratini. Skupie se tako zarana na ulici, pred zatvorenim dvorinim vratima, pa ga poee zvati da izae. Magdaleno, sestro moja, ree Isus, pouj: doe me narod povesti... Ona ga, meutim, nije ula - toliko bjee obuzeta njim u posljednje vrijeme da nije skidala pogleda s njega, dok je sve to joj je govorio bilo poput daleke, istom zaboravljene jeke. Jer, toliko je uivala u njegovom glasu da joj je njegova melodija sve kazivala - a samo ga je jednom upitala: Uitelju, zato mi ne govori o buduem ivotu? Nisam ja muko, da bih udjela za drugim, vjenim ivotom. ena sam, pa je meni vjeni raj svaki trenutak s voljenim mukarcem... a svaki tren daleko od njega - vjeni pakao. Stoga mi ene proivimo vjenost na ovomu svijetu. Magdaleno, sestro moja, ponovio je, dooe ljudi po mene. Moram ii. Ustao je i otvorio vrata: ulica bjee krcata oiju eljnih da ga vide i usta koja su klicala, dok su se bolesnici glasali kuknjavom, pruajui ruke prema njemu. Magdalena stupi na vrata - u istom trenu zatvori akom usta da ne bi kriknula od uasa. Ljudi su divlje zvijeri, pobjenjele i krvolone... poderat e ga, apnula je puna strepnje, gledajui Uitelja kako staloeno izbija na elo mnotva i polazi, dok eljad agorei kree za njim. Isus je poao krupnim sigurnim koracima prema istomu onom brdu nad jezerom na kojem je neko prvom rairio ruke i zavapio nad mnotvom Ljubavi! Ljubavi! - ali mu se od onoga dana do dananjeg itekako estinom proee misli. Pustinja mu je ovrsnula srce; jo je osjeao Krstiteljeve usne kao dvije erave na svojima, a proroanstva su odjekivala u njemu: Ivanovi neljudski, a boanski uzvici mu se vratie i on vidje tri Boje poasti Gubu, Bezumlje i Oganj - kako razdiru nebesa i silaze na svijet. Kad se ispeo na vrh brda i otvorio usta da se obrati mnotvu, drevni se prorok razjario u njemu i on povie: Strana vojska riui nadire s kraja svijeta, uasna i munjevita... dolazi. Nijedan njezin ratnik za umor ne znade, nijedan snen nije, niti ikada spi. Nijednomu nije pojas olabavljen, nijedan remen na sandali otputen. Strijele su im otre, tetive na lukovima zategnute, potkove njihovih konja od tvrda su kamena, a kotai bojnih kola vrtloni vjetri. Ta vojska grmi prijetee poput lava
234

- a koga god sustigne, zdrobi ga svojim zubima i nema mu spasa! Kakva je to vojska? povie neki starac, kojem se sijeda kosa bjee nakostrijeila od straha. Kakva je to vojska?! Jo pita, gluhi, slijepi i neumni narode! Isus e diui ruku put neba. Boja je to vojska, bijednici! Iz daljine Boji se bojovnici anelima ine, ali su izbliza od samoga ognja. I ja ih sam, prologa ljeta na istoj ovoj stijeni na kojoj sad stojim, kao anele vidjeh, pa zavapih Ljubavi! Ljubavi! Ali, u pustinji mi Bog otvori oi - te vidjeh: plamenovi su oni! Ne mogu vas vie podnijeti! klie Bog. Dolazim! A tuenje se uje u Jeruzalemu i u Rimu, lelek jei planinama i grobljima. Zemlja za svojom djecom narie... jer aneli Boji silaze na nju spaljenu i sa svijeom trae gdje Rim bjee, a gdje Jeruzalem. Protrljaju pepeo meu prstima, omiriu ga, pa kau: Ovo mora da je bio Rim, ono Jeruzalem - i njihove prhe vjetru predaju. Zar nam nema spasenja? kriknu mlada majka, stiui edo na prsima. Ne pitam za se, nego zbog moga sina. Ima! odgovori joj Isus. Za svakog potopa Bog smisli arku i povjeri ju kvascu buduega svijeta. U mene joj je klju! A ko e bit spaen ko kvasac? Koga e spasti? Imamo li vremena? povie drugi starac, cvokoui od strave. ovjeanstvo preda mnom prolazi, a ja biram: na jednu stranu one koji su se prejedali, previe pili i ljubili - a na drugu izgladnjele i potlaene ovoga svijeta. Te, izgladnjele i potlaene sam odabrao da budu kamen kojim u sagradit Novi Jeruzalem. Novi Jeruzalem? zau se poput huka vodopada, a ljudima se zacaklie oi. Da, Novi Jeruzalem... to ni sam nisam znao, dok mi to Bog ne povjeri u pustinji. Ljubav nastupa tek nakon plamenova prvo se ovaj svijet mora pretvoriti u prah i pepeo, a onda e Bog zasadit novi vinograd. Nema boljega gnojiva od pepela! Nema boljega gnojiva od pepela! ponovi neki grub, a radostan glas - nalik njegovom, ali dublji i ozareniji radou. Iznenaen, Isus se okrenu i vidje Judu meu onima za sobom; ne bjee mu svejedno, jer je riobradom lice plamtjelo kao da ga munje obasjavaju - nebeski ognji njega ve bjehu zahvatili. Juda je pritrao i svojim rukama stisnuo Isusove. Uitelju, apnuo mu je neoekivano razgaljeno, moj Uitelju... Nije Juda u dotadanjem ivotu nikom uputio tako njene rijei, pa se namah postidje. Sagnuo se pretvarajui se da bi ga neto pitao, a nije znao to; naposljetku, onako zbunjen vidje tek izniklu umaricu, pa ju iupa iz korijena. Naveer, kad se Isus vratio i sjeo na svoje mjesto uz ognjite, te se zagledao u plamen, najednom je osjetio da se njegovomu unutarnjem Bogu uri - pa da mu vie nee dopustiti da oklijeva. Bjee preplavljen tugom, oajem i sramom, jer je toga dana jo jednom svojim govorom raspirio vatru nad glavama mnotva - a ti se prosti ribari i seljaci u prvi mah prestravie, da bi se ubrzo pribrali i smirili, jer su im sve te prijetnje bile nalik bajci; tovie, neki i pozaspae na osunanoj travi,
235

uljuljkani njegovim glasom. Bez rijei, nujan je promatrao oganj. Magdalena ga je gledala stojei u kutu htjede ga osloviti, ali se nije usuivala. Znala je, naime, da ima trenutaka u kojima rije ene godi mukarcu, ali i onih u kojima ga dovodi do bijesa... te stoga zanijemlje. Ni itko drugi da se oglasi u kui proetoj vonjem ribe i mirisom rumarina. Prozor prema dvoritu bjee otvoren, pa je kroza nj dopirao dih cvijeta oskorue, slatkasto-jedak, raznoen veernjim lahorom. Isus ustade i zatvori ga, jer mu svi ti proljetni mirisi bjehu daci iskuenja: nikako nisu odgovarali ozraju njegove due. Bjelodano, Bogu se urilo - doe vrijeme da krene u potragu za okoliom koji e mu odgovarati. Uto se vrata otvorie i Juda ue, strijeljajui modrim oima po prostoriji. Vidje Uitelja pogleda prikovanog za plamen, Magdalenu izazovnih kukova, Zebediju koji bjee zaspao potiho hrui, te - pod svijeom - spisatelja kako kripi perom po pergameni, ispunjavajui ju svojim krabotinama... to ga sve nagna da gnjevno odmahne rukom. Zar tako izgleda veliki boj? Tako li se priprema osvajanje svijeta? Onaj vidovnjak, ovaj piskaralo, ondje ena klimave asti, ovdje nekakvi ribari, pa torbar, postolar - a svi skupa dangube u Kapernaumu! utke se skrasio u slobodnom kutu, a kad je starica Saloma postavila stol, ljutito je otpovrnuo da nije gladan. Samo mi se spava, ree, te zatvori oi da ne gleda ostale koji posjedae oko sofre. Veliki moljac u tom trenutku uletje u prostoriju, obleti plamiak svijee, te se nakratko zapetlja u Isusovu kosu, a onda nastavi kruiti uokolo. Imat emo gosta, ree Saloma, ,,i to onoga koga e nam bit drago vidjeti. Isus blagoslovi kruh, podijeli ga i poee blagovati - a nitko da rijei kae. Starca Zebediju, koga probudie da bi veerao, takva je tiina naprosto guila, te nije izdrao nego udari akom po stolu, pa e mrzovoljno: Priajte, momci! to nije u redu? Zar je mrtvac u kui? Zar niste to nikad uli: uvijek kada trojica-etvorica sjednu da bi blagovali, a ne zbore o Bogu - mogli su i na karmine oti. Stari nazaretski rabin - Bog ga blagoslovio tako mi jednom kaza, pa zapamtih. Dakle, oglasi se, sine Marijin. Uvedi Boga u moju kuu! Inae... oprosti to te ja jo uvijek sinom Marijinim zovem, jer ne znam kako bi. Neki te zovu sinom drvodjeljinim, drugi sinom Davidovim, pa Bojim, ovjejim... Zbrka golema! Oito, narod te jo nije jasno u mislima smjestio. Starce Zebedijo, odgovori Isus, neizbrojne aneoske vojske lijeu oko Bojeg prijestolja, glasovi im zlatni, srebreni, poput bistre izvorske vode... a svi slave Boga izdaleka. Nijedan mu se aneo ne usuuje blie prii - osim jednoga. A taj je? upita Zebedija, razgrogaivi dobrano vinom zamuene oi. Aneo tiine, ree Isus, te opet uutje. Kuedomain se zagrcnu, napuni vr vinom, te ga iskapi u jednom gutljaju. Ovaj ti je gost od onih koji potiru veselje, ree si u sebi. Kao da sjedi za stolom s lavom... a im mu ta misao nadoe, silno se prestrai i ustade od stola.
236

Idem na staroga Jonu, da ljudski popriamo, promrlja upuujui se prema vratima. Ali, upravo u tom asu zaue se neiji lagani koraci u dvoru. Eto naega gosta, kliknu starica Saloma ustajui. Svi se okrenue: na vratima se ukaza stari rabin iz Nazareta. O, kako li bjee propao! Nita ne ostade od njega osim hrpe kosti ovijenih od sunca preplanulom koom - jedva dostatno dui mu da se ima za to primit, kako ne bi prhnula iz tijela. ulo se da rabin u posljednje vrijeme pati od nesanice, a ako tu i tamo i usne, da mu se vraa jedan te isti san: aneli, plameni jezici... te Jeruzalem u obliju ranjene zvijeri koja urla uspinjui se Sionom. Kad je neko jutro opet usnio istu moru, nije vie mogao izdrati, nego ustade i ode iz kue, te se zaputi poljima, prijee Esdrelonsku nizinu, pristie do Karmela kojim je Bog kroio. Mora biti da je prorok Elija stajao na njegovom vrhu, jer je samo on mogao dati rabinu snage i hrabriti ga da se uspinje. Kad je stigao na vrh brda, upravo je sunce zalazilo. Znao je da su ondje tri velike uspravljene gromade, rtvenici drevnog svetita, a da uokolo lee kosti i rogovi rtvovanih ivotinja - ali kad je pristigao tamo i osvrnuo se uokolo, kriknuo je od uasa: tih stijena-oltara vie nije bilo! Umjesto njih, te su veeri ondje stajala tri divovska lika, sva u bijelom, li'c sainjenih od svjetla. Isus, sin Marijin, bjee u sredini - njemu slijeva prorok Elija, s uarenim ugljevljem u rukama, a zdesna mu Mojsije sa zavijenim rogovima i dvjema ploama ognjem ispisanim... Rabin niice pade i apnu Jahve! Jahve! sav drui - jer je znao da Elija i Mojsije ne bjehu umrli, te da e se na zemlji pojaviti o stranomu Gospodnjem danu. Bjee to znak da je nastupio smak svijeta - jer oni se ukazae, jasno ih vidje, premda okamenjen od straha. U neko doba osmjelio se da ih bolje pogleda: bljetave u ognju zalazeega sunca bjehu ondje tri goleme, vjetrima ibane stijene! Stari je rabin dugim godinama svitak s Knjigom razmotavao, godinama je disao s dahom Jahvinim. Nauio je kako se skrivena nazonost Boja prepoznaje u vidljivomu i nevidljivomu - te je shvatio. Podigao je pastirski tap s tla - udei se kako je njegovo oronulo tijelo nalo snage za uspon - i krenuo put Nazareta, Kane, Magdale, Kapernauma... svuda itei sina Marijinog. uo bjee da se vratio iz Judejske pustinje, pa mu je slijedio tragove Galilejom i svjedoio kako seljaci i ribari grade legendu o novom proroku: priaju o udima to ih je uinio, prenose rijei to ih je izrekao, pokazuju na kojem je kamenu stajao dok im se obraao - i kako ti kamenovi obno bjehu pokriveni cvijeem. Pitao je i nekoga starca kojeg sastade putem; taj die ruke put neba, te ree: Slijep sam bio, a on mi samo dotae kapke i vid mi povrati. Premda me podui da nikomu ne kaem ni rijei o tom, otada krstarim selima i svakomu priam. A moe li mi, stare, kazat gdje bi ga sad mogao nai? Ostavio sam ga u Zebedijinom domu, u Kapernaumu. Pohitaj onamo da ga nae prije nego to uzae na nebesa. Rabin je itekako pourio, pa premda ga no zatee, naao je kuu starca Zebedije i po mraku, te uao. Starica Saloma skoi da mu izrazi dobrodolicu.
237

Salomo, ree joj, zakoraivi preko praga, mir domu tvom, neka blaga Abrahamova i Izakova dopadnu eljadi kojoj pripada! Ogledavi se po sobi, najednom zatravljen Isusa vidjevi. Mnoge me ptice nadletjee nosei mi o tebi glase, kaza mu. Dijete moje, put kojim si krenuo neravan je i strahovito dug. Bog neka je s tobom! Amen! odgovori Isus tronutim glasom. Starac Zebedija poloi ruku na srce i pozdravi posjetitelja. Koji te vjetar donese mojoj kui, Oe? upita ga. Rabin, meutim, vjerojatno ga nije uo, jer sjede uz oganj bez odgovora. Bio je umoran, promrzao i gladan, ali mu se nije jelo; od tri ili etiri puta pred njim, nije znao kojim bi udario. Zato li je zapravo preao tolike milje i stigao ovamo? Da otkrije svoju viziju Isusu... ali, ako mu ju nije Bog poslao? Stari je rabin dobro znao da Iskuavatelj, ne bi li zaveo ljude, moe uzeti i Boje oblije. Kae li Isusu to je vidio, moe mu zloduh oholosti zaposjesti duu, a onda e bit izgubljen, dok e on, rabin, za to bit odgovoran. Ili da uva svoju tajnu i slijedi ga kamo god bude iao?... Ali, opet, je li u redu da on, nazaretski rabin, slijedi najdrskijeg meu prevratnicima, ovjeka koji se hvasta da e uspostavit novi zakon? Eto, zar sada na putu ne nae Kanu u meteu, jer Isus ree neto suprotno Zakonu? Biva, kad je na sveti Sabat krenuo poljem, pa naao nekoga kako isti kanale za navodnjavanje i natapa vrt, ree mu: ovjee, ako zna to ini, neka te veselje golemo snae - ako pak ne zna, proklet bio jer Zakon kri. Kad je to uo, stari se rabin silno uzrujao: opasan je taj buntovnik, pomislio je. Pripazi dobro, imune, da ne bi na te prokletstvo palo - u tvojim godinama! Isus doe i sjede pored njega. Juda, leei nasuprot njima, bjee sklopio oi. Matej, kao i obino, pod svijeom i s perom u ruci, u iekivanju... ali Isus nita ne ree. Samo je gledao kako oganj guta cjepanice i oslukivao rabinovo teko disanje: taj je dahtao kao da jo bjee na putu. U meuvremenu, starica Saloma namjestila je rabinu postelju - kako i valja za stara ovjeka, prostrla mu je mekanu slamaricu i jastuk dala, te stavila i vr vode kraj leaja, ako oedni tijekon noi. Starac Zebedija, vidjevi da gost nije zarad njega prispio, dohvati svoju tapinu i ode potraiti Jonu, ne bi li udahnuo ovjejega daha - jer mu sami lavovi kuu ispunie. Magdalena i Saloma potom su se povukle u sporednu sobicu, kako bi Isusa i rabina ostavile nasamo; predosjeale su da njih dvojica moraju raspraviti o tekim tajnama. Ali, ni Isus, a ni stari sveenik, da bi rijei rekli: obojica su savreno razumjeli da govor nikad ne moe olakati ni utjeiti ovjeje srce. Samo tiina to moe, pa su obojica utjeli. Tako su prolazile ure, Matej usnu s perom u ruci, Zebedija se vrati nakon to se napriao s Jonom, te lee uza enu... i pono doe. I rabin se nauivao - ali muka, te ustade. Kazasmo si mnogo toga noas, Isuse, apnuo je. Nastavljamo sutra! Zatim je na koljenima odpuzao do svoga leaja. Narednoga jutra sunce se bjee itekako uspelo svodom, gotovo podne dosegavi, a stari rabin nikako da otvori oi. Isus bjee otiao na jezersku obalu razgovarati s
238

ribarima - i u Joninu je brodicu uao, da bi mu pomogao pri ribolovu - dok je Juda besciljno tumarao uokolo, sam-samcat, kao naputen pas. Starica Saloma u neko se doba sagnula ne bi li osluhnula die li rabin uope disao je. Slava Bogu, jo je iv, promrmljala je, a upravo kada htjede otii, on otvori oi, te vidjevi ju pognutu, shvati to je mislila, pa e uz osmijeh: Ne boj se, Salomo, nisam umro. Ne smijem jo! Ne, draga Salomo, ne smijem jo umrijeti... ponovo je nakon trenutak-dva, jer mi Bog Izraelov rije dade: imune, nee umrijeti dok Mesiju ne vidi! Ali, dok je to izrekao smireno-sjetno, im mu zadnja rije s usta sie, oi mu se ispunie strahom; a to ako ga je ve vidio? Moebit je Isus Mesija?... Da mi nije Bog poslao onu viziju na brdu Karmel? A, ako je tako - onda mu je kucnuo smrtni as! Znoj ga cijelog obli, nije znao da li da se raduje, ili da pone tugovati. Ipak, u dui radostan bjee: Mesija je doao! Njegovo iznureno tijelo, s druge strane, nije htjelo umrijeti... te se, teko diui, pridigao, dovukao do ulaznih vrata, sjeo na osunan prag i zapao u duboke misli. Isus se vratio tek u sumrak, posve iscrpljen, jer je cijeli dan proveo ribarei s Jonom. Brodica se bjee napunila ribom; Jona, sretan i prezadovoljan, zausti da e neto kazati, ali se i predomisli, te se - stojei do koljena meu ribama koje su se samrtno trzale samo nasmija. Iste se veeri i uenici vratie iz obilaska susjednih sela, te unue oko Isusa i poee mu priati o svemu to su vidjeli i uinili. Namjerno dubokim glasom, da bi zaplaili seljake i ribare, najavljivali su sudnji dan - ali su njihovi sluatelji nastavljali mirno okopavati svoje vrtove i krpiti mree. Samo bi poneki, tu i tamo, digao glavu i promrmljao Vidjet emo... vidjet emo... a onda bi promijenio temu razgovora. Uenici jo ne bjehu okonali svoje kazivanje, kad eto i trojice apostola; kad ih vidje, Juda, koji je dotad sjedio postrance ne ukljuujui se u razgovor, nije se mogao suzdrati da ne prasne u smijeh. Pa to vam se grdnoga zbilo, izaslanici?! uskliknuo je. O, jadnici, mora bit da su vas gadno namlatili! Odista, Petru desno oko bjee nateeno i zakrvavljeno, a Ivanovi obrazi izbrazdani ogrebotinama pokrivenim skorenom krvlju, dok je Ivan zamjetno epao. Uitelju, Petar e uz dubok uzdah, rije je Boja muka pregolema, pregolema odista! Dok mu se ostali nasmijae, Isus zamiljeno promotri pretuenu trojicu. Mlatili su nas ko poludjeli, nastavio je Petar, oito htijui to prije sve ispriati, kako bi mu laknula dua. Prvo rekosmo da bi svaki od nas trebao svojim putom, ali se pobojasmo... hm, nikomu nije ugodno samom... pa krenusmo zajedno, te poesmo propovijedati. Ja bi se popeo na kamen, ili na drvo usred sela, pa bi pljesnuo rukama, ili zazvidao u prste, te bi se narod okupio. Ivan je govorio kad bi u mnotvu prevladavale ene... zato su mu obrazi tako izgrebani. Kada bi, pak, bilo vie mukih, Jakov je preuzimao... sa svojim dubokim glasom, a ako bi
239

pretjerao u gronji, onda bi ja govorio. A to smo iznosili? Isto to i ti - ali nas doekae buanjem i trulim voem, jer da smo izrodi, protuhe... pa nas ene izgrebae noktima, a mukarci izudarae pesnicama. Pogle u kakvom smo stanju! Juda se opet poeo cerekati, ali mu Isus prijekornim pogledom zaepi bezobraznu gubicu. Znam da sam vas poslao kao janjad meu vukove, ree im. Jest, napadat e vas rjeetinama, kamenjem i nazivati vas pokvarenjacima, jer ste najavili rat pokvarenosti; objeivat e vas, govorei kako hoete dokinuti vjeru, obitelj i domovinu, jer je naa vjera ia, naa kua prostranija, a domovina nam cijeli svijet. Dobro se oboruajte, drugovi - recite zbogom hljebu, veselju i sigurnosti. U rat polazimo! Natanijel se okrenu i u zebnji pogleda Filipa, ali mu ovaj odmahnu poruujui Ne strahuj - tako pria samo da nas provjeri. Stari je rabin bio vrlo iscrpljen. Bjee opet prilegao na prostirku, ali budna uma: sve je vidio i uo, a kako bjee donio odluku, osjeao se posve smireno. Jer, glas u sebi zau a bjee li njegov? Boji? Moda obojice... koji mu ree: imune, kamo god on krenuo, ti e za njim! Petar kanda htjede opet neto kazati - a imao je to - ali ga Isus uutka rukom i rijeima Dosta je bilo! Uitelj se die na noge: Jeruzalem mu se prostro pred oima, pun bijesa, sav u krvi i na vrhuncu oaja - a odatle poinje nada. Nestade Kapernauma s njegovim ribarima i prostim seljacima, Genezaretsko jezero u njemu presui. Zebedijina kua u se ue: zidovi se primaknue jedan drugomu, dodirujui ga... guei se, on prie vratima i otvori ih. Zato li se zadrao tu blagujui, pijui i dajui da zarad njega oganj uiu i sofru postavljaju u podne i o ponoi? Zar ne provede besciljno tolike dane, zar tako kani spaavati svijet? Ne bi li se trebao sramiti samoga sebe? Izaao je na dvorite: topao je vjetar raznosio mirise propupalog drvea. Zvijezde bjehu poput nizova bisera oko vrata i zapea noi, a dolje, pod njegovim nogama, zemlja se smijuljila kao da ju golicaju bezbrojna usta to siu na njenim prsima. Okrenuo se prema jugu, u smjeru svetog Jeruzalema. inilo se da napeto oslukuje, te da nastoji u tmini raspoznati njegov kameni lik obljeven krvlju. A dok mu je um tako, predano i u oaju u isti mah, poput rijeke lutao obroncima planina i ravnima, da bi na kraju dosegao sveti grad, iznenada vidje golemu sjenu kako se pomakla pod onim propupalim bademom u dvoru. U hipu se to neto, crnje od crne noi, die put mrana neba - stoga i jest mogao zamijetiti svoga gorostasnog suputnika. U tiini ga je lako mogao uti kako duboko die, ali ga se ovoga puta nije bojao; ve bjee svikao na njegov hropac, te je ekao i doekao da se sjena pod stablom oglasi staloenim Idemo! Ivan, zamjetno zabrinut, pojavi se u okviru vrata; uinilo mu se da je uo glasove u mraku, pa u zebnji apnu: Uitelju, s kim razgovara? Ali Isus bez rijei ue u kuu, prui ruku i dohvati svoj tap iz kuta.
240

Prijatelji, odluno e. Idemo! zakoraio je preko praga, ne osvrnuvi se da vidi da li ga itko slijedi. Stari je rabin skoio s postelje, pritegao pojas i zgrabio pastirski tap. I ja u s tobom, dijete moje, ree i prvi stupi prema vratima. Starica Saloma se nakratko uzvrtjela po prostoriji, a onda odloi preslicu na krinju i kaza Eto i mene. Zebedijo, evo ti kljueva. Zbogom! Odvezala je pojas o kojem su kljuevi visjeli, te ga pruila muu, a onda je svezala rubac, pa se ogledala svojim domom, te se oprostila s njim kimnuvi glavom a srce joj tog trena postade kao u dvadesetogodinje djevojke. I Magdalena se pridie, bez rijei, a sva sretna. Ustadoe i uzbueni uenici, pogledavajui jedan drugoga. Kamo se kree? upita Toma, vjeajui rog o pojas. U ovo doba noi? emu takva hia?... Ko da nismo mogli i sutra, mrzovoljno e Natanijel, Filipa pogledavajui. Isus, meutim, bjee ve krupnim koracima preao dvorite i zapoeo pohod prema jugu. 2 5 Temelji svijeta su se potresli, jer ugroeno bjee ovjeje srce - zdrobljeno pod kamenjem to su ga ljudi zvali Jeruzalemom, pod bremenom proroanstava, Drugoga dolaska, prokletstava... pod farizejima i saducejima, bogataima koji su se prederavali i siromasima koji gladovahu, pod Jahvom sa ije se brade i brkova ljudska krv u ponor slijevala stoljeima. Gdje god bi se tog Boga dodirnulo, on bi urliknuo - ako bi mu se blaga rije rekla, digao bi aku i riknuo Hou mesa! Kad bi mu se ponudilo janje ili prvoroeno dijete, vritao bi Neu mesa! Ne bucajte svoje halje - srca svoja razbucajte. Pretvorite tjelesno u duhovno, duh va u molitve, a njih vjetru predajte! ovjeje srce slamalo se pod est stotina i trinaest pisanih naredaba idovskog Zavjeta, te pod tisuama jo nepisanih - ali nije ustreperilo; ni pod Knjigom postanja, Levitskim zakonikom, Knjigom brojeva, Knjigom o sucima, knjigama kraljeva... ustreperjelo nije. A onda, u najneoekivanijem trenu, povjetarac puhnu ali ne s neba, nego odozdo, sa zemlje, pa se ustresoe sve klijetke srca ovjejega. Istoga trena stadoe se uruavati suci i kraljevi, proroanstva i prokletstva, farizeji i saduceji, pismoznanci... pa i kamenje to ga ljudi Jeruzalemom zovu. Sve napue, zdrobi se i propadati stade - u prvi mah u srcu, onda u mislima, a naposljetku na zemlji samoj. Bahat u svom bijesu, Jahve iznova priveza majstorsku pregau, uze polugu i ravnalo, te sie na zemlju kako bi i sam pomogao razoriti prolost i sagraditi budunost, zajedno s ljudima. Ali, prije iega drugog, zapoe on ruiti idovski Hram u Jeruzalemu. Isus je dolazio onamo iz dana u dan, gazei po krvlju poprskanim kamenima plonika. Promatrao je taj prenatrpani Hram i osjeao kako mu srce postaje malj kojim e ga sruiti. Ali, on je i dalje stajao, blistajui na suncu poput zlatoroga,
241

vijencima ukraenoga bika. Zidovi mu od temelja do krova bjehu optoeni bijelim mramorom proaranim ilicama modre boje mora - kanda je plovio uzbrukanim oceanom. Pred njim su stajala tri reda elija, jedan povrh drugoga: one u donjemu i najveem bjehu namijenjene idolopoklonicima, one u srednjemu puku Izraelovom, a komore u gornjem dijelu najstanjivalo je dvadeset tisua levita koji su prali i pijeskom ribali, palili i gasili svijee, te istili Hram. Danju i nou ondje se na ar metalo sedam vrsta tamjana, a dim bjee tako gust da su od njega frktale koze na sedam milja od grada. Skromna laica, u kojoj se uvala Tora, knjiga zakona - onaj koveg to su ga nomadski preci pronijeli pustinjom - bjee se usidrila na vrhu brda Sionskog, pustila ondje korijenje, izrasla, optoila se empresovim drvom, zlatom i mramorom, te Hram postala. U poetku divlji pustinjski Bog nije mario obitavat u kui, ali je toliko volio miris empresovine i tamjana, te okus poklanih ivotinja, da jednoga dana die stopalo i ue. Dva mjeseca bjehu prola od Isusovog prispijea iz Kapernauma. Svakoga je dana dolazio, zaustavljao se pred Hramom i gledao ga - a svakoga se puta inilo da ga prvom vidi... odnosno, kao da je iz jutra u jutro oekivao da e ga nai razorenog do temelja, te mu moi pregaziti ruevine s kraja na kraj. Niti ga je vie elio vidjeti, a niti ga se bojao - jer u njegovom srcu on ve bjee uniten. Jednoga dana, kad ga je rabin upitao zato li ne ue pomolit se, odmahnuo je glavom i kazao mu: Godinama sam ja kruio oko Hrama - sad se on okree oko mene. Hvalisave su to rijei, Isuse, primijeti rabin, spustivi oronulu glavu na grudi. Zar se ne boji? Kada kaem ja, odgovori Isus. ne govorim o ovom tijelu, koje je prah i pepeo; ne govorim o sinu Marijinom, jer je i on pepeo i prah, mada s iskricom ognja. Ja iz mojih usta, rabine, znai Bog. To je jo stranija hla! kriknu rabin, pokrivi rukama lice. Ja sam Sveti Huljitelj, znaj i ne zaboravi,odgovori mu Isus kroza smijeh. Jednoga dana, vidjevi uenike kako stoje pred dojmljivom graevinom i dive joj se zinuvi od zatravljenosti, silno se razljutio, te im ree podrugljivo: Mislite da je Hram vrijedan divljenja, zar ne? Koliko je godina trebalo da se sagradi? Dvadesetak? Radom deset tisua zidara?... A ja u ga sam sruiti u tri dana. Dobro ga pogledajte, posljednji put, i kaite mu zbogom, jer nee ostat kamena na kamenu to se uruit nee! Uenici, zastraeni, odstupie - pitajui se da nije neto po krivu polo s Uiteljevim umom, jer postade tako zatvoren, tako zagonetan u posljednje vrijeme. udni su, promjenjivi vjetrovi puhali nad njim: ponekad bi mu lice blistalo poput sunca na izlasku i sve bi oko njega bilo obasjano zorom - a onda bi se smrknuo, u oima bi mu se nastanio oaj. Zar ti ga nije ao, Uitelju? usudio se upitati Ivan. ega? Hrama. Zato ga razorit hoe? Zato da novi sagradim... a taj u podii takoer za tri dana. Stoga mu ovaj
242

mora najprije oslobodit zemljite. Stapom to mu ga je Filip dao udario je estoko po ploniku sad je nad njim divljao vjetar bijesa. Pogledao je farizeje, koji u tom trenutklu naioe drei se zida - pravei se da su zaslijepljeni silnim sjajem Bojim. Licemjeri! doviknuo im je. Da bog uzme no i otvori vam srca, iz njih bi pokuljale zmije, korpije i gnoj! Farizeji ga ue, srdba ih obuze, te odluie prljavtinom zaepiti ta neustraiva usta. Stari rabin stavi dlan Isusu preko usana, ne bi li ga uutkao. Ti to smrt priziva? upitao ga je jednoga dana, oiju blistavih od suza. Zar ne shvaa da pismoznanci i farizeji stalno tre Pilatu, zahtijevajui tvoju glavu? Znam, Oe, odgovori Isus, Ali znam i vie od toga, i vie... Naredivi Tomi da zapue u rog, popeo se na svoje uobiajeno uzvienje uz Solomonov portik, te iznova poeo navjeivati: Doao je, dan je Gospodinov doao! Svakodnevno je od svanua do zalaska sunca uzvikivao tako, ne bi li sklonio nebesa da se otvore i suknu njihovi plamenovi - jer, kao to se od pamtivijeka znade, ovjeji je glas svemona arolija. Povie Doi! - bilo ognju ili dadu, paklu ili raju - i eto ga. Tako on vatru zazivae da proisti zemlju i otvori put pojavi Ljubavi. Jer njezine stope najradije pepelom gaze... Uitelju, upita ga Andrija jednoga dana, zato se vie ne smije, zato nisi onako pun veselja kao neko? Zato si iz dana u dan sve razjareniji? Isus mu ne odgovori; to bi mu mogao kazat, a da njegovo prostoduno srce shvati? Ovaj svijet, mislio je, mora se unitit do korijena - da bi se novi mogao zasaditi. Stari se Zakon mora poderati, a moje je da to uinim; novi Zakon mora biti uklesan u ploe srca - i moje je da ga ukleem. Sroit u ga tako prostranog da obuhvati prijatelje i dumane, Zidove i one koji se idolima klanjaju - a Deset zapovijedi e se u krhotine razletjeti. Zato sam doao u Jeruzalem: ovdje e se nebesa otvoriti. A to e iz njih sii udo nad udima ili smrt? Ono to Bog hoe, a ja sam jednako spreman uzai na nebo i u pakao se survati. Gospode, ti odlui! Bliio se blagdan Pashe. Nad Judejom se razlila neoekivana blagost zime, pa se otvorie puti kopnom i morem, te dohrlie hodoasnici iz svih etiriju krajeva idovskoga svijeta. Buni prostori Hrama usmrdjee se od ljudskih bia, poklanih ivotinja i izmeta. Toga se dana golemo mnotvo sirotinje u dronjcima i bogalja bjee skupilo pred Solomonovim trijemom. Blijedi, gladnih i uagrenih oiju, s mrnjom su pogledavali dobro uhranjene saduceje i bogate, razdragane graane i njihove ene, koje su posrtale pod teinom zlatnih ogrlica. Dokle se mislite smijati, pada li vam na um? netko zarei. Uskoro emo vam prerezat grkljane. Tako Uitelj ree: sirotinja e pobit bogatune i razdijeliti njihova blaga. Nisi dobro uo, Manase, presjee ga bljedunjav mukarac oiju i kose kao u ovna. nee vie bit bogatih ni siromanih - jednaki emo bit. To ti je znaenje
243

kraljevstva nebeskog. Kraljevstvo nebesko, umijea se neki raskliman dugonja, znai izbacivanje Rimljana. S Rimljanima ono nije mogue! Nita ti nisi razumio od onoga to Uitelj ree, Arone, nato e elavi mukarac sa zejom usnom, zamjetno gospodskog dranja, te dodade - s jasnim izrazom prezira spram zagovornika progona Rimljana: Izraeliti i Rimljani, Grci i Kaldejci... ne postoje - kao ni Beduini, jer smo svi braa! Svi smo mi prah i pepeo! doviknu netko trei. Tako sam ja to razumio, jer sam na svoje ui uo kad Uitelj kaza Nebesa e se otvorit... a dok je prvi potop bio vodom, ovaj e ognjem bit, pa e u prah i pepeo siromani i bogati, Rimljani i Izraeliti! ,,Zatrest e se maslinovo stablo, ali e dvije-tri masline ostati na vrhu, tri-etiri na najvioj grani... Tako ree prorok Izaija - dakle, hrabro, ljudi, jer mi emo biti te preostale masline. Samo se moramo drat uitelja da ne ode bez nas. Te je rijei kazao ovjek boje zagorjela lonca, izbuljenih oiju kojima je gledao niz bijeli pranjav put prema Betaniji. Kasni danas, progunao je, kasni... Pripazite, momci! Ne dajte mu da nam umakne. A kamo bi mogao otii? onaj e sa zejom usnom. Bog mu kaza da ima zametnut boj u Jeruzalemu, pa e ga zato ovdje i zametnuti! Sunce se bjee uspelo do sredine svoda, pa su se plonici uarili, a s vruinom je i smrad bio sve nepodnoljiviji. Jakov farizej se ukaza, ruke mu bjehu krcate amuletima. Izvikivao je svrhu svakog od njih: ovaj lijei ospice, onaj eluane greve, trei upaljenu kou, etvrti istjeruje zloduhe... a najmoniji, dakako i najskuplji, ubija vae neprijatelje. Vidje odrpance i bogalje, zgadie mu se, te im svojom otrovnom jeziinom dobaci: Ite dovraga! i triput pljune, ne bi li se zatitio od njihove sudbine. Dok su se ubogi prepirali - svatko je iskrivljavao Uiteljeve rijei sukladno udnjama svoga srca krupan mukarac plemenitakog izgleda, s dugakim tapom u ruci, doe preda njih, preznojen i pranjav, a blistava jo neizboranoga ela. Melizedee! uzviknu starac zeje usne. Koju nam to dobru vijest iz Betanije donese - vidim da si sav ozaren. Radujte se i kliite, ljudi! povie uglednik, te ih - neprestance plaui - stade sve grliti. Le je iz mrtvih ustao - svojim oima vidjeh! Ustao iz groba i prohodao. Vode mu dadoe, pa se napio - zatim hljeba, te je i jeo, a onda i progovorio! Ma ko?! Ko je iz mrtvi ust?... Ko se iz groba die? navalie svi pitati staroga plemenskog poglavara. uli su to i oni pod oblinjim trijemovima, muko i ensko, a i nekolicina levita i farizeja prie, ne bi li uli o komu se radi. Baraba, prolazei onuda, zau agor uzbuenoga mnotva, pa se i on prikljui. Melizedek se itekako obradovao to toliki svijet njegovu rije iekuje, te se naslonio na tap i poeo priati pun ponosa. Lazar, sin Elijakimov... znade li ga iko? Bjee umro prije nekoliko dana, te ga pokopae. Proe dan, dva, tri... zaboravismo ga, kadli, etvrtoga dana, zausmo uzvike na ulici. Istrao sam, te
244

vidjeh Isusa, sina Marije iz Nazareta, i Lazarove dvije sestre kako se niice preda nj bacaju i stope mu ljube, tuguju za bratom svojim. Da si uza nj bio, ne bi bio umro, tuile su, nariui i kose upajui. Vrati nam ga iz donjega svijeta, Uitelju. Zazovi ga i on e do. Isus im objema ruke prui i podie ih s tla, pa ree Hajdemo! I mi svi potrasmo za njima i tako do groba - Isus ondje stade, sva mu krv navre u glavu, a oi nestadoe... samo su mu se bjeloonice vidjele. Onda je tako riknuo, da pomisli razjaren bik je u njemu... svi se prestravismo. Potom, dok je tako stajao ondje sav se tresui, jo jednom kriknu, divlje i neobino... ko s onoga svijeta. Mora bit da arhaneli tako urlaju kad se razbjesne... Lazare, povie onda, izlazi! Uto najednom usmo kako se zemlja u grobu rasipa, grobna se ploa pomae - neko ju je s druge strane pomalo gurao. Strava nas spopade, narod uzdrhta... a ni ja se nikad u ivotu nisam smrti prestraio, ko to se uplai uskrsnua. Kunem vam se, ljudi, da me pitaju bi li radije izbliza vidio lava ili uskrsnue, reko bi lava! Bog nam se smilovao! Nema nam se Gospod smiluje! stade vapiti svjetina, veina gorko ridajui. Priaj, oe Melizedee, kazuj dalje! ene stadoe vritati, mnogi mukarci za stijene se skrie, a mi koji ostadosmo tresli smo se od uasa. Grobni se kamen malo- pomalo diz... prvo vidjesmo mrtvaki blijedoute ruke, a onda i glavu, sivozelenu, ispucale koe i punu trulei... dok na kraju ispuza iz groba ko kostur mravo tijelo ovijeno umrljanim posmrtnim pokrovom. Pomae jednu nogu, pa drugu i izae iz rake... Lazar to bjee. Stari je glavar tu zastao da obrie znoj svojim irokim rukavom, a svjetina se sva uzburka: neki su plakali, drugi zaigrali kolo od radosti. Lae! Lae! povie Baraba, diui teke runjave ruke. Rimljani mu platie da smulja to s Lazarom. Dolje izdajice! Zavei gubicu! zagrmi divlji glas za njegovim leima. to Rimljani?... Narod se okrenu i strese od nelagode: centurion Rufus prilazio je Barabi s visoko podignutim biem. Bljedunjava plavokosa djevojica drala se za njegovu ruku - a prije toga stajala je ondje i cijelo vrijeme sluala Melizedeka, dok su se suze slijevale iz njenih krupnih zelenih oiju. Baraba mugnu kroz okupljeni narod i izgubi se, Jakov farizej sa svojim zapisima za njim. Sustigao ga je za stupovima, pa ondje njih dvojica poee priati glavom-uzglavu: razbojnik i farizej braa postadoe. Baraba je prvi progovorio, znatieljno pitajui: Zaista misli da je istina? to? to govore: da ga je digo iz mrtvi. uj ti mene dobro to u ti kazat - ti si zelot, a ja farizej... pa sam dosad vazda govorio da e se Izrael spasit samo molitvom, postom i Zakona se drei. Ali sad... to sad? upita haramija strijeljajui oima. Sada, zelote, poinjem uviat da si u pravu. Nisu post i molitva dostatni - ima tu i za noa posla. Razumije me? Mene pita? isceri se Baraba. Nema bolje molitve nego noem. Onda?
245

Ajmo poet s njim. S kim? Jasnije zbori. S Lazarom. Silno je vano da ga opet pod zemlju strpamo. Jer, dokle ga ljudi budu mogli gledat, svi e govorit da mrtav bjee, pa ga sin Marijin uskrisio. Tako e se irit slava lanog proroka... Ima ti pravo, Barabo, Rimljani su njega potkupili da vie Ne marite za kraljevstvo na zemlji - usmjerite oi prema nebeskomu! Stoga e nam, sve dok mi budemo dangubili zijanjem u nebo, Rimljani sjedit za vratom. Razumije? Onda?... Oe da ga se otarasimo - iako ti je brat? Nije on meni brat, a niti elim s njim imat posla! razdera se farizej, hinei da si halje cijepa. Eto ti ga, tebi ga predajem. Rekavi to, spuznuo je sa stupa i krenuo dalje triti svoje talismane - vrlo zadovoljan time to je podjario Barabu. Za to vrijeme je siromako mnotvo, koje se bjee skupilo kraj Solomonova portika, izgubilo svaku nadu da e vidjeti Isusa, te se stade razilaziti. Starac Melizedek kupio je dvije bijele golubice da bi ih rtvovao u znak zahvale Bogu Izraelovom to se najzad smilovao svom narodu, te mu - nakon toliko godina poslao novog proroka. Kamenje bjee iva erava, a od silna se bljetavila nije gledati dalo. Ali, najednom se s puta prema Betaniji die oblak praine i zaue radosni usklici: cijelo selo bjee batalilo poslove i krenulo put Jeruzalema. Prvo se ukazae djeca s palminim i lovorovim granama, a za njima doe Isus blistava lika - iza njega uenici, crveni u licu i preznojeni kanda svaki od njih osobno die ovjeka iz mrtvih... a nakon njih, promukli od uzvikivanja, stanovnici Betanije. Svi su hitali Hramu. Isus je preskakivao po dvije stube odjednom, proao prvi niz komora i stigao do drugoga. estoko svjetlo arilo mu se s lica i ruku, takvo da mu nitko nije mogao prii. U nekom trenu je stari rabin, koji je bez daha trao za njim kao i ostali, pokuao ui u nevidljiv krug oko Uitelja, ali se istom i povue, kao da ga plameni jezici oblizae. Isus bjee upravo izaao iz Boje pei za kaljenje, te mu je krv sveudilj estoko vrela. Nije on jo mogao povjerovati, a nije ni htio - da snaga due tolika moe biti. Moe li brda pokrenuti? Kae im Krenite! I ona se zaista pomaknu?... Moe li razoriti zemlju, izbacit mrtve iz nje, sruiti sav svijet u tri dana i u tri ga opet podii? Ali, ako je dua snagom tako svemona, onda je i sva teina propasti ili spasenja na pleima ovjeanstva: dodirnue se mee Boje i ovjeje... Od te strane, opasne misli, Isusove sljepoonice snano zabubnjae. Lazara bjee ostavio na nogama, ovijenog posmrtnim pokrovom nad samim grobom, te krenuo nevieno urno prema Hramu jeruzalemskom. Prvi je put osjeao tako nepokolebljivo da ovaj svijet mora vidjeti svoga kraja i da se novi Jeruzalem ima iz grobova dii. A as je doao: znak to ga je ekao - jer Lazar bjee taj beznadno sagnjili svijet. Doe tren da usklikne: Svijete, dii se! obavezu je imao, a to bjee najstranije od svega - kako je sad shvaao - imao je i snage. Nije se vie mogao izvui govorei Ne mogu ja to! - mogao je, pa ako se svijet ne spasi, cjelokupan grijeh mora na nj pasti.
246

Krv mu je navrla u glavu. Odasvud su ga promatrale oi potlaenih, odrpanaca, bogalja... pa je divlje kliknuvi skoio na povieno mjesto namijenjeno propovjednicima, a svjetina se natiska oko njega. Podrugljivo se osmjehujui, prioe i tusti bogatai, kako bi ga uli. Isus ih vidje, te im se okrenu diui pesnicu: Poujte me vi, bogatuni, zagrmio je, poujte gospodari ovoga svijeta. Nepravda, beae i glad ne daju se vie trpjeti! Bog mi natrlja usne ivom eravom, pa vam poruujem: Dokad ete lijegat u postelje od slonovae i na mekane prostirke? Dokad ete se hraniti mesom siromaha, piti im krv, znoj i suze? Ne mogu to vie podnijeti! urla moj Bog. Oganj nadire, mrtvi ustaju, smak svijeta doe! Dvojica skitnica dohvatie ga i podigoe nad svoje glave, a mnotvo se skupi oko njih maui palminim granama. Para se die s prorokove uarene glave. Ne dooh da bi svijetu mir donio, nego ma. Posijat u neslogu domovima, sin e na oca ruku dii, ki na mater, snaha na svekrvu a sve zbog mene. Tko god za mnom krene, sve naputa. Onaj tko na ovoj zemlji ivotu spasenja ite - izgubit e ga; onaj tko zarad mene izgubi ivot svoj sadanji, stei e ivot vjeni. A to Zakon kae, buntovnie? povika netko izvan sebe. Sto Sveti spisi govore, Luciferu? A to su kazali veliki proroci Jeremija i Ezekijel? odgovori Isus, a oi mu zablistae. Ukinut u Zakon uklesan na Mojsijevim ploama i urezat novi u ovjejem srcu. Odgurnut u kameno srce to ga ljudi sad u grudima nose i darovat im ivo - a u tom u srcu novo ufanje zasaditi. Ja sam onaj koji im upisuje novi Zakon u ta nova srca, ja sam i novo ufanje! Ljubav irim - otvaram sva etvora vrata Gospodinova: istona, zapadna, sjeverna i juna... da uu svi narodi. Jer Boje grudi nisu tijesan tor, one prihvaaju sav svijet. Nije Bog Izraelianin, on je Duh besmrtni! Stari rabin bjee skrio lice meu dlanovima; htjede mu doviknuti: Umukni, Isuse - golema je to hula! Ali prekasno bjee: razlijegoe se usklici oduevljenja. Sirotinja bjee razgaljena, leviti su bijesno buali, a Jakov i farizeji razderae svoje halje i u zrak pljunue... pa starac imun, svladan oajem, odusta. Gorke suze lijui, pridigao se i krenuo odande prijekorno mrmorei: Gotovo je s njim! Koji li samo vrag... ili bog... onako iz njega urla? Tako umoran bjee da se spoticao preko vlastitih stopala, jer je tih dana i tjedana, dok je jurio za Isusom ne bi li doznao tko on uistinu bjee, njegovo oronulo tijelo posve okopnilo. Nita ne ostade od njega osim kosti i suncem sparuene koe - dua ih se jedva drala, ekajui svoj as. Je li taj ovjek Mesija koga mu Bog obea poslati... ili nije? Sva uda to ih je uinio mogao je i Sotona izvesti, ukljuujui oivljavanje mrtvaca - stoga ona, kao ni prorotva, starom rabinu ne bjehu dostatna za konaan sud. Sotona je pronicljiv i krajnje moan arhanel, mislio je, pa da bi obmanuo eljad u stanju je svoje rijei i ini besprijekorno uskladiti sa svetim proroanstvima. Stoga je rabin provodio noi u postelji oka ne sklopivi, nego Boga molei da mu se smiluje i jasan mu znak daruje... Ali, kakav znak? imun je najzad savreno shvatio: smrt, njegovu smrt!
247

Kad mu je sinulo da bi ona taj znak mogla biti, estoko je zadrhtao. Uronio je u oblak praine nad putom prema Betaniji, koja mu se ukaza u daljini, navrh brda, kao spaljena suncem. Teko diui, krenuo je nizbrdo. Lazarova kua bjee danonono otvorena: seljaci su neprestance ulazili i izlazili, dolazili vidjeti i taknuti uskrsloga, paljivo su oslukivali die li, provjeravali govori li i je li zaista iv ili je moebit duh. Iscrpljen i povuen u se, Lazar je sjedio u najmranijem zakutku kue, jer mu je svjetlo smetalo. Ruke, noge i trbuh bjehu mu zeleni i nateeni kao i u svakoga etverodnevnog lea, koa na podbuhlom licu ispucala - iz procjepa je curio ukasto- bjeliast gnoj, natapajui bijeli pokrov to ga je i nadalje nosio, jer mu se bjee zalijepio za tijelo i nije se dao skinuti. U poetku je strano zaudarao, pa su oni koji su mu prilazili zaepljivali nos, ali je smrada postupno dijelom nestalo, pa je sada vonjao zemljom i tamjanom. S vremena na vrijeme pruio bi ruku i odstranio vlati trave to mu se bjehu ispreplele s kosom i bradom, dok su ga sestre Marija i Marta istile od zemlje i trijebile crve to se bjehu za nj primili. Neki mu dobrostiv susjed donese pile, pa ga je starica Saloma, uei uz ognjite, kuhala da bi uskrsnuli blagovao krepke orbe i snagu povratio. Suseljani su i nadalje ulazili, ali ostajui samo po asak-dva, kako bi ga paljivo promotrili i poneto rekli - na njihova je pitanja odgovarao zamjetno mukotrpno, samo kratkim da ili ne a u neko doba poee dolaziti i oni s kraja sela, te iz okolnih mjesta. I slijepi je seoski glavar navratio, pruio ruku, te ga znatieljno prepipao. ,,Jel ti bilo lijepo tamo dolje? upitao ga je sa smjekom. I ne zna koliko si sretan, Lazare, sada kad znade tajne podzemnoga svijeta. Ali, ne otkrivaj ih, kukave, jer e raspametit svakoga ovdje. Nagnuo mu se zatim na uho, te e napola u ali, a napola gnuajui se: Crvi, jel da? Samo crvi? Priekao je asak, ali Lazar nita ne odgovori, te se slijepac rasrdi, uze svoj tap i ode. Magdalena je stajala uz dovratak i gledala niz put to vodi prema Jeruzalemu. Srce joj bjee ucviljeno ko nujno djetece, jer je cijele noi snivala lo san: vidje Isusa kako se eni, a to je znailo smrt. Prethodne noi, koliko se sjeala, usnila ga je kao ribu poletuu koja je, treperei perajama, izletjela iz vode i na suho pala. Trzala se u gru na obalnom ljunku, uzalud se borei da iznova zamahne perajama. Guei se, ta ju je riba pogledala mutnim oima, te Magdalena uloi sav napor ne bi li ju dohvatila i vratila u more - ali, dok se sagnula i primila ju rukom, poletua ve bjee mrtva. Ona ju uze u naruje, tugujui i suzama ju kropei... a riba se onda prometnu u mrtva ovjeka. Neu mu dat da se vrati u Jeruzalem... neu, aptala je uzdiui i motrei pranjav put na kojem se trebao pojaviti. Ali, nije se Isus ukazao na putu od Jeruzalema, nego Magdalena vidje svoga staroga oca, kako pognut posre. Jadni oronuli starac, pomislila je - zato li ustrajno slijedi naeg Uitelja kamo god krene, a u tako je bijednom stanju... pa ipak ide za njim poput ostarjela vjerna psa. ujem ga kako nou ustaje, izlazi u dvorite, te se ondje niice baca i Boga zaziva: Pomozi mi, znak mi daj! Bog, meutim, i dalje ga puta da se mui, bjelodano kanjavajui ga stoga to ga voli - jer se samo tako taj
248

nevoljan ovjek primiri... Promatrala ga je kako posre na tap se oslanjajui, esto za- stajui i pogledavajui unatrag, prema Jeruzalemu, te irei ruke i borei se da doe do daha. Inae, tih dana, dok su otac i ki skupa boravili u Betaniji, oboje potisnue prolost, te poee opet govoriti jedno s drugim; videi da mu se ki povratila s krivoga puta, rabin joj je oprostio - znajui da suze mogu isprati mnoge grijehe, a Magdalena se bogme bjee naplakala. Starac konano prispije, posve bez daha. Magdalena se pomakla ustranu, kako bi mogao kroz dvorina vrata, ali on stade i uze joj ruku, te zavapi: Magdaleno, dijete moje... ena si, a tvoje suze i milovanje imaju golemu mo. Pred noge mu se baci, moli ga da se ne vraa u Jeruzalem. Pismoznanci i farizeji sve su nabrueniji na nj... danas ih vidjeh kako se potajice dogovaraju meu sobom, a otrov im kaplje s usana. Urotu kuju, ubit ga hoe! Ubiti!? kriknu Magdalena slomljena srca. Ali, moe li on umrijeti, oe? Stari rabin pogleda ker i gorko se nasmijei. Tako govorimo o onima koje volimo... proaptao je, a onda umuknuo. Ali Uitelj nije ovjek poput svakoga drugog - zaista nije! Magdalena e sva oajna. Ne, nije on kao drugi... nije! ponavljala je kao da nastoji aranjem odagnati strah. A kako ti to zna? upita ju starac; srce mu bjee ustitralo, jer je oduvijek vjerovao u enske predosjeaje. Znam, ree Magdalena, ali ne pitaj me kako. Sigurna sam u to... i ne strahuj, oe. Tko bi ga se usudio taknuti sad kad je Lazara uskrisio? Eh, ba otkako Lazara iz groba die, oni su bjenji nego ikada. Ranije bi posluali njegovu propovijed i slegnuli ramenima, ali se sad proulo o udu, te se narod osmjelio klicati On je Mesija! Mrtve oivljava, od Boga je njegova mo pridruimo mu se! Eto, danas muko i ensko poe s palminim liem za njim, bogalji zaprijetie bogataima svojim takama, a i najcrnja se sirotinja uznemiri. Pismoznanci i farizeji, pak, sve to promatraju i zapadaju u luaku srdbu. Pustimo li ga ovako jo kratko vrijeme, gotovo je s nama, zbore, te stalno idu Ani, od njega Kaifi, od Kaife Pilatu... grob mu kopajui. Magdaleno, dijete moje, koljena mu obgrli da nikad vie ne poe put Jeruzalema. Svi se moramo vratit u Galileju! Sjetio se potom onoga mranjaka roavog lica. Magdaleno, ree, na putu ovamo vidjeh haramiju Barabu kako lunja naokolo... a lica smrknuta ko u anela smrti. Kad me je spazio, u grmlje se skrio - a to nije dobar znak! Rekavi to, posve je klonuo: njegovo se iznureno tijelo nije moglo drati na nogama. Ki ga prihvati u naruje i unese u kuu, te posadi na stolac i sklupa se uz njegova stopala. Gdje je sad? upitala je. Gdje si ga ostavio, oe? Pred Hramom. Uzvikuje poruke mnotvu oima plamen baca... zapalit e svetu graevinu! A njegove rijei Boe moj, kakve li hule: veli da e ukinut Zakon Mojsijev i donijeti novi... jer da se nee on s Bogom navrh Sinaja sastat, nego u svom srcu. Ponekad, tihim e glasom, nakon nekoliko trenutaka,
249

pomiljam da s uma silazim... ili da Lucifer... Umukni! naredi mu Magdalena i poloi oba svoja dlana preko starevih usta. Jo su tako razgovarali, kad se uenici - jedan za drugim ukazae na vratima. Magdalena skoi i pogleda ih, ali Isusa ne bjee meu njima. A Uitelj? upitala je, pretrnuvi od zebnje. Gdje vam je Uitelj? Ne boj se, ree joj Petar, nekako zle volje, uskoro e do. I Marija se uznemirila; bjee ostavila brata s Martom i prila uenicima, zabrinuto promatrajui njihova smrknuta i zabrinuta lica, tjeskobne oi... Naslonivi se na zid, tiho je upitala: Gdje je Uitelj? Dolazi za tren, Marijo, ide, kaza joj Ivan. Zar bismo ga ostavili da mu se neto dogodilo? Uenici se, ne zna se koji turobniji, razioe po kui i dvoru, to dalje jedan od drugoga. Matej izvadi pergamenu iz njedara, pripremajui se da bi neto zapisao. Priaj, Mateju, ree stari rabin. Bilo to kai, pisaru. Ima moj blagoslov. Oe... oprezno e Matej, eto, kada skupa krenusmo, centurion Rufus sustie nas i preprijei nam put... taman bjesmo ostavili jeruzalemska vrata za sobom. Stanite! povikao je, Imam nareenje koje se vas tie! Skamenismo se od straha, svi osim Uitelja... jer on mirno prui ruku Rimljaninu i ree Dobro nam doao, prijatelju. Sto hoe od mene? Ja nita, odgovori mu Rufius, nego te Pilat hoe. Poi sa mnom, molim te. Idem, ree Isus nimalo uzrujan, te krenu Jerulazemu. Mi ga, pak, saletjesmo Kud e, Uitelju? Ne damo ti tamo!... ali centurion zae meu nas, te kaza Ne bojte se. Rije vam moju dajem da mu se ne snuje zla. ,,Idite, zapovijedi nam Uitelj, i nita ne strahujte. Jo nije nastupio as. Juda se onda umijea: Ja u s tobom, Uitelju. Ja te ne naputam. Hajde, Uitelj e njemu, neu ni ja tebe. I tako se oni vratie u Jeruzalem, centurion i Isus naprijed, Juda za njima poput ovarskog psa. Dok je Matej priao, uenici se - bez ijedne rijei - okupie i kleknue na pod pred rabinom. Nevolja vam je na licima, ree sveenik, neto krijete? Imamo briga... ali drugih, oe, promrmlja Petar, vraajui se u muk. I doista, dok su se vraali, istim putom naioe zlodusi koji se u njima naselie. Mrtvi su poeli iz grobova ustajati - sudnji se dan pribliio, Uitelj se stao uspinjati prema svom prijestolju. Doe vrijeme da se plijen podijeli! Ja u mu zdesna sjedit, mene najvie voli, ree jedan. Ne tebe, mene! Mene! svi se razgalamie, unosei se jedan drugom u lice. E ba mene! Nije nego mene! Ja sam ga prvi Uiteljem nazvao, javio se Andrija. A meni ee dolazi u snove nego tebi, odbrusi mu Petar. Mene zove voljeni, ree Ivan.
250

I mene! Ba ko i mene! Petru krv navre u glavu. Nitko nije ispred mene! ljutito je povikao. Zar ne kaza neki dan Petre, ti si stijena na tebi u sagradit novi Jeruzalem? Nije reko novi Jeruzalem! Imam njegove rijei ovdje zabiljeene, oglasio se Matej, lupkajui po svitku pod kouljom. A to mi je onda rek, ti... mrikoo? To bi htio ut! Ree Ti si Petar, Stijena, pa u na tebi crkvu moju sazidati. Moju crkvu, a ne novi Jeruzalem - to je golema razlika. I to mi je jo obeao? Zato si stao? ljutito e Petar. Kosi se s tvojim interesima, jel? to o kljuima kaza? I to reci! Matej nato izvadi svitak, razmota ga, te ne ba drage volje proita: ,,I tebi u dat kljue kraljevstva nebeskog... Dalje! Dalje! Petar je ustrajao likujui. ,,I to god ti na zemlji svee, bit e svezano i na nebu, a sve to na zemlji odrijei, i na nebu e se odrijeiti... Eto, to je sve. Tebi je to malo?! Sitnica, jel? Ja - svi me poujte! - kljue drim, onaj sam koji otvara i zatvara rajske dveri. Budem li htio, pustit u vas unutra, ne budem li - neu! U tom se trenu uenici razjarie i svakako bi i aketanja palo, da ne bjehu ve nadomak Betaniji - jer se ondje posramie pred seljacima i progutae jed. Lica im svima, meutim, ostadoe jednako smrknuta. 26 u to vrijeme Isus je sa centurionom - i Judom, koji ih je slijedio kao sjena zaao uskim i vijugavim uliicama u sredite Jeruzalema, koraajui u smjeru Hrama, jer u istom bjee i tvrava, u sklopu koje se nalazila palaa Poncija Pilata. Rimljanin je prvi zapodjenuo razgovor: Uitelju, ree zamjetno emotivno, moja je ki i vie nego dobro i stalno misli na tebe. Kad god uje da negdje govori puku, potajice se iskrade iz kue i pohita da bi te ula. Danas smo zajedno bili pred Hramom, a morao sam ju vrsto drati rukom, jer ti je htjela pritrati i noge poljubit. Pa to ju nisi pustio? upita ga Isus. I asak je dovoljan da se spasi ovjeja dua. Zato si pustio da joj propadne takav tren? Da mlada Rimljanka poljubi stopala jednom idovu! Rufus se zgrozio nad takvom mogunou, ali nita ne ree. Kratkim je biem, to ga je stalno imao u rukama, krio njima dvojici put svjetinom - to nije bilo nimalo lako, jer je vruina bila takva da su ljudi tumarali kao oamueni, i to kroz guste rojeve muha. Centurion je osjeao teko gaenje, a premda je ve godinama sluio u Palestini, i nadalje mu je bio odvratan i sam zadah idova - nikako se nije uspijevao na nj naviknuti. Uto prispjee do trgovita, gdje je tlo bilo pokriveno slamenim prostirkama, pa bjee neto svjeije i oni usporie. Kako se moe obraati ovom oporu dukela? upita ga centurion s
251

gaenjem. Isus se zacrvenje. Nisu to dukele, ree, nego due, iskrice Boje... jer Bog je poar, a svaka je dua njegova iskra koja zasluuje i tvoje potovanje. Ja sam Rimljanin, odvrati Rufus, pa je Rimljanin i moj Bog, a taj otvara putove, gradi nastambe, dovodi vodu gradovima, navlai bronani oklop i polazi u rat. On nas vodi, mi ga slijedimo... a dua i tijelo, o kojima ti govori, u nas su jedno te isto, nad svime je ig Rima. Kad umremo, dua i tijelo nam zajedno umru, a za nama ostaju nai sinovi. Oni su nam zalog besmrtnosti, tako da je... oprosti mi, nama kraljevstvo nebesko o kojem propovijeda - puka bajka. Nakon kratka predaha, opet se oglasio: Mi Rimljani stvoreni smo da vladamo ljudima, a ljudima se ne vlada ljubavlju. Ljubav nije goloruka, ree Isus, gledajui centuriona u hladne plave oi, svjee izbrijane obraze i ruke s kratkim debelim prstima. I ljubav vodi ratove, juria u napad. Ali, onda nije ljubav, tvrdokorno e centurion. Isus pognu glavu. Moram iznai nove mjeine, pomislio je, ako kanim otoiti novo vino. Nove mjeine, nove rijei... Konano su stigli: pred njima se uzdizala kula, koja u isti mah bjee tvra i dvor u kojem je boravio bahati rimski namjesnik Poncije Pilat. Tomu su se Zidovi toliko gadili da je, kad bi morao proi jeruzalemskim poljanama ili progovoriti s Hebrejcima, stalno drao mirisom natopljen rupi pod nosom. Nije vjerovao ni u bogove, ni u ljude - ni u samoga Poncija Pilata, ni u to. Oko vrata, na krasnomu zlatnom lancu neprestance je nosio pomno nabrueno sjeivo da si preree vene ako mu jednom bude dosta goenja, napijanja ili upravljanja bestragijom u koju ga je car po nesrei prognao. Bjee poesto uo kako Zidovi bogorade, grubim glasovima i kricima zazivajui Mesiju da doe i oslobodi ih - a to ga je itekako nasmijavalo. U takvim bi trenucima govorio eni, upirui prstom u svoju britvu: Pogle moga Mesiju, mog osloboditelja. Ona bi, meutim, nita ne kazujui, samo okrenula glavu. Isus zastade pred samom tvravom. Centurione, ree, duguje mi uslugu, sjea li se? A kucnu as da ju zaitem. Isuse iz Nazareta, tebi dugujem svu radost u mom ivotu, odgovori Rufus. Kai, uinit u sve to mogu. Ako me zarobe, ako me u tamnicu bace, ako me ubit nakane... ne ini nita da bi me spasio. Daje li mi svoju rije? Prooe kroz dveri, straari digoe ruke i vojniki pozdravie centuriona. Zar je to to od mene trai nekakav uzvrat? u udu e Rufus. Zaista ne razumijem vas Zidove. Dvojica gorostasnih crnaca, tjelesnih uvara, stajali su pred Pilatovim vratima. Jest, centurione, to e uzvrat biti, kaza Isus. Daje li mi vrstu rije? Rufus potvrdno kimnu i crnci otvorie vrata. Pilat je sjedio na povienom naslonjau ukraenom grubo izrezbarenim orlovima. Stamen, glatko izbrijan, niskoga ela i hladnih sivih oiju... usana kao
252

maem prerezanih - podigao je glavu, te osmotrio Isusa koji bjee stao preda nj. Ti li si Isus iz Nazareta, kralj idovski? proitao je s izrazom dosade na licu, pokrivajui nozdrve namirisanim rupcem. Nisam ja kralj, odgovori Isus. Kako?... Pa zar ti nisi Mesija, a Mesija biva da je onaj koga tvoji zemljaci, pleme Abrahamovo, ekaju toliko narataja - iekujui ga da zasjedne na prijestolje Izraelovo i zbaci nas Rimljane? Zato onda kae da nisi kralj? Jer moje kraljevstvo nije na zemlji. A gdje je onda: na vodi, u zraku? Pilat e prasnuvi u grohotan smijeh. Na nebesima, Isus odgovori posve staloeno. Dobro, kad je tako, ree Pilat. Uzmi si nebesa na dar, ali da nisi dirao zemlju! Zatim je skinuo debeli prsten to ga je nosio na palcu, te ga podigao prema svjetlu i poeo zuriti u njegov rubin; u crvenomu poludragom kamenu bjee ugravirana lubanja, uokvirena natpisom: Jedi, pij i veseli se kao da e sutra umrijeti! idovi mi se... gade, procijedi zatim. Nikad se ne peru, a i Bog im je na istu sliku i priliku - duge kosurine, prljav, pohlepan, pun samohvale i prgav kao deva. Znaj da je taj Bog ve stavio ruku na Rim, Isus e i nadalje posve mirno. Besmrtan je Rim! otpovrnu Pilat zijevajui. Rim je golemi kip to ga prorok Danijel vidje u svojoj viziji.". Kip? Kakav kip? Vi Zidovi u snu vidite sve za im udite na javi. ivite i umirete s vizijama... Tako ovjek polazi u bitku - s vizijom. Malo pomalo sjena se zgunjava i uvruje, duh odijeva tijelo i na zemlju silazi. Jest, prorok Danijel je imao viziju, a stoga to ju je imao duh i hoe odjenuti tijelo, sii na zemlju i razoriti Rim. Isuse iz Nazareta, divim se tvojoj odvanosti - ili je to samo bezumlje? Kada se ne boji smrti, pa tako slobodno zbori... Svia mi se, zaista. Priaj mi malo o toj Danijelovoj viziji. Jedne noi vidje prorok Danijel golem kip. Glava mu bjee od zlata, grudi i ruke srebrene, a trbuh i bedre od bronce, potkoljenice od eljeza... ali stopala, najdonji njegov dio, od gline. Iznenada neka nevidljiva ruka pogodi kamenom iz prake ta glinena stopala, te ih zdrobi, pa se u hipu cijeli kip - sve ono od zlata, srebra, bronce i eljeza - na zemlju sasu. Ta nevidljiva ruka, Poncije Pilate, Bog je Izraelov, ja onaj kamen iz prake, a kip je Rim. Pilat opet zijevnu. Prozreo sam ja tvoju igru, Isuse iz Nazareta, kralju idovski, ree s izrazom krajnje dosade. Vrijea Rim, ne bi li me razljutio, pa da te dadem razapeti, eda bi se meu junake uzdigao. Sve si ti to mudro pripremio - kako ujem, ak si poeo i mrtve iz groba dizati. Da, da, put si raiava. Kasnije e, jednako tako, tvoji uenici pronijeti glas da nisi umro, nego uskrsnuo i na nebo uzaao. Ali, draga moja protuho, promaio si hram u kojem e boga moliti. Zastarjele su ti smicalice, bolje bi ti bilo da nove smisli. Neu ja tebe pogubiti, ne stvara mi se heroja od tebe - nee bog postati, izbij si to iz glave. Isus nita ne ree. Kroz prozor je promatrao kako se golemi Jahvin hram ljeska na suncu poput nepomine ljudoderske zvijeri, kojoj mnotvo eljadi svakojakih
253

boja prilazi i ulazi u njezine crne razjapljene ralje. Pilat se za to vrijeme igrao svojim krasno izraenim zlatnim lancem, takoer nita ne govorei; naime, sram ga je bilo ita traiti od Zidova - ali bjee obeao eni da hoe, pa nije imao izbora. Je li to sve? upita Isus i da e prema vratima. Ne idi jo, ree Pilat ustajui. Imam ti neto kazat... stoga te i jesam pozvao ovamo. Moja ena kae da joj dolazi u san svake noi, pa se zbog tebe boji i oka sklopiti. Kae da joj se u snu ali kako sunarodnjaci ti Ana i Kaifa zahtijevaju tvoju smrt, a ti ju svake noi moli da razgovara sa mnom ne bi li me uvjerila da im ne dopustim ubit te. Prole je vrisnula, probudila se u gru i plakat poela, alei te... zaista ne znam zato - klonim ti se ja enskih besmislica. Ali, pade ona jutros niice preda mnom, zaklinju me da te pozovem kako bih ti kazao da bjei i spasi se. Vrati se u Galileju, dakle. Nije ti meni do primjene sile - to ti kao prijatelj kaem. Vrati se ti lijepo u Galileju! ivot je bitka! odgovori Isus odlunim, sveudilj mirnim glasom. Ti to, naravno, zna, jer si vojnik i Rimljanin, ali postoji neto to ne zna: Bog je stvarni zapovjednik, a svi mi njegova vojska. Od trena kad se ovjek rodi, Bog pred njim razastire zemlju, a na njoj gradove, sela, planine, mora ili pustinje... kazujui mu Tu e zapodijevati ratove! Namjesnie Judeje, jedne me je noi Bog zgrabio za kosu i podigao, donio me u Jeruzalem i posadio ispred Hrama, te kazao A ti e ovdje svoj rat zapodjenuti! Ja, pak, namjesnie, nisam bjegunac s ratita - pa u ovdje i ratovati! Pilat skupi ramena; ve mu bjee krivo to je molio da ga saslua i jednom idovu otkrio tajnu iz svoje spavae odaje. Kao to mu obiaj bjee, rjeenje je naao u pranju ruku. Uini kako ti drago, ree, ali znaj da ja perem ruke od svega. Odlazi! Isus die ruku na pozdrav i poe, ali upravo dok je prelazio prag Pilat mu dobaci, s porugom u glasu: Ej, Mesijo, a kakvu to strahotu navjeuje svijetu? Oganj, otpovrnu Isus posve staloeno. Da, plamen koji e oistiti zemlju. Od Rimljana? Ne, od nevjernika. Od nepravednih, neasnih, presitih. A potom? A potom e na spaljenoj, ali proienoj zemlji, bit sagraen Novi Jeruzalem. A tko e sazidat taj Novi Jeruzalem? Ja. Pilat prasnu u grohot. Dakle... itekako sam bio u pravu kad rekoh eni da si lud. Trebat e me opet posjetit pomoi e mi ubiti dosadu. Ali, sad idi, zamorio si me! Pljesnuo je zatim dlanovima, pa ona dvojica crnaca uoe i izvedoe Isusa na ulicu. Juda ga je znatieljno iekivao pred tvravom. Zamijetio bjee da u posljednje vrijeme kao da nekakav skriveni crv izjeda Uitelja: iz dana u dan lice mu je bivalo sve naboranije i ozraenije estinom, a rijei pune tuge i krcate prijetnjom. Cesto je odlazio na Golgotu, brdo kraj Jeruzalema na kojem su Rimljani razapinjali pobunjenike, i ondje sam ostajao satima. Itekako je vidio da visoko sveenstvo biva sve goropadnije i da mu kopa grob, ali ih je on svejedno - i to sve ee - napadao,
254

nazivajui ih gujama otrovnicama, laljivcima i licemjerima, koji se ustresu pri pomisli da progutaju komarca, a onda odu i poderu devu! Danomice je, od svitanja do mraka, stajao pred Hramom i izgovarao takve otre i opasne rijei, kao da namjerno zaziva vlastitu smrt - a jednom, kad ga je riobradi upitao kada e konano svui janjee runo da bi se lav pojavio u svojoj svojoj slavi, odmahnuo je glavom... i nikad u ivotu ne vidje Juda gori smjeak na ovjejim usnama. Od tog trenutka nije ga naputao, pa i kad bi vidio da Isus kree prema Golgoti, kriom bi iao za njim da ne bi neki skriveni neprijatelj digao na nj ruku. ekajui Uitelja, Juda je koraao gore-dolje ispred ozloglaene tvre i bijesno pogledavao na nepomine rimske straare u bronanim oklopima i njihove odvratne njuke, te veksilum s orlovima na vrhu visokog jarbola, kako se povija na lahoru. Sto li Pilat ini s njim, zato li ga je zvao... Juda je nasluivao, jer mu jeruzalemski zeloti rekoe kako Ana i Kaifa neprestance dolaze u namjesnikov dvor, optuujui Isusa da kani bunu dii i protjerati Rimljane, eda bi se proglasio kraljem. Ali, Pilat se nije slagao s njima: govorio im je da je Isus luak koji se ne mijea u rimska posla, te kad je jednom poslao svoje ljude da ga upitaju to misli, odobrava li idovski Bog da se plaaju porezi Rimu, Isus da je odgovorio, iskreno i mudro: Caru carevo, a Bogu Boje! Dakle, nije lud koliko je svet, znao im je kazati Pilat, dodajui sa smijehom da mu se ini kako je poludio od svetosti. Na kraju da je rekao idovskim sveenicima da ga oni kazne, ako je prekrio zakone njihove vjere - dok on pere ruke od cijelog prijepora, jer se on uistinu Rima ne tie. Tako bi im kazao i potom ih otpravio - ali sad?... Da se nije moda predomislio? Juda je u neko doba preao na drugu stranu ulice, nasuprot kuli, te se ondje naslonio leima na zid i nestrpljivo stiskao ake i lomio prste. Najednom se prenu: trublje su se oglasile, a etvorica levita spustie nosiljku, bogato ukraenu zlatnim intarzijama, pred vrata Pilatove rezidencije. Razmaknue se svilene zavjese i bljedoputi Kaifa, zaogrnut utom svilenom haljom, polako iz nje sie; tako tust bjee da su mu se vreice sala objesile i na mjestu podonjaka. Teke se dvokrilne dveri otvorie proputajui Isusa van, pa se njih dvojica susretoe licem-u-lice, tono na pragu. Isus zastade, bos, ogrnut bijelom haljom poderanom i zakrpljenom na bezbroj mjesta zastavi kao ukopan, zagledao se visokom prelatu pravo u oi. Taj podie teke kapke, prepozna ga, te ga sagleda jednim hitrim pogledom od glave do pete i procijedi kroz jarja usta: to e ti ovdje, bundijo? Isus ga je, meutim, i dalje nepomian, mjerio svojim krupnim oima, pogledom otrim, ali i obojenim patnjom. Ne bojim te se, visoki sveenie Sotonin, dobaci mu. Otjerajte ga! dreknu Kaifa onoj etvorici nosaa, te krenu put dvora, gegajui se - onako predebeo nalik krivonogu kepecu, koji golemom stranjicom dere po zemlji. etvorica levita okruie Isusa, ali im se Juda munjevito primae i povie Miite ruke s njega! Razgrnuvi ih snanim rukama, dohvatio je Isusa za desnicu,
255

te mu ree Doi, idemo odmah odavde. Juda je krio put kroz mnotvo, izmeu deva i ovaca, istei prolaz Isusu, te ubrzo prooe kroz utvrena gradska vrata, sioe u Cedronsku dolinu, te se uspee nasuprotnom strminom i dohvatie puta prema Betaniji. to htjede od tebe? upita Juda, u tjeskobi stiui Uiteljevu ruku. Judo, odgovorio je Isus nakon duge utnje, sad u ti povjeriti najstraniju tajnu. Juda se nagnu k njemu, iekujui otvorenih usta. Ti si najizdrljiviji od svih sudrugova, mislim da ti jedini to moe podnijeti... te stoga i ne rekoh nita bilo kojem od njih, a niti u. Nema u njih tolike postojanosti. Juda se ozari zadovoljstvom. Hvala ti to mi vjeruje, Uitelju, ree. Samo kai, vidjet e - mene se nee posramiti. Judo, zna li zato sam ostavio voljenu Galileju i poao u Jeruzalem? Znam... jer se u njem ima zbiti ono to se dogoditi mora, odgovori riobradi. Tako je, oganj Gospodinov iz Jeruzalema e buknuti. Ne mogu spavat vie, prenem se usred noi i pogledam u nebesa zar se jo nisu otvorila? Zar plamenovi ne sukljaju nadolje? A kad svane, pohitam pred Hram, navjeujem ondje, prijetim, grozim se put neba pokazujui, preklinjem oganj da se na zemlju srui... ali moj glas gore ne dopire. Nebesa nada mnom ostaju zatvorena, nijema i spokojna. Ali, iznenada jednoga dana... Isusu kanda pue glas - Juda se nadvio nada nj ne bi li uo preostale rijei, ali do njega dopre samo Uiteljevo isprekidano dahtanje i cvokotanje zb. Nastavi! Nastavi! poticao ga je. Uitelj je nekako doao do zraka i nastavio: Jednoga sam dana leao samsamcat na vrhu Golgote, a prorok Izaija doe mi u misli... ali ne kao pomisao na nj, nego ga vidjeh kao ivog preda mnom na golgotskoj stijeni, s jarjom koom u rukama, a mrtvaki naduvenog... izgledao je uprav ko onaj crni jarac to ga naoh u pustinji. Slova su se vidjela na onoj koi, razvio ju je u zraku preda mnom, te ree itaj!... ali, im se oglasio, nestade njega i jarje koe, a samo slova ostadoe lebdjeti, crna... samo poetna bjehu crvena. Isus se zagleda put sunca, problijedje, te stisnu Judinu nadlakticu i osloni se na nj. Eno ih opet! apnuo je silno ustraen. Ispunie mi vidno polje! itaj! Juda e, takoer uzdrhtavi od uzbuenja. Jedva dolazei do daha, Isus je poeo sricati promuklim glasom... teko i sporo, jer ta slova kanda iva bjehu - bjeala su njegovom pogledu, otimala se iitavanju. Neprestance znoj briui, mukotrpno je slagao rije za rijeju: On preuze grijehe nae... bjee ranjen zbog prijestupa naih... svojom ga zloom okrznusmo. Oajan bjee, ali jo ne otvori usta. Prezren i odbaen, istupio je ne pruajui otpora... kao janje koje vode na klanje. Isus zautje, samrtno problijedjevi. Ne razumijem, ree Juda, zbunjeno gurkajui kamenie nogom. Tko je jaganjac koga na klanje vode? Tko e umrijeti? Judo, Isus e poluglasno, Judo, brate, ja sam onaj komu je mrijeti.
256

Ti? upita Juda pribirui se. Onda ti nisi Mesija? Jesam. Sad nita ne razumijem! glasno e Juda, i nadalje razbacujui kamenie nogama. Ne vii... Tako to mora biti - da bi se svijet spasio, ja moram umrijeti... svojom voljom. Nije mi Bog uzalud slao znakove: ponekad vizije na javi, ponekad snove... pa leinu onoga rtvenog jarca u pustinji, sa svim grijesima ljudskim objeenim o njegovu iju. A sve od dana kad sam napustio majin dom, sjena me jedna prati poput psa, ili ponekad hita preda mnom, put mi pokazujui. Koji put? Prema kriu! Isus se ogledao oko sebe: za njim bjehu Jerulazem i Golgota, blistavo bijela vrha poput lubanje, a pred njim stjenovita udolina s ponekom srebrenolisnom maslinom i crnozelenim cedrom. Sunce na zalasku ve se bjee obojilo bojom krvi. Juda si je u oaju upao bradu i razbacivao pramenove uokolo- jer on bjee oekivao drugaijeg Mesiju, maem opasanoga, na iji e pokli svi pomrli narataji izletjet iz grobova u dolini Joafatskoj i sa ivima se pomijeati. Iz mrtvih e se dii i idovski konji i deve, pa e pjeaci i jahai pokuljati poput razjarene bujice i hametice potui Rimljane... a Mesija e zasjesti na prijestolje Da- vidovo, sa cijelim svijetom pod njegovim nogama poput jastuka, da ih na njemu odmara. Takav bjee Mesija koga je Juda Ikariotski oekivao - a sad... Oinuo je Isusa bijesnim pogledom, grizui usne eda bi sprijeio da mu pobjegne neka runa rije. Opet stade ljutito razbacivati kamenie nogama, sad petama svojih golemih stopala. Isus to vidje i bude mu ga ao. Samo hrabro, Judo, brate moj, ree mu blagim glasom. Ja moram tako, nema drugoga puta... taj je jedini. A onda, nakon...? upita Juda zagledan u stijene. Vratit u se u svoj mojoj slavi, suditi ivima i mrtvima. A kad? Ni mnogi od sadanje generacije nee umrijeti, prije nego me vide. ,,Ajdmo! Juda e urno polazei dalje, tako da ga je Isus jedva pratio, zadihano se upinjui da ne zaostane. Sunce je upravo tonulo za planine Judeje, u daljini se naziralo Mrtvo more... aglji samo to se nisu oglasili. Juda je grabio naprijed, glasajui se povremeno gnjevnim kricima - u njemu je tutnjao potres, sve se uruavalo. Nije vjerovao u opravdanost Isusove smrti, njemu to bjee najgori put spasenja od svih zamislivih. Prisjetio se Lazara, koga Isus iz groba die a koji se njemu uini mrtvijim i gnjilijim od svih mrtvaca koje ikada vidje. Pa i sam Mesija - kakav e izai iz bitke s bogovima podzemlja?... Ne, Judi smrt nikako nije bila put spasenja. Okrenuo se Uitelju: pobunit se htjede, izbacit iz sebe one grube rijei to su mu bile na jeziku, pekle ga poput ara. Moda bi mogao nagovorit Isusa da se okani puta to ga bjee odabrao, puta smrti ali, kad vidje Uitelja, iz njegovih se grudi prolomi krik uasa: Isusova sjena ne bjee njegova, nego sjena kria! Pogle! uzviknu, primajui ga za ruku i pokazujui kakvu mu sjenu tijelo baca.
257

Smiri se, Judo, brate moj... ni rijei, Isus e zahvaen stranom drhtavicom. Krenue dalje, bez glasa i za ruke se drei, uspinjui se blagom uzviicom prema Betaniji. Za uspona, Isusa izdadoe koljena, te ga Juda uze u naruje sve bez rijei. Prolazei pored neke izboine, Isus dohvati jo topao kamen i stisnu ga dlanovima... pitajui se jel to bjee obian oblutak, ili ruka voljene osobe? Ogledao se uokolo - zemljite, opustjelo tijekom zime, bjee se zazelenjeno travom, osulo poljskim cvijeem. Juda, brate moj, ree, ne alosti se. Pogledaj kako vlati izbijaju iz zemlje... Bog posla kiu i zemlja bi okrilje sjemenu da proklija, itu da nikne kako bi nahranilo ljudski rod. A da lanjska vlat ne umrije, bi li ovogodinja mogla izrasti, klasje se iz mrtvih dii? Jednako ti je sa sinom ovjejim. Judu se, meutim, nije dalo utjeiti. Nastavio se uspinjati bez odgovora, krajem to je, po nestanku sunca, tonuo u nagli sumrak. Navrh brijega zatreperie prve svijee. Sjeti se Lazara... zapoe Isus, ali ne nastavi, jer Juda zgaen otpljunu i pouri uza stranu. Kad je Marta uegla svijeu, Lazar pokri oi rukama - svjetlo mu je jo uvijek nanosilo bol. Petar uze Mateja za ruku i sjedne s njim u osvijetljen krug, dok se starica Saloma predala predenju ake crnoga runa neprestance mislei o svojim sinovima. Boe moj, razmiljala je, hou li ih ikad vidjeti gizdave, sa zlatnom vrpcom oko glave, da njihovo bude cijelo Genezaretsko jezero? Magdalena je sveudilj pogledavala niz put - Uitelj je ve dobrano kasnio. Tolika njezina patnja bjee da je pomiljala kako joj je tijesna i prostrana Zebedijina kua, pa je krenula nizbrdo ufajui se da e sresti svoga voljenog. Ostali uenici, skutreni u kutu dvorita, pogledavali su ispod oka prema ulinim vratima... niti da zucne ijedan od njih. Ljutnja se u njima jo ne bjee stiala bez obzira to dvor bijae utonuo u tiinu, ni daha da se uje. Bio je to pravi tren za Petra, koji je danima udio vidjeti to li ono inovniko piskaralo svake veeri ispisuje po pergameni jer, posebice nakon svae sa sudruzima, nije vie mogao ekati: htio je znati to je mrikoa o njem napisao. Jer, znao je da su pisari bez srama i stida, podmuklice nadasve, te mu bjee itekako stalo da se pobrine kako se budui narataji ne bi smijali na njegov raun. Usudi li se Matej tako ga ocniti, sve e mu - ispisane koe, pero i tintarnicu - u oganj baciti. I to ve veeras!... Stoga povede, naoko blagonaklono, zapisivaa pod svijeu i kleknu ondje s njim. Proitaj mi opet ono, Mateju, kaza mu. Ako se pita zato, htio bi znat to si o Uitelju zapisao. Mateju te rijei drage bijahu, pa je polako izvukao svitak iz njedara, gdje ga je drao umotanog u vezen rubac to mu ga dade Lazarova sestra Marija. Paljivo ga je odmotao, kao da u rukama dri neto ivo i silno ranjivo, te ga razvio, zanjihao se naprijed- natrag, kao i uvijek pri itanju, te poto je uspostavio zamah poeo iitavati napola pjevajui: Knjiga rodoslovlja Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu
258

se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodie Juda i njegova braa. Tamara Judi rodi Peresa i Zeraha... Petar je sklopio oi i sluao, narataji Hebreja prolazili su pred njim: od Abrahama do Davida - etrnaest njih; od Davida do suanjstva babilonskog, opet etrnaest generacija, etrnaest generacija od izlaska iz babilonskog suanjstva do Krista... kakvoga li mnotva, koje li neprebrojive, besmrtne vojske! I kojeg li ponosa, koje radosti, idov biti! Petar je naslonio glavu na zid i oaran sluao, a narataji stupahu pred njegovim oima... sve do Isusova doba. Kolika li se uda dogodie, a on nikad ne vidje ijedno krajikom oka. Dakle... Isus bjee roen u Betlehemu, ali mu otac nije bio drvodjelja Josip, nego Duh Sveti vidje Mariju... pa mu se tri mudraca s Istoka dooe pokloniti... pa krtenje koje li ono rijei izree bijela golubica to s neba sletje? On, Petar, nije ih uo - a tko li ih kaza Mateju, koji i ne bjee ondje?! Sve manje je Petar uo pisarove rijei, a sve vie jednolinu, tugaljivu i uspavljujuu glazbu - te konano, posve nesvjestan, prijee u san. Tako je sanjajui savreno jasno uo i glazbu, i rijei, i svaka mu se uini zrelim ipkom, to ga je prole godine pojeo u Jerihonu: rasprskavale su se put neba, a iz njih su ponekad izlijeta ognji, drugom aneli, treom krila i trublje nebeske. Najednom, u blaenstvu sna, zau on usklike od sree. U trenu se razbudio, vidje pred sobom Mateja kako jo ita, drei svitak na koljenima, sjeti se svega otprije i posrami to je u san pao, te se baci u zagrljaj zapisivau i poljubi ga u usta. Oprosti mi, Mateju, brate, ree, ali dok sam te sluao u sam raj uoh. Uto se Isus pojavi na vratima, Magdalena za njim - zraei od radosti, kanda su joj plameni titrali na usnama, iz oiju i s raz- goliena vrata. Kad Isus vidje Petra kako grli i ljubi pisara, milina ga oblije - Tako je u kraljevstvu nebeskom, ree pokazujui put dvojice zagrljenih. Prie potom Lazaru, koji je pokuavao ustati, ali mu kosti tako zakripae, da je pomislio kako e se polomiti, pa opet sjede. Pruivi ruku, samo je dodirnuo Isusa vrcima prsta - dovoljno da ovaj protrne, jer ruka Lazarova bjee posve studena i crna, vonja ilovae. Isus izae u dvorite da udahne zraka, mislei kako taj iz groba ustali jo glavinja izmeu ivota i smrti. Bjelodano, Bog nije bio u stanju pobijediti trule u njemu. Nikada smrt nije pokazala svoju snagu kao na tom ovjeku, pa Isus bje pogoen stravom i golemom alou. Starica Saloma, s kudjeljom pod rukom, prie mu i kriomice apnu u uho: Uitelju... Kai, Salomo, on e, nagnuvi se da bi ju bolje uo. Uitelju, kad uzae na nebo, molila bi te neto... a vidi koliko inimo za te. Reci, Salomo, Isus e osjeajui kako mu se od njenih rijei stee oko srca; kad li e ljudi shvatiti, upitao se, da dobra djela ne treba initi zarad ufanja u uzvrat. Na prijestolje e stati, dijete moje... pa, molim te, posadi moje sinove Ivana i
259

Jakova zdesna i slijeva sebi. Zagrizavi si usne da ne bi progovorio, Isus se zagledao u zemlju. Jesi li me uo, dijete moje? Ivana... Isus se die i dugim koracima poe u kuu. Vidje Mateja kako jo uvijek sjedi pod svijeom, drei razvijen svitak preko koljena. Stao je preda nj, ali ga ovaj nije vidio - jo bjee uronjen u ono to je proitao. Mateju, kaza mu Isus, daj mi taj spis ovamo. Sto zapravo ispisuje? Nekadanji carinik ustade i prui svitak Uitelju, sav sretan zbog njegovog zanimanja za nj. Uitelju, odgovori mu, nabrajam o tvom ivotu i djelima, zarad sutranjeg svijeta. I Isus kleknu pod svjetiljku, te stade itati da bi se stresao vidjevi ve prve retke. Nastavio je brzo premotavati svitak, sve urnije, sve crveniji u licu... nesumnjivo i sve ljui, pa se Matej u strahu povue u kut, ekajui to e Uitelj rei. Isus je letimice pregledao pergamenu sve do kraja, a onda bijesno ustade, te tresnu Matejevim Evaneljem o pod. to je ovo? izderao se na nj. Lai! Sve same prijesne lai! Ne treba se Mesija udima dokazivati - jer on je udo, to e mu drugo! Nadalje, u Nazaretu sam roen, kakav sad Betlehem?! Nikad nisam ondje nogom kroio, a i ne sjeam se nikakvih mudraca. Nikad u ivotu nisam bio u Egiptu, a tko ti je kazao rijei to ih navodno golubica izgovori za moga krtenja: Ovo je sin moj voljeni...? Je li, tko ti ih je mogao rei, ako ih ni ja nisam razgo- vjetno uo? Otkud one tebi koji nisi ni bio ondje? ,Aneo mi ih je otkrio, odgovori Matej tresui se od silne nelagode. Aneo? Koji aneo? Onaj koji mi doe svake noi i povede mi pero. Na uho mi ape to mi je zapisat. ,Aneo? Isus e uzrujano. On ti kazuje, a ti zapisuje? Matej prikupi smjelosti, te potvrdi: Da, aneo! Ponekad ga vidim, a redovito ga ujem, jer mi gotovo dodiruje ui svojim blagim usnama. Osjetim kako me ovija krilima, pa u njih zauuren... ba poput novoroeneta... piem i piem - ovaj, ne piem, nego zapisujem to mi on kazuje. A to si mislio - zar sam mogao sve te listine sam ispisati? Aneo, veli? Isus je opet promrmljao, te uronio u razmiljanje. Betlehem, mudraci, Egipat... sin moj voljeni... a to ako su to najistinije istine? Ako je to najvia razina istine, Bogom zadana... a ono to mi zovemo istinom Bog laju naziva? Nita ne govorei, sagnuo se i paljivo prikupio svitak, smotao ga i dao Mateju, koji ga urno zamota u onaj vezeni rubac, te sakri u njedrima, izmeu koulje i koe. Pii sve to ti aneo kae, ree mu Isus. Kasno je da ja... - reenica mu ostade nedovrena. Za to su se vrijeme uenici u dvoritu okupili u krug oko Jude, navaljujui da
260

im kae to je Pilat htio od Uitelja - ali se on, i ne pogledavi ih, odmaknu i stade na dvorita vrata. Nije ih mogao uti ni vidjeti: od njihovog uzmaka iz Jeruzalema, htio je razgovarati samo s Isusom. Ona ih strana tajna bjee povezala - i u isti mah odvojila od ostalih. Naslonjen na dovratak, riobradi je promatrao kako no naglo guta obrise okolia, te kako se prve zvjezdice pojavljuju na nebu nad njim, trepui poput netom upaljenih iaka. Boe Izraelov, otelo mu se iz dubine grudi, ali jedva ujno i njemu samom, pomozi mi, ili u skrenut s uma. Magdalena bjee naslutila njegovu nelagodu, te mu prie i stade uza nj on da e otii, ali ga ona povue za rub halje. Judo, meni moe tajnu otkriti bez straha. Zna me... Kakvu tajnu? Pilat ga je pozvao da mu kae kako mora biti na oprezu. Kaifa... Ne tu, nego onu drugu. Kakvu drugu? Opet si se uspalila, Magdaleno, oi su ti dvije eravice, ree joj uz osmijeh na pola srca. Plai, samo plai. Suzama e ih pogasit. Magdalena, meutim, od jada zagrize svoj rubac i zubima ga pocijepa. Zato li je tebe odabrao, promrmljala je, tebe, Judo Ikariotski? Riobradoga je njezina primjedba zamjetno dirnula, zgrabio ju je za nadlakticu i estoko stisnuo. A koga bi ti, Marijo iz Magdale, htjela da je odabrao - moda onog prevrtljivca Petra, ili Ivana... priglupog, blago reeno. A da ne htjede da tebe odabere?! enu?... Ja sam ulomak pustinjskog kremena, mene se ne moe pohabati. Eto, zato je mene odabrao! Magdalenine se oi napunie suzama. Pravo ima, apnula je. ena sam, bie ranjivo i ubogo. Rekavi to, korak po korak ode k ognjitu i ondje se sklupa uza sam plamen. Marta je u meuvremenu postavila sofru, pa uenici uoe i kleknue uokolo, veeru iekujui. Lazar bjee srknuo pilee juhe, to je pokrenulo krv u njemu, pa nije vie samo utio i tupo zurio u pod. Malo-pomalo, to svjeim zrakom, to suncem i krepkom hranom, njegovo se oronulo tijelo vraalo nekadanjoj snazi i pokretljivosti. Uto zakripae dvorina vrata i u njihovom se okviru ukaza stari rabin, blijed i prozraan poput duha. Odravao se na nogama s pomou tapa - njegova ga koljena vie nisu nosila. Kad vidje Isusa, dade mu znak da bi htio razgovarati s njim, pa se ovaj die, te ga dovede sofri i posjedne izmeu sebe i Lazara. Oe, kaza mu, ,,i ja itekako elim s tobom govoriti. Ma... ja se hou poalit na tebe, dijete moje, starac e, pogledavajui sve uokolo ela smrknutog od nelagode. Kazat u to otvoreno pred svima, pa me muko i ensko - dobro sluajte... i ti Lazare, jer vjerujem da si, u grobu boravei, doznao mnoge tajne. Dakle, svi poujte, pa prosudite. A to ljudi znaju? odvrati mu Isus. ,Aneo lijee ovom kuom - pitaj Mateja i sve nas slua, pa neka on prosudi. A to te mui, oe? Zato si nakanio ukinut Stari zavjet? Dosad si ga uvaavao, ba ko to je valjano da sin potuje oca. Ali, danas pred Hramom, ti podie vlastiti stijeg! Dokle
261

e li te ta pobuna u srcu odvesti? Do ljubavi, oe... Bogu pred noge. Tek e tu nai potpore i spokoja. A zar ne bi mogao dotle i sa starim Zakonom? Zar ne zna to nai sveti Spisi kau - da je Zavjet bio napisan devet stotina i etrnaest narataja prije nego to Bog svijet stvori. Ali, ne bjee ispisan na pergameni, jer onda nije bilo ivotinja, pa ni na dasci, jer ne bjee drva... ni na kamenu, jer ni kamena jo ne bjee, nego crnim plamenom po bijelom ognju na lijevoj ruci Gospodnjoj. Eto, sukladno tomu svetom Zakonu Bog je svijet stvorio, da zna. Nije! Nije nikako! uzviknu Isus; nije se mogao suzdrati. Stari ga rabin uze njeno za ruku. A to si se tako uzgalamio, sine moj? Isus se posrami, te pocrvenje: uzde mu se bjehu otele iz ruka - nije vie vladao svojom duom. Kanda bjee pokriven ranama od glave do pete: gdje god bi ga netko taknuo, kriknuo bi od boli. Kad se primirio, uze rabinovu ruku, te e staloenim glasom: Sveti su Spisi, oe, stranice moga srca. Poderao sam sve ostale. Zatim e, kao da se predomislio: Nisam ja... nego ih je poderao Bog koji me posla. Stari rabin, sjedei uz Isusa - a oko niskoga stola bjee tako tijesno da su se koljenima dodirivali, osjetio je kako neka nepodnoljivo snana sila zrai iz Uiteljeva tijela - a kad je nalet estokog vjetra iznenada prodro kroz prozor i pogasio svijee, rabin u mraku vidje kako Marijin sin stoji usred prostorije, bljetei poput ognjenoga stupa. Osvrnuo se desno i lijevo, pomislivi da bi Elija i Mojsije trebali stajati uza nj, ali ne vidje nijednog od njih. Samo Isus, u punom sjaju glavom strop dotiui - bjee ondje... a upravo kada starom rabinu samo to se nije krik oteo, Isus raiti ruke i postade kri oblizivan arkim plamenovima. Marta bjee ustala i ponovo uegla svijeu, te se sve vrati u prijanje stanje: Isus je sjedio za sofrom oborene glave, u dubokim mislima - a rabin, osvrnuvi se uokolo, razumje da za mraka nitko drugi nita nije vidio: svi su mirno sjedili na svojim mjestima, veeru iekujui. Bog me je uzeo u svoje ruke i igra se mnome, pomislio je - a kako njegova istina ima sedam razina, mee me s jedne na drugu, pa nikakvo udo da sam oamuen. Isus ne bjee gladan, te se nije primakao sofri ni posluio jelom - kao ni stari rabin - pa su ostali sjediti uz Lazara, koji sklopi oi kao da je u san pao... ali nije, nego se samo duboko zamislio. to li ono bjee usnio? Zar zaista bjee umro, pitao se, u zemlju ukopan... a onda najednom zau straan glas: Lazare, izlazi!... pa se digao posmrtnim pokrovom ovijen, istim onim to ga u snu vidje? Ili to moda i nije bio san? Je li mogue da bjee siao u podzemni svijet? Zato ga iz groba die, dijete moje? Nisam htio, odgovori Isus. Zaista nisam htio, oe. Itekako sam se prestraio kada vidjeh da se mie grobni kamen... i pobje sam htio, ali nisam mogao od srama, nego sam ostao ondje sav se tresui. Sve mogu podnijeti, ree rabin, ama ba sve osim smrada sagnjila tijela. Jednom vidjeh osobito strano... u raspadu, a jo ivo... jelo je, govorilo i uzdisalo. Kralja Heroda, velikog ovjeka na paklene muke osuenoga... jer ubi lijepu
262

Marijanu, enu koju je volio, pa silne prijatelje, vojskovoe, sinove svoje. Pokori mnoga kraljevstva, tvre sazida, dvorce i gradove... i sam sveti Hram jeruzalemski, bogatiji od staroga Solomonovog. Upisao je taj svoje ime duboko u kamenu, bronci i zlatu, za besmrtnou udei. A onda, kad bjee na vrhuncu slave, Boji ga prst taknu po potiljku, te najednom pone gnjeti. Neprestance je gladan bio - jeo bez zastoja, a nikako da se najede. Utroba mu se bjee pretvorila u gnojnu ranu... takvu je glad trpio da su, kad bi nou urlao, agljevi drhtali od jeze. Trbuh, noge i pazuha mu natekoe, crvi mu se pojavie iz muda - ona mu prva istrulie - a smrad je bio tako uasan da mu nijedno ljudsko bie nije moglo prii. Robovi su u nesvijest padali. Odnesoe ga do toplih izvora kraj Jordana, ali mu nagore krenu, isto kao i kad su ga namakali u vruem ulju. U to sam vrijeme ja ve bio stekao stanovit glas kao lijenik i iscjeljitelj, netko mu to ree, te kralj posla po mene... Boravio je onda u Jerihonu, u vrtovima, a smrad se irio od Jeruzalema do Jordana. Kad sam mu prvi put priao, onesvijestio sam se... ali sam pripremio balzam i namazao ga, cijelo vrijeme potajice povraajui. Zar je to kralj? pitao sam se. Zar je to ovjek, sami gnoj i smrad? A gdje mu je dua da ga dovede u red? Rabin je priao to je tie mogao, kako drugi ne bi sluali takve rijei dok veeraju. Isus, pognut u oaju, netremice ga je sluao jer je te veeri htio s rabinom upravo o tom razgovarati: o smrti, kako bi naao snage da ju podnese. Znao je da ju odsad mora stalno imati pred oima, kako bi se svikao na nju... ali, to je to rabin iznosio?! Doe mu da starcu dlanom zatvori usta, jer mu zaista dosta bjee, ali tko je rabina vie mogao zaustaviti? Naime, imun kanda je odavno ekao kako bi nekomu ispriao tu groznu priu, pa da onaj gnoj izbaci iz pamenja i tako se oisti. Moji mu melemi nisu ni najmanje pomogli, crvi i njih pojedoe, jer je sam Vrag stolovao u onoj trulei i nadahnjivao ga. Tako kralj naredi da se u njegovom vrtu okupe svi bogatai i monici izraelski, a sestru svoju Salomu pred samu smrt uputi da ih dade sve pobiti. im duu ispustim, sve ih pokolji - tako da se nijedan ne raduje mojoj smrti! I onda izdahnu - Herod Veliki, posljednji od roda Judinoga. Ja se sakrih iza nekih stabala i doe mi da zapleem od veselja, jer s posljednjim kraljem Judinoga roda nastupi ono to je Mojsije prorokovao u svom Zavjetu: Na kraju e vladati kralj pokvaren i rastroan, nitarije e mu sinovi biti, a sa zapada e nadoi barbarske vojske i zaposjesti Svetu zemlju. I tada e nastupiti smak svijeta! Tako je Mojsije predskazao - i sve se tako i zbilo: smak svijeta doe. Isus se strese: to mu bjee prvom da uje takvo proroanstvo. Gdje je to zapisano? uskliknuo je. Tko je tako prorokovao? Prvom o tomu ujem. Nije davno bilo, prije nekoliko godina, da neki monah nae u peini u Judejskoj pustinji prastaru pergamenu u glinenom upu. Razvio ju je i proitao prva slova: Mojsijev zavjet. Prije smrti, veliki je patrijarh dozvao Jouu, sina Nunovog, a svog nasljednika, da mu u pero kae to se ima u budunosti zbiti. Pokvareni kralj bjee Herod, barbarske vojske sa zapada rimske - a to se tie smaka svijeta, digne li glavu, vidjet e kako nastupa i kroz ova vrata! Isus se die, kua ga je guila. Proao je pored sudrugova, koji bezbrino
263

blagovahu, te izaao u dvorite. Ondje die glavu prema nebu: mjesec, golem i zebnjom obojen, dizao se nad planinama Moaba - bjee to posljednji puni uoi Pashe. Zagledao se u nj, zadivljen kao da ga prvom vidi. Je li to uistinu mjesec, upitao se, onaj koji - kad se digne nad planinama - ustrai pse tako da podviju rep meu noge i laju na nj? Gledao ga je kako se die u potpunoj ogluhi, a kao da otrov s njega kaplje... pravo u ovjeje srce. Isus je osjetio nekakav otrovan jezik da mu plazi obrazima i rukama, jezik to ga je oblizivao, kanda mu cijelo tijelo omotava laganim bijelim pokrovom. Ivan je naslutio Uiteljevu patnju, pa izae u dvorite, uronivi cijelim tijelom u mjeseevu svjetlost. Uitelju... zovnu ga to je tie mogao, kako ga ne bi uplaio, te mu na prstima prie. Isus se okrenu i ugleda ga - a u tom trenu golobradog momka nestade: pod mjeseinom, nasred dvora, ukaza se starac, posve oronuo, s praznim svitkom u jednoj i perom u drugoj ruci... dugakim, nalik koplju s bakrenim iljkom. Bijela mu brada do koljena bjee. Sine groma, kriknu Isus kao izvan sebe, pii: Ja sam alfa i omega, onaj koji je bio, koji jest i koji e biti Kralj kraljeva. Jesi li uo gromke glasove trubljama nalik? Ivan se silno prestrai: pomislio je da se Uiteljev um pomutio. Znao je da mjeseina mnoge smuuje zato i bjee izaao, eda bi Isusa vratio natrag u kuu. Ali, zlo i naopako! Okasnio bjee. Smiri se, Uitelju, ree mu, ja sam Ivan, onaj koga osobito voli. Hajdmo unutra. Ovo je Lazarov dom. Pii! opet naredi Isus. Oko Bojeg prijestolja sedam je anela, svaki s trubljom na usnama. Vidi li ih, sine groma? Pii: Prvi se aneo stuti na zemlju: tua i oganj, s krvlju pomijeani. Treina zemlje bjee spaljena, treina stabala, treina zelenih travnjaka. Drugi aneo zatrubi u trublju: ognjena planina pade u more, pa treina mora krv postade, treine ribe uginu, treina se brodovlja potopi. Trei aneo puhnu u trublju: treina rijeka, jezera i bunara bjee zatrovana. etvrti aneo puhnu u trublju: zamrai se treina sunca, kao i treina mjeseca, te zvijezda. Peti aneo puhnu u trublju: jo jedna zvijezda grunu, bezdani se otvorie iz kojih pokuljae oblaci dima, a iz tog dima popadae skakavci, ali ne po travi ni drveu, nego po ljudima; kose bjehu duge kao u ena, a zubi im lavlji bjehu. Nosili su eljezne oklope i krilima stvarali grmljavinu kao vieprezi kad srljaju u boj. esti aneo puhnu u trubu... Ivan vie nije mogao izdrati: briznuo je u pla i pao pred Isusove noge: Uitelju moj, zavapio je, smiri se... smiri. Isus je uo jecaj, uzdrhtao, sagnuo se te vidje voljenog uenika kraj nogu. Ivane, ljubljeni, ree mu, zato si se rasplakao? Ivan se na tren sramio kazati da se sinu Marijinom pod mjeseinom um poremetio, te ree Uitelju, ajdmo unutra. Starac pita to ti se desilo, a i uenici te ele vidjeti. I zbog toga plae, Ivane, voljeni?... Pa, hajdmo unutra. Uao je i opet sjeo
264

kraj starog rabina. Krajnje je iscrpljen bio, ruke mu se orosie znojem, cijelo mu je tijelo gorjelo - a tresao se od studeni. Starac ga pogleda, te se prenerazi. Dijete moje, ne smije mjesec ni pogledati, ree steui Isusove uzdrhtale ruke. Kau da je on bradavica na sisi Sotonine glavne ljubavnice, Noi, i da iz nje tee... Isusu, meutim, na umu bjee smrt. Oe, izusti, mislim da si runo govorio o smrti. Nema ona Herodovo lice... ona je velika plemenitaica, uvarica Bojih kljua, ona koja otvara vrata. Sjeti se jo nekog umiranja, utjei me. Uenici su za to vrijeme zavrili s veerom, pa prestali priati meu sobom, ne bi li neto uli. Marta stade raspremati sofru, a obje Marije kleknue Isusu kraj nogu. Povremeno bi pogledavale jedna drugu, motrei si ruke, grudi, usta i kosu, promiljajui u sebi koja je ljepa. Dijete moje, pravo ima, ree starac. Opanjkao sam Bojega crnog arhanela... a istina je da on uvijek ima lice umrloga. Kad umre Herod, Herodom biva, ali kad umre sveti ovjek, lice smrti blista kao sedam sunaca. Jest, velika je plemenitaica doe svojom koijom, pa uzme sveca sa zemlje i u nebo ga ponese. Htio bi vidjet svoje lice kakvo e zauvijek imati? Onda pogledaj smrt kakva e ti se ukazat posljednje ure. Svi u kui sluali su ga bez daha, a svatko od njih u mislima je vagao vlastitu duu. Dugo je potrajala ta utnja - kanda nikomu ne bjee lako napregnuti se da vidi lice svoje smrti. Naposljetku Isus zausti, te ree: Jednom, oe, kad mi je bilo dvanaest godina, uoh u sinagogu ba kad si ti puku nazaretskom propovijedao o muenitvu i smrti proroka Izaije. Nakon toliko godina, bjeh to i zaboravio, a noas bih tako elio iznova sluati o njegovom kraju, da mi se dua smiri i da se sa smru pomirim... jer, oe, onom si me priom o Herodu silno uzrujao. A zato bi da veeras o smrti razgovaramo, dijete moje? Je li to ono to si me moliti htio? Jest, upravo to. Ne moe mi uiniti vee zadovoljstvo. Okrenuo se zatim uenicima. Ne bojte se smrti, sudruzi, blagoslovljena bila! Da je nema, kako bismo mogli dosei Boga i ostati uza nj zauvijek? Zaista vam kaem da ona dri kljue i otvara vrata nebeska. Stari ga rabin pogleda zamjetno zauen. Isuse, kako moe o smrti govori s toliko ljubavi i pomirenosti? Odavno ti ne uh tako blaga glasa. Kazuj nam o smrti proroka Izaije, pa e vidjeti da sam u pravu. Starac se namjesti u ugodniji poloaj, ali dobro pazei da ne dodirne Lazara. Razvratni kralj Manaseh zaboravi naredbe oca svoga, bogobojaljivog Ezekije, pa Sotona u nj ue i posvema ga opsjednu, tako da nije vie trpio rijei Izaije, glasnika Bojeg. Odasla stoga ubojice po cijeloj Judeji da ga pronau i grkljan mu prereu, da se vie oglasit ne moe. Izaija bjee tad u Betlehemu, gdje se skrivao u golemomu cedru, molei ondje i postei, ne bi li se Bog smilovao Izraelu i spasio ga. Jednoga dana neki Samarianin, ovjek izvan zakona, proe onuda i vidje ruku
265

prorokovu - dok je ovaj molio - kako viri iz debla, odmah otra kralju, te ga izvijesti. Tako uhvatie proroka i odvedoe ga pred kralja. Uzmite pilu kojom se stabla obaraju i nadvoje ga presijecite! naredi prokletnik. Poloie onda Izaiju na zemlju, pa dvojica uzee pilu i stadoe ga rezati. Odreci se svojih proroanstava, povie kralj, pa u ti potedjeti ivot! Ali, Izaija ve bjee raju krenuo i nije vie mario za glasove zemaljske. Zani- jei Boga, povie kralj opet, pa u narediti mojim podanicima da niice pred tobom padnu i slave te. Nema ti druge moi, osim da mi tijelo ubije, odgovori mu prorok na rubu smrti. Niti mi duu taknuti moe, a niti utrnut moj glas, jer su oboje besmrtni... a dua e moja uzai k Bogu, dok mi glas, kao propovijed, ostaje na zemlji na sve vijeke vjekova. U tom trenu smrt doe u ognjenoj koiji, s krunom od pozlaena cedra na glavi, te ga poveze sa sobom. Isus ustade - svi zamijetie da mu se oi neobino sjaje; ognjena koija ve je hitala po nj. Prijatelji, ree, pogledavajui uenike jednog po jednog, ljubljeni moji suputnici: ako me volite, posluajte rijei to u vam ih veeras kazati. Uvijek morate biti spremni za veliko putovanje - onaj tko ima sandale, neka im remenje pritegne, onaj tko se na tap oslanja, neka ga pripravnog ima. Jer, to je tijelo? ator u kojem dua obitava. Sklapamo svoje atore i odlazimo! morate moi kazat u svakom trenu. Polazimo, postojbini se svojoj vraamo. Kojoj postojbini? Nebesima! Prijatelji, evo i zadnje rijei to vam ju veeras hou rei. Kad se naete pred grobom voljenoga, nemojte plakati imajte na umu, kao veliku utjehu, da je smrt put prema besmrtnosti... i da nema drugih vrata kroz koja se njoj ide. Va voljeni nije umro nego besmrtan postao. 2 7 Po cijele dane, poevi od samog praskozorja - pa ak i ranije, potiskujui noi prije nego to je itko zamijetio - proljee je postupno razmicalo koru i probijalo se iz zemlje Izraelove. Odista prekonoi, aronska se visoravan u Samariji i Esdrelonska u Galileji osue utim maslakom i divljim ljiljanima, a kratkovjeki se mak - poput velikih kapi krvi - rascva meu golim stijenjem Judeje. Loza je izbacila listie i vitice, u svakomu zelenkasto-ukastom cvatu nazirao se budui grozd, to e se dozreo u vino pretoiti... a u svakomu tom pupoljku, u njegovom srcu, bjee jesenska pjesma. Aneo uvar bdjeo je nad svakom, pa i najmanjom vlati, pomaui joj da naraste. Da pomisli kako se iznova zbivaju prvi dani stvaranja svijeta, kad se svaka Boja rije, padajui na svjee uzoranu zemlju, pretvarala u stablo, divlji cvijet ili drugo bilje. Toga je jutra, u podnoju planine Gerizima, ona Samarianka opet vjedrom punila krag na Jakovljevom bunaru i pogledavala niz put prema Galileji, kao da je jo uvijek eljela vidjeti onoga bljedolikog mladia koji joj je neko govorio o vodi besmrtnosti. A kako proljee bjee, ta je pustopana udovica gotovo posve otkrila
266

svoje bujne grudi. Tih je proljetnih noi besmrtna dua Izraelova mijenjala oblija, postajui slavuj koji je slijetao na prozor svakoj mladoj i neudanoj idovki, ne dajui joj da zaspi sve dok traje njegov poj. Zato li sama lijee? cvrkutao bi joj prijekorno; zato misli da ti Bog dade dugu kosu, propupale grudi i zanosna bedra? Ustani, okiti se svojim draguljima i nagni kroz prozor... izai na prag u predveerje ili u zoru, uzmi krag i po vodu poi, odgovori na rijei mladia kojeg e sresti i uputi mu svoje to zrae izazovom, jer idovi imaju mnogo neprijatelja - ali e besmrtni biti dok im se raaju sinovi i keri. Ja, Bog Izraelov, besmrtan sam dok je besmrtan Izrael i stoga prezirem neuzorana polja, necijepljene voke - i djevice. U Idumejskoj pustinji, podno Hebrona to ga Bog uva, oko presvetoga groba Abrahamova, idovska su se djeca zorom budila i igrala se Mesije. Izraivala su lukove i strijele od trstike, izbacivala ih visoko put neba i klicala Mesiji - kralju izraelskomu zazivajui ga da najzad sie, s dugakim maem u ruci i pod kacigom od zlata. Pripremila mu bjehu prijestolje: janjee krzno prostrto po svetomu grobu. I pjesmu su mu spjevala, prizivajui ga i pljeui rukama - a onda se najednom s druge strane grobnice zaue poklii i bubnjevi, te urlajui izae Mesija gizdava hoda, s bradom i brkovima od trstikina klasa, a izoblienoga, ratnikim bojama namazanoga lica. Nosio je ma izdjeljan od palmine peteljke, kojim posijee djecu po vratu, sve do posljednjega - u igri popadae, ba kao da bjehu pobijena. Svitalo je i u Betaniji, ali Isus - u Lazarevoj kui - ne bjee protekle noi oka sklopio. Tjeskoba mu nikako nije jenjavala, jer se pred njim nije otvarao nijedan put osim smrti. O meni proroanstva govore, mislio je: ja sam onaj jaganjac koji e preuzeti grijehe svijeta i stoga biti ubijen o nadolazeoj Pashi. A neka onda janje bude zaklano uru ranije - od slabe je tvari, nemam povjerenja u nj. Taj se moe prometnut u kukavicu zadnjega trena. Stoga, neka smrt doe sada, dok jo osjeam da mi se dua uspravno dri... O, kad li e se ve sunce dii da krenem prema Hramu! Moram sve kraju privesti, i to jo danas. Poto je donio odluku, donekle se umom smirio, te sklopio oi, zaspao i san usnio: nebo bjee vonjak okruen ogradom, u njemu sva sila divljih zvijeri. I on bjee zvijer, skakao je i naganjao se s ostalima, ali je u tom meteu preskoio ogradu i pao na zemlju. Kad ga ljudi vidjee, silno se prestraie... ene poee vritati sklanjajui djecu s ulica, da ih ta neman ne prodere, a mukarci dohvatie koplja, kamenje i bodee, te ga poee goniti. Sav u krvi bjee i prije nego to je posrnuo i pao na tlo - a tada prioe da mu presude. Ali, ne bjehu ti suci ljudi, nego lisci, psi, krmci, vukovi... koji ga osudie na smrt. Dok su ga vodili na stratite, pak, on se prisjeti da ne moe umrijeti, jer - kao nebeska zvijer - besmrtan bjee. Upravo dok je o tom razmiljao, neka ga ena primi za ruku: Marija Magdalena! Izvela ga je iz grada u polja, govorei mu Ne odlazi na nebesa, proljee je ovdje... s nama ostani. Koraali su tako i koraali, sve do granice sa Samarijom, a ondje se pojavi ona Samarianka s bunara, s kragom na ramenu, te mu piti dade... pa ga i
267

ona uze za ruku i nastavi bez rijei s njim do galilejske mee. Onda njegova mati izae ispod stare masline u cvatu - bjee svezala crni rubac, plakala je. Kad mu vidje rane, krv po tijelu i trnovu krunu na glavi, podie ruke i zavapi: Ko to si ti mene iznevjerio, neka Bog iznevjeri tebe. Ime mi predade zlim jezicima: cijeli svijet o meni bruji. Ruku si digao na Domovinu, na Zakon, na Boga Izraelovog zar ga se ne boji? Zar te nije sram pred ljudima? Zar nisi nikad na majku i oca pomislio? Kletva te moja sustigla! Poto ree to, nestade je. Probudio se estoko potresen, sav u znoju. Oko njega, uenici bjehu po podu oprueni, blaeno snivajui, a vani, u dvoritu, pijetao se oglasi. Petar ga je uo, te otvorio oi - pa vidje Isusa kako ustaje. Uitelju, ree, dok pijetao nije kukurijeknuo, sanjao sam da si uzeo dvije ukrtene gredice, a one u tvojim rukama postadoe gusle i gudalo - pa si guslio i pojao, a divlje se zvjerinje sa svih strana okupilo da te poslua... Sto li to znai? Da pitam rabina? Nije to kraj sna, Petre, odgovori mu Isus. Ne bjee ti se prerano buditi... taj sam ima nastavak. Nastavak? Ne razumijem... da ga ti, Uitelju, nisi cijelog usnio? Kad su poule poj, zvijeri su navalile i rastrgale pjevaa. Petar iskolai oi; u srcu jest naslutio znaenje tog sna, ali mu slutnja jo ne bjee doprla do uma. Ne razumijem... ree. Razumjet e, kaza mu Isus, ve onoga jutra kad opet zauje pijetla. Stade potom gurkati sudruge nogom, jednog po jednog, govorei im: Budite se, ljenine! Mnogo nas posla danas eka. Idemo nekamo? upita Filip trljajui oi. Ja mislim da bismo se trebali vratiti u Galileju, na sigurno. Juda zakrgue zubima, ali nita ne ree. U unutarnjoj sobi ene se bjehu probudile i poele priati; starica Saloma uskoro izae i naloi oganj. Uenici se ve bjehu okupili u vrtu, ekajui Isusa koji se zadrao u tihom razgovoru sa starim rabinom; starac, teko oronuo, nije mogao s postelje u stranjem kutu prostorije. A kamo e sad, dijete moje? upitao ga je. Kamo vodi svoju vojsku... opet u Jeruzalem? Zar e iznova ruku dii da bi Hram ruio? Kao to zna, rije - kada dolazi iz mone due - djelo postaje... a tvoja je dua itekako mona. Stoga si odgovoran za sve to kae, a najavi li da e Hram sruen biti, jednoga dana zaista i hoe. Stoga, mudro odmjeravaj svoje rijei! Odmjeravam ih, oe. Cijeli mi je svijet na umu dok propovijedam, itekako biram to stoji, a to ne... odgovornost preuzimam. ,,Oh, da mi je samo poivjet dovoljno da vidim tko jesi! Ali, ostarjeh... svijet mi postade privid koji mi se oko glave vije, ui hoe, ma su sva vrata zabravljena. Nastoj izdrati jo nekoliko dana, oe. Do Pashe... Zadri duu da ti ne pobjegne, poivi pa e vidjeti. Jo nije nastupila ura. Rabin odmahnu glavom.A kad e?... Zar me Bog prevario?
268

to je s njegovim obeanjem? Umirem ja... a Mesija, gdje je? zavapio je zgrabivi Isusa za ramena svom preostalom snagom. Izdri do Pashe, oe, pa e vidjeti da Bog dri zadanu rije, Isus e oslobaajui se njegovog stiska i polazei prema dvoritu. Natanijele, ree, ,,i ti, Filipe... otiite do posljednje kue u selu. Ondje ete nai magaricu s puliem, privezanu za arku na vratima. Odveite ju i dovedite ovamo, a ako vas netko upita kamo ju vodite, kaite Uitelj ju treba, a svakako emo vam ju ivu i zdravu vratiti. U nevolju emo se uvalit, apnu Natanijel prijatelju. ,,Ajmo, Filip e bez oklijevanja. Uinit emo kako je naredio, pa to bude... Matej, od ranog jutra s pripravnim perom, sav se u oko i uho pretvorio. Boe Izraelov, pomislio je, gle kako se sve zbiva tono kao to proroci, u boanskom prosvjetljenju, najavie. Zar ne ree Zaharija: Radujte se i kliite, keri sionske, od veselja poj- te, keri jeruzalemske - jer, pogledajte, kralj va dolazi da bi vas sastao, ponizan i na magaretu jaui... iako je osvaja! Uitelju, ree Matej, ne bi li provjerio, kanda si umoran da bi mogao Jeruzalemu na noge... Ne, nisam umoran, odgovori Isus, nego mi se najednom jae onamo. A zato pita? Trebao bi pojahati bijeloga konja! umijea se Petar. Kralj si Izraelov, zar ne? Dakle, u svoju bi prijestolnicu trebao ujahati na bijelomu konju. Isus ga samo oinu bljeskovitim pogledom, dok Juda nita ne ree. Za to vrijeme, Magdalena bjee izala i stala u okvir vrata; njezini teki podonjaci svjedoili su da cijelu no nije oka sklopila. Naslonivi se na dovratak, promatrala je Isusa s dubokim potovanjem i neutjeno kao da se zauvijek od njeg oprata. Kanila mu je kazati da ne polazi, ali joj rije ne htjede iz grla. Matej, koji ju vidje kako otvara i zatvara usta, a glasa ne putajui, savreno je razumio: proroci joj ne daju da rije izgovori - ne daju joj da omete Uitelja u onom to bjehu najavili. Pojahat e on magaricu i krenuti k Jeruzalemu, htjela to Magdalena ili ne htjela, elio on to sam ili ne elio... jer tako zapisano bjee! Uto su prispjeli Filip i Natanijel, veselo vukui za sobom magaricu s neosamarenim mladunetom. Bilo je ba kako nam ree, Uitelju, uskliknu Filip. Uzjai sad, pa da se krene. Isus se okrenu i pogleda put kue: ene su stajale pred vratima, prekrtenih ruku, nijeme - starica Saloma, dvije sestre, te Magdalena - korak ispred njih. Imate li kakav bi u kui, Marta? upita Isus. Nemamo, uitelju, odgovori ona. Imamo samo bratovljev tap za podbadanje goveda. Dajte mi ga. Uenici poloie svu suvinu odjeu na samar, kako bi Uiteljevo sedlo bilo to udobnije, a Magdalena povrh svega prostre crveni pokriva to ga sama bjee izatkala, ureen uz rub malim crnim empresima. Jeste li spremni? upita ih Isus. Svi dobre volje?
269

Jesmo, odgovori Petar, koji krenu prvi, drei magariin povodac, dok ostali krenue za njima. Stanovnici Betanije, uvi da netko prolazi, stadoe otvarati dvorina vrata. A kamo, mladii? Zato prorok danas jae? Uenici im potiho otkrie tajnu: Danas e se na prijestolje uspeti. Kakvo prijestolje, zaboga? Tiho... to je jo tajna. ovjek pred vama kralj je Izraela. Zaista!? Onda idemo i mi s njim, uskliknue neke mlade ene, pa se sve vie naroda stade tiskati za Isusom i oko njega. Djeca nalomie palminog lia i progurae se ispred svih, pjevajui od sree: Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodinovo! Mukarci, pak, rasprostrijee ogrtae po putu da preko njih prijee. A kako li samo hitali! Kakvo li to proljee bjee! Kako visoko izraste cvijee te godine, kako su ptice pjevale i lijetale za povorkom prema Jeruzalemu! Jakov se nagnu put brata: Naa je mati juer s njim razgovarala... kazala mu kako bi nas trebao posaditi lijevo i desno od sebe, sada kad se uspinje na prijestolje slave. Nije joj nita odgovorio... moda se naljutio, rekla je da mu se na njezine rijei lice smrklo. Svakako da se razljutio, odgovori Ivan. Nikako mu to nije trebala rei. Nego to onda? Zar e nas ostaviti onakve kakvi smo bili... tko zna? Ili dati prednost Judi Iskariotskom? Valjda si zamijetio da su svih ovih dana oni neto potajice razgovarali... jedva su se i rastajali. Na oprezu budi, Ivane, sam govori s njim da ne ostanemo kratkih rukava. Doe ura za podjelu asti, zar ne? Ivan, meutim, odmahnu glavom. Brate moj, ree, pogledaj ga kako pati: kao da se ima sa smru suoiti. Da mi je znati to sudbina hoe da se sada zbije, mislio je Matej sam pjeaei daleko za ostalima. Naime, u proroanstvima o tomu nije bilo jasnih poruka: po nekima, Mesiju je ekalo prijestolje, po drugima smrt. A kojem da se prikloni, na koje se da se osloni - kad se nijedno ne moe valjano protumaiti nego nakon to se ostvari. Tek potom nam je jasno to je znailo. Stoga, nema druge nego strpljivo ekati dok ne vidimo to e se zbiti. Zapisat u to noas, po povratku, zakljuio je carinik. U meuvremenu je dobra vijest stekla krila i obletjela okolna sela, kao i kolibe razasute meu maslinicima i vinogradima. Sa svih su strana seljaci pritravali i rasprostirali svoje halje i rupce po zemlji da prorok preko njih prijee, a za njim poe i mnotvo bolesnika, odrpanaca i bogalja. Isus se povremeno osvrtao i pogledavao tu svoju vojsku, osjeajui sve bolniju usamljenost. U nekom se trenu okrenuo i zazvao Judu, ali je njegov nedrutveni uenik bio daleko na zaelju, pa ga nije uo. Judo! povikao je stoga iznova, u krajnjem oaju. Tu sam! konano je odgovorio riobradi, te se progurao izmeu ostalih uenika kako bi ga sustigao. to hoe, Uitelju?
270

Budi uza me, Judo. Drutvo mi ini. Ne brini, Uitelju. Neu te napustit, ree uzimajui iz Petrovih ruku magariin povodac i preuzimajui vodstvo. Ne ostavljaj me, Judo, brate moj, kaza Isus ponovo. A zato bi te ostavio, Uitelju? Nismo li odluili o tom? Konano dodoe nadomak Jeruzalemu: sveti grad, bljetavo bijel pod nemilosrdnim suncem, ukazao im se na vrhu brda Siona. Dok su prolazili seocem na padini, od prve do posljednje kue pratila ih je tubalica, tiha i blaga poput tople proljetne kie. Koga oplakuju? Tko je umro? upita Isus duboko dirnut. Ali, seljaci koji su hodali za njim samo se nasmijae. Ne brini, Uitelju, niko nije umro, nego seoske snahe pjevaju tubalicu okreui rvanj. rvanj...? Ali, zato? Da naue naricat, Uitelju, eda bi znale kako se tui kada doe as. Nedugo potom, dohvatie se kaldrme i uoe u ljudoderski grad. Buno, bogato odjeveno mnotvo iz svih enklava idovstva bjee se skupilo ondje - svaka od tih skupina donese osobit vonj i prljavtinu - a svi su se grlili i ljubili meusobno, jer je preksutranji dan svetkovine bio onaj kojeg su svi idovi braa. Kad vidjee Isusa na skromnoj magarici i rulju za njim kako mae palminim liem, prolomi se grohotan smijeh. ,,Ko li je ovaj, zaboga? Na tu njihovu porugu, bogalji, bolesnici i odrpanci zaprije- tie im pesnicama, dovikujui: Itekako ete saznat! Isus je ovo iz Nazareta, kralj idovski! Isus sjai i urno se uspne stubama Hrama, preskaui dvije po dvije. Stigavi do Solomonova trijema, ogleda se uokolo: posvuda bjehu podignute tezge - na tisue ljudi ondje je prodavalo i kupovalo, cjenkalo se i sporilo, hvalei svoju ili kudei tuu robu... a meu trgovcima su se tiskali mjenjai novca, gostioniari, prostitutke. Isusu silna u navre, spopade ga posveena srdba, te uze ilu volovsku i stade udarati nemilice po tezgama vinara i trgovaca, ruei im robu s njih i prevrui stolove, te mlatei po njima samima. Odstupite! Gubite se odavde! Nestajte! urlao je udarajui po svima i svaemu, kroei od poetka do kraja sajmita. U njem je odjekivao gorki zaziv: Gospode, o Gospode... mora se dogodit ono to si odluio, pa neka se i dogodi to prije. Nita drugo ne item od tebe - samo da doe brzo, dok snage imam. Mnotvo koje ga je dopratilo nastupalo je za njim, jednako viui Gubite se! Bjete odavde! - ruei tezge i pljakajui ih. Isus, pred svjetinom, zastade uz arkadu kraljevskog dvora nad Cedronskom dolinom. Od estine mu se para dizala sa cijeloga tijela, a crna, kao gavranovo krilo sjajna kosa, bjee mu pala po ramenima, dok su mu iz oi plamenovi sukljali. Dooh zapalit svijet! povikao je. U pustinji je Ivan objavljivao Pokajte se! Pokajte se! Dan se Gospodnji blii! a ja vam kaem da vie nemate vremena za pokajanje. Sudnji je dan doao ja sam njegov donositelj! Na Jordanu je Ivan krstio vodom, ja krstim ognjem. Sve: ljude, planine, gradove, brodove. Ve vidim kako plameni zahvaaju etiri
271

strane svijeta, sva etiri kraja due - i kliem: sudnji je dan doao, moj dan! Oganj! urlala je rulja. Oganj razjari, sav svijet zapali! Leviti se nato maie kopalja i maeva - predvodio ih je Jakov, brat Isusov, sa snopovima zapisa oko vrata. Pohitae da uhvate Isusa, ali se svjetina razjari, a i uenicima nadoe hrabrost, te se, kao jedno tijelo, viui bacie u mete. Visoko nad trgom, u namjesnikovu utvrenom dvoru, rimski su straari promatrali nerede i grohotom se smijali. Petar dohvati baklju zataknutu u jedan dra, te povie: Na njih, brao! Ognjem... kucnuo je as! Mnogo bi krvi bilo proljeveno u Bojem dvoritu, da se s Pilatove kule ne oglasi zlokobna rimska trublja. Veliki sveenik Kaifa pojavio se na vratima Hrama i naredio levitima da spuste maeve, jer ve dugo bjee kopao jamu u koju e buntovnik upasti bez greke i suvine buke. Uenici okruie Isusa gledajui ga u iekivanju: hoe li im, ili nee, dati znak? Sto li eka? I koliko misli ekati? Zato odgaa... umjesto da digne ruke prema nebu, on u zemlju gleda? Moda on nema razloga za hitnju - ali oni bjehu siromasi koji su, za njim poavi, sve rtvovali, pa doe vrijeme da se naplate. Odlui, Uitelju! ree Petar, crven u licu, sav preznojen. Daj nam znak! Isus, nepomian, zatvori oi. Grake znoja slijevale su mu se elom. Dan tvoj doe, Gospode, ponavljao je u sebi - a znam da ga donosim svojom smru. Svjestan je bio da ponavljajui te rijei postupno hrabrost stjee. Ivan mu takoer prie, prodrma mu rame ne bi li progledao. Ako nam sada ne da znak, svreno je s nama... jer to to si danas uinio znai smrt. Da, to znai smrt, sloi se Toma, ,,a trebao bi imati na umu da se nama ne umire. Ma kakvo umiranje! oglasie se Filip i Natanijel, obojica preneraeni. Mi smo vladati doli! Ivan se nasloni Isusu na grudi. O em razmilja, Uitelju? upita ga. On ga, meutim, odgurnu, te se obrati Judi: Doi, uza me budi... i nasloni se na vrstu ruku riobradoga. Jakov oine Judu pogledom punim mrnje, udei se otkud najednom meu njim i Uiteljem toliko prijateljstvo - stalno se neto u potaji saaptavaju, a ranije ga Uitelj nije ni pogledat htio. Mute neto njih dvojica u potaji, jel da? to ti, Mateju, na to kae? Ne kaem ja nita, kao ni inae. Samo sluam to svi vi govorite i zapisujem... to mi je posao. Isus zgrabi Judu za ruku, najednom osjeajui kao da e se onesvijestiti. Juda ga snano podupre Umoran si, Uitelju? upita ga. Jesam. Vrlo umoran. Misli na Boga, bolje e se utjeti, ree mu riobradi. Isus nekako povrati ravnoteu, te se obrati uenicima: Hajdemo... idemo odavde.
272

Oni, pak, ostadoe kao ukopani - nikamo im se nije dalo. A i kamo bi sad? Natrag u Betaniju? Na koliko dugo... a navrh glave bjee im ve pjeaenja tamo, pa natrag. Mislim da se zamlauje s nama, Natanijel e tiho svom prijatelju, ,,a ja se ne dam preveslat! Rekavi to, ipak je poao za Isusom i ostalim uenicima, koji nevoljko krenue prema Betaniji. Leviti i farizeji ispratili su ih uvredama i grdnim prijetnjama, a neki je mlaahni levit enskastih ramena bacio koru od limuna kojom pogodi Petra u obraz. Sjajan pogodak, Saule! Pravo pa u oko! Petar se okrenu da e se obraunati s levitom, ali ga Andrija zadra. Smiri se, brate, ree mu, doi e nae vrijeme. A kada... kvragu, Andrija, kada? gnjevno je promrmljao Petar. Zar ne vidi u kakvoj smo stisci? Ponieni i uutkani, dohvatie se puta. Ona gomila to ih je slijedila razie se psujui - nitko vie da za njima poe, a nekmoli da prostre halju kako bi Uitelj po njoj gazio. Filip je vodio magaricu s Isusom na samaru, dok joj se Natanijel drao repa da ga pomalo vue - a obojici se urilo da to prije vrate ivotinju vlasniku, kako se ne bi uvalili u nevolju. Sunce je estoko eglo, iz pustinje je dopirao vru povjetarac nosei oblake praine to su guili ljude. Kad su se primakli Betaniji, pred njima se stvori Baraba s dvojicom njegovih, golemih brina i divljeg izgleda. Kamo to vodite vaeg uitelja? doviknu im. Neka nam je Bog na pomoi, taj si je napunio gae! Vode ga da uskrsne Lazara! dobacie ona dvojica razbojnika, prasnuvi u grohot. Kad su uli u Betaniju i domogli se kue, naoe starog rabina kako izdie. Marija i Marta kleale su pored njegovog odra, u tiini i bez pokreta pratei njegov odlazak. Znale su da ga vie nita ne moe vratiti ivotu. Isus prie i stavi mu ruku na elo - starac se nasmijeio, ali nije otvorio oi. Uenici se skupie u dvoritu, s gorkim osjeajem na usnama nitko ni da zucne. Isus pogleda Judu, te mu ree: Juda, brate moj... as je doao. Jesi li spreman? Opet te pitam, Uitelju: zato mene odabra? Zna da si najsnaniji, ostali to ne bi podnijeli. Jesi li razgovarao s Kaifom, visokim sveenikom? Jesam. Ree mi da hoe znati kad i gdje? Kai mu: uoi Pashe, nakon blagovanja beskvasnih pogaa, u Getsemanskom vrtu. Nastoj hrabar biti, Judo, brate moj... i ja se trudim. Juda kimnu glavom i bez rijei izae na put kako bi ondje priekao da izae mjesec. to se zbilo u Jeruzalemu? upita stara Saloma sinove. to vam se dogodilo da te tako utihnuli? Mislim, majko, da kuu na pijesku sagradismo, odgovorio joj je Jakov. teta je poinjena...
273

A Uitelj, uzdizanje u plemstvo, svilena vrpca sa zlatnim nitima, prijestolje? Prevario me, dakle? starica e promatrajui sinove i krei ruke, ali joj nijedan od njih ni rijei ne ree. Uto se mjesec pojavio nad Moabskim brdima, pun i tuna lika. Kanda je oklijevajui zastao na planinskom grebenu, pogledao svijet pod sobom, te odluivi da ipak nastavi svodom, nekako se odlijepio od vrhunca. Lazarovo, inae mrano selo, zabijelje se blistajui, kao da mu kue bjehu netom okreene. U svitanje uenici se okupie oko Uitelja - a on ni rijei da im kae: promatrao ih je, jednog po jednog, kao da ih prvi put vidi. Progovorio je tek neto prije podneva. Prijatelji, elim s vama proslaviti blagdan Pashe - dan kad su nai preci ostavili za sobom zemlju robovanja i zali u pustinju koja im je slobodu znaila. I mi smo, prvom za ove Pashe, izali iz ropstva, premda drugaijega, i zali u takoer drugaiju slobodu. Onaj tko ui ima, neka i pouje. Nitko se ne oglasi, jer svima te rijei nejasne bjehu; to li bjee novo ropstvo a to nova sloboda? Oni to jednostavno nisu razumjeli, pa se, nekoliko trenutaka kasnije, Petar prvi javio: Ima neto, Uitelju, to ne shvaam: nema Pashe bez janjca, a gdje emo ga nai? Isus se gorko nasmijei. Spremno je janje, Petre. Ovoga trena samo, svojom voljom, na klanje polazi, tako da sirotinja cijeloga svijeta moe proslaviti Pashu. Ne brinite... tu je jaganjac. Lazar, koji je dotad sjedio nijem u kutu, pridie se i poloi ruku, sasuenu kao u kostura, na prsi, te ree: Uitelju, ivot ti dugujem, pa kakav je da je, bolji je od tmnine podzemnoga svijeta. Ja u ti stoga donijeti janje za Pashu... na dar, jer mi je prijatelj pastir u brdima. Zbogom, idem k njemu. Uenici se zgledae u udu: gdje li taj ivi mrtvac nae snage ustati i krenuti put vrata?! Obje njegove sestre skoie ne bi li ga sprijeile da ode, ali ih on odgurnu, lati se trstike da se njom podupire i ode preko praga. Krenuo je tako seoskim ulicama, a kako je nailazio pored njihovih kua, tako su seljani otvarali vrata i zastraene, preneraene se ene na njima pojavljivale, udei se to taj s nogama nalik preslici uope moe hodati, kako li se ne prelomi u omlitavljelu pasu! Iako je trpio bol, sran bjee i borio se s njom - s vremena na vrijeme bi se upinjao i zazvidati, ne bi li svima pokazao da se nesumnjivo pomladio. Ali, nikako da spoji usne, pa se okanio zviduka i stao se uspinjati uza stranu, prema toru svog prijatelja. Ne bjee, meutim, odmakao ni koliko se dijete kamenom baci, kadli iz rascvale brnistre Baraba iskoi preda nj! Koliko li je dana razbojnik tumarao selom iekujui trenutak da uskrsli pomoli nosom iz kue - eda bi ga se konano rijeio!... Morao ga je maknuti da ne podsjea eljad na Isusovo udo, jer je sin Marijin upravo od dana kad ga je oivio stekao golemo sljednitvo. Stoga je Lazar morao natrag u grob, jednom zauvijek. Proklet bio, bjegune iz pakla! povikao je na nj. E, ba te je krasno sresti. Pa kai, jel* ti lijepo bilo tamo dolje, bogati? to je bolje, ivot ii smrt?
274

Ko da me pita jel pola tuceta manje ili vie od est, odbrusi mu Lazar; zatim htjede proi, ali mu haramija rukom preprijei put. Oprosti mi, slavni due, podrugljivo e, ali Pasha ide, a kako nemam jaganjca, zakle se jutros Bogu da u, eda bi i ja slavio, mjete njega zaklat prvo ivo bie koje mi se nae na putu. Elem, jesi sretnik! Pruaj iju, rtvovat u te u slavu Jahvinu. Lazar stade kriati, Baraba ga dohvati za Adamovu jabuicu... i istoga se trena zgrozi, jer bjee zgrabio neto gnjecavo, meke od pamuka. Prsti mu prooe kroz tu tvar neuhvatljivu poput dima, a na noktima ni kapljice krvi; moda je duh, pomisli razbojnik, te mu mrano roavo lice naglo problijedje. Boli li te? upita uasnut. Ne, odgovori Lazar, otimajui se Barabinog stiska, ne bi li umakao. Stani! dreknu Baraba, za kosu ga pograbivi - ali mu Lazarovovi prorijeeni uvojci, zajedno s koom tjemena, ostadoe u ruci, a nesretnikova se bjeliastoukasta lubanja ukaza na sunevom svjetlu. Proklet bio! procijedi Baraba ustresavi se od zebnje. Vrag da te nosi, pa jesil ti duh? Potom, da bi se uvjerio, dohvati Lazara za desnu ruku i estoko ga prodrma govorei: Reci da si duh, pa u te pustit. Ali, nije ni dovrio reenicu, a Lazaru ruka otpade i ostade u njegovoj aci. Silan ga uas obuze, pa je odbacio raspadnutu ruku u grmlje i zgaen stao pljuvati tako prestraen da mu je svaka dlaka na glavi o sebi stajala. Potom trgnu no, ne bi li se to bre rijeio ivoga lea. Oprezno ga je zgrabio za iju, pritisnuo ga grlom na nekakav kamen, te ga poeo klati - ali, koliko god je nastojao zariti mu no u vrat, sjeivo nije moglo na vrsto naii. Kao da ga u vunu tiskam... zar leinu ubijam?! upita se Baraba, osjeajui kako mu se ledi krv u ilama. Htjede pobjei niz brijeg, ali onda vidje da se Lazar jo mie, pa pomisli da bi ga njegov smueni prijatelj mogao nai, te ga opet uskrsnuti. Stoga, nadvladavi jezu, vrati se i zgrabi Lazara za noge i glavu, presavi ga kao mokru halju, te - kao to bi netko pretresao komad odjee prije vjeanja na suilo - nemilice ga prodrma, od ega mu kraljenica pue na dva dijela. Baraba tisnu dijelove lea u grmlje i dade se u bijeg; trao je kao bez due, jer mu to bjee prvom u ivotu da ga zaista silan strah spopade. Nije se ni usudio osvrnuti samo je pomislio kako treba to prije do Jeruzalema, da u Jakova uzme amulet za istjerivanje avla. U isto vrijeme, u Lazarovoj kui Isus je nastojao uenicima barem donekle objasniti to e se zbiti, tako da ih ono to budu vidjeli ne uplai toliko da se raspre. Ja sam put, ree im, ,,a i dom kojemu netko kroi. I vodi sam, i onaj koga netko polazi nai. Morate mi vjerovati, a to god vidite, nemajte straha, jer ja ne mogu umrijeti. Jest li uli - ne mogu umrijeti! Juda jedini bjee ostao u vrtu. Gurkao je oblutke svojim golemim stopalima Isus ga je esto pogledavao, svaki put s neizrecivom tugom u oima. Uitelju, poali se Ivan, zato ga uvijek priziva da bude uza te? A da mu se u
275

zjenice zagleda, bode bi vidio. Ne bih, Ivane, voljeni, odgovori mu Isus, nikako no - nego kri. Uenici se zgledae, duboko uznemireni. Kri! uzviknu Ivan, bacivi se Isusu na prsa. Uitelju, koga razapinju? Tko god mu se u oi unese i zagleda se u njegove zjenice na kriu e se vidjeti. Ja sam se u Judine oi zagledao i u njima moj lik vidjeh. Uenici to, pak, nisu razumjeli; neki se i nasmijae. Dobro da si nam rekao, Uitelju, dobaci Toma. to se mene tie, neu ja riobradom u oi pogledat dok sam iv! Ali hoe tvoja djeca i unuci, Toma, ree Isus, gledajui Judu kroz prozor; riobradi je stajao na pragu dvorinih vrata, pogleda uperenog put Jeruzalema. Zamrene su ti rijei, Uitelju, poali se Matej. Kako misli da u ih vjerno upisat u moj svitak? Naime, cijelo to vrijeme nekadanji je carinik prosjedio vrtei pero meu prstima - jer nije razumio nita od onoga to je trebao na pergamenu staviti. Ne govorim ja, Mateju, zato da bi ti zapisivao, gorko e Isus. Vas inovnike ne zovu uzalud pijetlima: mislite da sunce ne smije izai, dok vi ne zakukurijeete. Najradije bih ti taj svitak i pero u oganj bacio! Nato Matej hitro smota svoju pergamenu i povue se. Isusa, meutim, gnjev nije naputao. Ja kaem jedno, ti drugo pie, a oni koji itaju razumiju neto tree! Eto, izgovorim: kri, smrt, kraljevstvo nebesko, Bog... a kako ti to razumije? Svatko od nas lijepi na te svete rijei svoju patnju, svoje razloge i udnje, pa se moje rijei gube. Duu mi oteste! Ne mogu to vie podnijeti! Die se, guei se kao da mu se um i srce najednom pune pustinjskim pijeskom. Uenici se usplahirie, ba kao da je Uitelj jo drao batinu za volove u ruci i podbadao ih - kanda odista bjehu tvrdoglavi bikovi, koji nee da se pomaknu. Svijet bjehu kola u koja su bili upregnuti, Isus ih je tjerao, a oni su se tr'apili pod jarmom, ali nikako da se pokrenu. Dok ih je promatrao, Isusa kao da napusti i zadnja snaga; dug li je put od zemlje do neba, a oni nepokretni. Koliko biste vi da jo budem s vama? podviknuo je. Oni od vas koji u se potiskuju teka pitanja, neka ih odmah izgovore. I oni koji bi mi blagu rije rekli, neka asa ne ase - pomoi e mi. Sve kaite, tako da se, kad me nestane, ne alite to mi ne uputiste blagu rije... to mi nikada niste otkrili koliko me volite. Jer e nakon toga biti kasno. I ene su ga sluale, skutrene u kutu, brada oslonjenih na koljena. S vremena na vrijeme neka bi od njih uzdahnula - sve su razumjele, ali nita nisu mogle rei. Najednom Magdalena kriknu: ona je prva naslutila to slijedi i posmrtna joj se tubalica ote iz grudi. Ustala je i pobjegla u pokrajnju sobicu, zavukla ruku pod jastuk i nala staklenu aru, to ju bjee sobom donijela - punu mirisa iz Arabije; neki joj ga negdanji ljubavnik dade kao plau za jednu no. Dok je slijedila Isusa, uvijek ju je nosila uza se, pomiljajui - jadno ensko - kako je Bog velik, pa da e
276

moda jednom doi dan da kosu svoga dragog namirie tom skupocjenom vodicom. Moda e dan svanuti, govorila je samoj sebi, da ushtjedne stati uza me kao enik; takva joj bjee tajna udnja, a sad je u oima voljenoga smrt ugledala: ne eros, nego tanatos. A i smrti, jednako kao i vjenanju, miris prilii, te je stoga izvadila aru iz skrovita i privila ju na grudi, pa se rasplakala. Drei posudu i njiui ju kao djetece, tiho je suze lijevala, da drugi ne uju. Kad se isplakala, obrisala je obraze, izala iz sobika i pala niice pred Isusa, te prije nego to se on stigao sagnuti da ju podigne, skrila aru i razlila miris po njegovim nogama. Tada, iznova zaplakavi, stade mu ih kosom brisati... onda mu i glavu namirisa, te opet klonu uz njegova stopala, obgrljujui ih i ljubei. Uenici se silno uzrujae. Golema je teta potratit toliko skupocjenog mirisa, ree Toma, trgovac. Da smo ga prodali, bogme smo mogli nahraniti mnogu sirotu. I siroad darivati, oglasi se Natanijel. A tek ovaca nakupovat... ote se Filipu. Lo je to znak, promrmlja Ivan, uz dubok uzdah. Takvim se mirisom krope bogataki leevi. Nisi to trebala uiniti, Marijo... jer gospodar podzemnog svijeta moe osjetit omiljeni mu vonj, pa doi. Isus se nasmijei. Uvijek ete imati siromaha oko sebe, ree uenicima, ali ja neu uvijek uz vas biti. Nije teta, stoga, to je ara mirisa na me potroena. Ponekad i sama Rastronost uzae na nebesa i sjedne uza svoju u obilju roenu sestru Plemenitost. Stoga se dragi Ivane ne protivi. Smrt ionako doe, a svakako je bolje da naie dok eljadetu miriu vlasi. Cijela je kua zavonjala poput bogatunskoga groba. Juda se pojavi na vratima i baci upitan pogled prema Isusu; da nije moda otkrio tajnu sudruzima, pa da ga oni stoga - jer mu je mrijeti - ne krope ukopnom mirom? Juda, brate moj, ree mu Isus nasmijeivi se, lastavica bre leti zrakom, nego to jelen zemljom moe, a od lastavice bra je misao ljudska... a i od misli u mukarca, bre je ensko srce. Pri posljednjim rijeima, oima mu je pokazao put Mangdalene. Ponovo se oglasi Petar: Mnogo toga smo rekli, a zaboravili najvanije: Uitelju, gdje emo u Jeruzalemu Pashu slaviti? Ja bi da odemo do Simuna Cirenca. Bog je drugaije odredio, odgovori mu Isus. Dii se Petre, uzmi Ivana i poite u Jeruzalem. Ondje ete vidjeti ovjeka s vjedrom na ramenu, slijedite ga... u jednu e kuu ui. Uite i vi za njim, pa recite domainu: Na te uitelj pozdravlja i pita je li postavljen stol za kojim e s uenicima pashalnu veeru blagovati. On e vam kazati da uzvraa pozdrav vaem gospodaru, kako je sve spremno i da se raduje to e nas vidjeti. Na te njegove rijei, uenici se u udu zgledae, oiju razgrogaenih kao u djece. Ne ali se, Uitelju? Petar e nita manje zapanjen. Da je sve spremno?... Janje, raanj, vino - ba sve?
277

Ba sve, odgovori mu Isus. Idite... s vjerom, jer dok mi ovdje sjedimo i brbljamo, Bog niti sjedi, niti pria, nego djeluje na dobro ovjekovo. U tom se trenu iz stranjega kuta prostorije zau slabaan hropac - svi se okrenue, a sram ih obli, jer bjehu zaboravili da je stari rabin na umoru! Magdalena i ostale tri ene skoie onamo, a potom se i uenici nanizae uz odar. Isus poloi ruku na stareva ledena usta, a rabin otvori oi, vidje ga i nasmijei mu se. Potom Isus istom rukom dade znak ostalima da se udalje, a kad su ostali sami, poljubi starca u usta, oi i elo imun ga je netremice u oi gledao, najednom ozaren. Opet vas trojicu vidjeh... Eliju, Mojsija i tebe. Sad sam siguran da umirem. Bog neka te blagoslovi, Oe. Jesi li spokojan? Jo kako. Daj da ti poljubim ruku... Uze potom Isusovu desnicu, te ju dugo zadra priljubljenu uza svoje studene usne. Gledao ga je u zanosu, opratajui se bez rijei - a onda najednom prozbori: Kad e ti stii... tamo gore? Sutra, na blagdan Pashe. Vidimo se, Oe. Stari rabin prekrii ruke na grudima. Otpusti slugu svojega sad, o Gospode, promrmljao je, jer moje oi vidjee Spasitelja! 2 8 Sunce se bjee naslonilo na zapadni obzor i spremalo se zaci, a na istoku se ve javila plavkasto-bjeliasta svjetlost pashalni je mjesec izlazio, golem i nijem. Posljednji zraci sunca naoe put u kuu i ovla obasjae Isusovo mravo lice, dotaknue ela njegovih uenika, prosue se im se po podlakticama, te, zaavi u sam kut, pomilovae beivotno lice staroga rabina, ozareno sreom jer se bjee vinuo u besmrtnost. Marija je sjedila za tkalakim stanom, u dubokoj sjeni, pa nitko ne vidje suze to su joj se kotrljale niz obraze i bivale utkane u napola dovreno platno. Sva je kua jo mirisala, kao da se mira cijedi iz jagodica Isusovih prsta. Najednom, dok su oni tako sjedili u tiini - svatko sve sjetniji, kako se no bliila - kroz prozor uletje lastavica, hitra poput maa u vjetoj ruci, obleti, veselo ciei, tri kruga nad njihovim glavama, te izleti put sunca poput strijele... jedva joj stigoe vidjeti bijeli trbuh i duga perca na krilima. Kanda njena pojava bjee tajnovit znak to ga je ekao, Isus se die i ree: Doe vrijeme... Zaokruio je, lutajui pogledom, od ognjita do alata u jednom kutu, posua i kraga s vodom u drugomu, svjetiljke i ognjita do etiriju ena - starice Salome, Marte, Magdalene i Marije za njenim razbojem - te posivjeloga tijela mrtvaca, ija dua ve bjee odlutala put beskonanosti. Zbogom, izusti, mahnuvi rukom. Nijedna od triju mladih ena nije smogla snage da mu uzvrati, a stara Saloma ree: Ne gledaj nas tako, dijete moje... kao da se zauvijek od nas oprata. Zbogom, ponovi Isus, te prie enama; prvo je poloio dlan na Magdaleninu, a zatim na Martinu glavu. Marija se die i prie mu, te takoer pognu glavu.
278

Osjeale su kao da ih blagosilja i grli, kao da e ih povesti sobom, da e zauvijek s njim biti - a onda najednom sve tri tuiti stadoe. Izali su tako skupa u dvorite, Isus prvi, uenici za njim. Uz rub dvora bjee se rascvao grm kozje krvi, pa mirisom ispunio no. Isus ubere jedan cvijet, te ga stavi meu zube. Neka mi Bog dade snage, molio je u srcu, snage neka mi da da ovaj cvijetak budem mogao drati meu zubima tijekom svih muka na kriu, a da ga ne pregrizem. Na pragu dvorinih vrata jo je jednom zastao, digao ruku i rekao dubokim bolnim glasom: Zbogom, ene! Nijedna ne odgovori dvorom su jeale njihove tubalice. Isus se dohvati puta prema Jeruzalemu, cijela skupina za njim. Pun se mjesec dizao nad Moabskim planinama, a sunce na zalasku tonulo je za brda Judeje - kao da su dva nebeska dragulja zastala da pogledaju jedan drugoga. Potom se mjesec odlijepio od nazubljenih gora, a sunce potonulo za obzor. Isus kimnu Judi, ovaj mu prie i tako nastavie zajedno kroiti. Tiho su razgovarali - bjelodano dijelei nekakve tajne. Povremeno bi Isus poginjao glavu, pa onda Juda, a obojica su paljivo birali rijei odgovarajui jedan drugomu, kao da im svaka bjee od zlata. Oprosti mi, Judo, brate, ree Isus, Ali tako mora biti. Ve sam te pit, i jope te pitam Uitelju - zar nema drugog naina? Nema, Judo, brate... i ja bih rado da ga ima. Sve sam dosad ekao i ufao se da bi ga moglo biti, ma uzalud. Ne, zaista nema drugoga puta. Ovaj svijet, kraljevstvo avolje, mora se razoriti da bi nastupilo kraljevstvo nebesko... koje u ja donijeti. A kako? Smru. Nema drugog naina. A to drhti, Judo, brate moj?... Za tri u dana iz groba ustati. To mi govori da bi me utjeio i naveo da te izdam laka srca. Kae da mogu to podnijet... takoer da bi mi snage d. A, Uitelju, to smo blie tom asu, sve manje vjerujem da mogu. Moi e, Judo, brate moj. Bog e ti dati svu snagu koja ti nedostaje, jer tako treba biti - ja trebam biti ubijen, a ti me treba izdati. Jer nas dvojica moramo spasiti svijet, pa mi pomozi. Juda pognu glavu, te e nakon nekoliko trenutaka: Da ti mora iznevjeriti svog uitelja, bi li mog? Isus je dugo razmiljao, pa onda ree: Ne, vjerujem da ne bih. Zato mi se Bog smilovao i stavio me pred laki izazov: da budem razapet. Potom primi Judu za nadlakticu, te mu ree blago, nagovarajui ga: Ne naputaj me, nego pomagaj. Zar nisi razgovarao s Kaifom, velikim sveenikom? Hramski robovi, orunici koji e me epati, spremni su, zar ne? Zar se ne dogaa sve kako smo zamislili, Judo? Hajdmo stoga veeras proslaviti Pashu svi zajedno, a onda u ti dati znak da ustane i ode po njih. Samo su tri mrana dana, proi e kao bljesak munje, a treega emo se veseljeti i u kolo hvatiti - kad uskrsnem!
279

,,Oe li ostali to znat? upitao je Juda, pokazujui palcem preko ramena put uenika koji su pjeaili za njima. Veeras u im kazati. Ne elim da prue ikakav otpor, kad me orunici i leviti budu hvatali. Juda nabra usne, te e s prijezirom: Oni da se odupru! Gdje li ih samo nae, Uitelju? Jad i tuga, jedan vei od drugoga. Isus obori pogled, ne odgovorivi. Uspinjui se nebom, mjesec je oblijevao srebrom zemlju, stijenje, drvee i ljude, a tlo se proaralo dugim modrim sjenama. Hodajui za Isusom i Judom, uenici su razgovarali, pomalo se i rjekali, neki oblizujui se pri pomisli na obilatu veeru, drugi zabrinuto se osvrui na Uiteljeve vieznane rijei, dok je Toma zdvojno primijetio: Gotov je on... sad je na nama red. Za to? Za umiranje?! uzbueno e Natanijel. Pa, ne ree li nam da kroimo prema besmrtnosti? Svakako, ali se ini da do nje ne moemo nego smru, objasnio mu je Petar. Natanijel odmahnu glavom. Pogrenim smo putom poli prema besmrtnosti, progunao je. Zapamti to ti kaem, nee nam bit nimalo ugodno... tamo dolje u paklu! Jeruzalem se - mjeseinom obasjan - ukazao pred njima bijel i prozraan poput duha. Njegove graevine, okupane srebrom, kao da bjehu odvojene od temelja... lebdjele su nad tlom, a kako su mu se primicali, sve su im jasnije iz noi izranjale nevelike skupine pjevaa psalama, a raspoznavali su i one koji su klali rtvene ivotinje. Petar i Ivan ekali su ih pred istonim gradskim vratima. Lica blistavih pod mjeseevim svjetlom, kad ih vidjee, potrali su im ususret. Sve je bilo tono kako si kazao, Uitelju: stol je postavljen, a veera spremna da bude posluena! Ako li, pak, pita za domaina, Ivan e s osmijehom, sve je pripravio - i nestao. I Isus se namijao. Dakle, to je vrhunac gostoprimstva - kad domain iezne. Ubrzae korak ulicama krcatim ljudima, osvijetljenim bezbrojnim svjetiljkama i zaguenim tekim mirisima. Iza svakih zatvorenih vrata trijumfalno je odjekivao pashalni psalam:

Kad Izrael iz Egipta izae, Kad se dom Jakovljev oslobodi barbara, More se smiri i uzmae, Jordan uzvodno potee, Planine uzdrhtae, Brijezi se razmakoe... to li te nagna, more, te se povue? to li vas nagna, planine, te uzdrhtaste? to li vas nagna, brijezi, te se razmakoste?
280

Strahuj pred Gospodom, o Zemljo, Pred Bogom Izraelovim, Koji dodirom stijenje u jezera pretvara, A kamenje studenom vodom nosi!
Uenici, kroei ulicama, i sami poee pjevati pashalni psalam. Petar i Ivan ili su pred ostalima, vodei ih blagdanskoj trpezi, jer svi - osim Isusa i Jude - bjehu smetnuli s uma brige i strahove. Kad su stigli do vrata obiljeenih otiskom ruke okrvavljene pri klanju janjeta, Ivan i Petar stadoe, otvorie i uoe - Isus i ogladnjeli sudruzi za njim. Proli su prvo dvorom, a zatim se kamenim stubitem uspeli na kat, gdje stol bjee postavljen: tri su sedmerokraka svijenjaka obasjavala janje, vino, beskvasne hljebove, ostala jela... a uza svako mjesto bjee i tap to su ga trebali drati pri jelu, kao da kreu na dugo putovanje. Tako nam te je drago sresti! ree Isus diui ruku i pozdravljajui nevidljivog domaina. Uenici se nasmijae: A koga pozdravlja, Uitelju? Nevidljivoga, odgovori Isus, prijekorno ih pogledavi. Zatim je vezao veliki runik oko pojasa, uzeo posudu s vodom, kleknuo i stao uenicima noge prati. Nikad neu prihvatiti da mi ti stopala opere, Uitelju! pobunio se Petar. Petre, ako ti ne operem noge, nee mi se pridruiti u kraljevstvu nebeskom. Ako je tako... Uitelju, onda mi operi ne samo noge, nego i ruke... i glavu. Posjedae potom oko stola. Izgladnjeli bjehu, ali se nitko nije usuivao posegnuti za jelom - jer Uiteljev lik bjee tmuran, a usne obojene gorinom. Pogledavao je uenike jednog po jednog, od Petra, koji mu je bio zdesna, do Ivana, koji je sjeo lijevo od njega, pa sve do svoga nikad zadovoljnog suuesnika, teke udi i rie brade. Najprije, ree im, moramo se napiti slane vode, u sjeanje na suze to nam ih oevi prolie u zemlji robovanja. Uzeo je zatim krag zasoljene vode i prvio nalio Jdin kale tako da se umalo prelio, zatim pomalo svakom od uenika, te na kraju svoj - do samoga ruba. Sjetimo se sad suza, boli i muke to ju ljudi podnose zarad slobode, ree te iskapi svoj kale u jednom gutljaju. Ostali srknue iz svojih, stiui usta - samo Juda, kao i Isus, naiskap popi svu vodu iz svoga kalea, te ga, pokazavi Uitelju da u njem ne ostade ni kapi, odloi prevrnutog na stol. estok si borac, Judo, ree mu Isus s osmijehom, moe izdrat i najgoru gorinu. Zatim je dohvatio beskvasni hljeb, razlomio ga i podijelo, te onda posluio janjetinu. Svatko za stolom prui ruku i uze svoj dio gorkoga bilja, kako nalae Zakon: mravinca, lovora i ubra. Nakon toga meso bjee preljeveno crvenim umakom, u spomen na crvenu glinu od koje su im preci za suanjstva opeke oblikovali. Jeli su urno, takoer kao to Zakon zahtijeva, i to oslanjajui se o tap i
281

s jednom nogom u zraku - spremni za polazak. Isus ih je promatrao kako blaguju, sam ne uzimajui ni zalogaja premda jest dohvatio svoj tap i digao desnu nogu od poda, pripravan za veliko putovanje. Nitko ni rijei da kae, ulo se samo mljackanje, zveket vinskih kalea i kripa zb koji oglodavaju kosti. Mjesec se bjee navirio kroz svjetlarnik nad njima, bljetavo obasjavi jednu polovicu stola, dok druga ostade u rumenu polumraku. Nakon duboke utnje, Isus najzad otvori usta. Pasha, vjerni moji suputnici, znai prijelaz - iz tmine u svjetlo, iz ropstva u slobodu. Ali, ova to ju veeras slavimo nadilazi takvo tumaenje: noanja Pasha znai put iz smrti prema vjenom ivotu. A ja, druzi moji, polazim kao predvodnik, raiavajui vam stazu. Petar se nato uznemiri. Uitelju, ree, opet zbori o smrti, tvoje su rijei iznova poput dvosjekla noa. Ako ti ikakva nesrea visi za vratom, slobodno kai... mukarci smo. Zaista, Uitelju, oglasi se Ivan. Rijei su ti gore od ovoga gorkog bilja. Smiluj nam se i jasno se izrazi. Isus uze svoj nedirnuti ulomak pogae i razlomi ju tako da svakom ueniku dotekne po zalogaj. Uzmite i blagujte, kaza im, ovo je tijelo moje. Uze potom i svoj kale, jo uvijek pun, te ga dade od usta do usta govorei: Uzmite i pijte, ovo je krv moja. Svi iz njega otpie, a kad su osjetili okus zalogaja hljeba i vina to im ih prui, ono im bjee gusto i slankasto poput krvi, a kruh im sie u utrobe arei kao eravica. Najednom, uasnuti, osjetie da se Isus u njima ukorijenio i poeo im prodirati bie. Petar se nasloni laktima na stol i pone plakati. Ti eli otii, Uitelju... odlazi, jer ti to hoe... otii... progovorio je kroz jecaje koji mu ubrzo zaguie svaku rije. Ne ide ti nikamo! povie Andrija. Ree nam onomad Onaj tko bodea nema, neka halje svoje proda da bi ga kupio! Prodat emo svoje halje, naoruat emo se, pa onda neka i sam vladar podzemnoga svijeta po tebe doe i neka se samo usudi taknuti te! Svi ete me napustiti, ree Isus, bez imalo tuge ili prijekora u glasu. Svi. Ja neu nikad! povie Petar otirui suze. Petre, Petre... prije nego to pijetao zakukurijee, tri e me puta zanijekati. Ja? Zar ja?! pobuni se Petar, u prsa se busajui. Ja da te se odreknem? I u smrt u s tobom! I u smrt! oglasie se i ostali uenici, poskakavi na noge u silnom zanosu. Samo sjedite, ree im Isus mirno. Jo nije doao as, a ove vam Pashe moram povjeriti veliku tajnu. Otvorite umove, srca otvorite... ne dajte strahu da vas savlada! Govori, Uitelju, Ivan e tiho, srca ustreptalog poput trske na vjetru. Blagovali ste? Ne uri vam se vie nikamo? Tijela ste namirili? Moete li onda pustiti due da na miru posluaju?
282

Uzdrhtali, svi stadoe iekivati rijei s Isusovih usana. Voljeni druzi, gromkim e glasom, zbogom! Odlazim! Uenici na te rijei skoie, bacie se na nj i obuhvatie ga rukama, ne bi li ga sprijeili poi. Gotovo svi se i rasplakae, a Isus se samo staloeno obrati Mateju: Ti zna Spise naizust, pa ustani, Mateju, te im to glasnije moe kai rijei proroka Izaije, ne bi li smirili svoja srca. Prisjeti se: Rastao je on u oima Gospodinovim kao krhko stabalce... Sav ushien, Matej skoi na noge - koliko god bjee uskih ramena, krivonog i sparuen, te dugih mravih prsta vjeito umrljanih crnilom, uspravio se poput empresa! Rumen mu nadre u obraze, grlo nabreknu i proroke rijei odjeknue pod visokim svodom, pune gorine, ali i snage: Rastao je on u oima Gospodinovim kao krhko stabalce koje niknu na ednu zemljitu.

Ne imae ljepote ni sjaja da bismo na nj pogled svratili, niega na njegovom licu ne bjee da nas razgali. Prezren bjee i odbaen od ljudi, ovjek boli koji za patnju znade, okrenusmo glave od njega, ba nimalo ne cijene ga. Ali on sve nae boli nd se uze, ranjen zbog naih prijestupa bjee, zbog naih opaina ga probodoe, a stradanje nas njegovo ozdravi. Bievahu ga i muen bjee, al usta ne otvori da jekne, ba poput janjca pod no voenog ni da jaukne, niti da zaplae...
Dovoljno je, ree Isus uzdiui, a onda im se obrati. O meni je rije, kaza im tiho. Prorok Izaija o meni govori: ja sam jaganjac kojeg na klanje vode, a neu usta otvoriti. Zautio je na tren, a zatim dodao: Na klanje me vode sve od dana moga roenja. Uenici, preneraeni i zadivljeni u isti mah, upinjali su se ne bi li razumjeli to im je rekao, a onda se najednom svi bacie elom o trpezu i stadoe naricati. U tom asu i Isus se izbezumio: ta, kako da ostavi ucviljene drugove? Digao je pogled i susreo se s Judinim modrim oima koje su ga ve dugo promatrale. Riobradi bjee naslutio to se zbiva u Uiteljevom srcu i da mu ljubav moe lako zalediti snagu. Njihova se dva pogleda susretoe i nakratko pohrvae, jedan mraan i nemilosrdan, drugi preklinji i pun oaja - ali na tren zaista, jer Isus odmah kimnu glavom, gorko se nasmijei Judi i opet se obrati uenicima. Zato kukate? upita ih. Zato se smrti bojite? Ona je najmilosrdnija od Bojih arhanela, ona ovjeka voli vie od ijednoga drugog. Neizbjeno je da budem
283

muen i na kri razapet, da zavrim u podzemlju... ali u se za tri dana dii iz groba, uzai na nebo i sjesti uz Oca moga. I onda nas vie nee napustit? upita Ivan, te e potom plaui: Vodi nas sobom, Uitelju... pa bilo u pakao ii u nebesa! I zadaa na zemlji je teka, Ivane, voljeni pa vam je ostati ovdje, na zemlji, te djelovati. Borite se, ljubite i ekajte - a ja u se vratiti. Jakov se ve bjee pomirio s Uiteljevom smru, te je premetao po umu to im je initi kad ostanu bez njega. Ne moemo mi protiv Boje volje, a ni tvoje... jer, kako proroci svjedoe, tebi je, Uitelju, dunost umrijeti, a nama poivjet zato da ne usahnu rijei to si ih izrekao. Stoga emo ih valjano zapisat u naemu Novom zavjetu, sroit emo nove zakone, sagraditi svoje sinagoge i probrati nae visoke sveenike, pismo- znance i farizeje. Isus se prenerazi. Ti bi i sam duh na kri razapeo, Jakove, povikao je na nj. Ne, to nikako ne bih! A kako da drugaije sprijeimo da se duh ne preobrazi u nitavilo pa iezne? usprotivio se Jakov. Zarobite li ga tako, neslobodan nee duh ni biti. Zar je vano?... Izgledat e kao duh, a nama i to dosta. Studen znoj oblije Isusa. Ogledao se oko sebe, promotrio uenike - nitko da se pobuni. Petar je, tovie, gledao Zebedijinog sina s divljenjem, mislei kako je od oca batinio ponajbolje sposobnost predvodnitva... pa ete vidjeti kako on sve dovodi u red, u Uiteljevo ime. Isus, ve u oaju, die ruke kao da pomo priziva. Tjeitelja u vam poslati, duha istine. On e vas voditi. Poalji nam ga to prije, Uitelju, zavapi Ivan, kako ne bismo zastranili i izgubili mo da te opet naemo! Jakov zatrese svojom tvrdom glavom. I taj e duh istine, o kojem govori, zavrit na kriu. Mora shvatiti, Uitelju, da e duh bit razapinjan sve dok je ovjeka. Ali, nije vano... neto uvijek preostane, a to nam je, velim ti, posve dovoljno. Nije meni! uzviknu Isus razdraeno. Jakova itekako zgromi taj bolan krik, pa prie Uitelju i uze mu ruku. Znam, tebi to nije dosta... pa e stoga na kri. Oprosti mi to ti se suprotstavljam. Isus spusti ruku na njegovu tvrdu glavu. Ako Bog tako eli, neka duh zanavijek bude razapet na zemlji, a kri blagoslovljen da bi bio. Podnesimo sve to s ljubavlju, strpljenjem i vjerom... pa e nam se jednoga uzvratiti krilima na ramenima naim. Nitko vie ne ree ni rijei. Mjesec se bjee visoko uspeo nebom i njegovo se grobno svjetlo razlilo stolom. Isus sklopi ruke, te ree: Ono to sam za dana trebao uiniti, uinio sam - i rekao sve to sam trebao rei. Dakle, cijenim da sam obavio dunost... a sada skrtam ruke.
284

Kimnuo je zatim Judi, koji se die, pritegnu koni remen i dohvati kvrgavi tap; Isus die ruku kao da mu domahuje zbogom. Noas emo, ree mu, moliti pod maslinama u Getsemanskom vrtu, prema Cedronskoj dolini. Judo, brate moj... idi sad s Bojim blagoslovom. Bog nek je s tobom! Juda zausti kanda htjede neto rei, ali se predomisli, te ode kroz ve otvorena vrata. Projutio je kroz njih i ue se samo njegovi koraci niz kamene stube. Petar osjeti nelagodu, te upita: Kamo on to ide? Htjede i poi za riobradim, ali ga Isus zadra. Petre, Boji se kota pokrenuo - ne stoj mu na putu. Lahor se uto die, pa zatreperie votanice na onim sedmero- krakim svijenjacima - da bi vjetar onda naglo pojaao i sve ih do jedne utrnuo. Samo je mjeseina i nadalje prodirala u prostoriju. Natanijel se uplai, te se nasloni na prijatelja. Nije to bio vjetar. Neto... netko je uao. O, Boe - da nije aneo smrti? Pa to ako i jes, odgovori mu pastir, ne ite nas. Pljesnuo je pritom drugara po pleima, ne bi li ga povratio iz gubitka prisebnosti. Na velike se lae oluje obaraju, dodade potom. Hvala Bogu, pa smo mi barice ko ljuske od oraha. Uto mjesec obasja Isusovo lice - i kao da ga u svjetlost pretvori: nita se od njega nije vidjelo nego dva mrano-crna oka. Ivana strah obuze - oprezno je pruio ruku da bi provjerio imade li jo Uitelja i njegovog obraza. Gdje si... Uitelju? apnuo je, sapet neizvjesnou. Nisam jo otiao, voljeni Ivane, odgovori Isus. Malo sam odsutan duhom bio, jer sam se sjetio to mi neko ree jedan od onih pustinjaka na svetom brdu Karmelu da je proao kroz pet krugova vlastitoga tijela. I kako si se spasio? pitao sam ga. Bjee to teak boj? Ni najmanje, odgovorio mi je. Jednoga sam jutra ugledao badem u cvatu i spaen bio... Eto, Ivane, voljeni - i meni se smrt sada takvom ukaza. Die se potom, te ree: Idemo, doe as. Krenuo je zatim prvi, uenici za njim duboko zamiljeni. ,,Ajdmo mi na svoju stranu, Natanijel e apatom prijatelju. Slutim nevolje. I ja sam isto pomislio, odgovori Filip. Da i nevjernoga Tomu povedemo? Potraie ga pod mjeseinom, ali se Toma ve bjee izgubio u nekoj od pokrajnjih uliica. Njih dvojica stoga prvo zaostadoe, a im se elo skupine poelo sputati u Cedronsku dolinu, pustie ostale da jo odmaknu, a onda pobjegoe vjerujui da spaavaju ivu glavu. Isus je s preostalima najprije siao u Cedronsku dolinu, a zatim se ispeo uza suprotnu strminu i izaao na put prema getse- manskim maslinicima. Koliko li je puta probdjeo no pod tim stablima, razgovarajui o Bojoj milosti i pokvarenosti ljudskoj! U nekom trenu uenici zastadoe - kako se bjehu zasitili i podnapili, san ih je
285

svladao, pa odguravajui kamenje nogama raistie mjesto i da e lei, kadli Isus vidje da nisu na broju, te ree: Nema nekih... to li je s njima? Pobjegli, Andrija e ljutito. Isus se nasmije. Ne osuuj ih, Andrijo. Vidjet e: jednoga e se dana vratiti, a svaki e nositi trnovu krunu - kraljevskiju od svake, jer ta je neunitiva! Rekavi to, i sam se naslonio na staro maslinovo deblo, jer je najednom osjetio golem umor. Uenici ve bijehu polijegali; naoe i poveliko kamenje za pod glavu, te se udobno smjestie. Ajde, Uitelju, lezi s nama, Petar e zijevajui. ,Andrija e bit na strai. Isus se nato odvoji od stabla, te kaza glasom u kojem su se mijeali patnja i naredba: Petre, Jakove i Ivane, doite sa mnom! Petar se uini da nije uo, te se opruio po tlu i zijevnuo, ali ga dvojica Zebedijinih sinova uzee za ruke i podigoe. ,,Ajmo, rekoe mu. Zar te nije sram? Petar prie bratu, te mu apne: ,,Ko zna to e se dogodit, Andrijo. No mi daj. Isus krenu pred njima - ubrzo izaoe iz maslinika i dohva- tie se istine. Na suprotnom je brijegu blistao Jeruzalem, u bijeloj halji od mjeseine. Svjetlo punog mjeseca bjee toliko snano da se na mlijeno-bijelom nebu nije vidjela nijedna zvijezda, a sudruzima se inilo da njegov srebreni krug, koji kao da je ranije hitao svodom, sada nepomino miruje na njegovoj sredini. Oe, mrmljao je Isus, Oe koji jesi na nebu i na zemlji... predivan je svijet to si ga stvorio, ovaj koga vidimo... a prelijep je i svijet to ga ne vidimo. Ne znam, oprosti mi, Oe, ali ne znam koji je ljepi. Zastao je, dohvatio pregrt zemlje i omirisao ju; njezin mu vonj sie duboko u nutrinu bia. Mora da je u blizini rastao grm pistacije, jer je zemlja mirisala smolom i medom. Protrljao se onom grudvom po obrazima, vratu i usnama. Kojeg li mirisa, aptao je pritom, koje li topline, kakvoga li bratstva! Onda brinu u pla, drei aku zemlje na dlanu, ne htijui se nikad od nje odvojiti. Skupa, proapta, skupa emo umrijeti, sestro moja. U smrti nemam drugog sudruga. Petru bjee svega dosta. Tako sam iscrpljen... a kamo li nas to vodi? Ne idem dalje, proguna, tu u le, pa kako mi bude. Ali, dok je traio prikladno mjesto da se oprui, vidje Isusa kako mu polako prilazi, pa skupi snage i poe prikljuiti se ostalima. Blizu je pono, Uitelju, ree kad se primakao Isusu, ,,a ovo mi se mjesto ini dobro za zaspat. Djeco moja, odgovori mu ovaj, moja je dua nasmrt alosna. Idi te vi natrag, pa leite ispod stabala, a ja u moliti ovdje na proplanku. Ali, preklinjem vas, nemojte zaspati ostanite budni i pomolite se sa mnom. Pomozite mi, djeco moja, da izdrim ove teke trenutke. Okrenuvi se licem Jeruzalemu, jo im apnu: Idite sad. Samog me ostavite. Uenici se povukoe koliko bi se dijete kamenom dobacilo, te se smjestie pod
286

maslinama. Isus, pak, pade niice na zemlju, te se oprui licem prema tlu. Njegov se um, srce ni usne nisu vie dali odvojiti od zemlje - i sami zemlja postadoe. Oe, ree poluglasno, tu mi je tako dobro: prah prahu... pa me tu i ostavi. Gorka li je, pregorka, aa to mi ju daje ispiti. Nemam ja te izdrljivosti - ako je ikako mogue, Oe, makni mi ju s usana. Umuknuo je oslukujui, ne bi li moda zauo Oev glas iz tame. Zatvorio je oi. Tko to moe znati - dobar je Bog, moe se razbudit Otac u njemu, pa se suosjeajno sinu svom nasmijeiti, znak mu dati. ekao je i ekao, sve nesavladivije drui. Nita nije vidio ni uo: sam samcat, osvrnuo se uokolo, jeza ga spopade, te se uspravi i poe traiti uenike ne bi li se smirio. Nae svu trojicu u dubokom snu. Prvo rinu nogom Petra, pa Ivana, te Jakova. Zar vas nije sram... kako se drite? prekorio ih je. Ne moete ni to malo izdrati, moliti sa mnom. Uitelju, odgovori Petar, jedva drei kapke napola podignute, dua je spremna i voljna, ali je tijelo preslabo. Oprosti nam. Isus se vrati na istinu i baci se koljenima na otro kamenje. Oe, iznova zavapi, gorka je, pregorka, aa to mi ju ispiti dade. Otkloni ju s mojih usana. Dok je to izgovarao, vidje nad sobom anela sumorna blijeda lika - krila mu od mjeseine bjehu, a meu dlanovima je drao srebren kale. Isus sakri lice rukama i srui se na zemlju. To li je tvoj odgovor, Oe? Zar nema milosti? Kratko je vrijeme poekao, a onda bojaljivo, malo-pomalo rairio prste da vidi je li aneo jo nad njim. Nebeski posjetitelj bjee se jo nie spustio, dodirujui mu osta onim kaleom. Isus kriknu i pade suelice zemlji. Kad se povratio, mjesec bjee za irinu ruke otplovio od sredinje toke na svodu, a aneo se izgubio u njegovom svjetlu. U daljini, na putu prema Jeruzalemu, vidje ratrkana svjetla u pokretu - oito razgorjele baklje. Prema njemu li idu? Ili od njega?... Iznova ga spopade strah, a javi mu se i udnja da vidi ljude, uje ljudske glasove, dodirne ruke voljenih. Pohitao je stoga ne bi li naao trojicu sudruga. Usnuli bjehu sva trojica, njihovim se bezbrinim licima razlijevala mjeseina. Ivan bjee naslonio glavu na Petrovo rame, a ovaj Jakovu na grudi, dok je Jakov podmetnuo kamen pod potiljak prekriven bujnom crnom kosom. Ruke bjee rairio kao da hoe zagrliti nebo, a sjajni su mu zubi blistali izmeu brkova i brade crnih poput gavranova perja. Mora da je neto ugodno sanjao, jer se stalno smjekao, pa Isusu bjee ao da ga prodrma - a i ostalu je dvojicu buenja potedio. Tiho se povukao, te opet pao niice na zemlju i zavapio, ali tako tiho kao da ne htjede da ga Bog uje: Oe, tvoja e se izvriti... ne moja, Oe. Ustao je zatim te ponovo pogledao put staze prema Jeruzalemu: ona svjetla sada su mu blie bila, a ve su se vidjele i titrave sjene, te odrazi plamena na bronanim oklopima. Dolaze... dolaze... promrmljao je, a onda ga koljena iz- dadoe. Upravo u tom trenu slavuj doletje, spusti se na mladi empres nasuprot njemu, te die glavicu i
287

stade arobno bigli- sati. Kanda opijena bljeteom mjeseinom, mirisima proljea i nonom vlagom, ptiica je svjedoila svemoguega Boga u sebi, istoga onog koji stvori nebesa, zemlju i ovjeju duu. Isus pridie glavu i stade ju paljivo sluati, pitajui se zar je Bog koji ljubi tlo, svjeinu noi i malene grudi raspjevanoga slavuja isti onaj koji ljudima upravlja? U tom trenu, kao da odgovara onom ptiu, drugi se slavuj javio iz najskrovitije dubine njegove due i otpoeo himnu o vjenim bolima i radostima: Bogu, ljubavi, ufanju... On je pjevao, a Isus drhtao od ganua nad otkriem da su tolika neznana mu blaga u njemu, toliko predivnih nikad otkrivenih radosti i grijeha. Nutrina mu se rascvala a onaj slavuj u njoj zapleo se u granice osute cvijeem, pa vie nije mogao, a niti elio, ikad odletjeti. A kamo i bi? Kamo bi trebao? Jer zemlja je raj! Ali, dok je Isus tako - slijedei udvojen poj - kroio u blaenstvo ne liivi se tijela, zaue se grubi glasovi, baklje i bronani oklopi mu prioe, a meu dimom i sjajem odora uini mu se da je nazreo Judu: dvije ga snane ruke obujmie, a otra ria brada dodirnu mu obraze. Kriknuo je i na asak se onesvijestio ili mu se uinilo da jest - ali ne prije nego to je osjetio teak zadah iz Judinih usta i same njegove usne na svojima, te zauo hrapav i oajan glas: Zdravo, Uitelju! Mjesec samo to ne bjee sjeo na bjeliasto-plaviaste planine Judeje. Die se studen i vlaan vjetar, tako da Isusu u hipu pomodrjee usta i nokti. Jeruzalem, u daljini, najednom poprimi samrtno bljedilo mjeseine na odlasku. Isus se osvrnu i pogleda vojsku i levite. Dobrodoli izaslanici Boji! ree im, te poluglasno dodade: Idemo... Najednom, usred metea, spazi Petra kako sue bode s nakanom da odsijee uho jednom od levita. Vrati no u korice, naredi mu. Ako na bode budemo bodeom uzvraali, hoe li se svijet ikad osloboditi klanja? 2 9 Uhvatie Isusa. Ruei ga, svezanog su ga potom vukli kamenjarom meu umarcima empresa i maslinicima, prvo nizbrdo, u Cedronsku dolinu, a onda uzbrdo prema Jeruzalemu, te u Kaifin dvor, gdje se bilo okupilo Vijee da sudi buntovniku. Zastudilo je, pa se sluge natiskae oko ognjeva to ih upalie po dvoritu. Leviti su svako malo izlazili iz palae, prenosei za to optuie Isusa a dokazi protiv njega bili su takvi da im se svaka vlas kostrijeila. Te da je primio avolje pomazanje, te izrekao takve-i-takve hule na Boga Izraelovog, te takve-i-takve pogrde Zakonu Izraelovom, te da se zakle kako e sveti Hram sa zemljom sravnit i zemljite mu zasijat solju! Petar, zamotan ogrtaem od glave do pete, prokrao se u dvorite, te pognute glave stao uz jedan od ognjeva, pruio ruke da ih ogrije i tresui se od straha sluao izvjetaje.
288

Neka slukinja naie, pa zastade kad ga vidje. Hej, stare, obrati mu se, zato se krije od nas? Digni glavu da te vidimo... mislim da si s njim bio. Nekoliki leviti bjehu uli njezine rijei, pa se primakoe. Petar se uplai, die ruku, te e: Kunem vam se da ne poznam tog ovjeka! Potom se urno izgubi put dvorinih vrata, ali ga na pola puta - videi da pokuava pobjei - zaustavi druga, koja mu ree: A kamo, stare? S njim si bio, vidjela sam te! Ma, nit ne poznam tog ovjeka, opet e Petar u silnom strahu, odgurnu curetinu i da e na ulicu, ali ga na samim vratima zaustavie dvojica levita, dograbie za ramena i estoko prodrmae. Govor te izdaje, povikae. Galilejac si, jedan od njegovih uenika! Petar se nato stade zaklinjati, psovke mu se omakoe, te treom povie: ,,Nit ne poznam tog ovjeka! U tom asu pijetao u dvoru zakukurijeka - a Petru se ote krik iz grudi, jer se sjetio kako Uitelj ree Petre, Petre, triput e me se odrei - prije nego to pijetao kukurijekne. Proao je pored strae, izaao na ulicu i ondje se sruio na zemlju, te poeo gorko plakati. Svitati poe - nebo se obojilo krvavim rumenilom. Bljedoliki levit istri iz palae kao bez due, te e: Veliki sveenik trga svoje halje! to mislite da je onaj razbojnik upravo kazao? Ja sam Krist, Sin Boji! Velikodostojnici nato skoie, halje parajui... samo viu Smrt! Smrt! Ubrzo i drugi levit izae: Sad e ga odvest Pilatu. Samo on ima prava izre mu smrtnu presudu... Stvorite im mjesta da prou. Vi tamo, otvarajte dveri! Vrata se otvorie i na njima se ukaza plemstvo Izraelovo. Prvi, sporo kroei, razjaren veliki sveenik Kaifa. Za njim - mnotvo zlopogledih bradonja izoblienih fizionomija, bezubih usta s otrovnim jeziinama... uglednici, redom zajapureni od bijesa i himbe. Nakon njih - Isus, staloen i alostan, okrvavljene glave, jer su ga tukli. Dvoritem se prolomi huanje, zatim grohotan smijeh i kletve. Petar se die s tla i priljubi uz vratnicu dvorinog ulaza, sveudilj gorko plaui. Petre, Petre, mrmljao je prijekorno sebi u bradu, kukavelju i laljive... izdajnie! Uspravi se i vikni S njim sam! pa makar i tebe ubili. Te rijei bjee uputio svojoj dui i ona se jest uzrujala, ali tijelo ostade nepomino, naslonjeno na dovratak, sleeno od straha. Na pragu je Isus posrnuo i spotakao se, a kad je ispruio ruku da se na neto doeka - oslonio se na Petrovo rame. Ovaj se okameni, dah mu se presjee, nit se pomaknuo, nit rijei izustio. Osjetio je kako Uiteljeva ruka prodire u njegovo tkivo poput kuke, ne dajui mu da ode. Jo se ne bjee dovoljno razdanilo, pa se Isus ne okrenu da u plaviastom polumraku vidi to je to zgrabio, nastojei se odrati na nogama. Poto je povratio ravnoteu, vukui se za velmoama, a okruen orunicima sa svih strana, nastavio je prema utvrenim dvorima rimskog namjesnika. Pilat se bjee probudio, oprao i namazao mirisnim uljem, pa je mrzovoljno
289

etkao tamo-amo sunalitem na visokoj terasi svoje palae. Oduvijek je zazirao od blagdana Pashe: idovi, u stanju obuzetosti svojim Bogom pijanstvu nalik, redovito bi se oteli s lanca i sukobljavali s rimskim vojnicima a ove godine jo prijeti i krvoprolie, koje nikako nije u interesu Rima. Teka ga briga snae, jer Hebreji navalie neizostavno razapeti tog nekakvog u- gavog Nazareanina, jadnog luaka... O, kakve li proklete sorte! Udarajui u pest skupljenom desnicom po dlanu lijeve ruke, pa lijevom peu po desnom aci, Pilat se dovijao kako bi spasio kou tom bezumniku - nikako stoga to je nedvojbeno nevin... jer, kad se o idovu radi, ta rije nema nikakvog znaenja! - jo manje zato to bi mu se moda saalio... hm, zar mu se to moglo desiti: da se na idova saali?!... nego jedino da bi razbjesnio tu prokletu hebrejsku rulju. Uto je zauo silnu graju pod kulama dvora, nagnuo se i vidio da se veliko tvravsko dvorite puni Izraelianima. Vidje i da golemo mnotvo nadire iz smjera Hrama, naoruano batinama i prakama, nimalo prijateljski raspoloeno spram rimskih orunika koji sprovode Nazareanina, potiskujui ih prema masivnim dverima utvrde. Pilat ue i sjede na svoje grubo izrezbareno prijestolje. Vrata se otvorie i dvojica gorostasnih crnaca gurnue Isusa u prostoriju. Odjea mu bjee u dronjcima, lice obljeveno krvlju... ali se drao uspravno, visoko podignute glave, a svjetlo u njegovim oima svjedoilo je o staloenosti i injenici da je taj ovjek bio stadijima daleko od stvarnosti oko njega. Pilat mu se nasmijeio. Opet te pred sobom vidim, Isuse iz Nazareta, kralju idovski! ini se da te ubiti hoe... Isus je gledao etvorinu neba uokvirenu svjetlarnikom; nita ne odgovori njegovi duh i tijelo ve bjehu negdje drugdje. Rimljanin se razljuti, te podviknu: Okani se neba, bolje ti je da u me gleda. Zar ne zna da imam ovlasti i osloboditi te, kao i na kri te poslati? Nema ti nada mnom nikakve ovlasti, otpovrnu Isus posve smireno. Samo ih Bog ima. Iz dvorita se neprestance ulo: Smrt! Smrt! Zato su pobjenjeli? upita Pilat. to si im to uinio? Istinu sam im objavio, odgovori Isus. Kakvu istinu? Pilat e uz prezriv smjeak. to ti ta rije uope znai? Tuga okuje Isusovo srce: takav li je svijet, takvi li su mu vladari... pitaju to je istina i smiju se pritom? Pilat prie prozoru - i u tom se trenu sjeti da su njegovi vojnici dan ranije uhvatili Barabu, optuenog za umorstvo Lazarovo, a bjee ustaljen obiaj da se, o blagdanu Pashe, daruje sloboda jednom uzniku. Koga hoete da vam oslobodim, povie on stoga, Isusa, kralja idovskoga, ili razbojnika Barabu? Barabu! Barabu! riknu svjetina. Pilat nato pozove strau, te - pokazujui rukom prema Isusu - ree: Biujte ga,
290

trnovu mu krunu stavite na glavu, ogrnite ga crvenim platom i dajte mu dugaku trstiku kao ezlo. Kad je kralj, kraljevski ga odjenite i opremite! Rimljanin je mislio da e, ako Isusa prikae u tako jadnom poniavajuem stanju, u rulje razbuditi saaljenje spram njega. Orunici ga zgrabie, privezae za stup u dvoritu, te ga poee mlatiti i zapljuvati. Ispletoe krunu od trnja divlje kruke, te ga njom okrunie - krv mu po tee elom i sljepoonicama. Zatim ga omotae crvenim platnom i gurnue mu trstiku u desnu ruku, te ga opet povedoe Pilatu. Kad ga rimski namjesnik vidje, nije mogao suspregnuti grohot. Dobrodoli, Vae Velianstvo! ree mu podrugljivo. ,,Dodite da Vas prikaem Vaim podanicima. Uze Pilat Isusa za ruku, te ga povede na terasu, gurnu do ruba i odande povie: Evo vam vaeg ovjeka! Razapni ga! Na kri s njim! zaurla mnotvo. Pilat naredi da mu donesu umivaonik i vr vode, a kad ih donesoe, opra ruke nagnuvi se nad svjetinu, tako da svatko vidi to radi. Perem ruke, doviknu rulji, jer neu ja proliti njegovu krv - neka grijeh padne na vae glave! Paljivo briui kratke zdepaste prste i tuste dlanove, dobaci sveenicima idovskim: Eto vam ga i ne gnjavite me vie s njim! Straa dograbi Isusa, navali mu kri na rame neprestance ga udarajui i pljujui po njemu - te ga potjera put Golgote. Kri golem i teak bjee, pa je stao posrtati im ga je ponio. Ogledao se uokolo u potrazi za nekim od uenika, ne bi li mu iz suuti pomogao, ali uzalud... niti jednog ne vidje. Blagoslovljena nek je smrt, promrmljao je uz uzdah iz dubine bia. Slava budi Bogu! Uenici njegovi za to su se vrijeme domogli skrovita u konobi imuna Cirenca, naumivi da ondje pritajeni saekaju dok Isus ne bude razapet, te da zatim, pod okriljem noi, nezamijeeni pobjegnu iz Jeruzalema. Sklupani za bavama, napeto su oslukivali agor uzbuene svjetine koja je prolazila ulicom: cijeli se grad muko i ensko, staro i mlado - bjee pokrenuo put Golgote. Kakve li sjajne Pashe, ulo se: prejedosmo se mesa, prenapismo se vina, a sad eto i razapinjanja da nam okruni blagdan! Mnotvo je stalno tutnjalo ulicom, a uenicima od te halabuke bjee hladno oko srca. Povremeno se uo Ivanov priguen pla, Andrija se dizao s vremena na vrijeme i u srdbi koraao tamo-amo krmom, stenjui od boli i niui grozne prijetnje, dok je Petar proklinjao samoga sebe to je kukavica, pa nema snage istrati van i poi u smrt s Isusom. A koliko mu je puta prisegnuo: I u smrt s tobom, Uitelju! A sad, kad je ona pokucala na vrata on se skriva za bavama. Jakova bijes spopade, te se izdera na sudruge: Dosta cviljenja, Ivane - muko budi! A ti, Andrijo... ljepodue - bi li prestao uvrtat brk? Sjednite ovamo, moramo doi do nekakve odluke. Pretpostavimo da je zaista Mesija - kakvi emo preda nj
291

stati, ako za tri dana ustane iz groba? Jeste li ikad o tom pomiljali? to ti kae, Petre? Ako je on uistinu Mesija... onda smo ga lijepo nagrabusili, odgovori Petar snudeno. Rekoh vam ve, tri sam ga se puta odrekao. Ali, stradali smo i ako nije, ree Jakov. Sto ti na to veli, Natanijele? Ja kaem... da treba kidnut odavde. Bio on Mesija ili ne, mi smo ga... Pa da ga ostavimo tek tako, bez zatite? Kakva su vam to srca u grudima? jeknu Andrija i da e na vrata, ali ga Petar dohvati za halju. Sjedi, nesretnie, prije nego to te sasijeku u tisuu komada! Ajdmo smislit nekakvo rjeenje. Licemjeri i farizeji! sikui e Toma. Kakvo rjeenje? Kaimo otvoreno i ne alei: upustili smo se u pothvat u kojem smo spiskali ama ba sve. Jes, o poslu je rije! to me tako gledate, kanda ete me satrt pogledima? Posao, nego to... upravo tako: dam-da. Eto, ja dado eljeve, igle i kaleme konca, kope i ogledalca... sve za kraljevstvo nebesko, ba ko to i svaki od vas neto priloi. Neko barku, neko ovcu, neko spokoj u dui a sada sve ode kvragu! Propali smo, sav nam ulog bujica odnese... fali jo samo da i ivote izgubimo ko dio uloga. Dakle, to bi ja mog savjetovat? Da kidamo odavde dok se moe. Slaem se! povikae u isti mah Filip i Natanijel. Bjemo dok se utei moe. Petar pogleda upitno Matej a - taj je sjedio postrance, napeto oslukujui, a bez ijedne rijei. Za miloga Boga, Mateju, ree mu, da nisi ovo sve zapisao! Napravi se da nisi ni uo... Nemoj nas izvrgnut ruglu za sva vremena! Ne beri brige, znam ja to mi je initi, mrzovoljno e Matej. Mnogo toga ja ujem i vidim, ali biram to u zabiljeit. Nego, kazao bi vam neto za vae dobro: Smislite plemenitu odluku, pokaite da ste hrabri i mudri - da vas takve mogu opisat, proslavit vas, jadnici Boji. Jer, apostoli ste vi, a to nije bilo to. U tom trenu imun Cirenac otvori vrata i ue u gostionicu. Odjea mu bjee poderana, lice i prsa krvavi, desno oko nateeno i podljeveno krvlju. Gunajui kletve, zbacio je ostatke odjee sa sebe, uronio glavu u posudu u kojoj je bukare prao, te dohvatio runik i poeo brisati ruke, grudi, lea... jeei od boli i hiilei od srdbe i jada. Zatim prie jednoj od baava, odvrnu slavinu i stade piti ravno iz nje - a onda zau komeanje za sudom, nagnu se i vidje uenike, pa doslovce pobjenje. Gubite mi se s oiju, paadi prljava! izderao se na njih. Tako li se iskazuje odanost voi?! Podvili repove i kidnuli, a?... Uljivi Galilejci! Uljiviji Samariani! Najuljiviji olo od zla oca i gore matere! Bog zna da smo u dui htjeli, Petar se usudio zucnuti, ali naa tijela... Umukni, laprdalo! Kojeta - kad dua uistinu oe, tijelo joj se oduprijet ne moe. Sve dua postaje, ak i batina u ruci, ogrta na ramenima, kamen po kom kroi... sve! A pogledajte mene, kukavci, sav u modricama i podljevima, roba mi u dronjcima, a oi oe iz glave iskoit. A zato? Vrag da vas nosi, prljavci... jer sam branio vaeg Uitelja. Ja, uljivi krmar, Cirenac k tomu, po- tuko se sa svom onom ruljom. A zato i ne bi? Nikako zato to vjerujem da je Mesija, pa da e me sutra uznijet na vaan poloaj! Ni koliko je crno ispod nokta - nego zato to me
292

obuze moje prokleto samopotovanje... eto zato, pa bilo vam pravo ili krivo! Pritom je gazio konobom uzdu i poprijeko, spoticao se o klupe, pljuvao, kleo... Matej je cijelo to vrijeme sjedio kao na eravi, jer silno htjede doznati to se zbilo u Kaifinom dvoru, to u Pilatovomu, to je Uitelj rekao, a to svjetina urlala... kako bi sve upisao na svoju pergamenu. Ako u Boga vjeruje, imune, brate moj, ree mu, daj se smiri i potanko nam ispriaj to se zbilo: kako, kad i gdje... i je li Uitelj ita kazao. Naravno da jest! odgovori imun. Pakla dopali, uenici! - eto to je rekao. Slobodno zapisuj, mrikoo, to me tako gleda? Lati se pera i pii: Pakla dopali! Teka kuknjava odjeknu za bavama. Ivan se stao valjat po tlu i vritati, a Petar udarati glavom o zid. imune, ako u Boga vjeruje, iznova ga stade preklinjati Matej, istinu reci, da ju takvu i zapiem. Zar ne razumije da u ovom asu budunost cijeloga svijeta ovisi o onom to e ti re? Petar je jo oajniki tukao glavom po zidu. Ma, batali, Petre... kog si vraga tako oajan. Kazat u vam ono ime moete stei vjenu slavu. Posluajte: uskoro e ga ovuda provesti - ve ujem dernjavu s ulice. A onda se dignite ko ljudi, izaite i uzmite njegov kri na svoja plea. Teak je bogme, vrag s njim, a va je Bog i njean, i iscrpljen. Smijui se, zatim pokae nogom put Petra. Uinit ete tako? Htio bi da vas vidim kako neto i inite... konano. Sad i ovdje! ,,Bi ja, kunem ti se, da nije tolike svjetine, Petar e mrcajui. Ali, skait e me, ovjee. Krmar se razjari, te pijunu, ,,Ite kvragu svi! Svi, reko! Zar ba niko od vas nee to uinit? derao se srdito. Ni ti, Natanijele... kolino bijedna? A ti, Andrijo, koljau? Ba niko?! Fuj vas bilo! avo neka vas nosi... E, jadni moj Mesijo, ba odabra dine vojskovoe s kojima e svijet pokorit! Bolje bi bio uinio da si mene odabr! Moebit u zasluit da me objese, ii da mi glavu na kolcu izloe, al imam mrvu samopotovanja... a kad mukarac ima mrvu samopotovanja, posve je svejedno je li pijanac, pljaka ili laov - jer je jo uvijek muko. A nema li samopotovanja, ma moe bit nevin ko grlica - utaman ti! Fuuuj! Nisi vrijedan zakrpe na opanku! Opet pljunuvi, otvorio je vrata i stao na prag otpuhujui. Na ulici bjee sve vie svjetine, mukaraca i ena, a uskoro se pronesoe povici Ide! Evo ga... kralja idovskog! - zaglueni gromkim huanjem. Uenici opet utekoe za bave, a imun ih navali podbadati: E, ba nemate samopotovanja! Neete ga ni pogledat u prolazu? Niti da bi se na tren utjeio, videi vas...? Neka! Ja ou. Ja u iza mahnut mu - javit se: imun Cirenac, sjea li me se? Onako ljut, u jednom se skoku naao na ulici. Mnotvo je nailazilo u valovima, a konano stie i sredina povorke. Ispred svih, Rimljani na konjima, za njima Isus, kri nosei - sav u krvi bjee od silnog bievanja, a odjea mu u dronjcima. Nije vie imao snage koraati, posrtao je nagnut, prelomljen u pasu, licem prema zemlji a kad bi se inilo da e pasti, pritrao bi neki od orunika, te ga udario da se uspravi i krene dalje. Na kraju
293

mnotva vukli su se slijepi, kljasti i gluhonijemi, ogoreni na nj to ih nije izlijeio. Kad bi mu se primakli, udarali su ga takama i tapovima. Isus se poesto osvrtao, pitajui se zar se nee pojaviti ba nijedan od njegovih voljenih uenika; to li se s njima dogodilo?... Kad je naiao pored imunove krme, vidje Cirenca kako mu mae i srce mu se razgali. Htjede mu kimnuti glavom, kako bi se pozdravio s njim, ali se spotae o nekakav kamen i sloi se na zemlju - a kri mu pritisnu lea. Urliknuo je od boli. Cirenac pritra, podie ga, te uze kri i navali ga na svoja plea. Zatim se okrenuo Isusu, nasmijeio mu se te rekao: Samo hrabro! Ja sam tu, ne boj se. Prooe tako kroz Davidova vrata i krenue strminom prema vrhu Golgote, kamenitoga brda proaranog trnjem i - kostima. Naime, tu su stoljeima pobunjenike razapinjali na kri, a zatim bi im posmrtne ostatke preputali leinarima, pa je cijeli kraj zaudarao strvinom. Cirenac spusti kri, a dvojica vojnika poee kopati jamu kako bi ga uglavili meu kamenovima. Isus je sjeo na stijenu i ekao. Sunce nad mnotvom bjee u zenitu, na uarenomu bjeliastom nebu - koje se nije otvaralo... ni ognjenim jezicima, ni anelima, ak ni nekom oku, koje bi ukazivalo da netko odozgor promatra to se zbiva dolje na zemlji. A dok je tako ekao, mrvei grudicu zemlje meu prstima, osjetio je da netko stoji pred njim gleda ga. Polako je digao glavu, nadasve smireno, te ju vidje i prepozna. Dobrodola, vjerna suputnice, apnuo je. Eto, doe putu kraj ispunilo se to si htjela, a i ono to sam ja htio. Cijeli sam ivot potraio da kletvu preobratim u blagoslov... i uspio sam, pa samo sad prijatelji. Zbogom, Majko! Zatim je slabano mahnuo rukom prema zlokobnoj sjeni. Dvojica ga vojnika pograbie za ramena. Dite se, Vae Velianstvo, dreknue na nj. Penjite se na Va tron! Svukoe ga potom - njegovo mravo tijelo bjee cijelo u krvi. Vruina postade nepodnoljiva. Svjetina, umorna od dernjave, nijemo je promatrala prizor. Neka popije malo vina da povrati snagu, predloi jedan od vojnika, ali Isus odgurnu vr i die ruke prema kriu. Oe, promrmljao je, tvoja e se izvriti. Slijepci, gubavci i bogalji nadadoe tad silnu graju, buei i dovikujui mu: Laljive! Varalico! Obmanjivau naroda! Gdje ti je sad kraljevstvo nebesko? Gdje pei s hljebovima? povikae i odrpanci, gaajui ga smeem i kamenjem. Isus rairi ruke i otvori usta da bi povikao Brao!, ali ga vojnici zgrabie i digoe na kri. Pozvae zatim Cigane sa avlima, ali kad oni zamahnue ekiima i prvi udarci odjeknue, sunce sakri svoje lice kad se drugom zaue ekii, nebo se smrai i zvijezde se pojavie... ali ne bjehu to zvijezde, nego goleme suze koje poee natapati zemlju. Svjetinu obuze silan strah. Pomamie se i konji pod rimskim vojnicima, te se poee divlje propinjati, gazei Zidove. Onda zemlja, nebo i zrak zanijemie kao pred veliki potres.
294

imun Cirenac pade niice na kamenu plou - mnogo se puta tlo zatreslo pod njegovim nogama, pa se itekako prestravio. Jao i pomagaj! Sad e se zemlja otvorit i sve nas progutat, zavapio je poluglasno. Digao je glavu i osvrnuo se uokolo: kao da se svi onesvijestie, samrtno blijedi ljudi jedva su se nazirali u plaviastom polumraku - samo su im se oi, prazne crne rupe - jasnije raspoznavale. Gusto jato gavranova, koji bjehu doletjeli namirisavi krv, prestraeno se raspri. S kria se zaue tihi vapaji, pa Cirenac podie oi sputavi prisebnou srce, eda ne bi poeo naglas ridati i kriknu kada vidje da ne prikivaju Cigani Isusa na kri, nego da je s neba sletjelo mnotvo anela sa ekiima i avlima u rukama! Lijetali su oko Isusa, veselo zamahujui batovima i probijajui mu klinovima ruke i stopala. Drugi mu svezae tijelo uetima pri drvo kria da ne padne, a sitan anelak rumenih obraza i zlatnih uvojaka prileti s kopljem i probode Isusovo srce. to li je ovo?! Cirenac e tresui se od uasa. Sm Bog... sam Bog ga razapinje! A onda se od zemlje do neba prolomi krik pun tuge - imun Cirenac nikad u ivotu ne bjee iskusio takav strah i takvu bol: ELI!... ELI!... Patnik nije mogao dovriti vapaj; htio jest, ali nije vie imao daha. Razapeti klonu glavom i izgubi svijest. 3 0 Radosno je i iznenaeno zatreptao kapcima: ne bjee to kri, nego ogromno stablo protegnuto od zemlje do neba. Proljee doe, pa se cijelo osulo cvijetom, a na kraju svake granice sjedila je ptiica i cvrkutala... A on, uspravan i cijelim tijelom naslonjen na to rascvalo drvo, digao je glavu i brojao: jedna, dvije, tri... Trideset i tri, apnu na kraju, upravo koliko i mojih godina. Trideset i tri ptiice, sve raspjevane. Oi mu se rairie, probie granice kapaka i pokrie mu cijelo lice. Ne okreui se, mogao je sagledati sve strane svijeta u cvatu. Njegove ui, naborane morske koljke, prihvatie kletve, pla i mete cijeloga svijeta, pretvarajui sve u pjesmu. Iz njegovog srca, kopljem probijenoga, krv potee. Nije bilo vjetra, ali je samilosno stablo otresalo latice, jednu po jednu, na njegovu kosu okruenu trnjem i krvave ruke... a on se u tom moru cvijea i cvrkuta upinjao da se sjeti tko je i gdje je, a tada se zrak najednom uzvrtloi i u neto uoblii: aneo se nae pred njim i dan svanu. Bjee vidio mnoge anele, to u snu, to na javi, ali nikada nekoga poput tog tople ovjeje ljepote, s blagim paperjem po obrazima i nad gornjom usnom. A tek kakve mu oi bjehu, kako je razigrano treptao njima, poput zaljubljenog mladia ili djevojke. Tijelo mu bjee skladno i vrsto, oko nogu - od lanaka do oblih bokova bjee omotan prozranim crnomodrim platnom, a pazuha su mu mirisala privlanim ljudskim znojem. Isus se uznemiri. Tko si ti? upita ga, osjeajui kako mu srce sve ee lupa. Aneo se nasmije, a lice mu poprimi izraz kao u blaga ovjeka. Zatim sklopi
295

svoja velika zelena krila, kanda ne htjede suvie preplait Isusa. Poput tebe sam, odgovori mu, tvoj aneo uvar. Vjeruj u mene. Glas mu je bio dubok i njean, suosjeajan i odnekud poznat - ba kao u nekog mukarca. Glasovi anela, to ih Isus dotada bjee uo, bili su osorni i redovito su ga prekorijevali - stoga se razgalio i promatrao ovoga sa arkom eljom da opet progovori. Aneo je to naslutio, te je sa smjekom udovoljio ovjekovoj elji. Bog me poslao da donesem meda tvojim ustima, jer im ljudi dadoe mnogo gorine, ba kao i nebesa. Borio si se i patio, a u posljednjemu stranom asu svi te napustie: tvoja mati, braa, uenici, siromasi, bogalji, potlaeni... svi. Sam si ostao na onoj stijeni, u tmini, nebranjen. A onda ti se Bog Otac smilovao. Hej, ti tamo! Sto sjedi skrtenih ruku? upitao me je. Nisi li ti njegov aneo uvar? Leti dolje i spasi ga. Ne elim da bude razapet - to je previe, previe je! Kralju kraljeva, odgovorih mu ustresavi se, zar ga nisi poslao na zemlju da bude razapet kako bi spasio ovjeanstvo? Zato mirno ovdje sjedim... mislei da je takva tvoja volja. Neka bude raspet u snu, odgovori mi Bog, tako da osjeti jednaki strah, jednaku bol. Anele uvaru, zavapi Isus, sklapajui ruke oko njegove glave, kako ga ne bi izgubio, anele uvaru... posve sam zbunjen zar nisam bio razapet na kriu? Aneo spusti svoju bijelu ruku na Isusove uzdrhtale grudi, kako bi mu srce primirio. Tiho sad, ne uzrujavaj se, voljeni, ree mu trepui svojim oaravajuim oima. Ne, nisi bio razapet. Onda se kri zbio u snu? Kao i avli, bol, sunce koje se pomrailo? Tako je, u snu. Cijelu si muku u snu proivio - dignut na kri, prikovan na nj... sve u snu. I tvojih pet rana, na rukama, nogama i srcu, bjehu ti u snu nanijete... ali takvom snagom da, gle! jo krvare. Isus se ogleda oko sebe kao u transu. Gdje li je to bio? Koja li je to ravan s drveem u cvatu i tekuim vodama? A Jeruzalem? A njegova dua? Okrenuo se anelu i dodirnuo mu ruku - kako mu studeno bjee tijelo, kako tvrdo! ,Anele uvaru, kaza mu, dok tako zbori, tijelo mi se oputa, od kria ostaje samo njegova sjena, od avala njihove, a cijeli prizor razapinjanja lebdi nebom nada mnom poput oblaka. Poimo sad, aneo e zatim, te krenu ivahno livadom u cvatu. Velike te radosti ekaju, Isuse iz Nazareta, jer mi je Bog dopustio da ti dadem kuati sva zadovoljstva za kojima si ikad u potaji udio. Voljeni, lijepo je na zemlji - vidjet e. Vino, smijeh, enine usne, prvi sin koji ti jai na koljenima... sve je divno. Mi aneli, bojim se da nee vjerovati, esto se nagnemo preko ruba neba, gledamo na zemlju i uzdiemo. Zamahnuvi velikim zelenim krilima, ovio je njima Isusa, a onda mu ree: Okreni se, pogledaj iza sebe. Isus okrenu glavu - i to vidje? U daljini je, obasjan izlaze- im suncem, blistao nazaretski brijeg, vrata utvrde bjehu otvorena, a tisue i tisue - sve same velike
296

gospode i njihovih gospa - izlazile su kroz njih. U zlatnim haljama, pojahae konje bijelce... njihovi barjaci povijani lahorom bjehu snijenobijele boje, ukraeni zlaanim ljiljanima. Povorka stade silaziti putom meu planinama posutim cvijeem, proe kraljevske dvore, pregazi rijeke, vijugajui kao da obgrljuje padine breuljaka. uo je bunu mjeavinu smijeha, dovikivanja, te - iza gustih skupina drvea - njene uzdahe. Anele uvaru, Isus e zadivljen, kakvo je to mnotvo plemenitaa? Tko su ti kraljevi i kraljice? Kamo jau? To je blistava kraljevska svadbena povorka, odgovori aneo osmjehnuvi se. Na vjenanje idu. A tko se vjenava? Ti, odgovori mu. To je prva radost, to ti ju darujem. Isusu navre krv u glavu - najednom se sjetio tko bi mogla biti nevjesta i cijelo mu se bie uzbudi. urba ga spopade, te ree Hajdmo! Istoga je trena osjetio da je i on pojahao konja bijelca, osedlanog i prekrivenog zlatnim platom. Plavo pero povijalo se s njegove glave, a ona jadna halja sa stotinama zakrpa postade od baruna i zlatoveza. Djeae moj, je li ovo ono kraljevstvo nebesko, to sam ga najavljivao ljudima? upitao je. Ne, nije, odgovori aneo smjekajui se, na zemlji smo. Kako li se toliko promijenila? Nije se ona promijenila, nego ti. Neko tvoje srce nije eljelo zemaljske radosti, postupalo je protiv zemaljskog poretka stvari... a sada ih eli - u tom je sva tajna. Sklad izmeu zemaljskog i onoga to srce hoe, to je kraljevstvo nebesko, Isuse iz Nazareta. Ali, emu traiti vrijeme priom? Hajdemo, nevjesta eka. I aneo uzjai na svoga bijelca, te tako krenue, dok je za njima planina odjekivala njitanjem konja kraljevske kavalkade, koja je silazila u dolinu. enski je smijeh sve glasniji bio, a ptice, leprajui krilima, navodile su povorku prema jugu, ciei Eto ga, dolazi! On dolazi! Isusovo srce takoer se u pticu prometnu - kanda mu je s tjemena cvrkutalo: Eto me! Dolazim! Ali, dok je tako jahao s anelom, usred golemog uzbuenja, sjetio se svojih uenika; osvrnuvi se, pogledom je pretraio cijelo to mnotvo velikaa i njihovih gospa, oima ih itei - ali ih ne nae. Silno iznenaen, prvo pogleda upitno svog pratitelja, a onda ga upita: A moji uenici?... Ne vidim ih. Gdje li bi mogli biti? Rasprili se! odgovori mu aneo podrugljivo se nasmijavi. Rasprili?... Zato?! Od straha. I Juda? Svi do jednoga! Vratie se svojim brodicama, posakrivae u kolibama... zaklinjui se da te nikad nisu ni vidjeli, ni upoznali. Ne osvri se vie, zaboravi ih. Samo naprijed gledaj! Opojan miris limunova cvijeta bjee zasitio zrak.
297

Evo smo stigli, ree aneo i sjae - a u istom se trenu njegov konj u svjetlost pretvori i nestade ga. Tubalica pojana dubokim glasom, sama patnja i beznae, zau se iz oblinjeg maslinika. Isus se uznemiri: dirnula ga je do najskrovitije dubine bia. Pogledao je onamo: vezan za maslinovo deblo, stajao je ondje bik u punoj snazi, sjajne crne dlake, s bijelom zvijezdom na elu. Rep bjee visoko digao, a na rogovima mu je poivala svadbena kruna. Nikada prije ne vidje Isus takvu apoteozu snage, takvo mono miije, takvu blistavu dlaku, toliko estine... te se prestrai, pomislivi kako to i nije bik, nego neko od mranih i besmrtnih oblija Svemoguega Boga. Aneo, stojei uza nj, lukavo se nasmijeio. Ne plai se, Isuse iz Nazareta. To jest bik, mlad jo i nevin. Pogle kako ustro oblizuje svoje vlane nozdrve, kako poginje glavu i tue o maslinovo deblo eljan borbe, kako se upinje ne bi li pretrgao ue i pobjegao. A baci oko onamo prema tratini. to vidi? Junice, mlade junice. Pasu... Ni govora - samo se pretvaraju da pasu, ekajui mladoga bika da prekine konopac. Pouj ga jo jednom kako rie - koje li strasti, kojeg li snubljenja, snage! Uistinu, kanda je sam mrani ranjeni bog... A zato ti se lice ozarilo estinom, Isuse iz Nazareta? Zato me tako gleda tim tvojim tamnim oima, koje za smijeh ne znaju? Hajdmo odavde, Isus e tiho; glas mu bjee krcat strasti, snubljenja, snage. Prvo u oslobodit bika, ree aneo nasmijavi se. Tebi ga nije ao? Primakao mu se potom i odrijeio ue. U prvi se mah nevino june ne pomae ali ubrzo shvati: ne bjee vie vezano. Kao mahnito potra prema tratini. U isti mah Isus zau zveckanje ogrlica i narukvica iz limunova nasada; okrenuo se Marija Magdalena, okrunjena limunovim cvjetiima, stade preda nj, srameljivo drui. Isus pohita i primi ju za ruku. Magdaleno, voljena Magda- leno! ote mu se usklik, O, koliko... previe dugih godina sam udio za ovim trenom! Tko li stade meu nas, odbijajui da nam slobodu dade?... Bog?... A zato plae? Od pregoleme radosti, ljubljeni... jer i moja enja bjee jednako golema. Doi! Hajdmo, povedi me! Okrenuo se pritom, kako bi se pozdravio sa svojim pratiteljem, ali aneo bjee nestao - kanda se rasplinuo u zraku. Nestade i one silne kraljevske pratnje velmoa, gospa, orunika, bijelih konja i modrih ljiljana na bijelim stjegovima - samo je na tratini onaj mladi bik junice opasivao. Koga ite, voljeni? Za kim se osvre? Nema nikoga - samo smo nas dvoje na svijetu. Ljubim ti tvojih pet rana na stopalima, rukama i srcu... a koje li radosti, kakve li Pashe! Cijeli je svijet uskrsnuo! Doi. A kamo? Ruku mi daj, povedi me. Posve ti vjerujem. U gust vonjak emo.... jer te progone, hoe te epati. Sve je bilo spremno: kri, avli, svjetina, Pilat... ali iznenada aneo doe i ote im te. Doi, prije nego to sunce izae, da te ne zamijete. Pobjenjeli su tvoju smrt hoe!
298

Ali, to sam im uinio? Dobro si ti njima htio, spasenje... a kako bi ti to oprostili! Daj mi ruku, voljeni. enu slijedi, ona e uvijek, budi siguran, put nai. Povela ga je, njezin je vatreno-crveni veo leprao, dok je urno kroila pod rascvalim stablima limuna, to e uskoro donijeti roda, a njeni prsti, isprepleteni s mukarevim bjehu poput eravice, usta joj mirisna kao limunovo lie. Zadihana, zastala je na tren i okrenula se Isusu; njega obuze nelagoda, jer vidje da joj oi blistaju zavodniki, zraei nekom nakanom, kao u onog anela - ali mu se ona osmjehnu. Ne strahuj, voljeni. Godinama sam neto uvala navrh jezika, nikad ne imajui hrabrosti da ti otkrijem... a sad hou. to je to? Bez straha kai, voljena. Da si na sedmom nebu, pa da ti namjernik ite au vode, valja ti sii sa sedmoga neba i dat mu ju... a sve da si svetac, pa ena zatrai da ju poljubi, spusti se s visina svoje svetosti i poljubi ju. Inae, nee se spasiti. Isus ju obujmi, nagnu joj glavu prema potiljku i poljubi ju u usta. U istom trenu oboje problijedjee, koljena ih izdadoe. Nemajui snage nastaviti dalje, legoe pod rascvalo limunovo stablo i poee se valjati po tlu. Sunce se die i zastane nad njima, povjetarac puhnu, nekoliko limunovih cvjetova pade na dva gola tijela. Zeleni guter ispeo se na kamen nasuprot njima, ukoio se ondje kao okamenjen i stao ih promatrati svojim okruglim nepominim oima. Povremeno se u daljini ula rika onoga mladog bika, sada utaene udnje i smirene strasti. Blagi je lahor hladio dva uarena tijela i obavijao ih mirisima zemlje. Marija Magdalena zagrlila je svoga mukarca, slijepivi se tijelom s njegovim. Nikada me mukarac nije poljubio, nikad nisam osjetila muku bradu na usnama i obrazima, niti mukarevo koljeno meu mojima. Ovo je moj roendan!... Zar plae, voljeni moj? Ljubljena eno, nisam ni pomiljao da je svijet tako divan i tjelesno tako boanstveno. I ono od Boga dolazi, tijelo je milostivi brat due. I pojma nisam imao da u radostima tjelesnog niega grenoga nema. Zato si bio krenuo osvajat nebesa, udio za udesnom vodom vjenog ivota? Ja sam ta voda. Sad si se sagnuo, napio, mir naao... Uzdie li jo za nebom? O emu misli? Srce je moje uvela jerihonska rua, koja oivljava i iznova se otvara kad se stavi u vodu... a ena je vrelo vode besmrtnosti. Sad razumijem. to razumije, sunce moje? Ovo je put. Kakav put? Prema emu, najdrai Isuse? Put kojim smrtno besmrtnim postaje, put kojim Bog kroi zemljom u ljudskom obliju. Zastranio bjeh, jer sam taj put traio izvan tjelesnoga - kroei oblacima, zanosei se velikim mislima, pribjegavajui smrti. eno, dragocjena Boja suradnice, oprosti mi. Klanjam ti se i potivam te, Majko Boja... A kako
299

emo nazvati sina, koji e nam se roditi? Ponesi ga na Jordan i krsti po svojoj volji. Tvoj je. Nazvat emo ga Paraklet, Tjeitelj! Psssst, netko dolazi... ujem korake izmeu stabala. Bit e da je moj vjerni mali Negro. Rekla sam mu da dri strau, kako nam se nitko ne bi pribliio. Evo ga! Saul, gospo! Djeak je ivahno zvjerao svojim blistavim oima, a pretilo mu je tjelece bilo preznojeno kao u konja nakon trke. Magdalena skoi i poloi mu ruku na usta. uti! Onda se okrenu Isusu. Ljubljeni muu, umoran si... Spavaj, brzo u se vratiti. On ve bjee sklopio oi. Slatki se san spustio na njegove vjee i sljepoonice, pa i ne vidje Magdalenu kad je otila kroz nasade limunovih stabala i nestala niz opustjeli put. Ali, um mu se prenuo, napustio tijelo usnulo na tlu i krenuo za njom. Kamo li je pola? Zato su joj se oi najednom ispunile suzama i cijeli svijet poprimio nejasne konture? Njegov je um, poput sokola, lebdio nad njom, ne dajui joj da umakne. Mali je crnac, neim prestraen, hitao pred njom... i maslinikom su proli, sunce jo ne bjee krenulo zapadnom obzoru. Zakoraie tratinom junice su leale na travi i preivale a zatim zaoe u sjenovit kameni klanac, gdje se zau lave pasa i divlji krici nekakvog mnotva. Crni joj uasnut dobaci Bjeim ja! te nekamo otra. Ostavi sama, Magdalena se ogledala oko sebe: stijenje, kre- meni ulomci, nekoliko grmia kupine. Divlja smokva golih grana, izrasla vodoravno iz pukotine u hridima. Dva gavrana - straari na vrhu otrog grebena - zamijetie Magdalenu i stadoe graktati, kao da dozivaju svoje jato. Onda je ula kako se pomae kamen - neki su se ljudi uspinjali kamenjarom. Pojavi se crn pas, posut crvenim mrljama, isplaenoga jezika... a klanac se, poput groblja, ispuni empresima i palmama. Staloen i zadovoljan glas se zau: Dobrodola. Magdalena se osvrnu. Tko to govori? Tko me pozdravio? Ja sam. A tko si ti? Bog.^ Bog! ekaj da pokrijem kosu i skrijem grudi. Okreni svoje lice, Gospode - ne bih da vidi moju nagost, sramim se. A zato si me doveo u ovu pustu divljinu? Gje sam uope? Ne vidim nita... samo emprese i palme. Tono! Smrt i besmrtnost... Velika muenice, doveo sam te upravo gdje sam i htio. Pripremi se na umiranje, Magdaleno, tako da i ti postane besmrtna. Ali, ja ne elim umrijeti. Ne elim ni postati besmrtna. Pusti me da ivim na zemlji... a kad umrem, u pepeo me pretvori. Smrt je karavana natovarena zainima i mirisima. Ne boj se, Magdaleno, samo uzjai na crnu devu i zai u nebesku pustinju. A tko su oni pridolice koji se pojavljuju za empresima? Ne
300

boj ih se, Magdaleno - oni su moji gonii. Zasjeni oi rukom, pa e vidjeti crnu devu... onu s ljubiastim sedlom, nju e pojahati. Ne opiri se. Gospode, ne bojim se ja smrti, ali bih se poalila... jer upravo danas, po prvi put, moje tijelo i moja dua bjehu dostojni istih usta prvom oboje poljubljeni bjehu. Moram li zaista umrijeti? Stoga i jest ponajbolji trenutak da umre, Magdaleno. Nee vie boljega biti, te se stoga ne odupiri. A kakvi su to povici, prijetnje i grohot to se uju? Gospode, ne naputaj me. Dolaze me ubiti! ula je opet onaj glas, i nadalje staloen i pun zadovoljstva, ali nekako kao da se udaljajava. Magdaleno, dosegla si najveu radost u ivotu, veu nije mogue... a smrt je blaga. Dok se opet ne sretnemo, Prva Muenice! Glasa zatim nestade, a iz klanca se pojavi opor razjarenih levita i krvoednih slg Kaifinih, s noevima i kosijerima. Kad vidjee Magdalenu, ustremie se na nju akama i sjeivima, a i pse podjarie. Marijo Magdaleno, kurvo! urlali su izmeu provala grohotna smijeha. Crn oblak zakri sunce, zemljom se razli mrak. Nisam, nisam! kriknu nesretna ena. Bila jesam, ali nisam vie. Danas se preporodih! Marijo Magdaleno, kuuurvo! Bila sam, nisam vie, kunem se. Nemojte me ubiti. Milost! Tko ste vi... elavoglavi, debelih trbuina, krivonogi... grbavi? Ne dirajte me! Marijo Magdaleno, kurvo... ja sam Saul. Bog Izraelov iz Damaska me posla i dade mi ovlasti da ga ubijem. Koga njega?! Tvog ljubavnika! Zatim se okrenuo rulji. epajte ju, momci! Ona mu je ljubovca, ona e znati... Kai nam gdje si ga skrila, droljo! Neu! Ubit u te! U Betaniji! Laljivice! Upravo dolazimo odande. Ovdje si ga negdje sakrila. Van s istinom! Pusti mi kosu! Zato ga hoe ubiti? to ti je uinio? Tko god ustane protiv Zakona, ne zasluuje nego smrt! Dok joj je govorio, grbavac ju je sve strastvenije promatrao i pribliavao joj se... zamjetno uspaljen. Magdalena zatrepe oima. Sule, ree mu, pogledaj moja prsa, moje ruke, grlo... zar ne bi teta bila da nestanu? Nemoj ih usmrtiti. Saul joj se jo primaknu, te e grubim reeim glasom: Priznaj gdje si ga sklonila, pa te neu pogubiti. Sviaju mi se tvoje grudi, tvoje ruke, grlo... smiluj se svojoj ljepoti i priznaj. Sto me tako gleda? O em misli? Mislim, Saule - i teko uzdiem - kakva bi uda ti uinio da te Bog najednom prosvijetli, pa da istinu sagleda. Moj je voljeni za osvajanje svijeta trebao uenike
301

poput tebe - ljude od ognja, Saule, a ne ribare, torbare i pastire. Za osvajanje svijeta! Zar je svijet osvojit htio? A kako? Govori, Magdaleno, jer upravo to i ja elim. Ljubavlju. Ljubavlju? Saule, pouj to u ti kazati. Otpravi ostale natrag - ne elim da oni to sluaju. ovjek koga ganja i hoe ubiti Sin je Boji, Spasitelj ovjeanstva, Mesija! Jest, due mi moje to u ju Bogu predati! Mrav suiavi levit, rijetke sijede brade, prosikta: Saule, Saule! Njezine su ruke opasne poput stupice za vukove, uvaj se! Odlazi! Potom se opet obratio Magdaleni: Ljubavlju, veli? I ja elim osvojiti svijet... pa silazim u luke, gledam brodove kako otplovljavaju i srce mi ar obuzima. Htio bih dosegnuti kraj svijeta, ali ne kao prosjak, idovski sluga - nego kao kralj, svojim maem. Ali, kako? To nije mogue. Stoga se tako bijedno osjeam da bih se ubiti mogao... u meuvremenu nalazim oduka ubijajui druge. Poutio je na tren, a onda e, jo joj se vie primakavi: Gdje ti je gospodar, Magdaleno? upitao ju je blagim glasom. Kai da bih ga mogao nai i porazgovarati s njim. Htio bih da mi kae to je ljubav, te kojom vrstom ljubavi se svijet moe osvojiti... A zato plae?! Jer ti elim otkriti gdje on jest, jer bih htjela da se vas dvojica susretnete. Zajedno, zaista ete osvojiti svijet, a plaem jer ti ne vjerujem, Saule. Ne, nemam povjerenja u tebe... i zato plaem. Jo je govorila, kadli povelik kamen zazvidi zrakom i prebi joj vilicu. Brao, u ime Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, udri- te! urliknu onaj suiavi levit. On bjee prvi i bacio kamen, te pogodio Magdalenu. S neba zagrmje, a u daljini, sunce na zalasku u krvi se okupa. Evo to zasluuju tisuama puta ljubljena usta! dreknu jedan od Kaifinih robova i prosu Magdaleni zube po zemlji. Evo ti za tvoju grenu utrobu! Evo ti i za laljivo srce! Evo ti za zavodniki lijep nos! Magdalena bjee sagnula glavu na grudi ne bi li se zatitila, ali krv joj potee iz usta, njenih grudi, maternice... bjee poela samrtno hropiti. Sokol zaklepeta krilima, jer njegovom oku nita ne promakne, pa prodorno kriknu, te se obrui na njegovo tijelo koje je jo lealo pod limunovim stablima i sleti na nj. Isusovi su oni kapci treperili; na usta mu pade krupna kap kie, pa se probudio, te sjeo na masnu grobljansku zemlju, izgubljen u mislima. Sto je to usnio? Nije se mogao sjetiti - nita nije preivjelo u njegovom umu osim kamenja, neke ene i krvi... Je li ta ena moda bila Magdalena? Njezino lice mu je titralo poput valia na vodi, prelijevalo se i razlijevalo, nikako se nije dalo sagledati. Dok se trsio ne bi li ga raspoznao, okrvavljeno kamenje oko njega kao da se u tkalaki razboj pretvorilo,
302

pa sad ona ena raspjevana tkalja za stanom postade. Glas joj bjee nevjerojatno blag, a pun alosti. Nad njegovom glavom, limunovi su se plodovi zlatjeli meu tamnozelenim liem. Spustio je dlanove na zemlju, te osjetio njenu svjeinu i proljetnu toplinu. Ogledao se uokolo: nitko ga nije promatrao - pa se sagnuo i poljubio tlo. Majko, ree njeno, dri se uza me, ja u se tebe drat. Majko, zato ti ne bi bila moj Bog? Limunovo lie zatreperi, zaue se neiji laki koraci po vlanoj zemlji, nevidljiv kos zazvidi. Isus die pogled i vidje svoga zelenokrilog anela uvara pred sobom, zadovoljnog i radosnog. Kovravo paperje na njegovom licu blistalo je u kosim zracima sunca na zalasku. Zdravo, ree mu Isus, vidim da ti lice blista - kakve mi jo dobre vijesti nosi? Imam povjerenja u tebe... zelena boja tvojih krila jednaka je onoj trave na zemlji. Aneo se nasmije i sklopi ih, te une uz Isusa. Potom je otrgnuo limunov cvijet i stao ga poudno mirisati, a onda pogleda put zapada: nebo sad bjee boje zrele vinje. Zapuhao je blag povjetarac, pokrenuvi limunovo lie na radostan i utav ples. Mora da ste izvanredno sretni, vi, ljudska bia, ree aneo. Od zemlje ste i vode, ba kao to je i sve drugo na ovom planetu od vode i zemlje, pa se sa svime podudarate: mukarci, ene, meso, povre, voe... jer je sve od iste zemlje i iste vode. Nego, na putu ovao zauh neku enu kako te doziva. Zato me zove? Sto hoe? Aneo se nasmije. Njezina zemlja i voda prizivaju tvoju vodu i zemlju. Sjedi za tkalakim stanom, tka i pjeva... a njezina pjesma probija planine, razlijeva se ravnima - trai te. Pouj: za tren e doprijeti ovamo, tu pod limunove. Tiho - evo je. uje li ju? Mislio sam da pjeva, ali ne... tui. Pouj paljivo - to uje? ujem ptice koje se vraaju u gnijezda. Mrai se. Nita drugo? Nastoj svim silama... neka ti dua napusti tijelo, da bi mogla uti. ujem, ujem! Glas neke ene, dalek... dalek. Ona oplakuje, nekoga ili neto, ali joj ne razabirem rijei. Ja ih besprijekorno ujem. Posluaj i sam - to oplakuje? Isus se die i napregnu se svom snagom: dua zaista kao da mu izae iz tijela. Zala se u selo, prila nekoj kui i zastala u dvoritu. ujem... apnu Isus, stavljajui prst na usta. to? Kazuj.

Grobe od srebra, od zlata grobe, grobe zlaani, Ne otimaj rumene usne, ne gasi crne mi oi, Ne uutkuj ovaj njean slavujski glas...
Prepoznaje li pjevaicu, Isuse iz Nazareta? Da.
303

Marija, sestra Lazarova. Tkaje svoje svadbeno ruho, a misli da si mrtav, pa plae. Kao snijeg bijelo grlo joj je otkriveno, niz grudi je pustila ogrlicu od tirkiza, a cijelo joj je tijelo mokro od znoja - a kako li mirie!... Poput kruha netom iz pei izvaenog, kao zrela dunja, zemlja nakon kie. Ustani - hajdmo ju utjeit. A Marija Magdalena? kriknu Isus obuzet mranom slutnjom. Aneo ga uze za ruku i pokae mu da sjedne na zemlju. Magdalena... ree zatim snudeno ...smetnuh ti s uma kazat: mrtva je. Mrtva?! Ubie ju. Hej, kamo e sad, Isuse iz Nazareta? emu tako pesti stie - koga si krenuo zatui? Boga?... Jer, on ju je usmrtio. Sjedi samo! Svemogui je odapeo strijelu, pogodio ju na vrhuncu sree i sad je ona gore - besmrtna. Moe li ena doivjeti veu radost? Nee vidjeti svoju ljubav da blijedi, srce koje gubi zanos, tijelo kako propada. Bio sam ondje cijelo vrijeme dok ju je ubijao i vidjeh to se zbilo: digla je ruke prema nebesima i uzviknula: Hvala ti, Boe. Upravo sam to i htjela! Isus se, meutim, razjario. Samo paad tako udi za potinjavanjem, paad i aneli! A nisam ni pseto, ni aneo. Mukarac sam i stoga urliem Nepravda! Nepravda! Nije bilo pravedno, Svemogui, to si joj ivot oduzeo. I najsiroviji drvosjea ustruava se posjei stablo u cvatu, a Magdalena se bjee ravala od korijena do najvie granice! Aneo mu svojom ljevicom uze desnu ruku, a desnicom ga pomilova po kosi, ramenima, koljenima... govorei mu tiho i njeno. Mrak ve bjee pao, vjetar pojaao, oblaci se rasprili i ukazala se krupna bljetava zvijezda, nesumnjivo Veernjica. Strpljiv budi, ree mu aneo, prihvati to se zbilo, ne oajavaj. Samo jedna je ena u cijelom svijetu - jedina, a s bezbroj lica. Kad jedno iezne, drugo se javlja. Marija Magdalena umrije, a Marija, sestra Lazarova, iva je i eka te. Ona je Magdalena glavom, ali s drugaijim licem. Pouj... opet je uzdahnula. Hajdmo ju tjeiti. U svojoj utrobi ona Isuse iz Nazareta - uva tvoju najveu radost: sina, tvoga sina. Hajdmo! Aneo lagano udari prijatelja po ramenu i odie ga s tla. Uspravie se obojica pod limunovim stablima, a Veernjica ih radosno obasja. Malo-pomalo, Isusovo se srce smeka, a u vlanom polumraku lica Marije Magdalene i Marije, sestre Lazarove, pomijeae mu se, stapajui se u jedno. Doe no, pokrivi ih svojim mirisima. Hajde, tiho e aneo, uzimajui ga maljavom rukom oko struka. Dah mu je vonjao mukatnim oraiem i vlanom zemljom. Isus se nasloni rukom na nj, zatvori oi i duboko udahnu htio je da mu miris anela uvara sie sve do utrobe. Smjekajui se, aneo rairi krila, a kako no bjee donijela otar mraz, njima je i Isusa ovio, da mu ne bude hladno. Jo se jednom u zraku punom studene vlage zaula enina tubalica, nalik lepravu proljetnom lahoru:
304

Grobe od srebra, od zlata grobe, grobe zlaani...

Hajdmo, Isus e, i on se nasmijeivi.

31 Cijele je noi Isus lebdio nad dom, omotan zelenim anelovim krilom i drei se vrsto njegova struka. Golem se mjesec uspinjao nebom - a udan bjee, radosna lika, umjesto onakvoga kad vidje Kaina kako ubija Abela. Usta mu bjehu razvuena u sretan osmijeh, a dva ogromna oka i njegovi bljetavi pretili obrazi kupali su se u svjetlu - bjee poput ene okrugla lica, koja nou lunja u bunilu zaljubljenosti. Drvee je lebdjelo, none se ptice glasale poput ljudskih bia, planine se rastvarale da propuste dvojicu kasnih lutalica i opet se zatvarale za njima. Kakve li sree: letjeti nad zemljom, ba onako kao u snima! ivot bjee snom odmijenjen. A da nije to pravo znaenje raja? - htjede Isus upitati anela, ali ne ree nita, pobojavi se da bi, progovori li, mogao sama sebe probuditi. Promatrao je prizore pod njima, udei se kako stijene, pa i same planine, lagane postadoe - ba kao kad sjedne s prijateljima bremenita srca, a rujno ti vino malo-pomalo rastereti misli i nadme jedra, pa uzleti, a cijeli ti se svijet ini zlatastim oblakom... okrenutim naglavce. Opet jednom htjede neto kazat anelu, ali mu ovaj stavi prsta na usta, te mu njeno porui da uti. Valjda se bjehu pribliili nekom selu, jer se zau pijetao kako najavljuje svitanje. Mjesec se uto otkotrljao za brda, a zora blago obasjala zemlju koja se trijeznila, vraajui se ustaljenom poretku stvari: gorja, naselja i maslinici vratie se ondje gdje ih je Bog postavio da ekaju smak svijeta. Uskoro Isus prepozna put prema Betaniji, zatim i samo selo milosrdnih ljudi razasuto meu vinogradima, maslinama i smokvama. Vidje i prijateljsku kuu s posveenim tlakakim stanom, ognjite to se ne gasi i dvije sestre, dva plamena nespokojna. Eto nas, tiho e aneo. Dim se dizao kroz dimnjak na krovu: sestre vjerojatno ve bjehu ustale, te su raspirivale vatru. Isuse iz Nazareta, ree aneo odmotavajui krilo s njega, eno su naloile oganj, obavile jutarnju munju, pa ti pripremaju vrelo mlijeko. Tijekom putovanja, ti me htjede pitati o znaenju raja; on je u tisuama malih radosti, Nazareanine. Da ti ena otvori vrata kad pokuca, da moe sjesti uz oganj, da ju gleda kako ti stol postavlja... te, kad se smrai, da osjeti kako te grli. Tako nam se Spasitelj ukazuje: postupno - iz zagrljaja u zagrljaj, jednim djetetom, pa drugim. To je put spasenja. Shvatio sam, apnu Isus, kroei prema modro obojenim dvorinim vratima i pruajui ruku prema zvekiru a onda mu ju aneo zadra. Ne uri, kaza mu. Nego, uj... bolje e biti da se vie ne rastajemo. Bojim se pustit te samoga, nezatienog, pa u i ja s tobom. Pretvorit u se u crnia, onoga
305

Negra koga vidje pod limunovim kronjama, a ti reci da sam djeak-rob koji ti obavlja sitne poslove. Ne bih elio da opet krene krivim putom, da se izgubi. Nije ni zavrio reenicu, a mali se crnac stvori uz Isusa visinom jedva neto iznad njegovih koljena, irokog osmijeha i bijelih zb, sa zlatnim prstenovima o unim resicama, te s ogromnom, do vrha punom, koarom u rukama. Uzmi, gospodaru, ree nasmijeivi se, tu su darovi objema sestrama: svilena odjea, naunice, narukvice, lepeze od skupocjenih pera... sve o em svaka ena sanja. Sad moe pokucat na vrata! Isus udari dva-tri puta zvekirom, a zatim se zaue neiji koraci po kaldrmi u dvoru i njean glas upita: Tko je? Isus pocrvenje do uiju. Prepoznao je glas: Marijin bjee. Vrata se otvorie i obje sestre padoe niice preda nj. Uitelju, molitvama smo popratile tvoju muku, pozdravljamo tvoje sveto uskrsnue. Dobro nam doao! Dopusti mi, Uitelju, da ti grudi dodirnem... da se uvjerim jesi li to zaista ti, Marija e ponizno - ali ju Marta preduhitri kliui: Tjelesan je, Marijo, tjelesan... ba kao i nas dvije. Pogle mu sjenu na pragu, vidi li ju? Isus se prvo nasmijao, a zatim se prepustio njihovim dodirima, omirisavanju, veselju. Marto i Marijo, dvoglavi plamenu, kako je divno opet vas vidjeti... i vau gostoljubivu kuu, tako otvorenu mukarcu. Svi smo jo ivi, jo osjeamo glad, djelujemo i plaemo. Slava budi Bogu! Govorei tako i izmjenjujui pozdrave sa sestrama, uao je u njihov dom. O, kako je lijepo opet vidjet i ognjite, tkalaki razboj, tijesto koje se die, sofru, krag, svjetiljku... Vjerni enini sluge, klanjam vam se i potivam vas. Kad ena stigne na rajska vrata, zastane i pita Gospode, mogu li i moji pratitelji ui? Koji sad pratitelji? udi se Bog. Ovi: korito za mijeenje hljeba, kolijevka, svjetiljka, krag i tkalaki stan. Ako ne mogu oni, neu ni ja. Bog, dobrostiva srca, nasmije se, te veli: ena si - pa kako bih ti odbio? Ulazi, sa svime svojim... premda je u raju ve toliko korita, kolijevk i tkalakih stanova da nema mjesta za svece! Obje se od srca nasmijae, a tada ugledae crnia s prepunom koarom. Uitelju, a tko ti je ovaj djeak? upita Marija. Krasne zube ima. Isus sjede uz oganj, a one iznijee mlijeko, med i penini kruh - to mu natjera suze na oi. Ne bjehu mi dostatna sedmora nebesa, ree, ni sedam najveih vrlina, ni sedam udesnih zamisli. A, sestre moje, gle sada uda: dovoljna mi mala kua, zalogaj hljeba i obina enska rije! Ustao je, pa proao kuom gore-dolje ba kao domain, donio iz dvorita naramak lozja i bacio ga na vatru, pa se plamenovi digoe uvis. Nagnuo se nad posudu s vodom i napio se, poloio ruke Marti i Mariji na ramena, te ih obje osvojio.
306

Najdrae Marijo i Marto, kaza im, promijenit u ime. Ubili su vam brata kojeg bijah iz mrtvih digao, pa u odsad ja sjedit ovdje u kutu gdje je on sjedio. Uzet u i njegovu ibu za volove, te orati, sijati i eti njegovo polje... a kad se uveer vratim, sestre e mi oprat umorne noge i postavit stol. Onda u sjest uz ognjite, na njegov tronoac. Lazar u se zvati. Dok je tako govorio, crni ga je djeak promatrao irom razgrogaenim oima - a to ga je dulje gledao, Isus se sve zamjetnije mijenjao, najprije likom, a onda cijelim tijelom. Glavom, grudima, bedrima, rukama, stopalima... sve je vie nalikovao Lazaru, ali onomu nekadanjem, u punom zdravlju i snazi, bikovskoga vrata, prsa suncem opaljenih i krupnih vornovatih aka. U polusvjetlu, sestre vidjee tu preobrazbu, te uzdrhtae. Tijelo sam preoblikovao, promijenio i duu, a sad objavljujem rat siromatvu i postu. I dua je ivo bie, zvijer tovie, hrane joj se hoe. Ova usta pod mojim brkovima i njezina su, jedina koja imade! I rat ednosti najavljujem, jer djetece, gluhonijemo i slijepo, sniva u utrobi svake ene - vrata mu otvorit treba i dati da se rodi. Onaj tko tu dunost ne obavi ubojica je... Marijo, zar plae? A kako bih ti drugaije odgovorila, Uitelju? Mi ene nemamo drugog odgovora. Marta, irei ruke, nato ree: Mi ene dvije smo ruke nezaljeivo rairene. Doi, Uitelju, sjedi, nareuj... ti si gospodar u ovoj kui. Gotovo je s mojim rvanjem s Bogom, Isus e sav ozaren. Sprijateljili smo se, neu vie krieve djeljat. Izraivat u korita, zipke, postelje... Javit u u Nazaret da mi poalju moj alat, a i ojaenu u majku pozvat da doe, tako da moe podizat unuke i osjetit i neto slatko na svojim usnama, tuna i nesretna. Jedna od ena nasloni se prsima na njegovo koljeno, a druga mu uze ruku, ne dajui mu da ode. S druge strane ognjita, Negro bjee spustio bradu na koljena, pretvarajui se da spava - ali je itekako, kroz duge trepavice, motrio Isusa i sestre, a lukav i zadovoljan smjeak razlio mu se liem. Marija, grudima oslonjena na Isusova koljena, tiho ree: Sjedei za razbojem, Uitelju, tkala sam pokriva s prizorom tvoje muke: kri s tisuama lastavica posvuda uokolo... na bijeloj osnovi, a onda sam poela premetat crnu i crvenu preu, gorko nariui - i ti si me uo, smilovao mi se i doao. Marta je utjela, ekajui da joj sestra zavri kazivanje, te zatim poe: Nita ne znam osim kruh umijesit, rublje oprat i rei da. To su jedine moje vrline, Uitelju... pa stoga imam predosjeaj da e moju sestru odabrat za enu, ali mi dopustite da s vama udiem dah branog ivota - da vam prostirem postelju i prozra- ujem ju, te vodim rauna o svemu ostalom u kuanstvu. Zastala je na tren, uzdahnula, pa nastavila: U naem selu djevojke pjevaju vrlo tugaljivu, sjetnu pjesmu... u proljee, kada ptice sjede na jajima. Umjesto daju naizust kazujem, dopustite mi da ju otpjevam, jer joj je gorina i u melodiji:

Hej vi, golobradi nakupci

307

Dojadilo mi samu sebe prodavat A muteriju ne nalazei Te se nudim uz dobar popust Pa tko prvi, njegova i slast! Onom tko mi dade lastavije jaje Usne u svoje darovat Tko li donese orlovo jaje, Grudi mu moje dajem, A onom tko me nalupa Zanavijek srce predajem!
Oi joj se pritom suzama napunie, a Marija obgrli Isusa oko pojasa, kao da se boji da e joj ga oteti. Marta osjeti kako joj bode prodire u srce, ali skupi hrabrosti i opet progovori: Uitelju, samo u ti jo neto kazat, a onda u ustat i ostavit te s Marijom. Bjee jednom naprasit zemljoposjednik imenom Boaz, tu u blizini, u Betlehemu. Ljeto bjee, pa su njegovi robovi njeli, vrili, pajali i na gumnu odjeljivali zrno od pljeve. Lee on tako meu tim dvjema hrpama i zaspa, a usred noi sirotica Ruta tiho se prikrade, eda ga ne bi probudila, i sjede mu kraj nogu. Bjee udova bez djece, koja se silno napatila. ovjek osjeti toplinu njezinog tijela uza svoja stopala, prui ruku, pretrai da vidi tko je ili to je... nae ju i privi na svoje grudi. Razumije li, Uitelju? Da... ne kazuj vie. Idem sad, ree Marta i ustade. Njih dvoje ostadoe sami, uzee prostirku i pokriva ukraen kriem i lastavicama, te se uspee na krov. Milostiv oblak bjee skrio sunce, a oni se sakrie pod tkaljino djelo da ih Bog ne vidi, te se poee milovati. U nekom trenu, kad mu je pokriva spao s lica, Isus vidje crnia kako sjedi na rubu krovne terase - svirao je pastirsku frulu, pogleda usmjerenog put dalekog Jeruzalema. Sljedeega dana cijelo se selo sjatilo da se divi novom Lazaru. Crni je djeak donosio vodu s bunara, muzao mlijena grla, pomagao Marti razgorjeti oganj... a onda bi se sklupao na pragu i vadio svoju sviralu. Seljani, s koarama itnih klasova, mlijekom, medom, datuljama... navalie pozdraviti stranoga gosta tako nalik Lazaru, a vidjevi Negra na pragu, alili su se s njim, zadirkivali ga i smijali mu se - i on se smijao s njima. I slijepi seoski glavar doe, te prui ruku i prepipa Isusu koljena, bedra i ramena. Potom odmahnu glavom i nasmije se. Taman posla! Zar ste vi slijepi, a ne ja? povikao je seljacima koji bjehu ispunili dvorite. Nije ovo Lazar. Niti mu dah smrdi jednako, nit mu je meso raspadnuto, a bogme mu se kosti dobro dre na okupu - ni satarom ih se ne bi rastavit dalo! Isus je sjedio u dvoru, preplitao istinu i lai, smijui se cijelo vrijeme. Ne bojte se, ljudi, nisam ja Lazar. Nema njega vie, a meni jest ime Lazar - ali majstor Lazar, jer sam drvodjelja. Aneo zelenih krila donese me pred ovu kuu, te uoh. Pogledao je pritom crnia - koji se previjao od smijeha. Vrijeme je teklo poput besmrtne vode i natapalo svijet. ito dozrije, grozdovi zablistae meu liem, plodovi masline napunie se uljem, neko rascvali grm nara svijao se pod teinom plodova. Jesen doe, za njom i zima - sin im se rodi. Leei
308

za babinja, tkalja Marija divila se novoroenomu bez kraja i konca. Boe moj, kako li ovo udo izae iz moje utrobe? I ja sam se napila vode besmrtnosti, ponavljala je uz osmijeh. Jest, vode besmrtnosti sam se napila - neu umrijeti! Duboko u noi, kia se spustila: primajui nebo u svoju utrobu, zemlja se u blato pretvarala. Majstor Lazar, opruen meu napola dovrenim kolijevkama i koritima na stolarskoj klupi u svojoj radionici, oslukivao je grmljavinu, razmiljajui o svomu novoroenom siniu i Bogu. Zadovoljan je bio, jer prvi put bjee Bog u njegov ivot uao u obliku eda. uo ga je kako u pokrajnjoj sobi plae i smije se, kako se pokuava osoviti na noice na majinim koljenima. Zar nam je Bog tako blizu? Pitao se, mrsei svoju crnu bradu jesu li i njemu tabanii tako njeni, je li toliko kakljiv, smije li se tako lako, taj Svemogui Bog, kada ga ovjeji prst pomiluje? Crni je djeak zijevao, pretvarajui se da spava - u drugom kutu, kraj vrata. I on se zadovoljno smijeio, kad bi uo majku kako uljuljkuje djetece. U noi, pak, kada ga nitko ne bi vidio, opet bi anelom postajao i oputao se irei zelena krila preko iverja od bradve i blanje. Isuse, jesi li budan? apnuo je u mraku. Ovaj se pretvarao da spava - silno mu je godilo utjeti i oslukivati glasanje novoroenoga u tiini noi. Nasmijeio se, pak, jer mu taj crni bjee prirastao srcu. Po cijele dane obavljao je kojekakve poslove za nj i pomagao mu oblikovati drvo, a i prole je veeri - kad su posvravali dnevne zadae - sjeo na prag i uveseljavao ga sviralom. Sluajui ga, Isus bi zaboravljao svagdanje trude, a kad bi se ukazala prva zvijezda i svi posjedali da bi zajedno blagovali, Negro bi se u beskraj alio - ak bockajui sirotu Martu zbog njezine nevinosti. U Etiopiji, mojoj postojbini, govorio bi, smjekajui se i motrei Martu podbadaki, mi ne krijemo udnje, ni strahove u srcu, kao to vi Zidovi inite - o svemu govorimo poteno, otkrivajui svoje elje i slijedei ih. Ako mi se jede banana, ja u ju pojesti - i ba me briga je li bila moja i tua. Ako mi se ide plivati, plivam, poljubiti enu - poljubim ju. A na nas Bog ni za to ne prekorijeva. Crn je kao i mi, voli crnce, takoer nosi zlatne alke o unim resicama i ini to ga je volja. On je na veliki brat, jer nam je ista majka No. A umire li va Bog? upitala ga je Marta jedne veeri, da bi i ona njega malo gnjavila. Dok ijedan crnac bude na ivotu, ni na Bog nee umrijeti! odgovorio je, pokakljavi ju ispod tabana. Svake bi noi, kad bi utrnuli uljanicu, aneo uvar rastvorio krila i u mraku legao uza svog prijatelja. Razgovarali su apatom, da ih netko ne uje, pa bi aneo dao Isusu savjete to mu je initi sljedeega dana - kad bi se on opet prometnuo u crnoputoga djeaka, motao se po iverju i ondje lijegao. Ali, te noi nije mu se dalo zaspati. Isuse, jesi li budan? sve je glasnije ponavljao, a kad je uvidio da mu ovaj ne eli odgovoriti, primakao mu se i pogurnuo ga.
309

Hej, metre Lazare, znam da ne spi. A zato mi onda ne odgovara? Nije mi do razgovora. Sretan sam, ree Isus sklapajui oi. Jesi li zadovoljan mnome? upita aneo. Ima li moda kakvih prituaba? Nikakvih, djeae moj, ba nikakvih. Oko srca mu toplo bjee, pa se pridie, te e: Kako li sam loim putom bio poao Boga iskati! promrmljao je. Kojom nesavladivom strminom, kojim stijenjem i ponorima! Dozivao sam ga i zazivao, mislei da je njegov glas jeka to mi se vraala od planina bez ive due. Aneo se nasmija. Sm, Boga nisi ni mogao nai. Dvoje se hoe, mukarac i ena. Nisi to znao - ja sam te poduio - pa si ga naao, nakon tolikih godina potrage, tek kada se stopi s Marijom. A sad sjedi u mraku, slua ga kako plae, gugue i smije se, pa se raduje. To uistinu jest znaenje Boga, poluglasno e Isus, kao i znaenje ovjeka. To je put... Zatvorio je oi, a njegov mu se prijanji ivot stade odvijati mislima, pa uzdahnu. Pruio je ruku, dodirnuo anelovu. Moj anele, moj uvaru, ree mu ganuto, da ti ne doe, djeae moj, izgubljen bih bio. Ostani uza me zauvijek. I hou, ne strahuj - neu te napustiti. Zavolio sam te. Dokle e ova srea potrajati? Sve dok ja budem s tobom i ti sa mnom, Isuse iz Nazareta. Cijelu vjenost? Aneo se nasmija. A to je vjenost? Hoe li se ve jednom otarasiti pretekih rijei, Isuse iz Nazareta - velikih ideja, kraljev- stava nebeskih? Znai li to da te ni tvoj sin nije uspio izlijeiti? Ovdje je kraljevstvo nebesko, na zemlji, ree trenutak kasnije, udarivi akom po tlu. Tu je Bog: u tvom sinu. Tu je vjenost: u svakom trenutku, Isuse iz Nazareta, u svakom asku to proe. A nisu ti dostatni ti trenuci? Ako je tako, iskusit e da ti ni vjenost nee bit dovoljna. Upravo kad aneo zautje, neiji se laki koraci zaue... netko je bosonog dolazio. Tko je tamo? upita Isus ustajui. Neka ena, ree mu aneo sa smjekom, te ode i odbravi vrata radionice. Kakva ena? Aneo die prst kao da ga prekorijeva. Rekoh ti jednom, zar si smetnuo s uma? Samo je jedna ena na svijetu -a s bezbroj lica. Eto, jedno od tih lica ti stie. Ustani, prihvati ju... odoh ja. Kazavi to, poput zmije se zavukao u iverje i ieznuo. Ona bosonoga zastala je pred vratima, a Isus se okrenuo prema zidu, te zatvorio oi kao da spava. Neka ruka gurnu vrata i ona se otvorie, a ta ena mugnu unutra zadravajui dah. Polako je napredovala, stigla do kuta u kojem je Isus leao, te se bez rijei i ne stvarajui nikakva uma - smotala uz njegova stopala. Ubrzo je osjetio kako mu toplina struji od njih prema koljenima, bedrima, srcu, glavi. Pruio je ruku, napipao u mraku njene pletenice, pretraio prstima enino lice, grlo, bujne grudi... Ona se prvo bjee okamenila u iekivanju i udnji za
310

podvrgavanjem, ni rijei ne ree, ali ju onda obuze drhtavica i studen znoj. Mukarac ju tiho, njeno i s beskrajnim suosjeanjem upita: Tko si? ena, jo jae drui, nita ne odgovori. Isusu bjee ao to je ita pitao jo je jednom bio zaboravo anelove rijei: zar je vano njezino ime, odakle dolazi, pa stas, boja koe, ljepota ili runoa njezinog lica? Jer ono je uvijek lice jedinstvene zemaljske ene. Njezina ju je utroba pritiskala, jer su se mnogi sinovi i keri u njoj guili - nemajui moi sami iz nje izai. Stoga je dola mukarcu da im otvori put. Isusovo srce preplavi plima suuti. Ja sam Ruta, oglasi se ona titravim apatom. Ruta? Koja Ruta? Marta. 32 Prolazili su dani, mjeseci, godine... a u kui majstora Lazara umnoavali su se sinovi i keri - Marta i Marija natjecale su se koja e ih vie poroditi. Domain se trapio, ponekad u radionici obraujui borovinu, drvo esmine ili empresa, pretvarajui ga u pomagala korisna ljudima - a ponekad u polju, borei se s vjetrima, krticama i koprivom. Naveer bi se vraao iznuren, sjeo bi u dvoru i njegove bi ene pritrale da mu operu noge, te bi mu zatim prostrle stol i primale ga u zagrljaj. A tada bi, jednako kao to je, drvom se bavei, oslobaao u njemu zatoene zipke, a obraujui zemlju oslobaao grozdove i klasje koji u njoj bjehu, iz njihovih utroba oslobaao u njima zatoenoga Boga. Koje li sree, pomiljao je Isus, kakva li dubokog sjedinjenja tijela i due, zemlje i ovjeka! Marta i Marija pruale su ruke da bi pomilovale mukarca koga su voljele i djecu koja se rodie iz njihovih utroba, a tako mu nalikovahu - dodirivale su ih da se uvjere kako je sva ta radost i ljepota prouzroena neim stvarnim. Jer, toliko sree inilo im se previe za njih dvije - nisu se mogle otarasiti zebnje. Jedne je noi Marija usnila straan san. Ustala je, pola u dvorite i vidjela Isusa kako poto se oprao - sjedi zadovoljan na tlu, dlanovima oslonjen o zemlju. Prila je i sjela uza nj. to su snovi, Uitelju? blago ga je upitala. Od ega se sastoje? Tko nam ih alje? Nisu ni od anela, ni od vragova, odgovori joj Isus. Kad se Lucifer pobunio protiv Boga, snovi se nisu mogli opredijeliti na iju bi stranu. Ostadoe, stoga, izmeu vragova i anela, pa ih Bog baci u pakao spavanja... A zato pita? Sto si usnila, Marijo? Ali, umjesto da mu odgovori, Marija brinu u pla. Isus ju pomilova po ruci, govorei: Sve dok to bude uvala u sebi, iznutra e te prodirati. Izbaci taj san na danje svjetlo, pa e ga se osloboditi. Marija htjede zapoeti iznoenje tog sna, ali bjee tako prestraena da je jedva uspijevala disati; Isus, njeno ju milujui, nastojao ju je ohrabriti. Cijele noi pun je mjesec sjao, pa nisam mogla zaspati. Ali, pred jutro, valjda sam zaspala jer vidjeh pticu... ali, ne bjee to ptica, jer je imala estora ognjena krila - moda bjee jedan od serafima koji borave uz prijestolje Gospodinovo. Doletio je,
311

tiho kruio oko mene, a onda se odjednom obruio i sklopio krila oko moje glave i rekao... oh, Uitelju, niice se pred tobom bacam, stopala ti ljubim, naredi mi da zautim! Samo hrabro, Marijo, S tobom sam, zar ne? ega se onda boji?... Dakle, rekao ti je neto - a to? Da je sve ovo, Uitelju... Opet je ostala bez daha, te obujmila Isusova koljena i snano ih stisnula objema rukama. Da je ovo sve... to, najdraa Marijo? San, ree i brinu u pla. San? Isus se strese. Jest, Uitelju. Da je sve san. A to to sve...? Ti, ja, Marta, naa nona grljenja, djeca... sve da je sve la! La to ju Iskuavatelj stvori, eda bi nas obmanuo! Uzeo je spavanje, smrt i zrak, smijeao te ih oblikovao u... pomozi mi, Uitelju! Sklupala se na tlu, trenutak-dva se grila i onda ukoila. Marta je priskoila s ruinim octom i namoila joj sljepoonice. Marija se povrati, otvori oi, te vidjevi Isusa primi se za njegove noge. Mie usnama, Uitelju, ree Marta. Sagni se, neto ti hoe rei. Isus se sagnu i pridigne joj glavu - Marija pokrenu usne. Sto si rekla, ljubljena Marijo? Nisam te uo? Marija prikupi sve svoje snage: Ree da si ti, Uitelju... jedva je promrmljala. Da sam ja... to? Kai! ...razapet! izgovori i svali se na zemlju posve smuena. Poloie ju na leaj. Marta ostade uza nju, a Isus otvori vrata i krenu u polje. Guio se... a onda zau korake za sobom; kad se okrenuo, vidje - crnia. to je sad? obrecnu se na nj. Hou biti sam. Bojim se ostaviti te samoga, Isuse iz Nazareta, odgovori crni djeak, zapiljivi se u nj blistavim oima. Ovo je teak trenutak, strahujem... da bi se mogao pokolebati. Samo mi to jo fali! Ionako ima trenutaka kad mi moj zbunjeni um itekako zamagljuje pogled. Crni se nasmije. Jesi li ena?! Zar vjeruje u snove? Pusti ene da se isplau. One, ovjee, ne mogu podnijet veliku radost, pa cmizdre. Ali mi moemo, zar ne? Moemo... al uuti! Koraali su zajedno, urnim korakom, te se ispee na vrh zelena brijega. Maslaci i bijele margarete bjehu posijani bujnom travom, zrak je mirisao majinom duicom... preko livada, Isus je nazirao svoj dom meu maslinama. Dim se mirno povijao iz dimnjaka na rubu ravnoga krova, pa Isus osjeti da mu nestaje tereta s due. Pomislio je da i obje ene dolaze sebi, pa da sjede uz naloen oganj. Hajdmo natrag, bez rijei, ree svom crniu. ene su one samo, smilujmo im se.
312

Dani su nadalje protjecali. Jedne se veeri, pak, pojavi napola pijan putnik izdaleka. Isus nije radio, jer Sabat bjee, nego je sjedio na kunom pragu, drei najmlaega sina i najmlau ker, igrajui se s njima. Tijekom jutra je kiilo, ali se nakon podneva razvedrilo - jo su samo tanani ruiasti oblaci plovili prema zapadu. Meu njima, pak, nebo bijae zagasite modrozelene boje, poput tratine. Par golubova gugutao je na krovu... Marija im prie punih i otealih prsa. Onaj prolaznik zastade, pa se, videi Isusa, zlobno nasmija. Hej, metre Lazare, ree zapliui jezikom, reklo bi se da si itekako im sree! Mnogo je godina prolo otkad je tako patrijarh Jakov ivio s dvjema enama, Leom i Rakelom, ko to ti ima dvije, Mariju i Martu. Pria se da ti jedna vodi brigu o kuanstvu, a druga o tvojim potrebama... dok ti skrbi o svemu: drvu, zemlji, enama... ak i o Bogu. Ali, pomoli malo nosom u svijet, izai iz svoje rupe, zakloni oi od svjetla i pogledaj uokolo to se dogaa. Primjerice, jesil ikad uo za Pilata? Poncija Pilata... kosti mu u katranu sagnjele! Isus prepozna napola pijanoga i nasmija mu se. imune Cirene, Boji ovjee... i vinopijo! Dobro mi doao - evo ti stolca pa sjedi. Marto, daj vr vina za moga starog prijatelja. Namjernik sjede na tronoac i obgrli vr dlanovima. Cijeli me svijet poznaje, ree ponosno, jer nema toga ko se nije u mojoj taverni vinskom bogu zavjetov! I ti mora do, metre Lazare... nego, da ne zaboravim: jesil uo za Poncija Pilata? Ili ga vidio nekom prigodom? Crni se pojavi, nasloni se na dovratak i stade sluati. Kanda mi oblak zastire pamenje, ree Isus, upinjui se da se sjeti. Dva studena oka pepeljastosive boje, kao u sokola... osmijeh zagaen porugom... zlatni prsten... to je sve ega se sjeam. O, da - i srebrenog umivaonika, to su mu ga donosili kad bi htio ruke oprati. Nita vie. To mora da je u snu bilo, pa prekriveno mrazom utrnulog pamenja. A onda sunce izae, pa njega nestade. Nego, kad me podsjeti na nj, Cirene, da, zapamtio sam: taj me opako muio u snu. Proklet bio! uo sam da u Bojim oima sni tee vie od dnevne stvarnosti. Njega je, pak, Bog itekako okrutno kaznio: na kri ga raspee. Na kri?! kriknu Isus. Sto se uzbuuje? Nije bolje zasluio. Juer ga, u samu zoru, naoe raspetog. Kanda ga je savjest muila, nije spavat mog... jer im bi leg namah bi i ust, potraio umivaonik i cijele noi ruke prao, jauui Evo, ruke perem! Ja sam nevin! Ali krv sveudilj ostajae na njegovim rukama, pa bi isk jo vode i iznova i pr. A onda bi se dig i lunj po Golgoti. Nigdje mira! Svake bi noi naredio dvojici vjerni sluga, onim crncima, da ga biem tuku... drau je skuplj i krunu nainjo, na glavu stavlj, pa mu krv potekla. Sjeam se... sjeam, proapta Isus; povremeno je kriom pogledavao na crnoga djeaka, koji je - na dovratak naslonjen - sluao doljaka s najveom panjom. Onda poe pit, pa je birtije obilazio... i u moju svrao, dakako. Napijao se zvjerski, i pijevac i krmak postaj. ena se zgadila nad njim, te ga ostavi, a iz Rima doe naredba da ga se smijeni. Slua Ii ti mene, metre Lazare?... A zato uzdie?
313

Isus se bjee zagledao u zemlju, ni rijei da mu odgovori. Negro iznova napuni imunovu bukaru - apnuvi mu usput, ne ba tiho: Zauti ve jednom! I Odlazi! imun Cirenac na to se opako razljuti. Da umuknem?! Ma, zato? Nego, da skratim... juer u zoru naoe tvog prijatelja Pilata navrh Golgote - razapetog! Isus osjeti bol u srcu kao da bjee kopljem probijen, a sivo- modri mu se oiljci na rukama i nogama zacrvenjee. Marija zamijeti da je naglo problijedio, prie mu i obujmi njegova koljena. Ljubljeni, ree, umoran si, itekako... Ui u kuu i prilegni. Uto sunce zae, pa naglo postade prohladno. Cirenac, sada potpuno pijan, a i umoran od prie, zaspao je kao klada a crni ga uze pod ruku, die kao od ale i iznese iz sela. Ba si kojeta baljezgao! ree mu ljutito, te e mu - pokazujui prema Jeruzalemu - Gubi se! Potom se vratio u kuu, itekako znatieljan. Isus se bjee opruio u radionici, zagledan u svjetlarnik nad sobom. Marta je poslovala oko veere, a Marija dojila najmlae djetece i ispod oka promatrala Isusa. Crni djeak ue u kuu - iz oiju mu je sijevala ljutnja. Otiao je, ree. Dakle, taj je bio pijan kao crna zemlja. Nije znao to trabunja. Isus se okrenu i pogleda crnia oima punim bola; zagrizao je usnu da ne progovori. Promatrao je svog anela uvara bjelodano itei pomo, ali mu ovaj stavi prst na usta i nasmijei se. Hajde, naspavaj se, ree mu. Samo spavaj. Isus sklopi oi, gra oko njegovih usana nestade, bore na elu ieznue i on usnu. Sljedeega jutra, kad se probudio, osjeao se poletno i pun radosti, kao da bjee izbjegao golemoj opasnosti. I Negro se bjee probudio: smijuljei se za se, dovodio je radionicu u red. emu se smije? upita ga Isus. Ljudskom rodu se smijem, Isuse iz Nazareta, odgovori mu aneo tiho, da ene ne bi ule. Kakvi li vas strahovi, bijednici Boji, sustiu u svakom trenu! Provalija lijevo, ponor desno, bezdan za vama... a pred vama - samo ue razapeto nad jamama s otrim stijenjem na nesagledivu dnu! U nekom je trenu, ree mu Isus, i moj um kroio tim tvojim uetom, umalo padoh, ali izbjegnuh najgore! ene uoe, pa razgovor poprimi drugaiji tijek. Naloie oganj, novi dan je poinjao. Cijeli opor djece istra na dvorite i otpoe igru skrivaa. Marijo, zar ih imamo toliko? upita Isus smijui se od srca. Marto, pa krcato ih je dvorite - to emo: ili u ja dogradit kuu, ili ete vi prestati raati? Kuu emo dogradit, odgovori Marta. Kako rastu, uskoro e se pentrati po zidovima i drveu poput divljih maaka i vjeverica! Objavili smo rat smrti, Marijo - blaene da su vam utrobe, ene moje. Pune su vam ikre, kao u riba, a svako je jajace novo ljudsko bie. Nee nas smrt nadjaati! Ne, ljubljeni, smrt nas nee pobijediti. Samo ti pazi na sebe i dobro nam stoj, odvrati mu Marija.
314

Isus bjee dobre volje, pa ju je htio drakati; osim toga, privukla ga je jo u zoru, napola budnog, kada ju vidje kako se elja. Marijo, ree joj, zar nikad ne pomilja na smrt, ne ite Boju milost i ne pita se to e biti s tobom na drugomu svijetu? Marija zanjie svoju dugu raspletenu kosu i nasmije se. To su muke brige, ree, ,,a ja, kao ena, ne traim milost od Boga, nego od moga mua. I ne kucam na Boja vrata, molei, kao prosjakinja, vjene radosti u raju - nego zagrlim mukarca koga volim, pa nemam elje ni za kakvim drugim rajem. A vjene radosti neka ostanu mukarcima! Vjene radosti mukarcima? upita ju Isus, milujui joj gola ramena. Voljena eno, zemlja je tijesno gumno - kako se moe zatvorit u tom prostoru ne udei za bijegom? ena je sretna samo unutar mea. Znaj, Uitelju, ena je vodosprema, a ne izvor. Uto Marta ue urnim korakom. Netko se raspituje za nau kuu, ree s praga. Niska je rasta i grbav, glave elave ko jaje... hita koliko ga god krive noge nose - za tren e bit ovdje. I crni dotra, dahui od jurnjave. Ne svia mi se njegov izgled. Zalupit u mu vrata pred nosom - eto nam jo jednoga koji e sve okrenuti naglavce. Ma, ega se boji? Isus e oinuvi djeaka otrim pogledom. Tko je taj kad si ga se tako prestraio? Otvorite vrata! Otjeraj ga! aneo e tiho, dajui glavom nekakav udan znak Isusu. Ali zato? Pa, tko je on? Samo ga ti otjeraj! ponovi crni. I nita ne pitaj. Isus se nato razgnjevi. Za nisam slobodan ovjek? Zar ne mogu raditi to me volja? Otvori vrata! Uto se zaue koraci na ulici; taj koji je hodao zastade, a onda odjeknu zvekir. Tko je to? upita Isus hitajui dvoritem. Zau se piskav raspuknut glas: Onaj koga Bog alje. Otvaraj... odmah! Isus otvori vrata: pred njim se ukaza grbavac, jo mlad, ali posve elav. Naslonio se na dovratak - iz oiju mu je oganj sijevao. ene, koje bjehu istrale da ga vide, zgrozie se. Radujte se i likujte, brao, ree posjetitelj irei ruke. Dobru vam vijest nosim! Isus ga osmotri, nastojei se sjetiti gdje li ga je ve vidio. Mraz mu proe goredolje kimom. Tko li si ti? Hm... mislim da smo se negdje sreli. U Kaifinom dvoru? Ili za raspea? Mrtei se, crni djeak - koji se bjee povukao u jedan kut dvorita - ree poluglasno: To je Saul, krvoedni Saul! Ti li si Saul? Isus e prestravljeno. Bio sam, ali vie nisam Saul krvi edni, jer ugledah svjetlo istine - sad sam Pavao. Spasih se slava Bogu! i krenuh spaavat ovjeanstvo. Ne Judejce ili Palestince, nego cijeli svijet, jer dobra vijest to ju nosim zahtijeva oceane i daleke gradove, golema prostranstva. Ne odmahuj glavom, majstore Lazare, ne smij mi se
315

i ne podruguj, jer ja u zaista spasiti ljudski rod! Dragoviu moj, ree mu Isus, ja sam se vratio otamo kamo ti tek polazi. Sjeam se da sam, kada bjeh mlad kao ti sad, i ja bio krenuo svijet spaavat. Zar nije upravo to znaenje pojma biti mlad - htjet spasiti cijeli svijet? Hodao sam naokolo bosonog i u dronjcima, opasivao se remenom punim avala... poput drevnih proroka. Vikao Ljubavi! Ljubavi! i mnogo toga to ne pamtim, a niti se elim sjeati. Gaali su me limunovim lupinama, tukli... Dlaka je nedostajala, pa da budem na kri razapet. Isto e se, dragoviu moj, i tebi dogodit! Ponijelo ga bjee, pa je - zaboravivi da je preuzeo osobnost majstora Lazara poeo svoje tajne otkrivati jednom strancu. Preneraeni crni im stoga prie, ne bi li preusmjerio razgovor. Ne razgovaraj s njim, gospodaru - nego ja bih ga neto pitao, pa mi dopusti da ga oslovim, zamoli. Zar nisi ti, prokletnie iz pakla, bez ikakvog razloga ubio Mariju Magdalenu? upita on grbavca. S ruku ti krv kaplje - gubi se iz dvora ovoga asnog doma! Ti? Ti si ju...? jeknu Isus stresavi se od uasa i gnjeva. Jesam, ja... priznade Pavao uz dubok uzdah. Otada se u grudi tuem, halje svoje param i plaem... jer poinih golem grijeh. Ovako je bilo: doe mi pismo s uputama da ubijem svakoga tko kri Mojsijev zakon, pa i jesam... ubio svakoga koga sam mogao, a onda me, kad sam se vraao u Damask, iz vedra neba grom udari i na zemlju baci. Silan me bljesak zaslijepio, nita nisam vidio - ali zauh prijekoran glas nad sobom: Saule, Saule, zato me proganja? Sto sam ti ja uinio? ,,A tko si ti, Gospode? kriknuh. Isus. Mene proganja. Digni se i poi u Damask... ondje e ti moji vjernici kazati to ti je init. Skoih se na noge, drui od straha, a premda mi oi bjehu irom otvorene, nita nisam vidio. Moji me sudruzi povedoe za ruku i dovedoe u Damask, a ondje jedan od Isusovih uenika - Ananija, Bog ga blagoslovio - doe u kolibu u kojoj sam boravio. Poloio mi je ruku na glavu i pomolio se: Kriste, vid mu vrati da moe putovati cijelim svijetom i Evanelje propovijedat! im je to kazao, mrene mi padoe s oiju, vid mi se povrati i krten bijah - postadoh Pavao, apostol narodima. Otada propovijedam, putujui kopnom i morem... dobru vijest najavljujem. A zato me gleda tako - ko da e ti oi iz glave ispasti? Metre Lazare, zato te takav nemir spopade? Isus ustade, te poe koracima premjeravati dvorite, a stisnutih pesnica i s pjenom na ustima. Zene, problijedjevi, stisnue se u kutu, grlei djecu, koja se vritei bjehu nagurala oko njih. Idite unutra, naredi im. Ostavite nas nasamo! Crni, i on izvan sebe, prie da bi mu neto rekao, ali ga ovaj ljutito odgurnu. Zar nisam slobodan? Dovoljno sam prepatio da smijem govorit! Kakvu dobru vijest pronosi? obrati se Pavlu; glas mu bjee gromovit i uzdrhtao od uzbuenja. Isus iz Nazareta - valjda si uo za nj - ne bjee sin Josipov i Marijin, nego Boji. Sie na zemlju i uze ljudsko oblije da bi spasio ljudski rod, ali ga kvarni sveenici i farizeji uhvatie, izvedoe pred Poncija Pilata i na kri raspee. Treega dana po
316

smrti na kriu, pak, die se on iz mrtvih i na nebesa uzae. Smrt pobijedi, brao, grijesi nam bjehu oproteni i dveri nam se nebeske otvorie! Vidje li ti toga uskrslog Isusa iz Nazareta? zagrmi Isus. Jesi li ga vidio vlastitim oima? Kakav li bjee? Munja! Bljesak munje koji je govorio. Laove! Njegovi su ga uenici vidjeli. Bjehu se skupili, nakon njegovog razapinjanja, na nekom tavanu... vrata zatvorena bjehu - a onda odjednom doe on i stade meu njih, te im ree Mir vama! Svi su ga vidjeli i silno se uznemirili, samo se Toma nije dao uvjeriti, te stavi prste u njegove rane i dade mu malo ribe, to ovaj pojede... Laljive! Pavao, meutim bjee zapao u vruicu propovijedanja: oi mu zablistae, a grbavo mu se tijelo protegnu, te nastavi: Ne bjee on roen po ovjeku, djevica mu mati bjee. Aneo Gabrijel s neba sie, te joj ree Zdravo, Marijo i Rije pade poput sjemena u njezinu utrobu. Tako zaet bjee. Lae! Same lai nie! Zapanjen, Pavao kanda se okameni. Negro, pak, ustade i zabravi vrata, jer susjedi uvi nadvikivanje - bjehu otkrinuli svoja i naulili ui. Uplaene ene bjehu se obje vratile u dvor, ali ih crni djeak potjera natrag. Isusa bjee golema srdba spopala, nije vie uspijevao primiriti svoje srce. Prie Pavlu, zgrabi ga za ramena i estoko prodrma. Laljive! Laljivino! izdera se na nj. Ja sam Isus iz Nazareta, a nikad ne bjeh razapet, niti sam uskrsnuo. Sin sam Marije i Josipa, drvodjelje iz Nazareta, nisam sin Boji, nego ovjeji - kao i svatko drugi. Koje li ti hule izree! Koje besramne izmiljotine! Kakve sirove lai! I takvim se ti trabunjanjima, smutljive jedan, usuuje svijet spaavati? Ti... ti...? promuca Pavao preneraeno, jer je, dok je majstor Lazar bjesnio zapjenjenih usta, zamijetio sivomodrikaste oiljke, nalik tragovima rana od avala, na njegovim rukama i nogama, te nad srcem. Zato koluta oima? povie Isus. Zato bulji u moje ruke i noge? Te mi je znake Bog utisnuo dok sam spavao... Bog ili Iskuavatelj, jo mi nije jasno koji od njih dvojice. Sanjao sam da sam na kriu, u stranim bolovima, ali kad sam kriknuo i probudio se - boli nestade. Ono to sam trebao pretrpjeti na javi, pretrpio sam u snu... i izvukao se! uti! uti! zavapi Pavao, stiui si sljepoonice dlanovima, jer mu htjedoe prsnuti. Ali, tko je mogao Isusa uutkati! Osjeao je kao da su mu te rijei godinama zatoene u grudima, pa da mu se sad srce otvorilo, a one pohrlile van. Crni mu se objesi o ruku, takoer viui uti! Umukni! - ali ga on strese i baci na zemlju, te se unese u lice Pavlu. Da, da... sve u ti kazat, jer moram dat dui oduka! Ono to sam trebao pretrpjeti na javi, u snu sam otrpio. Jer sam pobjegao, te doao u ovo seoce pod
317

drugim imenom i u drugom tijelu. Ovdje ivim ivotom mukarca: jedem, pijem, radim, djeca mi se raaju. Kad me proao onaj silan ar, postadoh neka vrsta tihog ognja... pa sjedim uz ognjite, gledam kako ena priprema djeci objed. Bijah digao jedra da svijet osvojim, ali bacih sidro u ovomu malenom domu - i ne alim se. Sin sam ovjeji, velim ti, ne Boji... pa ne obilazi svijet priaju lai! Jer u i ja krenut, al istinu kazujui! Sad bjee Pavlov red da prasne: Zaepi tu besramnu gubicu! povie ustremljujui se na nj. Umukni, ili ete ljudi ut, pa pomrijet od straha. U gnjilosti, nepravdi i bijedi ovoga svijeta, na kri je raspeti i uskrsli Isus jedna od dragocjenih utjeha potenu ovjeku, kao i greniku. A bila pria o tom istinita ili lana - ni najmanje ne marim! Meni je dovoljno da svijet ima spasenja. Bolje je svijet propadne po istini, nego da se spasi po lai. U samoj sri takvog spasenja veliki je crv - Sotona. A to je istina? to obmana? Sve to ljudima daje krila, to urodi velikim djelima i velikim duama, to nas die iznad zemlje za visinu ovjeka... iva je istina. Ono, pak, to ovjeku odsijeca krila nije nego la. Ti ba nikako da umukne, sine Sotonin! Krila o kojima govori upravo su poput Luciferovih. Ne, neu zautjet. Ne dam ja ni uplje pare za to to istina nije ili to jest, a niti vidjeh li ga ili ne, bjee li na kri raspet, ii ne bjee... jer ja stvaram istinu! Stvaram ju od tjeskobe, udnje i vjere. Ne borim se da bi ju naao, nego ju gradim. Zidam ju viu od ovjeka i time tjeram ovjeka da raste. Ako se svijet treba spasit, ona treba - uje li ti mene - neupitno je potrebno da ti bude razapet, pa u te i razapet, htio ti ne htio... ko to je potrebno i da uskrsne, te u te i uskrsnuti, bilo ti pravo il ne bilo. Sto se mene tie, moe ti ostat sjedit ovdje u svomu ubogom selu i djeljat kolijevke, korita i djecu. Ako ba hoe znat, umijesit u ni od ega tvoj lik - tijelo, trnovu krunu, avle, krv... jer je sve to sad graa sustava spasenja on je nezamisliv bez toga. U svakom zakutku svijeta, bezbrojne e oi pogledat put neba i vidjeti te u zraku - raspetoga. Plakat e, a suze e im spirat sve grijehe s dua. A onda u te, treega dana, dii iz mrtvih, jer bez uskrsnua nema spasenja. Najstraniji nam je dumanin smrt, a ja u ju dokinut... a kako? Uskrsavaju tebe, Isuse, sine Boji - Mesijo! Ne dri ti to vodu! Di u se i uzviknut da ne bjeh razapet, da nisam ustao iz mrtvih, da nisam Bog!... A to se smije?! Vii to god hoe, ne bojim te se. Pae, vie te i ne trebam - pokrenuti se kota zahuktao, ko ga sad moe nadzirat? Iskreno da ti velim, dok si maloprije galamio, bjee mi dolo da skoim na te i zadavim te, za svaki sluaj... ako bi ti palo na um razglasit ko si i tvrdit jadnom ovjeanstvu kako nisi razapet - ali sam se odma i ohladio. Neka se samo razgalami, pa to onda? - upitao sam se: pravovjerni e ga zgrabit, bacit na lomau i spalit kao hulitelja. Ja samo jednu rije rekoh, donijeh samo jednu poruku: Ljubavi! Ljubavi nam treba! - i nita vie. Jest, ali si pokliem Ljubavi! pustio s lanca sve anele i demone to su snivali
318

u utrobi ljudskoga roda, jer ljubav nije, ko to si ti mislio, jednostavna rije, puna spokoja. U njoj su cijele vojske raereenih, popaljeni gradovi i mnogo krvi. Rijeke krvi i mora suza - promijenilo se lice zemljino. Moe danas plakat koliko hoe, moe promuknuti derui se Nisam to htio kazati - nije to ljubav. Ne ubijajte jedan drugoga! Svi smo braa! Stanite!... Ali, kukave sinji, bi li ih zaustavio? Sto je uinjeno, uinjeno je! Smije se ko sam vrag... Ne, nego ko apostol. Tvoj u apostol postat, bilo ti po volji, ne bilo. Uobliit u tebe i tvoj ivot, tvoja uenja, razapinjanje na kri i uskrsnue, kako ja hou. Nije tebe zaeo Josip, drvodjelja iz Nazareta; ja te zaeh - ja, pisar Pavao iz Tarza u Ciliciji. Ne! Nisi! Ma tko tebe pita? Ne treba meni tvoja dozvola - to gura nos u moja posla? Isus se srui na plou za suenje smokava, te zabi glavu meu koljena, potpuno bespomoan. Kako bi ovog zloduha mogao epati za guu?... Pavao mu prie, stade nada nj i obrati mu se glasom punim jeda: A kako si ti, majstore Lazare, kanio spasit svijet? Kakav ti to nadahnjujui primjer prua ovjeanstvu da bi te slijedilo? Uza te, moe li ono nadmait ogranienja svoje prirode, mogu li mu dui izrasti krila? Bude li svijet htio dosegnut spasenje, mene e sluat - mene! Ogledao se uokolo: dvorite pusto bjee. Sklupan u jednom kutu, kolutajui blistavim oima, crni je cvilio kao pastirsko pae na lancu. ene se bjehu skrile, susjedi razbjeali. Ali Pavao, kao da dvorite bjee beskrajno golem trg krcat ljudima, skoi na povieno mjesto i otpoe propovijed nevidljivu mnotvu. Brao, dignite pogled: evo nas - na jednoj strani metar Lazar, na drugoj Pavao, sluga Kristov. Pa birajte! Ako za njim poete, majstorom Lazarom, ivjet ete u bijedi, osueni na vjenu trku u bubnju to ete ga svojim nogama okretat, a nikamo ne putujui; raat ete se i umirat ko to se ovce kote i ugibaju, ostavljajui za sobom aku vune, umiruu jeku blejanja i gomilu brabonjaka. Budete li, pak, mene slijedili putom ljubavi, truda i boja - osvojit emo svijet. Eto, birajte! Na jednoj vam je strani Krist, sin Boji, spasenje svijeta... a na drugoj metar Lazar. U oganj bjee zapao: strijeljao je orlovskim oima po nevidljivom mnotvu. Krv mu uzavrije, uruie se zidovi oko dvora, nestade crnia i Lazara - a do njega dopre glas: Apostole nrd, veliki due, ti koji si svojom krvlju i suzama prepleo obmanu i u istinu ju pretvorio: stani pred nas i vodi nas. Dokle emo stii? Pavao irom raskrili ruke, te - grlei cijeli svijet - uskliknu: Sve dokle ljudsko oko see... i dalje, dokle ovjeje srce moe dosegnuti! Golem je svijet - slava budi Bogu! Za zemljom Izraelovom lei Egipat, a na drugu stranu Sirija, Fenicija, Mala Azija, Grka i veliki bogati otoci Cipar, Rodos i Kreta. Jo dalje je Rim... a jo dalje zemlje barbara s dugim plavim uvojcima i dvosjeklim bojnim sjekirama. Koje li radosti isploviti u rano jutro, kada te vjetar s planina ili puine miluje po licu, pa uzeti kri i zasadit ga u stijenje i ljudska srca, te njime obiljeit osvojene dijelove
319

svijeta! Koje li radosti biti prezren, premlaen, baen u tamnicu i ubijen - a sve zarad Krista! Polako dolazei sebi, utihnuo je, nevidljivo se mnotvo rasplinulo u zraku. Okrenuo se i vidje Isusa, koji ga je dotad sluao oslonjen o zid - preneraen i zadivljen. Zarad Krista... ali ne tebe, metre Lazare, nego pravoga, moga Krista! Isus stade ridati; nije se vie mogao suzdrati. Crni mu prie, te ree: Zato plae, Isuse iz Nazareta? Tajni moj drue, apnu Isus, nai mi nekoga tko se ne bi rasplakao videi jedini puta spasenja svijeta. Pavao sie s onog kamena - iz prorijeene kose na tjemenu para mu se dizala. Skide sandale s nogu, udari jednom o drugu da strese prainu, nazuje ih, te da e put dvorinih vrata, a onda vidje Isusa, duboko potitenog, nasred dvora. Otresao sam prainu tvoga doma sa sandala... pa, zbogom! Neka ti, majstore Lazare, ne uzmanjka dobra jela, boljega vina, njenih poljubaca, a i lijepu starost doivio. Ali, da se nisi usudio u posao mi se mijeat! Bude li, gotov si - uje li me, metre? - gotov! Bila bi ti to vrlo pogrena zamisao... E, ba te je bilo divno sresti: oslobodih te se, a upravo sam to i htio - otarasit te se. Pa, eto, jesam i sad sam slobodan, svoj sam gazda. Zbogom! Rekavi to, skinuo je rezu s vrata i jednim skokom izaao na put prema Jeruzalemu. Kako li mu se uri! ree crni, prilazei vratima i ispraajui Pavla ljutitim pogledom. Zasukao je rukave i hita poput izgladnjela vuka... taj e poderat svijet. Okrenuo se zatim da bi ozraio Isusa svojim moima, te ga liio sjene kobnoga zloduha, koji bjee siao s neba i uzrujao ga. Isus prekorai prag i izae nasred ulice, te s bolom i enjom pogleda za pomahnitalim apostolom koji, ve poodmakavi, prijee u trk. Strane uspomene i gorina u elucu, to ih bjee posve zaboravio, iznova uzavrijee u njemu. Negra obuze zebnja, te mu prie i uze ga za ruku. Isuse, ree mu tiho, ali zapovjedniki, Isuse iz Nazareta, um ti se uskovitlao. U to si se zagledao? Doi unutra. Ali Isus, nijem i problijedio, protrese svoju ruku, te odbaci anelovu s nje. Ui u dvor, ponovi aneo ljutito. Bolje ti je da poslua to ti govorim... dobro zna tko sam. Ostavi me na miru! zagrmi Isus, i dalje pratei oima Pavla, koji mu je nestajao u daljini. eli li poi s njim? Ostavi me na miru! uzviknu ponovo Isus. Osjetio je naglu studen, zubi mu zacvokotae. Marijo, pozva ju crni, Marto! - uskliknu, grabei Isusa vrsto oko pojasa, da mu se ne bi oteo. Obje ga ene ue, te istrae - s buljukom djece za sobom. I vrata okolnih kua
320

se pootvarae, a susjedi pritrae i okruie Isusa ukopanog nasred puta, blijedog kao krpa. Najednom zakoluta oima i bez rijei se sloi na zemlju. Osjetio je da ga diu, nose u postelju, prskaju mu sljepoonice ruinom vodicom, stavljaju rubac namoen octom pod nos... Kad je otvorio oi, vidje svoje ene i nasmijei im se - a kad je krajikom oka ugledao crnia, sklopi ruke i ree mu moleivo: Dobro me dri, ne daj da odem. Dobro mi je tu gdje sam. 33 Isus je sjedio pod starom odrinom u svom dvoru, sijede brade sputene niz gole grudi. Pasha bijae, pa se okupao, namiri- sao kosu, bradu i pazuha, te se presvukao u istu odjeu. Dvorina vrata bjehu zatvorena, a nikoga uza nj - ene, djeca i unuci igrali su se u stranjem dijelu kue. Crni djeai, pak, koji se u zoru bjee ispeo na krov, gledao je odande put Jeruzalema, mualjiv i mrzovoljan. Isus pogleda svoje ruke: od ramena do zapea bjehu mu se strahovito otromboljile, dok mu ake postadoe same kvrge. Tamnomodre vene izrazite kao da e iskoiti iz koe, a na dlanovima udni tragovi rana, sve nezamjetniji na putu nestajanja. Odmahnuo je sijedom glavom, namrtio se grubim crtama lica i uzdahnuo. Kako li brzo godine prooe... kako ostarjeh! A ne samo ja, nego i moje ene, drvee oko kue, pa i vrata na njoj, prozori, kamene ploe po kojima gazim. Uasnut tom spoznajom, sklopio je oi i uini mu se da uje protjecanje vremena poput rijeke to tee iz visoka izvora njegova uma pa niz vrat, lea, prsa, kukove i bedra... sve do stopala. Zauvi neije korake u dvoru, otvorio je oi bjee to Marija. Vidjela ga je utonulog u misli, te prila i sjela uz njegove noge; Isus joj se zagleda u kosu, neko crnu kao gavranovo pero, sada bijelu kao i njegova. Obuze ga beskrajna njenost: u mojim je rukama posijedjela, u mojim... Sagnuo se, te joj ree: Sjea li se, voljena Marijo, pamti li koliko su puta laste doletjele od onoga blagoslovljenog dana, kada prekoraih prag vae kue da bih njezin domain postao i kao mu ti u utrobu prodro? Koliko smo puta sijali zajedno, ponjeli, vinograd obrali, masline pokupili? Posijedjela ti je kosa, najdraa Marijo, kao i odvanoj Marti. Jest, ljubljeni, posijedjeli smo, odgovori ona. Prooe godine... Lozu pod kojom sjedimo zasadili smo one godine kad naie onaj prokleti grbavac, koji baci ini na te i u nesvijest te srui, sjea li se? A koliko se ve godina sladimo groem s nje? Negro spuznu s ruba krova i stade preda njih, bez rijei. Marija se die i ode; nije voljela to udno usvojene, koje nije odrastalo ni starilo - nikad ne bjee naistu s tim je li eljade ili duh... zloduh, pae, koji im jednom ue u kuu da ju nikad ne napusti. Osobito je zazirala od njegovih prodornih zvjeravih oiju i tajnih nonih razgovora s Isusom. Crni mu prie, u oima mu - kao i gotovo uvijek - podrugljiv smjeak; iskesio
321

se, otkrivajui otre, bljetavo-bijele zube, te e tiho: Isuse iz Nazareta, kraj se primakao. Kakav kraj? Isus e iznenaeno ga pogledavi. Kraj se blii... opet e crni djeak pokazujui mu prstom preko usana da ne die glasa; unuo je preda nj, cerekajui se. Hoe re da me ostavlja? upita Isus, najednom osjetivi da ga ta pomisao raduje i donosi mu golemo olakanje. Jest, kraj doe... a to se smijei, Isuse iz Nazareta? Sretan ti put. Dobih od tebe sve to sam htio - ne treba mi ba nita vie. Tako li mi kae zbogom? Zar si tako nezahvalan? Sve godine moga truda za te, svi napori da ti ispunim svaku elju... sva ta tlaka utaman? Ako ti nakana bjee u med me umoit ko pelu, da oguglam od obilja, uzaludan ti bjee trud. Pojeo sam meda koliko sam htio, koliko sam mogao... ali mi se od njeg ne razvie krila. Kakva sad krila, vidovnjae? Dua! Kukave, misli da ima due? Negro e uza zloban grohot. Imam! A njoj ne treba ni anela uvara, ni crnia potrka slobodna je. Aneo uvar se razbjesni. Buntovnie! siknu, te uze kamen iz kaldrme, zdrobi ga meu dlanovima i rasu prainu zrakom. Neka ti bude, procijedi, vidjet emo jo! Zatim krenu prema vratima, niui kletve sebi u bradu. Oajniki krici odjeknue, zau se zapomaganje, naricanje... njitanje konja, topot mnotva u bijegu. Jeruzalem gori! vikala je svjetina. Osvojie Jeruzalem! Propadosmo! Rimljani su mjesecima opsjedali grad, ali su se Izraeliani uzdali u Jahvu, vjerujui da nisu u pogibelji - da se sveti grad ne moe ognjem razoriti, te da stoga smiju biti neustraivi pod zatitom anela sa ezlom nad svakim njegovim vratima. A sad... ene su mahnito jurile ulicama kosu upajui, a mukarci halje razdirali, zazivaju Boga da se ukae. Isus se die, uze Mariju i Martu za ruke, uvede ih u kuu i zabravi vrata. Zato plaete? ree im suosjeajno. Zato se opirete Bojoj volji? Poujte to u vam kazat i odagnajte strah. Vrijeme je poar, ene moje ljubljene: vrijeme je vatra, a Bog dri raanj na kojem svake godine okrene pashalnog janjca. Ove mu je godine to janje Jeruzalem, sljedee e biti Rim, one za njom... Joj, ne govori nita, Uitelju, vrisnu Marija. Zaboravlja da smo ene, slaba bia. Oprosti, Marijo, Isus e samoprijekorno, smetnuo sam to s uma. Kad srce krene uzbrdicom, zaboravlja... nema milosti. Dok je tako zborio, s ulice se zaue neiji teki koraci, zatim dahtanje, te udarci batinom po vratima. Crni skoi na noge i dohvati zasun, pogleda Isusa i nasmijei se podrugljivo:
322

Da otvorim? upita, jedva se susteui da ne prasne u grohot. Evo ti starih drugova, Isuse iz Nazareta. Mojih starih drugova?! Sad e ih vidjeti! uskliknu Negro i irom rastvori vrata. Na pragu se pojavi nekoliko guravih staria, oronulih i neprepoznatljivih - navalie u dvor jedan se na drugog naslanjajui, kao da bjehu slijepljeni, pa da se ne mogu odijelit jedan od drugoga. Isus uini korak prema njima i stade; htjede u prvi mah ruku pruiti da im poeli doborodolicu, ali mu se istom dua urui pod bremenom nepodnoljive gorine, saaljenja i gaenja. Spontano je stisnuo ake i zastao, utei kako od te skupine dolazi teak vonj dima od izgorjela drva, osmuene kose i gnojnih rana. Crni se uspne na kamen za uzjahivanje na konja, obuhvati ih pogledom i zlobno se isceri. Koraknuvi prema nezvanim posjetiteljima, Isus se obrati starcu koji je posrtao pred ostalima. Ti, prvi... prii amo. Stani tu dok ne razgrnem ruevine vremena i ne sjetim se ko si. Srce mi se uznemirilo, ali ta izobliena tjelesa, oi pune beznaa... ne prepoznajem vas. Zar mene ne prepoznaje, Uitelju moj?! Petre!... Zar si ti ona stijena na kojoj neko, u mladosti- ludosti, htjedoh crkvu moju sagraditi? Kako li si propao, sine Jonin!... Ma kakva stijena - spuva puna rupa. Godine, Uitelju moj... Kojeta! Kakve godine? Ne moe na njih svalit dok se dua uspravno dri, ona tijelo podupire i ne doputa im da ga dodirnu. Dua ti je oronula, Petre, tvoja dua! Sustigoe me sve nevolje ovoga svijeta. Bjeh se oenio, djeca mi se narodila, ranjavan bio... vidio Jeruzalem u plamenu... a ovjek sam obian, pa me sorilo. ,,Jes... ovjek si, pa te uruilo, promrmlja Isus suutno. Jadni moj Petre, u svijetu kakav je danas, treba bit Bog i Vrag da bi izdur. Obrati se zatim sljedeemu, koji se bojaljivo pojavio preko Petrova ramena: A ti? Nos ti odsjekoe... ovjee, glava ti je ko mrtvaka lubanja - same rupetine. Kako misli da te mogu prepoznat? Nego, drugaru, reci neto... kai Uitelju! pa u se moebit sjetit ko si. Poharan stvor kriknu Uitelju!, pognu glavu i umuknu. Jakov! Zebedijin najstariji sin, onaj gorostas trezvena uma?! Njegovi ostaci, Uitelju, Jakov e tugaljivo. Strana me oluja poharala... kobilica mi se skrila, oplata raspucala, jarbol pao... ko podrtina se luci vratih. Kojoj luci? Tebi, Uitelju. A to bi ja mogao uinit za te? Nisam ti ja kver, gdje bi te se dalo pouperit. Nije mi to lako izustit, ali je uprav tako, Jakove: jedina tvoja luka sad je morsko dno. Ko to bi tvoj otac znao re: nije nego kako ti ja kaem. Preplavljen osjeajem tjeskobe i tuge, obratio se sljedeemu uruenom stariu:
323

A ti tamo? Da ti, sparueni kole za lozu da nisi neko Natanijel bio? Neto si mi se rasklimao... Ta, vidi tu nabranu kou, oputen trbuh, prazan podbradak - sve visi s tebe! A gdje nestadoe miii, Natanijele? Nita ne ostade osim kostura s neto kourine. Jes - ko skela bez graevine, ali... to e ti vie, i takav moe na nebo. Kakvo nebo?! razjari se Natanijel. Nije me dovoljno zla snalo to mi odsjekoe ui, prste... jedno oko izbie - nego ostadoh i bez svega ime si nas obrlatio: slave, uznositosti, sjaja kraljevstva nebeskog. Svega ime nas opi... ma se, bogme, istrijeznismo. to ti, Filipe, veli - imam li pravo? A to da ti kaem, Natanijele, oglasi se stari skriven u sredini skupine. to da ti kaem, brate moj... ja, koji te nagovori da nam se pridrui? Isus saaljivo kimnu glavom i uze za ruku sparuenog ovjeuljka, koga neko Filip zvahu. O, kako te bjeh zavolio, Filipe... najboljeg od svih pastira, jer ovce ne imae. Samo si obanski tap nosio i njime zrak natjerivao, noni vjetar na pau izgonio. U tvojoj si mati ognje palio, goleme kotlove na njih stavljao, mlijeko u njima kuhao i slijevao ga s planina u nizine da se sirotinja napije. Cijelo ti imanje u srcu bijae, a izvan njega bijeda, poruga, samoa i glad. To je znailo moj uenik biti!... Filipe, Filipe, ponajbolji meu pastirima, kako li propade! A udio si za pravim ovcama, onima iju vunu i meso moe rukom opipat - i to te podera! Gladujem, odvrati Filip. to mi moe re? Misli na Boga, pa e ti se napunit trbuh! ree mu Isus, najednom kamena srca. Okrenu se potom ostarjelom grbavcu, koji se bjee sruio u korito za zalijevanje vrta i tako ostao, drui cijelim tijelom. Podigao ga je, razdrljio dronjke to su ga pokrivali, digao mu kosu s obrva, ali ga nije mogao prepoznati. Ipak, dok mu je micao vlasi, vidje mu velika objeena uha - i od starosti pohabano pero za desnim, te se grohotom nasmija. Ma, dobro mi doao, klempavi, pozdravi ga. Na to li ti spadoe one goleme ui, uspravne i runjave ko u tovara, a nauljene ko zeje... vazda u strahu, znatielji i gladi za rijeju. Dobro mi dole crne vrljotine, tintarnico mjete srca! kraba li jo ita, Mateju, pisarino moja? Vidim da ti je pero, premda skreno, jo za uhom... zar si ratovao njime, koristei ga kao koplje? to se sprda sa mnom? ovaj e s gorinom na ustima. Zar mi se nikad nee prestat izrugivati? A sjeti se kako sam velianstveno bio poeo ispisivati tvoje rodoslovlje... ufaju se da u, uza te, i ja u besmrtnost kroiti. A sad, pogubi paun perje - jer paun i ne bjee, nego omitarena koko. Grdne li tete moga truda! Isus osjeti kako mu klecnue koljena. Sagnuo je glavu, ali ju odmah i uspravi, razdraeno upirui prstom u Mateja. Umukni! zaprijeti mu. Kako se samo drznu! Uto se neki olinjali razrok stari progura Natanijelu izmeu tula, te se skvri pred njim. Isus se okrenu, vidje ga i odmah prepozna. Toma, nevjerno moje edo, dobrodoao! Gdje li zube posij a? Kamo li ti se djenue one dvije dlake s glave? Kojem li jarcu iupa tu masnu etkicu to ti visi s
324

brade? Dvolinjak sa sedmorim oima, vazda nepovjerljiv... ko bi to mogao bit nego Toma? Glavom i bradom! Samo mi zubi fale - poispadae usput - i one dvije vlasi. Sve ostalo, na okupu. A pamet? Pijevac bio, pijevac ostao. Penjem se na hrpu gnoja dobro znaju da ne donosim sunce, ali svejedno kukurijeem svake zore - jer znam kad je pravi tren da se kukurijekne. I ti si se, junaino nad junainama, tukao za spas Jeruzalema? Ja da se tuem? Nisam toliki blesan! Igrao sam se proroka. Proroka?! Zar takvomu mravu krila izrastoe? A jel te Bog nadahnuo - ii otpuhao? Kakve on veze ima s tim? Pamet je moja, sama samcijata, tajnu nababrljala. Kakvu sad tajnu?! to znai bit prorok. I tvoja je svetost to neko znala, ali cijenim da je zaboravila. Dobro, lukavi Toma, podsjeti me - moda mi opet ustreba. Dakle, to je prorok? To ti je onaj koji, kada svi padnu u oaj, ponudi nadu - a kad se svi ponadaju, on oajava. Pita me zato? Zato jer je razvalio veliku tajnu: da se kolo okree. Opasno je eljadetu s tobom razgovarat, Toma, ree Isus namignuvi mu. U tvojim sitnim zvjeravim i razrokim oima nazirem repinu, dva roga i arki iak svjetla to saie. Pravo svjetlo saie, Uitelju, zna ti to dobro... ma grijei saalijevaju se nad ljudima. Srce ljudsko suosjea, zato se svijet i uruava u tminu - al je um nemilosrdan: stoga je svijet u vjenom poaru... Ah, daje mi znak da umuknem - i pravo ima, zautjet u. Zar da otkrivamo takve tajne pred ovim priprostim duama? Nitko ih od njih ne moe podnijet osim njega. Koga njega? Toma se povue natrake do dvorinih vrata i pokaza mu ali ne dodirujui ga, ljudeskaru s onu stranu praga, nalik stablu vremenima poharanom, gromovina spaljenih grana. Njega! ree, uzmakavi u istom trenu. Jude! Samo se taj jo uspravno dri. Pripazi se, Uitelju, pun je sile, taj se nikom nije povinovao. Blago s njim govori, umili mu se... jer, gle, tvrda mu tikva od bijesa paru puta. Dobro... pa emo, da bismo izbjegli da nas taj divlji pustinjski lav ugrize, uputit na nj pripitomljenoga. Na to li smo spali... Zatim e, povienim glasom: Judo, brate moj, vrijeme je kraljevski tigar ljudoder, ali nisu njemu ljudi dovoljni - taj pustoi gradove, kraljevstva, pa i... prosti mi, Boe... same bogove. Tebe, pak, vrijeme kanda nije dodirnulo! Srdba tvoja nee da umine - ne, ti nikad nisi sklopio primirje sa svijetom. Jo nazirem neotupljen no u tvojim njedrima, u oima ti vidim mrnju, bijes i ufanje, estoke ognje tvoje mladosti... Dobrodoao! Judo, zar ne uje? promrmlja Ivan, koji se bjee bacio pred Isusove noge. Neprepoznatljiv bijae, duge bijele brade i s dvjema dubokim ranama, na obrazu i
325

vratu. Judo, ne u li? Uitelj te pozdravlja, uzvrati mu! Zadrt je i tikve ko u mazgova, oglasi se Petar. Taj e sva usta izgrist da ne bi progovorio. Isus, pak, prie svomu starom divljem prijatelju oima prikovan za njegove, te mu se obrati blagim glasom: Judo, nekakve mi brbljave ptice-glasonoe kuu nadletjee, pa neke vijesti ispustie, to mi u dvor padoe. Po njima, ti se kanda u brda odmetnu, te zarati protiv ugnjetaa, domaih i stranih. Onda sie do Jeruzalema, pohvata saduceje izdajnike, veza im crvene vrpce oko vratova, te ih pokla ko janjce na oltaru Boga Izraelovog. Velika si ti dua, Judo, ma oajna i mrana... otkad se rastadosmo, ne vidje jednoga dana dobrote. Judo, brate moj, silno si mi nedostajao. Dobrodoao! Ivan bjee nastavio promatrati Judu uasnutim pogledom, videi da jo grize usne kako ne bi rije rekao. Nee taj gusti dim nikad prestat kuljati nad njegovom glavom, promrmljao je sebi u bradu i vratio se ostalima. Pripazi se, Uitelju, ree Petar. Promatra te iz svakoga kuta i procjenjuje s koje bi te strane napao! Judo, tebi govorim, brate moj, nastavi Isus. Zar me ne uje? Lijepo te pozdravljam, a ti nikako da poloi ruku na srce i kae Dago mi je da te vidim! Je si li ogluio od patnje u Jeruzalemu?... Ne grizi usne - muko si, pa podnesi, a i da mi nisi zapao u bugarenje. Ti si svoju dunost valjano ispunio. Te duboke rane po tvojim rukama, grudima, obrazu - a sve sprijeda - potvruju da si se tukao kao lav. Ali to moe ovjek protiv Boga? Jer, ratujui za spas Jeruzalema, protiv Boga si se borio. Jo je davnih godina sveti grad u njegovim nakanama u pepeo pretvoren. Gle, primae mu se na korak, promrmlja Filip, sve ustraeniji. Utisnuo je glavu meu ramena, kao bik... sad e ga udarit! Maknimo se mi ustranu, momci, ree Natanijel. Evo na! Die aku... Uitelju, Uitelju, uvaj se! kriknue Marija i Marta stupivi blie. Isus, meutim, nastavi mirno govoriti - premda su mu usne poele zamjetno drhtati. I ja sam se tukao najbolje to sam mogao, Judo, brate. U mladosti krenuh, kako i prilii mladu ovjeku, svijet spaavat, a kasnije, kad mi je um dozorio, priklonih se ponaanju odraslih... prilagodih se. Bacih se na posao: zemlju sam orao, bunare kopao, lozu i masline sadio. Uzeh enu u naruje i porod stvorih - pobijedili smrt. Nisam li ti uvijek govorio da u... i odra ti rije: pobijedio sam ju! Juda se najednom ote s lanca, razgrnu Petra i ene koji bjehu stali preda nj, unese se Isusu u lice i divlje kriknu iz dubine grudi: Izdajico! Svi se okamenie, a Isus problijedi i stavi ruke na prsi. Ja?! Jel ja? apnu. Opaku si rije izrekao. Povuci ju! Izdajico! Bjegune! Sparueni starii problijedie i dadoe se u bijeg Toma je prvi izletio na ulicu. ene ostalima preprijeie put. Ne uzmiite, brao! Sotona die ruku na Uitelja, udarit e ga! povie Marija. I Petar jurnu put vrata, ne bi Ii umakao, ali ga Marta dograbi za iju. A kamo bi ti? ree mu oporo. Hoe li ga se jo jednom odrei?
326

Ne bi se ja u ovo mije , sa zebnjom e Filip. Iskariot ima monu ruetinu, a ja sam star. Ajdmo mi, Natanijele. Juda i Isus stadoe licem u lice. S tijela riobradoga para se dizala, vonjajui znojem i gnojnim ranama. Izdajnie! Pobjegune! zaurla ponovo. Na kriu ti mjesto bjee. Ondje ti Bog Izraelov odredi ratni raspored. Al si se usprpao, pa kada smrt die glavu da te pogleda, kidnu glavom bez obzira. Sakri se Mariji i Marti pod suknje. Kukave! Promijenio si ime i lik, lani Lazare, sve da bi se spasio! Judo Ikariotski, u tom se trenu oglasi Petar (ene mu bjehu razbudile smjelost), uj me, Judo, jel se tako razgovara s Uiteljem? Zar nema nimalo potovanja spram njega? S kojim uiteljem?! riknu Iskariot, udarivi pesnicom desne u dlan lijeve ruke. On? Zar nemate oi, pa da vidite... pameti da prosudite? On uitelj?! to nam je neko napri , a to je od toga ostvario? Gdje mu je aneoska vojska, za koju kaza da e sletjet i spasit Izrael? Gdje mu je kri, uz koji smo se trebali na nebesa uspet? Kad ga vidje, ovaj se lani Mesija smeo i u nesvijest sruio... a onda ga ove gospe uzee da im djecu naklepa. Veli da se tukao, i to hrabro... Jes, epurio se ko kopun, ali je tvoje mjesto, bjegune, na kriu bilo, ko to zna. Ima drugih da oru jalova polja i opasuju usidjelice, a tvoja je dunost bila da skona na kriu - i to ti jasno kaem! Hvasta se da si pobijedio smrt - a ime?! Djecom, zalogajem boga podzemnoga svijeta? Pukim zalogajem! Sto ti je dijete, nita nego objed anelu smrti. Pretvorio si sama sebe u njegovu mesnicu, pa mu isporuuje obrok za obrokom. Izdajnice! Pobjeglico! Kukavico! Judo, brate moj, Isus e poluglasno, sav se tresui. Pokai malo razumijevanja. Srce si mi slomio, sine drvodjeljin, zaurla Juda, a htio bi da pokaem razumijevanja! Doe mi da nariem ko udova i udaram glavom o stijenje. Proklet dan kad si se rodio, onaj kada mene mati porodi, a nadasve ura kada te sreto i kad mi srce ufanjem ispuni! Kakva li ono radost bjee, kakav osjeaj slobode i ispunjenosti, kada bi na elo stao i poveo nas propovijedajui o nebesima i zemlji!... Grozdovi su se inili veliine dvanaestogodinjeg djeaka, znali smo se zasitit jednim zrnom ita. Jednoga samo dana imali pet hljebova, a nahranismo tisue i jo nam pretee dvanaest koara. A tek zvijezde: kojeg li bljetavila, koje li poplave svjetla na nebu! Ne bjehu to zvijezde, nego aneli... ma, ne ni oni, nego mi - tvoji uenici. Svitali smo i zapadali, a ti nam bjee u sred sredine ko sjevernjaa, mi oko tebe u kolu razigrani! U naruje si me uzeo - sjea li se? - i molio me Izdaj me, izdaj! Moram biti razapet i uskrsnuti, eda bi svijet spasio! Juda predahnu na tren, a od naprezanja mu se rane otvorie i gnoj stade iz njih curiti. Starii, nagruvani jedan do drugoga, upinjali su se ne bi li se sjetili onoga o em je govorio i vratili se u ivot. Suza zablista u Judinom oku. Ljutito ju je obrisao, te nastavio urlati - bjelodano jo ne bjee ispraznio srce. Ja sam jaganjac Boji, blejao si. Ja idem na klanje da
327

bi svijet spasio. Judo, brate moj, ne boj se... smrt predstavlja vrata besmrtnosti - i moram proi kroza njih. Pomozi mi! A ja sam te toliko volio, tako ti vjerovao, da reko Da! i izdado te. A ti... ti... Pjena mu je udarila na usta. Zgrabio je Isusa za ramena, estoko ga protresao i pritisnuo uza zid. Opet je poeo urlikati: to uope radi ovdje? Zato nisi bio razapet? Kukavice! Izdajnie! Pobjeguljo! To ti je sve to si u ivotu postigao?... Zar nema srama. Jo te jednom pitam, s podignutom pesti: Zato si kidnuo s kria? Uuti! Smiri se! zavapio je Isus... a krv mu potee iz svih pet rana. Judo Ikariotski, opet se umijea Petar, zar nema milosti? Pogledaj mu ruke, stopala... stavi mu ruku na grudi, ako ne vjeruje. Krvari! Juda se usiljeno nasmije, onda pljune na zemlju, te povie: E... drvodjeljin sine, ba mi ne da da se istutnjim, jel? Oito te tvoj aneo uvar i noas posjetio. Moj aneo uvar... promrmlja Isus stresavi se. Da, tvoj aneo uvar - Sotona! Narisao ti je krvave mrlje na rukama, nogama i boku, kako bi prevario cijeli svijet, a i samoga sebe. Sto si tako blenuo u me? to ne odgovara? Kukavelju! Izdajice! Povrh svega, bjegune s bojnoga polja! Isus zatvori oi - osjetio je da gubi svijest, ali se nekako odrao na nogama. Judo, progovori drhtavim glasom, uvijek si bio svojeglav i divlje naravi, nikad se nisi srodio s ljudskim ogranienjima. Zaboravlja da je dua u ovjeka kao strijela koliko god ju izbacio put neba, uvijek padne natrag na zemlju... a ivot na zemlji podrazumijeva odbacivanje krila. uvi to, Juda je doslovce pobjesnio. Sram te bilo! zaurlao je. Je li ti to najbolje to si smislio, sine Davidov, sine Boji, Mesijo?! ivot na zemlji, ako nisi znao, jest blagovati hljeb i u krila ga pretvoriti vode se napiti i u krila je pretvoriti. Smisao ivota na zemlji je u irenju krila... a tako si nam i ti govorio, izdajico. Nisu to moje rijei, nego tvoje: samo te podsjeam, ako si ih sluajno zaboravio! Mateju, gdje si, krabalo? Ovamo dolazi! Odmotavaj svitak, vazda ti je u njedrima... ba ko meni no. Odmotavaj tu kourinu, a premda je poderae godine, moljci i tvoj znoj, neto se jo dade vidjeti. Ajde, otvaraj svoje pisanije i itaj, da bi plemeniti gospodin, o kojem se radi, uo svoje rijei i sjetio ih se. Ono kako mu jedne noi doe znaajan jeruzalemski plemenita, imenom Nikodem, te ga u potaji upita: Tko si ti? Sto si to naumio?... A ti, drvodjeljin sine, odgovori mu - pamti li? - da krila kuje! Kad si to rek, svi osjetismo kako nam na leima izrastaju. A do koje si mudrolije sad stigao, ti operuani kokote? Cvili tu kako ivot na zemlji podrazumijeva odricanje od krila. Uh!... Gubi mi se s oi, kukave! Kad ivot ne bi bio od munja i gromova, to bi mi onda? Ne prilazite mi, Petre, ti prevrtljive, ni Andrijo, ljepodue. I dosta dernjave, ene! Neu ja njega... Zato bi dig ruku na nj, kad je ve mrtav i pokopan? Jes, dri se na nogama, jo govori, plae... al je mrtav. Leina! Neka mu Bog prosti, jer ja ne mogu. Dabogda mu krv, suze i pepeo Izraelov na glavu pali! U tom trenutku uzbuenu starad snaga izdade i svi se sloie u hrpu na tlu.
328

Pamenje im se bjee razbudilo: opet su se osjeali mladi, sjeali se kraljevstva nebeskoga, prijestolja, uzvienosti... pa najednom stadoe naricati. Ridajui i leleei, glavama su o kamenje tukli. I Isus pone suziti, te zavapi: Judo, brate... oprosti mi! Htjede se baciti riobradom u zagrljaj, ali ovaj odskoi, te isprui ruke, ne doputajui Isusu da mu prie. Da me ni dirnuo nisi! dobaci mu gnjevno. Ni u to vie ne vjerujem... i ni u koga. Srce si mi slomio! Isus se zanjiha, te se osvrnu uokolo itei na koga bi se oslonio. Ali, ene - u oaju, niice na zemlji - upale su kosu i vritale, dok su ga uenici promatrali s bijesom i mrnjom. Crni djeak bjee nestao. Jesam... izdajnik, kukavica i pobjeg, tiho ree. Sad shvaam: propao sam. Jest, trebao sam bit razapet, ali mi je uzmanjkalo hrabrosti, pa sam kidnuo. Oprostite mi, brao, prevario sam vas... O, kad bi mogao proivjet ivot jo jednom ispoetka! Sruio se na zemlju i stao udarati elom o velike oblutke kaldrme u dvoru, sveudilj zapomaui: Drugari, stari moji prijatelji... kaite mi blagu rije, utjeite me. Izgubljen sam, nestajem. Ruku vam pruam... a zar se nitko ne usuuje prihvatit ju, poloit svoj dlan na moj i re mi lijepu rije? Ba nitko? Ni ti, voljeni Ivane? ak ni ti, Petre? A zato govorit, kad se nema to kazat? ridajui e najdrai mu uenik. Kakve li si ari bio bacio na nas, sine Marijin? Obmanuo si nas, ree Petar otirui suze. Ima Juda pravo: rije si prekrio. Uzaludni nam bjehu ivoti. Nato se cijela skupina gnjevnih staria oglasi jednodunim uzvicima krcatim jada: Kukavico! Bjegune! Izdajnie! Kukavico! Bjegune! Izdajnie! I Matej se ojadi: Uzalud sav moj trud... ba utaman. A kako sam vjeto usklaivao moje zapise s kazivanjima i knjigama proroka! Ne bjee nimalo lako, ma sam uspijevao. Sama sam sebe sokolio govorei kako e u nekim buduim sinagogama vjernici otvarati debele svitke sa zlatnim uresima i govoriti Danas itamo iz presvetog Evanelja po Mateju! Ta mi je misao krila davala, pa sam pisao... pisao... A sad, kad se sva veliina razila poput dima, neka sramota padne na tvoju glavu - ti nezahvalni, nepismeni, kukavni izdajico! Trebao si bit raspet. Jesi, ako ni za to drugo, onda zarad mene, da moje pisanije ne budu liene svrhe i smisla. Jest, na kri si trebao! Jo se jednom s hrpe sparuene staradi zau jednoglasno jadikovanje i ruenje: Kukavico! Bjegune! Izdajnie! Kukavico! Bjegune! Izdajnie! U tom se asu Toma vrati kroz dvorina vrata. Uitelju, povie, sad kada te svi napustie i pogrdama te blate, ja te neu ostavit. Ne, ja te ne ostavljam - prorok Toma ostaje uza te! Ne rekosmo li da se kota okree?... E, pa stoga ti neu lea okrenut jer ekam da se kolo okrene. Petar se die, te e Judi: Iskariote, kreni prvi... vodi nas. Idemo!
329

Teko sopei, starii se pridigoe, dobacujui Isusu - koji bjee zauzeo pola dvorita, leei potrbuke, licem prema tlu i rairenih ruku - sveudilj isto: Kukavico! Bjegune! Izdajnie! Kukavico! Bjegune! Izdajnie! Jedan po jedan, bijesno viajui pestima, izaoe iz dvora i nestadoe niz ulicu. Isus zakoluta oima punim tjeskobe, te vidje da je sam. Sve bjee iezlo: dvorite i kua, vrata prema ulici, samo selo... niega ne bjee. Nita ne ostade, osim kamenja pod njegovim nogama - kamenja krvlju obljevenog, a podalje nizbrdo... gomila: tisue glava u tmini. Svim je silama nastojati otkriti gdje se nalazi, tko jest i zato osjea bol. Htjede dovriti onaj povik, kriknuti LAMA SABAHTANIL. Pokuao je pokrenuti usne, ali nije mogao. Smrailo mu se pred oima, nesvjestica ga je svladavala - uini mu se da ga nekakav vrtlog nosi nadolje, da nestaje. Ali najednom, dok je tako ponirao u nitavilo, mora biti da se netko dolje na tlu smilio na nj, jer vidje pred sobom trstiku sa spuvom namoenom u ocat - taj netko mu je njom dodirnuo usne i nozdrve. Duboko je udahnuo gorko-kiseli miris, ivnuo, udahnuo to je vie mogao, pogledao put nebesa i ispustio oja- niki krik: LAMA SABAHTANI! Odmah zatim je oborio glavu, posve iscrpljen. Osjeao je strahovite boli u rukama, stopalima i oko srca. Pogled mu se na tren razbistrio, te vidje trnovu krunu, krv, kri... a dvije zlatne naunice i dva niza blistavo bijelih otrih zuba blje- snue u pomraenomu sunevom svjetlu. Onda je uo zloban i podrugljiv smijeh, onih naunica i zuba nestade... Isus ostade visjeti u zraku, sam samcat. Glava mu klonu, ali se najednom sjetio gdje je, tko je i zato osjea bol. Obuze ga neopisiva i nesputana radost - jer ne bjee on kukavica, izdajnik, bjegunac! Ne, razapet bjee, na kri avlima pribijen. asno se ponio do samoga kraja, odrao je rije... a u trenutku kad je uskliknuo ELI! ELI! iskuenje ga spopade i na djeli sekunde u zabludu odvede. Sva ona veselja, vjenanja i djeca lani bjehu jednako kao i oronuli starii, koji su mu vikali da je izdajica, kukavac, pobjeg. Sve, ama ba sve to bjehu prividi to ih avao posla - a njegovi uenici bjehu ivi i puni zanosa. Razili su se zemljama i morima najavljujui dobru vijest. Sve se odigralo kako je trebalo, slava budi Bogu! Trijumfalno je kriknuo: IZVRILO SE! I jest, kao to bi na mjestu bilo i da je rekao: Poelo je. KRAJ

KIKA
330