Glava 1

Osnovni pojmovi
1.1 Matematika logika c

U ovom emo dijelu osnovne pojmove matematike logike, jer se u najveem c c c broju uz njenu pomo formuliu i dokazuju matematike tvrdnje. Sud ili c s c iskaz je osnovni pojam matematike logike. Iskazima smatramo reenice c c za koje je mogue utvrditi da li su tane (istinite) ili netane (lane). c c c z Iskazi se obino oznaavaju malim latininim slovima p, q, r, . . .. Ako je iskaz c c c p taan onda to zapisujemo sa Ako je iskaz p taan pisaemo (p) = , a c c c ako je netaan (p) = . Pored toga, znaci i oznaavae nam bilo koji c c c taan, odnosno netaan iskaz. c c Iskazi sa kojima emo se mi susretati su matematike tvrdnje, koje su, c c izuzev nekih kontraprimjera kojima se nemamo namjeru baviti, ili tane ili c netane, tako da je prethodna denicija iskaza dovoljno opta i prihvatljiva. c s Od dva iskaza p i q mogue je formirati nove iskaze vezujui ih na sljedei c c c nain: c i, ili, ako . . . onda, ako i samo ako. Iskaz p i q piemo u obliku p q i nazivamo ga konjunkcijom. Kons junkcija p q je tana ako su oba iskaza tana, dok je u svim ostalim c c sluajevima netana. Iskaz p ili q koji oznaavamo sa p q naziva se disc c c junkcija, koja je netana ako su oba iskaza p i q lani, dok je u svim ostalim c z sluajevima tana. c c Implikacijom nazivamo iskaz ,,ako p onda q i oznaavamo ga sa c p q. Implikacija je netana na ako je iskaz p taan, a iskaz q netaan, dok c c c je u ostalim sluajevima tana. Ako je implikacija istinita, onda kaemo da c c z iz iskaza p slijedi iskaz q. Isto tako se kae da je uslov p dovoljan za uslov z 1

Glava 1. Osnovni pojmovi

q ili da je uslov q potreban za uslov p. U tom sluaju, naime, ako je iskaz p c istinit zakljuujemo da je iskaz q, takod istinit. Fraza ,,ako . . . onda se u c e, matematici uvijek upotrebljava u gornjem smislu, mada to moe, donekle, z odudarati od njene svakodnevne upotrebe. Implikacija p q, isto tako, znai da jedino nije mogue iz istinitosti c c iskaza p izvesti neistinitost iskaza q (tj. istina me moe implicirati la), dok z z su svi ostali sluajevi mogui. c c Ako je implikacija p q istinita, onda se kae: Iskaz p je dovoljan uslov z za iskaz q (tj. iskaz q je istinit ako je p istinit). Takod se kae: Iskaz q je e z potreban uslov za p . Iskaz p ako i samo ako q piemo u obliku p q ili p q i nazivamo s ekvivalencijom. Ekvivalencija je istinita ako su p i q ili oba istinita ili oba lana, dok je u ostalim sluajevima lana. z c z Ukoliko je ekvivalencija p q tana, onda se kae da je p potreban i c z dovoljan uslov za q. Ekvivalencija iskaza p i q je odred ena kao konjunkcija (p q) (q p). Negacija iskaza p je iskaz p koji je taan kada je p netaan, a netaan c c c kada je p taan. Logikim zakonom ili tautologijom nazivamo iskaz c c sastavljen od iskaza p, q, r, . . . i veza , , , , koji je uvijek taan, c bez obzira na tanost ili netanost iskaza p, q, r, . . . od kojih je formiran. c c Naveemo neke od najznaajnijih tautologija: sc c [(p q) (q r)] (p r), zakon silogizma, p p, zakon iskljuenja treeg, c c p p, zakon dvojne negacije, (p q) (p q) De Morganovi zakoni, (p q) (p q) (p (q q)) p, svod enje na apsurd (p q) (q p), zakon kontrapozicije, (p q) (p q). Primjer 1.1 Primjenom De Morganovih zakona na posljednju gore navedenu tautologiju dobijamo (p q) (p (q)). Ovaj primjer pokazuje ta treba dokazati da bi se negirala implikacija, to s s se u dokazima esto susree. c c

1.1. Matematika logika c

Operacije , i nad iskazima p, q, r, . . . zadovoljavaju sljedee uslove: c ppp ppp pq qp pq qp (p q) r p (q r) (p q) r p (q r) p (q r) (p q) (p r) p (q r) (p q) (p r) p , p p p p, p p p , p p p (p q) p p (p q) p.

(1.1)

Navedimo sada kako se ovi pojmovi matematike logike koriste u matemc atici. Mi se u matematici susreemo sa pojmovima Teorema, tvrdnja, propozic cija i slino. sve te rijei imaju, u sutini, isto znaenje. To su, u stvari iskazi, c c s c za koje treba utvrditi da su tani. Za tanost tog iskaza treba dati neko c c logiko objenjenje, koje se naziva dokaz. Dakle, cijela matematika se vrti c s oko teorema i njihovih dokaza. Susreemo se jo i sa denicijama. Denicije c s u matematici slue da se da precizno znaenje nekim rijeima. Dajemo dva z c c primjera. Denicija 1.1 Dva cijela broja m i n nazivamo relativno prostim ako je 1 jedini prirodan broj koji dijeli i m i n. Denicija 1.2 Prirodan broj p nazivamo prostim, ako je vei od 1 i ako je c djeljiv samo sa 1 i sa samim sobom. Teoreme se mogu iskazivati na razne naine. Cesto se iskazuju pomou c c implikacije i ekvivalencije. Navedimo nekoliko primjera. Teorema 1.1 Postoji beskonano mnogo prostih brojeva. c Teorema 1.2 Broj 2 nije racionalan.

Teorema 1.3 Broj p je prost ako i samo ako za svaki cio broj n ili p dijeli n ili je p relativno prost sa n. Dokaze ovih teorema daemo kasnije. c Navedimo i neke tehnike dokazivanja teorema.

Glava 1. Osnovni pojmovi Dokaz kontradikcijom. Ovaj se dokaz zasniva na tautologiji svod enja na apsurd. Da bi dokazali da je neka tvrdnja tana mi pretpostavimo c da tvrdnja nije tana i iz te injenice dobijemo neku kontradiktornu c c tvrdnju. A neka tvrdnja je kontradiktorna kada za nju dobijemo da je i tana i netana. c c Dokaz principom kontrapozicije. Dokazati implikaciju ,,ako je p onda je q isto je to i dokazati implikaciju ,,Ako nije q onda nije p. s Obratna tvrdnja. Za tvrdnju ,,Ako je q onda je p kaemo da je obratna z tvrdnji ,,Ako je p onda je q. Obratnu tvrdnju ne treba mijeati sa prins cipom kontrapozicije, jer ocratna tvrdnja nije eqvivalentna poetnoj. c Kontraprimjer. Ako je p neka opta tvrdnja. Da bi se dokazalo da je s tana treba nai dokaz koji vrijedi za sve sluajeve. Da bismo dokazali c c c da p nije tana, dovoljno je na c cz i jedan sluaj za koji ta tvrdnja ne vrijedi. c z Dovoljan uslov ili ako. Kae se da je p dovoljan uslov za q ili ako je p onda je q, ako iz tanosti p slijedi tanost q. c c z Potreban uslov ili samo ako. Kaemo da je p potreban uslov za q il da je p samo ako je q, ako iz tanosti q slijedi tanost p. c c Potreban i dovoljan uslov ili ako i samo ako. Kaemo da je p ako i z samo ako je q ili p je potreban i dovoljan uslov za q u sluaju da su c ispunjena oba prethodna uslova. z c c s Dokaz indukcijom. Ova vana metoda bie esto koritena i detaljno emo je objasniti kasnije. c

1.2

Skupovi i funkcije

Izloiemo sada osnovne pojmove teorije skupova, jer je iz tih pojmova izzc grad ena cjelokupna matematika. Skup se uzima za osnovni pojam, tj. pojam koji se ne denie. s Osnovni pojmovi su i element skupa i pripadnost elementa a skupu A to se oznaava sa a A. Smatraemo da nam je skup poznat ako moemo s c c z odrediti sve njegove elemente. To u tvari znai da je za dati element x i dati c skup A, x A jedan iskaz. Ako taj iskaz nije taan tada piemo x A i c s kaemo da element x ne pripada skupu A. z

1.2. Skupovi i funkcije

Dva skupa A i B smatramo jednakim i piemo A = B, ako oni imaju s iste elemente. Od dva skupa A i B korienjem disjunkcije i konjunkcije moemo formisc z rati skupove A B i A B, koji se nazivaju unija i presjek skupova A i B, a deniu ovako: s A B = {x : x A x B}, A B = {x : x A x B}. Uniju, dakle, ine svi elementi oba skupa A i B, dok presjek ine zajedniki c c c elementi ta dva skupa. Implikaciju emo iskoristiti za denisanje pojma c podskupa. Ako za sve elemente skupa A vrijedi x A x B, onda se kae da je z A podskup skupa B i pie A B. Znak naziva se inkluzija. Za skup B s kae se da je nadskup skupa A. z Skup A je, dakle, podskup skupa B ako je svaki element skupa A ujedno i element skupa B. Razliku dva skupa deniemo na sljedei nain: s c c B \ A = {x : x B x A}; ona se sastoji od onih elemenata skupa B koji nisu elementi skupa A. Ako je A B, tada se B \ A naziva komplementom skupa A u odnosu na skup B. Skup koji nema elemenata oznaavamo sa i nazivamo prazanim skuc pom. Smatraemo da je prazan skup podskup svakog skupa. U knjizi e c c se ponekad koristiti i simboli i . Prvi se naziva univerzalni, a drugi egzistencijalni kvantikator. Univerzalni kvantikator oznaava da svi c elementi datog skupa imaju istu osobinu, a egzistencijalni da postoji element skupa koji ima tu osobinu. Ako je A skup tada se sa P(A) oznaava skup svih podskupova od A i c naziva partitivnim skupom od A. Primjer 1.2 Neka je A neprazan skup, a P(A) njegov partitivni skup. Ako sa p, q, r, . . . oznaavamo elemente iz P(A), sa uniju, sa presjek skupova c iz P(A), sa p komplement skupa p u odnosu na A, a sa jednakost med u skupovima, tada su zadovoljeni svi uslovi iz (1.1). Elementi dva skupa, na neki nain, mogu biti vezani jedni sa drugic ma. Te veze dovode do pojma funkcije, jednog od najvanijih pojmova u z matematici.

Glava 1. Osnovni pojmovi Za date skupove A i B sa A B oznaavamo skup c A B = {(a, b)|a A, b B},

a njegove elemente nazivamo ured enim parovima, a sam skup Dekartovim ili direktnim proizvodom skupova A i B. U ured enom paru (a, b), a se naziva prva, dok je b druga koordinata. Ako su (a, b) i (a , b ) dva ured ena para, onda e nam jednakost (a, b) = (a , b ) znaiti da je a = a i c c b=b. Analogno se moe denisati Dekartov proizvod A1 A2 An od n z skupova. Taj se skup sastoji od ured nih n-torki (a1 , a2 , . . . , an ), pri emu e c je ai Ai , (i = 1, 2, . . . , n). U matematici se esto koriste rijei svaki, neki i postoji. U sljedeoj c c c deniciji preciziraemo upotrebu tih rijei. c c Denicija 1.3 Ako sve elementi nekog skupa A imaju neku osobinu P onda se to zapisuje na sljedei nain: c c (a A), P(a). Ako samo neki od elemenata iz A imaju osobinu P, ili, preciznije, ako postoji bar jedan element skupa A koji ima tu osobinu onda se to zapisuje ovakoa: (a A), P(a). Simbol se naziva univerzalni, a egzistencijalni kvantikator. Neprazne podskupove direktnog proizvoda skupova A i B nazivaemo c relacijama. Ako je R A B, tada (a, b) R piemo u obliku aRb i s kaemo da je a u relaciji R sa b. z Denicija 1.4 Funkcijom ili preslikavanjem f iz skupa A u skup B nazivamo relaciju f A B, u kojoj nema ured enih parova ije su prve koorc dinate jednake, a druge razliite i oznaavamo je sa c c f : A B. Ako (a, b) f onda piemo b = f (a) i a nazivamo originalom, a b slikom. s Skup svih a za koje je f (a) = b oznaavamo sa f 1 (b) i jo nazivamo pra c s slikom od b. Zahtjev iz denicije funkcije znai da svaki original ima jedinstvenu sliku. c Skup D(f ) = {x A : (y B) y = f (x)},

1.2. Skupovi i funkcije naziva se domenom ili denicionim podrujem funkcije f . c Kada budemo pisali f : A B podrazumijevaemo da je D(f ) = A. c Slikom ili kodomenom funkcije f naziva se skup S(f ) = {y B : x A takav da je y = f (x)}.

Prethodna denicija precizira pojam funkcije pod kojom se (,,intuitivno) podrazumijeva pridruivanje elementima domena jedinstvenih elemenata slike. z Denicija 1.5 Za funkcije f i g kaemo da su jednake ako je D(f ) = D(g) z i f (a) = g(a), za svaki a D(f ). Denicija 1.6 Funkciju f : A B nazivamo konstantnom funkcijom ako je f (a1 ) = f (a2 ), za sve a1 , a2 A. Denicija 1.7 Funkciju iA : A A nazivamo identitetom na A ako je iA (a) = a, za svaki a A. Umjesto iA moe se pisati samo i, ukoliko to ne moe dovesti do zabune. z z Denicija 1.8 Ako f : X Y i Y1 f (X) tada se skup f 1 (Y1 ) = {x X : f (x) Y1 } naziva pra-slikom ili originalom skupa Y1 . Denicija 1.9 Ako je I neki skup indeksa i Xi X, (i I). Tada se {Xi }iI naziva particijom skupa X ako je X = iI Xi , Xi Xj = , (i = j). Teorema 1.4 Ako je f : X Y, tada je {f 1 (y) : y S(f )} particija skupa X. Dokaz. Oigledno. c Do sada smo se upoznali sa tzv. osnovnim elementarnim funkcijama y = xa , , y = ax , y = loga x, y = sin x, y = cos x, y = tg x, , y = ctg x. Poseban znaaj imaju funkcije iji je domen skup prirodnih brojeva. c c denisaemo sada neke od najvanijih. c z Denicija 1.10 Funkciju : N N nazivamo Ojlerovom fnkcijom ako je broj (n) jednak broju onih prirodnih brojeva koji su manji ili jednaki n i relativno prosti sa n. Tako je npr. (1) = 1, (2) = 1, (3) = 2, itd.

Glava 1. Osnovni pojmovi

Denicija 1.11 Funkcija : N N se denie tako da je (n) jednak s broju prostih brojeva koji su manji ili jednaki n. Denicija 1.12 Ured ena k-torka (n1 , n2 , . . . , nk ) nenegativnih cijelih brojeva za koju je (0 n1 nk ) i n1 + n2 + + nk = n naziva se particijom broja n. s Denicija 1.13 Funkcija p : N N denie se tako da je p(n) jednak broju particija broja n. Denicija 1.14 Funkciju f nazivamo nizom ako je njen domen skup N prirodnih brojeva. U ovom sluaju piemo f (n) = an (n N), pa niz obino c s c piemo u obliku {an }nN ili s a1 , a2 , . . . , an , . . . . Navedimo jedan primjer. Fibonaijev niz je denisan sa c (1.2) a1 = a2 = 1, an = an1 + an2 , (n > 2).

To je, dakle, niz 1, 1, 2, 3, 5, 8, . . .. Ovo je primjer niza koji je zadat rekurentno, tj. njegov opti lanovi se odred s c uje preko ranije denisanih lanova. c Denicija 1.15 Neka su f : A B i g : B C funkcije za koje vrijedi S(f ) D(g). Tada se funkcija kompozicija g f : A C tih funkcija denie sa (g f )(a) = g(f (a)). s Kompozicija funkcija ima sljedeu vanu osobinu asocijativnosti. c z Teorema 1.5 Neka su f : A B, g : B C, h : C D, za koje je S(f ) D(g), S(g) D(h). Tada je h (g f ) = (h g) f. Dokaz. Za svako a A vrijedi: [h (g f )](a) = h[(g f )(a)] = h(g(f (a)) i [(h g) f ](a) = [h g](f (a)) = h(g(f (a))). Teorema 1.6 Ako je f : A B funkcija, tada vrijedi iA f = f iB = f.

1.2. Skupovi i funkcije Dokaz. Oigledno. c

Denicija 1.16 Za funkciju f : A B kaemo da je injektivna ili 1 1 z ako su slike razliitih elementata razliite, tj. ako c c f (a1 ) = f (a2 ) a1 = a2 . Rei emo da je f sirjektcija ili ,,na ako je S(f ) = B. Funkcija se c c naziva bijektivnom, ako je i injektivna i sirjektivna. Sljedea teorema daje jednu od karakterizacija injektivnih i sirjektivnih c funkcija. Teorema 1.7 a) Funkcija f : X Y je injektivna ako i samo ako postoji funkcija g1 : S(f ) X za koju je g1 f = iX . b) Funkcija f : X Y je sirjekcija ako i samo ako postoji funkcija g2 : Y X za koju je f g2 = iY . c) Funkcija f : X Y je bijekcija ako i samo ako postoji funkcije g : Y X za koju je g f = iX , f g = iY . Dokaz. a) Prvo emo dokazati da je uslov dovoljan (dio ,,ako u formulaciji c teoreme). Pretpostavimo da postoji funkcija g1 sa navedenom osobinom. Ako su x1 , x2 X takvi da vrijedi f (x1 ) = f( x2 ), tada je g(f (x1 )) = g(f (x2 )) to znai da je (g1 f )(x1 ) = (g1 f )(x2 ), pa kako je g1 f = iX s c slijedi x1 = x2 . Dokaimo sada daje uslov potreban (dio i samo ako u formulaciji teoz reme). Sada emo pretpostaviti da je funkcija f injekcija. Uzmimo proizvoljno c y S(f ) i deniimo g1 (y) = f 1 (y). U optem sluaju (ako f nije injeks s c 1 (y) podskup (koji nije obavezno jednolan) od X. Med tivna) je f c utim, zbog injektivnosti funkcije f ovaj skup je jednolan, pa prema tome g1 : c S(f ) X i vrijedi g1 (y) = x, ako i samo ako je f (x) = y. b). Neka postoji funkcija g2 sa navedenom osobinom. Tada, za svako y y vrijedi y = f (g2 (y)), pa je f sirjekcija. Obrnuto, neka je f sirjekcija i y Y. U ovom sluaju emo iz f 1 (y) izabrati tano jedan element, koji c c c se naziva predstavnikom tog skupa. Deniimo g2 : Y X tako da je s g2 (y) = x, pri emu je x predstavnik skupa f 1 (y). Funkcija g2 oigledno c c zadovoljava traeni uslov. z c). Na osnovu a) i b) tvrdnja da je f bijekcija je ekvivalentna postojanju funkcija g1 : Y X i g2 : Y X takvih da je g1 f = iX , f g2 = iY . Kako je, u ovom sluaju, f 1 (y) jednolan skup to vrijedi g1 = g2 . c c

10

Glava 1. Osnovni pojmovi

U razmatranjima prethodne teoreme mi smo doli do vanog pojma ins z verzne funkcije. Ako je, naime, f injektivna funkcija tada je f : D(f ) S(f ) bijekcija. I funkcija g : S(f ) D(f ) je, takod bijekcija. e Denicija 1.17 Ako je f injekcija, tada se funkcija g naziva se inverznom funkcijom od f i oznaava sa f 1 . c Denicija 1.18 Bijektivne funkcije f : X X nazivaju se permutacijama skupa X. Permutacija skupa X oznaavaemo sa A(X). c c Iz prethodnih razmatranja lako se dobija sljedea teorema. c Teorema 1.8 Ako je X neprazan skup tada vrijedi: a) f, g A(X) f g A(X). b) f, g, h A(X) (f g) h = f (g h). c) f A(X) i f = f i = f. d) Za f A(X) postoji g A(X) takav da je f g = g f = i. Vigjeemo da ove etiri osobine karakteriu jedno od najvanijih algec c s z braskih struktura, a to je grupa.