I Knji1evnarepubtika6lS-7(2OOB),ZagrebI

SnjeZana Kordi

povijest formiranje Jezina i nacija

(odgovor Z. PandZidui T. Maroeviu)

257
U Knjizunoj republici broj l-2, 200$ str. 181-185, izila je reakcija akademika Tonka Maroevica na tekst "Pseudoznanost djelu" (7-9,2007, str.23L249), na a u broju }4, 2008, str. I8/-IZL6 objavljena je reakcija Zvonka Pandica na tekst "Akademike b4ike" (ffi, 2007, str. 150-173) i drrge moje tekstove iz diskusije o jeziku u ovom asopisu.Premda je ovaj odgovor upuen dvojici, teme se obraduju na primjeru PandZievog teksta jer je on nekoliko puta duZi od pa je ukljuio i znatno vi5e tema, dok Maroeviev tekst ne donoMaroevidevog si nijednu temu koju ne sadrZi i PandZiiev tekst, i to sa slinim gledi5tima. Zato se Maroevievoime u ovom odgovoru pojavljuje relativno rijetko. PandZi svoj tekst zapoinjetako Sto nabraja podatke o sebi koji bi trebali dokazati da je on netko i neSto, istiuii da on kao takav netko i neto nije nikada to za supolemiarku iz Knjieune republike, i;to dokazuje da je ona nitko i niSta. Pritom ne navodi podatke o supolemiarki, nego samo o sebi. Pa kad je Pandi vei odabrao taj nain mjerenja kompetencije, onda da usporedimo podatke, dodajui za razliku od PandZiai podatke o supolemiarki: njegovu kompetenciju treba dokazati informacija da je on studirao (184, 185), medutim supolemiarkaje ne samo studirala nego i magistrirala i doktorirala i habilitirala; on je bio student ne bilo gdje nego na fkultetu u Freiburgu (185), medutim ona je bila trideset semestarapredava i to ne bilo gdje nego na fakultetu u Frankfurtu, Mnsteru, Bochumu i Berlinu. On o sebi l<ai,e da je unazad trideset godina "od 1978. revno pratio sve 5to se o hrvatskim temama u Njemakoj objavljivalo" i pritom nije nikada vidio neki njen tekst pa na osnovi toga izraava sumnju da bi neki njen rad uope mogao biti prihva(en za objavljivanje od strane ijedne slavistike redakcrje u Njemakoj (184-185). No, budu da ona lingvistike radove na njemakom jeziku redovito objavljuje od 1995. u rjemakim slavistikim asopisima i zbornicim4 tovi5e objavila je i

258

knjige u njemakim slavistikim edicijama i one su doZivjele nekoliko izdanja, oito se Pandi lano predstavlja kao netko tko je pratio znanstvene publikacije u Njemakoj o naem jeziku. A mogao je, prije nego Sto izlijede s takvim netonim twdnjam4 barem provjeriti u njemakoj slavistikoj bibliografrji OnIine-Bibliographie der dzutschsprarhigen Slauistik sadrti li neki njen rad pa bi saznao da je u tu bibliograliju uwteno stopedesetnjenih linryistikih publikacij4 vie od bilo kojeg drugog njemakog slavista. Ako tu bibliografrju smatra previe usko-njemakom, mogaoje takoder putem interneta pogledati medunarodno poznatu ameriku MLA International Bibliography ili wjetsku Bibliographie LinguistiquelLinguistic Bibliography pa bi vidio da je u njih uw5teno daleko viSe njenih znanstvenih radova od primjerice znanstvenih radova akademika Radoslava lGtiica ili akademika Dalibora Brozovia iako su dotina gospodadvostruko starija od nje. PandZiieva neupuenostne iznenaduje kad se ima u vidu da on sam o sebi priznaje kako nije slavist (185), dakle nije ni kroatist. Sto 5e dakle PandZi po struci? On za sebe ka-Ze je zaposlen u Njemakoj kao Oberstudienrat prevoda dei to kao "viSi studijski savjetnik" (184) i preuiujuii da je to u Njemakoj oznaka za uitelja na srednjoj 5koli. Takoder pre5ucuje da uitelji ono "vii" u Njemakoj dobivaju ne na osnovi nekih postignuca, nego na osnovi poodmakle starosne dobi u sluZbi. Ukljuujui se u linryistiku diskusiju u Knjicunoj republici nakon brojnih prominentnih kroatistikih imena twdnjom da on za tu sedmogodiSnju diskusiju nije nikada uo pa da to stoga sigurno nije znanstvenelingrristika diskusija (184-185), Zvonko PandZid preuiuje da je on uitelj vjeronauka @eligions-I-ehrer) na trgovakoj Skoli (Kaufmnnische Schule) u selu s 13 tisuca stanovnika zviurom Tauberbischofsheim.Vjerojatno je svjestan da kad bi naveo te podatke o sebi, onda njegova neupuenostvi5e ne bi nikoga udila. Ali kako da se i uputi kad itanje nije jedna od njegovih omiljenih aktivnosti. Naime, jedinstveno je Sto pi5uii reakciju na moje tekstove iz Knjieune republike, PandZi prizn4je da nije proitao te tekstove, nego ih je po vlastitim rijeima samo "prelistao" i dijagonalnoitao "(Querlesen)"(L84). S obzirom da nema uvid ni u drtge relevantne radove o temi diskusije, 4jegova reakcija obiljeenaje nepoznavanjempojmova suwemene linryistike i neznanstvenim pristupom pojmu nacije, naroda i povijesti. Nije sluajno Sto linryistika igra sasvim sporednu ulogu u PandZievom tekstu iako bi joj moralo biti dodijeljeno primarno mjesto jer rije je o jezinim pitanjima. I nije slujno to se jezik sa svojim gramatikim i leksikim svojstvima ni ne pojavljuje u PandZievomtekstu premda bi ba jezik trebalo gledati jer tra:i se odgovor na pitanje govore li Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci jednim policentrinim jezikom. PandZii i sam priznaje da ga gramatika i leksika svojstva jezil*a ne zanimaju, i da se on ne bavi analizom jezika (197). Znai, on hoe utwditi radi li se o jednom jeziku tako Stojezik uopie ne uzima u obzir. Umjesto o svojstvima jezika, Pandtilev tekst govori o narodu, naciji i povijesti. Njegova osnovna tnza je da a) oduvijek postoji hrvatski narod, b) sva-

ki narod ima zaseban jezik, c) iz toga proizlazi da oduvijek postoji zaseban hwatski jezik, d) ako taj jezik postoji oduvijek, podrazumijeva se da postoji i danas. je Medutim, nijedna od toaka u toj tezi nije tona. in5enica da narodi koji danas postoje, npr. hrvatski, njemaki, austri.jski ne postoje oduvijek i nisu nastali prirodnim putem. I narodi i nacije su dru5tveno-politike tvorevine, oni su nain udruZivanja ljudi u veegrupe. Kakvog obima 6e te grupe biti i kakvo ime 6e nositi, nije zadato nikakvim objektivnim ili prirodnim kriterijem, nego je rezultat politike. Politika je umijede mogudeg4 to znai da grupa zvana jedan narod ili zvana jedna nacija obuhvaasve ljude koje su medusobnokonkurirajudi politiari primjenom raznih sredstavau nju ukljuili. Narodi i nacije su promjenjive jedinice jer politiari odredenogwemena imaju drukije ambicije i mogudnosti od politiara nekog drugog wemena: jedni se pokaZu dovoljno teStima da pod sobom ujedine veliku grupu ljrrdi koju proglasejednim narodom, neki drugi politiari opet uspiju otcijepiti odredenu grupu stajui joj na elo i nazivajuii je zasebnim narodom itd. IJ znanosti je zato opieprihvaeno shvaianje naroda i nacije kao konstrukcije, "kao 'politike' tvorevine napravljene pomodu nacionalistikih ideologija i pokreta" (Jenkins/Sofos1996, 11), kao zami5ljene ili izmi5ljene zajednice.Time se ni u najmanjoj mjeri ne porie legalnost postojanja naroda ili nacije, nego se osvjeStava nain na koji je doSlo do njihovog formiranja. Hrvati po tome nisu nikakva iznimka. Isto wijedi i za druge nacije. Znanstvenicima je poznato da je prva nacija na ewopskom kontinentu oformljena tek krajem 18. stoljea, i da je to bila francuska nacija. "U svojoj l<njizi Peasants into Frenchmcn: The Modernizntion of Rural France, 187U1914, Weber je (1976) opisao napore koji su trajali generacijamada se izolirani, neobrazovani i siromani seljaci, duboko ukorijenjeni u svoje lokalne kulture, transformiraju u pripadnike nacije - dakle, jedne nacije. Stara Francuska je bila sastavljena od mno5tva razliitih dru5tava i kultura, koje su govorile razliitim jezicima; 1860. petina stanovnitvajo5 uvijek nije uopde znala francuski. To je bila dru5tvena realnost u kojoj je - ili bolje reeno protiv koje je - propagrrana ideja jednog stofiea stare povijesti Francuske kao nacije" (Brockmeier 2001, 2L%220). PandZi nema uvid u znanstvene radove o formiranju nacije pa pi5e laiki. I sam priznaje da naciju shvadakao pleme koje postoji iz duboke zamagljene pro5losti, nepromjenjivo, prirodno i vjeno (208). Tako i o njemakoj naciji PandZid pie kao da postoji oduvijek: "na svim podrujima Svetoga Rimskoga Carstva njemake nacije, davno prije nego su nastale nove drZave" (201). Medutim, njemaka nacija oformljena je tek sredinom 19. stoljeca. Do tada su postojali Prusi, Bavarci, Vestfalci, Saksonci itd., a politiari su ih sredinom 19. st. oformili u jednu veliku grupu, u Nljemce. O Nijemcima se, dakle, moZe govoriti tek od sredine 19. stoljeca. Kod nas je isto tako: do 19. st. postojali su Slavonci, Dalmatinci, RaguZani itd., a politiari su ih od sredine 19. stoljeca poeli oformljivati u jednu grupu. Ne, dakle, kako Pandid pie da se jedino

259

260

(208), nego i "moderni pojam nacije razvtja tek nakon Francuske revolucije" dananjenacije nastaju tek nakon Francuske revolucije. Znanstvenoje neutemeljenokatolike iz I5., 16., 17., 18. stoljecau Slavoniji, Dalmaciji, Bosni itd. naknadno proglaavati Hrvatima - kako ini PandZi (18&189, 208) - kad hrvatska nacija u ono doba jo5 nije bila oformljena" i katoliko stanovnitvo npr. u 17. st. u Bosni, Slavoniji ili Dalmaciji nije sebe nazivalo Hrvatima. Ne moemo mi u njihovo ime proglaavati ih lanovima npr. hrvatske nacije kad je nacionalnost najveim dijelom stvar samoodredenja, dubrovaki katolici poput Matije Bana i Mede Pucica su sebe odredivali kao lanove srpske nacije (Kilian 1995, 378), katolik Ivo Andri ili katolik Ivo ipiko takoder, itd. - pa i sam Pandi spominje "Srbe katolike vjere" (194). Zatn pojmove nacionalne pripadnosti nije znanstveno utemeljeno prenositi na stoljeca u kojima nacionalna pripadnost jo nije postojala. "Osjecaj pripadnosti i eventualna lojalnost nekoj, bez obzira kako definiranoj grupi uvijek je subjektivna i individualna odluka" (Blum 2002, 5). Suprotno od PandZidevogshvaanja,nacionalna pripadnost ljudi nije zadata prirodom: >nacionalnostnije prirodna" (Greenfeld 2001, 663) kao to ni nacija nije prirodna, negoje napravljena,konstruirana (Esbach2000,70)."'Da su nacije prirodni, Bogom dati oblik klasificiranja ljudi t...1- to je mit' (Gellner 1991, 77)" (iz Hobsbawm 1991, 2L). Partditi oito ne zrra pa mu "treba usmjeriti paZnju na to da ni nacije ne nastaju prirodno, nego se stvaraju pomoiu aktivnosti njihovih lanova.A to ponekad ne Zele priznati upravo osobeili grupe koje su u tome jako angaZirane" (Ammon 2000, 522) i iji zadatak je "napraviti naciju unutar nezavisne drZave pomodu irenja vjere u postojanje nacije na itarm populaciju" (Seton-Watson1977, 3). Znansfuena isbraivanjapokazuju da "nacionalizam izmilja nacije, a dravna elita ih pravi i oblikuje" (Esbach2000, 7L).Zatoje medu znanstvenicimave desetljecima usvojenoda "slijedeii BenedictaAndersona (1983,pp. 15f.) polazimo od toga da su nacije mentalne konstrukcije, 'zami5ljene zajednice', koje podrZavljeni politiki subjekti gledaju kao odvojene politike entitete" (Wodaldde CillialReisigliebhafi 1999,U).Odnosno, "slaZemse s Gellnerom kad on element umjetnog, izmiljanja i dru5tvenog inZenjeringa naglaav4 koji ulazi u pravljenje nacije" (Hobsbawm 1991, 2L). Ye je klasinom postala reenica koju citiraju brojni povjesniari i sociolozijer istie konstrukcijski karakter nastanka nacije: "Napravili smo ltaliju, sada moramo napraviti Talane" (iz Hobsbawm 1991,58). Ako se eli utwditi da li je proces pravljenja nacije uspio tj. da li postoji nacij4 ne gledaju se neki objektimi kriteriji jer njih kod nacija nema, nego "nacija postoji kad znatan broj ljudi u nekoj zajednici sebe smatra nacijom ili se ponaakao da su je formirali. Ne nuno da se itava populacija tako osjeca ili ponaai nije moguie dogmatski utwditi minimalan postotak populacije koji se mora tako osjecati.Ako znatna gnrpa {emje u to, ona posjeduje'nacionalnu svijest'. Zdrav razum nam kai,e da ako je ta grupa jako mala (npr. manje od jedan posto populacije) i nije vje5ta u propagandi ili ne posjedujejaku discipli-

niranu vojsku da je podri dok nije sposobnada pro5iri nacionalnu svijest na mnogo ire slojeve populacije, onda ta nacionalno wjesna elita nee uspjeti u pravljenju nacije" (Seton-Watson L977, 5). Kod nas su prilikom pravljenja nacije u 19. i 20. st. "stajale na poetku tog procesa svuda pojedine linosti", pojedinci zbog individualne koristi: "esto se radilo o pripadnicima slojeva kojima je ili prijetio drutveni pad [...] ili su se borili za svoju dru5tvenu i politiku emancipaciju" (Hschfi.tehring/Sundhausje sen 2004, 47I). Ta "borba za nacionalnost borba za hegemoniju,kod koje dio twdi da govori u ime itave nacije i da predstavlja nacionalnu jezgru" (Billig 1995, 27). Stoga ne iznenaduje Stoje proces pravfenja nacije "po pravilu praen kon{liktom i nasiljem. Poseban oblik identiteta se mora nametnuti. Jedan nain razmifanja o sebi, o zajednici i o svijetu mora zamijeniti druge koncepcije, druge oblike Zivota" (ibid.), npr. pojedinci trebaju prestati odrevati sebe prvenstveno kao Dalmatince ili Slavonceitd., i moraju se poistovjetiti s drugim pojmom, s nacijom. "U svakom pojedincu morala se odvijati promjena od lokalne, rodake identifrkacije zasnovanena relacijskoj kulturi podudarnosti ka manje geografski izravnoj ali ne i manje snaZnojpriwZenosti naciji" (Poster 1999, 23. To se ne dogada spontano: "volja naroda da ivi u odredenoj zajednici i obiljeZja koja diferenciraju i oznaavajugrupu, medu koja se ubrajaju nacionalne varijante, ne razvijaju se prirodno, nego se u znatnoj mjeri naprave( (Ammon 2000, 523). Tako ni "nacionalni identitet nije dat (npr. kroz entitete kao to su 'priroda', 'karakter', 'mentalitet' ili 'podsvijest' naroda ili pojedinaca), negoje naprauljen" (Brockmeier 2001, zLg). Na primjer, "veina zapadnih koncepcija nacionalnog identiteta koje se pretvaraju da su ukorijenjene u dugakim, ponekad mitskim povijesnim tradicijama - a te koncepcr.je uzrokovale su veinu zapadnih debata i ratova u 20. stoljeu- izmiljene su u zadnjoj treini 19. stoljeca (Hobsbawm, 1983). Nara'rno, ta izmi5ljanja nisu imala i nemaju mnogo veze s pravom povije5uili s istraivanjem povijesti" (Brockmeier 2001, 22U. U pravljenje nacionalnog identiteta ukljuuju se pored politiara i neki intelektualci, zaboravlj4jui da "nije ni u kojem sluaju obavezaintelektualaca da prave jedinstvo nacije (to je stvar drZavnika)" (Benda L978,ffi). Sto 6e initi nacionalni identitet, nije uvjetovano nekakvim prirodnim ili objektivnim svojstvima, nego se oblikuje: "Elite imaju znatnu sposobnostda oblikuju osnovne simbole i slike koje prave nacionalni identitet" (Kupchan 1995, 3). Ispitivanja su pokazala "da se nacionalni identiteti, kao posebni oblici dmStvenih identiteta, proizvode i umnaaju, mijenjaju i razgraduju diskursom" Citlia/Reisigliebhart 1999,3-4). Buduii da tu tezu podupiru brojni flModal</de dokazi, postalo je "konstantno svojstvo suwemenih teorija o nacionalnim identitetima da su oni konstruirani diskursom, podloZni promjenama i prepravljanju, a to svojstvoje u upadljivom kontrastu s ranijom predodbomo nepromjenjivosti i povijesti kao istini te s esencijalizmomgenetske datosti" (Howard/Gill 200L,89) - ovu raniju predodZbu,odbaenuod strane znanstvenik4 nalazimo kod PandZica.Nadalje, znanstvenici istiu da u istraZivanju "polazimo od toga

26L

262

da [...] ne postoji jednn nacionalni identitet, nego {erujemo da se diskursom prave razliiti identiteti ovisno o publici, situaciji, temi i sadraju. Nacionalni identiteti su zato promjenjivi, krhki i esto dvosmisleni i difuzni" (Wodal</de CillialReisigliebhart 1999, 4). Uslijed konstrukcijske prirode nacionalnog identiteta ne iznenaduje Sto se "nacionalna identifikacija z4jedno sa svim njenim neugodnim posljedicama moe promijeniti u toku wemena, ak i u wlo kratkom razdoblju" (Hobsbawm lWI, 22). Kao Sto je vec reeno, identitet ne dolazi iz naroda, nego naprotiv: "Bez 'nacionalnom svije5obzira koja drutvena grupa je prua zahvaiena nekakvom njome.. (ibid., 23). iu', narodne mase - radnici, seljaci- zadnje su zahvaene pojavom bilo etnike gnrpe bilo nacije postaje 'identitet' Dakle, "kolektivnom tek pomocu ciljane konstrukcije, tj. pomodu s{esnog pravljenja Zeljenog stanja od strane etnikih odnosno nacionalnih elita, esto svjesnim instaliranjem vlastitog kolektiva nasuprot drugim razgraniavajum slikama neprijatelja" (Miedlig 1994,25).A "zami5ljajudinacionalnu jedinstvenost i homogenost,lanovi nacionalne zajednice istowemeno konstruiraju razlike izmedu sebe i drugth nacija, pogotovo kad se misli da dmga nacionalnost ima svojstva podudarna 'narcizmu malih onima vlastite nacionalne zajednice- to je slino Freudovom razlika'" (WodaVde CillialReisigliebhart 1999, {). "Freud je jednom zakljuio da to je manja stvarna razlil<a izmedu dvaju naroda, sigurno 6e ih ona tim viSe zastraivati u njihovoj mati. Nazvao je taj efekt narcizmom male razlike" (Ignatieff 1993,2I-22). Mastito "nacionalno jedinstvo, medutim, postoji samo kao diskursna konstnrkcija., koju ini pet aspekata: prvi je pripouijetka o naciji, "dmgr je noglaNacionalni identitet se auanjeporijekla, kontinuiteta, trad.icije i sueurem.enosti. prikazuje u pripovijetci o nacionalnoj kulturi kao izvorni identitet, prirodno prisutan ali ponekad uspavarr pa ga se mora probuditi iz uspavanosti. Cilj je slika nacionalnog karaktera (koja se oituje u diskursu) kao nepromjenjivog, neprekinutog i uniformnog bia", trei aspekt je izmiIjanje trad.icije, ehrrti je mit o porijeklu, kojem "se pridaje veliki znaaju izmi5ljanju nacionalne kulture. Porijeklo nacije se esto smje5ta toliko daleko u prolost da je zamagljeno wemenom i nije 'stvarrlo', nego 'postoji' negdje u 'mitskim' vremenima. Takvi mitovi igraju ulogu ne srmo sluZbenoodobrenim pripovijetkama o naciji, Du go i u oprenim pripovijetkama koje se koriste kao instrument za izgradnju novih nacija", peti aspekt je "izmi5ljena predodtba o 'istom, ianornom rlcro6/a'" (WodaVde CillialReisigliebharb 1999, 24). Kao Sto se iz cltata vidi, svaki od tih pet aspekata pripada svijetu fikcije a ne svijetu injenica. Svih pet aspekata nalazimo kod PandZica,toviePandZii na njima temelji itav svoj tekst. On misli da je dananja podjela ljudi na hrvatsku nacionalnost, slovensku nacionalnost, makedonsku itd. bila zadata objektivnim svojstvima tih ljudi. Medutim, "pojam nacionalnosti kao svijesti ili injenice objektivnog identiteta zasnovanogna objektivnim svojstvima ljudi, bilo etnikim bilo geopolitikim, nije rezultat empirijskog istraZivanjq nego nekritikog prihvadanja" jednog pogleda na nacionalnost (Greenfeld 2001, 664465). Empirijska istraivanja pokazuju

da "se nacije ne zasnivaju na injenicama, nego na onome Sto ljudi smatraju injenicama" (Altermatt 1996, 42). Grupu konstituira "ideolo5ka slika o gnrpi", jo5 itav niz drugih dokaza da nacionalnu grupu integrira u ideologiji sa"ima drana slika nacionalne grupe, a ne zajednikost ili istost nekog svojstva" (Lemberg 1964 II, 59). podrazumijeva da je zajednikost ili istost PandLi, medutim, bez dol<aza oduvijek postojala u obliku nacionalne kulture (kao i Maroevii, 183). Pa pi5e o stofietnoj "kulturnoj tradiciji hnratskoga naroda" (197), "kulturolo5ki i povijesno samodefiniranoga kolektiviteta" (203), poziva se na "kulturne samoodredenostijednoga naroda kroz povijest" (202). No, u povijesti to nije bio jednn narod. A granice kulture ni danas se ne podudaraju s nacionalnim grarricama. U prethodnim publikacijama ve sam citirala niz radova koji pokazuju nepoklapanje nacionalnih i kulturnih granica (Kohn L962, 2L; Le Page/Tabouret-Keller 1985, 23L235; Esbach 2000, 65; Reilly 200L, 5; Birnbacher/Friele 2003,286) i koji utwduju da je kultura potpuno neprikladrtaza defrniranje nace (Reiter 1984, 191; Hatschikjan 1999, 19) pa neka PandZiproita te radove. Odavno je poznato da "postoje kulture koje obuhvacqju vi5e nacij4 a postoje i nacije koje u sebi obuhvacaju viSe razliitih kultura" (Lemberg 19& II, 45). Takoder je poznato da na naim prostorima ni u 19. st. jo nisu postojale nacionalne kulture i zato se "nacionalistiki imperativ: 'jedna drtava, jedna kultura'" ostvarivao brutalnim sredstvima (Gellner 1999, 95-96). A to se tie dananjice,u njoj je opii trend "globalizacija kulture" (Poster 1999, 235). PandZii podrazumijeva i da je zajednikost ili istost oduvijek postojala u obliku nacionainogjezika (197, 201). Takav laiki pogled na odnosjezika i nacije poznat je znanstvenicima ft26 "mit o identinosti nacije i jezika" (Har*r 2000, 352). Suprotno od mita, istraZivanja pokazuju da se kod junih Slavena "religijski, iezini i etniki kriteriji ne preklapaju" (Altermatt 1996, L23). Nisu se preklapali ni u 19. stoljedu kad se kretalo u proces pravljenja nacija: budui da kod onih koji su se ujedinjavali u hrvatsku naciju "nije stajao na raspolaganju ni nekakav vlastiti jezik ni nekakva vlastita rasa kako bi se odabrani narod odlikovao naspram drugih, morala se nadi nekakva povijesna misija hrvatske nacije u obrarri kr5ianstva protiv uleta s istoka da bi se slojevima stanovniStva s nedostatnom samosvijeiu pomoglo da dodu do neophodnog osjecaja nadmoi" 111o6tbawm 1991, L4>L43). PandZieva twdnja da je jezik konstitutivni element hrvatske nacije neodrtiva je jer nailazi na dvostruki problem: "Taj dvostruki problem sastoji se u tome a) to se hrvatsko jezino podruje sastoji od tri regije s wlo razliitim dijalektim4 od kojih je jedan, kajkavski, toliko blizak slovenskom da su ga ranije promatrai izvana zamjenjivali s njim. A specifinoje i to Sto dana5nji kulturni i politiki centar, Zagreb, povijesno pripada jednom manjem i marginalnom dijalektalnom podmffu (kajkavskom). b) Nadalje, problem je i u tome Sto je ba5 ona varijanta koja je postala standard tokavska - najvedim dijelom identina s onom koju govore i 'glavni neprijatelji' - Srbi" (Kilian 1995, 376). Drugim rijeim4 Pandi svojom tezom o podudaranju jezika i nacije ne-

263

264

grra postojanje zasebne hrvatske nacije, iako je neosporno da ona postoji jer izmedu nacija se ni jezik ne mora bitno razlikovati, Dpr. "kao u sluju srpskohrvatskog jezika" (Bienen 1995, 168). lato se jezik, nacija" religija i drava ne smiju poistovjevati (Klose 1993, 69). Cak i "primjer Franeuske,jedne od najranijih nacija, podcrtava slabost teorije koja nacionalni identitet gleda kao odna raz objektivnog jedinstva i izdvojenosti baziru1e iskonskim, 'pradjedovskim' karakteristikama, i pogotovo na jeziku. Na primjer, jasno je da nema etnikim nita vi5e razloga da se francuski smatra pradjedovskim ili materinskim jezikom Francuza, nego Sto ima razloga da se engleski smatra pradjedovskim jezikom Amerikanaca nebritanskog porijekla. Nacionalni jezik nije inherentno svojstvo date nacije, nego se hnrdi da je to i interpretira se kao takav" (Greenfeld 2001,666). A nije ni potrebno da bude jer za postojanje nacionalnogjedinstva dovoljna osnova moZe biti zajedniki pravni sistem (Barbour 1998, 46). To je poznato u suwemenom svijetu i zato nacionalnu pripadnost ni nama ni drugima nitko ne dovodi u pitanje, osim neznalica poput Pandica koje misle da je za naciju neophodan zasebanjezik ili zasebna kultura. Po njima" dakle, ne postoji ni amerika nacija, ni Svicarskani austrijska ni brojne druge. Kako bi prolost prilagodio svojoj twdnji o vjenom postojanju nacionalnoga jezik4 PandZi bez ustruavanja prepravlja pro5lost. Njemu nije bitno ono 5to su autori iz proSlih stoljeca napisali, nego on hrrdi da zna to su htjeli napisati iako to nisu napisali. Tako twdi za gramatiku B. Kaica da je lhSii njome 1604. htio napisati gramatiku hruatskoga jeztka (186), premda l{ai jezik u njoj nije nazivao hruotskim nego ilirskim i premda ga nije ograniavaona govornike na koje ga PandZi po dananjoj nacionalnoj pripadnosti ograniva. U uvjerenju da bolje od Kaia zrla Sto je I(ai htio, PandZid je prevodeii Kaiiiem gramatiku intervenirao u original i mijenjao g, to je nedopustivojer radi se o krivotvorenju originala. Njemaki slavist H. Keipert je u svojoj negativnoj recenziji PandZievogprijevoda ukazao na ta prepravljanja i osudio ih. Jedno od njih je to je PandZi pojam "ilirski. prebacio u "hrvatski". PandZi sada kako bi opravdao svoju zamjenu pojma "ilirski" pomoiu "hrvatski" twdi da su se u ono wijeme ilirske provincije podudarale s podru"* "dananje Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ukljuujuii i kajkavsko podm$e Zagrebakebiskupije" (192). Medutim, sarn IGi6 1633. tono nabraja to misli pod "tutte le provincie Illiriche", i tono se vidi da se to ne podudara s podrucjem danainje Hrvatske i Bosne i Hercegovinejer Kai navodi i Srbiju i Srijem: "tutte queste Prouincie dell Istria, della Croatia, della Dalmatia, della Bosna, del Stato di Ragusa, della Hercegovina, della Seruia, della Slauonia, Sirmiense, [...]" (v. Knjieunu republiku 54, 2007, 16F168). Sveje to PandZii mogaoproitati kod Kaiia, mogao je proitati i u Keipertovoj recenzi, a mogao je proitati i u tekstu iz Knjizune republike na koji reagira. Ali pi5e kao da nije proitao. Svojim Zeljama prilagodava i druge rjenike i gramatike iz L6., L7., 18. st.: kad spominje "sve rjenike i gramatike 'slovinskoga' ili 'ilirskoga jezika' koje su stoljeiima tiskali hrvatski jezikoslovci" (192), stavlja ih kao i Maroevid (185)

sve pod "hrryatski jezik" kako ga on shvaabez obzira to te gramatike i rjenici nose drugu oznaku jezika i Sto se opseggovornika tog jezika ne podudura s opsegomdanainje hrvatske nac{je,a autore tih denika i gramatika proglaSava 'ilirski', a posebiceimenica 'ijezikoslovcima,., hrrdedi da "hrvatskim "pridjev lirski jezik', pripada dakle u novome vijeku iskljuiuo u jezinu, kulturnu i poIitiku tradiciju Hrvata" (194). To, medutim, nije tono jer ilirski je imao mnogo Sire znaenjei ukljuivao i druge june Slavene (Friedman 1999, 6), a dol<azeza to i literaturu koja ih sadri vei sam navela u prethodnim tekstovima pa neka se PandZi tamo informira (Knjinuna republika L-2, 2004, 228; 74, 2005,182, 193-194;*5,2007,160, 166-L67; Slouo 17,2008, 19G-193). Ovdje joS mogu dodati primjer kako ilirac D. Rakovac LU2. u Mq,lom kotekizmu m uelike ljude odgovarana pitanje za5to se zovu Iliri a ne Hrvati da je to zato 5to "literatura treba da se protegne i na ostalu nau braiu po krvi i jeziku, naime: na Slavonce,Dalmatince, Srblje, Kranjce, rijeCju sve jugozapadne Slavene. Pod imenom hrvatski ne moZe se protegnuti, jerbo svaki od ovih imao bi pravo zahtijevati da se njegovim imenom jezik i literatura naimenuju" (iz Kohler 2006, LL4). I{ae da je ime ilirsko najbolje jer je to ime "kojim se mnogi jugozapadnoslavenski pisaoci od najdavnijih wemena do dana dananjega sluZe, koje je wlo dobro poznato svim granam naroda jugozapadnoslavenskoga, koje Englezi, Francuzi, Talani itd. kad govore o cijelom jugozapadnoslavenskom tijelu, vazda nam nadijevaju" (ibid.). Navedeni citat je samo jedan od primjera koji pokazuju da je pojam ilirski i prije 19. st. obuhvadao''sve jugozapadne Slavene<<, dakle da nije bio ogranien na one iji potomci su se kasnije ujedinili u hwatsku naciju. Iz citata se takoder vidi da je pojam hruatski u pro5losti imao drugo znaenje i drugi opseg nego danas te da PandZi nije u pravo kad twdi suprotno. Uostalom, Iiteraturu koja to dokazuje vei sam obimno citirala u prijanjim tekstovima pa neka je PandZid pogleda kako bi donekle smanjio prazninu u svojim spoznajama (Knjieuna republika t-2, 2004, 228; 74, 2005, L82, l9TL94; Slouo 17, 2008, 19f193). Ovdje se moZedodati da isto pokazuju i citati iz proSlih stoljecakoje donosi Rjenik JAZU pod natuknicom Hruol, npr. "Stefan Toma kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Homsci Zemlji, Dalmaci(ji), Hervatom, Donim Krajem, zapadnim Stranrrr(<, pod natuknicom hruatski, npr. "Davi mu ili naredbu da porobi Dalmaclju i rvatsku zemlju" (A Kai6, Razgouor ugodni...). I iz znarrstvenih radova koji govore o prolosti do 1918. vidi se da je oznaka hruatski imala drukije znaenje i opseg nego danas, npr. "ujedinile su se na Balkanu Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Hnratska, Slavonija, dijelovi Banata, Baka"dijelovi Baranje, Crna Gora i Slovenija iz bivSe AustreUgarske Monarhije s Kraljevinom Srbijom" nakon 1. svjetskograta u jednu drZavu (Altermatt 1996,5g). Bududi da kritiku to je naziv "ilirski" zamijenio nazivom "hnratski(< ne mo,eznanstveno osporiti, Pandii je prikazuje kao da se njome reklo da je na I(ai napisao a Pandid preveo "gramatiku nekoga neko nepostojeega neki danas nepostojeijezik". Ali nijedan kritiar nije to rekao jer naravno da je

265

266

IGi napisao gramatiku jednoga postojeegjezika. Iftitikom se reklo da se taj jezik nije podudarao s hrvatstvom: niti su njime govorili svi oni iji potomci su nekoUko stoljeca kasnije oformili hrvatsku naciju, niti su njime govorili samo oni. Sto se tie jezine situacije danas, opet se ne radi o nekakvom nepostojeem nego o postojeemjeziku, kojim govori nekoliko razliitih nacija, pa se taj jezik ni danas ne podudara s hruatstvom. PandZii nije u stanju razmiljati izvan dananjih nacionalnih kategorija iako je rije o stofeima kada te kategorije jo nisu postojale. Ako se Stokavski iz pro5lih stoljeca ne pripisuje iskljuivo danas postojeojhrvatskoj naciji, Pandirica njegovo ogranienopoimanje navodi na zakljuak da se pripisuje srpskoj naciji (194). Silom bi htio sve u proSlosti gledati pod danaSnjim nacionalnim oznakama, kao hrvatsko ili kao srpsko, pa zato ondanje nazive "ilirski., "slovinski", koji se ne preklapaju s dana.njimnacionalnim oznakama, proglaava ''bez ikakva sadrZaja" (187). Ali oni nisu ni anonimni ni bez "anonimnima" i nego se njihovo ime i njihov sadrZaj ne uklapaju u nacionalnu mjeru, sadrZaja, koju bi PandZi po svaku cijenu htio na njih primijeniti. I{ai,e da ako je stari naziv toskanskijezik danas talijanski jezik, zato onda i stari naziv ilirski jezik ne bi danas bio hruotski jezik. Zaboruvlja da je toskanski postao standardni jeprwenstvenotokavzik jedne nacije (talijanske), dok je ilirski jezik oznaavao ski, a Stokavskije postao standardni jezik etiriju nacija (hrvatske, srpske, bonjake i crnogorske). Zato nije ispravno tokavski iz pro5lih stoljeca pripisivati samo dananjojhrvatskoj naciji, kako ini PandZiprimjenjujudi argumentaciju tipa "Srbi (pravoslavni krSani) [...] u l(aiievo wijeme, barem koliko ja znam, pukim tokwskim jezikom nisu ni pisali ni objavljivali svoja knjievna djela" (18f189). Zausta,pravoslavno stanovnitvo nije pisalo i objavljivalo, ali zato je gouorilo pukim Stokavskim jezikom. Osim toga, ni ggVokatolikog stanovnitva nije pisalo i objauljiuoJojer stanovnitvo je u l(aiievo doba bilo nepismeno, kako katoliko tako i pravosla'rno. A to se tie samog lGica, njega treba promatrati kao gramatiara predstandardnog razdoblja jezika koji je kasnije odabran za nadregionalni, dakle standardni, i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Bosni i u Crnoj Gori. Sve etiri dananje nacije kad opisuju predstandardno razdoblje svog jezlka mogu navoditi lGidevu gramatiku, i to s njenim imenom u originalu, a ne klasificirati je poput PandZica i vedine srpskih linryista kao iskljuivo hrvatsku ili poput manjine srpskih lingvista kao iskljuivo srpsku. U nemogunostida ospori ono Sto su kritiari napisali, Pandti izmilja da kritika znai da IGideva gramatika nije stvarna pa onda to osporava pi5ui "rdi se o stvarnoj gramatici" (197). Problem je samo 5to nijedan kritiar nije poricao stvarnost Kaiieve gramatike. PandZii koristi jo5 jednu tehniku: napravi jedno, a twdi da je napravio suprotno. Naime, u Knjieunoj republici nastupa kao osoba koja bi osudila kad bi netko prepravljao Kaiia u originalu: 'ispravljam' "Time sam ujedno izbjegao,za rczliku od prijevoda l(ai 2002, da Kaica u originalu. Takvo ispravljanje pretrpio je jo vie i jo5 mZnije lGiev slovniarski nasljednik" (199). S obzirom da PandZii ovdje pi5e kako su ispravljanja originala runa stvar i hvali sebe da on naspram konkurencije nije

prepravljao, itatelj nee pomisliti da u praksi taj isti Pandi:i radi suprotno. I dalje u tekstu PandZi razrre neznanstvenemetode pripisuje dmgima i osuduje ih na rijeim4 a u praksi ih upravo on koristi. Np". "iz dananje perspektive projekcijom prosudujs" povijest i prenosi u povijest (200), "anakrono i reakcionarno< (207), "redukcionistikom jednostruko5du" (200), slijedi politiku (207), "posudenu premisu potom povezuje s odredenim" njemu osobno poeljnim twdnjama (200), "deducirana postavka [se] ili djelomice ili uope ne da roai.dnim slijednm izuesti iz postauljeruoga aksioma" (200), "defrnice opsegomtek za pojedinanesluajevevai,ee*,p mu >usporedbei metodike kontrolne instance i ne treb4ju" (202), "netko kome istina i nije bitna" (206), bolje bi "6i1e 6u svoju teoriju uskladi s aktualnom jezinom stvarnocu umjesto da stvarnost prilagodava svojoj (nazovi) teoriji" (207) - svi navedeni citati lijepo opizuju tehnike koje Pandi primjenjuje. Osim 5to izbjegava vidjeti sadrZaj kritike onakvim kakav on jest, Pandti izbjegavai suoavanjesa samim kritiarem. Naime, u mom tekstu ,4hadcmike bajke, koji obuhva(a.tridesetak stranica, radi se o PandZidu na dvije stranice i to tako 5to je citirana Keipertova negativna recenzija PandZievogprijevoda IGica. PandZii reagira na te citate tako to reakciju naslovljuje meni, ali u njoj, kako kae, "iako nevoljko, odgovaram Keipertu" (186). Budui da taj odgovor Keipertu obuhvadapreko polovine PandZievog teksta naslovljenogmeni, postavlja se pitanje za.5tose PandZi nije usudio taj veiinski dio svoje reakcije zasebno objaviti kao odgovor Keipertu. I zato se ustruava objaviti ga u nekom njemakom slavistikom asopisus obzirom da je tamo izi5la i Keipertova negativna recenzija? A o citatima iz Keipertove negativne recenzije koje sam navela kai,e da su to "Kordidkine manipulacije njegovim [=Keipertovim] tekstom" (186), ali nigdje ne pokazuje u emu bi se sastojalamoja navodna manipulacija. Istu tehniku etiketiranja bez navodenja dokaza PandZii primjenjuje i kad se upuSta u temu policentrinogjezika. Budui da HAZU twdi da srpskohrvatski nije policentrini jezik zato Sto nije postojao kolonijalni odnos ni poetni zajedniki standardni jezik, napisala sam da HAZU rae zr\a ni defrniciju policentrinog jezll<ajer nijedna definicija ne navodi kolonijalnost i poetni zajedniki standardni jezik kao kritenj za odredivanje policentrinog jezika (Knjieuna republika *7, 2007, 150-151). PandZi brani HAZU tako to twdi da definicije variraju "pa e Kordieva izabrati neku njoj odgovarajuudefiniciju a netko drugr drugu". Ako je tako, zatoonda PandZii ne navede neku internacionalnu definiciju policentrinogjezika u kojoj bi stajala kolonijalnost i poetni zajedniki standardni jezik? Ne navodi je jer definicija s kolonijalno5iu i poetnim zajednikim standardnim jezikom ne postoji, to znai da je ispravna moja primjedba o neupudenosti akademika u defrniciju policentrinog jezikz. Pandi niti ima uvid u linryistike defrnicije niti je itao tekstove na koje reagira, a pita se: "Odakle Kordievoj uope ideja da je 'srpskohrvatski' jedan i to 'policentrini jezik'?" (200). Da je malo pogledaolinryistiku literaturu ili citate iz nje u mojim tekstovima, ne bi postavljao takva autsajderska pitanja.

267

268

Kod odredenih PandZiievih twdnji, medutim, nije sigurno mogu li se one pripisati njegovoj neupuenosti ili se ipak radi o svjesnoj laZi. On npr. odsjeno 'policentrini jezik' i uveo, i twdi da "Heinz Kloss (1904-1987),koji je izraz kao primjer usput naveo i hrvatski i srpski, nikada nije dijelio miljenje o stvarnoj jedinstvenosti srpskohrvatskoga jezll<a (hrvatski je u njegovoj teoriji primjer za Ausbausprarhe, srpski ne)" (201).Medutim, Kloss u svom najpoznatijem i najvaZnijem lanku, uwStenom u knjigu od desetak najznaajnijih studija u svijetu o teoriji dijalekta napisanih u prethodnih 100 godina, ima poglavlje o policentrinimjezicima (L976,str. 31GL2) i u njemu koristi ba5 srpskohrvatski ("Serbo--Kroatisch") za oprimjeravanje policentrinog jezil<a,dok kao Ausbau-jezike navodi eSki i slovaki, a kao Abstand-jezike njemaki i nizozemski. Usput reeno, iz ovog Klossovog lanka se vidi koliko je promaeno izjednaavati hrvatskesrpsku jezinu situaciju s eSkeslovakom ili s njemako-nizozemskomjezinom situacom, to ini Matica hrvatska na internetu i 5to je nai5lo na osudu kod inozemnih slavista 0/lkl 1999, 329). U mojim tekstovima i u brojnim radovima druglh linryista pokazuje se da je srpskohnatski jezik policentrian kao npr. i njemaki. Pandi twdi da usporedba s njemakim nije ispra'rna jer je njemaki naspram srpskohruatskoga na raznim teritorijima navodno tek >s vremenom stekao odredene posebnosti, izgovorne i leksike naravi primjerice" (201). To, medutim, nije istina: u germanistici je poznato da "od poetka do danas u stvari nije postojaojedinstveni njemaki jezik, nego samo regionalni varijeteti. Iako regionalnost izgleda da je univerzalna kategorija kod jezika, njemaki se zbog niza sociokulturnih i jezinopovijesnih razloga ubraja u one jezike kod kojih su varijeteti posebno vaZni: njemaki se moZe smatrati prototipom heterogenosti unutar jednog jezi ka" (pe14es2002,225). Ve sam pisala da su regionalne posebnosti,i izgovorne i leksike naravi, postojale davno prije nego Sto je njemaki jezlk u 19. st. standardiziran: u 11. st. vei postoji posebanSvicarski njemaki pisarri jezik, ije su se posebnosti u leksiku, morfologtji i drugome odrale do danas (Sonderegger 1985, str. 1890-1901), u Beu se od 13. st. koristi jedan takoder posebni a pisani jezik (Wiesinger 1985, str. 194,L1945).Zato Reiffenstein (2001, 88) govorei o policentrinosti njemakog jezika umjesto izraza nacionalna policentrinost koristi izraz regionalna policentrinost jer policentrinost njemakog jezika je faktorima koji su stariji od dana5njih nacija". O tome se "utetovana Pandi mogao obavijestiti da je zavirio u navedenegermanistike radove ili u citate iz njih u mojim prethodnim tekstovima (v. Knjieunu republiku 7-8, 2004, 26D. Ovako, neupuenotwdi da ,,za razliku od svih policentrinih jezika gdje su se iz jednoga debelog stabla razvile razliitn snane grane i manje--viSe slini plodovi, dva stara jezina stabla ftrvatski i srpski), u razliito wijeme posadena,nisu nikodn uspjela srasti u jedno" (201). A u linryistikoj literaturi je poznato da pored njemakogni razni druSr policentrini jezici nisu bili "jedno debelo stablo", trpr. kod malajskog policentrinog jezika teritorijalne diferencijacije su postojale ve prije nego to su se teritoriji na kojima se taj jezik govori oformili kao drZave i nacije sa svojim nacionalnim varijantama (Haji

Omar L992,403-406). To je Pandii takoder mogao saznati da je pogledaotekstove u Knjieunoj republici na koje reagira (7-8, 2004,262). Usporedbu s njemakim PandZi pokuava porei stilom karakteristinim zanjega tako Sto kaZe "Glupost" (201) i twdi da se kod Nijemaca i Austrijanaca radi o zajednikojjezinoj povijesti i o jednome kulturnom centru kroz povijest i danas, dok to kod Srba i Hrvata nije sluaj pa da stoga u naem slucqju nije rije o policentrinom jeziku (201). Takvom twdnjom opet pokazuje vlastitu neobrazovanostjer znanstvenicima je poznato da njemaki jezik "kao policentrini jezik nema jedan kulturni centar i njegova povijest, simbolika vainost i praktina korist jako variraju u razliitim drZavarna( (Ager 200I, 57). A da ne spominjemo kako ni oni koji su se ujedinili u hrvatsku naciju nemaju zajednikujezinu povijest jer akavskaregija je imala jednu, kajkavska dmgu, a Stokavskatredu. Takoder i kulturni centri kroz povijest su im bili razliiti, npr. Dalmatinci su imali druge kulturne centre naspram Slavonaca. PandZidtwdi da namjerno preSudqjemAmmonov rad iz 2005. u kojem autor spominje hrvatski i srpski (201). Medutim, ja sam ba taj rad i ba onaj njegov dio o kojem PandZi govori navela kao primjer kako "tehnike Sirenja raznoraznih dezinformacija i dovode do zabuna kod neupudenih inozemnih kolega, uslijed ega se pojavljuju proturjenosti u njihovim reenicama: npr. odlian germanist Ulrich Ammon spominje hrvatski i srpski u svom radu iz 2005. str. 1537, a stranicu kasnije navodi kao kritenj za utwvar{e da li se radi o jednom ili o nekoliko jezil<a medusobnu razumljivost. Oito je negdje nai5ao na netonu twdnju da izmedu Hrvata i Srba postoje znatne pote5koe u jezinom sporazumijevanju" (v. "O naciji, povijesti i jeziku", Knjieurut republika l-2, 2008,200). PandZi i krivotvori Ammona twdei da Ammon srpskohrvatski jezik navodi kao razdijeljeni jezik >upravo zbog povijesnih uzroka i okolnosti", tj. zbog toga 5to u povijesti, kako Pandi kai,e, nikada nije bio "jedno debelo stablo" (202). A Ammon pie suprotno: on kae da se razdijeljeni jezik moZe identifrcirati kao takav samo ako je u odredeno doba svoje pro5losti bio jedan, da}le srmoako je u proSlosti bio PandZievs"jedno debelo stablo", usp. >a divided language can only be identified as such in the face of its history: it must at some time have been undivided" (1537). Ili moZda Pandi ne zna engleski jezik pa nije dobro razumio Arnmonovu reenicu koju parafrazira? Pandievaparafraza Ammona sadrZi i "iako su nekada bili, milom ili si lom, sastavljeru" 1292)pa ispada da sve "milom ili silom" potjee od Ammona. Medutim, Ammon nigdje nema "milom ili silom,. niti bilo to nalik tome, a nema ni "sastavljeni" nego "nepodijeljeni" (undiuidcd). Pandii koristi takva svoja ubacivanja kako bi sugerirao da je na jezinom planu sprovodenonasilje nad Hrvatima. Gradi mit o jezinom unitarizmu twdeii da su u na5em sluaju jedno stablo uz drugo". Da to "reZimi s velikim oklopima poku5avali prikovati nije istina, ve sam navela dokaze u tekstovima Kroatistika i nadonaLizam,Fina lologija lai, Pseudnznanost djelu (Knjizunarepublika TI2,2005,219-228; F10, 2006, 154-163; 7-9, 2007, 24V242). I sam PandZi ne htijui nudi prim-

269

27O

jere koji pobijaju mit o jezinom unitarizmu, Dpr. kad kaZe da izraz uhititi - u kontinuitetu - koriste "hwatska knjievnost i slubena uporaba u crkvi 1...1i u wemenu nakon Novosadskogadogovora" (206). A pita se "je li Kordideva toliko neupuena ili pak toliko drska da misli kako e joj to netko povjerovati?" (206). No za razliku od PandZiievih tekstov4 u mojim tekstovima ne trai se od itatelja da slijepo {eruje autoru, nego se navode dokazi koje itatelj moe pro{eriti i onda samostalno donijeti zakljuak. Ifuo to PandZii ubacuje ono 5to u Ammonovom radu ne pie, tako izbacuje ono 5to pie i Sto baca sasvim drugo wjetlo na Pandtieve twdnje. Naime, ba na onim stranicama na koje PandZii upucuje kod Ammona mogao je proitati da Ammon kao kriterij za policentrine jezike uzima medusobnu rilzumljivost i stupanj jezine udaljenosti istiu da je "korisno razlikovati tri stupnja jezine distance: malu (tipinu za standardne varijetete istog policentrinog jezlka, npr. izmedu austrijskog standardnog njemakogi njemakogstandardttog njemakog),srednju (minimalnu jezinu udaljenost izmedu standardnih varijeteta razliitih jezika (Ausbau-jezika), npr. izmedu standardnog luksembur5kog i njemakog standardoog njemakog)i ueliku (-Abstand; dovoljnu da bilo koja dva varijeteta predstavljaju razliite jezike, Abstand-jezike)" (1538). Kod Ammona se ta tri stupnja jezine distance podudaraju s tri stupnja medusobne razumljivosti: "Abstand spreavamedusobnu razumljivost (srednja jezina distanca dopu5taje s mnogo napora, a mala jezina distanca s lakodom)" (ibid.). I{ad Ammonove kriterije primijenimo na na5u jezinu situaciju, moramo pnznati da je medusobno razumijevanje u naem sluju moguie s lakocom, to znai da se radi o maloj jezinoj distanci, a ona je po Ammonu "tipina za standardne varijetete istog policentrinog jezika". Buduii da Ammon ne zna na5 jezik (niti neki drugi slavenski jezik), njemu nije poznato kakva je medusobna razumljivost izmedu Hrvata, Srba, Bo5njaka i Crnogoraca kada govore standardnim jezikom. Ali PandZi dobro zna da se nabrojane nacije razumiju s lakoom, to znai da je namjerno preutio kako primjena Arnmonovih kriterija pokazuje da se kod nas radi o jednom policentrinom jeziku. Pojedine medunarodne organizacije potmdile su se saznati kako u naem sluaju stvari stoje s medusobnomrazumljivodu. Tako su od strane Tribunala u Haagu "u prvoj polovini 1995. zamoljena dva ugledna slavista iz Amerike, profesor Morton Benson s Pennsylvanijskogsveuili5ta i profesor Wayles Browne s Cornellskog sveuili5ta, da daju svoje mi5ljenje o razlikama izmedu bosanskog,hrvatskog i srpskog, tj. da kau da li netko tko govori jedan od tih jezll<amoZe opravdano twditi da ne razumije druga dva" (DraZenovii-Carrieri 2002, 5f51). lJ svom odgovor W. Browne piSe: "Razlike izmedu standardnih oblika srpskohrvatskog su dovoljno male da osoba pred sudom ne moZe opravdano odbiti prevodioca zbogtoga Sto on koristi jedan standardni oblik tng jezika, a osobapred sudom drugi.. (ibid., 51). I "profesor Benson takoder zakljuuje da 'varijante srpskohrvatskog, kako ih koriste obrazovani govornici, medusobno su razumljive jednako kao i varijante engleskog. Razlike izmedu tih varijanti mogu se ukratko saeti na sljedeii nain: postoje fonetske/pravopisne

razlike - reka/rijeka. One su dobro poznate i medusobno razumljive. Praktino ne postoje gramatike razlike. Postoje razlike u leksikonu ili rjeniku: decembar - prosinac. Veina tih razlika je dobro poznata i medusobno razumljiva. Srpski prevodilac koji moZda ne zna Stoje prosinac moejednostavno pitati govornika za obja5njenje.Mora se naglasiti da e kompetentan, iskusan srpski prevodilac znati znaenjehrvatske verzije. Potreba da pita za objanjenje pojavila bi se jako rijetko. (U rijetkim sluajevimaie moZda i ameriki prevodilac trebati objanjenjeod govornika britanskog engleskog,npr. ako ne zna da je britansko 'diversion' u sjevernoj Americi 'detour'). Da zakljuim, jedan kompetentan prevodilac moZe prevoditi sve tri varijante srpskohrvatskog" (ibid.). Inae, o medusobnojrazumljivost PandZii mi pripisuje da samoja znam kako se razumljivost moe izmjeriti, Sto naravno nije tono jer i sam je mogao proitati da sam uputila na monosrafi.ieamerikih lingvista u kojima je razradena metoda mjerenja medusobnerazumljivosti na primjerima brojnih jezika u svijetu (Knjicunarepublika I-2,2007,190; Feral Tribune 2511L62, 1. 2008, 11. 35). S ciljem blefiranja upuienosti PandZi hai,e da se sociolinryistika teorija o policentrinosti "rodila sedamdesetihgodina 20. st., pa su neki hrvatski jezikoslovci pomislili da mogu taj izraz preuzeti jer je bio donekle kompatibilan s teorijom varijanti, varijeteta i sl." (200). Ali i ta twdnja samo potwduje njegovu neupuenostjer poecite teorije su ve u 5fim godinama (Ammon 1995, 4346) i izraz "donekle" kompatibilan potpuno je neprikladan za opisivanje odnosa izmedu policentrinog jezika i varijanti jer jedno je dio dmgoga: policentrini jezik se sastoji od varijanti/varijeteta. PandZi vi5e puta ponavlja da se kod teorije o policentrinom jeziku radi o mojoj teoriji ',jedinstvenogajezika", "da je to jedan i jedinstven jezik". Time pokazujeda nije razumio ni najosnovniju stvar kod policentrinog jeziha, naime da takav jezik nikada nije jedinstven. Upravo zato se i naziva policentrinim to nije jedinstven. Ve6 sam vi5e puta pisala da srpskohrvatski nikada nije bio jedinstven i da to nije ni sada, nego je policentrian otkako je standardiziran (Knjieuna republika 74,2003, 193; 7-8, 2004, 25U26L;9-10, 2006, L66; Studi Slauistici 3, 2006, 3225). UpuStajudi se u sociolinryistike kriterije Pandi bi htio predstaviti kao kriterij "stvarnu Zelju govornika" (210), "u{erenja govornika" (211), "mi5ljenja govornika" (204), premda to nisu sociolingwistikikriteriji i ne utjeu na sociolingvistike zakljuke o jeziku. Naime, sociolingvistika mote konstatirati da govornici imaju odredeno miljer{e o jeziku ali ona ga ne preuzima kao znanstveno utemeljeno jer radi se o mi5ljenju laika. Npr. svjetski poznat sociolingvist Joshua Fishman utwdio je kako kod raznih naroda postoji uvjerenje da njihov jezik potjeeod zlatne ptice. Time 5to je to Fishman opisao u svojoj sociolingvistikoj knjizi nije to u{erenje ujedno postalo i uvjerenje sociolingvistq nije postalo znanstveno utemeljeno uvjerenje. Storrie,"linryisti i drutveni psiholozi koji su istraZivali narodne stavove ustanovili su da su twdnje ljudi o jeziku netone i da su esto u kontradikciji s njihovom stvarnom upotrebom jezika" (Milroyffilroy 1999, 15). Pandlievo poisto{eivanje laikih stavova o jeziku

271

272

sa sociolinryistikima je isto Sto i poistovjeivanjealkemije s kemijom, ili astrologije s astronomijom, ili waeva s fakultetski kolovanim lijenicima. U skladu s tim zastupanjem neukog pristupa jeziku Pandiije svoj tekst i naslovio "Pro(209). tiv jeziko zrtaruaca"<< O lingvistikom genetskom kriteriju PandZi twdi da je "neodriv" (203), tj. da to Stoje Stokaviealzeta za standardni jezik na teritoriju dananjeHruatske, Srbije, Crne Gore i Bosne ne igra nikakvu ulogu kod utwdivanja da li se radi o jednom ili o nekoliko standardnih jezika. I{ao razlog navodi da "su se ponekad razliiti knjievni jezici izdiferencirali na monodijalekatnoj osnovi (npr. plattd,eutsc nimzemsfrri, jednim dijelom, vs. njemnkt)" (203).Meduvs. tim, nije tono da plattd.eutsch i niznzemsfriimaju monodijalektalnu osnovu: medu germanistima je neosporno da se plattdeutsch razvio od ahtniedcrsrichsisch, dok se niznzcmski razio od altniederfrrinkisc. Takoder nije tona ni PandZidevatwdnja da plattdzutsch i njemnkl imaju monodijalektalnu osnovu: plattdeutsch, ili kako ga germanisti e5enazivaju Niedcrd.eutsch,i njemaki odnosno Hochdeulsch su povijesno genealo5ki dva razliita zapadnogermanska jezlka, dakle nemaju monodijalektalnu osnovu. Razumljivo je da Pandi nije upuien u te teme jer osim Sto nije slavist, on nije ni germanist. Medutim, nije razumljivo za5to izrie twdnje za koje svatko moZe ako ih ide provjeravati otkriti da nisu tone. Moda je kao uitelj vjeronauka navikao da se twdnje ne pro{eravaju, nego je sve samo stvar vjere. Ali u znanosti to ne funkcionira: da bi twdnje imale znanstvenu teZinu, moraju biti provjerljive, u skladu s iskustvenom stvarnoSdui bez kontradikcija.I{ae da je genetski kriterij "neodriv" i zatn Sto se standardni jezik u Hrvatskoj razvio >na pluridijalekatnoj osnovi" (203). Ni ta hrrdnja, medutim, nije tona jer standardni jezik u Hrvatskoj je Stokavski, dakle nije pluridijalektalr nego je monodijalektalan. O wemenu prije nekoliko stoljeca PandZi kai.e da "na konfesionalnoj osnovi je i jezik davno prije 20. st. postao razlikovni marker u odredenim zajednicama, barem onaj jezik koji je bio sluZbeni u crkvi. Srbi i Hrvati su se, dakako, i onda ponegdje na trZnici usmeno sporazumijevali, ali im je stoljeiima slubeni i prestini jezik bio rozliit" (208). No, kad bi razlike u jeziku crkve bile dokaz da ljudi govore razliitim jezicima, to bi znailo da danas Nijemci u Njemakoj ne govorejednim jezikom nego nekoliko razliitih jezlka: protestantski, katoliki, muslimanski, jezik Jehovinih svjedoka itd. Germanisti, medutim, ne primjenjuju PandZiievu logiku: ne pada im na pamet da na osnovi bilo prolih bilo dananjih razlika izmedu jezika crkvi izvlae zakljuak kako pripadnici razliitih religija govore razliitim jezicima. Opepoznato da je "religijska pripadnost ne znai vlastiti dijalekt" (Kilian 1995, 377), a kamoli jezik. PandZi zbog svog {erouiteljskog poziva subjektivno precjenjuje zna4jjezika crkve, ali objektivno gledanojezik crkve je samo jedan Zanr u mnohru drugth jezinih anrova. Osim toga, kad se Pandi poziva na slu.beni jezik u crkui iz prolih stoljeakao dokaz da Hrvati i Srbi danas govore razliitim jezicim4 to je dodatno nelogino i zbog sljedeieg razloga: kod najveegdijela katolika na prostoru dananje Hnratske je u proIim stoljedima sluZbeni jezik u crkvi bio

latinski, pa kako upotreba latinskog u crkvi moe biti dokaz da je katoliko i pravoslavno stanovni5tvo, koje ni jedno ni drugo nije znalo latinski, govorilo razliitim jezicima. Usput reeno, za gornji Pandidevcitat tipino je da PandZid laiki podrazumijeva kako podjela stanovni5tva po nacionalnoj osnovi postoji iz davnih stoljeca. A perfidno je Sto Zeli sugerirati da je sporazumijevanjeunutar tog stanovni5tva bilo minimalno kad kae da su se "ponegdje na trZnici usmeno sporazumijevali". Vrlo perfidno Zeli i definiciju standardnogjezika proglasiti neupotrebljivom za pro5la stoljeca pi5ui: ako je "po definici - polazei od realnoga stanja danas - standardni jezik polifunkcionalan (uporaba u Skolstvu, sudstvu, administraciji, medijima), kako su ga mogli imati Hrvati u wijeme kada su sudstvo i administracija bili na talijanskom, njemakom ili turskom jeziku? Gdje je bilo Skolstvo?Gdje mediji? Koji su jezik u ono wijeme imali Hrvati? 'standardoloSkog Jedna je, posve promaena i ahistorijska mogudnost iz ovoga kratkog spoja s povijeScu'zakljuiti da Hrvati, recimo u 17. st. nisu imali nego tek u 19. svoj (normirani, kodificirani) jezik koji bi odgovaraodana5njoj metajezinoj definiciji" (208). Ali Pandiid govorei o definiciji standardnog jezilra i njenoj navodnoj neprimjenjivosti na prola stoljeda,pre5uduje osnovno svojstvo iz definice, a to je nadregionalnost (Dane5 1988, str. 1507). Kriteril nadregionalnosti mogueje primijeniti bez obzira o kojem se stoljeiu u pro5losti radi (zato ga PandZi i pre5uduje).A primjena tog kriterija pokazuje da do sredine 19. stoljeca nije bilo nadregionalnog jezll<akoji bi povezivao sve stanovnike na teritoriju na kojem se danas protee Hrvatska. Takoder pokazuje da kad je sredinom 19. st. izabran Stokavski za nadregionalni jezik, ta jezina nadregionalnost obuhvatila je i ondanju Srbiju, Bosnu i Crnu Goru. Naime, neospornoje da "su postigxuca Ljudevita Gaja i s njim Antuna MaZuranica i Ignjata Antona Brlica utoliko ve(a.Stoim je wlo brzo uspjelo nadregionalno ostvariti ona etiri gore spomenuta koraka, i to bez pomoi bilo kakvih monih institucija" (Kohler 2006, L22).Jednakoje neospornoda "su se pri izboru tokavskogpozivali na njegovu knjievnu tradiclju u dubrovakoj renesansi, na broj govornika na hrvatskom podruju i na kompatibilnost sa Srbijom. Imamo li u vidu da je pored Stokavske postojala i kajkavska knjiZevna tradicija i da se oko kulturnog centra Zagreba govorio kajkavski, onda je jasno da je pri izboru dijalektalne osnove odluujudu ulogu odigrao interes za jezlje nim ujedinjavanjem sa Srbijom. Odluka u korist Stokavskog jednoznaanpoje pragmatino" (ibid.). kazatelj te elje, i u tom smislu done5ena To Stoje Vuk I{nadi:i u 19. st. par desetljecaprije Lj. Gaja i A Mauranica izabrao Stokavskuijekavicu za standardni jezik ne igra nikakvu ulogu kod traentraodgovora na pitanje da li Srbi i Hrvati danas govore istim standardnim jezikom. A Pandi pi5e kao da je za odgovor na to pitanje presudna stvar tko je bio prvi (189, 192-193), i onda jo5 i netono pripisuje pnrenstvo onima koje on Zeli. PandZi navodi da je Stokavicu Vuk l{aradi:i gledao kao kritenj za defiizgleda {erojatno da je IGradi izniranje srpske nacije (210). Medutim, )>rr

273

274

jednaio Stokavicu sa srpstvom u zloj namjeri, negoje stvar u tome da je u 19. st. vladao zaudujui nedostatak informaca u vezi s tim pitanjem" (Kilian 1995, 379). Uostalom, I{aradti je i sam napisao da odbacujeto izjednaavanje jer vidi da se s njime ne slaZu ondanji Hrvati i pre5aoje na definiranje srpske nacije po pravoslavlju a hrvatske po katolianstvu (ibid., 380). Napisao je kako je svjestan da ie se stranci smijati podjeli naroda prema religiji, ali da on ne vidi neko dmgo rjeenje osim ovoga i da se nada "da e svaki razuman hwatski patriot biti zadovoljannjime" (ibid.). Kilian (ibid.) potwduje da "to emu su se stranci u ono wijeme zatsta mogli smijati, nije samo Stoje usred sekularnog 19. stoljeca ovdje uzeta religija kao kritenj za razlikovanje nacija, nego i i njenica 5to su na taj nain obinom konverzijom od Hrvata mogli nastati Srbi a od Srba Hrvati". Citirajui KaradZiaKilian istie da je ovaj priznavao pravo jer na samoodredenje je pisao "on4j tko hoe neka se naziva Hrvatom", to je sasvim u duhu dananjegshvadanjanacionalnosti. Istie i IkradZieve reenice koje dokazuju njegovu elju da zadovolji i jedne i druge, >a upravo ta dobra namjera mu se danas estoporie" (ibid., 380-381). Kad je vei rije o dobrim namjerama, njih PandZipripisuje dananjim puristiki nastrojenim jezikoslovcima u Hruatskoj twdeii da oni u stvari nisu puristi nego se radi o "toboZnjim puristima" (185) i s "pokojoj puristikoj intervenciji u leksikon" koja je "bila tek bezazlenomala i nuZna reakcija" (206). Doista, toliko je bila "pokoja< i "bezazleno mala" da su se "mnogi iseljenici iz Hrwatske tuZili kako ne rzlzumiju novi hrvatski jezik i da osjecaju odbojnost prema inzistiranju iz Zagreba da se jezik isti od srbizama" (Greenberg 2001, je 26). Opepoznato da >su se u Hrvatskoj nakon 1991.internacionalizmi poput auion, aerodrom gledali kao srbizmi i zamjenjivali" (ibid., 27). Kilian (1995, 384-388) analizom lanaka hrvatskih autora iz 90-ih godina pokazuje da u njima vlada puristika linija i zakljuuje na primjeru puristikog pristupa S. Babica da to nije "demokratsko pona5anjeprema jeziku". O purizmu PandZii twdi da ne postoji povezanost"izmedu ideologijenacizmn i purizmn" (200) misli da je dovoljno da on kai,e da ne postoji pa da je tako. No linryisti koji su istraivali tu temu naveli su dokaze o povezanostitih ideologija, Stoje PandZii mogao saznati da je itao njihove radove ili citate iz njih u mojim prethodnim tekstovima (Knjinunarepublika lI-Lz, 2003, L77-L78;9-L2, 2005, 2L+2L. PandZievozastupanje purizma oituje se i kad rijei stranog porijekla oznaavakao kontaminaciju pakai,e "kontaminacija talijanskih rijei kod akavaca" (195). Kad bi rijei stranog porijekla zatsta bile "kontaminacija", onda bi najprestiZniji jezik na svijetu bio i najkontaminiraniji, naime engleski jezik se 7O407o sastoji od rijei stranog porijekla. PandZiiev stav prema rijeima nije ni5ta drugo nego izraz njegove jezine nesno5ljivosti: "Podsvjesnajezina nesno5ljivost iskazuje se i u puristikom ustrajavanju na tradicionalnoj jezinoj upotrebi odnosno u pretjeranoj borbi za 'odri,avartje istoie' vlastitog jezika pred stranim utjecajima" (Mattusch 1999, 15). PandZiev stav je i izraz preskriptivizma: "Zajezine puriste, suprotno od deskriptivnih sociolingvista, razlika izmedu standarda i nestandardnih varijacija je potpuno jasna. Odredeni

jezini oblik je ili pogre5anili ispravan. IIi je unutar kategorije ispraunogjezikn ili je izvan nje. Jezini puristi twde da znaju to je ispravan jezik. [...] To je sasvim sigurno opasan stav. On dijeli ljude u dvije grupe: insajdere i autsajdere, prijatelje i neprijatelje. I{ao rezultat toga naj{erojatnije slijede konflikti. (Janicki 1993, 106). Pandti navodno i sam zastupa shvaanjeda je zadada(socio)lingwista deskriptivna (opisivati) a ne preskriptivna (propisivati) (209), dok u praksi sprovodi suprotno, trpr. zahtijeva da se izbaci nje uhapsiti i da se koristi iskljuivo uhititi (206). Ujedno izmi5lja da ja zahtijevam da govornici "nnrqju prihuatiti jedinstuejezik" (210), da im ga elim "nametnuti" 1211, i da twdim da je srpskoni hrvatski "zakonopravilan". Nije mogao navesti neku stranicu u mojim tekstovima gdje bi takve twdnje stajale, to je i razumljivo jer u mojim tekstovima pi5e suprotno: iznose se razlozi protiv bilo kakvog nametanja govornicima i protiv zakonskog uplitanja u slobodu sluZenjajezikom (Knjieuna republika lL-Lz, 2003, I7UI78, 18$-190; ffi, 2004, 22V225; 9-12, 2005, 212-2L5; \-2, 2007, 18f193; ffi, 2007, 150, 169-170).PandZinastupa kao da je unitarizam konstatirati da Hrvati, Srbi, Bo5njaci i Crnogorci govorejednim policentrinim jezikom. Medutim, to nije unitarizam jer nimalo ne utjee na samostalnost dri,ava, na odvojenost nacija, na varijantske razlike u jeziku tih nacija, na jezine navike ljudi. Nita ne mijenja u stvarnosti, nego ljudima osvje5tavakakva je ta stvarnost. Znanstvenik je duZan konstatirati ono to je stvarnost jer inae lai,e, a to je nespojivo sa znano56s."Vrijednosti intelektualaca, od kojih su najvaZnije pravednost, istina i razum, odlikuju se trima obiljeZjima: statine su, nekoristoljubive, racionalne. [...] Sto se tie istine, ona je intelektualna wijednost utoliko da se ovjek nje drZi bez obzira na posijedice, kako pozitivne tako negativne, koje iz r{e proizlaze" (Benda L978, 75, 79). A PandZii sugerira da se znanstvenik treba rukovoditi prema posljedicama,da su one negativne za mene zbog ovoga Sto piSem i da bih imala pozitivne posljedice ukoliko bih se odrekla tekstova iz Knjieune republike (206, 2Il). Ali zaboravlja da takvo odricanje nita ne bi utjecalo da se stvarnost promijeni u smjeru koji on Zeli. Jer bez obzira to se znanstvenik Galileo Galilei pod pritiskom vjerouitelja odrekao svojih knjiga, Zemljaje kruila oko Sunca i tada kao i danas. PandZid usto ima obraza pitati me je li mi poznato iz wemena SFR.I da e politiki podobna osoba "organizirati policijsku i novinsku hajku, po potrebi i zatvorsku skrb" zbog neijih nepodobnih stavova o jeziku (207) - on dobro zna da mi je to poznato, ali ne iz wemena SFzu nego iz dana5njice,kada mi je poetkom godine Luka Pavlovid u Fokusu (br. 399, 4. I. 2008., str. 16) prijetio zatvorom zbog ovoga Sto piem o jeziku u Knjieunoj republici, a Pand mu se nastavljajui novinarsku hajku pridruio u narednim brojevima Fokusq..Nadalje, PandZipi5e i da "o jeziku udZbenika su zakljuivaleposebnekomislje" (207), Sto mi je takoder poznato iskustvo, ali ne iz wemena koje spominje PandZi nego iz darranjice, kojoj se komisije slubeno zovtl poujerenstua. u Pandli twdi da je policentrini sryskohruatskijezik bio i ostao poku5aj nametanja govornicima. Medutim, policentrini jezik je baS suprotno jer on znai

275

276

priznavanje nacionalnevarijantske raslojenosti jezika. Ve i sama oznaka policentrini utwduje stanje da govornici neujednaenogovore, a to je suprotno od pokuaja da ih se ujednai. Iz ovoga se vidi i koliko je promaena Pandtieva twdnja da se definiranjem jezika kao policentrinog suspendirajezina realnost naroda i drZava (210). Upravo definiranje jezika kao policentrinog istie postojanje jezinih posebnosti izmedu naroda ili drZava i time u potpunosti uvaZava jezinu realnost. Pandii twdi i da je dvodijelni naziv bio i ostao pokuSaj nametanja govornicima. No, dvodijelni naziv nikada nije nametan govornicima, nego je bio i ostao naziv koji koriste znanstvenici: "kreirali su ga strani znarLstvenici" jer im je trebao naziv za jezik "za koji nije postojalo posebno ime medu njegovim govornicips" (Lencek 1976, 46).Dvodijelno imenovanje"nikad nije postalo dio aktivnog rjenika neobrazovanih govornika" (ibid., 45). Nitko i nije zahtijevao niti danas zatrtijeva da laici koriste dvodijelnu oznaku. S obzi rom da Maroevi u svojoj reakciji sebe definira kao laika o jezinim pitanjima (185) i zawava tekst twdnjom da ie navodno ba meni u inat koristiti oznaku hntatski jezik, time samo potwduje - ono Stoje i sam napisao - da nije itao moje tekstove (181) jer u njima je vie puta eksplicitno reeno da laici mogu nazivati jezik kako god hoie (Knjieuna republika L-2,2001, 239; ll-I2, 2003, 186; 7-8, 2004, 273; 74, 2005, 173; 7-9, 2007, 225; L-2, 2008, 20D. Drukije stvari stoje s lingvistima jer oni su duni rukovoditi se znanstvenom utemeljeno5iu naziva, a naziv srpskohruatski je znanstveno utemeljen (Pohl 1997, 69). Od linryista se oekujeda objektivno pristupe tim temama, nije opravdana jer te teme postoje bez obzfta htjeli ih mi "politika skrivanja glave u pijesak primiti na znanje ili ne. Osim t.rrga, znanost principijelno ne smije imati tabu teme" (Szcs1981,52). Iz Pandlieve twdnje da u policentrinost jezika "mogu tek pokojeganaivnog itatelja Knjieune republike i(ili) neizljeivogaJugoslavena uvjeriti" 1211, vidi se da PandZii ne samo to jezik pogre5no identificira s nacijom nego ga pogre5noidentifrcira i s dravom. Nasuprot Pandicu,ja u svojim radovima navodim brojne primjere koji dokazuju da se jezik ne mora podudarati s dravom (Knjipuna republika 7-8, 2003, 186, 192, 198; 7-8, 2004, 277). Niti je, dakle, neobino Sto se jedan policentrini jezik govori u etiri drtave niti policentrinost jezika smanjuje nezavisnost tih drava. To takoder znai da kad pokazujem da Hrvati, Srbi, Bo5njaci i Crnogorci govore jednim policentrinim jezi kom, time ni u najmanjoj mjeri ne izraavam Zelju za nastankom nekakve zajednike drZave. Pandi bi silom htio linryistiku izmije5ati s politikom, ali to su dvije su5tinski razliite stvari. Osim togq u znanosti je poznato da "niti nastanak niti nestanak drZava nije sam po sebi neSto pozitivno ili negativno( (Blum 2002, 3). U nedostatku znanstvenih dokaza Pandi koristi emocionalan diskurs: na linryistiki utemeljene konstatacije da Hrvati, Srbi, Bonjaci i Crnogorci govore policentrinim jezikom Iijepi etiketu da su one "recidivi jedne mune pro5losti i propale ideologije,, (202), tako "su topovi iz Iftagujevca poku5avali kod Dubrovnika [...] twditi da je Stokavskijedan jezik i za jedan narod" (205), "krva-

vom komasacijom tenkovske dijalektologije, tj. sryskotokwskebalistikc" (204), pisati da je jezik policentrin je isto Sto i definirati jezik "granatom., (204), takvo pisanje ima posljedice "koje mnogi nisu preivjeli" (zIL), na takvom pisanju "Vojishv Seeljbi pozavidio" (206), takvo pisanje znai okrvavu srpskatokausku balistiku i kuaziteorijsku serbokroatistikurabulistiku u 20. st." (206), "kada su po Zagrebu padale srpsko5tokavskegranate" (206). Doista" za jednog uitelja {eronauka Pandii sasvim dobro koristi govor mrZnje i hukaki jezik. Meni predbacujeneetinost Sto ne primjenjujem emocionalnost (204). Oito mu nije poznato da ba etika zahtijeva od znanstvenika da zadri,i objelrtivnu distarrcu prema onome o emu pi5e i da zastupa istinu bez obzira na vlastite emocije i na emocije dmgih. Znanstveniku je pri istraZivanju jezika svejednoda Ii Englezi i Amerikanci govore istim jezikom, odnosno da li Austrijanci i Nijemci, ili Hrvati i Srbi govore istim jezikom - on istrauje i iznosi rezultat istraZivanja. To Sto rezultat u gore nabrojanim sluajevima glasi da govore istim jezikom, znanstvenika ostavlja ravnodu5nim, a jednako rarmodu3anbio bi i da je istraZivanje dalo suprotan rezultat. Znanstvenik je duan biti neutralan i objektivan jer "imperativ znanosti je staviti u pozadinu sve to je osobno i pratiti jedino interes spoznavanjai znanja" (Buden 2005, 7). PandZicu kao {erouitelju i ne mora biti poznata znartstvenaetika" ali bi mu morala biti poznata etika njegove{erouiteljske profesije a ipak se ni nje ne drZi propovijedaju suprotno od onoga 'ljubi svogabliZnjega kao samogasebe" i "ako te netko udari, okreni mu i drugi obraz". Hu5kanje i mrnja u PandZievomtekstu pokazuju koliko je u pravu Richard Dawkins (2007, 12) sa svojom twdnjom da kad ne bi bilo religije, onda ne bi bilo ni krvoprolia izmedu Hrvata, Srba i Bonjnka.Nastojeipo svaku cijenu rat povezati s jezikom, Pandii pie da "se, nimalo sluajno, i posljednji (uop,6e, nadam se) srpsko-hrvatski rat vodio upravo oko zapadnih i sjevernih dijalekatnih granica Stokavskoganarjefia" (204). Zusta nimalo sluajno, ali zbog sasvim drugog razloga: PandZi6, izgleda, ne zna da na zapadnim i sjevernim granicama Live zajedno Srbi i Hrvati pa se zato tamo i vodio rat izmedu njih. IGko da ga vode na istonim i junim granicama tokavskoganarjeffa kad tamo ne ive zajedno oni, nego Srbi i RumunjilBugari, odnosno Srbi i kosovski Albanci? Buduii da znanstveni pristup jeziku ne podupire PandZieveZelje, on na znanost lijepi etiketu da je u slubi velikosrpskih ambicija kako bi izazvao odbojnost prema njoj: "kako se Kordideva uope moZepozivati na jezinu znanost pri takvom uzaludnom nastojanju, ako sarna, kako veli, ne za.stupa vec pokopane velikosrpske ambicije i jezine 'teorije'" (210). Svakako bi me htio povezati s P. Iviem i M. Kovaeviemi predoiti kao za.stupnicu njihovih ideja (210). Ali meni nije poznato da su P. Ivi ili M. Kovaevidcitirali onih nekoliko stotina zapadnih autora koje ja u svojim radovima citiram. Zanimljivo je da me s tim mno5tvom zapadnih autora na koje se pozivam Pandi ne dovodi u yezlr, nego me silom Zeli prikljuiti srpskim autorima koji su potpisali Slnuo o srpskomjeziku (194), premda njihove ideje ne za.stupamja nego ba PandZi6. o Naime, Pandi:i isto kao i potpisnici Sl.oua srpskomjeziku smatra da se nacija

277

278

i jezik moraju podudarati. Na tom pogre5nom shvadanju Pandii i potpisnici temelje sve. A ja u svojim radovima kritiziram i jedne i dmge: "nisu u pravu ni srpski filolozi koji misle da zbog zajednikogjezika mora i nacija biti zajednik4 ni hrvatski i bo5njaki frlolozi koji misle da zbog posebnenacije mora i jezik biti poseban. Sve njih treba podsjetiti da je 'ideja o jeziku kao iniocu nacije, dakle, mit te kao svaki mit pokazuje viSe 5to su njegovi kreatori pokuavali vidjeti u stvarnosti, nego Stoje u njoj zaista bilo za vidjeti' (Greenfeld 2001, 663-664)" (Knjieunarepublike 74,2004,277). I(ad PandZi dva puta spominje da H. Goebl navodi u negativnom smislu primjer P. Ivica te citira dotini Goeblov odlomak na njemakom, ostavlja ga neprevedenim (205). Ali da ga je preveo, itatelji bi vidjeli da se taj, kako PandZi ocjenjuje, "jedan od najgorih primjera zloporabe linryistike u 20. st.", temelji upravo na poistovjeivanjuopsegajezlka s opsegomnacije, a ba.to poistovjeivanjezastupa i Pandi. Partdti se podudara sa srpskim nacionalistima i po tome 5to odbacuju naziv vpskohruotski jezik, dok ja to ne inim. Ta injenica mu ne smeta da me povezuje sa srpskim nacionalistima i da kao dokaz predstavlja podatak kako su neki srpski linryisti objavili recenzije mojih knjiga u srpskim lingvistikim asopisima (195). Medutim, preuduje da moje knjige nemaju veze s temom ove diskusije jer se u njima istrauje sasvim druga, sintaktika problematika. Nadalje, ne samo da autor neke knjige ne moe sprijeiti da se pie o njoj, nego je i sasvim prirodno to srpski sintaktiari pi5u u svojim asopisimarecenzije sintaktikih knjiga iz Hrvatske. Jer ako su recenzije izi5le i u svim drugim susjednim juZnoslavenskim zemljama, a i u brojnim dmgim ewopskim dravama (Engleska, Francuska, Poljska, eka,Bugarsk4 Njemaka), i na drugim kontinentima (SAD, Kanada, Australija Novi Zeland), za5to srpski sintaktiari ne bi smjeli govoriti o mojim knjigama pogotovo 5to se u njima istraZuje sintaktika struktura koju i oni svakodnevno primjenjuju sluZei se jezikom. Usput reeno, za razliku od PandZiievog prijevoda Kaiieve gramatike koji je predstavljen u novinama Hruatsko slouo i Fokus i u glasilima naih iseljenika u svijetu, dotine sintaktike knjige recenzirane su iskljuivo u znanstvenim asopisima Pandii napominje da sam ja napisala recenzije nekih knjiga kojima je autor Srbin, to bi takoder trebalo posluiti kao dokaz da zastupam teze srpskih nacionalista (195). Pritom opet pre5ucuje da se radi o sintaktikim knjigama. Ne samo da sam kao sintaktiar kompetentna i duna da analiziram radove iz sintakse, nego ako sam objavila recenzlje linryistikih knjiga pisanih na engleskom, njemakom, ruskom, poljskom, e5kom,bugarskom i slovenskom, zato bi trebale iz tnga biti iskljuene sintaktike knjige iz Srbije. Na kraju ove analize Parrdievog teksta treba spomenuti i da je Keipert pokazao kako je PandZii neupuien u gramatiku terminologiju i da konstruira besmislenegramatike nazive tako to u njima forsira nje imc pa nastaje npr. prid,jeunoime (Knjieunarepublika ffi,2007, 168).PandZii sadabrabrojeuno ni svoje brojeunopridjeuno imc tako Sto kaZe da "u Dudenovoj gramatici nje-

brojeunimpri.djeuima,, (199). makoga jezil<ai danas ih se naziva Zahlad.jektiue, pridjevnim im,enima,kako ih Tono, brojevnim pridjevima a ne brojevnim neupudeno naziva PandZii. On oito rauna samo s itateljima koji e, kao 5to i on to radi, samo "prelistavati" i "dijagonalno itati" njegov tekst. Usput reeno, Pandid svojim pokuajem opravdavanja ne srmoSto je potwdio svoja manjkava gramatika znanja nego je dodatno pokazao i svoju neupudenost u hrvatske gramatike. Nije, naime, morao posezati za Dudenovom gramatikom kao nekakvom specijalnom gramatikom koja eto "i danas" ima brojeunepridjeue: mogaoje pogledati gramatiku HAZIJ (BabiilBrozovtMogu i dr. 1991, 667) ili gramatiku Zavoda za hrvatski jezik (Bar,efi,anari6Mali i dr. 1997, 220) pa bi vidio da i one imaju brojeunepridjeue. Ali nitko nema PandZievobrojeuno pridjeuno imc. ita't PandZiiev tekst razotkriva svog autora kao lingvistiki neobrazovu:r.u osobu, s laikim pogledom na povijest i naciju. On nema uvid u znanstvenu literaturu o odnosu jezil<a,nacije i povijesti, nego pristupa jeziku s pozicija nacionalizma, koje se oitqju u zadiranju u mitoloko i sakralno, u neutemelje279 nom poistovjedivanju jezlka s narodom/nacijom/kulturom, s porijeklom/rasom, i u zastraivanju twdnjom o ugroZenosti integriteta odnosno identiteta vlastite nacije (Gardt 2000, 248). Dodatno je za PandZievtekst karakteristino svjesno izno5eqjelaZnih twdnji, prikrivanje informacija i hu5kaki stil, 5to je sve u suprotnosti sa znanstvenom etikom. Primjena takvih sredstava od strane Pandieane iznenaduje ako se ima u vidu da t4j autor zastupa nacionalizam, a o nacionalizmu je poznato da "pretjerano i iskljuivo istie wijednost naclje na raun moralnih i etikih wijednosti" lStttder 1968, 2).

Popiscitiranihradova:
Ager, D. (2001), Motiuation in l-a.nguagePlanning and l-a,nguagePoliq, Clevedon. Altermatt, U. (1996), Das Fannl uon Sarajeuo, Paderborn i dr. Ammon, U. (1995), Die d.eutsche Sproch.ein Deutschland, sterreich und d.er Schweiz: das Problem d.er nationoJen Varietciten, Berlint'{ew York. Ammon, IJ. (2000), "Sproche - Nation und die Plurinationalitit des Deutschen.., A. Gardt (ur.), Notion und Sprathe. Die Diskussion ihres Verhdltnisses in Geschichte und Gegenwa.rt,BerlinNew York, str. 509-524. Ammon, U. (2005), "Pluricentric and Divided Languages", U. Ammon i dr. (ur.), Sociolinguistics, Vol. 2, Berlin/l.[ew York, 153F1543. Babii, S. lBrozovii, D. Mogp, M. i dr. (1991), Pouijesni pregled, glosoui i oblici hruatskoga knjizunog jezika, Zagreb. Barbour, S. (1998), "Sprache und Nation im deutschsprachigenRaum aus der Sicht der englischsprachigenWissenschaft", D. Cherubirr/S. Grosse[C Mattheier (ur.), Sprarhe und brgerliche Nation, BerlinNew York, str. 46-54. Bari, E. /Ircnari, M. Mali6, D. i dr. (1997), Hruatska gramntika, Zagreb. Benda, J. (1978), Der Vercat der Intellektuellen, Mnchery'Wien. Bienen, H. (1995), "Ethnic Nationalism and Implications for U. S. Foreign Policy", C. Kupchan (ur.), Nationalism and nationaLism in the New Europe, Ithaca, str. 158-179.

280

Billig, M. (1995), Banal Nationnlisn, London i dr. Birnbacher, D. /Friele, M. B. (2003), "Eine Regiemng - viele Nationen? Europa und die Frage der 'nationalen Identitt' im Licht der Europschen Verfassungsdiskussion", Jahrbuch d.er Heinrich-Heine-Uniuersitt Dsseldnrf 2002, Dsseldorf, str. 277-291. Blum, D. (2002), Spro.cheund Politifr, Heidelberg. Brockmeier, J. (2001), "Texts and other symbolic spaces(,Mind, Culture, and Actiuity 8/3, str. 2L5-230. Buden, B. (2005), Der Schacht uon Baful, Berlin. Dane, F. (1988), "Herausbildung und Reform von Standardsprachsn,,,IJ. Ammon.{. Dittmar/I(. Mattheier (ur.), Sociolinguistirs. An Internntionol Handbook of the Science of Innguage and, Society, Berlin.{ew York, 150G1516. Dawkins, R. (2007), Der Gotteswahn, Berlin. A Practical Approach", R. Lui (ur.), Draenovid4arrieri, M. (2002), "BCS L6ira,l Nortn and Notional l-a,nguoge, Mnchen, str. 4$52. Esbach, C. (2000), Nationalismus und. Rationalitcif, Berlin. Fldes, C. (2002), "Deutsch als Sprache mit mehrfacher Regionalitt: Die diatopische Variationsbreite", Muttersproch.e lL2l3, str. 225-239. On Language Friedman, V. A (1999) Linguistic Emblems and. Emblemntic La,nguages: as Flag in the Balkans, Cnlumbus. Gardt, A (2000), "Sprachnationalismus zwischen 1850 und 1945", A Gardt (ur.), Nation und Sprache. Die Diskussion ihres Verluiltnisses in Geschichteund Gegenwart, Berlin&.[ew York., str. 241-271. Gellner, E. (1999), Nationalisinzs, Berlin. Greenberg, R. D. (2001), "Language, Nationalism and the Yugoslav SuccessorStates", C. O'Rilly (ur.), La,nguage,Ethnirity and the Stale, 2, New York, str. 1743. Greenfeld, L. (2001), "Nationalism and Language", R. Mesthrie (ur.), Concise En' qclopedia of Sociolinguistics, Amsterdam i dr., str. 662.S69. Haji Omar, A (1992), "Malay as a pluricentric language", M. Clyne (ur.), Pluricentric Languages. Differing Norms in Dffirent Nations, Berlint{ew York, str. 401-419. Harth, D. (2000), "Nationalliteratur - ein Projekt der Moderne zwischen Mystifikation und politischer Integrationsrhetorik., A Gardt (ur.), Nofion und, Spradta Die Diskussion ihres Verhriltnisses in Geschichte und Gegenwart, Berlin/l.{ew York, str. 349-383. Hatschikjan M. (1999), "Was macht Sdosteuropa aus?", M. Hatschi\ian/S. Troebst (ur.), Sadosteuropa, Mnchen, str. 1-30. Hobsbawm, E. J. (1991), Nationen und Nationalismus, Franldrrt am Main/l.[ew York Hsch, E. Arlehring, K /Sundhaussen, H. (ur.) (2004), I-uikon zur Geschichte SWien(ln/Weimar. d.osteuropas, Howard, S. /Gill, J. (2001), ','It's like we're a normal way and everyone else is different': Australian children's constructions of citizenship and national identity", Educational Studies 2711, str. 87-103. Ignatieff, M. (1993), Blood and Belonging: Journqs into the New Nationalism, New York. Janicki, I{- (1993), ,,From small to large-scale language conflicts", E. H. Jahr (ur.), Langaage conflict and language plannlng, Berlin.[ew York, str. 9ts114. Jenkins, B. /Sofos, S. (1996), "Nation and Nationalism in Contemporary Europe", B. Jenkins /S. Sofos (ur.), Notron and idcntity in contemporary Europ, Londontlew York, str. 9-32. Kilian, E. (1995), "Die Wiedergeburt l(roatiens aus dem Geist der Sprache", N. Budak i dr. (ur.), Kroali.en: La,nd.eskundp Geschi.chte Kultur - Politik - Wirtschnft - Recht, Wien i dr., str. 373-390.

Klose, H.-U. (1993), "Nation, Nationalismus und Sozialdemokratie", B. Faulenbach/ll Timmermann (ur.), Nationalismus und Demakratie, Essen, str. 6&-74. Kloss, H. (1976), 'Abstandsprachen und Ausbausprachen", J. G<ischel i dr. (ur.), Zur Theorie dcs Dialekts: Aufstitze aus 700 Jahren Forschung, Wiesbaden, str.

30r-322
Kohler, G.-8. (2006), ,'U ilirsko kolo miti watite se puci!' Die Ambivalenz des nationalen Raumes zur Zert des kroatischen Illyrismus", Zeitschrift ftir Balkanologie 42lL-2, str. 108-133. Kohn, H. (1962), Die ld"ee dcs Nationalismus, Hamburg. Kupchan, C. (1995), "Introduction: Nationalism Resurgent"; "Conclusion", C. Kupchan (ur.), Norronalism and nationalism in thz New Europe, Ithaca, str. I-L4, str. 181190. Lemberg, E. (1964), Nationalismus, I-IL Reinbek. Lencek, R. (1976), "A few remarks for the history of the term 'Serbocroatian' language", Zbornik n filologiju i linguistiku 19/1, str. 4*53. Le Page, R. /Tabouret-Keller, A (1985), Acts of i.d.entity,Cambridge. Mattusch, H.J. (1999), Vielsprarhigknit: Fluch od.erSegenfor die Menschheit?, Frankfurt am Main. Miedlig H.-M. (1994), "Zur Frage der Identitt der Muslime in Bosnien-Herzegowina", Berliner Jahrbuch fr osteuropischeGeschirhte 2, str. 2U2. Milroy, J. Milroy, L. (1999), Authority in la,nguage, I-andon/New York. Pohl, H.-D. (1997), "Hanken zum Osterreichischen Deutsch (als Teil der 'pluriarealen' deutschen Sprache)", R. MuhrlR. Schrodt (ur.), sterreichischesDeutsch und, and,erenntionale Varietten plurizcntrischer Sprachen in Europa. Empirisch.e ,4nalysen, Wien, str. 67-a7. Poster, M. (1999), "National Identities and Communications Technologiss,,, The Information Society 15, str. 235-240. Reiffenstein, I. (2001), "Das Problem der nationalen Varietteten", Zeitschrift fr)r deutsche Philologie 120/1, str. 78-89. Reilly, C. (2001), "Introduction: Minority l,anguages, Ethnicity and the State in Post-1989 Eastern Europe", C. Reilly (ur.), Lo,nguage,Ethnicity and the State, LondonA.[ew York, 1-16. Nation, Berlin. Reiter, N. (1984), Gruppe, Spra.che, Seton-Watson, H. (L977), Nations and States, London. Snyder, L. (1968), The New Nationalism, New York. Sonderegger, S. (1985), "Die Entwicklung des Verhltnisses von Standardsprache und Mundarten in der deutschen Schweiz", W. Besch/O. Reichmanr/S. SondeEin Handbuch zur Geschirhted.erdputschenSprorhe regger (ur.), Sprochgeschichte. und ihrer Erforschung, BerlinA{ew York, str. 1873-1939. Szcs, J. (1981), Nation und Geschichte,KlrVWien. Tornow, S. (2005), Was ist Osteuropa?,Wiesbaden. I. Vlkl, S. D. (1999), "Die Sprachensituation nach dem Zerfall Jugoslawiens<<, Ohin nheiserM. Kienpointnerl. IGlb (ur.), Spra.chen Europa: Sprarhsituation und Sprathpolitik in europischen kindern, Innsbruck, str. 31F334. Wiesinger, P. (1985), "Die Entwicklung des Verhltnisses von Mundart und Standardsprache in steneich., W. Besch/O. Reichmanr/S. Sonderegger (ur.), Sprachgeschichte.Ein Handbuch zu.r Geschichte der dzutschen Sprachz und ihrer Erforschung, BerlinNew York, str. 1939-1949. Wodak, R. /de Cillia R. /Reisigl, M. iebhart, K (1999), The Discursiue Construction of National ldcntity, Edinburgh/Cambridge.

28r