Professional Documents
Culture Documents
Uvod U Filozofiju
Uvod U Filozofiju
TEORIJA I PRAKSA
Re filozofija potie od grke rei philos-voleti, biti naklonjen i sophia-mudrost, iz ega se moe zakljuiti da filozofija nastaje iz tenje ka mudrosti. Re mudrost pojmovno oznaava istinito znanjeispravan, dobar stav, tako da se filozofija moe odrediti i kao ljubav prema jedinstvu istinitog saznanja i dobrog ponaanja. Osnovna naela filozofije su pitati, traiti, preispitivati. Specifinost filozofije se ogleda u tome to ona dovodi u pitanje sve, ne zaobilazei ni samu sebe. Kod starih Grka filozof je, prvobitno, bio mudar ovek koji se isticao milju ili delom . Vremenom, ova re dobija odreenije znaenje, pa se filozofima nazivaju ljudi koji su sebi postavili cilj da tragaju za istinom. Pitagora je prvi upotrebio re filozof, mada se 1.filozofom smatra Tales iz Mileta. Filozofija je najstarija teorijska disciplina. Nastaka je u 6.veku p.n.e. u Miletu, gradu na obali Jonskog mora gde su iveli Tales, Anaksimen i Anaksimandar. Odatle se proirila na celu Grku, da bi svoje najvee domete dostigla u Atini sa Sokratom, Platonom, Aristotelom. Tenja za mudrou, iz koje se razvila filozofija postojala je i u drugim dravama Starog sveta(Indija, Persija, Kina). Osnovna razlika te filozofije i filozofije starih grka je u tome to u njihovom uenju nema te kritinnosti i misaone zrelosti koja filozofiju uzdie iznad verskih i mitolokih odnosa prema stvarnosti, dok je to jedna od najbitnijih odlika grke filozofije. Svaka filozofska orijentacija, pravac i kola pristupaju definisanju pojma filozofije u skladu sa svojim polaznim pretpostavkama i principima. Zbog svega toga nema jedne jedinstvene definicije koja bi imala opte i obavezno znaenje. Ipak, moemo rei da filozofija predstavlja viziju o svetu, umno gledanje sveta kao celine koja se raa kao rezultat sistematskog traenja istine o kosmosu, ivotu, drutvu i oveku. Ona uspostavlja sintezu o svetu kao celini koja je data u obliku pojmovnog saznanja, za razliku od mitske slike sveta. Obim u kom se ispoljava i ovakav umni pogled naziva se objanjenje. Prednost objanjenja u odnosu na neki drugi tip govora o celini sveta sastoji se iz: dovoljnog obrazloenja, logike protivrenosti, proverljivosti i primene u ivotu.
USLOVI NASTANKA
Krajem 7. i poetkom 6.v.p.n.e.kada se poinje razvijati filozofija, Grci su posedovali zavidan nivo matematikih, astronomskih, praktinih znanja o svetu, koja su zajedno potrebom za razvojem praktinih delatnosti, dovela u pitanje tradicionalnu mitoloku sliku sveta. -Nivo razvijenosti polisa, koji se temeljio na drutvenoj podeli rada, omoguio je izvesnom broju ljudi da se posvete duhovnim delatnostima. -Struktura jezika. Starogrki jezik se temeljio na pretpostavci da svaka umna re(logos) treba da se poklapa u potpunosti sa stvari koju oznaava
Osnovni periodi razvoja filozofije su: -antika od 6v.p.n.e.do 529.god. kada car Justinijan zatvara sve filozofske kole u Atini -srednjevekovna od 529.do 15.veka -novovekovna od 15.v. do Hegelove smrti 1831.g. -savremena od 1831. do danas
TEORIJA I PRAKSA
U starogrkoj mitologiji Teorija i Praksis su bile 2 muze. Stari Grci su pod teorijom podrazumevali umni uvid u sutinu stvari, a pod praksom moralno-politiku delatnost na trgovima svojih polisa. Prezirali su fiziki rad i smatrali su ga nedostojnim slobodnog oveka. Materijalna proizvodnja je bila za robove. Graane, koji se nisu bavili dravnim poslovima na trgu, nazivali su idiotes. Meutim, kod Marksa praksa postaje centralna filozofska kategorija, pa se i ovek odreuje kao bie prakse. Pod praksom se podrazumeva svrsishodna, stvaralaka i slobodna ljudska delatnost. ovek je jedino bie koje se ne prilagoava pasivno svetu, ve ga aktivno menja.
FILOZOFIJA I ISTORIJA
Istorija je nauka koja prouava prolost ljudskog drutva od najstarijih vremena do danas. Naziv potie od grke rei istoria- ispitivanje, istraivanje, prianje, pripovedanje o saznatom. Istorija- israivanje zakonitosti drutvenog razvoja tj. opisuje razvojni put oveanstva. Slinosti istorije i filozofije: Obe se bave ovekom i drutvom Obe su rezultat metodikog rada Zadiru u oblast prava, drave i morala Znanja nisu konana Razlike: Istorija Nauka Deskriptivna(opisuje) Ogranien predmet istraivanja Konkretna znanja potkrepljuje injenicama Okrenuta je prolosti Akcenat je na socijalnim, politikim, ekonomskim aspektima Vrednosno neutralna Filozofija Teorijska disciplina Eksplikativna(objanjava) Razmilja o svemu Apstraktna-teorijska Prolost-sadanjost-budunost Prati razvoj ljudske misli tj. duha Kritika
One su nuno isprepletane. Kada ne bi bilo filozofije, istorija bi se svela na puko nabrajanje i oslikavanje istorijskih dogaaja bez objanjavanja njihovog dubljeg smisla-svrhe. IstorijaKAKO? FilozofijaZATO? KUDA?
PITANJE ISTINE
U traenju istine filozofija postavlja pitanja koja se esto granie sa naukom, umetnou, teologijom. Na taj nain filozofija je u stalnom dodiru sa najraznovrsnijim oblicima duhovnog stvaranja. Filozofi su se podelili na one koji veruju da postoji objektivna istina i na one koji nisu verovali u to. Sofisti- objektivna istina ne postoji jer je sve relativno. Platon- jedina istina je svet ideja koji postoji nezavisno od materijalnog sveta. Avgustin- istina je vena, postoji po sebi, spoznajemo je duom. Dekart- istina se nalazi u samim predmetima istraivanja. Kjerkegor- istina je subjektivna jer se moe protumaiti samo iz sebe. Pragmatiari- govore o pluralizmu istina tj. da je istina ono to je korisno za telesno i duhovno blagostanje oveka tj. da svako ima pravo na svoju istinu. Veina filozofa tvrdi da istina ne postoji kao saznajna kategorija nezavisno od oveka budui da samo misao o predmetu, a ne sam predmet, moe biti istinita ili lana. Lok, Lajbnic i moderni filozofi smatraju da postoje: 1) faktike istine- zavisne od iskustva u posebnim naukama 2) logike istine-apriori, nezavisne od iskustva, logika i matematika. Teorija koherencije smatra da istina ne moe biti u pojedinanom, izolovanom sudu ve u misaonoj celini, sistematskoj koherentnosti. Nie- istina nije najvia kategorija i smisao ovekovog postojanja, ve je umetnost vrednija od istine.
FILOZOFSKI METOD
Metodologija je nauka o metodima. Grka re metodos- put, nain, planski postupak za ostvarivanje nekog cilja, ustaljen i smiljen nain obavljanja nekog rada tj. delatnosti. Metoda tj. put spoznaje je nain ijim se posredstvom istrauje i omoguuje predmet odreene nauke. Mnogi filozofi su razvili sopstvene metode za doivljavanje i doloenje do istine i time ostavili veliki peat i sredstvo koje koriste i druge nauke. Da bi otkrile zakonitosti odreenih struktura, same metode moraju se oslanjati na osnovne zakonitosti pojedinih predmeta nauke. Rrezultat naunog rada je objektivno odreen i upotrebljenom metodom, kao to je i sama metoda dijalektiki odreena strukturom ispitivanog predmeta. Meu prvima je bio Sokrat koji je razvio svoje metode ironije i majautike, kao metoda putem kojih se dolazi do saznanja. Skeptici su imali svoj metod koji se sastojao u tome da u svakoj tezi (miljenju) suprotstavi antitezu ( protivmiljenje), jer se jedino tako sagleda predmet istraivanja i izbegava jednostranost. Dekart (racionalni metod i obnova poverenja u dedukciju: Spinoza, Lajbnic) je izneo svoj metod sumnje. On kae da ljudski razum ne moe da napreduje ako nije sposoban da naelno sumnja u sve to vai kao istinito i da sve podvrgava sudu razumnog proveravanja i potvrde. Bekon govori o induktivnoj metodi kojo prethodi ienje ljudskog duha od zabluda. Ovaj metod obuhvata 3 tablice: 1) tablica postojanja i prisutnosti 2) odstupanja u blinjem 3) tablica uporeivanja Hegelov metod je dijalektiki. Sastoji se iz tri momenta: teze-antiteze-sinteze. Aristotel je predloio neka pravila deduktivnog metoda opteprihvaena u starom i srednjem veku. Filozofija moe da ponudu razliite metode, ali one ne mogu da obezbede sasvim sigurno saznanje. Dugo se verovalo da filozofski metodi treba da obezbede sistematinost. Metode treba birati prema filozofskom
PROBLEM SAZNANJA
Kako je uopte neto mogue saznata, ta se moe znati, kada se moe tvrditi da je neto saznato, kakvo je nae znanje o neemu, koji je cilj spoznaje? Najei cilj spoznaje je bio obezbeivanje moi nad prirodom i ljudima, u filozofiji se govorilo i o istom saznanju radi saznanja, ali je pitanje moe li se saznanje odvojiti od svega drugog. Moe li se dopreti do istinitog saznanja o biu, o bivstvujuem, kako neto saznati i kako izneti saznato, da li su ljudu sposobni da se odreknu saznanja koje ih ugroava ? Vana je i svest o ne znanju, jer ma koliko da se zna, zna se malo i loe. Saznanje ne moe da bude potpuno sigurno, ali moe da bude valjano. Valjno miljenje ne mora da bude istinito, ali istinito miljenje( miljenje koje se stalno samopropituje u brizi oko istine, jer se do pune istine ne moe stii) mora da bude valjano. Kada se radi o izvorima saznanja ne treba biti iskljuiv, moe se saznavati na razliite naine, koji se mogu kombinovati. Kod ljudi daleko od kulture preovlauje direktno i ulno- intuitivno saznanje, kod kulturnih ljudi indirektno duhovno- intuitivno saznanje. Filozof mora da ide dalje od ovih oblika spoznaje i da razmilja u stalnoj napetosti izmeu razliitih vidova saznanja. Nekad je saznanje uspeno ako je usklaeno sa logikim redom, od opaanja- do uvianja- ka zakljuivanju, a nekad logiki nered koji izaziva pitanja podstie saznanje. Pitanje predmeta saznanja je povezano sa pitanjem o biu, da li ono to saznajemo postoji pa ga samo priznajemo ili ga saznanjem konstituiemo? Saznanje nije spona dva odvojena sveta, sveta stvari i sveta ideja. Stvar ne moemo zaista da saznajemo ako je izdvojimo ili odloimo. Saznanje je vid ovekovog postojanja i bez saznanja oveka i nema. Za Horhajmera i Adorna spoznaja je ovekovo orue u borbi za ivot. Dokle ovek pomou saznanja moe da stigne, koje su granice saznanja, da li one uopte postoje? Huserl je govorio o samosaznavanju saznanja i pozivao na definitivno utemeljenje saznanje- da li je to mogueoni koji veruju u to gube iz vida vezanost saznanja za oveka, istorinost, a ovek je sam sebi najinteresantnija i najzagonetnija oblast saznanja.
PROBLEM VREDNOSTI
ovekov odnos prema sebi i svetu koji ga okruuje je viedimenzionalan i uvek usmeren. U tom odnosu nastaje i vrednovanje vlastitih postupaka i akcija postupaka drugih ljudi. Vrednosti su proizvod ovekove egzistencije, unutar njegovog vlastitog okruenja prema kome se on praktino odnosi. Vrednost nije nikakvo samostalno svojstvo objekta, objekat nema vrednost po sebi. Nie: tek je ovek uneo vrednost u stvari, on im je dao smisao, stoga sebe i zove ovekom tj. onim koji procenjuje. Vrednost nastaje i opstaje u relaciji subjekat- objekat. Na tom odnosu se uspostavlja vrednosno procenjivanje. ovek u konkretnoj praxi vrednuje objekte, unosi vrednost u njih i na taj nain procenjuje stvarnost radi vlastitog usmeravanja i ispoljavanja sopstvenih snaga. Svaka oblast drutvene praxe operie kategoriju vrednosti. Bez vrednosnih kategorija nije mogua orijentacija subjekata u drutvenom ivotu. Kriterijum za vrednovanje: saznanje da odreeni objekat zadovoljava neku od ovekovih potreba i doprinosi unapreenju linog i kolektivnog ivota. ovek je merilo stvari, ali ne meri prem atome kakav jeste ve prema sebi kakav bi mogao da bude. Kada su porpuno prihvaene vrednosti drutvene zajednice onda nama sukoba vrednosti, i to je jako retko. Pored teorija vrednosti, razvija se i teorija ljudskih potreba.
Vrednostima se bavi filozofska disciplina aksiologija, koju je u 19.veku konstituisao Herman Lo. Vrednosti postoje tek u relaciji prema oveku, one se manjaju uporedo sa razvojem ljudskih potreba i drutvenih promena. Vrednosti su relativne prema subjektu koji ih procenjuje, to znai da one same po sebi nisu ni dodro ni zlo, nego to postaju tek u odnosu prema oveku. iste vrednosti postoje samo u toriji, dok se u ibotu uvek dolazi do pomeanih vrednosti. S obzirom da je u vrednovanju ovek onaj koji meri i osnova mere, svako vrednovanje je subjektivno i prolazno. ovek obino ne meri prema sebi kakav jeste, ve kakav bi eleo da bude. Venih vrednosti nema, jer se one tokom ivota i istorije menjaju. Samo ovek neemu moe pridavati vrednost, a pridajui neemu vrednost on posee ka tome. U savremenoj aksiologiji skoro je opte prihvaena elerova podela na: 1.hedonske vrednosti, ije su krajnosti zadovoljstvo i bol, odgovara im funkcija ulnog oseanja 2. vitalne(bioloke)vrednosti, ije su osnovne vrednosti ivot i zdravlje 3.duhovne vrednosti, koje mogu biti logike, drutveno-moralne, estetske 4.religijske vrednosti, koje su po elerovom miljenju najvie vrednosti Vrednosti moemo podeliti na line, posebne ili univerzalne. Vrednovanje se stalno vri, pri vrednovanju ovek ne mora da ima podrku drutva, ve moe da mu se suprotstavlja i zahteva novi poredak vrednosti. Vrednosti neke drutvene zajednice su za njene graane neto dato, ali i zadato. Izmeu tog datog i zadatog esto nema saglasnosti. Pojedinci i grupe mogu preovlaujuu vrednost zajednice prihvatiti kao svoju ili isticati neku drugu vrednost i boriti se da ona postane preovlaujua. Ovaj sukob vrednosti esto prerasta u drutveni sukob. Vrednosni sistemi pojedinca i drutva esto nisu koherentni, tako da vrednoti mogu biti: heteronomne, kada se spolja nameu oveku i autonomne, kad proizilaze iz samog njegovog ivota. Izbor prvih vodi prilagoenosti, podanitvu, ogranienosti, a izbor drugih samomenjanju. Poto vrednosti nisu izolovane, promena jedne vrednosti esto izaziva lavinu. Vrednosti imaju svoj razvoj, svoju istoriju. Ljudi su esto naputali odreene vrednosti, jer nisu bili u stanju da ih ouvaju. Mnoge vrednosti su nestajale sa svojim vremenom, ali su se neke ponovo javljale. Neme te vrednosti koja moe da se razvija bez obzira na uslove i koja je uvek prihvatljiva za sve. Za drutvo je
loe ako se ne razvijaju nove vrednosti ili ako doe do bujanja suprotnih vrednosti ili nevrednosti. ivot nije najvia vrednost, jer ga ljudi odbacuju zbog neke druge vrednosti, ali je osnovna vrednost jer druge vrednosti mogu da se uporeuju sa njim. U opte vrednosti spada sloboda. Neke vrednosti su dovoljno opte npr.10 zapovesti i uvek e biti nekog ko e ih uvaavati. Savremeni svet je zahvaen krizom vrednosti. Danas je posebno aktuelna i pragmatika teorija vrednosti, prema kojoj je vredno ono to je korisno, a korisnim se smatra ono to ima trenutne povoljne posledice za onog ko procenjuje i u svakodnevnici ova 2 odreenja su veoma udaljena. Sve vrednosti pripadaju kulturi, ali je ona vi od pukog zbira vrednosti, ona je vrednosni mozaik kojim su obuhvaena razliita vrednovanja. esto se govori o dva sloja kulture: autoritarnoj-koja obuhvata pozitivno pravo, politika, javni moral, religija, nauka.... Ona ima cilj da obuzda ovekove nagone i smesti ih u drutvene okvire, i masovnoj-slui kao dopuna autoroitarne i njom se podstiu one ovekove potrebe koje direktno ne ugroavaju drutvo, a koje oveka odvode od razmiljanja. To su potrebe za bogaenjem, poveanjem potronje, lakom razonodom.Delovanje masovne kulture ima ulogu ventila koji obezbeuje da pritisak u drutvu ne pree dozvoljenu vrednost.
FILOZOFIJA I UMETNOST
Pod umetnou podrazumevamo jedan svojevrstan i suptilan oblik ovekove praxe i to one koja na najdublji i najapstraktniji nain ispoljava ovekovu ulnost(oseajnost) putem njenog uobliavanja u posebnoj predmetnoj stvarnosti(umetnikom delu) ije bogatstvo znaenja pobuuje oseanje zadovoljstva kod svih koji ga doivljavaju. Arhitektura, vajarstvo, slikarstvo, muzika, pozorite... ine jednu posebnu vrstu stvarnosti-estetsku stvarnost. Tri strukture ine poseban znaaj: 1)stvaralac-umetnik 2)umetniko delo 3)posmatra Tek iz njihovog meusobnog odnosa iskrsava na videlo fenomen umetnikog. I umetnost i filozofija nastoje da budu odreena vizija sveta s tom razlikom to je u filozofiji akcenat na istinitoj viziji sveta, a u umetnosti na lepoj, uzvienoj, traginoj, kominoj tj. estetski vrednosno proetoj viziji sveta. Filozofija se temelji na umu, a umetnost na mati. One su u stalnom odnosu. U filozofiji se prouava promiljanje stvaranja i razumevanja umetnikog dela. Prostor umetnosti je prostor slobode, istine i vrednosti. Umetnik ne ivi i ne stvara van drutva. Umetnosti nema bez pulsa ivota. Hegel- cilj dela nije van njega. Umetnik moe da koristi delo da uputi drutvu pitanje koje ga mui. Mi o delu moemo da traimo i odgovore na pitanja koja sami postavljamo.
U filozofiji se razmatra problem linosti. oveku nije obezbeena linost roenjem. Za visinu svoje istine, za uspravnost svog dranja, za linost ovek mora da se izbori. On godinama napreduje, ali je veina odraslih daleko od linosti, ima smisla boriti se za nju. ivotni nemir koji obuhvata sve ivotne aktivnosti ima vrednost samo ako je usmeren linosti. Najvie vrede oni koji se bore da dou do linosti, a ne najobdareniji. U antici su bili ubeeni da treba neprestano dokazivati da si najbolji. oveka su posmatrali kao deo bia i vrednovali ga po njegovom odnosu sa biem, kao deo drutva po ulozi u drutvu, ali i kao pojedinca koji je obavezan da radi na svom uzdizanju. Smatrali su da ovek moe da oseti svoj doprinos u drutvu. Individuum, jedinka, ima vrednost ako je svesna opteg, ako je u pravom odnosu prema njemu. Stvorenje moe da doe do tog stupnja ako je sebe oblikovalo kao linost, personu, jer samo ona moe da bude prava javna linost. Sokratova izreka- brini za svoju duu, znai brini da postane linost Platon, Aristotel- vano je iskustvo da bi neko bio linost. Hrianstvo- ovek je deo hrianske zajednice ali je nekad vrednovan po svom samopropitivanju i linom odnosu prema bogu. Mnogi misle da je mogunost linosti osnaena tek nakon prestanka srednjevekovnog kolektivizma.
FILOZOFIJA I DRUTVO
Oni su u stalnom dodiru. Drutvo indirektno utie na razvoj filozofije, filozofi obino ele da svojim uenjima indirektno utiu na promenu drutva. Oni postavljaju pitanja o smislu i vrednosti drutvenog organizovanja i drutvenog ponaanja, pri tom se obino rauna i na povezanost sa istorijom, jer filozofsko promiljanje istorije moe da pomogne u pronicanju strukture drutva i dogaanja u njemu. U filozofiji se uzima u obzir da ovek ne moe da izae iz drutva i da do sebe moe da doe zaista u drutvu. U savremenom drutvu su prisutni razni oblici prinude, neprekidna promena mesta pojedinca u drutvu i vekilo uveanje stanovnitva Zemlje. Pojedinac prihvata razna naela u okviru drave, nacije, religije ili partije, ali pokuava da ih ogranieno primenjuje i kombinuje sa vlastitim naelima. Savremeno drutvo poiva na masi i masovnoj upotrebi tehnike; ovek mase brine o preivljavanju ilio poboljanju uslova ivota, a ne o oblikovanju svog postojanja. U filozofiji se pita kako bi se mogli na bolje promeniti ovek i svet, kako bi ta promena mogla da izgleda? Moda kriza u kojoj se savremeno drutvo nalazi, njegovo ubrzano samouruavanje, poveava potrebu za preoblikovanjem filozofske teorije drutva?
PROBLEM SLOBODE
Sloboda je mogunost oveka da bude drugaiji, pa i neslobodniji. Slobodan je onaj sa umnom
voljom, onaj ko hoe da bude kao bog. Mnogi se plae ovog cilja i odgovornosti koja je nerazdvojiva od slobode. ovek je konaan, ali moe da bude slobodan i mora da se mui da, grabei slobodu, ne izgubi mogunost. Bitna je i spremnost da se prihvati mogunost razliitog i angaovati se u odbijanju opteprihvaenog. Drugi ne mogu da plate cenu nae slobode. Sloboda nije stvarna bez javnosti. Tamo gde nema javnosti, ljudi su proterani u skuen prostor doma ili svoje unutranjosti. S druge strane, esto pravo na privatnost i tajnost izgledaju kao preduslovi slobode. oveku se samo u slobodi, koja ne zatvara mogunost, otvara bie. Drutvena grupa moe da tei osloboenju. Celo drutvo ne moe da bude slobodno ako nisu slobodni svi pojedinci u njemu. Potpuna sloboda, koja ukljuuje i slobodu ubijanja, kao da onemoguava slobodu koja uzvisuje oveka.
je da je uspeno primenjuju. Umetnici su i oni koji druge mogu neemu da poduavaju npr. uitelji gimnastike, aritmetike... Ako se radi o umetnosti u uem smislu, dananjem, njoj vie odgovara termin mimetika- vetina podraavanja. Umetnici koji podraavaju ne tee ni mudrosti ni znanju, ve uspehu i zadovoljstvu, mimetika je daleko od istine. Pesnici piu o onome to ne razumeju, nadahnue im ne slui da se priblie ideji, naroito su opasni po mlade, Platon je traio najstroiji nadzor pesnitva. Pesme se po Platonu sastoje od rei, koje su najvanije, ritma i melodije koji bi trebalo da se upravljaju po njima. Pesnik ne bi trebalo da opisuje nepotene, a srene, o smrti, slabie kao jake i obrnuto. Pesnik ne bi trebalo da se pored pesnitva bavi jo nekim poslom- onaj ko radi dva posla ne zavri ni jedan. Naroito su mu smetali umetnici koji koriste svetlost, senku, perspektivu, izobliavanje da bi postigli ubedljiv privid. Platon je pred umetnike stavljao zadatak da svojim delima omogue saznanje, jer je saznanje shvatio kao veno raanje lepote, a svet ideja kao svet vene lepote. Da bi se dolo do lepote u predmetima, potrebna je neka vrsta ljubavnog zanosa i ljubavnog odnosa oveka i stvari. Iz ovoga se raa neto to nije ni objektivno ni subjektivno, to je deo nebeske stvarnosti. Brinuo se zbog nekontrolisanog uivanja koja izazivaju umetnika dela, treba dopustiti umetnost koja je korisna za dravu, pristojna i moralna. Takvu umetnost, naroito muziku treba koristiti u vaspitanju. Kod Platona te je o dve vrste lepote: nadulne i ulne, koja je odraz natulne. Platon kae da stvari nisu lepe s obzirom na bilo ta drugo nego su uvek lepe same po sebi. U Gozbi se kae da je lepota ono to filozof trai celog ivota, ono najvanije to daje smisao ivljenju. Poatoje stupnjevi lepog. Fizika lepota je najnia. Lepota do koje se stie filozofijom je najvia vrsta lepote, neunitiva je, savrena, boanska. Kad je uivanje u umetnikim delima nekodljivo, drava moe da ga dopusti, podobna je ona umetnost koja izaziva samo korisna oseanja i ona treba da bude korisna za pojedinca, ali i za dravu. Drava moe da doputa umetnost koja je skladu sa svojim vaspitnim zadatkom, koja moe da pomogne u uzdizanju ljudi, drava mora da kontrolie da se ne pojavi neto drugo, pa je Platon predlagao srog nadzor i cenzuru umetnosti. Problem Platonovog vrednovanja umetnosti je to je kao kriterijum vrednovanja postavljena korisnost.
Sva mogua ljudska znanja i sve mogue ljudske nauke pripadaju jednom od tri vertikalno postavljena ciklusa: POETIKOM PRAKTINOM(pragmatikom) TEORIJSKOM. Ono to je Aristotel nazivao poetikim znanjima ne odnosi se samo na znanje sastavljanja stihova, nego na veoma irok krug ljudskih stvaralakih aktivnosti, ukljuujui tu slikarsku, vajarsku, graditeljsku, jednim delom i lekarsku vetinu. Sposobnost bitna za poetina znanja je TEHNE, a to je umetnost u smislu sposobnosti za stvaranje vetakih predmeta kojih inae nema u samoj prirodi i kojih ne bi bilo bez takve ljudske sposobnosti. Poetika znanja su uvek upuena na neki materijal, od koga ona stvaraju, a to znai oblikuju ono to pre toga u materijalu nije postojalo. Aristotel nije identifikovao znanja- vetine sa naukama tj. sa pravim znanjima. Pravo znanje je znanje iz uzroka, znanje principa. S toga, peotike naukepoetika retorika logika, su nauke koje ispituju i saoptavaju principe i pravila pesnikog, besednikog i logikog govora. Pesnici i retori mogu i po svojoj prirodnoj obdarenosti umeti da sastavljaju lepe govore, iako ne znaju nita o principima poetike i retorike. Isto tako, obini ljudi znaju logiki misliti iako ne znaju nita o principima logike. Danas izgleda dosta udno to je Aristotel razlikovao stvaranje od delanja i to je delanje smatrao viim oblikom ljudskog ponaanja. U skladu sa tim su i praktika(delatna)znanja za Aristotela vii oblik znanja. Delanje je neto uzvienije od stvaranja, zato to se stvaranje odnosi na pasivni materijal, na materiju, dok se delanje odnosi na ljude kao aktivne i slobodne subjekte. Prvo(stvaranje) se odnosi na neto to u sebi samom nema pokretaki princip, a drugo (delanje) se odnosi na ljude koji imaju duu i zbiva se u dravi, dakle u jednoj zajednici slobodnih subjekata. Zatim, tu su i klasne predrasude od kojih grki filozofi nisu bili nikako poteeni. Pesnici, vajari, zanatlije stvaraju, dok plemeniti ljudi i dravnici deluju i moralno i politiki. Sposobnost za stvaranje je tehne, a sposobnost za delanje je razboritost( FRONESIS). Praktina znanja nisu isto to i praktine naukeetika politika ekonomija. Obian ovek se moe ponaati moralno- ispravno iako ne zna principe etike, moe dobro privreivati iako ne zna principe ekonomije, moe posedovati politiku mudrost iako se ne bavi israivanjem principa politike. Praktina znanja i praktine nauke zauzimaju vii stupanj u hijerarhiji od poetikih znanja i poetikih nauka, i zbog toga to je ispravno delanje samo sebi cilj. Praktina znanja i nauke nisu najvii i najuzvieniji oblik znanja jer se odnose na materijal koji se moe na razliite naine oblikovati. Na vrhu stoje teorijske naukematematika fizika metafizika. Kod Aristotela postoje i teorijska znanja razliita od teorijskih nauka. ovek moe znati brojati i raunati, iako ne zna da izvodi stoge matematike dokaze za brojanje i raunanje. ovek moe imati neka znanja o telima i njihovom kretanjima, iako ne zna principe fizike. Svrha teorijskih znanja nikako nije korisna primena znanja koja se u okviru njih stiu. Ove nauke se odvajaju od svega to bi moglo voditi iskoriavanju prirode radi poveanja udobnosti ljudskog ivljenja. Jedini korisni efekat se pokazuje u kultivisanju due, u stvaranju duhovnog plemstva. Jedino Heleni razumeju znaaj toga, jedino oni jasno razlikuju vredost od praktine koristi, a to je upravo ono po emu su oni oseali svoju ogromnu superiornost od Varvara.
Kolevka renesanse(preporoda) je Italija. Sama re preporod oznaava sa jedne strane veliku obnovu interesovanja za dela antike kulture, a sa druge strane opti procvat samostalnih individualnih poduhvata u svim sverama ljudske delatnosti i stvaranja. Oslobaanje individualnih ljudskih stvaralakih energija je bilo oslobaanje od svakovrsnih stega koje su individualnom ljudskom ivotu nametane u srednjem veku. Italijanska renesansa obuhvata 15. i 16.vek, ali je imala korene i u 13. i 14.veku. Drutveno-ekonomsku osnovu italijanskom preporodu davala je trgovina, koja omoguava procvat mnogih slobodnih drava u kojima glavnu re je imao novonastajui gradski stale. Gledano ire, preporod nije zahvatio samo Italiju, nego i druge zemlje evropskog zapada. Na istoku je dolo do konane propasti Vizantije: Carigrad je pao 1453.pod vlast Turaka i namesto Vizantije nastala je Otomanska imperija. 40-setak godina kasnije otkrivena je Amerika. Sredinom 15.veka u Zapadnoj Evropi su zapoele promene u politikoj i socijalnoj sferislamanje moi feudalnog plemstva, i osnivanje monarhija. Veoma znaajan je i pronalazak za razvijanje pisane rei-gutembergova maina, 1450. koja je omoguila nezamislivu komunikaciju. U duhovnoj i politikoj sferi dogodio se jo jedan preokretreformacija u 16.veku, zapoet Luterovom inicijativom u Nemakoj, koji je podelio zapadno hrianstvo na katolianstvo i protestantizam. Prethodnici reformacije bili su Vitklif i Hus, ona se proirila i na vajcarsku, Holandiju, Francusku. Sve su ovo bile promene koje su uinile kraj srednjevekovnoj epohi. Engels je te promene opisao kao najvei progresivni prevrat koji je oveanstvo do tada doivelo. Padom Carigrada u turske ruke, mnogi obrazovani Grci izbegli su na Zapad ponevi sa sobom rukopise starih grkih filozofa. Do tada na zapadu su znali samo za mali broj Platonovih dela, a i do Aristotelovih dela se dolazilo preteno preko arapskih komentatora. Dolaskom vizantijskih uenjaka na zapad poelo je otkrivanje autentinog Aristotela. No, znatno vee zanimanje u Italiji izazvalo je otkrie Platonovih dijaloga i mnogobrojnih novoplatonistikih spisa. Knez samostalne drave Firence, Kozimo Medii, primio je uene vizantijske izbeglice i pod njihovim uticajem je osnovao Platonsku Akademiju u Firenci. Najznaajniju ulogu u florentiskoj obnovi platonizma imao je vizantijski filozof Georgios Gemistos Pleton, koji je poeo da iri pravu filozofiju na zapadu. Neobinom sluajnou tri imena Platon-PlotinPleton, poela su od tada sainjavati filozofsku protivteu sholastikom aristotelizmu, pa je Platon uglavnom u novoplatonistikoj interpretaciji dobio znaajno mesto u preporodu fiolzofije na zapadu. Novoplatonozam je filozofe renesanse podstakao na oboavanje prirode koje je tada dolazilo do izraaja, dok su izvorni platonozam i pitagorejstvo inspirisali negovanje matematike, i spajanje astronomije i fizike. Ljudi renesanse razvili su interesovanje za lepa i plemenita ljudska dela u klasinoj grko-rimskoj starini. To interesovanje i prouavanje ljudskih se nazvalo humaniora, pa su oni koji su postigli radanji ideal obrazovanosti nazvani humanisti. Humanist je bio onaj ko je znao klasini grki ili latinski jezik i ko je to svoje znanje mogao upotrebiti za srunu pripremu i restauraciju starih tekstova. Najvee zasluge stekao je Erazmo Roterdamski. Nauke kojima su se oni bavili nazvane su humanistikim naukama-one prouavaju dela ljudi.
Prouavanje drutvenog i politikog ivota postalo je predmet posebnih prouavanja i konstrukcija drave u mislima. Na tom polju proslavio se Tomas Mor delom UTOPIJA-mesto kojeg nema. Tu je opisano jedno ostrvo, koje je posetio jedan moreplovac i na njemu otkrio idealno politiko ureenje, idealno po predstavama tadanjih vizionara. I za ovu konstrukciju uzor je bio Platon, mada je imitacija bila znatno slabija. I sama Morova utopija postala je uzor za kasnije socijalno-politike vizionare. Rodonaelnik moderne politike nauke, Makijaveli- Vladalac, u njemu je opisao metode osvajanja i odravanja vlasti.
UENJE O METODI Pravo znanje je mogue samo na osnovu metodski voene indukcije zasnovane na eksperimentu. Nauka je jedinstvo eksperimenta i razuma. Istinski znati, znai znati na osnovu uzroka, kae Bekon. On preuzima Aristotelovo uenje o uzronosti (materijalni, formalni, eficijentni, finalni). Bekon odbacuje samo finalni. Najvii cilj nauke, po Bekonu, je da se otkrije forma. Samo onaj ko poznaje forme taj shvata jedinstvo prirode u najrazliitijim oblastima. Tek iz otkria formi sledi pravo znanje i slobodno delovanje. Po Bekonu, forma je skriveni unutarnji oblik stvari, skriveni shematizam i skriveni proces kretanja stvari i pojava; ona izraava unutranju strukturu stvari. U uenju u formi Bekon se pribliava shvatanju forme kao zakona- forma je uzrona veza meu pojavama. Da bi se do otkria tih zakona koji vladaju prirodom dolo, on predlae novu induktivnu metodu, suprotnu aristotelovskoj deduktivnoj formalnoj logici. Po toj metodi, skupljanje podataka poinje tzv. tablicama bitnosti i prisustva. Prvo se nabrajaju sve pojave koje se slau u nekom odreenom svojstvu. Zatim se pravi pregled sluajeva u kojima nedostaje to odreeno svojstvo, pravi se tablica odstupanja ili odsustva. Zatim se pravi trea- tablica stupnjeva ili poreenja- u njoj se sagledava u kojim je pojavama dato svojstvo prisutno. Ove tri tablice su materijal za razumsko zakljuivanje. Na osnovu ovih tablica stvara se induktivni zakljuak koji trai takva svojstva koja su uvek zajedno prisutna ili odsutna u odreenim pojavama- veza meu tim svojstvima je unutranja struktura-forma pojava. Izvoenje zakljuaka vodi ka stvaranju nove tablice- povlaenih sluajeva u kojoj se nabrajaju oni sluajevi u kojima odreena svojstva uvek idu zajedno. Tek ovakvim sistematskom istraivanjima unutranjih veza, mi saznajemo zakone prirode i postajemo sposobni dda vladamo prirodom potinjavajui se njenim zakonima. Ono to je skriveno u prirodi bolje se otkrivakad se podvrgne ispitivanju i eksperimentu. Tek kad se eksperiment i razum ujedine dolazi se do pravog saznanja prirode. Uenjem o metodi smatra se zaetnikom filoz. koja se zalae za razvoj prirodnih nauka, za metodiko