ORIGEN

Predgovor 1. Svi koji vjeruju i koji su osvjedoeni da je milost i istina dola po Isusu Kristu (Iv 1, 1, 17) te znaju da je Krist Istina kao to i sam kaza: la sam Istina (Iv 14, 6), odnikuda drugdje ne primaju spoznaju koja potie da se dobro i blaeno ivi osim iz samih Kristovih rijei i njegova nauka. Rekosmo iz Kristovih rijei, ali ne mislimo samo na ono to je uio kada je postao ovjek i nalazio se u tijelu. Krist Boja Rije i ranije bijae u Mojsiju i Prorocima. Kako bi inae oni mogli te Boje Rijei proricati o Kristu? Da se to potvrdi ne bi bilo teko kad ne bismo eljeli sadanji spis zaodjenuti u svu moguu kratkou pokazati pomou boanskih Pisama da su Mojsije i Proroci sve to radie uinili i rekli jer su bili ispunjeni Kristovim Duhom. Stoga, drim, dostaje ako se posluimo samo ovim jednim Pavlovim svjedoanstvom iz Poslanice napisane Hebrejima. U njoj ovako veli: Kada je Mojsije odrastao, zbog vjere je odbio da ga smatraju sinom faraonove keri. Radije odabra trpjeti s Bojim narodom nego da ima vremenitu nasladu u grijehu. Smatrae veim bogatstvom Kristovu sramotu nego egipatska blaga (Heb 11, 2426). Pavao na slijedei nain pokazuje da je Krist i nakon uzaaa na nebo govorio u svojim apostolima. Veli: Zar traite dokaz onoga koji a to je Krist u meni govori (2 Kor 13, 3)?

U povodu 1800. obljetnice Origenova roenja

SYMPOSION SPLIT, 1985.

2. Mnogi su izmeu onih koji izjavljuju da vjeruju u Krista meusobno nesloni ne samo u malenom i neznatnom ve i u velikim i najveim pitanjima. Takva su pitanja o Bogu, samome Gospodinu Isusu Kristu i Duhu Svetome. Nije, meutim, jedino rije o navedenome ve i o stvorenjima kao to su svete vlasti i moi. Stoga se s obzirom na sve nabrojene zbilje ukazuje nunim uspostaviti ono to je sigurno. Najprije moramo jasno izloiti Pravilo. Potom preostalo istraiti. Mnogi Grci i barbari obeavahu istinu. Ali poto mi povjerovasmo da je Krist Boji Sin i poto smo se osvjedoili da od njega treba uiti istinu, prestali smo je traiti od onih koji je zasnivaju na lanim pretpostavkama. Ima mnogo ljudi koji dre da misle Kristove misli. Ipak jedni sude drukije nego drugi. Zato valja uvati crkveno navijetanje koje su predali apostoli po redu nasljedstva i koje je do danas nazono u Crkvama. Samo u onu istinu treba vjerovati koja se niim ne razlikuje od crkvene i apostolske Predaje. 3. Moramo, uistinu, znati da su sveti apostoli, propovijedajui vjeru u Krista, svim vjernicima posve razgovijetno predali ono to su drali nunim. Isto vrijedi i za one koji su lijeni kada je govor o istraivanju boanskoga znanja. Ali razlog su svojim tvrdnjama ostavili na traenje onima koji zavrijede najodlinije darove Duha te od istoga Duha Svetoga posebice prime milost rijei, mudrosti i znanja. O ostalim zbiljama rekoe da postoje. Preutjee pak na koji nain postoje i odakle potjeu. Tako e se poduzetniji meu njihovim potomcima koji se zaljube u Mudrost moi vjebati i tim putem pokazati plod svoga otroumlja. Rije je, naime, o onima to se pripremie da postanu dostojni i sposobni primiti Mudrost. 4. Nie navedene istine oito su prenesene po apostolskom propovijedanju. Prvo: da postoji jedan Bog koji je sve stvorio i rasporedio i koji je, kada niega nije bilo, uinio da sve postane. On je Bog od samoga stvaranja i utemeljenja svijeta. Bog je svih pravednika Adama, Abela, Seta, Enosa, Henoha, Noe, Sema, Abrahama, Izaka, Jakova, dvanaestorice patrijarha, Moj si ja i proroka. Taj je Bog kao to prethodno obea po svojim

prorocima u zadnje dane poslao Gospodina Isusa Krista da najprije pozove Izraela, a potom, nakon nevjere izraelskoga naroda, i pogane. Ovaj pravedni i dobri Bog, Otac Gospodina naega Isusa Krista, osobno je dao Zakon, Proroke i Evanelja. On je Bog apostola, Staroga i Novoga zavjeta. Drugo: da je Krist Isus onaj koji je doao roen iz Oca prije svakoga stvorenja. Ocu je posluio kod stvaranja svemira. Po njemu je, naime, sve postalo (Iv 1, 3). U posljednja je vremena samoga sebe ispraznio (Fil 2, 7). Postao je ovjek i utjelovio se. Budui da je bio Bog, a postao ovjek, ostao je to bijae Bog. JJzeo je tijelo slino naoj puti. Razlika je samo u ovome: on je roen od Djevice i Duha Svetoga. Isus Krist je uistinu roen i uistinu je trpio, a ne prividno. Zaista je preminuo ovom opom smru te je doista uskrsnuo od mrtvih. Poslije uskrsnua ivio je sa svojim uenicima i bio uzet na nebo. Tree: apostoli nam predadoe da je Duh Sveti au i dostojanstvom pridruen Ocu i Sinu. S obzirom na Duha jo se jasno ne vidi da li je roen ili neroen te da li i njega treba ili ne treba smatrati Bojim sinom. To moramo koliko je mogue istraiti. Pri tome valja poi od Svetoga pisma i traiti pomou otroumna ispitivanja. Ali u Crkvi se, dakako, najoitije propovijeda da je Duh Sveti nadahnuo svakoga pojedinog svetog proroka i apostola i da u starozavjetnim ljudima nije bio jedan Duh, a drugi u onima to su nadahnuti prigodom Kristova dolaska. 5. Slijedee je ovo: da e dui koja ima vlastiti bitak i ivot poto ode iz ovoga svijeta biti plaeno po njezinim zaslugama. Dobit e u batinu vjeni ivot i blaenstvo, ako joj to zavrijede njezina djela. Bit e baena u vjeni oganj i muke, ako je na to usmjeri krivica grijeha. Takoer se propovijeda da e doi vrijeme uskrsnua. Tada e ovo tijelo koje se sada sije u raspadljivosti uskrsnuti u neraspadljivosti i koje se sije u neasti uskrsnuti u slavi (1 Kor 15, 4243). I ovo je utvreno u crkvenome navijetanju: svaka je razumna dua slobodna u izboru i ima nezavisnu volju. Bori se protiv avla, njegovih anela i protivnih moi jer ta je bia nastoje opteretiti grijesima. Ali ako ispravno i promiljeno ivimo, nastojimo se liiti takve

ljage. Otuda i to je posve dosljedno valja shvatiti da mi nismo podloni prisili da bismo u svakome sluaju bili prinudeni, mada i ne htjeli, initi zlo ili dobro. Ako, naime, imamo slobodnu volju, moda nas neke moi mogu poticati na grijeh, a druge pomagati pri spasenju, ali, uza sve to, nismo nuno prinukani postupiti ni ispravno ni krivo. Da se tako dogaa smatraju oni koji kau da su uzrok ljudskim postupcima, i to ne samo onima koji se zbivaju izvan slobode nae volje, ve i onima koji su u naoj vlasti, tijek i gibanje zvijezda. S obzirom na duu ovo se ne kae dovoljno jasno u navijetanju: da li potjee prenesena sjemenom te se njezino poelo i bitnost nalaze ukljueni u samome tjelesnom sjemenju ili ima drugi izvor. Potom da li je taj izvor raanje odnosno da li dua jest ili nije nekako izvana stavljena u tijelo. 6. Crkveno propovijedanje ui o avlu, njegovim anelima i protivnim silama da postoje. Ali nije jasno izloena njihova narav i nain bivovanja. U mnogih se susree ovo miljenje: avao je bio aneo, potom je postao odmetnik i mnoge anele nagovorio da se s njime odmetnu. Sve se do sada nazivaju njegovim anelima (Mt 25, 41). 7. Osim spomenutoga u crkvenome je propovijedanju i ovo: ovaj je svijet stvoren i poeo od stanovitoga vremena. Zbog svoje e raspadljivosti jednom nestati. Ali to je bilo prije ovoga svijeta ili to e biti poslije njega, mnogima nije posve jasno. U crkvenome navijetanju o tome nema oite rijei. 8. Potom: da su Pisma napisana po Duhu Bojem i da nemaju samo onaj smisao koji je oevidan ve i jedan drugi koji je mnogima skrit. Ono to je zabiljeeno slika je stanovitih tajna i znamen boanskih zbilja. U ovome je miljenje itave Crkve jednoduno: svekoliki je Zakon duhovan. Ali ono to Zakon duhovno znai nije svima znano ve jedino onima kojima je dana milost Duha Svetoga u rijei, mudrosti i znanju. Izriaj netjelesan nije u uporabi. Nije samo nepoznat mnogim drugima ve i naem Pismu. Ali ako netko eli navesti onaj kratki spis to nosi naslov Petrov nauk i gdje Spasitelj, ini se, veli uenicima: Nisam netjelesna utvara, najprije moramo kazati

da se spomenuto djelo ne nalazi meu crkvenim knjigama. Dade se, naime, dokazati da ta knjiga nije Petrova ni nekoga drugog pisca koji je nadahnut Bojim Duhom. Ako bi se ak i to dopustilo, rije netjelesan nema ondje isto znaenje koje ima u grkih ili poganskih pisaca kada mudraci raspravljaju o netjelesnoj naravi. Uistinu u toj knjiici izriaj netjelesna prikaza naznauje da stanje i vanjski izgled avlova tijela ma kakvo to tijelo bilo nije slian naemu tijelu koje je gue i vidljivo. Izraz, prema tome, treba razumjeti u smislu onoga tko je napisao djelo. To onda znai da Krist nema onakvo tijelo kakvo posjeduju zli dusi. Davlovo je tijelo po naravi neto tanano i poput zraka neznatno. Zato ga mnogi poimlju i nazivaju netjelesnim. Krist pak posjeduje vrsto i opipljivo tijelo. Jednostavniji i neukiji po ljudskoj navadi togod nije takvo nazivlju netjelesnim. To je kao kada bi netko nazivao i ovaj zrak koji uivamo netjelesnim jer nema tijelo to se moe obuhvatiti, drati i oduprijeti onome tko ga pritie. 9. Mi emo pak traiti da li se zbilja koju grki umnici nazivlju netjelesnom u Svim pismima nalazi pod drugim imenom. Treba ispitati kako moramo pojmiti samoga Boga: da li je tjelesan i oblikovan u smislu stanovitoga lika ili je njegova narav drukija nego to su tjelesa. To, naime, nije jasno izraeno u naemu propovijedanju. Isto valja ispitati u odnosu na Krista i Duha Svetoga. Podjednako o svakoj dui i svakoj razumnoj naravi. 10. I ovo se nalazi u crkvenome navijetanju: postoje stanoviti Boji aneli i dobre moi koje Bogu slue pri ostvarenju ljudskoga spasenja. Ali nije dovoljno jasno izraeno kada su stvoreni, kakvi su i kojega su naina. S obzirom na sunce, mjesec i zvijezde nije jasno predano da li imaju ili nemaju duu. Tko, dakle, eli uspostaviti odreeni slijed i iz svega naznaenoga satkati tijelo, treba da se reenim slui kao poelima i osnovama. To je u skladu s nareenjem koje kae: Zapalite u sebi lu znanja (Ho 10, 12). Istinu svake pojedine toke valja produpsti pomou oevidnih i nunih tvrdnja. Na taj e se nain kazasmo posredstvom usporedaba i zasada koje

naosmo u Svetim pismima ili otkrismo na putu same dosljednosti kao i ispravne povezanosti oblikovati jedinstveno tijelo.

PRVA KNJIGA

Prvo poglavlje Bog Otac 1. Neki e, znam, i pomou naih Pisama kuati rei da je Bog tijelo. Oni, naime, nalaze zapisano u Mojsija: Na je Bog oganj koji prodire (Pnz 4, 24). U Evanelju pak po Ivanu itaju: Bog je duh. Oni koj'i ga aste, valja da mu se klanjaju u duhu i istini (Iv 4, 24). Spomenuti smatraju da vatra i duh nisu drugo doli tijelo. Ali ja bih ih rado pitao to e na to rei to pie da je Bog svjetlo. Tako kae Ivan u svojoj Poslanici. Veli: Bog je svjetlost. U njemu nema tame (1 Iv 1, 5). Ta pak Svjetlost rasvjetljuje pamet svih onih koji mogu shvatiti istinu. Tako je reeno u Trideset petome Psalmu. Tu stoji: U tvome emo Svjetlu vidjeti Svjetlost {Ps 35, 10). to pak drugo nazvati Bojim Svjetlom u kome motrimo Svjetlost ako ne Boju Silu koja nas rasvjetljuje te proniemo istinu svih zbilja i upoznajemo samoga Boga koji se zove Istina? To, dakle, znai izreka: U tvome emo Svjetlu vidjeti Svjetlost (Ps 35, 10). Ona veli: u tvojoj Rijei i tvojoj Mudrosti koja je tvoj Sin u njemu emo vidjeti tebe, Oca. Zar e se Bog zato to se naziva Svjetlom smatrati slinim svjetlosti sunca koje gledamo? Kako otuda dobiti neku razumnost, pa bilo posve malu, da

bismo, polazei od te tjelesne svjetlosti, pojmili uzrok spoznaje i nali shvaanje istine? 2. Ako, dakle, nai subesjednici pristanu na nau tvrdnju koju dokazuje sam razum s obzirom na narav svjetla te priznaju da se Boga ne moe shvatiti kao tijelo u smislu pojma svjetlosti, slino e se obrazloenje pruiti i za izriaj oganj to proidire (Pnz 4, 24). Jer to Bog spaljuje ukoliko je vatra? Zar emo misliti da niti tjelesnu tvar kao to je drvo, sijeno i slama (1 Kor 3, 12)? to ise time dostojna kae o Bojim pohvalama ako je Bog plamen koji saie spomenute tvari? Ali promotrimo to Bog izjeda i unitava. Prodire zle duine misli i niti sramotna djela. Izjeda elje za grijehom. To ini kada unie u vjernike pameti i kada se sa svojim Sinom nastani u duama koje se osposobe primiti njegovu Rije i Mudrost. Kazano je: Ja i Otac emo doi i kod njega emo se nastaniti (Iv 14, 23). Poto, dakle, Bog u duama uniti sve mane i strasti, od njih ini isti hram koji je njega dostojan. Onima koji otuda to je napisano da je Bog duh (Iv 4, 24) zakljuuju da je Bog tijelo ovako treba odgovoriti: obiaj je Svetoga pisma rei duh ako eli neto naznaiti to je protivno od ovoga gustoga i krutoga tijela. Stoga pie da slovo ubija, a duh oivljuje (2 Kor 3, 6). Tu, bez sumnje, slovo naznauje tjelesno, a duh razumno to takoer nazivamo duhovnim. Apostol d ovako govori: Kada se Mojsije ita, veo je sve do naih dana stavljen na njihova srca. Ali kada se tko obrati Gospodinu, zastor se skida jer gdje je Gospodinov Duh, ondje je sloboda (2 Kor 3, 1517). Dokle god se netko ne obrati duhovnome razumijevanju, na njegovu se srcu nalazi zastor (2 Kor 3, 15). Kae se i misli da je tim prevjesom grubljim razumijevanjem zastrto samo Pismo. To znai izreka: Na Mojsijevo je lice dok je govorio narodu to jest dok je inarodu itao Zakon bio poloen veo (Izl 34, 3335). Ali ako se obratimo Gospodinu, a tu je Boja Rije i tu Duh Sveti objavljuje duhovno znanje, veo se skida. U svetim Pismima otkrita lica motrimo Gospodinovu slavu (2 Kor 3, 1618).

3. Ali i na Duhu Svetome imaju dijela mnogi. Ipak, razumije se, ne moemo zbog toga Duha Svetoga uzeti za neko tijelo koje se dijeli na dijelove te ga svaki pojedini sveti prima u se. Duh je zapravo posvetna sila. Zato se veli da na njemu imaju dijela svi koji zasluie da ih posveti njegova milost. Da bi se lake moglo shvatiti to velimo, posluimo se primjerom zbilja koje su ipak meusobno nejednake. Mnogi ljudi imaju dijela u lijenikoj nauci ili lijenikom umijeu. Ali zar se mora misliti da svi koji sudjeluju na lijenitvu za se grabe djelove kakvoga tijela koje se naziva lijenitvo i koje je stavljeno u sredinu pa tako na njemu imaju dijela. Ili ne trebamo radije smatrati da u lijenitvu imaju dijela oni koji spremna i pripravna razuma shvaaju smisao toga umijea i te znanosti? Ne smijemo, meutim, drati da se ti primjeri, kada se lijenitvo usporeuje s Duhom Svetim, u svakome pogledu podudaraju. Samo ovo dokazuju: ne smije se odmah uzeti za tijelo ono u emu mnogi imaju dijela. Duh se Sveti sasvim razlikuje od naravi i znanosti lijenitva. On je razumno bie. Postoji i jest u pravome smislu rijei. Lijenitvo pak nipoto nije to takva. 4. Ali prijeimo na onu evaneosku rije gdje pie da je Bog duh (Iv 4, 24). Pokaimo kako je treba razumjeti u skladu s onim to rekosmo. Pitajmo, naime, kada, kome i na koje pitanje odgovarajui na Spasitelj to kaza. itamo, bez sumnje, da je to rekao dok je razgovarao sa Samaritankom koja je u skladu sa samaritanskim miljenjem smatrala da se Bogu mora klanjati na brdu Gerazim. Tada je Spasitelj izjavio: Bog je duh (Iv 4, 24). ena samaritanka, uzevi Isusa za jednoga od idova, traila je od njega da li se Bogu valja klanjati u Jeruzalemu ili na spomenutom breuljku. Ovako je govorila: Svi su se nai oci klanjali na ovoj gori, a vi kaete da je Jeruzalem mjesto gdje se treba klanjati (Iv 4, 20). Tako je, dakle, mislila Samaritanka. Drala je da se zbog prednosti zemljopisnih mjesta idovi u Jeruzalemu, a Samaritanci na brijegu Gerazim, neispravnije odnosno ispravnije klanjaju Bogu. Spasitelj uzvraa na to da je onome tko eli

slijediti Boga nuno potrebno ostaviti pretpostavljanje zemaljskih mjesta. Ovako veli: Dolazi trenutak kada se pravi klanjatelji nee Ocu klanjati ni u Jeruzalemu ni na ovoj gori. Bog je duh. Oni koji mu se klanjaju, treba da mu se klanjaju u Duhu i Istini (Iv 4, 2124). Primijetimo kako je Spasitelj skladno meusobno vezao Istinu i Duha. Napomenuo je Duha da bi ga razluio od tjelesnoga, a Istinu kako bi pouio da se ona razlikuje od sjene i slike. Oni koji su se klanjali u Jeruzalemu, nisu se u Istini i Duhu klanjali Bogu ve su sluili sjeni i slici nebeskoga (Heb 8, 5). Slino je i s onima koji su se klanjali na brdu Garizim. 5. Poto smo, dakle, pobili kako mogasmo svako poimanje koje potie da se to tjelesno misli o Bogu, recimo da je Bog uistinu neshvatljiv i povrh naega razumijevanja. Ali ako i postoji neto to bismo o Bogu mogli misliti ili spoznati, moramo vjerovati da je Bog na bezbroj naina kudikamo bolji od onoga to o njemu poimamo. Vidimo li nekoga tko jedva moe motriti iskricu svjetla ili plamiak i najsitnije svjetiljke te ga iako njegova ona otrina ne moe vie no kazasmo primiti svjetla elimo pouiti o sunevoj svjetlosti i sjaju, zar nee trebati da mu reknemo kako je sunev bljesak neiskazivo i neprocjenjivo vei i odliniji od svega onoga svjetla to ga on vidi? Tako je i s naim razumom dok je zatoen u tamnicu tijela i krvi. Zbog udjela na takvoj tvari postao je veoma glup i jako tup. Usporeen tjelesnoj naravi, od nje daleko odskae. Ali kada tei za netjelesnim i tono ga istrauje, jedva dobiva mjesto kakva ika ili svjetiljice. to je pak meu svim razumnim to jest netjelesnim biima tako vrsnoom nad svime i tako neiskazivo i neizmjerivo odlino kao Bog? Njegovu narav, dakako, otrina ljudske pameti ne moe nazreti ni promatrati pa makar bila rije o najioj i najbistrijoj pameti. 6. Imamo, zaista, dojam da nije neskladno ako se za oitije pojanjenje predmeta posluimo jo jednom usporedbom. Nae oi ponekad ne mogu motriti samu narav svjetla sunevu bit. Ali gledajui sunev sjaj i zrake koje moda prodiru kroz

prozore ili bilo kakva prihvatilita svjetla, moemo zakljuiti koliki je sami ar i vrelo tvarnoga svjetla. Tako su djela boanske Providnositi i umjetnina ovoga svemira neka vrst zraka Boje naravi u odnosu na samu Boju bit i narav. Budui, dakle, da na razum ne moe vidjeti Boga u njemu samome, Roditelja svemira spoznaje po ljepoti djela i sjaju stvorenja. Boga, prema tome, ne smijemo zamiljati tijelom ili u tijelu. On je, naprotiv, jednostavna razumna narav. Uope ne doputa da u nj unie ikakvo dodavanje. Stoga se ne moe pomisliti da u sebi posjeduje nekakvo vie ili neko manje. Bog je posvemanja jednost i recimo tako jednoa. On je um i vrelo iz kojega potjee svaka razumna narav i pamet. Um pak da bi se gibao i djelovao nema potrebe za tvarnim prostorom, osjetnom veliinom, tjelesnim poloajem ili za bojom. Isto tako ni drugo mu nita ne treba od onoga to je vlastito tijelu i tvari. Stoga ona jednostavna narav koja je sami razum da bi se gibala ili neto inila ne priputa nikakvo odgaanje niti krzmanje. Tako se ne moe priiniti da takvo dodavanje omeuje ili spreava jednostavnost boanske naravi. Ono to je poelo svega, ne moe biti sastavljeno ni raznovrsno. Nije mnoina ve jedno. Treba biti tue svakom tjelesnom dodatku da bi se smijem li rei sastojalo od samo jedne vrste, a to je boanstvo. Da pak umu nije potrebito mjesto da se giba u skladu sa svojom naravi, vidi se takoer iz promatranja naega uma. Ako, naime, um ostane u svojoj mjeri te ni najmanje ne oslabi iz bilo kojega razloga, razliitost ga mjesta nee nikada sprijeiti da djeluje po svojim pokretima. Ali isto tako ni kakvoom mjesta ne postie neko poveanje ili porast u gibljivosti. Ako, na primjer, netko primijeti da je um u ljudi to plove i koje vitlaju morski valovi neto slabiji nego je to obino dok su na kopnu, valja Vjerovati da oni to ne trpe zbog prostorne razliitosti ve radi uzgibanosti i poremeenosti tijela s kojim je um sjedinjen i u koji je nastanjen. ivljenje na moru za ljudsko tijelo u neku je ruku protunaravno. Zato zbog neke svoje

neuravnoteenosti umna gibanja prima neuredno i nesreeno. Tek otupljeno izvrava poticaje pameti. Slino je i s ljudima koji su, dodue, na kopnu, ali ih trese groznica. U njihovu je sluaju ovo: ako um zbog jaine ognjice loije obavlja svoju ulogu, nije tome krivo mjesto nego tjelesna bolest koja tijelo uznemiruje i remeti te ono umu ne stoji na uobiajenoj usluzi u smislu poznatih i prirodnih pravila. Mi smo, naime, ljudi iva bia koja su sastavljena od spoja tijela i due. Tek je na taj nain bilo mogue da boravimo na zemlji. Ali se ne smije misliti da je Bog koji je poelo svega sastavljen. Inae bi poela iz kojih je sastavljeno svako bie o kojem se kae da je sloeno bila drevnija od samoga Izvora. Umu nije potrebita ni tjelesna veliina da bi neto uinio ili se gibao. Tako je s okom. iri se dok motri vea tjelesa, a da bi vidjelo malena i siuna, stie i suzuje. Razumije se da razumu treba umno poveanje jer on ne raste tjelesno ve duhovno. Pamet se ne poveava s tijelom tjelesnim rastom do dvadesete ili tridesete godine ivota. Otrina se duha brusi obrazovanjem i primijenjenim vjebanjem. Tako se u njemu budi ono to se u njemu nalazi s obzirom na spoznaju. Um ne postaje sposobniji za vee shvaanje ako je uvean tjelesnim rastom nego ako je izotren obrazovnim vjebama. Ne moe odmah od djetinjstva ili od samoga roenja primiti izobrazbu. Tada je sklop udova kojima se slui kao sredstvom za svoje djelovanje jo nejak i slabaan. Nije sposoban podnositi napor djelovanja niti pruiti mogunost koja se trai da se prihvati poduavanje. 7. Ali ako neki smatraju da je sami um ili dua tijelo, htio bih da mi odgovore kako u se prima pojmove i tvrdnje u svezi s tolikim zbiljama koje su veoma teke i uzviene. Otkuda umu mo sjeanja? Odakle motrenje nevidljivih datosti? Ili otkuda tijelu shvaanje netjelesnoga? Kako moe tjelesna narav istraiti nauke umijea? Kako moe doprijeti do motrenja i razumnoga spoznan ja zbilja? Kako moe misliti i razumjeti boanske istine koje su oito netjelesne?

Moda e tko ovako umovati: ovaj tjelesni oblik i ovaj ustroj uiju i oiju neto pridonosi sluanju i gledanju. Tako je i s ostalim udovima koje je Bog oblikovao. Po samoj kakvoi oblika imaju stanovitu korist u odnosu na ono to po prirodi moraju initi. Tako, misli se, takoer moramo shvatiti izgled due odnosno uma. Um je zgodno i prikladno za to oblikovan da sve opaa i shvaa i da se kree ivotnim pokretima. Ja pak zaista ne vidim koju bi boju netko mogao pripisati i priznati umu ukoliko je duh i ukoliko se razumno giba. Da bismo jo potvrdili i razjasnili to o umu ili dui kazasmo da je to vrijednije od cjelokupne tjelesne naravi moemo slijedee dodati. Svakom pojedinom tjelesnom osjetilu kao vlastita odgovara neka osjetiLna zbilja. Na nju je upueno dotino tjelesno osjetilo. Tako su, na primjer, vidu podlone boje, oblici i veliina. Sluhu su podloni glasovi i zvukovi, a njuhu ugodni i neugodni mirisi. Na okus spadaju okusi, a na dodir hladno i toplo, tvrdo i meko, hrapavo i glatko. Ali svakome je jasno da je utilo razuma kudikamo bolje od svih ula o kojima sprijeda govorismo. Zar se, dakle, ovo ne ini besmislenim: ono to je nie posjeduje bitnosti na koje se odnosi, a bolja sila osjetilo razuma ne pozna uope nita bitno to joj je podlono. Tako je mo razumne naravi u tijelu tek dodatak i posljedica tijela. Oni koji tako zbore, to govore na sramotu one biti koja je u njima bolja. Otuda, tovie, uvreda prelazi i na Boga jer oni smatraju da tjelesna narav moe Boga shvatiti. Po njima je, naime, ono tijelom to se po tijelu moe razumjeti i misliti. Takvi ne ele prihvatiti da izmeu uma i Boga postoji stanovito srodstvo. Ipak je sami um duhovna Boja slika. Stoga moe neto shvatiti o boanskoj naravi i to poglavito ako je oien i odvojen od tjelesne tvari. 8. Po svoj e prilici ove nae tvrdnje imati manje vrijednosti kod ljudi koji ele da ih o boanskim zbiljama uimo na temelju Svetih pisama i koji trae da se otuda pokae kako Boja narav nadvisuje tjelesnu narav. Pogledajmo, dakle, da li isto ne kae i Apostol kada govori o Kristu i tvrdi: On je Slika nevidljivoga

Boga, prvoroenac svekolikoga stvorenja (Kol 1, 15). Boja, naime, narav nije kako pojedinci misle nekim biima vidljiva, a nekima nevidljiva. Apostol nije kazao: Slika Boga koji je ljudima nevidljiv ili grenicima nevidljiv. On se posve postojano izrazuje o Bojoj naravi kada kae: Slika nevidljivoga Boga (Kol 1, 15). Ali i Ivan primjeuje u Evanelju da Boga nije nitko nikada vidio (Iv 1, 18). Time jasno pokazuje svima koji mogu shvatiti da nema naravi kojoj je Bog vidljiv. Bog nije tako rei po naravi vidljiv, ali umie i nadilazi pogled krhijega stvorenja. Po naravi je nemogue da ga vidimo. Ako me pak pita to mislim o samome Jedinoroencu da li kaem da je i njemu Boja narav nevidljiva ukoliko je od naravi nevidljiva, neka ti se moja tvrdnja ne uini odmah bezbonom ili ludom. Smjesta joj donosim razlog. Jedno je vidjeti, drugo poznati. Vidjeti i biti vien svojstvo je tjelesa. Na duhovnu pak narav spada biti spoznat i spoznati. to god je, prema tome, vlastito tjelesima, ne smije se pripisati ni Ocu ni Sinu. Meutim, to spada na boansku narav, zajedniko je Ocu i Sinu. Stoga Sin nije u Evanelju rekao: nitko nije vidio Oca osim Sina niti Sina doli Oca. Kazao je: Nitko nije spoznao Sina osim Otac niti je tko spoznao Oca doli Sin (Ml 11, 27). Otuda se jasno razabire da ono to meu tjelesnim naravima znai vidjeti i biti vien, izmeu Oca i Sina izrazuju rijei spoznati i biti spoznat. To se zbiva snagom spoznaje, a ne po slabosti vidljivosti. Budui, dakle, da se o netjelesnoj i nevidljivoj naravi u strogome smislu ne kae vidjeti i biti vien, u Evanelju se ne veli da Otac vidi Sina ni Sin Oca ve da jedan drugoga pozna. 9. Ali ako nam netko prigovori zbog ega je kazano da su blaeni ista srca jer e Boga vidjeti (Mt 5, 8), drim da e to jo vie osnaiti na stav. Jer to je drugo srcem vidjeti Boga osim u skladu s onim to sprijeda izloismo pameu ga shvatiti i spoznati? esto se, naime, na duu prenose nazivi osjetilnih udova. Kae se da dua gleda oima srca (Ej 1, 18). To znai da snagom razumijevanja

nasluuje duhovno. Takoer se veli da slua uima kada uouje smisao dubljega razumijevanja. Uz to kaemo da se dua moe sluiti zubima kada jede i blaguje Kruh koji silazi s neba (Iv 6, 3250). Jednako se kae da se dua slui uslugom i ostalih udova koji se tjelesno nazivaju. Oni se na nju prenose i pripisuju njezinim moima. Tako i Salamon veli: Nai e boansko osjetilo (Izr 2, 5). Znao je da su u nama dvije vrste utila. Jedan je rod osjetila smrtan, raspadljiv, ljudski, a drugi besmrtan i duhovan. Salamon ga tu nazva boanskim. Boga, dakle, mogu vidjeti oni koji su dostojni. Vide ga tim boanskim utilom koje ne pripada oima nego istome srcu, a to je um. U svim e pak novim i starim Pismima nai izobila da se um to jest spoznajna mo naziva srcem. Poto, dakle, na taj nain shvatismo Boju narav, iako zbog slabosti ljudske umnosti slabije nego je dostojno, pogledajmo sada to znai ime Krist.

Drugo poglavlje

Krist 1. Najprije nam treba znati da je u Kristu njegova boanska narav ukoliko je Krist jedinoroeni Oev Sin jedno, a ljudska narav koju je u posljednjim vremenima uzeo radi otkupljenja drugo. Stoga u prvome redu moramo vidjeti to je Boji jedinoroeni Sin koji se naziva mnogim i razliitim nazivima. Ti su nazivi utemeljeni na zbilji ili miljenjima onih koji ga zazivaju. Sin se naziva Mudrou. Tako je Salamon kazao na usta Mudrosti: Gospodin me je stvorio kao poetak svojih puteva u svome djelu. Prije nego je ita uinio prije vjekova mene je osnovao. Rodio me na poetku. To je prije nego je stvorio zemlju, prije nego se pomolie izvori voda, prije nego ovrsnue planine i prije svih breuljaka (Mudr 8, 2225). Sin se takoer naziva Prvoroencem. Tako se izrazio apostol Pavao. Kazao je: On je Prvoroenac itavoga stvorenja (Kol 1, 15). Prvoroenac s obzirom na narav nije nitko drugi doli Mudrost. S injom je jedna te ista osoba. Apostol Pavao uistinu kae: Krist je Boja sila i Boja Mudrost (1 Kor 1, 24). 2. Neka ipak nitko ne pomisli da mi, nazvavi Krista Bojom Mudrou, zborimo o neemu to nema bitka. Inae bi znailo da Krista posluimo se primjerom ne poimamo kao jedno mudro ivo bie ve kao kakav predmet koji umudruje ukoliko sebe daje i unosi u pamet onih koji se osposobe za njegove moi i njegove spoznaje. Ako se, dakle, jednom zauvijek pravo prigrli da je jedinoroeni Boji Sin Boja Mudrost koja postoji kao bitak, ne vjerujem da naa misao moe zalutati. Nee posumnjati da

Sinova bit moda posjeduje neto tjelesna jer sve to je tjelesno nosi biljege kao to su: oblik, boja i veliina. Tko je ikada, ako je zdrave pameti, u Mudrosti kao Mudrosti traio oblik, boju ili mjerivu veliinu? Kako bi netko, ako je uistinu nauio da neto pobona o Bogu shvaa i misli, mogao drati i vjerovati da je Bog Otac negda bio bez raanja Mudrosti pa bilo i trenutak kojega hipa? Takav bi morao kazati ili da Bog nije mogao roditi Mudrost prije nego ju je rodio, da bi je, poto ranije nije postojala, naknadno rodio da bude, ili da je Bog, dodue, bio u stanju roditi Mudrost, ali je nije htio roditi. To je, meutim, bogohulno rei o Bogu. Svakome je, dakle, oito da je jedno i drugo miljenje ludo i bezbono to jest da je Bog od nije mogao pokroio u mogao je ili da, makar je mogao, nije htio roditi Mudrost i zato roenje odgodio za kasnije. Mi pak znamo da je Bog uvijek Ocem svoga jedinoroenoga Sina koji se zacijelo rodio iz Oca i od njega ima to je. Ali je ipak bez ikakva poetka. Rije je ne samo o poetku koji se moe razluiti stanovitim vremenskim razmacima ve i onom koji pamet obino sama za se zamilja te se da tako reknem jedino nazire umom i duom. Moramo, dakle, vjerovati da je Mudrost roena van svakoga poetka koji se moe odrediti ili samo zamisliti. U tom je zasebnom biu koje se zove Mudrost bila nazona svaka mo i oblik buduega stvorenja. Govorimo o biima koja postoje u prvome redu, ali i onome to nastaje usput i sluajno. Sve je unaprijed oblikovano i rasporeeno snagom predznanja. Radi tih bia koja su u Mudrosti u neku ruku ve bila naslikana i unaprijed oblikovana, Mudrost osobno izjavljuje po Salamonu da je stvorena kao poetak Bojih djela (Mudr 8,22). U sebi je sadravala zaetke, razloge i vrste cjelokupnoga stvorenja. 3. Na onaj, dakle, nain na koji smo razumjeli da je Mudrost poetak Bojih putova (Mudr 8, 22) i kako shvatismo to se veli da je stvorena u sebi unaprijed oblikuje i sadri vrste i razloitosti sveobuhvatnoga stvorenja na isti nain moramo shvatiti to je Boja Rije. Ona je to stoga jer sama svemu

drugome cjelokupnome stvorenju otvara razloge otajstava i tajna koje, bez iznimke, sadri Boja Mudrost. Naziva se Rije ukoliko je neka vrst tumaa za tajne koje su u Umu. Stoga mi se ini tonom tvrdnja koja se nalazi u Pavlovim Djelima gdje stoji: On je Rije ivo bie. Ali i Ivan na poetku svoga Evanelja jo uzvieni je i sjajnije govori. Odreujui pravim pravcatim omeenjem da je Rije Bog kae: I Rije bijae Bog. I na poetku bijae kod Boga {Iv 1,1 2).' Tko pak Bojoj Rijei ili Bojoj Mudrosti pripisuje poetak, primjeti da li moda svoje bezbotvo ne prenosi jo na vie. Baca ga na neroenoga Boga. Tvrdi da Bog nije uvijek bio Ocem ni rodio Rije niti posjedovao Mudrost kroz sva ranija vremena ili stoljea ili kako to inae nazivali. 4. Sin je za sve to postoji Istina i ivot (Iv 14, 6). I to s pravom. Jer kako e stvoreno ivjeti osim po ivotu? Ili kako e po istini opstojati to jest ako ne dolazi od Istine? Kako bi, nadalje, moglo biti razumnih bia kada ne bi Rije prethodila? Kako bi bilo mudrih ako ne bi bilo Mudrosti? Ali trebalo je da se ovo dogodi: neka su bia imala otpasti od ivota i sama od sebe za se kao batinu odabrati smrt jer smrt nije drugo doli otpalost od ivota. Uza sve to nije bilo prirodno da ono to je Bog jednom stvorio za ivot posve propadne. Stoga je bilo nuno da se ispred smrti nae takva sila koja e unititi buduu smrt i biti Uskrsnue (Iv 11, 25). To se uskrsnue oblikovalo u naem Gospodinu i Spasitelju. Ono postoji u Bojoj Mudrosti, Rijei i ivotu. Uz to se imalo zbiti ovo: neka su se stvorena bia ukoliko im dobro nije bilo od naravi i biti ve nekako usput dano pa zato nisu mogla neizmjenjivo i neprevrtljivo trajno ustrajati u dobru i u njemu ostati jednakom i odmjerenom ravnoteom imala okrenuti i izmijeniti te pasti iz svoga poloaja. Radi toga je Boja Rije i Mudrost postala Put (Iv 14, 6). Naziva se Putem jer Ocu vodi one koji njome kroe. Sve, dakle, to kazasmo o Bojoj Mudrosti, na prikladan e se nain primijeniti i shvatiti i onda kada se kae da je Sin Boji ivot, Rije, Istina, Put i Uskrsnue. Sva ta imena potjeu od njegovih djela i moi. U nijednome se od njih ne moe ni

najlakoumnijom pomilju doi do bilo ega tjelesnoga kao to je veliina, oblik ili boja. Ljudska djeca kod nas ljudi i mladunad ostalih ivih bia zacijelo odgovaraju sjemenu svojih zaetnika i onih u ijoj se utrobi oblikuju i hrane. Od njih imaju togod uzimlju i donose kada dolaze na ovu svjetlost. Bezbono je, meutim, i nedoputeno Boga Oca u raanju njegova jedinoroenoga Sina kada mu daje bitak usporediti kakvom ovjeku ili nekom drugom ivom biu to plodi. Posve je nuno da se to zbiva sasma drukije i dostojno Boga. Za to ne postoji nikakva usporedba ne samo u stvorenome ve se ni u misli ili predodbi ne moe nita nai ime bi ljudska misao mogla shvatiti kako neroeni Bog postaje Ocem jedinoroenoga Sina. To je raanje vjeno i trajno kao to se sjaj raa iz svjetlost. Sin, naime, ne postaje Sinom izvana putem posi novi jenja u Duhu nego je Sin po naravi. 5. Pogledajmo ipak kako vlast Svetoga pisma potvuje to rekosmo. Apostol Pavao kae za jedinoroenoga Sina da je slika nevidljivoga Boga i prvoroenac itavoga stvorenja (Kol 1, 15). Piui pak Hebrejima o njemu biljei da je sjaj slave i izraeni lik njegova bitka (Heb 1, 3). I u Mudrosti, pripisanoj Salamonu, nalazimo stanoviti opis Boje Mudrosti. Sroen je ovako: Ona je dah Boje sile i najii otok slave Svemoguega. Stoga, dakle, nita neista ne moe u nju prodrijeti. Sjaj je vjene svjetlosti i neokaljano ogledalo Bojega djelovanja i slika njegove dobrote (Mudr 7, 2526). Mi kao to gore rekosmo govorimo o Mudrosti koja odnikuda drugdje ne prima opstanak osim od onoga koji je poetak svega. Mudrost je od njega roena. Ukoliko je istovjetna s onim koji je jedini po naravi Sin, naziva se Jedinoroenac (Iv 1, 18). 6. Pogledajmo sada to treba misliti o tome to se Sin naziva Slikom nevidljivoga Boga (Kol 1, 15). Tako emo takoer uoiti da se Bog s pravom naziva Ocem svoga Sina. Razmotrimo na prvome mjestu to se, po ljudskom obiaju, redovito oslovljava slikom. Slikom se ponekad zove ono to se crta ili utiskuje u kakvu

tvar kao to je drvo odnosno kamen. Neki put se roeni imenuje slikom onoga koji ga je rodio. To je onda kada se roditeljske crte slinosti bez greke nalaze u djetetu. Smatram, dakle, da se prvi primjer moe primijeniti na ovjeka koji je sazdan po Bojoj slici i slinosti (Post 1, 26). 0 tome emo, ako nas pomogne Bog, pomnije progovoriti kada stanemo tumaiti navedeno mjesto Postanka. Sin Boji o kome je sada rije moe se, ukoliko je Slika, usporediti drugome primjeru. On je nevidljiva Slika nevidljivoga Boga. Ali isto tako na temelju izvjetaja kaemo da je Adamova slika njegov sin Set. Uistinu pie: Adam rodi Seta po svojoj slici i prilici (Post 5, 3). Krist kao Slika ukljuuje jedinstvo naravi i bitka izmeu Oca i Sina. Ako, naime, sve to ini Otac i Sin jednako ini (Iv 5, 19), time to Sin sve ini kao i Otac, u Sinu se oblikuje Oeva slika. Sin je jamano roen iz Oca kao njegova volja to izlazi iz uma. Ja pak drim da Oeva volja mora dostajati da bi ono to Otac hoe posjedovalo opstanak. Kada, naime, Bog hoe, ne slui se nekim drugim putem ve onim koji nestaje iz savjeta njegove volje. Tako raa i Sinovu zasebnu opstojnost. To u prvome redu moraju prihvatiti oni koji priznaju da osim Boga Oca nema nita drugo neroeno, to jest to se ne raa. Valja, naime, voditi rauna o tome da ne bi tko pao u bezumne prie ljudi koji u sebi izmiljaju stanovita izlaenja kako bi razdijelili boansku narav i Boga Oca u njemu samome rascijepali. To pak i najpovrnije pomisliti o netjelesnoj naravi nije samo krajnje bezbono ve i vrhovne nerazumnosti. Ne bi uope bilo u skladu s razumnou kada bi se u netjelesnoj naravi mogla misliti podjela biti. Tonije je, dakle, ovo: kao to volja dolazi iz uma, a ne otsjeca jedan dio uma niti se od njega odvaja ili dijeli, na takav je nekako nain, mislimo, Otac rodio Sina, svoju Sliku. I kao to je sam Otac nevidljiv po naravi, rodio je nevidljivu Sliku. Sin je, naime, Rije. Stoga se u njemu ne moe zamisliti nita sjetilna. On je i Mudrost. U Mudrosti se pak ne moe sumnjati o niem tjelesnom. Takoer je pravo Svjetlo to obas-

java svakoga ovjeka koji dolazi na ovaj svijet (Iv 1, 9). Ipak nema nita zajedniko sa svjetlou naega sunca. Na je Spasitelj, prema tome, Slika nevidljivoga Boga Oca. U odnosu je na Oca Istina, a s obzirom na nas kojima objavljuje Oca Slika. Po Slici upoznajemo Oca koga nitko drugi ne pozna doli Sin i kome je Sin htio objaviti (Mt 11, 27). Objavljuje pak time to sam biva spoznat. Tko, naime, njega shvati, shvaa kao to je i dosljedno i Oca. Sam je kazao: Tko je mene vidio, vidio je i Oca (Iv 14, 9). 7. Budui da smo naveli Pavlovu izreku o Kristu gdje se kae da je Krist sjaj Boje slave i otisnuti lik njegova bitka (Heb 1, 3), prosudimo to o tome valja misliti. Ivan veli: Bog je svjetlost (1 Iv 1, 5). Znai da je jedinoroeni Sin sjaj te svjetlosti. Iz nje neodvojivo izlazi kao sjaj iz svjetlosti te prosvjetljuje svekoliko stvorenje. U skladu s onim to ranije izloismo kako je Sin Put koji vodi k Ocu; kako je Rije koja razumnome stvorenju tumai i obznanjuje tajnovita otajstva mudrosti i znanja te kako je Istina, ivot i Uskrsnue, dosljedno moramo razumjeti i djelovanje sjaja. Po Sjaju upoznajemo i uoujemo to je isama Svjetlost. Taj se Sjaj nezamjetljivi je i blae daje lomnim i slabanim smrtnikim oima. Polako ih ui i navikava podnositi bljetavilo Svjetlosti. Od njih otklanja sve to zastire i prijei pogled. Gospodin kaza: Izbaci gredu iz svoga oka (Mt 7, 5). Sjaj na taj nain ljude osposobljuje prigrliti slavu Svjetlosti. I tu je, prema tome, postao posrednik (Tim 2, 5) izmeu ljudi i Svjetlosti. 8. Apostol ne naziva Krista samo Sjajem slave ve isto tako otisnutim Likom Bojega bitka (Heb 1, 3). Zato mi se ne ini dokonim razum to eli uvidjeti na koji se nain kae o nekome bitku koji je mimo samoga Bojega bia nazivao se on bitkom ili bitnou da je Lik Bojega bitka. Promisli da se moda Krist upravo zbog slijedeega naziva Likom. Sin Boji koji se takoer zove Bojom Rijeju i Mudrou te jedini pozna Oca ii objavljuje kome hoe (Mt 11, 27), to jest onima koji se osposobe za njegovu Rije i Mudrost, ini da se Bog shvati i upoz-

na. Stoga je otisnuti Lik Bojega bitka. elimo rei da Mudrost najprije sama u sebi ocrta ono to eli objaviti ostalima. Po tome e ostali shvatiti i upoznati Boga. Zato se Krist naziva izraenim Likom Bojega bitka. Da bismo pak potpunije razumjeli kako je Spasitelj lik Bojega bitka, posluit emo se primjerom. Primjer, dodue, ne razjanjuje u cjelini i u strogome smislu pitanje o kojem je rije. Ipak ga moemo upotrijebiti u nie naznaenome smislu. Sin je bio u Bojem liku, ali se samoga sebe liio (Fil 2, 6). Po samome tom lionju sebe samoga nastoji objaviti puninu boanstva (Kol 2, 9). Evo reenoga primjera. Pretpostavimo da postoji jedan takav kip koji svojom glomaznou zaprema itav zemljin krug. Nitko ga zbog obujma ne moe sagledati. Ali se naini jedan drugi kip. Izgledom udova i crtama lica te oblikom i po tvari skroz slii preanjemu. Izuzetak je ogromnost. Ljudi koji u ovome sluaju ne bi mogli motriti i gledati onaj veliki kip, videi mali smatrali bi da su vidjeli veliki jer je u manjem kipu ouvana gotovo posvemanja slinost sve orte udova i lica, sami oblik i tvar. I Sin ise na slian nain liio jednakosti s Ocem (Fil 2, 7) da bi nam pokazao put bogospoznaje. Tako je postao izraeni lik Bojega bitka (Heb 1, 3). Mi nismo mogli motriti slavu istoga Svjetla. Nalazila se u veliajnosti Oeva boanstva. Ali time to je Krist za nas postao Sjaj, po motrenju Sjaja stjeemo put kako bismo motrili boansko Svjetlo. Usporedba s kipovima, dakako, vrijedi ukoliko polazi od tvarnoga samo u ovome smislu: Sin Boji uvrten u siuni lik ljudskoga tijela u sebi je slinou djela i sile oznaavao neizmjernu i nevidljivu veliinu Boga Oca. Stoga govorae svojim uenicima: Tko je mene vidio, vidio je i Oca (Iv 14, 9). Takoer ree: Ja i Otac jedno smo (Iv 10, 30). Slino tome treba razumjeti i ono kada veli: Otac je u meni i ja u Ocu (Iv 10, 38). 9. Sada pogledajmo to treba m-sliti o onome to itamo zabiljeeno u Salamonovoj Mudrosti. Salomon

0 Mudrosti kae da je dah Boje sjle i najii odljev slave Svemoguega. Isto tako da je sjaj vjene svjetlosti, isto ogledalo Bojega djelovanja i moi kao 1 slika Boje dobrote (Mudr 7, 2526). Tu se, dakle, iznosi pet datosti o Bogu i naznauje da Mudrost u svakoj pojedinano posjeduje stanoviti dio. Napominju se ove datosti: Boja snaga, slava, vjena svjetlost, djelovanje i dobrota. Pisac, dakle, kae da je Mudrost dah. Ali nije dah slave Svemoguega ni vjene Svjetlosti niti Oeva djelovanja ili njegove dobrote. Nije, naime, dolikovalo da se nekoj od tih zbilja pripie dah. Salamon u strogome smislu rijei tvrdi da je Mudrost ih Boje moi. Boju pak silu moramo shvatiti na slijedei nain. Bog mou vlada. Njome je ustanovio sve vidljivo i nevidljivo. Po moi sve sadri i sve ravna. Mou je dostatan za sve o emu se brine. Po njoj koja je sa svime sjedinjena svemu je nazoan. Iako je Mudrost dah i da se tako izrazim sama jakost itave te neizmjerne i tako ogromne Sile, postala je vlastiti bitak. Izlazi iz same Sile kao volja iz uma. Postaje poput same Boje volje Bojom moi. Biva, dakle, jedna druga mo sa svojim vlastitim opstankom. Dah je kao to kae rije Pisma prvotne i neroene Boje moi. Otuda dobiva ono to jest. Uistinu nije nikada bilo trenutka kada je nije bilo. Ako bi ipak tko elio rei da Mudrost ranije nije postojala ve je kasnije unila u opstanak, neka kae razlog zato Otac koji je uinio da ona postoji nije tako prije postupio. Ako takav naznai neki odreeni poetak kada je taj Dah poevi tim trenutkom iziao iz Boje sile, opet emo ga pitati zato Mudrost nije postojala i prije poetka koji je postavio. Tako emo, pitajui neprestance za ranije, svoje upite dizati na vie i doi do navedenoga suda. Bog je uvijek i mogao i htio. Nikada nije nedostajala doiinost i nikada nije bilo razloga da ono to kao dobro Bog hoe ne bi uvijek i posjedovao. To dokazuje da je ovaj Dah Boje moi uvijek postojao i da osim samoga Boga nema drugoga

poela. Nije ni dolikovalo da postoji neki drugi izvor doli Boga. Mudrost je otuda. Tu se raa. Apostol veli da je Krist Boja sila (1 Kor 1, 24). Zato ga ne nazivamo samo Dahom Boje moi ve takoer Silom koja izlazi iz Sile. 10. Razmotrimo i to to je o Mudrosti kazano da je najii odljev slave Svemoguega (Mudr 7, 25). Vidimo najprije to je slava Svemoguega. Potom emo razumjeti to je njezin odljev. Nitko ne moe biti ocem ako nema sina. Ni gospodara nema bez posjeda ili sluge. Tako se ni Bog ne moe nazvati svemoguim ako ne postoje bia na kojima vri vlast. Da bi se, dakle, Bog ukazao svemoguim, nuno je da sve postoji. Ako pak ima netko tko misli da su minuli stanoviti vjekovi i vremenski razmaci ili kako se to ve htjelo nazvati kada jo nije bilo stvoreno to je nastalo, bez sumnje e pokazati da u tim stoljeima ili vremenskim razdobljima Bog nije bio svemogu i da je naknadno postao svemogu kada je poeo imati bia nad kojima je mogao vladati. Tako e se, uz uvjet da se ne sumnja da je za Boga bolje to je svemogu nego da to nije, priiniti da je Bog prihvatio stanovito usavrenje i da je od manjega dospio do viega. Ali kako da se ne dri ludim da Bog nije imao to je dolikovalo da posjeduje te da je potom dotle uznapredovao da to ima? Ako nikada nije bilo vremena kada Bog nije bio svemogu, nuno je da mora postojati ono po emu velimo da je svemogu i da je uvijek posjedovao na emu e vriti vlast i ime e ravnati kao kralj ili vladar. O tome emo punije raspraviti na dotinom mjestu. Tada emo govoriti o Bojim stvorenjima. Ali se zapravo to smije i sada uiniti. Drim, naime, nunim da se i to spomene ukoliko razglabamo o Mudrosti na koji je ona nain najii odljev slave Svemoguega. Inae bi tko mogao misliti da je u Bogu naziv svemogui drevniji od roenja Mudrosti po kojoj se Otac zove Otac. O Mudrosti koja je Boji Sin pie da je najii odljev slave Svevinjega. Tko bi tako htio shvatiti, neka poslua to Pismo jasno kae. Veli: Sve si uinio u Mudrosti (Ps 103,

24). I Evanelje ui: Sve je nastalo po njemu. I bez njega nije nita postalo (Iv 1, 3). Neka se otuda shvati da naziv svemogui ne moe u Bogu biti davniji od imena Otac. Otac je, naime, svemogu po Sinu. Ali budui da Pismo govori o slavi Svemoguega i o tome da je Mudrost odljev te slave, valja shvatiti da Mudrost, po kojoj se za Boga veli da je svemogu, ima dijela u slavi svemoguega. Bog, naime, po Mudrosti koja je Krist posjeduje vlast nad svime. Svime vlada, ali ne jedino vladarskom snagom ve isto tako podanikim dragovoljnim sluenjem. Kako bismo upoznali da je u Oca i Sina jedna te ista svemogunost kao to je Sin s Ocem jedan te isti Bog i Gospodin posluajmo na koji se nain Ivan izraava u Otkrivenju. Kae: Ovo veli Gospoin Bog koji jest i koji bijae i koji e biti Svemogui (Otk 1, 8). Tko je onaj koii je imao doi ako ne Krist? I kao to se nitko ne smije uvrijediti to je Spasitelj Bog kada je i Otac isto tako nitko se ne smije vrijeati to je Sin Boji svemogu kada za Oca velimo da je svemogu. Na taj je nain istina to sam Isus kae Ocu: Sve to je moje tvoje je i tvoje moje. I proslavljen sam u njima (Iv 17, 10). Ako pak i Krist posjeduje to je Oevo, a u sve to je Otac pripada i svemogunost, nema sumnje da i jedinoroeni Sin mora biti svemogu da bi sve to ima Otac posjedovao i Sin. Krist ree: I proslavljen sam u njima (Iv 17, 10). Uistinu: U Isusovo e ime kleknuti svako koljeno nebesnika, zemnika, i podzemnika. I svaki e jezik ispovjediti da je Gospodin Isus u slavi Boga Oca (Fil 2, 10). Boja je, dakle, Mudrost isti i bistri odljev Boje slave ukoliko je Bog svemogu. Proslavljuje se kao odljev Boje svemogunosti ili slave. Da se pak oitije shvati to je slava svemogunosti, dodajmo i slijedee. Bog Otac je svemogu jer posjeduje vlast nad svime nad nebom i zemljom, suncem, mjesecem, zvijezdama i svime to to sadri. Ali vlast nad svime vri po svojoj Rijei. Na Isusovo ime kleca svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika (Fil 2, 10). Ako se

svako koljeno savija pred Isusom, nema sumnje da je Isusu sve podloeno. On izvrava vlast nad svime i po njemu je sve pokoreno Ocu (1 Kor 15, 27). Sve je podloeno po Mudrosti, po Rijei i Razumnosti, a ne snagom i nunou. Stoga je Kristova slava upravo u tome to dri sve. Ali u ovome je najia i najbistrija slava svemogunosti: sve joj je podvrgnuto, ali ne na silu i prinudom nego snagom razumnosti i mudrosti. Dosta je zgodno to se kae da je slava Mudrosti najia i najjasnija. Tako se razlikuje od slave koja se ne naziva isto i iskreno slavom. Svaka, naime, narav koja se moe okretati i mijenjali moda se proslavljuje pravcdnou i mudrou, ali ve time to pravednost ili mudrost posjeduje kao neto dodato, ne moe imati iskrenu i istu slavu. to pridolazi, sposobno je i ieznuti. Boja pak Mudrost njegov jedinoroeni Sin u svemu je nepromjenjiv i neizmjenjiv. U njemu se nalazi svako dobro po biti. Stoga se nikada ne moe promijeniti ili okrenuti. Zato mu se pripisuje ista i iskrena slava. 11. Mudrost se, na treem mjestu, naziva sjajem vjene svjetlosti (Mudr 7, 26). Ve smo ranije govorili o usporedbi sa suncem i sjajem njegovih zraka. Razloili smo snagu toga izraza. Po svojoj smo moi pokazali kako treba to shvatiti. Ipak emo jo neto nadodati. U strogome se smislu neprestanim ili vjenim naziva ono to nije poelo opstojati niti moe igda prestati biti to jest. To izraava Ivan kada biljei: Bog je svjetlost (1 Iv 1, 5). Boja je Mudrost uistinu sjaj Boje svjetlosti. Ona to nije samo stoga to je i sama svjetlo ve i zato jer je ta svjetlost vjena. Tako je Boja Mudrost i vjena i sjaj Boje vjenosti. Ako se to dobro shvati, oito je da Sinov bitak dolazi od samoga Oca. Ali ne dolazi na vremeniti nain niti od nekoga drugog poela ve kako kazasmo jedino od Boga. 12. Mudrost se takoer naziva isto zrcalo Bojega djelovanja (Mudr 7, 26). Meutim, najprije treba shvatiti to je djelovanje Boje moi. Boja je mo rei u tako krepina kojom Otac djeluje kada stvara, provia, sudi ili kada svaku pojedinost u svoje vrijeme rasporeuje i njome upravlja.

Kao to svi pokreti i svi ini onoga tko motri ogledalo oblikuju sliku koja se mie i vri iste pokrete i iste ine bez ikakve razlike, i Mudrost eli da je shvatimo na isti nain ukoliko se naziva isto ogledalo Oeve moi i njegova djelovanja. Tako o samome sebi govori i Gospodin Isus Krist, Boja Mudrost. Veli: Djela to ih ini Otac, i Sin ih jednako ini (Iv 5, -9). Takoer kae: Sin ne moe od sebe nita initi ako ne vidi da to Otac ini (Iv 5, 19). Budui, dakle, da se Sin s obzirom na snagu djela uope ne lui ni razlikuje od Oca niti je Sinovo djelo razliito od Oeva ve je mogu rei u obojice jedan te isti kret, Sin je nazvan istim ogledalom. Tako se razumije da uope nema nikakve neslinosti izmeu Sina i Oca. Neki pak govore o uenikovoj slinosti i uiteljevu oponaanju. Priaju da Sin prenosi u tjelesnu tvar to je Otac ranije oblikovao u duhovnim zbiljama. Ali kako to moe biti istina kada se u Evanelju o Sinu ne kae da tvori slina djela ve da ini jedna te ista (Iv 5, 19)? 13. Preostaje istraiti to znai izriaj slika njegove dobrote (Mudr 7, 26). Drim da to treba shvatiti u smislu onoga to smo ve razloili u svezi s onom slikom koju obrazuje ogledalo. Nema, naime, sumnje da je Otac osnovna dobrota. Iz nje je roen Sin koji je u svemu Oeva slika (Kol 1, 15). Bez dvojbe dolikuje da Sina nazovemo slikom Oeve dobrote jer u Sinu ne postoji neka druga dobrota koja je razliita od dobrote to je u Ocu. Stoga sam Spasitelj s pravom tvrdi u Evanelju da nitko nije dobar osim jedinoga Boga Oca (Mk 10, 18). Otuda treba shvatiti da Sin nije neka druga dobrota ve ona ista koja je u Ocu. Stoga se s pravom naziva slikom te dobrote. Niotkuda drugo ni ne dolazi osim iz dobrote koja je poelo. Tako se u Sinu ne moe vidjeti ni neka druga dobrota doli dobrota koja je u Ocu, ali niti neka neslina ili razliita dobrota. Zato se ne smije uzeti za neku vrst bogohulstva to je kazano: Nitko nije dobar osim jedinoga Oca (Mk 10, 18). To ne znai da se nijee da su dobri Krist i Duh Sveti. Tek se tvrdi kao to rekosmo da je dobrota kao poelo u Bogu Ocu. Sin se otuda raa i Duh Sveti

izlazi. Stoga bez dvojbe u sebi oblikuju narav dobrote koja je u vrelu iz koga se Sin raa, a Duh Sveti istie. Meutim i mnoga se druga bia u Pismima nazivaju dobrima aneo, ovjek, sluga, blago, dobro srce ili dobro stablo. Ipak se sve to u prenesenome smislu zove takvim. U sebi ne sadri bitnu ve dodatu dobrotu. Velik bi bio posao, ali pripada na drugo djelo i vrijeme, kada bismo htjeli prikupiti sve Sinove nazive kao na primjer: istinsko Svjetlo, Vrata, Pravednost, Posveenje, Otkupljenje i bezbroj drugih. Trebalo bi razloiti koji su razlozi, sile i osjeaji to se Sin oslovIjuje svakim od tih naziva. Mi se pak zadovoljavamo onim o emu smo gore raspravljali. Prelazimo na razmiljanja koja namee strogi slijed.

Tree poglavlje

Duh Sveti 1. Dosljedno je to se sada koliko je mogue krae zaustavljamo kod Duha Svetoga. Svi koji na bilo koji nain dre da postoji Providnost, priznaju da postoji nenastali Bog koji je stvorio i rasporedio sve to postoji. Takvi Boga smatraju roditeljem svemira. Da Bog ima Sina, ne tvrdimo samo mi. Ipak se to ini dosta udnim i nevjerojatnim onima koji se meu Grcima i barbarima uzimaju za mudrace. Uza sve su to neki od njih, ini se, toga miljenja. Priznaju, naime, da je Boja Rije sve stvorila. Mi pak na temelju vjere u nauk Rijei smatramo, poto taj nauk sa svom sigurnou drimo boanski nadahnutim, da ne postoji druga mogunost da se izloi i u ljudsku svijest odlinije i boanskije dovede uenje o Bojemu Sinu nego li je samo Pismo to ga je nadahnuo Duh Sveti. Pri tome mislimo na Evanelje, Apostolske spise i kako sam Krist veli na Zakon i Proroke (Lk 24, 2527). Opstojnost pak Duha Svetoga nitko nije mogao slutiti osim onih to poznaju Zakon i Proroke i onih koji ispovijedaju da vjeruju u Krista. Iako, naime, o Bogu Ocu nitko ne moe dostojno govoriti, ipak je mogue stei stanoviti pojam na temelju vidljivih stvorenja i onoga to ljudska pamet nazire po naravi. Mogue je, osim toga, da se to potvrdi Svetim pismima. I s obzirom na Sina Bojega, mada nitko ne pozna Sina doli Oca (Mt 11, 27), ipak ljudski razum doznaje iz boanskih Pisama to o njemu treba misliti. To ne vrijedi samo za Novi zavjet nego i za Stari. Ono to su inili sveti, u slici se odnosi na Krista. Iz toga se dade upoznati Kristova boanska bit i ljudska narav koju je uzeo.

2. Mnoga nas svetopisamska mjesta ue da postoji Duh Sveti. David veli u Pedesetome psalmu: Ne uzmi od mene svoga Duha Svetoga (Ps 50, 13). U Danijelu stoji: Duh Sveti koji je u tebi (Dn 4, 6). I novozavjetna nas svjedoanstva bogato ue. Tako kada se izvjeuje da je Duh Sveti siao na Krista (Mt 3, 16). Isto tako kada je sam Gospodin dahnuo u Apostole poslije uskrsnua i rekao: Primite Duha Svetoga (Iv 20, 22). I Mariji aneo veli: Duh Sveti e doi na te (Lk 1, 35). Pavao pak ui: Nitko ne moe rei Gospodin Isus osim u Duhu Svetome (1 Kor 12, 3). Duh se Sveti, po Djelima apostolskim, davao na krtenju polaganjem apostolskih ruku (Dj 8, 18). Sve nas to ui da Duh Sveti kao bie ima veliku vlast i dostojanstvo. Spasonosni se krst ne moe drukije obaviti osim vlau najuzvienijega Trojstva zajednikim izgovaranjem imena Oca, Sina i Duha Svetoga (Mt 28, 19). Tako se ime Duha Svetoga vee uz ime nepostaloga Boga i njegova jedinoroenoga Sina. Tko se pak nee zapanjiti nad tolikom uzvienosti Duha Svetoga kada uje da se onaj koji kae rije protiv Sina ovjejega moe nadati oprotenju, dok onaj koji huli na Duha Svetoga nee imati oproten ja ni u ovome ni u buduemu vijeku (Mt 12, 32)? 3. Mnogi ulomci po itavome Pismu tvrde da je Bog sve stvorio i da nema nijednoga bia koje od njega nije primilo upravo to da postoji. Tako se zabacuje i odbija ono to neki krivo tvrde da je tvar s Bogom suvjena i da dusi nisu nastali. Protivnici ue da Bog dusima nije prvotno poklonio opstanak ve ivotnu kakvou i red. U knjizi pak koju je sastavio Herma i nosi naslov Pastir, navjesnik pokore, itamo ovo: Prije svega vjeruj da je Bog jedan. On je sve stvorio i uredio. Kako ranije nije bilo niega, uinio je da sve bude. On sadri sve. Njega pak nitko ne obasie. Meutim, sline se tvrdnje nalaze i u Henohovoj knjizi1. Ali sve do sada nismo u Svetim pismima uspjeli nai nijednu rije kojom se kae da je Duh Sveti sazdan ili da je stvorenje. S obzirom na Duha

iskljuen je ak i nain kako je vidjesmo o Mudrosti govorio Salamon. Isto vrijedi i za nazive Sina Bojega kao to su ivot, Rije, i tako redom. Mi smo pak razjasnili kako ih treba shvatiti. Drim da Boji Duh o kome pie da je na poetku stvaranja svijeta lebdio nad vodama (Post 1, 2) nije koliko mogu shvatiti razliit od Duha Svetoga. To smo pokazali kada smo ta mjesta tumaili, ali ne kao povijest ve u smislu duhovnoga razumijevanja. 4. Neki su nai prethodnici primijetili u svezi s Novim zavjetom da svako mjesto gdje se Duh napominje bez naznake koja kae o kojem je duhu rije, treba shvatiti kao govor o Duhu Svetome. Tako na primjer: Plod je Duha ljubav, radost i mir (Gal 5, 22). Isto vrijedi i za ovo mjesto: Iako ste zapoeli u Duhu, sada zavravate u tijelu (Gal 3, 3). Mi pak drimo da se ovo razlikovanje moe primijeniti i na Stari zavjet. Tako na izreku: On daje Duha narodu koji je na zemlji. Daje Duha onima koji je gaze (Iz 42, 5). Nema sumnje da svatko tko gazi zemlju zemaljsko i tjelesno ima dijela na Duhu Svetome koga prima od Boga. I uitelj Hebrej govorae da su ona dva Serafa koja Izaija opisuje sa est krila i koji jedan drugome dovikuju: Svet, svet, svet Gospodin Sabaot (Iz 6, 3), jedinoroeni Sin i Duh Sveti. Mi pak smatramo da i ono to je kazano u Habakukovoj pjesmi valja primijeniti na Krista i Duha Svetoga. Ondje pie: Posred dvaju ivih bia bit e spoznat (Hab 3, 2). Sve znanje potjee od Oca. Sin ga objavljuje, ali se upoznaje u Duhu Svetome. Stoga su ta dvojica koje prorok naziva ivim biima i ivotima izvor znanja to je u Bogu Ocu. Kao to se, naime, kae o Sinu da nitko ne pozna Oca osim Sina i kome Sin eli objaviti (Mt 11, 27), isto Apostol napominje o Duhu Svetome. Veli: Nama je objavio Bog po svome Duhu. Duh sve istrauje. ak i Boje dubine (1 Kor 2, 10).

1 Tu i u 4, 4, 8. Origen navodi iz Henohove knjige, starozavjetnoga apokrifa apokaliptikoga sadra

Ali i Spasitelj, napominjui u Evanelju boanske i dublje istine koje njegovi uenici jo nisu mogli shvatiti, ovo izjavljuje Apostolima: Ima jo mnogo toga to bih vam priopio, ali sada to ne moete shvatiti. Kada pak doe Zagovornik, Duh Sveti, koji izlazi iz Oca, on e vas pouiti o svemu. Sjetit e vas svega to sam vam kazao (Iv 16, 12). Ovako, dakle, treba misliti: kao to Sin koji jedini pozna Oca objavljuje kome hoe, i Duh Sveti koji jedini pretrauje Boje dubine (l Kor 2, 10) objavljuje Boga kome hoe. Duh, naime, duva gdje hoe (Iv 3, 8). Ipak se ne smije drati da Duh spoznaje poto Sin objavi. Ako Duh Sveti po Sinovoj objavi pozna Oca, iz neznanja prelazi u znanje. Duh nije s poetka bio neto drugo nego Duh Sveti. Nije naknadnim usavrenjem doao dotle da bude Duh Sveti. Inae bi znailo da smo se usudili rei da Duh, kada nije bio Duh Sveti, nije poznavao Oca ve da je postao Duh Sveti kada je stekao znanje. Ako bi tako bilo, Duh Sveti ne bi nikada bio uzet u trojstveno jedinstvo. elimo kazati da ne bi bio uzet u jedinstvo s nepromjenjivim Bogom Ocem i njegovim Sinom. To opet znai da je Duh Sveti uvijek bio Duh Sveti. Mi, dodue, velimo uvijek i bio je i tome slino. Sluimo se rijeima s vremenskim znaenjem. Meutim, to treba uzeti jednostavno i uz oprotenje. U tih je, naime, rijei znaenje vremensko, ali ono o emu govorimo, mada se u sastavu rasprave mora izraziti vremenski, svojom naravlju nadvisuje svako poimanje vremenskoga smisla. 5. ini se da je na mjestu ako istraimo zato je onomu tko se po Bogu iznova raa (1 Pt 1, 3) za spasenje potrebit Otac, Sin i Duh Sveti i s ega nee postignuti spas ako Trojstvo nije potpuno. Zato nije mogue biti dionik Oca i Sina bez Duha Svetoga? Kada se o tome raspravlja, bez sumnje je nuno pripisati zasebno djelovanje Duhu Svetome, a posebno Ocu i Sinu. Smatram, dakle, da se Oevo i Sinovo djelovanje protee na svete i na grenike, na razumne ljude i nijeme ivotinje, ali i na bia koja su bez ivotnoga

poela te openito na sve to postoji. Djelovanje pak Duha Svetoga podnipoto ne dopire do bia koja su bez due ili koja imaju ivotno poelo, ali su nijema. Duh se ak ne nalazi ni kod onih koji su, dodue, razumni, ali ive u zloi (1 Iv 5, 19) i uope se ne obraaju na bolje. Drim da je djelo Duha Svetoga samo u onima koji se ve obratie i stupaju putevima Krista Isusa (1 Kor 4, 17). Rije je o onima koji su u dobrim inima (Ej 2, 10) i ostaju u Bogu (1 Iv 4, 13). 6. Djelovanje je Oca i Sina nazono u svetima i grenicima. To se oituje po tome to svi koji su razumni imaju dijela na Bojoj Rijei ili Razumu. Stoga u sebi nose stanovito sjemenje Mudrosti i Pravednosti, a to je Krist (Gal 3, 16). Na onome, dakle, koji uistinu jest i koji po Moj siju kaza: Ja sam koji jesam (Izl 3, 14), dionitvo posjeduje sve to postoji. To sudionitvo na Bogu Ocu dopire do svih pravednika i grenika, razumnih i nerazumnih bia i openito do svega to ima opstanak. Ali apostol Pavao pokazuje da sve ima dijela na Kristu. Veli: Ne reci u svome srcu tko e uzai na nebo da dovede Krista. Ili tko e sii u bezdan da Krista pozove od preminulih. to kae Pismo? Rije je posve blizu tebe. U tvojim je ustima i u tvome srcu (Rim 10, 68). Pavao time naznauje da se Krist, ukoliko je Rije ili Razum, nalazi u srcima sviju. Uee na Rijei sve tvori razumnima. Ali i ono to pie u Evanelju: Da nisam doao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha, ali ovako nemaju isprike za svoj grijeh (Iv 15, 22), jasno je za one koji znaju rastumaiti do kojega razdoblja ovjek nema grijeha i od koje dobi odgovara za grijeh. Tako postaje oitim radi ega se kae da ljudi zbog udjela na Rijei imaju grijeh. To se odnosi na as kada su postali sposobni za shvaanje i spoznaju. Govor je o hipu kada im razum koji je stavljen u njihovu nutrinu prui razlikovanje dobra i zla. Kada su ve poeli znati to je zlo te ga ine, postaju krivi za grijeh. To je smisao tvrdnje da idovi nemaju izgovora za svoj grijeh (Iv 15, 22). Boanska Rije poela im je u srcu pokazivati razliku izmeu dobra i zla. Tako mogu izbjegnuti i uvati se zla. Pie: Tko pozna dobro, ali ga ne ini, u njemu je grijeh (Jak 4, 17).

Evanelje na poseban nain ui da nitko od ljudi nije izvan Bojega zajednitva. Spasitelj veli: Kraljevstvo Boje ne dolazi opaeno. Takoer se ne kae evo ovdje je ili ondje. Naprotiv, Boje je kraljevstvo u vama (Lk 17, 2021). Valja takoer pogledati da li moda ima isto znaenje i ono to je zabiljeeno u Postanku gdje pie: I dahnu na njegovo lice ivotni dah i ovjek posta iva dua (Post 2, 7). Ako treba shvatiti da je to dano openito svim ljudima, svi ljudi imaju dijela u Bogu. Ali ako moramo drati da je to kazano o Bojemu Duhu jer je i Adam, ini se, poneto proricao (Post 2, 24), reeno se ne moe primijeniti openito ve jedino na svete. 7. Pie, napokon, da je Bog u vrijeme potopa kada je svako tijelo iskvarilo Boji put (Post 6, 12) o nedostojnima i grenicima rekao: Moj Duh nee vie nikada prebivati s ovim ljudima jer su tijelo (Post 6, 3). To oito pokazuje da se Boji Duh oduzima od svih koji su nedostojni. I u Psalmima pie: Oduzet e od njih Duha i oni e nestati. Vratit e se u svoju zemlju. Poslat e svoga Duha i bit e stvoreni. I obnovit e lice zemlje (Ps 103, 2930). To se jasno odnosi na Duha Svetoga. Poto se odstrane i unite greni i nedostojni, sam Duh sebi stvara novi narod i obnavlja lice zemlje. Zbiva se to kada ljudi, po milosti Duha, isvuku staroga ovjeka s njegovim djelima (Kol 3, 9) i ponu hodati u ivotnoj novini (Rim 6, 4). Zato se s pravom kae da Duh Sveti nee boraviti u svima u onima koji su tijelo ve u onima ija je zemlja obnovljena. U tu se svrhu nakon krsne milosti i novoporoda (Tit 3, 5) Duh Sveti podjeljivao polaganjem apostolskih ruku (Dj 8, 18). Meutim, i na je Spasitelj i sam novi ovjek (Ef 2, 15) i prvoroenac od mrtvih (Kol 1, 18). Kada je poslije uskrsnua staro ve prolo i sve postalo novo (2 Kor 5, 17), rekao je Apostolima obnovljenima vjerom u njegovo uskrsnue: Primite Duha Svetoga (Iv 20, 22). To je zacijelo i sam Gospodin Spasitelj imao pred oima kada je u Evanelju zanijekao da se novo vino moe staviti u stare mjeine i naredio da se naine nove mjeine (Mt 9, 17) da ljudi hode u novosti ivota (Rim 6, 4) i tako prime novinu milosti Duha Svetoga.

Na taj se, dakle, nain djelovanje sile Boga Oca i Sina bez razlike protee na svako stvorenje. Ali ustanovismo da dijela na Duhu Svetome imaju samo sveti. Stoga je reeno: Nitko ne moe rei Gospodin Isus osim u Duhu Svetome (1 Kor 12, 3). Ali su i sami Apostoli jedva jednom zavrijedili uti: Primit ete silu kada na vas sie Duh Sveti (Dj 1, 8). Zato drim dosljednim da je onaj tko sagrijei protiv Sina ovjejeg dostojan oprotenja. Onaj, naime, tko ima dijela na Rijei ili Razumu pa prestane razumno ivjeti zapada, ini se, u neznanje ili ludost. U to ime zasluuje oprotenje. Ali tko je ve bio dostojan dijela na Duhu Svetome te se okrenuo natrag, u zbilji je i djelom, mislimo, pohulio na Duha Svetoga (Mt 12, 31). Neka, ipak, nitko ne misli da time to kazasmo da se Duh Sveti daje samo svetima dok dobroinstva i djelovanje Oca i Sina dopiru do dobrih i zlih, pravednih i nepravednih, Duha Svetoga stavljamo pred Oca i Sina ili mu na taj nain pridajemo vee dostojanstvo. To bi, uistinu, bilo nedosljedno. Mi smo tek opisali vlastitost njegove milosti i djela. Ne smije se, meutim, kazati da je u Trojstvu neto manje, a neto vie. Vrelo je boanstva jedno. Ono po svojoj Rijei dri Svemir. Dahom pak svojih usta posveuje to je dostojno posveenja. U Psalmu pie: Gospodnjom su Rijeju nebesa ovrsnuta, a od Duha njegovih usta dolazi sva njihova mo (Ps 32, 6). Bog Otac posjeduje stanovito osnovno djelovanje. Njime svemu daje da opstoji po vlastitoj naravi. Postoji i temeljna sluba Gospodina Isusa Krista spram onih kojima se udjeljuje da u naravi budu razumni. Tim se sluenjem uz to to jesu poklanja da budu dobro. Postoji takoer zasebna milost Duha Svetoga. Ona se uz Kristovo posrednitvo, uinjena od Oca, po zasluzi onih koji je postaju sposobni daje dostojnima. Reeno najoitije naznauje apostol Pavao. Pokazuje da u Trojstvu postoji jedna te ista mo. Biljei: Darovi su razliiti, ali je Duh isti. Razliite su slube, ali je Gospodin isti. I djelovanja su razliita, ali je isti Bog. On vri sve u svima. Svakome je dano da Duha obznanjuje ve prema tome kako je na korist (1 Kor 12, 47). Pavao time posve jasno tumai da u

Trojstvu nema nikakva odvajanja ve da se ono to se naziva dar Duha posjeduje po Sinu i obavlja po Bogu Ocu. Ali sve ini jedan te isti Duh. Pojedincima dijeli kako hoe (1 Kor 12, 11). 8. Poto smo istaknuli jedinstvo izmeu Oca, Sina i Duha Svetoga, vratimo se sada onomu o emu poesmo raspravljati. Bog Otac svemu daje da jest. Udionitvo na Kristu, ukoliko je Krist Razum, ini da su bia razumna. Otuda slijedi da su dostojna hvale ili prijekora jer su sposobna za krepost i manu. U tu svrhu, dosljedno, pristupa i milost Duha Svetoga. Bia koja po naravi nisu sveta udjelom na Duhu postaju sveta. Bia, dakle, od Boga Oca, najprije, imaju da jesu. Potom, da su razumna, dobivaju od Razuma. Po Duhu Svetome, napokon, imaju da su sveta. Vrijedi i obrnuto. Ona bia postaju sposobna za udionitvo na Kristu, Bojoj pravednosti (1 Kor 1, 30), koja je prethodno posvetio Duh Sveti. Oni koji po posveenju Duha Svetoga zavrijedie doprijeti do toga stupnja, postiu dar mudrosti po sili djelovanja Bojega Duha. Drim da to i Pavao kae. Veli da se nekima daje rije mudrosti, a drugima rije znanja po istome Duhu (1 Kor 12, 8). Naznaujui svaku vrst darova, Apostol sve svodi na Vrelo sveobuhvatnoga pa kae: Djelovanja su raznovrsna, ali Bog je jedan. On ini sve u svima (1 Kor 12, 6). Oevo djelo svemu prua opstanak. Ono se oituje veliajnim i sjajnim kada se pojedinac usavri i po udionitvu na Kristu koji je mudrost, znanje i posveenje dopre do viih stupnjeva savrenosti. Posveeni pak sudjelovanjem na Duhu Svetome postajemo ii i neoskvrnjeniji. Dostojnije primamo milost mudrosti i znanja. Poto se otklone i oiste sve mrlje neistoe i neznanja postie se toliki stupanj neoskrvnjenosti i istoe da bitak to ga od Boga dobismo postaje dostojan Boga koji daje da budemo na ist i savren nain. Stvorenje tim putem postaje onoliko dostojno koliko i onaj koji je uinio da ono postoji. Tako e onaj koji je onakav kakvim ga je htio onaj to ga stvori, po Bojem djelovanju, shvatiti da postoji Boja mo i da ostaje zauvijek. Da se to dogodi i da uz Onoga koji jest neprestance i bez odvojenja ostane ono to je on stvorio, posao je Mudrosti. Ona

bia ui i obrazuje. Potvrivanjem i trajnim posveivanjem Duha Svetoga ime jedino mogu primiti Boga dovodi ih do savrenosti. Prema tome, djelovanje Oca, Sina i Duha Svetoga neprestance se i na svim stupnjevima savrenstva obavlja u nama. Ipak jedva da ikada moemo ugledati sveti i blaeni ivot u kome emo prebivati. Nikada nas nee spopasti zasienost tim dobrom u koje dopiremo nakon mnogih borba. to vie nazremo od toga blaenstva, sve vie u nama raste i jaa eznue za njim. Sve to are i sa sve to vie mogunosti moramo u sebi posjedovati Oca, Sina i Duha Svetoga. Ako ipak nekada nekoga od onih koji su bili na najviem i savrenom stupnju i zahvati zasienost, ne mislim da se takav smjesta ispraznio i otpao. Polako je i dio po dio kako je i nuno padao. Stoga se moe dogoditi, ako je po srijedi kakav krai pad, da se brzo opameti i vrati k sebi. Nije posve posrnuo. Moe se vratiti natrag i ponovno zauzeti svoje mjesto i opet uspostaviti to je zbog nemara izgubljeno.

etvrto poglavlje

Propast i pad 1. Ne ini se nerazumnim segnuti za usporedbom jednoga primjera ako elimo rastumaiti ono razorenje i pad koji je prouzroila nepanja. Pretpostavimo da je netko polako stekao stanovitu vjetinu ili umijee kao to su geometrija ili lijenitvo te pouavajui se kroz dugo vrijeme obrazovanjem i vjebama, dopro do savrenosti i tako posve zavladao poznavanjem spomenute vjetine. Takvome se ovjeku zaista nikako ne moe dogoditi da usne kao vjetak, a probudi se neznalicom. Ovdje ne prilii iznositi na srijedu ili sada spominjati nezgode koje nastaju kao posljedica ozljede ili bolesti. Ne odgovara spomenutoj usporedbi ni primjeru. Onaj geometar ili lijenik u sebi zadravaju, prema onome to predloismo, vjetine doklegod vre svoj posao i u njemu se razumno pouavaju. Ali ako vjetinu ne obavljaju ve zanemare primjenu, zbog nemara polako gube najprije neto malo, ali potom sve vie. Tako poslije duga vremena sve odlazi u zaborav. Skroz sve iezava iz sjeanja. Mogue je, jasno, da se, kada je pad na samome poetku i dok je jo samo neznatnim nemarom iskvaren usprave, brzo vrate samima sebi i opet zadobiju to je netom izgubljeno te na taj nain povrate to je oduzeto jo uvijek neznatnim oduzimanjem To sada prenesimo na one koji su se posvetili Bojemu znanju i mudrosti. Njihovo

znanje i posao neusporedivo nadvisuju sve ostale znanosti. Promotrimo u skladu s predloenom poredbom to je stjecanje, a to gubljenje toga znanja. To tim vie vrijedi ako ujemo to Apostol veli o savrenima. Kae: Po objavi e otajstava motriti Gospodinovu slavu licem u lice (Rim 16, 25; 1 Kor 13, 12). 2. Mi smo, zapravo, namjeravali pokazati boanska dobroinstva koja su nama namijenjena i do nas dolaze po Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Trojstvo je, naime, vrelo svekolikoga posveen ja. to pak rekosmo, kazasmo sluei e stanovitim zastranjenjem. Drali smo da makar ukratko moramo dotaknuti pitanje due. Pitanje se nametnulo jer smo razglabali bliski predmet razumnu narav. Ali mi emo, ako nam Bog po Isusu Kristu i Duhu Svetome dopusti, prikladnije na vlastitome mjestu raspravljati o svekolikoj razumskoj naravi koja se dijeli na tri razreda i u tri vrste. Stvorenje i stvaranje 3. Ovu, dakle, blaenu i vladalaku Mo koja gospodari svime nazivamo Trojstvo. Tu mislimo na dobroga Boga i dobrostivoga Oca svemira. Isto tako na Mo koja iskazuje dobro i koja je sve stvorila. Ta Mo ini dobro, stvara i providi. Bilo bi u isti mah nerazumno i bezbono smatrati da su Boje sile ikada, pa i jedan hip, bile dokone. Nije, naime, doputeno ni najmanje sumnjati da su te sile po kojima se prvenstveno kako i dolikuje spoznaje Bog nekada ostavile djela koja su Boga dostojna i bile nepomine. Ne smije se, naime, misliti da su bile izvana sprijeene jer one su u Bogu. One su, tovie, Bog. Ali zauzvrat takoer se ne smije vjerovati da su, kada im se nita nije opiralo, bile lijene da ine i vre to ih je dostojno ili da za to nisu hajale. Stoga se ne moe pretpostaviti da je postojao koji trenutak kada spomenuta dobroinska Mo nije inila dobro. Otuda slijedi da je uvijek bilo bia kojima je iskazivala dobro. To su njezini stvorovi. U svome dobroinstvu dijelila im je svoja dobra po redu i zasluzi. ini se dosljednim snagom Providnosti da nikada ne bijae asa kada Bog nije bio i stvoritelj i dobroinitelj i providnik.

4. Ali, zauzvrat, ljudski razum ovo smuuje i titi: kako shvatiti da je bia bilo uvijek otkada je i Bog te da su rei u opstojala bez poetka, a ipak se, bez sumnje, mora vjerovati da ih je Bog stvorio i sazdao. S obzirom na to ljudska su poimanja i razmiljanja meusobno u raskoraku. S jedne se i druge strane nalaze valjani razlozi koji se izmeu sebe pobijaju i razvlae ljudsku misao koja razmilja. Nama koji smo po svojoj pameti neznatna i kratka poimanja pada na pamet ovo to se moe bez ikakve pogibli za pobonost kazati: Bog bijae vazda Ocem. Uvijek je imao jedinoroenoga Sina koji se, po onome to sprijeda izloismo, istodobno naziva i Mudrost. Rije je o onoj Mudrosti u kojoj se Bog, dovrivi svijet, uvijek radovao (Mudr 8, 3031). Tako se dade razumjeti da se Bog neprestance veseli. U toj je, dakle, Mudrosti koja uvijek bijae s Ocem vazda bilo ocrtano i oblikovano stvorenje. Nikada nije bilo trenutka kada se u Mudrosti nije nalazio nacrt bia koja su jednom trebala nastati. 5. Tako emo, ini se, usprkos svoje slabosti neto pobono razumjeti o Bogu. Neemo govoriti ni da su bia nenastala i Bogu suvjena niti, opet, da se Bog koji prije ne bi nita dobra inio izmijenio i poeo initi. Istinita je, naime, zapisana rije: Sve si nainio u Mudrosti (Ps 103, 24). Ako je pak sve nastalo u Mudrosti, a Mudrost je bila uvijek, u Mudrosti je kao nacrt i lik uvijek bilo sve to je naknadno nastalo kao bitak. Drimo da to i Salamon misli kada u Crkvenjaku kae: to je to bi nainjeno? Samo ono to je imalo biti. to je to je bilo stvoreno? Samo ono to je trebalo da se stvori. Nita nije novo pod suncem. Ako tko stane govoriti da je evo ovo novo, ali to je ve bilo u stoljeima to su bila pred nama (Prop 1, 910). Ako je, dakle, sve to je pod suncem ve postojalo u onim vjekovima koji su bili pred nama budui da niega nema nova pod suncem bez sumnje su uvijek bili svi rodovi i vrste pa moda i pojedinana bia. U svakome je sluaju istinito to je tako pokazano Bog nije jednom poeo biti Stvoritelj kao da to ranije nije bio.

Peto poglavlje

Razumne naravi 1. Poto smo, prema svojim snagama, ukratko raspravljali o Ocu, Sinu i Duhu Svetome, prilii s nekoliko rijei progovoriti o razumnim stvorenjima 0 njihovim vrstama, redovima, dunostima dobrih i zlih sila, ali i o biima koja su nekako izmeu dobrih 1 zlih moi i jo se nalaze ukljuena u bitku i borbu. U Svetim pismima susreemo veoma mnogo imena za stanovite redove i dunosti dobrih i zlih moi. Najprije donosimo ta imena. Potom emo u skladu sa svojim mogunostima pokuati istraiti to ta imena znae. Postoje sveti Boji aneli (Mk 8, 38). Pavao ih zove duhovima koji posluuju i koji su odreeni da slue onima koji e postii batinu u spasenju (Heb 1, 14). Isti sveti Pavao neke ne znam otkud oslovljava prijestoljima, vlastima, prvatvima i moima (Kol 1, 16). Poto ih je nabrojio i kako dri da postoje jo i druge razumne slube i redovi osim onih koje gore spomenu o Spasitelju veli: On je povrh svakoga prvatva i moi i sile i vlasti i svakoga imena koje se ne navodi samo u ovome vijeku ve i u buduem (Ej 1, 21). Time, jamano, pokazuje da osim bia koja je naveo postoje i druga. Ona se, dodue, u ovome svijetu imenuju, ali ih on tu nije spomenuo. Moda ih nitko drugi nije ni spoznao. Ima, uistinu, i takvih bia koja se spominju u ovome svijetu, ali e se imenovati u buduem.

Suprotne sile 2. Moramo, nadalje, znati da sve to je razumno, ali otklanja razumske mee i odluke, bez sumnje prekrajem onoga to je pravo i pravedno pada u grijeh. Svako, dakle, razumno stvorenje potpada pod pohvalu i prijekor. Hvali se ako po razumu to ga u sebi ima kroi boljemu, a kori ako odbaci razlog dobra i ne ustraje u dobru. Zato s pravom dospijeva pod kaznu i muenje. Isto valja misliti o samome avlu i onima koji su s njime i zovu se njegovim anelima (Mt 25, 41). Mi emo razloiti i njihove nazive. Tako emo znati to su bia o kojima moramo raspravljati. Na mnogim su svetopisamskim mjestima naznaeni nazivi avao, sotona i zli. Tako se obiljeuje onaj koji se opisuje kao Boji neprijatelj (Mt 13, 39). ak se napominju i avlovi aneli (Mt 25, 41). Spominje se i prvak ovoga svijeta (Iv 12, 31). Ipak jo nije jasno oitovano da li se pod tim misli na avla ili koga drugoga. Neka se bia nazivaju prvacima ovoga svijeta. Posjeduju stanovitu mudrost koja e se unititi (1 Kor 2, 6). Ali, ini mi se, nitko se ne moe lako izjasniti da li su ti prvaci isto to i prvatva s kojima se mi borimo ili je rije o nekim drugim biima. Nakon prvatava navode se stanovite moi (Ef 6, 12) protiv kojih se borimo i s kojima ratujemo. Ali isto moramo initi i protiv knezova ovoga svijeta i ravnatelja ovih tama. Sam Pavao govori o zlim dusima na nebesima. to pak kazati o zlim dusima i neistim duhovima koji se spominju u Evaneljima (Lk 7, 21; 4, 33)? Slinim se imenom nazivlju jo neka bia. Zovu se nebesnicima. Ali se dodaje da sagibaju koljena ili da e ih prignuti u Isusovo ime. Meutim, tu su jo zemnici i podzemnici. Takvim ih redom Pavao nabraja (Fil 2, 10). Ne prilii da na mjestu gdje raspredamo o razumnim naravima mimoiemo ljude. I za nas se zacijelo kae da smo razumna iva bia. Ali ne treba dokono ni to preskoiti da se i meu samima nama ljudima navode razliiti redovi. Pie: Gospodnji je dio njegov narod Jakov. Izrael je dio batine njegove (Pnz 32, 89). Drugi se narodi nazivaju aneoskim dijelom.

Stoji zapisano: Kada je Vinji dijelio plemena i rasprivao Adamove sinove, odredio je narodima granice po broju Bojih anela (Pnz 32, 89). Stoga zajedno s ostalim razumnim naravima treba ispitati i ljudske due. 3. To su, eto, ta imena redova i sluba. Takva su. Pod njima se, sigurno, kriju istinska bia. Treba pak istraiti da li je Bog ustanovitelj i stvoritelj svega neka od njih nainio tako svetima i blaenima da uope u se ne mogu primiti nita suprotna, a neka na taj nain sazdao da mogu postati sposobna za vrlinu i zlou. Da li se mora misliti da je Bog neka bia tako oblikovao da su posve nesposobna za krepost, dok druga uope ne mogu prigrliti zlou ve moraju ostati u blaenstvu? Da li su neka opet takva te mogu primiti jedno i drugo? Pri ispitivanju krenimo smjesta od samih imena. Promotrimo da li su sveti aneli (Mk 8, 38) uvijek, otkada postoje, bili sveti. Jesu li sada sveti? Da li e uvijek biti sveti? Je li grijeh igda u njima zauzeo mjesto? Hoe li ikada sagrijeiti? Promotrimo potom s obzirom na one koji se nazivaju sveti prvaci (Kol 1, 16) da li su, im ih je Bog stvorio, stali nad nekima vriti prvatvo koje imaju od Boga? Jesu li im ta bia bila podlona ukoliko su tako stvorena i sazdana da budu pokorna i podlona? Pitajmo slino i u svezi s takozvanim vlastima (Kol 1, 16). Da li su takve i s tom svrhom stvorene da vladaju ili su po stanovitoj zasluzi i u smislu nagrade za krepost dole do te vlasti i dostojanstva? Pitajmo i za bia nazvana prijestoljima (Kol 1, 16), da li su to blaeno sjelo i vrstinu stekli samim svojim dolaskom u opstanak pa to posjeduju samo po volji Stvoriteljevoj? Ako su u pitanju gospodstva (Kol 1, 16) da li im je to to gospodu ju dodano kao plaa za napredovanje u dobru ili im je poklonjeno kao odlije pri stvaranju? Da li im je to u naravi i na neki nain od njih neodjeljivo? Ako, zaista, prihvatimo da sveti aneli i svete sile, blaena prijestolja i slavne moi te velianstvena vladarstva kao bit posjeduju vlasti, dostojanstva i slave, bez sumnje, ini se, slijedi da na isti nain moramo pojmiti i ona bia koja su spomenuta u

suprotnim slubama. Evo to e trebati da mislimo: ona prvatva protiv kojih nam se boriti nisu nakanu koja se protivi i odupire svakome dobru naknadno stekla kada su se slobodom odluke udaljila od dobra nego je to kao bit nastalo zajedno s njima. Isto bi vrijedilo za moi i vlasti. Zloa u njima ne bi bila mlaa i kasnija od njihove naravi. Biima pak koja je Pavao nazvao ravnateljima i prvacima svijeta tame (Ej 1, 12), injenica to vladaju i gospodare tminama ne bi dolazila iz pokvarene nakane ve bi potjecala iz nude njihova sazdanja. Razloitost iste dosljednosti sili na jednak nain razumjeti duhove zloe, zloduhe i neiste duhove. Ali je, ini se, ludo tako misliti o zlim i suprotnim silama. Uistinu je nerazumno uzrok njihove zloe odvojiti od nakane njihove slobodne volje i nuno ga pripisati njihovu Stvoritelju. Zar u tom sluaju nismo prisiljeni isto drati i o dobrim i svetim moima? elimo rei: dobro u njima nije bitno dobro kao to je i to posve jasno pokazasmo u Kristu, Duhu Svetome i bez sumnje u Ocu. Vidjesmo da trojstvena narav ne pozna nikakvu sastavljenost da bi se s njom dosljedno takva to moglo dogoditi. Preostaje zakljuiti u svezi sa svakim stvorenjem: one moi koje, ini se, nad drugima posjeduju prvatvo, vre vlast i gospodstvo, tako postupaju na temelju svoga djelovanja i svojih pokreta. Pretpostavljene su i stavljene povrh onih kojima stoje na elu i na kojima ostvaruju vlast na osnovu zasluga, a ne zbog prednosti koja dolazi od stvaranja. 4. Da se ne bi inilo kako nas o tolikim i tako tekim zbiljama na tvrdnju poziva jedino zakon dosljednosti te da sluatelje samo nagaanjima silimo na pristanak, pogledajmo moemo li iz Svetih pisama uzeti kakve dokaze i njihovom vlau reeno uvjerljivije zasnovati. Iznesimo na prvome mjestu to Sveto pismo sadri o zlim silama. Potom emo koliko se Gospodin udostoji da nas prosvijetli i ostalo istraiti u skladu s tim. Na taj emo nain uvidjeti to je u tako tekim pitanjima najblie istini ili to treba misliti u skladu s pravilom ispravne vjere. U proroka Ezekijela nalazimo (Ez 2628) zabiljeena dva prorotva o prvaku u Tiru. Za prvo

bi netko mogao pomisliti prije nego saslua drugo da je moda kazano o nekome ovjeku koji je bio knez meu tirskim stanovnicima. Zato zasada neemo nita uzeti iz toga prvoga prorotva. Drugo je posve oito takvo da se u njemu ba nita ne moe odnositi na ovjeka ve na neku vinju silu koja je pala s visina i bila baena u nie i loije predjele. Iz njega emo uzeti primjer koji najjasnije dokazuje da te suprotne i zle sile nisu od naravi tako sazdane nego da su od boljega dospjele u loije i okrenule se na gore. Ali ni blaene moi nisu takve naravi koja ne moe podlei suprotnome ako one to hoe i ako se zanemare, te blaenstvo svoga stanja ne uvaju svom pomnjom. 0 onome koji se naziva tirski prvak pie da je bio meu svetima, bezgrean, da se nalazio u Bojemu raju i da je bio okien vijencem ukrasa i ljepote. Kako se, velim, smije i pomisliti da je onaj koji je bio takav bio nii od nekoga meu svetima? Predoen je kao vijenac uresa i ljepote i kao bezgreni koji se etao po Bojemu vrtu. Kako, dakle, moe tko smatrati da netko takav nije bio jedna od onih svetih i blaenih sila to su se nalazile u blaenstvu i za koje se mora vjerovati da nisu bile opskrbljene nekom drugom au ve upravo takvom? Pogledajmo, napokon, to nas ue same izreke iz prorotva. Tu pie: Rije mi Boja prie i ree zakukaj, sine ovjeji, nad tirskim prvakom i reci mu da slijedee kae Gospodin Bog. Bio si peat slinosti i vijenac uresa u slastima Bojega raja. Bio si ukraen svakim kamenom i dobrim draguljem. Odjeven si bio u sard, topaz, smaragd, granat, safir i jaspis koji je protkan srebrom i zlatom u ahat, ametist, krizolit, beril i oniks. U sebi si napunio svoje itnice i spremita zlatom. Od dana kada si stvoren, postavio sam te s kerubima na sveto Boje brdo. Bio si posred ognjenoga stjenja. U svoje si dane bio neporoan sve otkada si stvoren i dok se ne naoe u tebi bezakonja. Bezbotvom si napunio svoja spremita po mnotvu svoga poslovanja. Sagrijeio si i bio baen s Bojega brda. Kerub te je bacio iz sredine ognjenoga kamenja. U tvome se uresu uznijelo tvoje srce. S tvojom se ljepotom iskvario tvoj nauk. Na zemlju te

bacih zbog mnoine tvojih grijeha. Zbog mnoine tvojih grijeha i tvojih bezakonja stavih te pred kraljeve kao prizor i porugu. Svojim si poslovanjem okaljao svoja svetita. Iz tvoje u sredine podii oganj i on e te prodrijeti. Od tebe u nainiti prah i pepeo na zemlji na oigled svima koji te vide. Svi koji su te poznavali meu narodima, tugovat e za tobom. Postao si propast. Vie nee postojati za vjena vremena (Ez 28, 1119). To su te rijei. Tko, kada uje bio si znak slinosti i vijenac uresa u uivanjima Bojega raja ili od asa kada si stvoren, postavio sam te s Kerubima na sveto Boje brdo, moe toliko proiriti svoje poimanje i misliti da je navedeno kazano o nekom ovjeku ili svecu, a da ni ne govorim o tirskome knezu? Na koje e ognjene stijene misliti meu kojima je neki ovjek mogao boraviti? Tko se moe smatrati nevinim od dana kada je stvoren te su kasnije u njemu naena bezakonja i tada bio baen na zemlju? Navod, dakle, pokazuje da je o biu o kome se govori kazano da nije bilo na zemlji kada je strovaljeno na zemlju jer je okaljalo svoja svetia. Time pokazasmo da se rijei Ezeki jelova prorotva o prvaku u Tiru odnose na neprijateljsku mo. Najoevidnije svjedoe da je ta sila ranije bila sveta i blaena, ali je iz toga blaenstva pala kada se na njoj razotkrilo bezakonje. Nije, dakle, takva bila po naravi i stvaranju. Mislimo, prema tome, da je navedeno reeno o stanovitome anelu kome je pala u dio sluba da se brine o tirskome narodu. Bile su mu imamo dojam povjerene i njihove due da se za njih zauzima. Ali o kojem je Tiru rije? Kako shvatiti tirske due? Govori li se o gradu koji se nalazi na podruju fenike pokrajine ili o nekome drugom mjestu kome je Tir koji na zemlji poznajemo lik? Da li su tirske due dusi ovozemnih stanovnika ili onih koji su graani onoga Tira koji se poima duhovno? To neemo razglabati na ovome mjestu da se moda ne bi priinilo da takve i tako otajstvene zbilje tek usput istraujemo. To, odista, zahtijeva zasebno djelo i rad. 5. Evo to nas, opet, prorok Izaija ui o jednoj drugoj neprijateljskoj sili. Veli: Kako je s neba pao

Luonoa koji se jutrom pomaljao? Slomljen je i tresnuo o zemlju onaj koji napadae sve narode. Rekao si u svome srou popet u se na nebo, svoje u prijestolje staviti povrh nebeskih zvijezda, sjedit u na visokoj planini i vii od visokih brda koja su na sjeveru. Dii u se nad oblake. Bit u slian Svevinjemu. Sad e pak utonuti u podzemlje i zemljine osnove. Oni koji te budu vidjeli, udit e se nad tobom i rei: ovaj je ozlojedio itavu "zemlju, ruio kraljeve, svekoliki zemljin ir uinio pustinjom i razorio gradove. Utamnienike nije oslobaao okova. Svi su kraljevi naroda zaspali u asti, svaki u svojoj kui, a ti e biti baen u planine poput prokleta mrtvaca s mnogim preminulima koje probodoe maevi te sioe u podzemlje. Kao to odjea koja je stvrdnuta krvlju i zaneiena nee biti ista, tako ni ti nee biti ist jer si upropastio moju zemlju i pogubio moj narod. Nee ostati za vjeno vrijeme, sjeme veoma opako. Pripremi svoje sinove da budu ubijeni zbog grijeha oca tvojega i da se vie ne pridignu i da kao batinu vie ne posjeduju zemlju te je ne pune ratovima. Ustat u protiv njih, veli Gospodin Sabaot. Uinit u da se zatre njihovo ime, njihovi ostaci i njihovo sjeme (Iz 14, 1222). Navod najjasnije pokazuje da je doista s neba pao onaj koji je ranije bio Luonoa i zorom izlazio. Ako je kako neki vele po naravi bio mrklina, kako se kae da je ranije bio Luonoa? Na koji je nain mogao rano izlaziti ako u sebi nije imao nita od svjetla? Meutim, i Spasitelj nas ui o avlu. Kae: Vidim, evo, da je sotona poput munje pao s neba (Lk 10, 18). Nekada je, naime, bio svjetlo. Ali je i na Gospodin koji je istina (Iv 14, 6) mo svoga slavnoga dolaska usporedio munji. Ree: Jer kao to munja bljesne s jednoga nebeskoga vrha do drugoga vrha neba, tako e biti i dolazak Sina ovjejega (Lk 17, 24). I avla, usprkos tome, usporeuje s bljeskom. Veli da je pao s neba. Time pokazuje da je i sotona nekada bio na nebu, posjedovao mjesto meu svetima, imao dijela na onome Svjetlu u kome sudjeluju svi sveti i po kojem aneli postaju aneli svjetla (2

Kor 11, 14) i zbog kojega Gospodin Apostole naziva svjetlom svijeta (Mt 5, 14). Na taj je, dakle, nain i avao nekada bio svjetlo. Bilo je to prije nego se prevario, pao na ovo mjesto te se njegova slava pretvorila u prah (Iz 14, 11). To je kako i prorok tvrdi vlastito za bezbone. avao je zato prozvan knezom ovoga svijeta (Iv 12, 31), to jest zemaljskoga obitavalita. On vri ulogu prvaka nad onima koji slijede njegovu zlou. Sav se ovaj svijet svijetom nazivam ovaj zemaljski kraj nalazi pod Zlim (1 Iv 5, 19), to jest pod tim otpadnikom. Da je pak avao otpadnik to znai prebjeg : i Gospodin ovako kae u Jobu: Uhvatit e na meku adaju otpadnika (Job 40, 25). Zaista je sigurno da ta neman oznaava avla. Neprijateljske se moi, dakle, nazivlju otpadnicima. Kae se da su negda bile nevine. Biti pak nevin po naravi ne pripada nikome osim Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Svetost je u svakome stvorenju neto dodano. to se pak dodaje, moe i otpasti. Te su suprotne sile nekada bile nevine i nalazile se meu moima koje su jo uvijek nevine. To dokazuje da nitko nije po biti i naravi ni nevin ni neist. Otuda slijedi da o nama i naim pokretima ovisi da li smo blaeni i sveti. Isto tako da se lijenou i nepomnjom iz blaenstva strovaljuje u zlou i propast. Napredovanje pak u zloi da se tako izrazim moe biti tako veliko da se netko do te mjere zanemari i dopre do onoga stanja kada se postaje ona mo koju nazivamo suprotnom.

esto poglavlje

Konac ili dovrenje 1. Konac ili dovrenje naznauje, ini se, da su zbilje dogotovljene i privedene punini. To na ovome mjestu i nas opominje. Onaj koga bi u svezi sa shvaanjem tako velikih i tekih datosti obuzela elja da ovo ita, mora na to primijeniti oblikovan i naobraen razum. Ako se, naime, nikada nije bavio tim pitanjima, sve e mu se uiniti ispraznim i suvinim. Isto tako ako im pristupi duhom punim predrasuda i predsudova u korist drugih nauka, nae e izlaganje drati krivovjernim i protivnim crkvenoj vjeri. Ipak ga u svemu tome nee razum osvjedoiti. To e unaprijed odrediti predumiljaj njegova duha. I sami o ovome govorimo s velikim strahom i obazrivou. Vie raspravljamo i istraujemo nego kao sigurno i utvreno iznosimo. Sprijeda, naime, naznaismo koje su istine utvrene kao oit nauk. Drim da smo, po svojoj mogunosti, to uinili kada smo govorili o Trojstvu. Ovdje se koliko moemo o ovim pitanjima bavimo vie u smislu rasprave nego to bismo neto strogo odreivali. Kraj i dovretak svijeta nastupit e kada svatko bude podloen kaznama to ih je zasluio za grijehe. Jedino Bog zna to vrijeme. Tada e svaki pojedinac platiti to duguje. Smatramo da e Boja dobrota, poto i neprijatelje podloi i pokori, po svome

Pomazaniku privesti jednome svretku cjelokupno stvorenje. Tako veli Sveto pismo. Kae: Ree Gospodin mome Gospodinu sjedni mi sdesna dok neprijatelje tvoje postavim za podnoje tvojih nogu (Ps 109, 1). Ali ako nam je malo jasno to tu naznauje proroka rije, Pavao nas otvorenije ui kada biljei: Treba da Krist vlada dok sve svoje neprijatelje ne stavi pod svoje noge (1 Kor 15, 25). Ako nas ta tako oita Apostolova izreka nije dostatno pouila to znai neprijatelje podloiti pod noge, pouj to Apostol dodaje u nastavku. Veli: Treba da mu bude sve podvrgnuto (1 Kor 15, 27). to je, dakle, to podvrgnue kojim sve mora biti podloeno Kristu? Mislim da je rije o onom podloenju za koje elimo da mu i mi budemo podloeni. Njime su mu podloeni Apostoli i svi sveti koji su poli za Kristom. Izriaj podloenje kojim se podlaemo Kristu oznauje spasenje koje Krist daje podlonicima. David govorae: Zar se nee Bogu podloiti moja dua? Od Boga mi dolazi moje spasenje (Ps 61, 2). 2. Ovakav, dakle, kraj naziremo: svi e neprijatelji biti podloeni Kristu. Bit e uniten i posljednji neprijatelj smrt. Krist kome je sve podloeno, kraljevstvo e predati Bogu Ocu (1 Kor 15, 2428). Polazei od toga i takvoga zavretka rekoh zagledajmo se u poetke. Konac je, naime, uvijek slian poetku. Stoga kao to je svemu jedan kraj, tako treba razumjeti da je i jedan poetak za sve. Kao to je za mnogobrojna bia jedan svretak, tako su mnoge raznovrsnosti potekle od jednoga Poetka. Ali se one opet svode na jedan kraj koji je slian poetku. To se zbiva po Bojoj dobroti, Kristovu pocllonitvu i jednosti Duha Svetoga. Pred oima imamo sve koji sagibaju koljeno na Isusovo ime i samim time meu nebesnicima, zemnicima i podzemnicima (Fil 2, 10) iskazuju znakove svoje podlonosti. Ta tri izraza naznauju itavi svemir: bia koja je onaj jedan te isti Poetak raznovrsno vodio na osnovu njihovih vlastitih gibanja i razredio ih po njihovoj zasluzi u razliite redove. U njima, naime, svetost nije bila nazona kao bit. Ona je tako u Bogu, Bojemu Pomazaniku i Duhu Svetome. Dobrota kao narav postoji samo u Trojstvu

koje je zaetnik svega. Ostala je bia imaju kao neto to dolazi i odlazi. Tek su onda blaena kada imaju dijela na svetosti, mudrosti i samome blaenstvu. Ako, meutim, zanemare to udionitvo i o njemu ne vode rauna, krivicom vlastite lijenosti netko prije, a netko kasnije, netko vie, a netko manje, ali svatko za se, postaje uzrokom svoga pada i propasti. Taj pad i propast kojim se pojedinac udaljuje od svoga stanja u sebi rekosmo posjeduje veoma veliku razliitost koja je u skladu s pokretima uma i volje. Zato netko lake, a netko tee pada u dubinu. U tome je sud Boje Providnosti pravedan. Svakoga pogaa prema razliitosti njegovih pokreta. Po mjeri je njegove udaljenosti i zbrkanosti. Meu biima to ustrajae u onome poetku koji smo opisali kao slian buduem koncu neka u rasporedu i ravnanju svijetom od sebe dobivaju aneoski red, druga red moi, prvatva i vlasti. Vlast vre na onima kojima je potrebito da imaju vlast nad glavom. Dobivaju i red prijestolja. Tako im pada u dio suditi i upravljati onima kojima je to potrebito. Druga bia imaju gospodstvo. Bez sumnje nad slugama. Sve im je to udijelila boanska Providnost po pravinome i pravednom sudu. Temelj je zasluga i napredovanje kojima su rasla u udionitvu i nasljedovanju Boga. Bia pak koja su se udaljila od stanja prvoga blaenstva, ali ipak ne na nepopravljiv nain, podloena su ranije opisanim svetima i blaenim redovima. Oni njima ravnaju i upravljaju. Koristei se njihovom pomoi i preobraeni njihovim spasonosnim poukama i uenjem mogu se vratiti svome blaenome stanju i opet biti u nj postavljeni. Drim da je od tih bia koliko ja mogu shvatiti uspostavljen red ljudskoga roda koji e se u buduem vijeku ili u stoljeima koja e uslijediti kada, po Izaiji, nastane novo nebo i nova zemlja (Iz. 65, 17) vratiti onome jedinstvu koje obeava Gospodin Isus koji Ocu govori o svojim uenicima: Ne molim samo za ove ve i za sve koji e po njihovoj rijei vjerovati u me. Neka svi budu jedno kao to sam ja u tebi, Oe, i ti u meni. Tako neka i ovi budu jedno u nama (Iv 17, 2021). Iznova veli: Da budu jedno kao to smo mi jedno ja u njima, a ti u meni. Neka i oni budu dovreni u

Jednome (Iv 17, 2223). To potvruje i apostol Pavao. Kae: [...] dok svi ne dopremo do jedinstva vjere i savrenoga ovjeka po mjeri dobi Kristove punine (Ef 4, 13). Dok smo jo u ovome ivotu i Crkvi koja je razumije se slika buduega kraljevstva, isti nas Apostol potie na slino jedinstvo. Veli: [...] da biste svi govorili isto i da meu vama ne bi bilo razdora. Budite savreni u jednoj te istoj misli i u jednom te istom miljenju (1 Kor 1, 10). 3. Moramo ipak znati da su neka bia koja su otpala od onoga jednoga Poela o kojem sprijeda govorasmo zapala u takvu sramotu i zlou da su postala nedostojna naobrazbe i obrazovanja kojim se po tijelu pouava i obrazuje ljudski rod uz pomo nebeskih sila. tovie, naprotiv, neprijatelji su onih koji se ue i obrazuju te se bore protiv njih. Otuda sve borbe i bitke u itavome ovom smrtnome ivotu. Protiv nas, naime, ratuju i napadaju nas oni to bez ikakva obzira otpadoe iz boljega stanja. Nazivaju se avao i njegovi aneli (Mt 25, 41). Tu su i drugi zli redovi. Apostol ih je nabrojio u svezi s protivnikim silama (Ef 6, 12). Da li e se neki od redova koji djeluju pod avlovom vlau i sluaju njegovu zlou ikada moi u buduim vjekovima vratiti dobroti ukoliko u njima postoji slobodna volja? Ili pak trajna i ostarjela zloa prelazi po navici u drugu narav? Ti koji ita rasudi da li u svakom sluaju ovaj dio nee ni u ovim vidljivim i vremenitim vjekovima ni u onima koji se ne vide jer su vjeni (2 Kor 4, 18) posve otpasti od onoga konanoga jedinstva i suglasja. Ipak se u meuvremenu sva ta bia i u ovim vidljivim i vremenitim vjekovima kao i u nevidljivima koji su vjeni ravnaju u skladu s redom naravi, mjerom i dostojanstvom zasluga. Kao to su neka bia obnovljena i popravljena u prvome razdoblju, druga u drugome, neka su takoer popravljena krutim popravcima u zadnjim vremenima. Ta bia prolaze kroz vee i tee muke. Muke su duge. Trpe ih da tako kaem kroz mnoga stoljea. Kazne su otre. Ta bia na poetku pouavaju aneli, potom moi viih stupnjeva. Tako se polako uzdiu do viega. Poto su u smislu poduke vrili jednu za drugom slube

nebeskih moi dopiru do onoga to je nevidljivo i vjeno. Meni se ini da to pokazuje i sami nutarnji slijed. Svaka pojedina razumna narav moe prijei iz jednoga reda u drugi i doprijeti do svih preko pojedinih i do pojedinih preko svih. Svako je, naime, bie u skladu s vlastitim pokretima i naporima po moi svoje slobodne volje sposobno za razne napretke i nazadovanja. 4. Pavao kae da postoje vidljive i vremenite zbilje (2 Kor 4, 18). Isto tako tvrdi da osim tih ima i nevidljivih i vjenih. Istraimo stoga kako su vidljiva bia vremenita. Da li zato to nee nakon ovoga vijeka vie opstojati u onim buduim razdobljima i vjekovima kada se onaj rasap i razdioba jednoga poela vrate k jednom te istom svretku i slinosti? Ili je to radi toga to e proi oblik vidljivoga, iako se podnipoto nee raspasti njegova bit? Pavao, ini se, potvruje zadnju pretpostavku. Veli: Proi e lik ovoga svijeta (1 Kor 7, 31). Ali i David kae: Nebesa e propasti, a ti e ostati. Svi e se istroiti poput odjee. Promijenit e ih kao ogrta. Izmijenit e se kao odijelo (Ps 101, 27). Time, valjda, pokazuje isto. Nebesa e se, dakle, izmijeniti. Ali, zacijelo, ne iezava to se mijenja. Ako prolazi oblik ovoga svijeta, vidi se da nije rije o posvemanjem unitenju i gubljenju tvarnoga bitka ve da se zbiva stanovita izmjena kakvoe i preinaenje oblika. Kada Izaija kae: Nastat e novo nebo i nova zemlja (Iz 65, 17) bez sumnje prua isto tumaenje. Obnova neba i zemlje, preinaka lika ovoga svijeta te izmjena nebesa bez dvojbe e se pripremiti za one to hode onim Putem koji sprijeda oznaismo i tee prema onome blaenome svretku u kome e se po rijei podloiti i sami neprijatelji te e na tome koncu Bog biti sve u svemu (1 Kor 15, 2428). Ima pak ljudi koji misle da e na tome kraju posve nestati tvarna to znai tjelesna narav. Ali meni je skroz nemogue zamisliti da ogromni bro j najrazliitijih bia moe ivjeti i opstojati bez tijela. Jedino je, naime, Bojoj naravi to jest Ocu, Sinu i Duhu Svetome svojstveno postojati bez tvarnoga bitka i bez ikakve primjese tjelesnoga dodatka.

Netko e drugi moda kazati da e u onome svretku svaki tjelesni bitak biti tako ist i proien da se moe shvatiti kao kakav eter jer posjeduje neku nebesku istou i bistrinu. Kako e to biti, sa sigurnou zna samo Bog i oni koji su po Kristu i Duhu Svetome njegovi prijatelji. (IV 15,15)

Sedmo poglavlje

Netjelesno i tjelesno 1. Ono o emu smo gore raspravljali, istraili smo nekako openito. Poto smo, prema svojim silama, na odreenome mjestu govorili o Ocu, Sinu i Duhu Svetome, istraivali smo i raspredali vie na temelju nutarnje sveze nego kao omeenu istinu o razumnim naravima. Sada, dakle, promotrimo ono o emu kao o nastavku po naoj nauci, to jest po crkvenoj vjeri, dolii razmiljati. Sve su due i sve razumne naravi bile svete ili zle nainjene i stvorene. Sve su, po svojoj naravi, netjelesne. Ali, iako su netjelesne, ipak su nastale. Bog je, naime, sve stvorio po Kristu. To Ivan kao ope ui u Evanelju. Kae: U poetku bijae Rije. I Rije bijae kod Boga. I Rije bijae Bog. Ona bijae na iskonu kod Boga. Sve je nastalo po njoj i bez nje nije nita nastalo (Iv 1, 13). Pavao opisujui sve to je nastalo po vrstama, brojevima i redu izraava se na taj nain da bi pokazao kako je sve stvoreno po Kristu. Veli: Sve je bilo stvoreno u njemu to je na nebu i to je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti, prvatva i moi. Sve je stvoreno po njemu i u njemu. On je prije svega. On je glava (Kol 1, 1618).

Apostol, dakle, oito izjavljuje da je ,sve nainjeno i stvoreno u Kristu i po Kristu vidljivo, a to je tjelesno i nevidljivo, a to se, drim, odnosi na netjelesne moi koje imaju bitak. ini mi se da je Pavao biima koja je openito nazvao tjelesnima i netjelesnima u nastavku naveo vrste. To su: prijestolja, vlasti, prvatva, moi i sile (Kol 1, 16). 2. to smo upravo kazali, rekli smo jer smo htjeli redom i putem susljednosti pristupiti razglabanju o suncu, mjesecu i zvijezdama. Da li ih stoga to se veli da su stvoreni da ravnaju danju i nou (Post 1, 16) treba brojki meu prvatva? Da li moramo smatrati da imaju samo prvenstvo nad danom i nou ukoliko vre ulogu svjetionika? Jesu li prvaci onoga reda i slube koju imaju prvatva? Reeno je: Sve je stvoreno po njemu (Iv 1, 3). Isto tako: U njemu je stvoreno sve to je na nebu i na zemlji (Kol 1, 16). Prema tome ne moe biti sumnje da se meu nebeska bia ubraja i ono to je na svodu. To pak, oito, naznauje nebo gdje su, po Pismu, stavljena ta svjetlila (Post 1, 17). Sve je, dakle, sazdano i stvoreno. Meu stvorenim biima nema nijednoga koje ne prima dobro i zlo i nije otvoreno za oboje. To smo kao jasno uspostavili kroz izlaganje. Kako se onda moe drati dosljednim mada tako smatraju i neki od naih da su sunce, mjesec i zvijezde nepromjenljivi i da su nesposobni za zlo. To su neki mislili i o svetim anelima. Krivovjernici to dre i o duama koje nazivlju duhovnim naravima. Pogledajmo na prvome mjestu to e sami razum pronai o suncu, mjesecu i zvijezdama. Je li tono kada neki smatraju da su ta bia tua promjenljivosti? Ipak segnimo, koliko je mogue, u prvome redu za uenjem Svetih pisama. Job, ini se, ne pokazuje samo da zvijezde mogu pasti u grijehe ve da zaista nisu iste od grene zaraze. Ovako, naime, pie: Pred njegovim pogledom nisu ni zvijezde iste (Job 25, 5.) To se, jasno, ne odnosi na Sjaj njihova tijela kao kada bismo, na primjer, rekli da odjea nije ista. Ako se tako shvati, nepravda, nema dvojbe, pada na Stvoritelja. U sjaju se nebeskih tjelesa neto optuuje kao neisto. Ako zvijezde nisu mogle svojom marljivou stei sjajnije

tijelo niti po nemaru neistije, zato ih kriviti kao neiste kada nee biti hvaljene to su iste?! 3. Ali da bi se to moglo jasnije shvatiti, prvo moramo ispitati je li doputeno drati da nabrojena bia imaju duu i da su razumna. Potom valja traiti da li su njihove due nastale kada i njihova tijela ili su od njih drevnije. Mora li se, nadalje, misliti da e due zvijezda po svretku svijeta ostaviti svoja tjelesa? Da li e zvijezde kao to mi naputamo ovaj ivot prestati obasjavati svijet? ini se da je odvanost to istraivati. Ali nas na to poziva udnja da shvatimo istinu. Stoga ne drimo ludim ako, po milosti Duha Svetoga, ispitamo i pokuamo sve to nam je mogue. Smatramo, dakle, da se ta poela moe oznaiti kao bia s duom. Kae se da od Boga primaju nareenja. To se pak obino ne zbiva osim sa ivim i razumnim stvorenjima. Zapovijed glasi: Ja naloih svim zvijezdama (Iz 45, 12). Ali koje su te zapovijedi? Ove: da svaka zvijezda svojim redom i vlastitim obrtajima dostavi svijetu koliinu sjaja koja joj je dana. Jednim se, naime, redom gibaju zvijezde nazvane planeti, drugim koje se zovu nepominima. To veoma jasno pokazuje da se nijedno tijelo bez due ne moe gibati kao to ni bia koja imaju duu nikada ne mogu biti bez kreta. Zvijezde se kreu takvim redom i takvom razloitou da se ne moe primijetiti da je ikada i u emu bio sprijeen njihov tijek. Kako u tome sluaju nije povrh svake ludosti rei da se takav red i takvo opsluivanje stege i razumnosti trai od nerazumnih stvorenja ili da ona to izvruju? U Jeremiji se, uz to, mjesec naziva kraljicom neba (Jer 51, 1719). Ako zvijezde posjeduju duu te su iva bia s pameu, nema sumnje da e se i u njih zamijetiti napredovanje i nazadovanje. ini mi se da nekako takav smisao ima ono to Job ree: Ni zvijezde nisu iste pred njegovim pogledom (Job 25, 5). 4. Slijed rasprave pokazuje da su zvijezde bia koja posjeduju duu. Takoer da su razumne. Sada valja vidjeti da li su duu dobile s tjelesima u trenutku kada Pismo veli: Bog naini dva velika svjetlila vee da vlada danom i manje da

gospodari nou, i zvijezde (Post 1, 16) ili je Bog u zvijezde duu udahnuo izvana, a ne sa samim tijelima nego poto su tijela ve bila nainjena. Osobno pretpostavljam da je dua ulivena izvana. Ipak vrijedi truda da se to dokae pomou Pisama. Lako se dade rei kao nagaanje, ali se teko moe potkrijepiti biblijskim svjedoanstvom. Evo, naime, kako je mogue dokazati na temelju nasluivanja: ako ljudska dua koja je nia, ukoliko je ovjeja, nije bila oblikovana s tijelom ve je strogo govorei dokazano je izvana uvrtena, to tim vie vrijedi za bia koja se oznauju kao nebeska. Kako s obzirom na ljude misliti da je s tijelom stvorena dua onoga koji je Jakov u utrobi oborio svoga brata (Post 25, 2226)? Ili kako je istodobno s tijelom oblikovana ili sazdana dua onoga koji se napunio Duha Svetoga dok se jo nalazio u krilu svoje majke? Govorim o Ivanu koji se veselio u majinu krilu i poigravao od velike radosti jer je glas Marijina pozdrava dopro do uiju njegove majke Elizabete (Lk 1, 4144). Kako je s tijelom nastala i sazdana dua i onoga za koga se veli da ga je Bog poznavao prije nego je oblikovan u utrobi i da ga je posvetio prije nego je iziao iz maternice (Jer 1, 5)? Inae e se priiniti da Bog bez rasuivanja i ne gledajui na zasluge neke ispunja Duhom Svetim i bez razloga posveuje. Kako u tome sluaju izbjei onoj rijei: Zar je u Boga nepravda? Daleko od toga! (Rim 9, 14) ili ovoj: Zar Bog gleda tko je tko (Rim 2, 11)? To, naime, slijedi onu tvrdnju koja dri da due nastaju zajedno kada i tjelesa. Ono, dakle, to se moe nazreti iz usporeenja s ljudskim stanjem, kudikamo se dosljednije primjenjuje, mislim, na nebeska bia. To ini se, dokazuje sami ljudski razum, ali i vlast Pisma. 5. Pogledajmo da li u Svetome pismu moemo nai neko znaenje koje se u strogome smislu odnosi na ova nebeska bia. Apostol Pavao kae ovako: Stvorenje je i ne htijui podvrgnuto ispraznosti. Podloeno je zbog onoga koji ga podvrgnu u nadi jer e se i samo stvorenje osloboditi robovanja raspadljivosti i postignuti slobodu slave Bojih sinova (Rim 8, 2021). Postavljam pitanja: kojoj je

ispraznosti podloeno stvoren/je? Na koji nain ne htijui? S obzirom na koju nadu? Kako e se i samo stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti? Ali i drugdje isti Apostol kae: Iekivanje stvorenja eka objavu Bojih sinova (Rim 8, 19). Iznova drugdje veli: Ne samo to ve i samo stvorenje uzdie i trpi sve do sada (Rim 8, 22). Valja, dakle, ispitati to je uzdisanje stvorenja i koje su njegove boli. Ipak najprije promotrimo to je tatina kojoj je podjarmljeno stvorenje. Osobno smatram da ispraznost nije drugo do li tjelesnost. Mada je, naime, tijelo u zvijezda eterino, ipak je od tvari. Stoga mi se ini da i Salamon rui svekoliku tjelesnu narav jer je u neku ruku teret koji sputava silinu duhova. Salamon ree: Ispraznost ispraznosti, sve ie ispraznost kae Propovjednik. Gledao sam i vidio sve to je pod suncem. I, eto, sve je ispraznost (Prop 1, 2. 14). Toj je, dakle, ispraznosti stvorenje podlono. Ipak se to prvenstveno odnosi na ono stvorenje koje svojom ulogom u ovome svijetu posjeduje najvie i najodlini'je prvenstvo. Rije je o suncu, mjesecu i zvijezdama. Kae se da su podvrgnuti tatini jer su stavljeni u tijelo i dobili zadau svijetliti ljudskome rodu. Pie: To je stvorenje i ne htijui podloeno ispraznosti (Rim 8, 20). Nije, naime, dragovoljno na se uzelo slubu koju iskazuje tatini. Tako je htio onaj koji je stvorenje podloio radi onoga koji je podloio (Rim 8, 20). On je obeao onima koji nisu od svoje volje podvrgnuti ispraznosti da e se, kada izvre slubu sjajnoga djela, osloboditi toga robovanja raspadljivosti i tatini. Bit e to kada nastupi vrijeme slavnoga otkupljenja Bojih sinova (Rim 8, 19. 23). Svekoliko se stvorenje u toj nadi nada da e se ispuniti dato obeanje. Sada u meuvremenu sa svime uzdie i suosjea s onima kojima slui. Po strpljivosti suitrpi i ufa se u ono to je obeano. Promotrimo i to da li se moda jedna druga Pavlova rije moe primijeniti na one koji su podloeni ispraznosti, ali ne od svoje volje ve po volji onoga koji ih je podloio i zbog nade u obeanja. Apostol kae: elio bih da se odvojim i budem s Kristom. To

je, naime, mnogo bolje (Fil 1, 23). Drim da i sunce moe slino rei: elim se rastvoriti i biti s Kristom. To je, naime, mnogo bolje. Ali Pavao dodaje: Ali je zbog vas korisnije da ostanem u tijelu (Fil 1, 24). Meutim, i sunce moe kazati: ostati u ovome nebeskome i sjajnome tijelu korisnije je zbog objave Bojih sinova. Isto se dade misliti i kazati o mjesecu i zvijezdama. Vidimo sada to je sloboda stvorenja i to osloboenje iz ropstva. Kada Krist preda kraljevstvo Bogu Ocu (1 Kor 15, 24) i spomenuta e iva bia budui da su ranije spadala u Kristovo kraljevstvo s itavim kraljevstvom biti izruena Oevu ravnanju. Kada Bog bude sve u svima (1 Kor 15, 28), bit e u zvijezdama kao i u svemu jer i one spadaju u sve.

Sedmo poglavlje

Aneli 1. Smatram da se slino mora umovati i o anelima. Ne smije se misliti da je puka sluajnost to pojedini aneo dobiva zasebnu ulogu. Tako, na primjer, Rafael lijei i vida. Gabrijel nadzire ratove. Mihael se brine za smrtnike molitve i pronje. Oni su zavrijedili te uloge, ali ne drukije doli svojim zaslugama, nastojanjima i vrlinama koje su pokazali prije nego je nastao ovaj svijet. Tada je u arhaneoskome redu svakome pojedincu dodijeljena ova ili ona vrsta dunosti. Drugi pak zavrijedie biti ubiljeeni u aneoski red i djelovati pod zapovjednitvom ovoga ili onoga arhanela odnosno pod zapovjednitvom toga i toga kneza i voe svoga reda. Sve je to, rekosmo, odreeno i rasporeeno najprikladnijom i najpravednijom Bojom rasudbom na temelju zasluga, a ne po sluaju i bez razluivanja. Bog je osobno prosudio i potvrdio da se ovome anelu mora povjeriti efeka Crkva (Otk 2, 1), a onome drugom Crkva stanovnika u Smirni (Otk 1, 8) te da ovaj aneo bude Petrov (Dj 12, 7), a onaj Pavlov (Dj 27, 23). Isto vrijedi i za pojedine meu najmanjima (.Mt 18, 10) to su u Crkvi. Svakome je dodijeljen ovaj ili onaj aneo od onih koji svaki dan motre Boje lice

(Mt 18, 10). Takoer je odreen i onaj aneo koji mora sa svih strana opasivati bogobojazne (Ps 33, 8). Ne smijemo, razumije se, shvatiti da se sve to zbilo sluajno i nasumce ni da su aneli po naravi tako stvoreni. To bi, inae, znailo Stvoritelja optuiti da je pristran. Treba, naprotiv, vjerovati da je Bog najpravedniji i najpraviniji vladar Svemira uloge dijelio po zaslugama i krepostima, po pojedinevoj snazi i nadarenosti. 2. Ne smijemo zapasti u neprikladne i bezbone bajke ljudi koji meu nebeskim biima i ljudskim duama zamiljaju raznorodne duhovne naravi koje su, prema tome, stvorili razliiti stvoritelji. Njima se ini narazumnim kao to uistinu i jest ludo da se jednom te istom Stvoritelju pripiu razliite naravi razumnih stvorenja. Oni, meutim, ne poznaju razlog takve razliitosti. Kau da im se ne ini dosljednim da jedan te isti Stvoritelj nekima ne vodei rauna o zaslugama dade vlast gospodarenja, a neke podloi gospodarima ili da jednima dodijeli prvatva, a druge uini podlonicima prvaka. Smatram, dakako, da sve to pobija i otklanja slijed onoga umovanja koje sprijeda izloismo. On pokazuje da se uzrok razliitosti i raznovrsnosti u svim stvorenjima nalazi u njihovim ivahnijim ili ljenijim pokretima te u njihovoj kreposti ili mani, a ne da potjee od Podjeliteljeve pristranosti. Ali kako bismo to lake shvatili da je tako s nebesnicima, uzmimo za primjer ono to se dogodilo ili se zbiva meu ljudima. Tako emo u skladu s vidljivim, na temelju dosljednosti, shvatiti nevidljivo. Protivnici bez sumnje dre da su Pavao i Petar bili duhovne naravi. Ali se zna da je Pavao mnogo radio protiv vjere (Gal 1, 13). Progonio je Boju Crkvu. I Petar je poinio veoma veliki grijeh. Uz zakletvu je tvrdio, kada ga je pitala vratarica slukinja, da ne zna tko je Krist. Kako su ta dvojica koji su, i po njihovu sudu, duhovni pali u takve grijehe? Pitanje iskrsava tim vie to protivnici obino tvrde i navode da dobro stablo ne moe donijeti zle plodove (Mt 7, 18)? Ako, uistinu, dobro stablo ne moe ploditi zlim plodovima a po njihovu miljenju Pavao i Petar bijahu iz

korijena dobra stabla kako shvatiti da su urodili tako zlim plodovima? Oni e kao i obino odgovoriti ovom izmiljotinom: nije Pavao progonio ve netko drugi koji je bio u njemu. Ni Petar nije zanijekao nego netko drugi u Petru. Zato je Pavao, ako uope nije grijeio, rekao: Nisam dostojan zvati se apostolom. Progonio sam Boju Crkvu (1 Kor 15, 9)? Zato je i Petar veoma gorko plakao (Mt 26, 75), ako je drugi sagrijeio? To pobija sve protivnike ludosti. 3. Ne postoji, po nama, u zbilji nijedno razumno stvorenje koje ne bi bilo sposobno za dobro i zlo. Ali time to kaemo da nema naravi koja ne bi mogla podlei zlu ne tvrdimo, u isti mah, da je svako bie pristalo na zlo, to jest postalo zlim. Kao to se kae da svaki ovjek s naravi dobiva mogunost ploviti, otuda ne slijedi da e svaki pojedini ploviti. Isto je tako svakome ovjeku mogue uiti slovnicu ili lijenitvo. Ipak se time odmah ne veli da je svaki ovjek lijenik ili jezikoslovac. Ako, prema tome, tvrdimo da nema nikakve naravi koja ne moe prigrliti zlo, nije time smjesta naznaeno da je zlo i prihvatila. I opet: nema naravi koja ne bi mogla pristati na dobro. Ipak to ne dokazuje da je svaka narav dobila dobro. Po naem sudu ni sami avao nije bio nesposoban za dobro. Ali otuda to je mogao primiti dobro ne slijedi da ga je htio primiti ni da je krepost proveo u djelo. Navedeni proroki ulomci ue da je davao, dok je boravio u Bojemu raju posred Keruba (Ez 28, 13), bio dobar. Imao je, dakle, u sebi sposobnost da prigrli vrlinu ili zlo. Ipak se odvratio od kreposti i svom se pameu priklonio zlu. Tako je i s ostalim stvorenjima. Imaju mo za jedno i drugo. Slobodnim pak odabranjem bjee od zla i prijanjaju uz dobro. Nema, prema tome, naravi koja ne bi mogla prihvatiti dobro i zlo. Iznimka je Boja narav. Ona je vrelo svakoga dobra. To vrijedi i za Kristovu narav. Krist je, naime, Mudrost. Mudrost pak, razumije se, ne moe primiti ludost. Krist je pravednost, a pravednost jamano nikada nee podlei nepravdi. Takoer je Rije i Razum, a razum ne moe postati nerazuman. Isto tako je svjetlo. Sigurno je pak da tmine ne mogu obuzeti svjetlost (Iv 1,5). Slino je i s biti Duha

Svetoga koja je sveta i zato ne prima neistou. Po naravi i u samome bitku je sveta. Ako je jo koja druga narav sveta, da je posveena dolazi od primanja i nadahnua Duha Svetoga. Svetost ne posjeduje po naravi ve kao dodatak. to pak pridolazi, moe i otpasti. Tako netko moe i pravednost posjedovati kao dodatak. Ali je zato mogue da je i izgubi. Jednako se i mudrost moe imati kao dodatak. U naoj je vlasti da svojim nastojanjem i ivotnom zaslugom, ako teimo za mudrosti, i postanemo mudri. Ako se neprestance trudimo oko mudrosti, uvijek emo imati dijela na Mudrosti. Stjeemo je vie ili manje. To ovisi o ivotnoj zasluzi i obujmu nastojanja. Boja, naime, dobrota u skladu sa svojim dostojanstvom sve poziva i vue prema onome blaenom koncu gdje prestaje i nestaje svaka bol, tuga i uzdisanje (Iz 35, 10). 4. Mislim, dakle, i tako mi se ini da je prethodno razlaganje dovoljno pokazalo da ni prvatva ne posjeduju nerazlueno ili kakvim nepredvienim sluajem svoje prvenstvo niti da su na taj nain drugi redovi dobili svaki svoju slubu. Po svojim su zaslugama postigli stupanj svoga dostojanstva. Ali na nas ne spada ni znati ni istraiti koji su to bili ini kojima su zavri jedili doi u taj red. Dovoljno je znati reeno da se dokae Boja pravinost i pravednost. Po sudu apostola Pavla u Boga ne postoji pristranost s obzirom na osobe (Rim 2, 11). Bog, naprotiv, sve rasporeuje u skladu s pojedinevim zaslugama i njegovu napredovanju. Sluba anela, prema tome, poiva na zasluzi. Vlasti vlast vre na temelju svoga napretka. Prijestolja tako nazvana jer imaju suditi i ravnati to vre zbog svojih zasluga. Ni gospodstva ne gospodare bez obzira na zasluge. To je taj prvi, najvii i najodliniji red duhovne naravi na nebu. Razvrstan je na osnovi slavne razliitosti uloga. Slino, dato, moramo misliti i o neprijateljskim silama koje su se ponudile za takva mjesta i slube. Ne posjeduju po biti niti su stvorene da budu prvatva, vlasti, ravnatelji svijetom tmina, duhovi bezakonja, zlodusi i neisti duhovi. Te su stupnjeve u zlu

dobile po svojim pokretima i napredovanjima kojima su kroile u opaini. To je drugi red duhovnoga stvorenja. Tako se strmoglavce strovalio u zlou da radije ne eli biti pozvan natrag, a ne da to ne bi hilo mogue. Za nj je pomama za opainama zapravo uitak i naslada. Trei red razumne naravi jesu oni duhovi koje je Bog procijenio prikladnima da napune ljudski rod. Rije je o duama ljudi. Vidimo da su neki od njih svojim napredovanjem uzeti u spomenuti aneoski red. Tu su, naime, oni koji su postali Bojim sinovima (Rim 8, 14), sinovima uskrsnua Lk 20, 36) i sinovima svjetla (Lk 16, 8), jer ostavie tamu i zavoljee svjetlost. Tu su i oni koji nadvisie svaki rat te postadoe mirotvorci (Mt 5, 9), sinovi mira (Lk 10, 6) i sinovi Boji. Tu su i oni to mrtve svoje udove na zemlji. Ne samo to nadvladaju tjelesnu narav ve nepostojane i krhke pokrete same due sjedinie s Gospodinom. U cjelini su postali duh da bi s Gospodinom trajno bili jedan duh (1 Kor 6, 17). S njime sve rasuuju. Tako dopiru dotle da postaju savreno duhovni. Sve razluuju. Njih pak uope nitko ne moe suditi jer je njihov um rasvijetljen svom svetou po Bojoj Rijei i Mudrosti. Drimo pak da se na nikakav nain ne smije ono prihvatiti to neki bez potrebe obino istrauju ili tvrde. Misle da se due mogu tako nisko spustiti da zaborave svoju razumnu narav i dostojanstvo te uu u red nerazumnih ivih bia ivotinja i ivina. U tu svrhu iz Pisma redovito donose neke lane dokaze. Opiru se, na primjer, na zapovijed da se ivotinja kojoj se ena dala protiv naravi zajedno sa enom optui i s njom zajedno kamenuje (Lev 20, 16) ili da se kamenuje bik koji bode rogom (Izl 21, 2029). Pozivaju se i na Balaamovu magaricu koja je progovorila kad joj je Bog otvorio usta te je teglee nijemo marvine odgovorilo ljudskim glasom i oitovalo prorokovu ludost (Br 22, 28). Mi nita od toga ne prihvaamo. Sve te njihove tvrdnje pobijamo i odbacujemo. Protive se naoj vjeri. Na svome emo mjestu i u svome trenutku pobiti i otkloniti to krivo uenje. Tada emo izloiti kako se mora razumjeti ulomke Svetih pisama na koje se oni naslanjaju.

DRUGA KNJIGA

Prvo poglavlje

1. Sve to u prethodnome dijelu izloismo odnosi se, dodue, na svijet i njegovo ureenje. Ipak je, ini se, sada trenutak iznova obraditi neka pitanja o svijetu. Mislimo na njegov poetak i kraj i na ono to se po Providnosti dogaa izmeu nastanka i konca svijeta. Isto tako na ono to se dade pojmiti prije svijeta ili poslije njega. Pri tome najprije pada u oi da se svekolika raznovrsna i razliita gradba svijeta sastoji od razumnih boanskih naravi i od razliitih tjelesa. Ali tu su jo nijeme ivotinje divlje, domae te ptice i sve to ivi u vodama. Potom dolaze prostranstva neba ili nebesa, zemlje i vode. Tu je i zrak. Naziva se eterom i nalazi izmeu neba i zemlje. Spomenimo i ostalo to izlazi ili se raa iz zemlje. Razliitost je, dakle, u svijetu ogromna. ak je i meu samim razumnim biima raznovrsnost nepregledna. Mislimo da je zbog nje nastala sva ostala razliitost i raznovrsnost. Moe li se, ako motrimo onaj konac koji e sve vratiti u svoje zaetno stanje po raspravi preanje knjige, pronai neki drugi razlog opstanku svijeta? Ako je to bilo kazano s nutarnjom vezanou, koji emo drugi razlog kao to rekosmo obasie i razliite pokrete vodi jedinstvenome djelu. Stoga se neizmjerno djelo svijeta ne raspada usprkos razdora meu duhovima. Radi toga drimo da je Bog, Otac svemira, zbog spasenja svih svojih stvorenja po neizrecivoj razumnosti svoje Rijei i Mudrosti sve do u tanine razredio. Pojedinani duhovi ili dusi ili ma kako se drukije nazvala razumna bia nisu silom i protiv slobodne odluke prinudeni na neto to ne bi inio pokret njihova uma. Inae bi se inilo da im je oduzeta mo slobodne volje. To bi, dakako, mijenjalo kakvou same njihove naravi. Ovako su razliiti pokreti njihovih nakana prikladno i korisno usklaeni sa suglasjem jedinstvenoga svijeta. Dok, naime, jednim biima treba pomo, druga mogu pomoi. Neka opet one koji napreduju vode u okraje i borbe da se u njima jo vie iskae njihova marljivost. Na taj nain poslije pobjede poloaj ponovo dobivena stupnja postaje sigurniji. Steen je kroz potekoe i napore!

Svijet imati za toliku razliistost ovoga svijeta ako ne razliitost i razvnovrsnost pokreta i padova onih koji otpadoe od onoga poetnog jedinstva i suglasja u kojem ih je Bog iznova stvorio? Udaljeni su i otrgnuti od onoga stanja dobrote. Potom su njima vitlali razni duini nagibi i udnje. Tako, po razliitosti usmjerenja, svedoe ono jedino i nerazlueno dobro svoje naravi na raznorodne kakvoe razuma. 2. Bog pak sve to je na koji god nain nastalo posredstvom neiskazivoga umijea svoje Mudrosti iznova oblikuje i obnavlja. To ini s obzirom na neto korisna i zbog sveopega napretka svih. Ta ista stvorenja koja su bila po razliitosti svojih ivotnih poela meusobno veoma udaljena privodi jednoj odreenoj slozi u pogledu djela i nastojanja da bi uza svu raznovrsnost duevnih gibanja ostvarila puninu i savrenost jedinstvenoga svijeta. Tako i sama razliitost u duhu tei k jednome cilju savrenosti. Samo je, naime, jedna Mo koja svu razliitost svijeta

3. Iako je, dakle, svijet rasporeen u razliite slube, ipak ne smijemo misliti da je ustroj itavoga svijeta bez nutarnjega sklada i povezanosti. Kao to se nae tijelo koje je jedno sastoji od mnogih udova (1 Kor 12, 12) i kao to ga odrava jedna dua, tako i svekoliki svijet, mislim, valja pojmiti kao neko ogromno neizmjerno ivo bie kojim kao jedna dua ravna Boja Mo i Razum. Smatram da je to naznaeno i u Svetome pismu. Prorok veli: Zar ja kae Gospodin ne ispunjam nebo i zemlju (Jer 23, 24)? Takoer pie: Nebo je moje prijestolje, a zemlja klupica za moje noge (Iz 66, 1). Isto Spasitelj ree velei da se ne smijemo zaklinjati nebom jer je Boje prijestolje ni zemljom jer je podnoje za njegove noge (Mt 5, 34). Jednako ui i Pavao. Dok propovijeda Atenjanima, tvrdi: U njemu ivimo, miemo se i jesmo (Dj 17, 28). Kako, naime, ivjeti u Bogu, u njemu se gibati i biti ako ne time to on svojom Mou itav svijet okruuje i odrava? Na koji je nain nebo Boje prijestolje, a zemlja podnoje njegovim nogama kako i sam Spasitelj naznauje (Mt 5, 34) osim to njegova Sila ispunja sve na nebu i na zemlji? Sam kae: Zar nebo i zemlju, govori Gospodin, ja ne ispunjam (Jer 23, 24)? Ne mogu, dakle, misliti da je na osnovu iznesenoga ikome teko pristaiti na to da Bog kao roditelj svemira svekoliki svijet ispunja i odrava puninom svoje Moi. Izlaganje u preanjoj raspravi jamano je pokazalo da je uzrok razliitosti ovoga svijeta leao u raznovrsnim pokretima razumskih 'stvorenja i u njihovim razliitim rasudbama. Stoga sada pogledajmo da li moda ne prilii da konac ovoga svijeta bude slian njegovu poetku: Nema, naime, sumnje da e svijdt na svretku jo uvijek biti u velikoj razlici i raznovrsnosti. Ta e raznovrsnost, razumije se, zateena na kraju ovoga svijeta biti izvorom i osnovom ponovnih razliitosti u drugome svijetu ikoji e doi poslije ovoga. Svretak e ovoga svijeta biti poetak buduega. 4. Tijek izlaganja je ustanovio da s time stoji tako. Sada je, ini se, na redu raspraviti to je tjelesna

narav, jer razliitost u svijetu ne moe opstojati bez tjelesa. Sama pak zbilja pokazuje da tjelesna narav podlijee razliitoj i raznovrsnoj izmjeni. Moe se iz svega mijenjati u sve. Tako, na primjer, drvo se mijenja u oganj, vatra u dim, dim u zrak. Ali i tekue ulje prelazi u plamen. Zar isti uzrok ne mijenja ljudsku i ivotinjsku hranu? togod, naime, uzmemo kao jelo, preobraava se u bit naega tijela. Makar ne bi bilo teko izloiti kako se voda mijenja u zemlju ili u zrak, u vatru, a vatra u zrak te zrak u vodu, na ovome je mjestu onome tko eli rastumaiti narav tjelesne tvari dovoljno i ono to smo upravo naveli. Ovako, dakle, poimamo tvar: ona je ono to je u osnovi tjelesa. To znai da 'je ono po emu tjelesa uz dodatak i uvrtenje kakvoa opstoje. Kakvoe su etiri: hladno, toplo, suho i vlano. Kada se te etiri kakvoe uvrste u tvar tvar je u svojoj vlastitoj naravi izvan navedenih kakvoa nastaju razne vrste tjelesa. Ali iako je tvar kako kazasmo po svojoj vlastitoj naravi bez kakvoa, ipak nikada ne opstoji izvan kakvoa. Tvar je, prema tome, ogromna. Takva je da moe dostajati za sva tjelesa koja je Bog htio stvoriti na svijetu. Stvoritelju je bila podlona i u svemu na usluzi kada je stvarao oblike i vrste koje je htio. U se je primala kakvoe koje joj Bog htjede utisnuti. Ne znam kako su toliki i tako ueni muevi mogli misliti da je tvar nestvorena, to jest da je nije nainio Bog, stvoritelj svega. Govorili su da je njezina narav i mo nekako sluajna. udim se da ti ljudi kore one koji odbacuju Boga kao Stvoritelja ili nijeu njegovo provienje za ovaj svijet. Optuuju ih da bezbono sude kada smatraju da je svijet ovo ogromno djelo bez Stvoritelja i skrbnika. Ali i sami upadaju u slinu krivicu bezbonosti. Vele da tvar nije nastala ve da je suvjena s nepostalim Bogom. Ako krenemo putem njihova razmiljanja i pretpostavimo, na primjer, da tvari negda nije bilo oni tako tvrde jer kau da Bog nije mogao nita initi kada niega nije bilo Bog je, bez dvojbe, bio dokon. Nije imao tvari iz koje bi mogao neto uiniti. Ali oni misle da je tvar nastala sluajno, a ne po Bojoj

Providnosti. Uza sve ito dre da bi ono to se sluajno zbilo moglo Bogu dostajati za veliinu njegova djela i za mo njegove sile. Tvar bi bila razvrstana i rasporeena umijeem Boje Mudrosti. Tako bi se oblikovao svijet. To mi se ini skroz naskroz nerazumnim i vlastitim za ljude koji uope ne poznaju Mo i Razum naravi koja nije stvorena. Ali da bismo pomnije mogli proniknuti o emu razglabamo, neka se za trenutak dopusti da tvari nije bilo i da je Bog, poto ranije niega nije bilo uinio da bude to je htio da postoji. to misliti? Da li da je tvar koju je Bog imao stvoriti i koju je po svojoj Moi i Razumu doveo u opstanak, kako bi bilo ega ranije nije bilo, bila bolja, u veoj koliini i druge vrste nego tvar koju nai protivnici nazivlju nestvorenom, ili je bila u manjoj koliini i loija odnosno slina i ista kao i ona? Drim da svatko moe lako shvatiti da ni bolja ni loija tvar ne bi bila u stanju primiti oblike i vrste ovoga svijeta ako nije bila kao ova koja ih je primila. Kako se, dakle, nee priiniti bezbonim ako se ono naziva nestvorenim to je bez sumnje onakvo kao i ono to se naziva nenastalim, a vjeruje se da je stvoreno po Bogu? 5. Da bismo i snagom Pisama vjerovali u tonost kazanoga, pouj kako je taj nauk potvren u Makabejskim knjigama. To se odnosi na mjesto gdje majka sedmorice muenika jednoga sina sokoli da izdri muke. Veli: Molim te, sine, gledaj nebo i zemlju i sve to sadre. Motrei to, znaj da je to nainio Bog jer toga nije bilo (2 Mak 7,28). Ali se i u knjizi Pastir u Prvoj zapovijedi kae: Prije svega vjeruj da je Bog jedan. On je sve stvorio i uredio. Iz onoga to je bilo nitavilo uinio je da sve nastane. Moda se na isto odnosi to je zabiljeeno u Psalmima. Pie: On kaza i posta. Zapovjedi i bi stvoreno (Ps 148, 5). Rijei on kaza i sve posta po svemu sudei odnose se na bit onoga to postoji. Izriaj pak naredi i bi stvoreno kazan je, ini se, o kakvoama koje oblikuju samu bit.

Drugo poglavlje

Vjenost tjelesne naravi 1. Neki na ovome mjestu obino pitaju da li se izmeu razumnih naravi i tjelesne tvari moe misliti stanovita vezanost i blizina koja je slina onoj kada Otac raa jedinoroenoga Sina i iznosi Duha Svetoga. Reeno ne znai da Sina i Duha ranije nije bilo. Tek izrazuje da je Otac Sinu i Duhu Svetome izvor i vrelo. U trojstvenih se, naime, Osoba ne moe nipoto pomiljati na neko prije ii poslije. Da bi postavljeno punije i pomnije istraili, raspravu obino time poinju to pitaju da li sama tjelesna narav koja nosi ivote i omoguuje pokrete duhovnih i razumnih bia s njima traje kroz jednaku vjenost ili e se rastvoriti, propasti i nestati. Kako bismo to mogli potanje shvatiti, najprije, ini se, moramo istraiti da li je mogue da razumne naravi ostanu posve netjelesne kada dopru do vrhunca svetosti i blaenstva. Meni se to ukazuje veoma tekim i skoro nemoguim. Pita se da li je nuno da su razumne naravi vazda sjedinjene s tjelesima? Kada bi tko mogao iznijeti razlog zbog kojega bi bilo mogue da one budu bez ikakve tjelesnosti, oitovalo bi se da je dosljedno misliti da je tjelesna narav stvorena iz niega kroz odreene vremenske razmake. Ali kao to je nastala kada je nije bilo, i prestat e kada mine korist od njezine uporabe.

2. Ako je zaista na svaki nain nemogue to tvrditi, to jest da osim Oca, Sina i Duha Svetoga moe bez tijela ivjeti ijedna druga narav, nunost dosljednosti i um sile drati da su razumne naravi, dodue, stvorene kao neto prvotno, ali da se tvarna bit od njih razlikuje samo u misli i pameti te da je za njih stvorena prije ili poslije njih, ali da one nisu nikada bez nje ivjele niti sada ive. Ispravno je, naime, smatrati da samo Trojstvo opstoji u netjelesnome ivotu. Ranije smo rekli da je narav tvarne biti takva da se iz svega mijenja u sve. Kada se upotrebljava za nia bia, poprima oblik grubljega i vrega tijela. Na taj nain uspostavlja vidljive i raznovrsne vrste u svijetu. Kada je na usluzi savrenijim i blaenijim biima, blista sjajem nebeskih tjelesa (1 Kor 15, 40). Boje anele i sinove uskrsnua ukrasuje odjeom duhovnoga tijela. Po spomenutima e razliito i raznovrsno stanje jedinoga svijeta doi do savrenosti. Ako se pak o tome eli cjelovitije raspredati, treba jo are i pomnije sa svim strahopoitanjem i bogobojaznou pretraiti boanska Pisma. Valja vidjeti da li se u njima, kada se prikupi vei broj svjedoanstava te vrste, moe nai s obzirom na te potekoe skroviti i tajni smisao koji se odnosi na ta teka i tajnovita pitanja. To obznanjuje Duh Sveti onima koji su dostojni.

Tree poglavlje

Poetak svijeta i njegovi uzroci 1. Preostaje da nakon iznesenoga istraimo da li je prije ovoga sadanjega svijeta postojao neki drugi svijet. Ako je postojao je li bio ovakav kao ovaj to je sada ili malo drukiji odnosno loiji, ili svijeta uope nije ni bilo ve je bilo neto takvo kao to zamiljamo kraj koji e nastupiti poslije svega kada se kraljevstvo preda Bogu Ocu (1 Kor 15, 24)? Je li pak to stanje bilo svretak jednoga drugog svijeta onoga nakon kojega je poeo ovaj svijet poto je razliiti pad razumnih naravi potaknuo Boga stvoriti ovaj raznorodni i raznovrsni svijet? Drim, meutim, da uz to treba istraiti i ovo to slijedi. Pitamo da li e poslije ovoga svijeta biti kakvo lijeenje i popravak? Bio bi, dodue, krut i pun boli. Odnosio bi se na one koji nisu htjeli sluati Boju Rije. Bio bi pouka i razumno izobraenje po kojem mogu do punije spoznaje Istine doprijeti oni to se ve u ovome ivotu dadoe na to traenje te se, postavi isti, u duhu osposobie primiti boansku Mudrost. Ili e smjesta poslije navedenoga nastupiti svretak svega? Hoe li za ispravljanje i popravak onih kojima to treba jo jednom nastati novi svijet? Da li e biti ovome slian, od njega bolji, odnosno mnogo gori? Kakavgod svijet bude poslije ovoga, koliko e trajati i da li e ga uope biti? Da li e igda doi trenutak da uope nee biti nikakva svijeta? Je li ikada bilo asa da svijeta nije bilo? Da li je istodobno bilo i da li e biti vie svjetova? Hoe li se

ikada dogoditi da e dva svijeta biti jednaka i u svemu slina te se uope nee razlikovati? 2. Da bi se oitije pokazalo da li tjelesna narav opstoji s vremena na vrijeme i da li e se kao to je nije bilo prije nego je postala isto tako raspasti pa je nee biti, pogledajmo najprije moe li itko ivjeti bez tijela. Ako je, naime, netko sposoban opstojati bez tijela, sve moe ivjeti bez njega. Ranija je rasprava rastumaila da sve tei prema jednome svretku. Ako pak sva bia mogu biti bez tijela, tjelesnost e bez sumnje ieznuti jer vie nee biti od koristi. Ali kako emo u tome sluaju shvatiti to Apostol kae na onim mjestima gdje raspravlja o uskrsnuu mrtvih? Tu veli: Nuno je da ovo raspadljivo obue neraspadljivost i da ovo smrtno obue besmrtnost. Kada pak ovo raspadljivo obue neraspadljivost i ovo smrtno ogrne besmrtnost, zbit e se napisana rije: pobjeda je prodrla smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj alac? Grijeh je alac smrti, a snaga grijeha zakon (1 Kor 15, 5356). Apostol, dakle, naznauje kako se ini slinu misao. Izriaji ovo raspadljivo i ovo smrtno kazani u neku ruku kao osjeaj onoga koji dodiruje i pokazuje na to se mogu primijeniti osim na tjelesnu tvar? Ta e, prema tome, tjelesna tvar koja je sada raspadljiva obui neraspadljivost kada se njome stane sluiti dua koja je postala savrenom i koja je pouena u istine neraspadljivosti. x Ne bih elio da te iznenauje to savrenu duu nazivamo stanovitom odjeom tijela. Dua se zbog Boje Rijei i Boje Mudrosti tu naziva neraspadljivou. I sam se Krist Isus Gospodar i Stvoritelj due naziva odjeom svetih. Tako biljei Apostol: Obucite Gospodina Isusa Krista (Rim 13, 14). Kao to je, prema tome, Krist duina odjea, tako se na duhovan nain kae da je dua odijelo tijela. Tijelu je ukras. Krije i prekriva njegovu smrtnu narav. Rijei: Nuno je da ovo raspadljivo obue neraspadljivost (1 Kor 15, 53) naznauju da je nuno da ova raspadljiva tjelesna narav primi odijelo neraspadljivosti, a to je dua koja u sebi ima neraspadljivost ukoliko je obukla Krista koji je Boja Mudrost i Rije.

Kada ovo tijelo koje e jednom biti jo sjajnije stekne udio na ivotu, pristupit e onome to je besmrtno da bi postalo i neraspadljivo. to je, naime, smrtno, smjesta je i raspadljivo. Ali to je raspadljivo, ne mora se nazvati i smrtnim. Stijenu ili drvo zovemo raspadljivim, ali ne slijedi da ih nazivamo i smrtnim jer nikada nisu ni ivjeli. Tijelo pak ima dijela u ivotu. Budui da se ivot moe od njega rastaviti i zaista se odvaja, dosljedno je to ga nazivamo smrtnim i u drugome smislu oznaujemo kao raspadljivo. Sveti Apostol na divan nain najprije promatra ope stanje tjelesne tvari kojom se dua stalno slui ma u kakvoj se kakvoi ta tvar nalazila sada u tjelesnoj, kasnije u profinjenijoj i ioj. Tu naziva duhovnom. Veli: Nuno je da ovo raspadljivo obue neraspadljivost (1 Kor 15, 53). Potom posebno motri stanje tijela pa kae: Nuno je da ovo smrtno obue besmrtnost (1 Kor 15, 53). Ali to e neraspadljivost i besmrtnost biti drugo ako ne Boja Mudrost, Rije i Pravednost koja duu oblikuje, zaodijeva i ukrasuje? Stoga se i kae da raspadljivo oblai neraspadljivost i smrtno besmrtnost (1 Kor 15, 53). U ovome svijetu, iako smo mnogo uznapredovali, ali ukoliko dijelom spoznajemo i ulomino proniemo te i ono to nam se ini da shvaamo vidimo kroz ogledalo u zagonetci (1 Kor 13, 912), ovo raspadljivo jo nije obuklo neraspadljivost niti je smrtno ogrnulo besmrtnost. Ovo se nae pouavanje u tijelu bez sumnje razvlai nadugo. Traje sve dotle dok sama naa tjelesa koja nas omotavaju po Bojoj Rijei, Mudrosti i savrenoj Pravednosti ne zaslue neraspadljivost i besmrtnost. Stoga je kazano: Nuno je da ovo raspadljivo zaodjene neraspadljivost i ovo smrtno obue besmrtno (1 Kor 15, 53). 3. Oni, meutim, koji misle da su duhovna stvorenja sposobna negda ivjeti izvan tjelesa, na ovome mjestu uistinu mogu iznijeti neke potekoe. Ako je, naime, istina da e ovo raspadljivo obui neraspadljivost i ovo smrtno zaodjenuti besmrtnost i da e na koncu smrt biti progutana, to tada ne znai nita drugo doli da e biti unitena tvarna narav na

kojoj je smrt mogla neto uraditi. ini se, naime, da se onima koji su u tijelu otupljuje otrina uma zbog naravi tjelesne tvari. Ako su van tijela, umai e svakoj tegobi takva uznemirivanja. Ali kako se ne mogu odjednom liiti svakoga tjelesnoga odijela, najprije moraju, misli se, boraviti u finijim i iim tijelima koja smrt ne moe vie nadvladati ni alac smrti ubosti. Tako bi se tjelesna narav malo po malo smanjivala. Smrt bi bila progutana i napokon unitena. Svaki bi njezin alac posve bio odgurnut boanskom milou za koju je dua postala sposobna jer je zasluila postignuti neraspadljivost i besmrtnost. Tada bi svi s pravom rekli: Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj alac? alac je smrti grijeh (1 Kor 15, 2728. 14). Ako bi se izneseno ukazalo dosljednim, preostalo bi vjerovati da e nae stanje jednom biti netjelesno. Ako se to prihvati i ako je kazano da e svi biti podloeni Kristu, nuno je da se to protegne na sve do kojih dopre podlaganje Kristu. Svi, naime, koji su podvrgnuti Kristu, na koncu e biti podloeni Bogu Ocu. Njemu e Krist predati kraljevstvo. Tako Pismo (1 Kor 15, 2528). Stoga se ini da e tada prestati uporaba tjelesa. Ako prestane, tijelo se vraa u nitavilo kao to ga ranije nije ni bilo. Razmotrimo, dakle, to pada na pamet onima koji tako tvrde. Ako tjelesna narav bude unitena, init e se nunim da se opet po drugi put uspostavi i stvori. ini se, naime, moguim da se razumne naravi jo jednom podloe stanovitim gibanjima jer se od njih nikada ne oduzima mo slobodne volje. Bog to moe pripustiti. Inae e, ako uvijek stoje u nepominome poloaju, zaboraviti da je njihovo odranje u blaenstvu na onome koncu djelo Boje milosti, a ne njihove kreposti. Ti bi pokreti, bez sumnje, iznova urodili razliitou i raznovrsnou tjelesa to vazda resi svijet. Svijet e, naime, uvijek biti sastavljen od arolikosti i raznobojnosti. To se pak na nikakav nain ne da postignuti bez tjelesne naravi. 4. S obzirom pak na one to tvrde da e jednom biti novih svjetova koji su meusobno bez razlike i po svemu jednaki, ne znam na temelju kojih dokaza

mogu to kazati. Ako se, naime, pretpostavi da je novi svijet u svemu jednak preanjemu, onda je takav da e Adam i Eva ponovno isto uiniti to su uinili. Opet e se zbiti isti potop. Isti e Mojsije opet iz Egipta izvesti esto tisua ljudi. Juda e po drugi put izdati Gospodina. Pavao e jo jednom uvati haljine Stjepanovih kamenovatelja. Sve to se dogodilo u ovome ivotu, ponovno e se zbiti. Ja pak ne vidim da se to moe poduprijeti ikakvim dokazom ako due posjeduju slobodnu volju i ako su vlau svoje volje izvor svojih napredovanja i padova. Due, naime, ne prinuda initi ili eljeti ovo odnosno ono neki tijek koji se nakon mnogih stoljea vraa na se jer slijedi iste krugove. One tijek svojih ina usmjeruju onamo kamo tei sloboda njihove odluke. To to spomenuti ljudi kau slii onome kao kad bi netko htio tvrditi da se moe dogoditi da se u sluaju da sud ita prospemo po zemlji te to ponovimo ostvari isti raspored prosutih zrna i da ne pokazuje nikakve razlike te da svako zrno lei do onoga do kojega je leao pri oba rasipanja i da vlada isti red i isti oblici pri prosipanju kao to je bilo kada se ito prvi put rasulo. Ali gotovo je nemogue da se kod beskrajnih zrna u sudu to dogodi makar netko kroz bezbrojna stoljea vjeno bez prestanka rasipao ito. Meni se, dakle, jednako ini nemoguim da se jo jednom moe uspostaviti svijet s istim redom i istim oblicima raanja, umiranja i djelovanja. Ali razliiti svjetovi mogu postojati uz stanovite razlike. U tome sluaju ve prema tome oiti razlozi ine da je stanje jednoga svijeta bolje nego je stanje nekoga drugoga svijeta ili da je gore odnosno jednako. to se pak tie broja i naina kako bivstvuju ti svjetovi, priznajem da ne znam. Ako tko moe i to pokazati, rado u nauiti. 5. Meutim, za ovaj se svijet kae da je uistinu zavretak mnogih vjekova. Ali i sam je nazvan vijekom. Sveti Apostol ui da Krist nije trpio u vijeku koji je bio pred ovim kao ni u onome to je predhodio onome. Ne znam da li bih mogao pobrojiti koliko je bilo preanjih vjekova u kojima Krist nije trpio. Iznijet u Pavlove rijei koje mi pruie mogunost da

to shvatim. Pavao biljei: Oitovao se sada na kraju vjekova da bi po sebi kao rtvi otklonio grijeh (Heb 9, 26). Apostol tvrdi da je Krist jedanput postao rtva i oitovao se na kraju stoljea da bi uklonio grijeh. Od istoga Pavla posve jasno nauismo da e poslije ovoga vijeka za koji se kae da je nastao kao zavretak ostalih stoljea doi drugi budui vjekovi. Pavao kae [...] da bi u narednim vjekovima pokazao preobilna bogatstva svoje milosti u dobroti prema nama (Ef 2, 7). Apostol, dakle, ne ree: naredni vijek ili dva vijeka ve vjekovi koji e doi. Stoga smatram da navedena izreka naznauje veliko mnotvo vjekova. Ako postoji neto vee od vjekova, u tome sluaju vjekove uzimamo za stvorenja. Kada je govor o drugim biima koja nadvisuju i nadmauju vidljiva stvorenja, rije je moda o onome to e se zbiti pri uspostavi svega (Dj 3, 21) kada Svemir dopre do savrenoga kraja. Moda se ono u emu e se zbiti dovrenje svega mora uzeti za neto vie nego je vijek. Na tu me misao potie vlast Svetoga pisma. Ono veli: U ovome vijeku i povrh njega (Dan 12, 3). Rije povrh eli bez sumnje naznaiti neto to je vie od vijeka. I ono to kae Spasitelj kada moli: Hou da i ovi budu sa mnom, ondje gdje sam ja (iv 17, 24) ili: Kao to smo ja i ti jedno da i ovi budu jedno u nama (Iv 17, 21) moda ne oznauje nita vie nego to je stoljee ili stoljea. Nije ak vee nego stoljea stoljea (Ps 83, 5). Imamo pred oima ono to e nastati kada nijedna zbilja vie ne bude u vijeku nego kada Bog bude sve i u svemu (1 Kor 15, 28). 6. Nakon to smo, po svojim moima, razloili to je svijet, nee se initi neumjesnim istraiti to znai sama rije kosmos. Rije je u Svetim pismima esta. Ima mnogo znaenja. Kosmos ne znai samo svijet ve i nakit. U Izaiji na mjestu gdje se rije prijekora upuuje vojvotkinjama sionskim kerima pie: Umjesto nakita zlatne kose imat e elu zbog svojih djela (Iz 31, 17). Tu se istim izrazom kosmos oznauje ukras i svijet. Takoer se kae da odjea Velikoga sveenika sadri tumaenje svijeta. To nalazimo u Salamonovoj Mudrosti. Salamon veli: Na

odijelu duge haljine bijae sveukupni svijet (Mudr 18, 24). Svijetom se naziva i ovaj na zemaljski krug s njegovim stanovnicima. Pismo izjavljuje: Sav je svijet pod vlau Zloga (1 Iv 5, 19). Klement, apostolski uenik, spominje i ono to su Grci nazvali protunocima. Takoer navodi i ostale dijelove zemljinoga kruga kamo nitko od nas ne moe ii, kao to ni oni koji su tamo ne mogu doi k nama. Klement je i to nazvao svijetom. Napisao je: Ocean je za ljude neprelaziv. Tako i svjetovi koji se nalaze s druge njegove strane. Ali Bog i tim kao gospodar ravna istim uredbama. Svijetom se naziva i svemir koji se sastoji od neba i zemlje. Pavao kae: Proi e lik ovoga svijeta (1 Kor 7, 31). Na Gospodin i Spasitelj naznauje i jo jedan drugi svijet osim ovoga vidljivoga. Zaista je teko opisati ga i obiljeiti. Spasitelj veli: Ja nisam od ovoga svijeta (Iv 17, 14). Kaza, dakle, da nije od ovoga svijeta. To ree kao onaj koji dolazi iz nekoga drugog svijeta. Upravo istaknusmo da nam je teko razjasniti to je taj svijet. Bojimo se da to kome ne prui priliku shvatiti kao da tvrdimo da postoje neki uzorci koje Grci zovu idejama. Meutim, potpuno je daleko od naega naina shvaanja govoriti da postoji netjelesn.i svijet koji opstoji jedino u misaonoj predodbi ili na nepostojanome tlu razmiljanja. Ne vidim kako protivnici mogu tvrditi da Spasitelj dolazi otuda ili da e sveti onamo otii. Uza sve to nema sumnje da Spasitelj naznauje neto to je sjajnije i vrsnije nego je ovaj sadanji svijet. One koji u nj vjeruju poziva i sokoli da za tim tee. Ali je li onaj svijet za koji nam Spasitelj daje osjeaj odvojen od ovoga i od njega jako udaljen po mjestu, kakvoi i slavi? Da li ga nadvisuje samo slavom i kakvoom iako ostaje unutar rubova ovoga svijeta? Posljednje mi se miljenje ini vjerojatnijim. Ipak je nesigurno i po mome sudu je uvijek neuobiajeno za ljudska razmatranja i poimanja.

ini se da Klement2 o tome prua nekoliko naznaka. Pie: Ocean je nepremostiv za ljude kao i oni svjetovi koji su iza njega. Klement govori u mnoini 0 svjetovima koji dolaze iza oceana. Tvrdi da im ravna 1upravlja ista Providnost najviega Boga. Otuda nam, mislim, dolazi koje zrnce shvaanja. Daje se naslutiti da itavi zbroj onoga to jest i to postoji nebesko i nadnebesko, zemaljsko i podzemno tvori u najirem smislu jedan jedinstveni savreni svijet u kome i po kome su obuhvaeni ostali svjetovi ako ih ima. Neki , polazei otuda, tvrde da se svijetom posebice zove mjeseeva i suneva kugla kao i obod drugih zvijezda nazvanih planetima. Ipak hoe da se svijetom, u strogome smislu, naziva onaj najodliniji krug koji nosi ime nepominih zvijezda. Za tu tvrdnju kao svjedoka prizivaju proroka Baruha. Tu je oevidnije govor o sedam svjetova ili nebesa. Misle da povrh sfere koju zovu sferom nepominih zvijezda postoji jo jedna druga koja kao to kod nas nebo sadri sve to je pod njim po njihovu sudu svojom neizmjernom veliinom i neizrecivom obuhvatnou obasie sjajnim obujmom prostore svih sfera. Tako bi se sve zbilje nalazile unutar te sfere kao to je ova naa zemlja pod nebom. Ono to Sveta pisma nazivlju dobrom zemljom (Lk 8, 8) i zemljom ivih (Jer 11, 19), kao nebo ima ono koje sprijeda spomenusmo. Tako vjerujemo. Spasitelj ree da se u to nebo upisuju ili su upisana imena svetih (Lk 10, 20). To nebo u sebi sadri i obasie zemlju koju je Spasitelj u Evanelju obeao blagima i krotkima (Mt 5, 5). Oni isti hoe da je i ova zemlja kojoj je najprije bilo ime suha (Post 1, 10), prozvana zemljom po onoj zemlji kao to je i ovaj svod nae nebo bio oznaen istim izriajem kao i ono nebo. Mi smo o tim miljenjima potpunije raspravljali na onome mjestu gdje smo traili to znai reenica: U poetku naini

2 Origen navodi iz Poslanice Korinanima koju je napisao papa Klement (+97).

Bog nebo i zemlju (Post 1, 1). Tu nebo i zemlja znae neto drugo nego svod za koji se veli da je stvoren poslije drugoga dana (Post 1, 8) ili suha (Post 1, 10), koja se kasnije proziva zemljom. Neki o ovome svijetu kau da je, dodue, raspadIjiv jer je nainjen, ali se ipak ne rastvara jer je od raspadljivosti snanija i jaa Boja volja. Ona je svijet sazdala i uva da njime ne zavlada raspadljivost (Rim 8, 2021). To se ipak moe tonije prenijeti na onaj svijet koji gore nazvasmo sferom nepokretnih zvijezda. Taj, naime, svijet po Bojoj volji podnipoto ne podlijee raspadljivosti jer nije ni primio osnove raspadljivosti. Pripada svetima i onima koji su se skroz naskroz oistili. Taj svijet ne pripada bezbonima kao ovaj na svijet. Treba pogledati nije li moda, gledajui na to, Apostol napisao: Mi ne motrimo ono to se vidi ve to se ne vidi. to se, naime, vidi tjelesno je, a to se ne vidi vjeno. Znamo da ako se razori zemaljska kua ovoga naega boravka posjedujemo zdanje od Boga, kuu rukom nenainjenu, vjenu na nebesima (2 Kor 4, 185, 1). Na drugome mjestu stoji: Vidjet u nebesa, djelo tvojih prstiju (Ps 8, 4). Isto tako Bog o svemu vidljivome kaza po proroku: Sve je ovo nainila moja ruka (Iz 66, 2). Pavao pak tvrdi da ta vjena kua koja je obeana svetima na nebesima nije nainjena rukom (2 Kor 5,1). Time bez dvojbe pokazuje da postoji razlika izmeu vidljivoga i nevidljivoga stvorenja. Ono to se ne vidi ne znai isto to i nevidljivo. Ono, naime, to je nevidljivo ne samo to se ne vidi ve nema ni naravi da bi se moglo vidjeti. To su Grci nazvali netjelesnim. Bia pak koja Pavao naziva nevidljivima (2 Kor 4, 18) imaju takvu narav da bi se mogla vidjeti. Ali je to, po njemu, jo uvijek nemogue za one kojima se u tu svrhu daje obeanje. 7. Orisali smo, kako smo mogli pojmiti, ta tri miljenja o svretku svega i o najveem blaenstvu. Neka svaki itatelj u sebi pomno i potanko prosudi ako eli koje od miljenja potvrditi ili odabrati. Reeno je da neki misle da se moe ivjeti i bez tijela poto Kristu bude sve podlono i po Kristu

Bogu Ocu te kada Bog bude sve i u svemu (1 Kor 15, 28). Drugo je miljenje ovo: kada sve bude podvrgnuto Kristu i po Kristu Bogu i kada razumne naravi kao duhovi budu s Kristom jedan duh, sjati e i sama tjelesna bit. Bit e sjedinjena s najboljim i najiim duhovima. Izmijenit e se u etersko stanje. To e biti prema kakvoi ili zaslugama svojih posjedovatelja. Apostol ree: Mi emo se takoer izmijeniti (1 Kor 15, 52). Tree miljenje glasi: poto mine lik onoga to se vidi i kada se otkloni i oisti svaka raspadljivost te prekorai i nadvisi svako stanje svijeta u kome se kau nalaze sfere planeta, za pobone i blaene poinje obitavanje povrh one sfere koja se zove sferom nepominih zvijezda. To je dobra zemlja (Izl 3, 8) i zemlja ivih (Jer 11, 19). Kao batinu posjedovat e je mirni i blagi (Mt 5,5). Ta zemlja ima za nebo ono to je sjajnim opsegom okruuje i zatvara te je u prvome i strogome smislu nebo. U tome e se nebu i zemlji na siguran, pouzdan i trajan nain zbiti konac i dovrenje svega. Tu e zemlju kao boravak zavri jediti oni koji izdre kazne to su ih osudom na ienje podnijeli za grijehe i poto su sve izdrali i isplatili. Oni pak koji su bili posluni Bojoj Rijei te su ve ovdje bili sposobni primiti njegovu Mudrost i koji su je slijedili, zasluuju kazano je kraljevstva onoga neba ili nebesa. Tako e se na dostojanstveniji nain ispuniti rije: Blaeni krotki. Oni e kao batinu posjedovati zemlju (Mt 5, 5). Isto tako: Blaeni siromasi po duhu jer e kao batinu prigrabiti kraljevstvo nebesko (Mt 5, 37. Jednako vrijedi i za tvrdnju u Psalmu: On e te uzdii da bi batinio zemlju (Ps 36, 34). Za tu se zemlju kae da se na nju silazi. Za onu pak koja je u visinama da se na nju uzlazi. Na taj se nain, ini se, napredovanjima otvara put kojim sveti idu s one zemlje u ona nebesa. Oni, izgleda, u onoj zemlji ne prebivaju. U njoj jedino borave. S nje, kada ostvare stanoviti napredak, prelaze na batinu kraljevstva u nebesima.

etvrto poglavlje

Bog Zakona i Proroka i Otac Gospodina naega Isusa Krista jedan je Bog 1. Izloivi po redu i kako smo najkrae mogli to prethodi, u skladu s onim to na poetku predloismo dolazi na red one pobiti koji misle da je Otac Gospodina naega Isusa Krista Bog razliit od Boga koji je Mojsiju dao zakonske naputke i slao proroke. To je Bog otaca: Abrahama, Izaka i Jakova. Treba da smo najprije vrsti u tom nauku vjere. Razmotrimo, prema tome, ono to se esto ponavlja u Evaneljima i dodaje u svezi sa svakim inom naega Gospodina i Spasitelja. Kae se: [. ..] da se ispuni to ree ovaj ili onaj prorok (Mt 2, 15). Jasno je da proroci pripadaju onome Bogu kcVji je sazdao svijet. Na temelju nutarnjega slijeda zakljuuje se da je onaj isti koji je slao proroke unaprijed kazao to je trebalo rei o Kristu. Nema sumnje da to nije prorekao Bog koji je Kristu tu ve njegov Otac. Ali ve injenica to Spasitelj i njegovi Apostoli esto uzimlju primjere iz Staroga zavjeta pokazuje da on i njegovi uenici priznaju Starima vlast. Tu pripada i ono to Spasitelj veli kada poziva svoje uenike na dobrotu. Kae: Budite savreni kao to je savren i va nebeski Otac. On nareuje da njegovo sunce izlazi dobrima i zlima i da dadi pravednima i nepravednima (Mt 5, 48. 45). Te rijei i ovjeku s malom pameti daju na znanje kao najoevidniju

istinu da Spasitelj uenicima za primjer nasljedovanja ne predlae nekoga drugoga doli Stvoritelja neba i darovatelja kia. Kada pak veli da u molitvi valja govoriti: Oe na koji jesi na nebesima (Mt 6, 9) to drugo, ini se, pokazuje osim da Boga moramo traiti u boljim predjelima svijeta koji je njegovo stvorenje? U svezi je sa zakletvama dao najbolje uredbe i rekao da se ne treba zaklinjati nebom jer je Boje sjedite ni zemljom jer je klupica njegovih nogu (Mt 5, 3435). Ali zar nije posve oito da se to slae s prorokim rijeima gdje je kazano: Nebo je moje sjedite, a zemlja podnoje mojim nogama (Iz 66, 1)? Iz Hrama je izbacio one koji su prodavali volove, ovce i golubove. Prevrui stolove mjenjaima, govorio je: Nosite to otuda. Nemojte dom moga Oca pretvarati u trgovaku kuu (Iv 2, 16). Nema sumnje da Isus tu Ocem oslovljava onoga Boga ijem je Imenu Salamon sagradio velianstveni Hram. Ali nas i slijedea Spasiteljeva rije veoma jasno pouava. Spasitelj veli: Zar niste itali to je Bog kazao Mojsiju: ja sam Bog Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakova? On uistinu nije Bog mrtvih nego ivih (Mt 22, 3132). Tu smo poueni da je Krist onoga koji je rekao u prorocima: Ja sam Bog i nema Boga osim mene (Iz 46, 9) nazvao Bogom ivih. On je Bog patrijarha jer su patrijarsi bili sveti i ivjeli sveto. Spasitelj je znao da je Abrahamov Bog onaj o kome pie Zakon. Znao je da je isti s onim koji kae: Ja sam Bog. Nema Boga osim mene (Iz 46, 9). Ako Krist prizna svojim Ocem onoga koji ne zna kako misle krivovjernici da postoji jedan drugi Bog povrh njega, Spasitelj veli neto bezumno. Ocem naziva onoga koji ne pozna toga odlinijega Boga. Ako pak Otac zaista ne zna toga Boga ve vara kada tvrdi da nema drugoga Boga osim njega, jo je kudikamo lue ako Krist o lacu veli da je njegov Otac. Iz svega navedenoga misao dolazi do ovoga zakljuka: Krist ne pozna drugoga Oca osim Boga koji je ustanovitelj i stvoritelj svega to postoji. 2. Bilo bi predugo sabirati svjedoanstva iz svih aneoskih mjesta gdje se ui da je jedan te isti Bog Zakona i Evanelja. Zato se ukratko dotaknimo Djela

apostolskih. Tu Stjepan i Apostoli upravljaju svoje molitve onome Bogu koji je nainio nebo i zemlju i koji je govorio po ustima svetih proroka (Dj 4, 24). Te rijei, bez dvojbe, usmjeruju nau misao na vjeru u Stvoritelja. Ulijevaju ljubav prema njemu u one koji su to pobono i vjerno o njemu nauili. I sam Spasitelj, zapitan koja je zapovijed najvea od svih u zakonu, odgovori: Ljubit e Gospodina Boga svoga iz svega svoga srca i iz sve svoje due i iz sve svoje pameti. Druga je pak naredba toj jednaka ljubit e svoga blinjega kao samoga sebe. Tome je dodao: O tim dvjema zapovijedima ovisi sav zakon i proroci (Mt 22, 3640). Spasitelj je, dakle, onome koga je pouavao i uvodio u krug uenika tu zapovijed preporuio prije svih drugih. Ipak nema sumnje da se u njoj trai ljubiti Boga Zakona. Zakon je, naime, upravo tim rijeima to isto unaprijed izrazio. Pretpostavimo, ipak, protiv svih tih dokaza koji su posve oevidni da Spasitelj o nekome drugom Bogu, iako ne znam kojem, veli: Ljubit e Gospodina Boga svoga iz svega svoga srca [...]. Uzmimo takoer da na isto smjeraju i ostale navedene izreke. Ali ako su Zakon i Proroci kako protivnici tvrde Stvoriteljevo djelo, kako se u tome sluaju moe smatrati dosljednim ono to Krist dodaje kada kae da Zakon i Proroci ovise o tim dvjema naredbama? Kako e, naime, ovisiti o Bogu to mu je tue i strano? Pavao izjavljuje: Zahvaljujem svome Bogu. Njemu sluim istom savjeu kao i moji preci (2 Tim 1, 3). Time jasno pokazuje da nije pristupio nekome novom Bogu kada je doao Kristu. S obzirom na te Pavlove pretke ne treba misliti da je rije o nekim drugima doli onima o kojima sam veli: Oni su idovi, ali sam i ja. Oni su Izraelci, ali sam i ja (2 Kor 11, 22). Zar i sami uvod u njegovu Poslanicu Rimljanima ne pokazuje pomno onima koji znaju shvatiti Apostolova pisma kojega Boga Pavao navijeta? Apostol pie: Pavao, rob Isusa Krista, nazvan apostol i odvojen za Boje Evanelje koje je Bog

ranije obeao po svojim Prorocima u Svetim pismima o svome Sinu koji je po tijelu roen iz Davidova sjemena i koji je odreen za Bojega Sina u snazi po Duhu posveenja uskrsnuem od mrtvih Isus Krist, na Gospodin [...] (Rim 1, 14). Moemo pak navesti i ovu rije: Volu to vre nee zaepiti gubicu. Ali zar se Bog brine za volove? Zar to zacijelo ne kae zbog nas? Sigurno je radi nas napisano tko ore, mora orati u nadi. I tko vre, vre u nadi da e imati dijela (1 Kor 9, 9 10). Time Pavao jasno pokazuje da je Bog koji je dao Zakon zbog nas, to jest zbog Apostola, kazao: Volu to vre nee zaepiti gubicu (Pnz 25, 4). Bogu, naime, nije stalo do volova ve do Apostola koji su propovijedali Kristovo evanelje. I drugdje, motrei obeanje u Zakonu (Izl 20, 12), sam Pavao kae: asti oca i majku to je prvo nareenje u obeanju da ti bude dobro i da bude dugovi jek na zemlji: zemlji dobroj, zemlji koju e ti dati Gospodin, Bog tvoj (Ef 6, 23). Pavao tu, nema sumnje, izjavljuje da potvruje Zakon, Boga Zakona i njegova obeanja. 3. Ali budui da branitelji spomenute zablude obiavaju ponekad stanovitim prijevarnim umovanjem zavoditi srca veoma jednostavnih ljudi, drim da nije ludo izloiti to oni rado iznose u svojim tvrdnjama i potom pobiti njihovu prijevaru i lai. Oni, dakle, primjeuju da pie: Boga nije nitko nikada vidio (Iv 1, 18). Meutim, Mojsije je vidio Boga koga navijeta. Isto tako ranije njegovi oci. Boga pak koga propovijeda Spasitelj uope nitko nije vidio. Pitajmo, dakle, i mi njih: to kau da li je Bog koga oni priznaju i o kome tvrde da se razlikuje od Boga Stvoritelja vidljiv ili nevidljiv. Reknu li da je vidljiv, ne samo to izjavljuju neto protiv svetopisamske rijei gdje se o Spasitelju veli da je slika nevidljivoga Boga i prvoroenac u itavome stvorenju (Kol 1,15) ve isto tako zapadaju u ogromnu ludost jer kau da je

Bog tjelesan. Nita se, naime, ne moe vidjeti to nema vanjske obrise, veliinu i boju. To je, dakako, svojstveno tjelesima. Proglasi li se pak Boga tijelom, i on e biti tvar jer se svako tijelo sastoji iz tvari. Ako je od tvari, a tvar je bez sumnje raspadljiva, i Bog e, dakle, po njima, biti raspadljiv. Potom emo ih ovo pitati: je li tvar stvorena? Da li je nenainjena ili nenastala? Kau li da je nenainjena i nepostala, postavit emo pitanje: da li je Bog jedan dio tvari, a svijet drugi dio? Ako odvrate da je tvar sazdana, bez dvojbe slijedi da e priznati da je onaj koga nazivaju Bogom uinjen. To pak, mislim, ne doputa ni njihov ni na nauk. Ali oni e rei: Bog je nevidljiv. to ete tada uiniti? Ako kaete da je po naravi nevidljiv, ne moe biti vidljiv ni za Spasitelja. Veli se, meutim, da je Bog Kristov Otac vidljiv. Pie: Tko je vidio Sina, vidio je i Oca (Iv 14, 9). To vas, zacijelo, jako uznemiruje. Ali mi to kudikamo ispravnije shvaamo kao razumijevanje, a ne motrenje. Tko je, naime, pojmio Sina, shvatio je i Oca. Na taj je nain, mislimo, i Mojsije vidio Boga. Nije ga nazreo tjelesnim oima ve shvatio pogledom srca i osjetilom razuma, ali i to djelomino. Poznato je, naime, da je onaj koji Mojsiju dade naputke kazao: Nee vidjeti moje lice nego moja lea (Izl 33, 23). To, dakako, moramo shvatiti otajstveno kao to inae dolikuje razumijevati boanske izreke. Treba posve zabaciti i prezreti bablje prie koje neuki smiljaju u svezi s Bojom prednjom i stranjom stranom. Neka nitko ne pomisli da uimo neto bezbono kada kaemo da Otac ni Sinu nije vidljiv. Neka vodi rauna da smo u sukobu s krivovjernicima segnuli za odreenim razlikovanjem. Rekli smo da je jedno vidjeti, i biti vien, a drugo znati i biti znan odnosno spoznati i biti spoznat. Dakle, vidjeti i biti vien vlastito je za tjelesa. Stoga se ne moe prikladno primijeniti na meusobni odnos izmeu Oca, Sina i Duha Svetoga jer trojstvena narav nadilazi mogunost gledanja. Onome pak to je u tijelu, a to

su sva ostala stvorenja, prua mogunost da se uzajamno moe vidjeti. Netjelesnoj, i prvenstveno razumnoj, naravi nita drugo ne odgovara doli znati i biti znan. Tako i sam Spasitelj izjavljuje. Kae: Nitko ne zna Sina osim Oca niti tko zna Oca osim Sina i kome Sin hoe objaviti (Mt 11, 27). Oevidno je da Krist nije kazao da nitko ne vidi Oca osim Sina ve je rekao da nitko ne pozna Oca osim Sina. 4. U Starome je zavjetu reeno da se Bog srdi, kaje i doivljava svaku drugu ljudsku strast. Protivnici smatraju da im to prua gradivo da nas pobiju. Tvrde da Boga treba poimati kao onoga koji uope ne podlijee strasti i koji je izuzet od svih tih osjeaja. Meutim, protivnicima valja pokazati da se sline izreke nalaze i u evaneoskim usporedbama. Tu se, na primjer, izvjeuje o onome koji je zasadio vinograd i dao ga seljacima u zakup. Seljaci su pogubili sluge koji su im bili poslani. Naposljetku su ubili i Sina koji im bijae poslat. Vinogradar se rasrdio, oduzeo od seljaka vinograd, zle vinogradare dao pogubiti i vinograd predao drugim teacima koji e mu u svoje vrijeme uzvratiti plodom (Mt 21, 3341). Moemo spomenuti i one graane koji poslae poslanike za domainom kada je otputovao preuzeti svoje kraljevstvo. Poslanici su trebali rei: Neemo da on vlada nad nama. Ali poto se otac obitelji, postigavi kraljevstvo, vratio, razgnjevio se i naredio da se pred njime graani smaknu i njihov grad spali ognjem (Lk 19, 1215. 27). Ali kada mi itamo o Bojem gnjevu u Starome ili Novome zavjetu, reeno ne uzimamo doslovce. U kazanome traimo duhovni smisao. Zabiljeeno shvaamo tako da je dostojno Boga. Kako sve to treba pojmiti, pokazali smo koliko smo po siunosti svoga shvaanja mogli kada smo izlagali onaj stih Drugoga psalma gdje se kae: Tada e im govoriti u svojoj srdbi. U svojoj e ih ljutnji smesti (Ps 2, 5).

Peto poglavlje

O pravednu i dobru 1. Neke gnjevi i to to su prvaci spomenutoga krivovjerja uspostavili, kako se ini, odreenu razliku i rekli da je jedno pravedno, a drugo dobro. Tu su razliku primijenili i na boanstvo. Tvrde da je Otac naega Gospodina Isusa Krista, dodue, dobri Bog, ali da nije pravedan, dok je Bog Zakona i Proroka pravedan, ali nije i dobar. Smatram stoga nunim odgovoriti to se krae moe i na to pitanje. Krivovjernici, prema tome, smatraju da je dobrota takav osjeaj kada se svima mora eljeti dobro, iako je onaj kome se iskazuje dobroinstvo nedostojan i ne zasluuje postignuti dobro. Ali, imam dojam, nai se protivnici ne slue ispravno tim odreenjem. Misle, naime, da se ne dogaa dobro onome koga pogaa togod protivna i alosna. Pravednou pak dre takvo osjeanje koje svakome uzvraa kako zavreuje. Ali ni u tome, ponovno, ne tumae ispravno smisao svoga odreenja. Smatraju da je pravedno zlima initi zlo, a dobrima dobro. Pravedan, po njihovu poimanju, ne eli zlima dobro. Prema njima ga pronie stanovita mrnja. Tako, ini se, protivnici. Oni skupljaju po starozavjetnim Pismima sve pripovijesti koje bilo gdje nau i u kojima se, na primjer, govori o slijedeem: o potopnim kaznama i onima koji su se za potopa utopili (Post 7, 1-24). Iznose i pripovijest o tome kako su Sodoma i Gomora unitene ognjem i sumpornom kiom

(Post 19, 126) ili kako su u pustinji svi pomrli zbog svojih grijeha te nijedan od onih koji su krenuli iz Egipta nije, osim Joue i Kaleba (Br 14, 1115), uniao u obeanu zemlju. Iz Novoga zavjeta navode rijei milosra i dobrote kojima Spasitelj pouava uenike. Donose i one koje, ini se, tvrde da nitko nije dobar osim jednoga Boga Oca (Mk 10, 18). Na temelju te izjave dobrim nazivlju Boga koji je Otac Spasitelja Isusa Krista. Meutim, usudili su se rei da je Bog svijeta netko drugi. Nazvali su ga pravednim, ali ne i dobrim. 2. Smatram da od krivovjernika treba na prvome mjestu ovo traiti: da li na temelju svoga odreenja mogu dokazati da je Spasitelj pravedan kada, dakako, po zaslugama kanjava one koji su poginuli za vrijeme potopa ili kada je kaznio Sodomiane odnosno one koji su otputovali iz Egipta, dok vidimo da se ponekada ine kudikamo gora i opakija zlodjela nego to su bila ona zbog kojih su pogubljeni oni koje sprijeda spomenusmo, ali ipak jo ne zamjeujemo da bi svaki od tih grenika bio po zasluzi kanjen? Zar e rei da je dobrim postao onaj koji je negda bio pravedan? ILi e radije drati da je i sada pravedan, ali strpljivo snosi ljudske opaine, dok ranije nije bio ni pravedan budui da je zajedno sa snanim i bezbonim gorostasima posmicao i nevine maliane i dojenad? Meutim, krivovjernici o tome tako misle jer povrh slova ne ele nita razumjeti. Neka, inae, pokau kako moe biti pravedno u doslovnome smislu da se roditeljske grijehe upisuje do treega i etvrtoga koljena sinovima i sinovima samih sinova poslije njih (Izl 20, 5, 34, 7). Mi te rijei ne poimamo doslovno. Ezekijel nas je pouio da su one usporedba (Ez 18, 23). Stoga istraujemo to ona sama u sebi znai. Krivovjernici moraju pokazati u kojem je smislu Bog pravedan te svakome vraa po zaslugama (Ps 62, 13). Kanjava zemnike i avla (Mt 25, 41), a nisu poinili nita to zasluuje kaznu. Nisu, naime, ni mogli uiniti neto dobro, ako su, po sudu, krivovjernika zle i propale naravi. Nai protivnici Boga nazivlju sucem. Ali se ini da je, po njima, sudac naravi, a ne djela jer zla narav ne moe initi dobro kao ni dobra zlo.

Postavljam pitanje: ako je onaj za koga krivovjernici vele da je dobar svima dobar, nema sumnje da je dobar i onima koji e propasti. Ali zato ih onda ne spasi? Ako nee, nije dobar. Ako hoe, a ne moe, nije svemogu. Neka, dakle, radije uju kako, po Evaneljima, Otac naega Gospodina Isusa Krista sprema oganj za avla i njegove anele (Mt 25, 41). Na koji se nain to djelo koje je ogromna kazna i tako muno dade po sudu protivnika uzeti za in dobroga Boga? Meutim, i sam Spasitelj, Sin dobroga Boga, u Evaneljima izjavljuje i kae: Da su se u Tiru i Sidonu zbila znamenja i udesa, odavno bi inili pokoru sjedei u kostrijeti i pepelu (Lk 10, 13). Kada se pak pribliio tim gradovima i zaao unutar njihovih mea, zato pitam otklanja unii u njih i pruiti im u izobilju znakove i udesa ako je bio siguran da e zbog tih ina u kostrijeti i pepelu initi pokoru? Budui da to zaista nije uinio, bez sumnje ih je predao u propast, mada nisu bili zle i propale naravi. To veli sama evaneoska rije. Kae da su se mogli pokajati. U jednoj evaneoskoj usporedbi itamo: Kralj ue pogledati goste to su bili pozvani. Spazi jednoga koji nije bio odjeven u svadbeno ruho pa mu ree prijatelju, kako si uao ovamo bez svadbene odjee? Tada kaza slugama sveite mu noge i ruke i bacite ga u vanjske tmine. Tu e biti lelek i kgut zuba (Mt 22, 1113). Neka nam protivnici kau: tko je taj kralj koji je uniao vidjeti goste i kada je meu njima zamijetio jednoga u neistim haljinama zapovjedio da ga njegove sluge veu i otjeraju u vanjske tmine? Nije li rije o onome za koga vele da je pravedan? Kako je naredio da se zovu dobri i zli (Mt 22, 10), a nije zapovjedio da se slubenici raspitaju o zaslugama? Tu se ne naznauje samo osjeaj jednoga pravednoga kako oni kau i nekoga tko uzvraa po zaslugama, ve i dobrostivost koja ne uspostavlja nikakve razlike meu ljudima. Ako je uistinu nuno da spomenutu usporedbu primijenimo na dobroga Boga, to jest na Krista ili njegova Oca to je tu razliito od onoga to krivovjernici prigovaraju pravednome Bogu? Dapae, da li oni to drugo predbacuju Bogu Zakona

nego to je uinio onaj koji je najprije pozvao toga ovjeka kada je poslao svoje sluge da zovu dobre i zle, a sada nareuje da mu se zbog odve prljavih haljina veu ruke i noge i da se sunovrati u izvanjske tmine? 3. Da se pobije to krivovjernici redovito predbacuju, dovoljno je to smo uzeli od vlasti Pisama. Ipak se nee priiniti neumjesnim ako se s istima poneto raspravimo na temelju razlonosti same dosljednosti. Pitat emo ih, dakle, da li znaju to je kod ljudi narav vrline i zloe i da li im se ini dosljednim govoriti o vrlinama u Bogu ili kako oni hoe u toj dvojici bogova. Neka i na ovo odgovore: da li dobrotu dre za krepost? Bez sumnje e, zamiljam, potvrdno odgovoriti. Ali to e kazati o pravednosti? ini mi se da zaista nee biti tako ludi te zanijekati da je i pravednost vrlina. Ako je, prema tome, dobro krepost, a pravednost vrlina, nema dvojbe da je pravednost dobrota. Ako ustvrde da pravednost nije dobro, znai da je zlo ili neto izmeu toga dvoga. Kau li da je pravednost zlo, smatram da nije uope na mjestu da im odgovaram. Ispast e da uzvraam na lude tvrdnje i odgovaram ljudima koji su krenuli pameu. Kako, naime, moe biti zlo dobro uzvratiti dobrim? To i sami priznaju. Odgovore li da pravednost nije ni dobro ni zlo, slijedi da su trijeznost, razboritost i sve ostale kreposti neodreene, budui da je pravednost takva. to emo u tome sluaju odvratiti Pavlu koji veli: Ako postoji kakva krepost i kakva hvala o onome razmiljajte to ste od mene nauili, primili, uli i na meni vidjeli (Fil 4, 89). Neka, prema tome, pretrae boanska Pisma i reknu to je pojedina krepost. Neka se ne izvlae na to to kau da onaj Bog koji svakome uzvraa po njegovoj zasluzi zlima uzvraa zlim iz mrnje prema zlima, a ne stoga to je onima koji su sagrijeili potrebno da se lijee gorim lijekovima i zato na njih primjenjuje ono to u ovom trenutku, s obzirom na popravak, nanosi osjeaj boli. Krivovjernici ne itaju to je napisano o nadi onih koji su izginuli u potopu. O njoj Petar u svojoj Prvoj poslanici kae: Jer Krist je, dodue, umro po tijelu, ali je oivljen u duhu. U

njemu je poao propovijedati onim dusima koji su se nalazili u tamnici i koji su negda bili nevjerni kada je u Noine dane ekala Boja strpljivost dok se gradila korablja u kojoj po vodi bi spaeno malo ljudi svega osam dua. Sada i vas na slian nain spasava krtenje (1 Pt 3, 1821). Neka nam o Sodomi i Gomori reknu: vjeruju li da proroke rijei dolaze od Boga Stvoritelja to jest onoga koji je, po izvjetaju, nad njih izlio ognjeni i sumporni dad (Post 19, 24). to o tome kae prorok Ezekijel? Veli: Sodoma e biti obnovljena u prvotno stanje (Ez 16, 55). Zar Bog, dok kanjava one koji zavreuju kaznu, to ne ini za njihovo dobro? On i Kaldeji kae: Ima ugljevlje. Na nj sjedni. Bit e ti od koristi (Iz 47, 14 15). Neka s obzirom na one koji pogiboe u pustinji pouju to pie u Sedamdesetsedmom psalmu s naslovom asaf. Psalmist tu ne ree: poto jedni bijahu smaknuti, drugi su Boga traili, ve tvrdi da su oni koji su izginuli, umoreni, traili Boga. Takva im je, naime, bila pogibija. Sve to pokazuje da postoji samo jedan te isti Bog. On je pravedan i dobar. Nalazi se u Zakonu i Evaneljima. Dobro ini s pravednou. Kanjava s dobrotom jer ni dobrota bez pravednosti ni pravednost bez dobrote nije znamen dostojanstva boanske naravi. Dodajmo jo neto. Na to nas sile pretjeranosti protivnika. Ako je pravednost neto drugo nego dobro, a zlo je protivno od dobra i nepravedno od pravedna, i nepravedno e, nema dvojbe, biti neto drugo nego zlo. Kao to za vas pravedan nije i dobar, ni nepravedan nee Jbiti zao. I obratno: kao to dobar nije pravedan, ni zli nee biti nepravedan. Ali kako se ne ini ludim da je dobrome Bogu protivan zli, dok pravednome koji je, po njima, nii od dobroga nitko nije suprotan? Satani, dakle, koji je nazvan Zlim ne odgovara nitko koji bi bio nazvan nepravednim. to o tome rei? Popnimo se onamo odakle siosmo. Protivnici nee moi kazati da zli nije istodobno i nepravedan i nepravedni zao. Ako je u tim suprotnostima uz zlo neodvojivo vezana nepravda, a uz nepravdu zlo, i dobro e, bez sumnje, biti nerazluivo vezano s pravednim i pravedno s dobrim.

Kao to velimo da su zloa i nepravednost jedna te ista opaina, na isti nain krepost dobrote i pravednosti drimo jednim te istim. 4. Ali ikrivovjernici nas ponovno vraaju biblijskim rijeima. Postavljaju ono svoje glasovito pitanje. Vele, naime, da pie: Dobro stablo ne moe donositi zle plodove kao ni zlo stablo dobre plodove. Stablo se poznaje po rodu (Lk 6, 4344). Pitaju: to, dakle, to znai? Kakvo je stablo Zakon vidi se po njegovim plodovima, to jest po rijeima zapovijedi. Ako je Zakon dobar, bez dvojbe treba vjerovati da je i onaj koji ga dade dobri Bog. Ali ako je vie pravedan nego dobar, smatrat e se da je pravedan i Bog koji je zakonodavac. Apostol Pavao se nije posluio nikakvim izmicanjem ve rekao: Zakon je, dakle, dobar. Zapovijed je sveta, pravedna i dobra (Rim 7, 12). Otuda je oito da Pavao nije uio iz spisa ljudi koji pravedno rastavljaju od dobra. Jasno je da ga je pouio onaj Bog i rasvijetlio Duh onoga Boga koji je istodobno i svet i dobar i pravedan. Govorei po Bojem Duhu, Pavao ree: Naredba Zakona je sveta, pravedna i dobra (Rim 7, 12). Da bi jasnije pokazao da u naredbi ima jo kudikamo vie dobrote nego pravednosti i svetosti, ponavlja svoju rije i umjesto o tome govori samo dobroti. Kae: Zar je, prema tome, ono to je dobro za me smrt? Daleko od toga! (Rim 7, 13). Pavao je znao da je dobrota meu vrlinama rod, a pravednost i svetost vrste u rodu. Stoga kada je ve ranije istovremeno imenovao rod i vrste, prilikom ponavljanja izreke vraa se samo na rod. Pavao u onome to slijedi tvrdi: Grijeh je po dobru u meni proizveo smrt (Rim 7, 13). Tu po rodu zakljuuje to je ranije rastumaio pomou vrsta. Na taj nain valja razumjeti i onu izreku: Dobar ovjek iz dobra blaga svoga srca iznosi dobro, a zao iz zloga donosi zlo (Lk 6, 45). I tu je pisac segnuo za rodom dobrim i zlim. Bez sumnje pokazuje da u dobru ovjeku postoje pravednost, umjerenost, razboritost, pobonost i sve ostalo to se moe nazvati i shvatiti dobrim. Slino je govorio i o zlu ovjeku koji je bez dvojbe nepravedan, neist, bezboan i sve drugo to oblikuje zla ovjeka u

njegovim pojedinostima. Nitko, naime, ne zamilja bez tih zala nekoga zloga ovjeka. On bez toga ni ne moe biti zao. Tako se, posve sigurno, bez spomenutih vrlina nitko ne moe smatrati dobrim ovjekom. Protivnicima jo preostaje rije koju Gospodin veli u Evanelju. Dre da im je dana kao vlasnitvo. Rije glasi: Nitko nije dobar osim jedinoga Boga Oca (Mk 10, 18). Krivovjernici kau da je ta tvrdnja vlastita za Kristova Oca koji se razlikuje od Boga koji je stvorio svemir i nikada nije nazvan dobrim. Pogledajmo, prema tome, da li se u Starome zavjetu Bog proroka i Stvoritelj svijeta kao i Zakonodavac naziva dobrim. to se kae u Psalmima? Ovo: Kako je dobar Bog Izraelov onima koji su ispravna srca (Ps 72, 1). Takoer: Neka sada rekne Izrael da je dobar i da njegovo milosre traje zauvijek (Ps 117, 2). I u Jeremijinim Tualjkama pie: Dobar je Gospodin onima koji ga ekaju i dui koja ga trai (Tu 3, 25). Ali kao to se u Starome zavjetu Bog esto naziva dobrim, tako se i Otac naega Gospodina Isusa Krista u Evaneljima oslovljava pravednim. U Evanelju po Ivanu sam na Gospodin, molei se, veli Ocu: Oe pravedni, ni svijet te nije upoznao (Iv 17, 25). Da protivnici ne bi moda rekli da je Krist zbog utjelovljenja Stvoritelja svijeta zvao Ocem i oznaivao pravednim, to iskljuuje izjava koja neposredno slijedi. Veli: Ni svijet te nije upoznao (Iv 17, 25). Po krivovjernicima, naime, svijet ne pozna jedino dobroga Boga dok svoga Stvoritelja pozna skroz naskroz. Sam Gospodin kae: Svijet svoje ljubi (Iv 15, 19). Oito se, dakle, u Evaneljima onaj naziva pravednim koga nai protivnici dre dobrim Bogom. Tko ima vremena moe, razumije se, nai jo svjedoanstava u kojima se kroz Novi zavjet Otac naega Isusa Krista zove pravednim kao to se u Starome zavjetu Stvoritelj neba i zemlje imenuje dobrim. Krivovjernici e se, osvjedoeni mnotvom svjedoanstava, moda jednom zacrvenjeti od stida.

esto poglavlje

Kristovo utjelovljenje 1. Poto smo ono gore sve izloili, vrijeme je da se vratimo utjelovljenju svoga Gospodina i Spasitelja. Valja vidjeti kako je postao ovjekom i ivio meu ljudima. Po svojim, dakle, veoma malim silama promatrasmo boansku narav vie u njezinim djelima nego posredstvom umovanja svoje vlastite pameti. Njezina smo vidljiva stvorenja gledali, a nevidljiva promatrali vjerom. Ljudska, naime, slabost ne moe sve okom vidjeti ni razumom shvatiti. Od svih razumnih stvorenja mi smo ljudi najkrhkije i najslabije ivo bie. Odlinija su bia koja se nalaze na nebu ili povrh nebesa. Preostaje traiti onoga koji je sredina izmeu svih tih stvorenja i Boga. Rije je o posredniku (1 Tim 2, 5) koga apostol Pavao naziva prvoroencem itavoga stvorenja (Kol 1, 15). Nama nije nepoznato to o njegovoj uzvienosti izvjeuju Sveta pisma. Primjeujemo da se naziva slikom nevidljivoga Boga i prvoroencem svekolikoga stvorenja te da je u njemu sve stvoreno vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti, prvatva i moi. Sve je stvoreno po njemu i u njemu. On je prije svega. Sve opstoji u njemu (Kol lt 1517). On je glava (Kol 1, 18) svega dok je jedino njemu glava Bog Otac. Pie: Kristu je glava Bog (1 Kor 11, 3). Takoer zapaamo da je zabiljeeno: Nitko

ne pozna Oca osim Sina niti tko pozna Sina osim Oca (Mt 11, 27). Tko, naime, moe znati to je Mudrost doli onaj koji ju je rodio? Tko jasno razabire to je Istina osim Oca Istine? Tko je mogao istraiti svu narav svoje Rijei i narav samoga Boga koja dolazi iz Boga osim jedinoga Boga kod kojega bijae Rije (Iv 1, 1)? Moramo drati sigurnim da tu Rije koju takoer moramo nazivati Razum tu Mudrost i tu Istinu nitko drugi ne pozna osim samoga Oca (Mt 11, 27). O njoj pie: Drim da ni na sami svijet ne bi mogle stati knjige koje bi trebalo napisati (Iv 21, 25) o slavi i uzvienosti Bojega Sina. Nemogue je, naime, prenijeti u slova to se odnosi na Spasiteljevu slavu. Kada sve navedeno o naravi Bojega Sina razmotrimo, obuzima nas neizmjerno udivljenje to se ta narav, od svega odlinija, liila (F/7 2, 7) stanja svoje velianstvenosti, postala ovjekom i boravila meu ljudima. O tome svjedoi milost koja je razlivena po njegovim usnama (Ps 44, 3). To o Kristu izjavljuje nebeski Otac (Mt 3, 17). Isto potvruju znaci, udesa i razna kreposna djela koja je Gospodin inio. On je prije ove svoje nazonosti koju je pokazao u tijelu poslao proroke kao pretee i navjesnike svoga dolaska. Poslije svoga uzaaa na nebo poslao je po krugu zemaljskome svete Apostole koji su puni snage njegova boanstva. Bili su bez iskustva i neuki. Ranije bijahu carinici ili ribari. Ipak su iz svakoga naroda i svih plemena sakupili puk pobonih ljudi koji vjeruju Kristu. 2. Meu svim udesima i udivljenjima koja u svezi s Kristom posve nadilaze oduevljenje ljudske pameti i gdje slabost smrtne umnosti ne nalazi nain kako pojmiti i shvatiti to treba povjerovati jest injenica da se tolika mo boanske uzvienosti, sama ona Oeva Rije i sama Mudrost u kojoj je stvoreno sve vidljivo i sve nevidljivo (Kod 1, 16), nalazila unutar mea onoga ovjeka koji se pojavio u Judeji. Trebamo, tovie, vjerovati da je Boja Mudrost unila u enino krilo, rodila se kao malian i plakala kao to cvili nejaad. Takoer je zabiljeeno da je u smrti bila smetena. Sam Krist to priznaje govorei: Moja je dua alosna sve do smrti (Mt 26,

38). Na kraju svega Krist je odveden u smrt koja se meu ljudima smatra najsramotnijom. Ali je poslije tri dana uskrsnuo. Kada, dakle, u Kristu vidimo stanovite ljudske crte koje se nimalo ne udaljuju od openite smrtnike slabosti, ali i neke takve boanske oznake koje nikome drugome ne pristaju doli onoj prvotnoj i neizrecivoj naravi, ljudski razum spopane strava i potrese iznenaenost takvoga udivljenja te ne zna kamo da se prikloni, to da dri i kuda da se okrene. Ako se zagleda u Boga, vidi smrtnika i ako misli da pred sobom ima ovjeka, nazire onoga koji je pobijedio silu smrti i s plijenom se vratio od mrtvih. Stoga to treba razmatrati sa svim strahom i potivanjem da bi se u jednome te istom pokazala istina obiju naravi te da se nita nedostojna i neprilina ne misli o onoj boanskoj i neiskazivoj naravi, ali niti da se, s druge strane, ono to je Krist uinio dri za netono i varljivo. To pak donijeti do ljudskih uiju i razjasniti rijeima posve nadilazi moi nae zasluge, prirodne sposobnosti i rasprave. Drim da spomenuto prelazi mjeru i svetih Apostola, tovie, tumaenje je navedenoga otajstva moda uzvienije i od cjelokupne naravi nebeskih sila. O njemu neemo govoriti iz kakve preuzetosti ve jer to trai raspored razlaganja. Prvenstveno ukratko iznosimo to se nalazi u naoj vjeri, a ne to redovito svojata tvrdnja ljudske pameti. Na srijedu radije polaemo svoja doumljivanja nego neke oevidne postavke. 3. Jedinoroeni, dakle, Boji Sin po kome je kako smo se kroz preanje razlaganje pouili nastalo sve vidljivo i nevidljivo, po sudu je Pisma takoer sve nainio (Kol 1, 16). Isto tako on ljubi to je stvorio (Mudr 11, 24). Osobno je nevidljiva slika nevidljivoga Boga. Svim je razumnim stvorenjima dao na taj nain dijela na sebi da pojedino u njemu ima onoliki udio kolikom privrenou po ljubavi pristaje uza nj. Budui da je slobodna volja unijela u sve redove duhova raznovrsnost i razliitost ukoliko su jedni are, a drugi neznatnije i slabije ljubili Stvoritelja, ona je dua, o kojoj Isus ree: Nitko od mene ne uzima moju duu (Iv 10, 18), od samoga poetka

svoga stvorenja pa unaprijed neprestance neodvojivo i nerastavljivo prijanjala uz svoga Sazdavatelja kao uz Mudrost, Boju Rije i istinsko Svjetlo. Krimila ga je itava u se itavu i mijenjala se u njegovu svetost i sjaj. Tako je s njime do sri postala jedan duh. Apostol isto obeaje i onima koji nju budu nasljedovali. Biljei: Tko se sjedini s Gospodinom, s njime je jedan duh (1 Kar 6, 17). Ta je, dakle, dua kao bit posrednik izmeu Boga i tijela. Nije, naime, bilo mogue da se Boja narav bez posrednitva sjedini s tijelom. Otuda rekosmo raa se Bog-ovjek. Duina je bit bila posrednikom jer se njezinoj naravi ne protivi uzeti tijelo. Meutim, ni sadravati Boga nije bilo protiv naravi te due jer i ona je razumna bit. Sva kako gore rekosmo bijae preobraena u Boga koji je Rije, Mudrost i Istina. Stoga se s pravom, ukoliko je itava bila u Sinu Bojemu ili jer je u se primila itava Sina Bojega, naziva s uzetim tijelom Boji Sin, Boja Mo, Krist i Boja Mudrost. Ali se i Sin Boji, po kome je sve stvoreno, naziva Isus Krist i Sin ovjeji. Takoer zbog one naravi koja je mogla podlei smrti velimo da je Sin Boji umro. Onaj se pak za koga propovijedamo da e doi u slavi Boga Oca sa svetim anelima (Mt 16, 27) naziva Sinom ovjejim. Tu lei razlog to se kroz itavo Pismo boanska narav obiljeuje ljudskim rijeima i ljudska narav resi biljezima boanskoga nazivlja. O Kristu se kudikamo tonije nego o ikome drugome moe rei ovo to pie: Bit e dvoje u jednome tijelu. Ali nisu vie dvoje nego su jedno tijelo (Mt 19, 56). Vie je, naime, Boja Rije s duom u jednome tijelu nego se to moe misliti o muu i eni. Isto tako kome vie odgovara tvrdnja o jednome duhu s Bogom (1 Kor 6, 17) nego toj dui koja se po ljubavi tako sjedinila s Bogom te se s pravom kae da je s njime jedan duh? 4. Da je pak savrena ljubav i iskrenost istoga osjea toj dui zavri jedila neodjeljivo sjedinjenje s Bogom te da zato uzimanje te due nije bilo sluajno ni posljedica pristranosti ve da joj je to dano na temelju zasluga njezinih vrlina vidi se iz onoga to govori prorok. On o Pomazaniku kae: Ljubio si pra-

vednost, a mrzio bezakonje. Stoga te pomazao Bog, tvoj Bog, uljem veselja prije tvojih drugova (Ps 44, 8). Pomazuje se, dakle, uljem veselja zbog zasluga ljubavi. To znai: dua s Bojom Rijei postaje Krist. Biti pomazan uljem radosti ne izrazuje nita drugo nego napuniti se Duhom Svetim. Izriaj pak vie od drugova kazuje da Kristovoj dui nije dana milost kao prorocima nego da je u njoj boravila bitna punina same Boje Rijei. Tako i Apostol veli: U njemu na tjelesan nain boravi svekolika punina boanstva (Kol 2, 9). Ne ree, napokon, jedino ljubio si pravednost. Dodao je i mrzio si bezakonje. Mrziti nepravdu znai isto to i ono kada Pismo izjavljuje: Grijeha nije poinio. U njegovim se ustima ne nae prijevara (Iz 53, 9) ili kada se kae: Kuan je na slian nain u svemu osim u grijehu (Heb 4, 15). Ali i sam Gospodin pita: Tko e me od vas prekoriti za grijeh (Iv 8, 46)? Ponovno sam o sebi izrie: Evo dolazi poglavica ovoga svijeta, ali na meni ne nalazi nita (Iv 14, 30). Sve to pokazuje da u Kristu nije postojala nikakva pomisao na grijeh. Da bi prorok jo oitije istaknuo da u Gospodina nije nikada unila pomisao na bezakonje veli: Prije nego je djeak znao zazvati oca ili majku, otklonio se od bezakonja (Iz 8, 4). 5. Ako se kome to priini tekim jer ranije ustvrdismo da Krist posjeduje razumnu narav, a kroz sve svoje rasprave isticasmo esto da je duina narav sposobna i za dobro i za zlo, na nie navedeni nain razjanjujemo spomenutu tekou. Ne moe biti sumnje da je Kristova dua imala narav kakva je i kod dua. Inae se ne bi mogla zvati duom, ako uistinu nije bila duom. Svaka dua, istina, posjeduje mo odabiranja izmeu dobra i zla. Ali je ona dua koja pripada Kristu tako odabrala ljubiti pravednost (Ps 44, 8) da je zbog svoje neizmjerne ljubavi nepromjenljivo i neodvojivo prijanjala uz Gospodina. Stoga je u njoj vrstoa u odluci, golemost odanosti i neugasivi ar ljubavi otklonio svaku enju za obratom i izmjenom. Tako je ono to se nalazilo u slobodnoj odluci dugotrajnim obiajem prelo u narav. Valja, prema tome,

vjerovati da je Krist imao ljudsku razumnu duu, ali ipak moramo drati da u toj dui nije bilo nikakve misli ni mogunosti za grijeh. 6. Nije, ini se, ludo posluiti se stanovitom usporedbom da bismo potpunije razjasnili pitanje, mada za tako uzvienu i teku zbilju ne stoji na raspolaganju previe primjera. Ipak kaimo bez predrasuda ovo: eljezna kovina u se prima i vrue i hladno. Ako se, dakle, odreena eljezna koliina neprestance dri u vatri te kroz sve pukotine i brazde upije oganj, postaje samom vatrom. Ako se vatra od nje nikada ne uklanja ni ona odvaja od plamena, da li emo rei da tvar koja je po naravi eljezo, ali se nalazi u vatri i trajno plamti moe nekada primiti studen? Ne. Rei emo, tovie, da je kako se esto dade oima vidjeti u peima i to je tonije u potpunosti postala vatrom. U njoj se nita ni ne opaa doli oganj. I ako tko kua da to takne i opipa, osjetit e mo vatre, a ne eljeza. Tako je, dakle, i s onom duom koja se, poput eljeza u vatri uvijek nalazi u Rijei, Mudrosti i Bogu. Sve to ini, to misli i to shvaa jest Bog. Zato o njoj ne moemo kazati da je promjenljiva i izmjenljiva. Nepromjenjivost posjeduje jer je neprestance uarena sjedinjenou s Bojom Rijei. Drimo, dakako, da do svih svetih dopire stanovita toplina Boje Rijei. Meutim, duni smo vjerovati da u Kristovoj dui po biti poiva sami boanski plamen od koga do drugih dolazi stanovita toplina. Ono, napokon, to kaza: Pomaza te Bog, tvoj Bog, uljem radosti vie od tvojih drugova (Ps 44, 8) pokazuje da je ova dua drukije pomazana uljem radosti Bojom Rijei i Mudrou , a drukije njezini udionici, to jest sveti proroci i apostoli. Za posljednje se veli da su trali u mirisu njezinih pomasti (Ps 1, 4), dok je ta dua bila sud same pomasti. Oni koji su bili dostojni da imaju dionitvo na njezinu aru, postali su prorocima i apostolima. Kao to je, dakle, jedno miris pomasti, a drugo bit pomasti, tako je i Krist jedno, a drugo oni koji imaju na njemu dijela. Sami sud koji sadri bit pomasti na nikakvi se nain ne moe usmrditi. Oni pak koji imaju dijela na mirisu od pomasti, ako se neto

dalje odmaknu od njezina daha, moe ih spopasti izvanjski smrad. I s Kristom je kao sa samim sudom u kome se nalazi pomast. Bilo jc nemogue da podlegne suprotnome mirisu. Za one koji na njemu imaju dijela vai ovo: bit e dionici Mirisa i sadravat e Miris ve prema tome koliko su blii Sudu. 7. Drim da je i prorok Jeremija zacijelo shvatio to je u Kristu narav Boje Mudrosti, a to ona koju je uzeo zbog spasenja svijeta. Zato kaza: Dah je naega lica Gospodin Krist. O njemu rekosmo da emo meu narodima ivjeti u njegovoj sjeni (Tuz 4, 20). Sjena je naega tijela neodvojiva od tijela. Ona nepromijenjeno prima i oponaa tjelesne pokrete i kretanje. Smatram da je prorok htio pokazati kako je Kristova dua koja uz Krista neodvojivo prijanja kroz svoje ine i pokrete sve vrila u skladu s Kristovim htjenjem i voljom. Stoga ju je nazvao sjenom Gospodina Krista. U toj emo sjeni ivjeti posred naroda. Puci, naime, ive od otajstva njezina uzimanja. Nasljedujui je u vjeri, dopiru do spasenja. Ali i David veli: Sjeti se, Gospodine, mojega ruga. Njime me obruie umjesto Pomazanika tvojega (Ps 88, 5152). ini mi se da time pokazuje isto. to pak drugo misli Pavao dok tvrdi: Na je ivot skrit s Kristom u Bogu (Kol 3, 3)? Na drugome mjestu kae: Traite li dokaz onoga tko u meni govori, a to je Krist (2 Kor 13, 3)? Veli, dakle, da je Krist sada sakriven u Bogu. Ako to u neku ruku nema onaj smisao to ga ranije za izriaj Kristova sjena naosmo naznaena u proroka, moda i te rijei nadilaze poimanje ljudske pameti. Meutim, zamjeujemo da je u svezi sa znaenjem sjene jo mnogo toga uvrteno u boanska Pisma. Tu mislimo na ono to u Evanelju po Luki Gabrijel govori Mariji: Gospodnji e Duh doi na te i Sila e te Svevinjega osjeniti (Lk 1, 35). I Apostol veli o Zakonu: Oni koji posjeduju tjelesno obrezanje slue slici i sjeni nebeskoga (Heb 8, 5). Drugdje pak stoji: Zar na ivot na zemlji nije sjena (Job 8, 9)? Zakljuimo: Zakon na zemlji je sjena. I cjelokupni je na zemaljski ivot sjena. Isto tako emo u Kris-

tovoj sjeni ivjeti meu narodima. Pogledajmo stoga ne e li se istina svih tih sjena otkriti u onoj objavi kada svi sveti budu zavri jedili motriti Boju slavu, uzroke i istinu zbilja, ali ne vie kroz ogledalo i u zagonetci ve licem u lice (1 Kor 13, 12). Poto je Apostol ve po Duhu Svetome primio zalog te Istine, progovorio je: ak ako smo nekada i poznavali Krista po tijelu, sada ga vie ne poznajemo (2 Kor 5,5. 16). To nam je za sada, u ovome trenutku, dolo na pamet dok smo raspravljali o tako tekim pitanjima o Kristovu utjelovljenju i boanstvu. Ako tko moe nai bolje i oevidnijim dokazima potkrijepiti iz Svetih pisama, neka se radije prihvati njegovo miljenje nego moje.

Sedmo poglavlje

Duh Sveti 1. Prva tumaenja o Ocu, Sinu i Duhu Svetome izloismo na samome poetku. Tako je traio predmet. Potom je iskrslo na povrinu da moramo jo jednom ponoviti i dokazati da je Bog, stvoritelj i utemeljitelj svijeta, jedan te isti s Ocem naega Gospodina Isusa Krista, to jest da je jedan te isti Bog u Zakonu, Prorocima i Evanelju. Isto tako u svezi s Kristom trebae, u nastavku, rastumaiti da je onaj za koga se ranije pokazalo da je Rije i Boja Mudrost postao ovjekom. Preostaje da se u najkraim crtama navratimo na Duha Svetoga. Trenutak je, dakle, da o Duhu Svetome poneto koliko moemo raspravimo. Duha je na Gospodin i Spasitelj u Evanelju po Ivanu nazvao Paraklet (Iv 14, 16). Kao to je, naime, jedan te isti Bog i jedan te isti Krist, tako je samo jedan jedini Duh Sveti. Bio je u prorocima i apostolima. elimo rei u onima koji su u Boga vjerovali prije Kristova dolaska i onima koji su po Kristu nali utoite u Bogu. Krivovjernici su se, dodue, usudili, usmo, govoriti o dvojici bogova i o dvojici Krista, ali ne znamo da bi ikada itko navijetao dva sveta Duha. Kako bi, naime, to mogli potvrditi Pismima? Koju bi razliku mogli uspostaviti izmeu Duha Svetoga i

Duha Svetoga ako se uope dade nai neko odreenje ili oznaenje Duha Svetoga? Dopustimo Marcionu i Valentinu da se moe u boanstvo unijeti razliitosti i da je narav Dobroga Boga razliita od naravi Zloga Boga, ali to izmisliti i nai pa unijeti kao razliku u Duha Svetoga? Mislim da spomenuti ne mogu nita nai ime bi obiljeili bilo kakvu razliitost. 2. Mi pak smatramo da svako razumno stvorenje bez razlike ima dijela na Duhu slino kao na Bojoj Mudrosti i Bojoj Rijei. Ipak primjeujemo da se, po Pismu, glavni dolazak Duha Svetoga meuvljude radije zbio nakon Kristova uzlaska na nebo nego prije njegova dolaska. Ranije se, naime, dar Duha Svetoga davao samo prorocima i jo nekolicini u narodu koji su to zasluili. Kada je pak doao Spasitelj, ispunilo se pie ono o emu je reeno u proroku Joelu (3, 1) da e se zbiti u posljednje dane. Zabiljeeno je: Izlit u od svoga Duha na svako tijelo i proricat e (Dj 2, 1617). U istome smislu stoji: Svi e narodi njemu sluiti (Ps 7, 11). Po milosti, dakle, Duha Svetoga uz veoma mnogo drugih istina i ovo se posve jasno oitovalo: onome to je napisano u prorocima ili Mojsijevu zakonu u ona su vremena samo neki tek proroci i jedva po tkogod iz naroda mogli nadii tjelesno poimanje i shvatiti neto vie. Mislimo rei: doprijeti u Prorocima i Zakonu do duhovnoga smisla. Sada bezbrojna vjernika mnotva, mada ne mogu svi po redu i skroz oito razjasniti ulananost duhovnoga shvaanja, ipak su gotovo svi osvjedoeni da se ne smije tjelesno shvatiti ni obrezan je ni subotnji odmor ni prolijevanje ivotinjske krvi ni odredbe to ih je Bog u tome smislu predao Mojsiju. Nema sumnje da to poimanje svima poklanja snaga Duha Svetoga. 3. Postoje, jamano, mnogobrojna shvaanja u odnosu na Krista. Krist je, dodue, Mudrost. Ipak snagu Mudrosti ne obavlja niti ini u svima ve iskljuivo u onima koji u njemu nastoje oko mudrosti. Nazvan je i lijenikom (Mt 9, 12). Ali se ne odnosi prema svima kao lijenik ve jedino spram onih koji su shvatili jad svoje bolesti te se utjeu njegovu milosru kako bi zadobili zdravlje.

Mislim da isto vrijedi i za Duha Svetoga. U njemu je sveobuhvat darova. Jednima se, naime, po Duhu daje rije mudrosti, drugima rije znanja, treima vjera (1 Kor 12, 89). Tako u pojedincima koji mogu Duha primiti sam Duh postaje i tako se shvaa ono to je potrebno ovjeku koji je zavrijedio imati na njemu dijela. Oni koji uju da se Duh u Evanelju (Iv 14, 16) naziva Parakletom, ali ne primjeuju te diobe i razlike niti vode rauna o tome na temelju kojega se djela i ina Duh tako zove, Duha su usporedili s ne znam kakvim niskim duhovima. Time su pokuali uznemiriti Kristove crkve i zametnuti pozamane razmirice meu braom. Meutim, Evanelje pripisuje Duhu silnu mo i uzvienost. Tvrdi da Apostoli nisu mogli razumjeti ono o emu Spasitelj htjede da ih poui sve dotle dok nije doao Duh Sveti (Iv 16, 1213) koji se ulio u njihove due pa je mogao da ih prosvijetli u svezi s razliitou vjere u Trojstvo. Spomenuti krivovjernici zbog umne nesposobnosti nisu u stanju povezano izloiti to je pravo. ak su nesposobni pomno sasluati to mi tvrdimo. O boanstvu Duha misle manje nego je dostojno. Predali su se zabludama i obmanama. Njih je vie iskvario duh koji vodi u zabludu (l Tim 4, 1) nego rasvijetlile pouke Duha Svetoga. Tako i Apostol kaza: Oni slijede nauk zlih duhova koji brane brak. To je na propast i unitenje mnogih. Ue nepotrebno uzdravanje od jela (1 Tim 4, 13). Nevine due zavode toboe kruim opsluivanjem. 4. Potrebno je, dakle, znati da je Paraklet Duh Sveti i da pouava u onome to je od onoga to se moe iskazati rijeju i to je recimo neiskazivo te to ovjeku nije doputeno rei (2 Kor 12, 4) i to se, drugim rijeima, ljudskim govorom ne da naznaiti. Pavao ree: Nije doputeno. Drim da je to kazao u smislu ne moe se. Tako biljei: Sve je doputeno, ali sve nije na korist. Sve se doputa. Ipak sve ne izgrauje (1 Kor 10, 23). Apostol za ono kae da nam je doputeno to stoji u naoj moi jer to moemo i imati.

Rije Paraklet, primijenjena na Duha Svetoga, dolazi od paraklesis i znai utjeha. Ako, naime, tko zaslui imati dijela na Duhu Svetome te spozna neizreciva otajstva, bez sumnje stjee utjehu i radost. Poto po Duhu objavitelju shvati razloge svega to biva, zato i kako se sve dogaa, njegovu duu ne moe vie nita smesti. Takav ne moe podlei nikakvom osjeaju tuge. Vie ga nee nita prestraiti. On pristaje uz Boju Rije i Boju Mudrost. U Duhu Svetome izgovara: Isus je Gospodin (1 Kor 12, 3). Spomenusmo, dakle, Parakleta i po svojim sposobnostima izloismo to o tome treba misliti. Ali se i na Spasitelj u Ivanovoj poslanici naziva Parakletom. Tu pie: Ako tko od nas sagrijei, imamo kod Oca Parakleta, Isusa Krista, Pravednika. On je zadovoljtina za nae grijehe (1 Iv 2, 12). Pogledajmo da li moda na tome mjestu naziv Paraklet kazan o Spasitelju znai neto drugo nego kada je upotrijebljen za Duha Svetoga. ini se da izriaj Paraklet, pripisan Spasitelju, znai zagovornik jer Paraklet znai oboje: tjeitelj i zagovornik. Na temelju izreke koja slijedi on je zadovoljtina za nae grijehe imam dojam da izraz Paraklet u odnosu na Spasitelja prvenstveno oznauje zagovornika. Pie, naime, da se kod Oca zauzima zbog naih grijeha. U sluaju Duha Svetoga Paraklet mora naznaiti tjeitelj jer Duh prua utjehu duama. On im otvara i objavljuje smisao duhovnoga znanja.

Osmo poglavlje

O dui 1. Sam redoslijed trai da poslije uinjenoga openito istraujemo o dui i da se .polazei od niih bia popnemo do viih. Drim da nitko ne sumnja da sva iva bia pa i ona to borave u vodi imaju duu. To je sud opega miljenja svih ljudi. Ali je i potvrda vlasti Svetoga pisma. Ono veli: Naini Bog silne nemani i svaku duu ivotinja koje gmiu i koje dadoe vode po njihovim vrstama (Post 1, 21). Isto potvruje i ope shvaanje razuma u ljudi koji odmjerenim rijeima odreuju pojam due. Na ovaj se, naime, nain oznauje dua: dua je bitak s predodbenom sposobnou i s nagonima. Razumije se da to dolikuje kazati o svim ivim biima pa i onima to ive u vodama. Ali isto duino odreenje prikladno pristaje i pticama. I Pismo prua potvrdu u jednoj drugoj izreci. Kae: Neete jesti krvi jer krv je dua u svakome tijelu. Neete jesti duu s tijelom (Lev 17, 14). Tu se najoitije naznauje da je u svim ivim biima krv njihova dua. Ali ako stoga to Pismo tvrdi da je u svakome tijelu dua njegova krv netko zapita to je s pelama, osama, mravima i s biima u vodi kao to su kamenice i puevi i sa svim ostalim ivotinjama u kojima nema krvi, a jasno je da su iva bia ovo valja odgovoriti: mo koju snaga crvene krvi posjeduje u drugim ivotinjama, u navedenima sadri ona

tekuina koja je u njima, iako je druge boje. Ako je bit ivotna, nije uope vano kakva je boja. Ope miljenje uope ne dvoji da stoka i blago posjeduje duu. Ali oevidno je i miljenje boanskoga Pisma. Bog izjavljuje: Neka zemlja proizvede ivu duu po vrsti etveronoce, gmazove i zemaljske ivotinje po vrsti (Post 1, 24). S obzirom na ovjeka nitko ne sumnja o tome niti bi tko trebao postavljati pitanje. Ipak boansko Pismo naznauje: Bog udahnu u njegovo lice ivotni dah i ovjek posta iva dua (Post 2, 7). Preostaje pitati o aneoskome redu: da li aneli imaju duu ili jesu li oni due. Isto vrijedi za ostale boanske i nebeske moi kao i protivne sile. Nigdje nismo nali nikakve potvrde u Pismu da bi aneli ili boanski dusi, Boji sluitelji, imali duu ili bili due. Ipak veina ljudi misli da ta bia imaju duu. O Bogu pak naosomo ovo zabiljeeno: Svoju u duu staviti na onu duu koja bude jela krv. Iskorijenit u je iz njezina naroda (Lev 17, 10). Drugdje itamo: Ne prihvaam vae mlaake, subote i veliki dan. Moja dua mrzi vae postove, svakodnevlja i vae sveanosti (Iz 1, 1314). U Dvadeset prvome psalmu pie o Kristu sigurno je da je psalmist taj psalam sastavio polazei od Kristove osobe kako to potvruje Evanelje (Mt 27, 46) ovako: Ti pak, Gospodine, ne odlai svoju pomo. Pogledaj na moju obranu. Izbavi moju duu od koplja i moju jedinicu iz pasje ape (Ps 21, 2021). Postoji, razumije se, jo mnogo drugih svjedoanstava o dui utjelovljenoga Krista. 2. Ako se zagledamo u narav utjelovljenja, ona otklanja svako pitanje o Kristovoj dui. Kao to je Krist zaista imao tijelo, uistinu je posjedovao i duu. Ali teko je misliti i izloiti kako treba shvatiti injenicu to se u Pismima napominje Boja dua. Mi, naime, jednom zauvijek priznasmo da je Boja narav jednostavna, bez primjese i nekakvoga dodatka. Usprkos tome ponekad se, ma kako to valjalo shvatiti, govori o Bojoj dui. O Kristu se, u tome smislu, uope ne sumnja. Polazei otuda meni se ne ini ludim ako takva to kaemo i mislimo o svetim anelima i ostalim ne-

beskim moima. Uvjet je da se i na njih protegne spomenuto obiljeje due. Tko e moi zanijekati da su ta bia s razumnim predodbama i da se gibaju? Ako je odreenje po kojem je dua bitak koji je razumno osjetljiv i koji se giba tono, odnosi se, imamo dojam, i na anele. to je u njima drugo doli razumno osjeanje i gibanje? Bia pak na kojima se obistinjuje jedan te isti oblik odreenja, imaju, bez dvojbe, jednu te istu bit. Apostol Pavao biljei da postoji stanoviti duevni ovjek. Ali nijee da takav moe primiti ono to pripada Bojemu Duhu. Takoer kae da se takvome ovjeku nauk Duha Svetoga priinja ludim. Takav ne moe spoznati to se duhovno razabire (1 Kor 2, 14). Na drugome mjestu tvrdi (1 Kor 15, 44) da se sije duevno tijelo, a da uskrsava duhovno tijelo. Apostol time pokazuje da pri uskrsnuu pravednika u onima koji zaslue blaeni ivot nee biti niega duevnoga. Zato istraujemo da li moda postoji kakva bit koja je upravo stoga to je dua neto nesavreno. Kada pak stanemo redom i pojedinano raspravljati, ispitat emo da li je dua radi toga nesavrena jer je otpala od savrenosti ili ju je Bog takvom sazdao. Duevni ovjek ne prihvaa to pripada Bojemu Duhu (1 Kor 2, 14). Zbog toga to je duevan, ne moe shvatiti bolju, to jest boansku narav. Pavao, elei moda da nas oitije poui to je ono po emu smo sposobni razumjeti ono to pripada Duhu, a to su duhovne zbilje, s Duhom Svetim radije vee i spaja duh nego duu. Smatram da to naznauje kada veli: Molit u s duhom, molit u i s pameu. Psalam u rei s duhom. Kazat u ga i s pameu (1 Kor 14, 15). Apostol ne kae da e moliti s duom ve s duhom i pameu. Isto tako ne izjavljuje da e s duom govoriti psalam nego s duhom i pameu. 3. Moda e netko ovo zapitati: ako pamet i duh mole i pjevaju psalme i ako upravo pamet prima savrenost i spasenje, kako Petar moe rei: Vi postiete cilj vjere spasenje svojih dua (1 Pt 1, 9)? Ako dua ne moli s duhom niti pjeva psalme, kako se moe nadati spasenju? Ili se, kada prispije blaenstvu, vie nee nazivati duom? Pogledajmo da li se moda na to

smije ovako odgovoriti. Spasitelj je doao spasiti to je bilo izgubljeno (Lk 19, 10). Ali poto se spasi, vie nije propalo to se ranije zvalo propalim. Moda se na taj nain duom naziva to treba spasiti. Meutim, kada je dua ve spaena, oslovljuje se izriajem svoga boljega dijela. Nekima se pak ini da moemo i ovo dodati: ono to je propalo, bez sumnje je postojalo prije nego je propalo. Tada je bilo neto drugo ne znam to to nije bilo propalo i opet e postojati kada vie ne bude izgubljeno. Tako je i s duom koja se naziva izgubljenom. Bila je nekada, dok jo nije bila izgubljena, neto. Zato se dade rei da e dua, poto se oslobodi propasti, moi iznova biti ono to je bila prije nego je propala i nazvala se duom. Neki znatieljniji istraivatelji misle da se ve iz samoga znaenja rijei psykhe dade izvui ne malo tumaenje. Boanska, naime, rije kaza da je Bog oganj. Veli: Na je Bog oganj koji saie (Heb 12, 29). Ali i o aneoskoj biti kae ovako: On svoje anele ini duhovima i svoje slubenike plamenom koji pali (Heb 1, 7). Drugdje itamo: Ukaza se aneo Gospodnji u ognjenome plamenu u kupini (Izl 3, 2). Uz to primismo naredbu da budemo arki u duhu (Rim 12, 11). Time se nema dvojbe naznauje da je Boja Rije ognjena i vrua. Ali i prorok Jeremija u od onoga koji mu davae naputke: Stavih, evo, svoje rijei vatru u tvoja usta (Jer 5, 14). Kao to je, prema tome, Bog vatra i aneli ognjeni plamen, a sveti duhom arki, vrijedi i suprotno. Oni koji su otpali od ljubavi prema Bogu, bez sumnje su ohladnjeli u ljubavi prema njemu. Zato se kae da su postali hladni. Sam Gospodin veli: Zbog toga to se umnoilo bezakonje, ljubav e mnogih ohladnjeti (Mt 24, 12). Takoer primjeujemo da je sve to se u Svetim pismima usporeuje s protivnikom silom uvijek hladno. avao se naziva zmijom (Otk 12, 9) i nemani (Otk 20, 2). Ima li pak to hladnije od toga? Veli se, naime, da adaja gospodari vodama (Ez 29, 3). Jasno je da se to odnosi na neki zli duh. I prorok naznauje da se neman nalazi u moru (Ez 32, 3). Na drugome mjestu izjavljuje: Potegnut u sveti ma na zmaja zmiju u

bijegu; na zmaja zmiju pokvarenu. I on e ga progutati (Iz 27, 1). Ponovno veli: Kada bi se ak udaljili od mojih oiju i sili na dno mora, tu u narediti zmaju i on e ih ugristi (Am 9, 3). U Johu je reeno: On je kralj svega to je u vodama (Job 41, 26). Prorok javlja da sa sjevera dopiru zla na sve koji obitavaju zemlju (Jer 1, 14). Sjever pak u Pismima oznauje hladni vjetar. Pie u Mudrosti: Hladni vjetar sjeverac (Sir 43, 20). I to se nema sumnje odnosi na avla. Ako se, dakle, ono to je sveto naziva vatrom, svjetlom i arom, a suprotno hladnim i ako se veli da je ljubav u grenika ohladnjela (Mt 24, 12), moramo pitati da li moda rije psykhe nije nastala i oblikovala se na temelju injenice to se dua ohladila s obzirom na boanskije i bolje stanje. To znai da bi se dua ohladila u odnosu na svoju prirodnu i boansku toplinu i zbog toga nalazila u svome sadanjem stanju koje izraava ime to ga posjeduje. Potrai, napokon, da li e lako nai u Svetim pismima da se u strogome smislu pohvalno upotrebljava rije dua. U pokudnome smislu dolazi esto. Tako ovdje: Zla dua upropauje onoga tko je ima (Sir 6, 4). Takoer: Umrijet e dua koja grijei (Ez 18, 4). Kazano je: Sve su due moje. Moja je oeva i sinova dua. Stoga je dosljedno dodano: Dua koja vri pravednost spasit e se, a dua koja grijei, umrijet e Ez 18, 4). Zamjeujemo, dakle, da je Pismo uz duu vezalo to je greno, a preutjelo to je dostojno hvale. Treba, prema tome, pogledati nije li dua, kako ve rekosmo, to ime dobila na osnovu znaenja izraza psykhe. Ona se, naime, ohladnjela u aru pravednih i sudjelovanju na boanskoj vatri. Ipak nije izgubila sposobnost da se vrati u stanje ara u kome je bila na poetku. I prorok, ini se, eli takva to oznaiti kada kae: Vrati se, duo moja, u svoj spokoj (Ps 114, 7). Sve to imamo dojam dokazuje da je um, otpavi od svoga stanja i dostojanstva, postao i naziva se duom. Ali ako se dua obrati i popravi, ponovno postaje umom. 4: Ako s tim stoji tako, ne smije se, smatram, misliti da je pad uma i njegovo kvarenje bilo u svih

isto. Izmjena je razuma u duu vea ili manja. Zato neke due uvaju neto od prvotne moi, neke nita ili veoma malo. Tu lei razlog to su neki ljudi ve od rane dobi ari u otrini uma, drugi sporiji, a neki se raaju tupi i gotovo nepouljivi. to pak rekosmo o preobrazbi uma u duu i o drugome to se na to odnosi, neka itatelj za se pomno istrai i ispita. Mi smo to iznijeli, ali izneseno ne drimo za utvrenu istinu nego za predmet koji se na uobiajeni nain ispituje i razlae. italac e raspravi dodati i ovo: od onoga to je u Evanelju zabiljeeno u svezi sa Spasiteljevom duom, jedno joj se pripisuje pod nazivom due, a drugo je dodijeljeno pod rijeju duh. Kada se eli naznaiti kakva patnja ili uznemirenost, upotrebljava se izriaj dua. Tako S,pasitelj veli: Sada je uznemirena moja dua (Iv 12, 27). Takoer kae: Moja je dua na smrt alosna (Mt 26, 38). Isto tako: Nitko od mene ne uzima moju duu. Ja je sam od sebe polaem (Iv 10, 19). Ali u Oeve ruke preporua duh (Lk 23, 46), a ne duu. Kada pak veli da je tijelo slabo, ne dodaje da je dua spremna ve duh (Mt 26, 41). Otuda izlazi da je dua neto po sredini izmeu slaboga tijela i spremnoga duha. 5. Moda e netko u svezi s onim to uvodno spomenusmo izai pred nas i rei: u kojem se smislu govori o Bojoj dui? Tome emo ovako odgovoriti: sve to se kao tijelo pripisuje Bogu na primjer prsti, ruke, oi, usta, noge ne oznauje, po nama, ljudske udove ve ti nazivi tjelesnih djelova izrazuju stanovite Boje moi. Stoga treba smatrati da je neto drugo naznaeno izriajem Boja dua. Ako je doputeno da u tome pitanju jo neto sa svom smionou reknemo, moda se izriaj Boja dua moe shvatiti kao naznaka za jedinoroenoga Bojega Sina. Kao to, naime, dua koja je nazona u itavu tijelu sve giba, ini i obavlja, tako i Boji Sin koji je Boja Rije i Mudrost dopire i dolazi do svake Boje moi jer je u nju uvrten. Moda se Bog u Pismima (Post 3, 8) naziva i opisuje kao tijelo da bi se istaknulo spomenuto otajstvo.

Takoer treba ispitati da li moda izraz Boja dua ne smjera na Bojega Jedinoroenca koji je doao na ovo mjesto tuge i siao u dolinu plaa (Ps 83, 7) te se naao na podruju naega ponienja kako stoji u Psalmu: Ponizio si nas na mjestu tuge (Ps 43, 20). Znam, napokon, da su neki kada su tumaili ono to kaza Spasitelj u Evanelju: alosna je moja dua sve do smrti (Mt 26, 38) to primijenili na Apostole. Krist bi ih nazvao svojom duom jer su bolji od ostaloga tijela. Budui da se sveobuhvat vjernika naziva Kristovim tijelom (1 Kor 12, 27), tumai rekoe da Apostole, ukoliko su bolji od ostaloga mnotva, moramo shvatiti kao Kristovu duu. To smo koliko smo mogli iznijeli o razumnoj dui. Sve je to radije ono o emu e itatelji raspravljati negoli je rije o utvrenom i odreenom. to se pak tie due u ivotinja i ostalih nijemih stvorenja, neka je dovoljno to smo sprijeda kratko i jasno kazali.

Deveto poglavlje

O svijetu, gibanjima razumnih stvorenja zlih i dobrih i o njihovim uzrocima 1. Vratimo se sada rasporedu koji je predloen za razglabanje. Promotrimo poetak stvorenja razumije se do one mjere do koje je duh sposoban motriti taj iskon Bojega stvaralakoga ina. Valja drati da je Bog na poetku stvorio toliki broj razumnih ili umnih stvorenja ma kako ve trebalo zvati duhove o kojima smo ranije govorili za koji je predvidio da e biti dostatan. Sazdao ih je, sigurno, poto je u sebi unaprijed utvrdio stanoviti broj. Ne smijemo, kao neki, smatrati da stvorenja nemaju mee jer gdje nema granice, ne moe biti obasizanja ni ograenja. Kada bi bilo kako protivnici misle, Bog ne bi mogao sadravati ni brinuti se za ono to je nainio. to je od naravi beskrajno, bit e i neobuhvatljivo. Ali Pismo iznosi da je Bog sve stvorio po broju i mjeri (Mudr 11, 20). Stoga se razumnim stvorenjima s pravom pripisuje broj. Toliko ih je koliko ih Boja Providnost moe providiti, njima ravnati i obasizati ih. Mjera e se, posve dosljedno, pripisati tjelesnoj naravi. Vjerujemo da je Bog uistinu toliko stvorio tvari koliko je znao da mu je dovoljna za ureenje svijeta. To su, dakle, bia o kojima drimo da ih je Bog stvorio na samome poetku prije svega ostaloga. Mislimo da se to na skrovitiji nain naznauje onim

u poetku koji navodi Mojsije kada biljei: Na poetku uini Bog nebo i zemlju (Post 1,1). Sigurno je, naime, da se spomenuto ne odnosi na svod i suho tlo nego na ono nebo i onu zemlju od kojih su nazive posudili ovo nebo i ova zemlja koju vidimo. 2. Budui pak da su razumne naravi za koje gore utvrdismo da su nastale u poetku stvorene ukoliko ih prije nije bilo, ve su time to ih nije bilo, pa su poele biti nuno prevrtljive i mogu se mijenjati. Ona, naime, mo koja se nala u njihovu bitku nije tu bila od naravi nego je nastala Stvoriteljevim dobroinstvom. Da, prema tome, jesu, nije im vlastito niti je vjeno. Od Boga im je dato. Toga nije bilo uvijek. Sve pak to je poklonjeno, moe se oteti i moe nestati. Uzrok e odstupanja biti u ovome: ako se gibanje duhova ne upravlja ispravno i razumno. Stvoritelj je duhovima koje je sazdao udijelio volju i slobodne pokrete. Na taj nain dobro u njima postaje njihova svojina. To ostvaruju ukoliko ga uvaju vlastitom voljom. Poetkom odstupanja od dobra postadoe lijenost, munina pri radu na opsluivanju dobra te odvraanje i nemar u odnosu na vie vrednote. Odstupiti pak od dobra nije nita drugo doli pasti u zlo. Sigurno je, naime, da je zlo ovo: biti bez dobra. Otuda dolazi da pojedinac pada u onoliku koliinu zloe u kolikoj se mjeri odrinuo od dobra. Na taj je nain svaki pojedini duh, koji je vie ili manje u svojim gibanjima zanemario dobro, odvuen u protivno od dobra. To je, bez dvojbe, zlo. Otuda je, ini se, Stvoritelj svemira uzeo sjemenje i uzroke za razliitost i raznovrsnost da bi u skladu s razliitou duhova razumnih stvorenja nainio raznovrstan i razliit svijet. Mislim da su razumne naravi s gore navedena razloga prouzroile tu razliitost. Kada govorimo o razliitu i raznovrsnu svijetu, upravo to elimo istaknuti. 3. Ovdje svijetom nazivamo sve to se nalazi povrh nebesa, to je u nebu, na zemlji ili onome to se zove podzemljem i sva druga mjesta koja igdje postoje i bia o kojima se kae da tu ive. Sve se to, dakle, zove svijetom.

Za neka se bia u tome svijetu kae da su nadnebeska. Ona borave u blaenijim obitavalitima. Ogrnuta su nebeskijim i sjajnijim tijelima. I meu njima opaamo velike razlike. Tako, primjerice, Apostol kae: Jedno je slava sunca, drugo mjeseeva slava i opet drugo slava zvijezda. Zvijezda se, naime, od zvijezde razlikuje slavom (1 Kor 15, 41). Neka stvorenja nose naziv zemaljska. Rije je o ljudima. Ali ni meu njima razlika nije sitna. Jedni su od njih barbari, drugi Grci. Meutim, i meu barbarima ima stranijih i groznih, ali i blaih. Neki se slue najodlinijim zakonima, drugi veoma sirovim i krutim. Neki vie posiu za neljudskim i ivotinjskim obiajima nego za uredbama. Ima ljudi koji od poetka ve od svoga roenja ive u ponienju. Podloni su i kao sluge odgojeni. Nalaze se pod gospodarima, vladarima i samosilnicima. Drugi se obrazuju slobodnije i razumnije. Neki ljudi imaju zdravo tijelo. Drugi su od rane dobi bolesni. Jednima nedostaje vid, drugima sluh, treima govor. Neki su tako roeni. Drugi su neposredno poslije roenja lieni navedenih osjetila ili im se takva to dogodilo u odrasloj dobi. Je li uope potrebno opisivati i nabrajati sve nesree ljudskih bijeda? Od njih su jedni slobodni. Drugi su njima pogoeni. Svatko pak moe za svoj raun pojedinano o tome razmiljati i to istraivati. Postoje i stanovite nevidljive moi kojima je povjerena briga o biima na zemlji. Vjerujemo da ni meu njima kao i kod ljudi razlika nije neznatna. Apostol Pavao naznauje da postoje i podzemna bia (Fil 2, 1011). I meu njima se, bez sumnje, na slian nain moe traiti uzrok raznovrsnosti. ini se da bi bilo suvino postaviti pitanje u svezi sa ivotinjama, pticama i onom to ivi u vodama. Ta bia, sigurno, ne smijemo uzeti za prvotna. Ona su drugotnoga izvora. 4. Sve, dakle, to je postalo, nastalo je po Kristu i u Kristu. Tako je reeno. To posve oito naznauje i Pavao. Tvrdi: Jer u njemu je i po njemu stvoreno sve to je na nebu i to je na zemlji, vidljivo i nevidljivo, moi, prvatva, vlasti. Sve je stvoreno u njemu i po njemu (Kol 1, 16). Ali i Ivan isto

pokazuje u Evanelju. Veli: U poetku bijae Rije i Rije bijae kod Boga i Rije bijae Bog. Ona bijae u poetku kod Boga. Sve je postalo po njoj i bez nje nije nita nastalo (Iv 1, 13). I u Psalmima pie: Sve si uinio u Mudrosti (Ps 103, 24). Krist je pak pravednost (1 Kor 1, 30) kao to je Rije i Mudrost. Otuda bez sumnje slijedi da je ono valja to rei to je nastalo u Rijei i Mudrosti takoer nastalo u Pravednosti koja je Krist. To znai da u onome to je stvoreno nema niega nepravedna ni sluajna. Mora se, naprotiv, uiti da je sve onako kako trai propis pravinosti i pravednosti. Siguran sam da se ljudskim umom i izrazom ne moe pojasniti kako bi se kao neto posve pravedna i pravina dalo pojmiti svu tu razliitost i toliku raznovrsnost meu zbiljama. Ipak bi se moglo, ali je uvjet da u poniznosti prostrti molimo samu Rije, Mudrost i Pravednost a to je jedinoroeni Boji Sin da se udostoji po svojoj milosti doi u nae umovanje i tako tajno osvijetliti (1 Kor 4, 5), zatvoreno otvoriti i skrito otkriti. Valja stoga tako dostojno moliti, traiti i kucati da kada molimo zavrijedimo dobiti i kada traimo zasluimo nai i kada kucamo da se zapovjedi da nam se otvori (Mt 7, 78). Mi se, dakle, ne uzdamo u svoju umnost. Ufamo se u pomo same Mudrosti koja je sve nainila i u pomo one Pravednosti koja se, kako vjerujemo, iako se o tome u ovome asu ne moemo jasno izraziti, nalazi u svim stvorenjima. Pokuat emo s nadom u milosre Rijei traiti i ispitivati na koji se nain dade uskladiti sva ta velika razliitost i raznovrsnost svijeta s opim zakonom pravednosti. Rije je, velim, o opoj razloitosti. Zalaziti, naime, u svaki pojedini sluaj bilo bi ludo. Htjeti pak na sve odgovoriti nepametno. 5. Rekli smo, dakle, da je ovaj svijet koji obiljeuje razliitost koju ranije napomenusmo stvorio Bog. Za nj kaemo da je dobar, pravedan i nepristran. Mnogi tome prigovaraju. Tu su u prvome redu ljudi koji potjeu iz Marcionove, Valentinove i Bazilidove kole. Oni tvrde da su naravi u duhova razliite. Njihova primjedba glasi: kako uskladiti s

pravednou Boga koji je stvorio svijet to je nekim biima udijelio boravite na nebesima i to im je ne samo dao bolja obitavalita ve takoer stanoviti uzvieniji i ugledniji stupanj? Jednima dade prvatvo, drugima vlast, treima gospodstva, etvrtima najuzvienija sjedita kod nebeskih sudita. Neka bia sjaju sjajnije od drugih. Sjaje se zvjezdanom blistavou. Pie: Jedno je sjaj sunca, drugo sjaj mjeseca, a tree sjaj zvijezda. Ali i zvijezda se od zvijezde razlikuje po bljetavih! (1 Kor 15, 41). Recimo sve odjednom i ukratko: ako Bogu Stvoritelju ne nedostaje ni volja ni sposobnost da uini najvee i dobro djelo koji je mogao biti uzrok da je stvarajui razumna bia, to jest ono emu je razlog opstanka on sam, neka uinio uzvienijima, a drugima koja su loija i neznatnija dodijelio drugo i tree i jo mnogo nia mjesta? Krivovjernici s obzirom na bia to su na zemlji, uz to, predbacuju da nekima pri roenju u dio pada sretnija sudbina. Tako, na primjer, netko se raa iz Abrahama i kao sin obeanja (Post 12, 2). Drugi od Izaka i Rebeke. Ali i Izak, dok je jo u utrobi, nogu podmee svome bratu (Ho 12, 4). Takoer se veli da ga je Bog zavolio prije nego se rodio (Rim 9, 13). Dodaju i ovo: netko se raa meu idovima gdje nalazi poduku u boanskome Zakonu, netko meu Grcima koji su i sami umni i ljudi velike naobrazbe. Ali neki se raaju meu Etiopljanima koji obino jedu ljudska tjelesa, drugi meu Skitima kod kojih gotovo kao zakon vlada ocoubistvo, trei meu Taurima koji rtvuju goste. Protivnici nam vele: razliitost je meu zbiljama zaista velika. Okolnost u kojoj se tko raa veoma je razliita i raznovrsna. Pri tome, razumije se, slobodna volja nema nikakva znaenja jer nitko osobno ne odabire gdje e se, u kojem narodu i u kojim uvjetima roditi. Ako, dakle, to ne uvjetuje razliitost naravi meu duama te se, vele, zla narav due dodjeljuje zlome narodu, a dobra dobrome to preostaje drugo misliti osim da se sve to zbiva nasumce i sluajno? Ali ako se to pripusti, ne vjeruje se da je svijet sazdao Bog i da njime ravna Providnost. Takoer, ini se, slijedi da ne treba ekati Boji sud u odnosu

na pojedineve ine. to je pak u tome posvemanja istina, zna iskljuivo samo onaj koji pronie sve pa ak i dubine Boje (1 Kor 2, 10). 6. Mi pak, obini ljudi, na slijedei emo nain, da ne bismo, ako utimo, hranili krivo vjerniku bahatost, odgovoriti onim to nam po vlastitim sposobnostima uzmogne pasti na pamet na ono to su prigovorili. Ranije esto pokazivasmo, kako smo mogli, dokazima iz boanskih Pisama da je Bog, Stvoritelj svemira, dobar, pravedan i svemogu. Kada je na poetku stvorio to je htio sazdati a to su razumne naravi , pri stvaranju nije imao drugi poticaj osim samoga sebe, to jest osim svoje dobrote. Budui, dakle, da je on bio uzrok onome to je imalo nastati i kako u njemu nije bilo nikakve razliitosti, mijene ili nemogunosti, jednakim je i slinim stvorio togod je sazdao. U njemu, naime, nije bilo nikakva uzroka za razliitost i raznovrsnost. Ali budui da su sama razumna stvorenja kako esto pokazivasmo i kako emo jo jednom na svome mjestu pokazati bila obdarena mou slobodnoga izbora, svako je od tih stvorenja vlastita slobodna volja po nasljedovanju Boga zvala na savrenost ili po nemaru odvlaila u porok. To je kako smo ve kazali bilo vrelom razliitosti meu razumnim biima. Razliitost, prema tome, nije potekla iz Stvoriteljeve volje ili njegove rasudbe ve iz odluke vlastite slobode. Bogu se pak inilo pravednim da se za svoje stvorenje brine po njegovoj zasluzi. Zato je razliitosti izmeu duhova sveo na suglasje jednoga jedinstvenog svijeta. Svijet je uredio poput jedinstvene kue u kojoj moraju postojati ne samo zlatni i srebrni sudovi nego isto tako drveni i glineni jedni za asnu, drugi za neasnu uprabu (2 Tim 2, 20). Sluio se tim razliitim sudovima duhovima ili dusima. Smatram da otuda dolaze uzroci razlike u ovome svijetu. Inae boanska Providnost ravna svako pojedino bie u skladu s raznovrsnou njegovih pokreta, stavova i nakana. Stoga se Stvoritelj ne moe drati nepravednim. On je sa svakim rasporedio po zasluzi i u skladu s prethodnim uzrocima. Takoer se ne

moe misliti da je srea ili nesrea ili bilo koja druga okolnost kod pojedinanoga roenja neto sluajno. Ne smije se, podjednako, vjerovati da postoje razliiti stvoritelji i razliite naravi dua. 7. Meni se zaista ini da ni Sveto pismo nije posve preutjelo razlog navedene tajne. Apostol Pavao, raspravljajui o Ezavu i Jakovu, tvrdi: Dok se jo uope nisu bili ni rodili niti uinili to dobra ili zla da bi ostala na snazi odluka koja se odnosi na njihov izbor po Bogu nije na temelju djela ve zbog onoga koji je pozvao reeno da e stariji sluiti mlaemu. Pie: Jakova sam volio, a Ezava mrzio (Rim 9, 1114). U nastavku ulomka Pavao sam sebi predbacuje i odgovara. Veli: to emo, dakle, kazati? Zar je u Boga nepravda? Da bi nam pruio prigodu da to traimo i da ispitujemo na koji se nain to ne zbiva bez razloga, sam je sebi odgovorio i rekao: Daleko od toga! Imam dojam da isto pitanje to se postavlja u tezi s Ezavom i Jakovom vrijedi za sva nebeska bia, za zemaljska stvorenja i stanovnike podzemlja. Za sve se, mislim, moe kazati to je Pavao ondje rekao: Dok se, naime, jo ne rodie niti poinie to dobra ili zla [...] Dok jo stvorenja nisu nastala niti uinila neko dobro ili zlo kako bi ostala na snazi Boja odluka u skladu s izborom neka su stvorenja stvorena nebeskima, neka zemaljskima, a trea podzemnima. Tako neki umuju. Po njihovu sudu bia nisu takvima stvorena na osnovu djela ve po volji onoga koji ih je dozvao u opstanak. to emo, dakle, kazati ako s tim stoji tako? Postoji, prema tome, u Bogu nepravda? Daleko od toga! Ako pomnije istraimo Pisma u pitanju Ezava i Jakova, uviamo da u Boga nema nepravde, iako se veli da e stariji sluiti mlaemu i premda je to kazano dok se jo nisu rodili niti su to u ovome ivotu uinili. Takoer zakljuujemo da nije nepravda to je Jakov, dok je jo bio u utrobi, istisnuo svoga brata. Drimo, naime, da ga je Bog s pravom zavolio na temelju zasluga prethodnoga ivota. Zato je zavrijedio da bude pretpostavljen bratu. Isto vrijedi za nebeska stvorenja, ako opazimo da razliitost meu njima nije od poetka ve da Stvori-

telj pojedinim biima odreuje razliitu ulogu prema dostojanstvu zasluge i na temelju prethodnih uzroka. To zacijelo dolazi otuda to je svatko stvoren od Boga kao duh ili razumno bie koje samo sebi na osnovu pokreta svoje pameti i osjeaja svoje due vie ili manje priskrbljuje zasluge po kojima ga Bog ljubi ili mrzi. Meutim, neka su bia meu onima koja su najvie zasluila dobila naredbu da za ureenje svijeta s ostalima trpe i da niima priskau u pomo. Tako postaju dionici Stvoriteljeve strpljivosti. To veli i sam Apostol. Biljei: Stvorenje je podloeno ispraznosti, ali ne od svoje volje nego zbog onoga koji ga podloi u nadi (Rim 8, 20). Moramo, dakle, imati pred oima tvrdnju koju je Apostol postavio u vezi s roenjem Ezava i Jakova. Rekao je: Zar je u Bogu nepravda? Daleko od toga! Drim tonim ako se ista misao protegne na sva stvorenja. Gore, naime, rekosmo da se Stvoriteljeva pravednost mora oitovati u svemu. To bi se, po mome sudu, ukazalo jo oitije kada bi svako pojedino bie meu nebesnicima, zemnicima i podzcmnicima samo u sebi nosilo uzroke razliitosti to prethode tjelesnome roenju. Sve je, naime, stvorila Boja Rije i njegova Mudrost. Sve je pak rasporedila Boja Pravednost. Bog se za sve brine po milosti svoga milosra. Sve potie da se utekne svim moguim lijekovima i sve poziva na spasenje. 8. Nema sumnje da e se na Sudnji dan dobri odijeliti od zlih i pravedni od nepravednih. Svakome e se pojedincu po Bojoj rasudbi, ali snagom vlastite zaslube, dodijeliti mjesto koje je dostojno pojedinaca. To emo, ako Bog dade, u nastavku pokazati. Drim pak da je takva to ve i ranije uinjeno. Valja, naime, vjerovati da Bog sve ini i uvijek rasporeuje na temelju rasuivanja. Apostol ui: U velikoj kui ne postoji samo zlatno i srebreno posue ve i drveno i od gline. Jedno je za asnu, a drugo za prostu upotrebu. Takoer dodaje: Ako se tko oisti, bit e posveeni sud za asnu uporabu koristan Gospodinu i spreman na svako dobro djelo (2 Tim 2, 2021).

Apostol time bez dvojbe pokazuje da e onaj tko se oisti dok je u ovome ivotu biti spreman za svako dobro djelo u buduem vijeku. Ali isto tako da e onaj tko se nije oistio biti po koliini svoje neistoe sud neasne, to jest nedostojne uporabe. Jednako je, dakle, mogue misliti da je i ranije bilo razumnih sudova koji su bili vie ili manje isti koji su se oistili ili se nisu oistili. Tako je svaki pojedini sud u skladu s mjerom svoje istoe odnosno neistoe primio mjesto, predio, okolnost roenja i vrenje dunosti u ovome svijetu. Bog svime time do u tanine ravna snagom svoje Mudrosti. Sve razluouje upravom svoga rasuivanja. Sve je rasporedio po najpravinijoj naknadi ve prema tome koliko kome treba po zasluzi pritei u pomo i za nj se brinuti. U tome se savreno oituje zakon pravinosti. Nejednakost uvjeta opsluuje pravinost koja dolazi iz naplate po zaslugama. Ali po istini i skroz jasno razloge tih zasluga u pojedinim sluajevima pozna jedino Bog i Jedinoroenac, njegova Rije i Mudrost, kao i Duh Sveti.

Deseto poglavlje

Uskrsnue i sud 1. Naa nas je rasprava podsjetila na budui sud, naplatu i kazne za grijehe kojima prijete Sveta pisma. Isto se nalazi u crkvenome propovijedanju. U vrijeme suda grenicima je pripremljen vjeni oganj (Mt 25, 41), izvanjske mrkline (Mt 8, 12), tamnica (1 Pt 3, 19) i pe (Mt 13, 42). I tome slino. Pogledajmo to treba i o tome misliti. Da bismo pak tome prili prikladnim redom, ini mi se da najprije treba uspostaviti raspravu o uskrsnuu. Tako emo saznati to e pasti pod kaznu ili dospjeti u spokoj i blaenstvo. O tome smo potpunije raspravljali u drugim knjigama koje sroismo o uskrsnuu. Tu smo pokazali to o tome drimo. Ali se ne ini ludim ako poneto i sada otuda uzmemo. To je zbog slijeda u razlaganju i nadasve radi toga to se neki prvenstveno krivovjernici spotiu o tu crkvenu vjeru. Dre neim glupim i posve ludim ako vjerujemo u uskrsnue. Takvima, mislim, treba odgovoriti na nie naznaeni nain. Uz uvjet pak da sami priznaju da postoji uskrsnue od mrtvih neka odgovore to je drugo umrlo ako ne tijelo? Stoga e se uskrsnue i odnositi na tijelo. Zatim neka kau misle li da emo se poslije uskrsnua sluiti ili ne tjelesima? Smatram da stoga jer Pavao ree da se sije duevno tijelo, a da e uskrsnuti duhovno tijelo (1 Kor 15, 44) ni oni nee

moi nijekati da tijelo uskrsava ili da emo se po uskrsnuu sluiti tjelesima. to onda? Ako je sigurno da emo se sluiti tjelesima i budui da se propovijeda da e ustati tjelesa koja su pala u strogome se smislu samo tada kae da neto ustaje ako je ranije palo nema sumnje da tjelesa uskrsavaju kako bismo se njima ponovno poslije uskrsnua zaodjeli. Jedno, dakle, ovisi o drugome. Ako, naime, tjelesa uskrsavaju, bez dvojbe uskrsavaju da nam budu odijelom. I ako je nuno da budemo u tjelesima a to je zacijelo nuno , moramo biti u svojim tjelesima, a ne u tuima. Ako je istina da tjelesa uskrsavaju i da uskrsavaju kao duhovna, nema sumnje da uskrsavaju od mrtvih poto odbacie raspadljivost i odloie smrtnost. Tako se veli. Inae bi bilo izlino i uzaludu da netko uskrsne od mrtvih pa da iznova umre. To se moe jasnije shvatiti ako pomno uoimo vlastitost duevne puti koja se sije u zemlju, ali poprima svojstvo duhovnoga tijela. Sama snaga i milost uskrsnua iz duevne puti izvodi duhovno tijelo. Preobraava je iz nedostojnosti u slavu (1 Kor 15, 4244). 2. Budui da krivovjernici sebe smatraju veoma uenim i nadasve umnima, zapitat emo ih da li svako tijelo ima neki oblik, da li ga oblikuje stanovito oblije. Ako kau da postoji tijelo koje ne oblikuje nikakav lik, vidjet e se da su od svih najneukiji i najlui. Nitko, naime, to nee nijekati osim ako je skroz tu svakoj obrazovanosti. Ali ako odgovore kao to je posve prirodno da svako tijelo oblikuje neki odreeni lik, opet emo ih pitati da li mogu pokazati lik i opisati duhovno tijelo (1 Kor 15, 44). Razumije se da to nee moi na nikakav nain. Ali od njih emo traiti i razlike meu onima koji uskrsavaju. Kako e pokazati da je istina to je kazano: Jedno je meso u ptica, drugo u riba. Postoje nebeska i zemaljska tjelesa. Ali jedno je slava u nebesnika, drugo u zemnika. Jedno je slava sunca, drugo slava mjeseca, tree slava zvijezda. Zvijezda se od zvijezde razlikuje po slavi. Tako je i s uskrsnuem mrtvih (1 Kor 15, 3942). Neka nam, slijedei primjer nebeskih tje-

lesa, pokau razlike u slavi meu onima koji uskrsavaju. Ako pou od nebeskih tjelesa i na bilo koji nain pokuaju nai neko tumaenje za spomenute razlike, trait emo od njih da i usporedbom sa zemaljskim tijelima odrede razlike u uskrsnuu. Mi pak zbilju shvaamo ovako: Apostol je htio naznaiti kolika je razlika u slavi (1 Kor 15, 43) izmeu onih koji uskrsavaju. Rije je o svetima. U tu je svrhu segnuo za usporedbom s nebeskim tjelesima i kazao: Jedno je slava sunca, drugo slava mjeseca, drugo opet slava zvijezda (1 Kor 15, 41). Bilo mu je takoer do toga da istakne i razlike meu onima koji e, iako se nisu oistili u ovome ivotu, doprijeti do uskrsnua. Rije je o grenicima. Tu se posluio primjerom zemaljskih tjelesa i zabiljeio: Jedno je tijelo u ptica, a drugo u riba (\Kor 15, 39). Dostojno je da se nebesko usporedi sa svetima, a zemaljsko s grenicima. To kazasmo protiv onih koji nijeu uskrsnue mrtvih, to jest uskrsnue tjelesa. 3. Sada rije upravljamo protiv nekih od naih koji zbog pomanjkanja u razumijevanju ili radi nedostatka pri tumaenju zastupaju veoma nezgrapno i odbacivo poimanje tjelesnoga uskrsnua. Njih emo pitati: kako shvaaju da se duevno tijelo mora izmijeniti milou uskrsnua i postati duhovno te kako tumae da e ono to se sije u slabosti i kako e se ono to je u raspadljivosti preobraziti u neraspadljivost (1 Kor 15, 4244)? Ako zaista vjeruju Apostolu da je tijelo koje uskrsne u slavi, sili i neraspadljivosti ve postalo duhovno, ini se ludim i protivno Apostolovoj misli rei da se tijelo opet uplie u strasti piiti i krvi. Apostol, naime, posve oito tvrdi: Put i krv nee posjedovati Boje kraljevstvo. Ni raspadljivost nee posjedovati neraspadljivost (1 Kor 15, 50). Kako pak poimlju Apostolovu izjavu: Svi emo se izmijeniti (1 Kor 15, 51)? Tu izmjenu moramo iekivati u smislu onoga slijeda o kojem smo ranije govorili. Dolikuje da se u njoj nadamo neemu to je dostojno boanske milosti. Vjerujemo da e se to zbiti onim slijedom koji opisuje

Apostol: golo se zrno ita ili ega drugoga sije u zemlju; Bog mu, poto je ve ranije uginulo, poklanja tijelo koje hoe (1 Kor 15, 3738. 36). Drimo da i naa tjelesa padaju u zemlju poput zrna. Ali u njima ostaje onaj razlog koji povezuje tjelesnu bit. Mada su tjelesa, razumije se, mrtva, raspala i rasuta, sami e onaj razlog koji se trajno odrava u tjelesnoj biti po Bojoj Rijei tjelesa dignuti iz zemlje. On e ih uspraviti i obnoviti. Taj razlog slii onoj moi koja se nalazi u peninome zrnu. Zrno se raspada i ugiba. Ona ga pak mo obnavlja i vraa u tijelo koje se sastoji od stabljike i klasa. Tako e biti i s onima koji zavrijede postii batinu kraljevstva nebeskoga. Onaj razlog koji obnavlja tijelo i o kome ve govorismo po Bojoj zapovijedi od zemaljskoga i duevnoga tijela uspostavlja duhovno tijelo koje moe boraviti na nebesima. Oni e pak koji su imali niu ili gotovo nikakvu zaslugu ili su bili zadnji i odbaeni primiti slavu i dostojanstvo tijela koje je u skladu s dostojanstvom njihova ivota i njihove due. Bit e to ipak na taj nain da e tijelo i onih koji su odreeni za vjeni oganj i za muke (Mt 25, 41. 46) biti na temelju same uskrsne promjene tako neraspadljivo da ga ni muke nee moi uiniti raspadljivim niti ga unititi. 4. Ako je, dakle, tako sa svojstvom tijela koje e uskrsnuti od mrtvih, pogledajmo sada to znai prijetnja vjenim ognjem (Mt 25, 41). U proroku Izaiji itamo napomenu da svakoga kanjava njegov vlastiti oganj. Prorok veli: Stupajte u svjetlu svoga ognja i u vatri koju sami sebi zapaliste (Iz 50, 11). Te rijei, ini se, naznauju da svaki grenik sebi uie plamen vlastitoga ognja. Nije baen u neku vatru koju je ranije netko drugi naloio ili koja je prije njega postojala. Toj su vatri hrana i gorivo nai grijesi. Njih apostol Pavao naziva drvljem, sijenom i strnjikom (1 Kor 3, 12). Preobilje jela te kakvoa i koliina hrane koja nam se protivi raa u tijelu groznicu. Ognjice su razliite oblikom i trajanjem. U skladu su s mjerom koju prikupljena neumjerenost prua kao tvar i gorivo za vruicu. Kakvoa te tvari koja je skupljena iz razliite

neumjerenosti postaje uzrokom tee ili blae bolesti. Tako je, mislim, i s duom. Poto u se nagomila mnoinu zlih djela i obilje grijeha, sav se taj broj zala u odreeno vrijeme upali kao muenje i uaruje kao kazna. Sama pamet ili savjest po boanskoj moi sve zadrava u sjeanju. Kada grijei, u samu sebe utiskuj e stanovite biljege i oblike grijeha. Svijest e stoga vidjeti pred oima izloenu stanovitu povijest svojih opaina. Vidjet e sve to je ogavno i stidno poinila ili bezbono uradila. Tada e samu svijest progoniti i bosti vlastiti ostani. Bit e svojom vlastitom optuiteljicom i svjedokom. Drim da je to mislio apostol Pavao kada opaa: Meu sobom e se optuivati i braniti misli na Dan kada Bog bude sudio po Isusu Kristu u skladu s mojim evaneljem ljudske tajne (Rim 2, 1516). Otuda treba razabrati da u odnosu na duinu bit sami zli greniki osjeaji raaju stanovita muenja. 5. Da ti se ne bi shvaanje toga uinilo odve teko, moemo se pozvati na one strastvene mane koje obino spopadaju duu tako kada dua gori od ljubavna ara ili kada jc izjeda oganj ljubomore ili zavisti odnosno kada njome potresa ludost srdbe ili je troi golema tuga. Nekima je neizmjernost tih nevolja bila tako nepodnoljiva da im je bilo milije pretrpjeti smrt nego snositi takve patnje. Pitat e zasigurno da li onima koji su bili upleteni u gore navedena zla i mane te nisu mogli, dok su se jo nalazili u ovome ivotu, postignuti nekakav popravak i tako su otili iz ovoga svijeta dostaje kao kazna to se mue onim istim zlim strastima koje ostaju i dalje u njima. Rije je, rekosmo, o gnjevu, bijesu, ludosti i tuzi. Smrtnosni otrov tih strasti nije u ovome ivotu ublaio nikakav lijek popravka. Ili e, pitat e, biti mueni bievima openite kazne dok e se spomenute strasti izmijeniti. Smatram da se moe misliti i na drugu vrst muka. Ako se tjelesni udovi rasipaju i meusobno odvajaju od unutranje ukrtenosti, osjeamo kako nastaje patnja neizmjerne boli. Tako je i s duom. Kada se nae izvan reda, ustrojstva i onoga sklada u kojem ju je

Bog stvorio kako bi mogla dobro djelovati i korisno misliti i ako nije sama sa sobom u skladu po uzglobljenju razumnih poriva, drimo da dua trpi muku i bol zbog svoga vlastitoga nesklada. Osjea nevolju svoje nepostojanosti i nereda. Ali kada vatra, kao sredstvo oienja, proisti rastavljenost i podvojenost u dui, dua e se bez sumnje ojaati u vezanosti. Uspostavit e svoje nutarnje jedinstvo. 6. Jo je puno toga to nam je skriveno. To pozna samo onaj koji je lijenik naih dua. Za ozdravljenje tijela od zala to ih navukosmo hranom i piem ponekad je nuna primjena kruega i goreg lijeka. Katkada nam ak treba, ako tako trai vrst bolesti, oporost eljeza i krutost odsjecanja. Nadvisi li oblik bolesti i to, vatra, naposljetku, saie zlo koje smo u sebi zaeli. Valja pak tim vie smatrati da se i Bog na lijenik kada eli otkloniti zla s naih dua to ih one na se nagomilae razliitou grijeha i opaina slui takvim kaznenim lijeenjima. ak kaznom vatre kanjava one koji su izgubili duino zdravlje. Za te se zbilje slike spominju i u Svetim pismima. Tako boanska rije u Ponovljenome zakonu prijeti da e grenike kazniti ognjicama, studeni i uticom. Muit e ih osuenjem oiju, umnim otuenjem, ludou, sljepilom i bubrenom boleu (Pnz 28, 2229). Tko u preobilju vremena prikupi sve bolesti spomenute u itavome Pismu i navedene pod nazivima tjelesnih patnja u smislu prijetnje grenicima, ustanovit e da su one slikovita naznaka zala i kazna za due. Treba povesti rauna da u onu svrhu kojom lijenici bolesnicima pruaju pomoi kako bi lijeenjem stekli zdravlje i Bog djeluje prema onima koji su pali i zapali u grijehe. Tome je svjedok ono to se nareuje po proroku Jeremiji. Pie: Neka svi narodi iskape au Gospodnje srdbe. Neka piju, luduju i povraaju. Prorok jo prijeti govorei: Ako netko ne bude htio piti, nee se oistiti (Jer 32, 15 16). Otuda se vidi da srdba Boje osvete koristi duinu oienju. Da pak i kaznu koja se kako stoji nanosi ognjem treba shvatiti kao pomo, ui Izaija. O Izraelu zbori ovako: Gospodin e oprati prljavtine sa sionskih sinova i keri. Oistit e duhom suda i duhom spaljivanja krv iz njihove

sredine (Iz 4, 4). 0 Kaldejcima biljei ovo: Posjeduje ognjeno ugljevlje. Na nj sjedni. Bit e ti od pomoi (Iz 47, 1515). Drugdje veli: Gospodin e ih posvetiti u arkome ognju (Iz 66, 1617). U proroku Malahiji itamo: Gospodin e, sjedei, svoj narod pretopiti poput zlata i srebra. Pretopit e i oistit i ponovno saliti oiene Judine sinove (Mal 3, 3). 7. U Evanelju je kazano o zlim upraviteljima da e biti razdijeljeni i da e se jedan njihov dio metnuti s nevjernicima (Lk 12, 4246). To znai da onaj dio koji im nije vlastit treba otii drugamo. Tu se, bez sumnje, izrazuje neka vrst kazne za one kojima se duh mora odijeliti od due. Tako se barem meni ini. Ali ako valja shvatiti da je tu rije o Duhu boanske naravi o Duhu Svetome , mislimo da je navedeno reeno o daru Duha Svetoga. Na krtenju ili po milosti Duha nekome se poklanja rije mudrosti odnosno rije znanja (1 Kor 12, 8) ili bilo koji drugi dar. Meutim, ne upravili se njime kako dolikuje nego se recimo ukopa u zemlju (Mt 25, 25) ili svee u rubac (Lk 19, 20), od due se oduzima dar Duha. Onaj dio to preostaje bit due postavlja se s nevjernicima. Odvaja se i rastavlja od onoga Duha s kojim je bit due trebala prebivati jer ako je povezana s Gospodinom, s njime je jedan Duh (1 Kor 6, 17). Meutim, ako navedeno ne moramo primijeniti na Bojega Duha ve na samu duinu narav, duinim se boljim dijelom naziva onaj koji je nastao po Bojoj slici i slinosti (Post 1, 26). Drugi je njezin dio onaj koji je naknadno dodan poslije pada slobodne volje. Taj je dio protivan naravi prvotnoga sazdanja i istoe. On se, ako je prijateljski i drag tjelesnoj tvari, kanjava sudbinom nevjernika. Ali spomenuta se podjela dade shvatiti i na trei nain. Uz svakoga se, naime, pa i najmanjega vjernika po rijei (Mt 11, 11) nalazi aneo koji uvijek gleda lice Boga Oca. Tako veli Spasitelj (Mt 18, 10). Taj je aneo zaista jedno s onim koga vodi. Ali ako voeni po neposlunosti postane nedostojan, veli se da se aneo oduzima od njega. Tada se njegov dio dio ljudske naravi odvaja od Bojega dijela i

alje k nevjernicima. Nije vjerno slijedio opomene anela koga mu je Bog dodijelio. 8. Drim da ni izvanjske tmine (Mt 8, 12) ne smijemo smatrati tamnim zrakom gdje nema nikakva svjetla. Radije valja misliti na one koji su uronili u tmine dubokoga neznanja te su izvan svake rasvjete koja dolazi od razuma i pameti. Treba, uz to, promotriti da li spomenuti izriaj ne znai i ovo to dodajemo. Sveti e nakon uskrsnua primiti svoja tjelesa u kojima su ivjeli sveto i isto u obitavalitu ovoga ivota. Ta e tjelesa biti sjajna i slavna. Bezboni e, naprotiv, koji su u ovome ivotu ljubili tmine zabluda i no neznanja poslije uskrsnua obui tamna i mrana tijela. Ista ona tama neznanja koja je u ovome svijetu obuzimala nutrinu njihova uma, tu e se nanova oitovati po samom tjelesnome odijelu. Slino moramo drati i o zatvoru (1 Pt 3, 19). Neka je to dovoljno na ovome mjestu. To smo ovdje veoma kratko rekli da bismo uvali redoslijed u izlaganju.

Jedanaesto poglavlje

Obeanja 1. Pogledajmo sada ukratko to treba misliti o obeanjima. Sigurno je da nijedno ivo bie ne moe biti dokono i nepomino ve se eli u svakome sluaju gibati, stalno neto initi i togod htjeti. Drim da je oito da to lei u naravi svih ivih bia. Kudikamo je, dakle, jo nunije da se razumno bie ovjek uvijek kree i neto ini. Ako se ne sjea onoga to jest i ne zna to mu prilii, sva se njegova nakana vrti oko tjelesnih potreba. Svim se svojim pokretima zauzima za tjelesne pohote i udnje. Ali ako je ovjek takav da nastoji da se za neto brine i da neto ini za ope dobro, radit e za dravu, sluat e vlasti i initi sve to se pokae od zajednike koristi. Ako je takav da shvaa to je povrh tjelesnih zbilja i revno slui mudrosti i znanju, bez sumnje e svu svoju mudrost usmjeriti na izuavanje onih datosti koje mu omoguuju istraiti istinu i spoznati uzroke i razlog stvari. Kao to, dakle, netko u ovome ivotu tjelesno uivanje dri za vrhovno dobro, netko skrb za ope, a netko izuavanje i razmiljanje, isto tako istraujemo da li e u onome ivotu koji je pravi ivot i za koji se kae da je skriven u Bogu (Kol 3, 3), to jest u onome vjenome ivotu, postojati neki slian oblik ivota ili slino stanje.

2. Neki, dakle, uenici gologa slova odbacuju nekako napor razmiljanja. U Zakonu slijede samo povrje. Na neki se nain radije podaju svome uivanju i sladostrasti. Ti ljudi dre da e se nagovijetena obeanja sastojati od tjelesne pohote i raskalaenosti. Stoga nadasve ele da nakon uskrsnua imamo takva tjelesa da u njima nikada ne presahne sposobnost da se jede, pije i sve drugo ini to spada na tijelo i krv. Spomenuti ne slijede misao apostola Pavla u odnosu na uskrsnue duhovnoga tijela (1 Kor 15, 44). Reenome posve dosljedno dodaju da e poslije uskrsnua postojati brani ugovori i raanje djece. Sami u sebi snuju kako e se opet podignuti zemaljski grad Jeruzalem i da e mu u temelju stajati drago kamenje, dok e njegove zidine biti podignute od kamena jaspida, a utvrde ukraene kamenom kristalom. Trijem e mu biti od izabranoga i razliitoga kamenja od jaspida, safira, kalcedonija, smaragda, sarda, oniksa, krizolita, krizoprasa, hijacinta i ametista (Otk 21, 1820). Takoer misle da e im se kao posluitelji u uivanju dodijeliti stranci koji e za njih biti orai i obradivai vinograda. Biti e im isto tako graditelji zidina. Sagradit e njihov razoreni i srueni grad (Iz 61, 5; 60, 10). Jo smatraju da e od pogana dobiti blaga da ih jedu (Iz 61, 6). Gospodarit e njihovim bogatstvom. ak e i deve doi iz Madiana i Gefara. Donijet e im zlato, tamjan i drago kamenje (Iz 60, 6). To kuaju potvrditi pozivanjem na proroke. Polaze od onoga to je napisano kao obeanje Jeruzalemu. Tu se veli: Oni koji slue Bogu jest e i piti, a grenici e gladovati i eati. Takoer pie: Pravednici e se veseliti, a bezbone e obuzeti smetenost (Iz 65, 13). Iz Novoga zavjeta donose Spasiteljevu rije kojom uenicima obeaje veselje vina. Veli: Od ovoga neu vie piti dok ga ne budem s vama pio novo u kraljevstvu svoga Oca (Mt 26, 29). Dodaju, dakako, i to da Spasitelj blaenima naziva one koji sada gladuju i eaju. Obeaje im da e se nasititi (Mt 5, 6). Iz Pisama navode i mnoge druge ulomke. Ne vide da se tu mora poi od slikovitoga i duhovnoga smisla.

Takoer dre da e i oni poput ovih na zemlji biti kraljevi i knezovi. Imalo bi to biti na nain koji je u ovome ivotu i koji je u skladu s rasporedbom dostojanstva, redova i vlasti kako to vlada u ovome svijetu. Tako shvaaju to je kazano u Evanelju: Imat e vlast nad pet gradova (Lk 19, 19). Rei u ukratko: oni ele da ono to oekujemo od obeanja u cjelini bude u svemu slino onome nainu ivljenja koji vrijedi za ovaj ivot. ude da se opet ponovi ovo to je sada. Tako misle oni koji vjeruju, dodue, u Krista, ali boanska Pisma shvaaju na idovski nain. Iz njih nisu nita uzeli to je dostojno boanskih obeanja. 3. Oni koji Pisma tumae u apostolskome smislu nadaju se da e sveti jesti. Jesti e, ali ikruh ivota (Iv 6,51) 'koji e jelom istine i mudrosti hraniti duu i prosvjetljivati duh. Takoer e se pojiti piem boanske Mudrosti. Boansko Pisimo kae: Mudrost je pripremila svoj stol. Polklala je svoje rtve. U sudu je umijeala svoje vino i snanim glasom zove doite k meni! Jedite kruh koji sam vam spremila. Pijte vino koje isam vam umastila (Izr 9,15). Um koji je ishranjen tim jelima Mudrosti vraa se cjelovitosti i savrenosti u kojoj je ovjeik bio na poetku stvoren na sliku Boju i slinost {Post 1,26). Ako netko otputuje iz ovoga ivota s manjom izobrazbom, ali sa sobom ponese dobra djela, moe se douiti u onoime Jeruzalemu, gradu svetih (Otk 21,2) Moe se izobraziti, poduiti i postati ivim kamenom i dragocjenom i odabranom stijenom (1 Pt 2,46-. To je mogue stoga jer je i&nano i ustrajno podnio ivotne borbe i bitke za pravovjerje. Tamo e istiniti je i oitije spoznati to je ve ovdje proreeno: ovjek ne ivi samo o /kruhu ve od svake rijei koja izlazi iz Bojih usta (Mt 4,4). Knezovima i ravnateljima treba smatrati one koji podlonicima ravnaju, ue ih, poduavaju i upuuju u boansiko. 4. Ako spomenuta obeanja u srcima ovnih koji se u njih nadaju ne pobuuju dostatnu eljiu, mi

emo se malo ponoviti i istraiti kako je udnja za tim zbiljama dui pridodana i u nju usaena. Tako amo konano i u neku ruiku dosljednou razlaganja opisati vrste kruha ivota, 'kakvou vina i vlastitost prvatava. Posluimo se usporedbom onih vjetina 'koje se redovito izvode rukom. Razlog o tome to, kako i u koju svrhu neto biva nalazi se u pameti. Ostvarenje se djela obavlja posredstvom ruiku. Tako je i s djelima koja je Bog uinio. Potrebno je smatrati da smisao i razloitost onoga to vidimo da je Bog uinio ostaje u sikrovitosti. Kada nae oko motri to je stvorio ikoji umjetnik i ako primijeti -neto to je posve vjeto nainjeno, duh smjesta plane od elje da sazna kako, na koji nain i u koju je svrhu to nainjeno. Neusporedivo vie i povrh svake usporedbe um gori od neiskazivoga eznua spoznati smisao Bojih djela koja vidimo. Vjerujemo da je tu elju i tu 'ljubav bez ikakve sumnje u nas poloio Bog. Kao to o>ko po svojoj naravi trai svjetlo i pojavno i kao to nae tijelo od sebe tei za jelom i piem, taflko i naa dua u sebi nosi vlastitu i prirodnu elju da uvidi Boju istinu i upozna uzroke zbiljama. To eznue ne primi smo od Boga da se ono ne bi nikada moralo ili moglo ispunili. Inae bi se uinilo, ako se mo elje nilkada ne obistinjuje, da je Bog Stvoritelj uzalud u na duh ulio ljubav za istinom (2 Sol 2,10). Oni koji su se uz najvei napor posvetili u ovome ivotu pobonim i vjerslkim izuavanjima, razumiju neto malo od mnogih i neizmjernih blaga boanskoga znanja (Kol 2,3). Otuida to su svoj duh i um time zaposlili i to napreduju u toj elji izvui e veliku ikorist. Pamet su usmjerili prema traenju istine koju su ljubili. Taiko su postali spremniji za postizanje budue naobrazbe. Kada netko eli naslikati nefki liik, najprije blagom pisaljkom rie osjenenjem njegove obrise i priprema crte ikoje su sposobne primiti lica koja e se nanijeti. Nema sumnje da ve postavljeni nacrt, po osjenenju, postaje spremniji primiti one prave boje. Slino se i sjenanje i nacrt o kojem govorimo najprije ocrtava olovkom Gospodina naega Isusa

Krista na ploe naega srca (2 Kor 3,3). Stoga se tmoda veli: Svakome tlko ima dat e se i dodati (Mt 13,12). Otuda izlazi da e se onima koji ve u ovome ivotu imaju neki prednacrt istine i znanja u buduemu dodati ljepota savrene slike. 5. Mislim da je onaj koji govorae: Mene uznemiruje dvoje: elio bih umrijeti i biti s Krastom jer to je mnogo bolje (Fil 1,23), naznaio da je njegova elja onakva kakvu ocrtasmo. Znao je da e, kada se vrati Kristu, oitije upoznati razloge svega to se na zemlji zbiva s obzirom na ovjeka, ovjekovu duu i njegov um na ono iz ega se ovjek ve sastoji. Spoznat e narav bitnoga duha, to jest duha to djeluje i koji je ivotni duh. Upoznat e i milost Duha Svetoga koja se daje vjernicima. Takoer e uvidjeti to znai Izrael. Postat e mu jasne razliitosti meu narodima i smisao to u Izraelu postoji dvanaest plemena. Razumjet e to znai da se meu pojedinim plemenima nalaze zasebni narodi. Tada e shvatiti znaenje sveenika, levita i raznih sveenikih razredaa. Bit e mu jasno iji je lik bio u Mojsiju. Saznat e koju istinu u Bojim oima imaju jubileji i sedmine godina. Pojmit e smisao blagdana i tjednih dana. Nazret e uzroke svih rtava i oienja. Bit e mu oito koje je znaenje oienja od gube i uope raznih vrsta gube te oienja onih koji trpe od gubljenja sjemena. Uz to e upoznati koje su, kakve i 'koliko je dobrih i zlih moi. Vidjet e njihovu naklonost odnosno svadljivu zavist prema ljudima. Tada e spoznati narav dua. Razumjet e razliitosti meu ivim biima koja stanuju u vodama, ali i razliitosti meu pticama i divljim zvjerima. Nauit e ,koji je razlog to :se svi rodovi granaju u veoma brojne vrste. Saznat e Stvorite'ljevu nakanu i skroviti smisao koji njegova Mudrost daje svim tim biima. Takoer e saznati zato su neke sile vezane uz odreeno korijenje i trave, a zato se to uskrauje ostalim travama i korijenju. Upoznat e zbog kojega su razloga aneli otpali i koji je uzrok to im oni ikoji ih ne preziru svom svojom vjerom mogu u neku ruku laskati dok su ti otpadnici u stanju da dm budu vrelom zablude i prijevare. Saznat e sud

boanske Providnosti o svakome navedenom biu. Nauit e da se ono to se dogaa ljudima ne zbiva nehotice ili sluajno ve po veoma pomno smiljenome razlogu Ikoji je tako uzvien da ne samo to s oiju ne gubi broj kosa kod svetih ve moda i svih ljudi. Ta se razloita Providnost protee i na dva vrapca bilo da vrapce treba shvatiti doslovce ili na duhovan nain koji se prodaju po novi (Mt 10,29). To se, naime, zasada jo istrauje. Onda e se onamo oito vidjeti. 6. Sve to rekosmo vodi ovome zakljuku: nee proi malo vremena dok se onima ikoji su dostojni i koji to zasluiie nakon njihova odlaska iz ivota ne objavi smisao ak samo onoga to je na zemlji. Talkvi e po spoznaji navedenoga i po milosti pune spoznaje uivati u neisikazivoj radosti. Ni ovaj zrak koji se nalazi izmeu neba i zemlje nije bez ivih razumnih bia. Apostol kaza: U tome ste nekada hodili po tijeku ovoga svijeta, po prvaku koji ima vlast nad ovim zraikoim i nad duhom .koji sada djeiluje u sinovima nepovjerenja (Ef 2,2). Takoer veli: Bit emo ugrabljeni po oblacima u susret Kristu u zraku. I tako emo uvijek -biti s Gospodinom (1 Sol 4,17). Moramo, dakle, drati da e sveti ondje ostati tako dugo dok ne spoznaju smisao obaju naina kojima se ravna onim to se dogaa u zraku. Rekoh obaju naina. To znai ovo: dok smo bili na zemlji, gledali smo ivotinje i stabla. Uviali smo njihove razlike, ali i najveu raznovrsnost meu ljudima. Meutim, mada smo to motrili, razloge nismo uoavali. Tek nam je ona razliitost koju vidjesmo bila poticajem da traimo i ispitamo zbog ega je sve to tako razliito stvoreno i raznovrsno ravnano. Poto se na zemlji u nama rodilo nastojanje i ljubav za spoznajom tih zbilja, poslije smrti e nam se dati o tome znanje i razumijevanje. Pretpostavka je da to elimo. Kada, dakle, u cijelosti tome shvatirno smisao, na oba emo naina pojmiti ono to vidjesmo na zemlji. Takva to moramo rei o zranome boravku. Mislim da e sveti, kada odu iz ovoga ivota, stajati na neikome mjestu koje se nalazi na zemlji. Boan-

sko ga Pismo naziva rajem (Post 2,8). To je ikao ndko mjesto izobrazbe ili da se tako izrazim slua'lite odnosno kola za due. Tu se due pouavaju o svemu to su vidjele na zemlji. Talkoer stjeu neke naznalke o onome to e doi i o buduem. To su stanovita znamenja buduega. Due su takva neto posjedovale dok su jo bile u ovome ivotu, ali tada kroz ogledalo i zagonetke i samo jednim dijelom (1 Kor 13,12). Sve e se to svetima oitije i jasnije obznaniti na svome mjestu i u svoje vrijeme. Tko je bio srcem ist, u duhu oien i uvjeban u miljenju, napreduje bre. Brzo e se popeti do zranoga mjesta. Rei u ovako preko obitavalita pojedinih mjesta koja Grci zovu sferama, to jest kuglama, a boansko Pismo nebesima (Ef 4,10), doprijet e do kraljevstva nebeskoga. U svakoj e pojedinoj sferi najprije upoznati ono to se tu zbiva. Potom e shvatiti i razilog zbog ega se dogaa. Tako e po redu prijei svaku pojedinu sferu. Slijedit e onoga koji je proao nebesa Isusa, Bojega Sina (\Heb 4,14). On je rekao: Hou da i oni budu sa mnom gdje sam ja (Iv 17,24). Naznaio je' i raznovrsnost meu mjestima. Ree: U Oca su mnogi stanovi (Iv 14,2). Boji je Sin osobno posvuda i sve prelijee. Ne poimamo ga vi'e u onoj siunosti u kojoj se pojavio zbog nas i u nau korist. To znai da nije vie u onoj omeenosti koju je imao u naem tijelu dok je ivio ,na zemlji meu ljudima. Ne smije se, naime, misliti da je zatvoren na jednom jedincatome mjestu. 7. Kada, dakle, sveti dou do nebeskih mjesta, razumjet e smisao pojedinih zvijezda. Upoznat e da li imaju duu ili su neto drugo. Ali shvatit e i druga znaenja Bojih djela. Bog e im to sam oitovati. Kao sinovima pokazat e im razloge stvari i snagu svoga stvaranja. Pouit e ih zbog ega je neika zvijezda stavljena na to nebesko mjesto i zato je tolikim razmakom udaljena od druge zvijezde te to bi biio da je stajala blie i to bi se dogodilo da je bila dalje. Svemir, naime, ne bi ostao jednalk nego bi se sve preokrenulo u neki drugi red da je dotina zvijezda bila vea od druge.

Poto, prema tome, prijeu sve to se odnosi na narav zvijezda i na obitavalita to su na nebu, doi e k onome to se ne vidi i ik onome emu smo zasada uli jedino imena. Doi e do nevidljivoga. Apostol Pavao ui da je nevidljivih zbilja mnogo (2 Kor 4,18; Kol 1,16). Ali to su one i gdje je meu njima razlika, to ne moemo nazreti ni naj sitnij im nasluivanj em. Razumna narav raste postupno, a ne kao to se raste u tijelu, puti i dui za vrijeme ovoga ivota. Poveava se duhom i milju. Kada duh postane savren, dopire do potpunoga znanja. Ova ga tjelesna osjetila vie uope ne prijee. Uveava se razumnim uveanjima. Duh uzroke zbiljama gleda stalno, isto i tako rei licem u lice {Kor 13,12). Tako postie savrenstvo najprije ono koje omoguuje njegovo uzdignue, a potom ono koje ostaje. Hrana kojom se hrani jesu razmatranje, shvaanje stvari i razlozi uzrdka. U ovome tjelesnome ivotu najprije uzrastamo tjelesno. Na taj nain dobivamo opstanak. U ranoj dobi obilje hrane omoguuje na rast. Ali poto visina u rastu ispuni svoju mjeru, ne upotrebljavamo vie hranu da bismo rasli nego da bismo ivjeli i po hrani se odrali na ivotu. Drim da je tako i s umom. Kada dopre do savrenosti, mora se hraniti i upotrebljavati hranu koja mu je vlastita i za nj prikladna. Treba to biti u onoj mjeri gdje nita ne nedostaje, ali nije ni u preobilju. Rije je, dakako, o hrani koja se sastoji od motrenja i shvaanja Boga. Ta hrana ima svoje mjere. One moraju odgovarati naravi koja je sazdana i stvorena. Potrebno je da te mjere opsluuju svi koji su poeli gledati Boga shvaati ga po istoi srca (Mt 5,8).

TREA KNJIGA

Prvo poglavlje

O slobodnoj volji rjeenje i tumaenje biblijskih izreka koje naoko nijeu slobodu 1. U crkvenome navije tanju susreemo rije o Bojem pravednome sudu. Ta rije, alko se povjeruje u njezinu istinitost, sluatelje poziva da estito ive i da na sve naine izbjegavaju grijeh. Uvjet je da se slau Ikaiko o nama ovisi to je dostojno hvale i prijekora. Budui da je tome tako, daj da togod posebice reknemo o slobodi volje. To je, naime, jedno od najnunijih spornih pitanja. Ali da bismo shvatili to je slobodna volja, nuno je razglobiti njezin pojam. Poto se to razjasni, posve e tono pred nas izai to se istrauje. 2. Meu biima koja su gibana, neka uzrok gibanja imaju isarna u sebi. Neka se jedino izvana pomiu. Samo se, dakle, na vani giba ono to se prenosi. Takvo je: drvee, stijene i svaka druga tvar 'koju na okupu dri iskljuivo izvanjska povezanost. Za trenutak isputamo iz rasprave injenicu to se i raspadanje tjelesa naziva gibanjem. To nije potrebno za na predmet. Uzrok gibanja u sebi imaju: ivotinje, biljke i naprosto svetko bie koje na okupu dre rast i dua.

Kae se da tu pripadaju i rudnici. Uz to i vatra se giba od sebe. Moda ak i vrela. Meu biima koja imaju u sebi poelo gibanja neka se kau pokreu iz sebe, a tneka po sebi. Iz sebe se miu ona u kojima nema due, a po sebi u kojima je dua. Po sebi se gibaju bia s duom jer u njima nastaje predodba koja izaziva micanje. U nekim se pak ivotinjama pojavljuju slike koje izazivaju poriv. Ta narav to istvara sliku u strogome redu pokree nagon. Tako je, na primjer, s paukom. U njemu se javlja slika tkanja. Za njom pak slijedi poziv na pletenje. U pauku je njegova narav izvor predodbe. Ona pauka posve odreeno nutka da tka jer ivotinja osim te naravi koja je vrelo predodbe nije nita drugo primila. Isto vrijedi i za pelu i njezino izraivanje saa. 3. Razumno ivo bie uz narav koja stvara slike ima i um koji rasuuje predodbe. On jedne odbacuje, a druge prihvaa. Tako se po njima ravna. U naravi se pak razuma nalaze ishodita pomou kojih sudimo o dobru i zlu. Idui za njima, razabiremo to je dobro, a to zlo. Ako odaberemo dobro i otklonimo zlo, bivamo vrijedni pohvale. To je onda kada se predamo vrenju dobra. Ali ako vrimo suprotno, zavreujemo prijekor. Ne treba, meutim, smetnuti s uma da nalazimo kod ivotinja narav koja je na neki nain vie ili manje, ali s mnogo mjere, usmjerena na razna djelovanja. Otuda dolazi da je pothvat da tako .kaem lovakih pasa i vojnikih konja nekako bliz razumnosti. Svi se pak slau da o nama ne ovisi da li e ovo ili ono izvana doprijeti do naih osjetila i u nama pokrenuti ovakvu ili onakvu predodbu. Ali prosuditi da se s dogaajem treba posluiti na ovaj ili onaj nain nije zadaa niega drugoga doli razuma koji je u nama. On nas na temelju zaetaka usmjeruje na nagone koji nas vabe na dobro i ono to se dolikuje ili nas okree na suprotno. 4. Ako tko rekne da je izvanjski dogaaj takav te nije u pojedinevoj moi da mu se odupre jer se upravo na taj nain zbio, neka promotri svoje vlastite strasti i porive. Neka se pita da li njegov um ne uiva u neemu, na neto ne pristaje i neemu naginje

ulkoliko ga na to potiu ovi ili oni poticaji. Uzmimo, na primjer, da se netko odlui kako e se uzdravati i da e se odrei tjelesnoga openja. Ako se sada pojavi koja ena to ga izaziva da postupi protiv svoje odluke, ona mu nije glavni razlog to odustaje od svoje nakane. On poinja grijeh jer je posve pristao na golicanje i njenost naslade. Nije se htio oduprijeti nagonu ni kraju privesti to je naumio. Netiko drugi, naprotiv, postupa drukije, ako mu se isto dogodi. Taj posjeduje vie znanja i bolje se uvjebao. Podraaji i puteni porivi na nj, dodue, navaljuju, ali razum monije osnaen, oblikovan vjebanjem i naukom ovrsnuo u dobru ili se bar primaiknuo vrstoi odbija poticaje i polaiko razblauje poudu. 5. Iako se s nama to dogaa, okrivljivati vanjsfka zbivanja i sa sebe skidati optubu te se izjednaiti s drvljem i stijenama koje mie ono to ih izvana pokree, niti je tono niti razumno. Takav govor dri onaj koji eli krivotvoriti pojam slobodne volje. Pitamo li ga to je slobodna volja, rei e ako nita izvana ne pristupi ikada sam neto odluio te me ne zove na suprotno. Optuivati pak, u drugu ruku, samo ustrojstvo, protivi se oitosti. Ako se, naime, odgojiteljska rije dohvati najrazvratnijih i najsurovijih, ona ih preinauje, ako slijede poticaj. Poticanje i promjena na bolje uvelike raaju plodom. esto najrazuzdaniji postaju bolji od onih koji poetka nisu pruali dojam da su takvi po naravi. Sirovi se mijenjaju do takve blagosti da se oni koji nikada nisu bili divlji ukazuju divljima usporeeni s onim koji se promijenio i postao blag. Ali takoer vidimo kako drugi koji su vrsti i asni, zbog pokvarenosti naputaju asnost i vrstinu. Odaju se najloijem nainu ivljenja i zapadaju u razuzdanost. Oni esto poinju s razvratnou u polovici ivotne dobi. Zapadaju u nered poto je ve minula mladost koja je po naravi nepostojana. Razum, dakle, pokazuje da vanjski dogaaji ne ovise o nama. Ali na nas spada hoemo li se njima sluiti ovako ili onaiko uzimljui razum da nas (kao sudac poui kako treba stati pred odreena izvanjska zbivanja.

6. Da je udoredni ivot nae djelo i da ga Bog od nas trai te da ne dolazi od njega, nekoga drugoga ili kako neki kau od sudbine ve da je na trud, posvjedoit e prorok Miheja. On veli: Bi ti, ovjee, navijeteno to je dobro i to Gospodin od tebe trai nita drugo osim vriti pravdu, ljubiti milosre i biti spreman da putuje s Gospodinom, svojim Bogom (Mih 6,8). I Moj sije kae: Pred lice tvoje stavili put ivota i put smrti. Odaberi dobro i hodaj u njemu (Pnz 30,19). Kod Izaije pie: Ako hoete i ako me posluate, jest ete blaga sa zemlje. Ali ako neete i ako me ne posluate, ma e vas prodrijeti. To rekoe Gospodnja usta (Iz 1,1920). U Psalmima itamo: Da me je moj narod sluao i da je Izrael stupao mojim putovima, bio bih do nitavila ponizio njihove neprijatelje. Na njihove bih tlaoitelje bio stavio svoju ruku (Ps 80,1415). To pretpostavlja da o narodu ovisi da li e sluati i stupati Bojim stazama. I Spasitelj veli: Ja vam kaem da se ne opirete zlu (Mt 5,39). Isto tako: Tko se rasrdi na svoga brata, bit e optuen na sudu (Mt 5,22). Takoer: Tko pogleda enu da bi je poelio ve je preljub io u svome srcu (Mt 5,28). Podjednako nalae jo mnogo toga. Spasitelj sve to nareuje pretpostavljajui da o nama ovisi da li emo opsluiti zapovijedi ili emo biti optueni na sudu ako ih prekrimo. Stoga veli: Onaj tko slua ove moje rijei i vri ih, usporedit e se razboritu ovjeku koji je svoju kuu sagradio na klisuri [...]. Ali onaj koji uje, a ne vri, slii ludu ovjeku koji svoj dom podie na pijesku [...] (Mt 1,2426). Gospodin onima s desne strane izjavljuje: Doite k meni, blagoslovljeni moga Oca [...] kada sam bio gladan, dali ste mi jesti i kada sam bio edan, napojili ste me (Mt 25,3435). Time im, posve oito, udjeljuje obeanja jer u sebi nose razloge pohvale. Drugima, naprotiv, ukoliko su po sebi zavri jedili prijekor kae: Otiite, prokletnici, u vjekovni oganj (Mt 25,41). Primijetimo, takoer, da nam i Pavao upravlja rije kao ljudima koji posjeduju slobodnu volju i sami su sebi uzrok propasti ili spasenja. Pie: Zar prezire bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodunosti i ne zna da te Boja dobrota vodi promjeni miljenja?

Zbog svoje okorjelosti i nepopravljivosti srca na se gomila srdbu za dan gnjeva, objavljenja i Bojega pravednog suda. Bog e se svakome oduiti po njegovim djelima. Vjeni e ivot dati onima koji u strpljivosti dobroga djela trae slavu, ast i neraspadljivost. Onima koji iz svadljivosti ne sluaju istinu ve se pokoravaj u nepravdi uzvratit e srdbom i ljutnjom. Tjeskoba i munina svakoj ljudskoj osobi ikoja ini zlo. To je u prvome redu za idova, a onda za Grka. Slava, ast i mir svakome tko ini dobro najprije idovu, potom i Grku (Rim 2,410). U Pismima se, dakle, nalazi bezbroj mjesta gdje se posve jasno govori o slobodnoj volji. 7. Budui da se stanovite starozavjetne i novozavjetne izreke mogu upotrijebiti u protivnome smislu, to jest da ne ovisi o nama hoemo li vriti zapovijedi i spasiti se odnosno prekoraiti ih i upropastiti se, djelomino donosimo i neke od njih i istraujemo njihova znaenja. to navodimo, slui kao uzoraik. Na slian e nain netko drugi prikupiti sva ostala biblijska mjesta koja prividno zabacuju slobodnu volju i potraiti to ona tono znae. Mnoge uznemiruje Faraonova sudbina. Bog o Faraonu izvjeuje i vie puta veli: Okorjet u Faraonovo srce (Izl 4,21). Ako, naime, Bog Faraona ini okorjelim i on zbog okorjelosti grijei, tada nije sam sebi uzrok grijeha. Ako je tako, Faraon ne posjeduje slobodnu volju. Netiko e na isti nain rei da ni oni 'koji se upropauju nisu slobodni i da ne odlaze sami od sebe u propast. Reeno je u Ezekijela: Otklonit u njihova kamena srca i staviti tjelesna da bi hodili u mojim zapovijedima i uvali moje propise (Ez 11,1920). I to e nekoga navesti na misao da Bog daje da se ide po zapovijedima i uva propise jer on odstranjuje prepreku kameno srce, i stavlja to je bolje tjelesno srce. Razmotrimo i ono mjesto iz Evanelja gdje Spasitelj odgovara na pitanje zato mnotvu govori u prispodobama (Mt 13,10). Veli: [...] da motrei ne vide i sluajui ne uju [...] da ne .shvate i da se nikada ne obrate i da im ne bude oproteno (Mk 4,12). U Pavla nalazimo: Nije do onoga koji hoe

ili tri ve do Boga koji se smiluje (Rim 9,16). Drugdje Apostol kae: I htjeti i izvriti dolazi od Boga (Fil 2,13). Takoer biljei: Bog se, dakle, smiluje onome kome hoe, a sikruitnjuje koga hoe. Ti e mi, dakle, rei to onda kori? Tko se odupro njegovoj volji? Zacijelo, tko si ti, ovjee, da odgovara Bogu? Zar e nainjeno kazati Stvoritelju zato si me takvim sazdao? Zar lonar nema Vlasti nad glinom da od istoga grumena naini jedan sud za asnu, a drugi za neasnu uporabu? (Rim 9,1821). Ti su navodi po sebi dovoljni da mnoge duboko uznemire pa da misle k^ko ovjek nema slobodne volje ve da Bog spaava i upropatava 'koje hoe. 8. Poet emo, dakle, s onim to je reeno o Faraonu. Kazano je da ga je Bog otvrdokorio da ne pusti narod. Istodobno emo ispitati i Apostolovu rije da se Bog umilostivlju'je ikome hoe i da stvrdnjuje koga hoe. Tim se izrekama slue neki krivovjernici. Oni i sami skoro zabacuju slobodnu volju. Govore o naravima koje idu u propast ulkoliiko uope nisu sposobne da se spase. Takoer govore i o drugima koje se nuno spaavaju jer uope nisu u sitanju da se izgube. Za Faraona kau da je posjedovao narav ikoja vodi u propast. Bog ga je otvrdokorio jer duhovnima iskazuje smilovanje, a otvrdnjuje tjelesne. Promotrimo to protivnici ue. Zapitajmo ih da li je Faraon bio zemaljske naravi. Kada u tome smislu odgovore, rei emo da je ovjek zemljane naravi posve posluan Bogu. Ako je ipak neposluan, je li uope potrebito da mu se srce otvrdne i to ne jednom nego vie puta? Ali s tim nije tako. Faraon je bio u stanju posluati. Jamano bi bio posluao jer je bio ovjek koji nije zemaljski. udesa ga i znaci potresahu. Meutim, Bogu je trebala Faraonova ponovljena neposlunost da bi za spasenje mnogih pokazao svoja udesna djela. Zato je otvrdnuo Faraonovo srce. To najprije rekosmo protiv krivo vjernika da bismo pobili ono to pretpostavljaju da je Faraon posjedovao izgubljenu narav. Isto im moramo uzvratiti s obzirom na Apostolovu rije. Koga to Bog stvrdnjuje? One 'koji idu u propast? Ali to bi bilo s njima da nisu bili okoreni? Da li bi se

 oito bili spasili jer nisu ljudi izgubljene naravi? Kojim ljudima Bog iskazuje milosre? Zar ne onima koji e se spasiti? Ali, da li im je potrebito neko novo milosre? Jednom su zauvijek talko sazdani da se moraju spasiti i da moraju biti posve blaeni ve zbog svoje naravi! Alko im Bog ve iskazuje milosre, ini to zato da ih ne zadesi propast, alko im se ne smiluje. Talko postupa da ih ne pogodi to bi im se inae dogodilo propast ve da prispiju do mjesta gdje su spaertici. Toliko protiv ikrivovjernilka. 9. Pred one koji misle da su shvatili izriaj otvrdnuo je (Izl 4,21) valja iznijeti ovu potekou: to je, po njima, Bog uinio da bi otvrdnuo srce i koji mu je bio cilj dok je to inio? Neka takoer promotre pojam o Bogu. Bog je, po zdravoj nauci, pravedan i dobar. Ako pak to ne prihvaaju, sloimo se za trenutak s njima da je samo pravedan. Ndka, dakle, razloe kako se onaj koji je dobar i pravedan ili samo pravedan uistinu ukazuje pravedan kada skrutnjuje srce onoga koji zbog te tvrdoe odlazi u propast? KaJko onaj koji je pravedan postaje uzrokom propasti i neposlunosti? Zbog ega kanjava one ikoje je otvrdnuo i uinio neposlunima? Zato kori Faraona govorei: Nee da pusti moj narod. Gle, pomorit u sve egipatske prvoroence, ali i tvoga prvonoenca (Izl 4,23). Isto vrijedi za sve ostalo to Bog, po Pismu, veli Faraonu preko Mojsija. Nuno je da se onaj koji vjeruje da su Pisma istinita i da je Bog pravedan alko je razuman potrudi pokazati na koji se nain moe u takvim izrekama jasno shvatiti i da je Bog pravedan. Ako netko otkrite glave kao optuitelj izjavi i ostane pri tome da je St-voritelj zao, protiv njega su potrebni drugi dokazi. 10. Budui da protivnici kau da Boga smatraju pravednim mi ga pak istodobno drimo dobrim i pravednim istraimo kako onaj tko je dobar i pravedan sikrutnjuje Faraonovo srce. Pogledajmo, dakle, da li moemo pomou onoga primjera kojim se Apostol posluio u Poslanici Hebrejima razjasniti kako Bog istim djeilovanjem jednome iskazuje milosre, a drugoga otvrdnjuje. Bog nema namjeru okorjeti. Njegova je nakana dobra. Ipak ima za posljedicu

otvrdnue zla u ovjeku zbog opake podloge. Zato se veli da Bog otvrdokoruje onoga koji postaje tvrdokoran. Pavao biljei: Zemlja koja je pila kiu to se na nju sputala te onima koji je obrauju rodila korisnim biljem, od Boga prima blagoslov. Ako plodi tanjem i babinim zubom, zavrava u ognju jer je nevaljana i bliza prdkletstvu (Heb 6,78). U kie je, vidi se, djelovanje jedno te isto. Ali iako kia posjeduje jedinstveno djelovanje, obraena zemlja donosi plodove, a zanemarena i neobraena raa korovom. Priinilo bi se sablanjivim kada bi davalac kie rekao: ja sam na zemlji proizveo plodove i trnlje. Ali, mada sablanjivo, ipak je istinito jer da nije bilo kie, ne bi bilo ni plodova ni korova. Ali kako je kia ipala u zgodan as i u dostatnoj koliini, oboje je niknulo. Kada zemlja koju natapa kia to se esto na nju sputa donosi dra i strak, neprikladna je i bliza prdkletstvu. Blagodat je, dakle, kie pala i na najloiju zemlju. Ali kako je podloga bila zanemarena i neobraena, niknulo je trnje i bodljae. I udesa su to ih Bog ini kao kia. I volje su razliite. Ialko su kao i zemlja po naravi jedno, slie obraenu ili zaputenu tlu. 11. Kada bi sunce stalo govoriti pa reklo: ja otapam i suim, ne bi, na temelju svolje podloge, kazalo nita lana, mada je rastapan je i suenje meusobno suprotno. Meutim, ista toplina topi vosak i sui blato. Slino je i s onom djelatnou koju je svojim posredstvom obavio Mojsije. Oitovala je Faraonovu tvrdokornost zbog njegove zloe, ali i poslunost Egipana ikoji su se pomijeali sa idovima i s njima krenuli na put. U Pismu pie da se Faraonovo srce malo pomalo smekalo. Izjavio je ovo: Ipak neete daleko otii. Putovat ete tri dana i ostaviti svoje ene (Izl 8,2327). Tu je i sve ostalo to je govorio dok je polako pristajao na udesa. Sve to svjedoi da su i na nj poneto djelovali udesni znaci, iako ga nisu posve pridobili. Ali se ni to ne bi zbilo da je Bog kako mnogi shvaaju u djelo proveo izreku: Otvrdnut u Faraonovo srce. Posve je na mjestu ako navedene tvrdnje protumaimo polazei od dnevne uporabe rijei. Dobri

gospodari esto vele slugama koji su razmaeni njihovom dobroudnoou i velikodunou: ja sam te uinio loim. Ili: ja sam uzrok za tvoje brojne prijestupe. Ali u reenome valja zamijetiti svakodnevno obiljeje i znaenje. Ne smijemo klevetati gospodare jer nismo shvatili nakanu kazanoga. Pavao je zaista to jasno istraio. Greniku dobacuje: Zar prezire bogatstvo njegove dobrote, strpljivosti i velikodunosti i ne zna da te njegova dobrota vodi k izmjeni misli? Zbog svoje okorjelosti i nepopravljivosti u srcu na se gomila^ srdbu za dan gnjeva, otkrivenja i pravednoga Bojeg suda (Rim 2, 45). to Apostol kae greniku, neka je kazano Faraonu. Moe se misliti da se to na nj odnosi na skroz prikladan nain jer Faraon po okorjelosti i nepopravljivosti svoga srca na se gomilae gnjev (Rim 2,5). Tvrdokornost se pak ne bi u tolikoj mjeri oitovala niti izala na vidjelo, da se nisu zbila udesa ili kada su se dogodila da nisu bila tako brojna i veoma velika. 12. Budui pak da se takve pripovijesti dre nevjerojatnima i nategnutima, pogledajmo, oslanjajui se na proroku rije, to kau ljudi koji su iskusili obilje Boje dobrote i ivjeli plemenito, ali su potom sagrijeili. U Izaiji pie: Zato si nas, Gospodine, odveo sa svoga puta? Radi ega si oikorio nae srce pa se ne bojimo tvoga Imena? Okreni se prema nama zbog svojih slugu, radi plemena svoje batine da bismo togod batinili od tvoje svete gore (Iz 63,1718). U Jeremiji imamo: Ti si me, Gospodine, zavarao i ja bijah prevaren. Bio si jai i pobijedio (Jer 20,7). Izreka zato si okorio nae srce te se ne boji tvoga Imena, reena od onih koji mole milosre, znai, ako je shvatimo u obinome smislu, ovo: zato si nas toliko tedio i nisi nas zbog naih grijeha posjeivao ve si nas ostavio dok se mae pogreke nisu nagomilale. Bog veinu ljudi ostavlja nekanjene. To iini da bi se na osnovu slobodne volje ispitalo svaije udoree i da bi se po prijeenoj kunji oitovali najbolji. Takoer da ostali koji nisu nepoznati Bogu jer on sve zna prije nego se to dogodi (Dan 13,42) nego razumnim biima i

samima sebi, kasnije krenu putem iscjeljenja. Oni dobroinstvo ne bi upoznali da nisu sami sebe osudili. Spomenuto je svakome korisno. Tako e svatko shvatiti to je on osobno, a to milost koja dolazi od Boga. Onaj tko nije pojmio ni svoju slabost ni boansku milost, a iskae mu se dobroinstvo prije nego je sam sebe prokuao i prosudio, mislit e da je njegovo djelo pomo koja mu dolazi od nebeske milosti. To pak raa visoko miljenje o samome sebi i oholost. Postaje uzrdkom pada. Drimo da se to dogodilo i avlu. Sam je sebi pripisao prednosti koje je posjedovao kada je bio bez grijeha. Meutim, tko sam sebe uzvisuje, bit e ponien. Bit e pak uzvien, tko sebe ponizuje (Lk 14,11). Primijeti da je boansko skriveno mudrima i umnima (Lk 10,21). To je zato da se kako kaza Apostol nijedno tijelo ine dii pred Bogom (1 Kor 1,29). Boansko je objavtljeno malenima koji su naikon sitne dobi doprli do savrenijega i imaju na pameti da nisu do velikoga stupnja blaenstva doli jer bi tome uzrok nali u sebi nego po neizrecivome dobroinstvu. 13. Onaj, dakle, tko je naputen, ostavljen je na temelju boanskoga odreenja. Bog pak nije bez razloga strpljiv s nekim grenicima. Njima je to od koristi. Dua je, naime, besmrtna i vijek je beskonaan. Zato je dobro da se ndkim ljudima prebrzo ne pritekne u pomo s obzirom na spasenje ve da se polako k njemu privode poto su ve iskusili mnogo nevolja. I lijenici mogu pokoga brzo izlijeiti. Ipak, kada slute da se u tijelu nalazi skriveni otrov, ine posve suprotno od lijeenja. Tako postupaju jer bolesnika ele sigurnije zalijeiti. Smatraju da ga je bolje due vrijeme zadrati u upali i bolima da bi pouzdanije iznova stekao zdravlje nego da bre ali prividno ozdravi te potom opet oboli. U tome je sluaju bre ozdravljenje taikvo samo privremeno. Jednako postupa i Bog. On pozna tajne srca i predvia budunost. Moda sve to priputa iz strpljivosti. Po vanjskim dogaajima iz tajnosti izvlai skriveno lo da bi oistio onoga koji je zbog nebrige

u sebi nainio mjesto zlim klicama. Bog hoe da ih takav, ukoliko se dugo nalazi u zlu, izbljuje kada izau na povrinu. Tako se moe, oien od svoje zloe, opet preporoditi. Bog ne ravna duama imajui pred oima recimo pedesetak godina ovozemnoiga ivota ve gledajui na beskonanu vjenost. Razumnu je narav stvorio neraspadljivom i sebi srodnom. Razumna dua nije iskljuena iz ozdravljenja jer nije vezana jedino na ivot ovdje za neml'ji. 14. Posluit emo se sada i ovom slikom iz Evanelja. Rije je o klisuri na kojoj je malo krte zemlje. Na nju pada sjemenje i brzo klija. Ali poto iznikne, kako nema korijena, sunce ga kada grane spali i ono se sui (Mt 13,56). Ta je stijena ljudska dua koja zbog nemara otvrdne i zbog zloe okameni. Bog, naime, nikome nije stvorio kameno srce (Ez 11,19). Ono takvim postaje po zloi. Ako bi netiko predbacio rataru to nije ranije posijao sjeme po kamenitoj zemlji jer vidi da je neka druga kamenita zemlja primila sjemenje i procvala, poljodjelac bi odgovorio: tu u zemlju kasnije zasijati posuvi je onim to e zadrati sjeme. a tu je zemlju bolje da poslu pristupim kasnije, ali sigurnije. To pokazuje zemlja koja je primila sjemenje ranije i povrnije. Tome bismo zemljoradniku povjerovali kao ovjeku koji razborito besjedi i umno postupa. Takav je i veliki Ratar cjelokupne prirode. On za kasnije ostavlja preuranjeno dobroinstvo. Tako nee djelovati povrno. Ali netko e vjerojatno odgovoriti primjedbom: zbog ega neto sjemenja pada na duu koja posjeduje krtu zemlju te je kao stijena? Na to treba odgovoriti: budui da dua sa svom uurbanou udi za onim to je vrednije, a ne ide putem koji tome vodi, za nju je bolje da postigne za im tei. Tako e spoznati svoju pogreku i sa strpljivou ekati da kasnije, nakon duga vremena, dobije od Ratara obradu koja je u skladu s njezinom naravi. Due su moe se rei nebrojene. Nebrojene su i njihove udi. U duama su bezbrojna nagnua, nakane, namjere i udnje. Ipak imaju samo jednoga

najboljega Skrbnika. On pozna pogodne trenutke, primjerene lijekove, oblike izobrazbe i puteve. To je Bog Otac svega. On je znao kako vodi Faraona kroz sve dogaaje. Vrijedi to i za trenutak kada se Faraon utopio u moru. Time se, naime, ne dovrava njegova povijest. Faraon nije uniten, iako se utopio. U Bojoj smo ruci mi, nae rijei, sva naa mudrost i Vjetina u poslovima (Mudr 7,16). To neka je dovoljno kao obrana rijei: Okorio je Faraonovo srce (Izl 4,20). Isto vrijedi i za tvrdnju: Kome hoe, tome se smiluje. Koga hoe, njega otvrdoikoruje (Rim 9,18). 15. Promotrimo i Ezeki jelovu izrdku gdje se veli: Iz njih u odstraniti kamena srca i umetnuti tjelesna srca da bi hodili po mojim propisima i opsluivali moje zapovijedi (Ez 11, 1920). Ako Bog Otklanja kamena srca i umee, kada hoe, tjelesna da bi se opsluivale njegove naredbe i vrile zapovijedi, ne lei u naoj moi odstraniti zlou. Uistinu, izreka otkloniti kamena srca ne znai nita drugo doli da Bog odbacuje od onoga od koga hoe zlou koja nas ini tvrdokornima. Isto tako, koji drugi smisao imaju rijei staviti tjelesno srce da bi se moglo hodati po Bojim propisima i uvati njegove naredbe nego da se postane pouljiv, ne opire istini i u djelo provede kreposti? Ako Bog obeava da e spomenuto uiniti i a'ko ne otklanjamo kamena srca prije nego ih je odmaknuo Bog, oito je da nije u naoj moi odstraniti zlou. I ako mi nita ne inimo da se u nas stavi tjelesno srce nego je to Boje djelo, kreposno ivljenje nee biti na in ve slkroz na skroz boanska milost. Talko e besjediti ovjek koji, polazei od golih rijei, dokida slobodnu volju. Mi emo odvratiti da kazano treba shvatiti na nie izneseni nain. Tko je neuk i bez naobrazbe, ali je po uiteljevu upozorenju ili sam od sebe svjestan svojih nedostataka, preputa se onome za koga smatra da ga moe dovesti do naobrazbe i kreposti. Uitelj, kada mu se takav povjeri, obeava da e iz njega ukloniti neobrazovanost i uliti naobrazbu. Ipak u svemu tome nije taiko kao da pri stjecanju naobrazbe i otklanjanju neobrazovanosti nita ne ovisi o onome

tko je sebe predao da bude izlijeen. Uitelj, naime, obeava da e boljim uiniti onoga tko to eli. Tako je i s boanskom Rijei. Obeava da e zlou koju nazva kamenim srcem odstraniti od onih koji joj pristupe. Ali to se ne odnosi na one koji to ne ele ve na one koji se izruuju Lijeniku oboljelih. U Evaneljima susreemo bolesnike koji prilaze Spasitelju i mole da ih iscijeli. Oni su i ozdravljali. Da, na primjer, slijepi progledaju djelo je bolesnika ako se gleda na molitvu uinjenu s vjerom da mogu zadobiti ozdravljenje. Ali je uspostava vida ipak djelo naega Spasitelja. Tako, dakle, Boja Rije prua obeanje da e u one koji joj pristupe uliti znanje. Izvadit e kameno i otvrdnulo srce to je zloa da bi se moglo stupati po boanskim zapovijedima i uvati boanske naredbe. 16. Poslije toga navedosmo evaneosku izreku u kojoj Spasitelj odgovara zato onima izvana govorae u prispodobama da gledajui ne vide i sluajui ne razumiju kako se ne bi obratili te im bilo oproteno (Mt 13,1315). Osporavatelj e kazati: da su spomenuti uli razgovjetnije razlaganje, jamano bi se bili obratili. Bili bi se tako izmijenili da bi postali dostojni da iim se oproste grijesi. Meutim, ne stoji do njih hoe li uti razgovjetnije rijei. To stoji do onoga tko pouava. On im pak ne navijeta nita jasna da ne bi vidjeli i razumjeli. Stoga, dakle, i nije u njihovoj moi da se spase. Ako je tako, nismo slobodni u pogledu spasenja i propasti. Obrana bi izreke bila uvjerljiva da nije dodano: [...] da se ne bi jednom obratili te im bilo oproteno. Glasila bi: Spasitelj nije htio da oni koji nee biti udoredni i dobri shvate dublja otajstva. Zato im je govorio u usporedbama. Ali budui da su rijei da se ne bi negda obratili te im bilo oproteno tu, obrana je mnogo tea. Najprije, dakle, valja taj ulomak iznijeti pred krivovjernike. Oni po Starome zavjetu trae takve rijei. Usuuju se rei da oituju Stvoriteljevu okrutnost, njegovu volju da se brani i da vraa zlo za zlo. Moda se i drukije izraavaju. Ipak sve to ine

samo zato da bi kazali kako u Stvoritelja nema dobrote. Krivovjernici ne itaju na isti nain niti poteno Novi zavjet. Ne zamjeuju mjesta koja su slina starozavjetnima i koja su, po njima, dostojna prijekora. Evanelje to i sami krivovjernici kau u svezi s ranije navedenim ulomkom oito pokazuje da Spasitelj stoga ne govori jasno da se ljudi ne bi obratili, i, kada se obrate, zavrijedili oprotenje grijeha. To u sebi nije nita neznatnije od slinih starozavjetnih tvrdnja koje nai protivnici napadaju. Ako pak opravdanje trae za Evanelje, moramo im rei da prijekorno postupaju kada se pred jednakim potekoama razliito vladaju. Novi ih zavjet ne spotie ve za nj trae opravdanje. Kada pak u Starome zavjetu naiu na istovrsne izreke, oni ih optuuju, iako bi trebalo da ih na jednak nain brane kao i novozavjetne. Mi emo im na temelju tih slinosti dokazati kako valja misliti da su sva Pisma djelo jednoga Boga. Za sada opravdajmo koliko moemo navedeni ulomak. 17. Rekosmo, ispitujui Faraonov sluaj, da ponekad za bolesnike nije dobro alko brzo ozdrave. Ako se, zapavi svojom krivicom u nevolje, brzo oslobode onoga u to su upali, zlo omalovauju kao neto od ega se lako lijei. Vie se ne uvaju da u nj ne panu. Zato e se po drugi put u njemu nai. Stoga u tim sluajevima vjeni Bog koji pozna tajne i sve zna prije nego se dogodi (Dn 13,42) u svojoj dobroti za te ljude odgaa bru pomo. Ljudima pomae smije se rei ukoliko im ne pritjee u pomo. To je za njih korisnije. Navedena se rije, dakle, vjerojatno odnosi na one izvana (Mk 4,11). Spasitelj je, po navedenome odlomku, vidio da oni, ako reeno jasnije uju, nee biti vrsti u obeanju. Zato je providio da otajstvenije zbilje ne uju razgovjetnije. Tako se nee prebrzo obratiti ni ozdraviti pa stoga ni zadobiti oprotenje. Nee ozljede zloe prezreti kao neto bezazleno i lako iscjeljivo i tako ponovno, i jo bre, u njih upasti. Takoer je mogue da su ljudi o kojima je rije davali zadovoljtinu za ranije grijehe koje su poinili

protiv kreposti koju su zapustili. Jo nisu ispunili vrijeme koje se trai da bi poto ih je ostavio boanski nadzor i poto su se zasitili zlima koja su sami posijali napokon bili pozvani na vre obraenje te tako vie ne bi upali u zla u koja su ranije padali kada su zlostavljali ast dobra i predavali se najloijem. Oni koji se nazivaju ljudima izvana (Mk 4,11) nisu, ako se usporede s onima iznutra (1 Kor 5,12), skroz daleko od onih iznutra. Oni iznutra uju razgovijetno, a oni drugi nerazgovijetno. Njima se, naime, govori u usporedbama. Uza sve to ipak uju. Oni koji se zovu Tircima razlikuju se od onih izvana. Zna se da bi oni odavna bili vrili pokoru leei u kostrijeti i pepelu (Lk 10,13) da se Spasitelj bio pribliio njihovim meama. Ti ljudi, vjerojatno, nisu uli ni ono to oni izvana. Bili su, po svemu sudei, jo dalje od asnosti nego oni izvana. Oni e u drugome vremenu kada njihova sudbina postane podnosijivija nego to je kob onih koji nisu prihvatili rijei zbog njih je Isus i spomenuo Tirce pogodnije uti rije. Stoga e se postojanije obratiti. Razmotri da li, uz znanstveno istraivanje, takoer ne nastojimo u potpunosti sauvati pobonost prema Bogu i njegovu Pomazaniku (Ps 2,2). Kuamo uza sve te i tako razliite potekoe u cijelosti opravdati Boju Providnost. Bog se, naime, brine za besmrtnu duu. Netko e postaviti pitanje onih koje Krist kori jer im nije koristilo to su vidjeli udesa i uli boanske rijei dok bi se stanovnici Tira bili obratili da se to isto kod njih zbilo i reklo. Moe se, dakle, pitati zato im je Spasitelj propovijedao za njihovo zlo da bi se uraunao jo tei grijeh. Tu valja odgovoriti da Bog pronie raspoloenje svih koji kude njegovu Providnost. Oni u nju nisu vjerovali jer im nije omoguila vidjeti to je drugima iz milosti pruila da motre. Nije im kau uinila da uju ono to su drugi uli i time se okoristili. Takve je Bog htio osvjedoiti da njihovo ispriavanje nije osnovano. Dao im je to su kao tuitelji njegova ravnanja zahtjevali. Ali i nakon to su

to primili, nisu stoga bili manje napadnuti kao najibezboniji ljudi jer se ni u tim okolnostima nisu predali onom to im je moglo koristiti. Neka, dalkle, prestanu s takvom drskou. Neka ih spomenuto oslobodi. Mogu nauiti da Bog, ukazujui dobroinstvo, ponekad s dobroinstvom otee i da ga odlae. Ne omoguuje da se vidi i uje ono to bi kada bi bilo vieno i sasluano jo vie oitovalo teinu i dubinu grijeha onih koji ni nakon tako velikih objavljenja nisu povjerovali. 18. Razmotrimo takoer izreku: Ne stoji, prema tome, do onoga koji hoe ni do onoga tko tri ve do Boga koji iskazuje milosre (Rim 9,16). Protivnici vele: ako je istinita tvrdnja da ne stoji do onoga tko hoe ni do onoga tiko tri ve do Boga koji iskazuje milosre, spasenje ne dolazi od nae slobodne volje ve poiva na ustrojstvu koje potjee od onoga koji nas je takvima saizdao ili od naknade onoga koji iskazuje milosre kome hoe. Mi emo protivnike ovo pitati: da li je htjeti dobro neto plemenito ili neto zlo? Da li je trati i eljeti postignuti cilj kada se nastoji oko dobra neto vrijedno hvale ili prijekorno? Reknu li da je prijekorno, odgovorit e protiv oitosti jer i sveti hoe i tre, a jasno je da ne ine nita to zavreuje ukor. Ako reknu da je dobro htjeti kreposno i trati za udorednim, pitat emo kako dobro eli narav koja ide u propast. U tome sluaju, ako je dobro htjeti udoredno, zlo drvo donosi dobre plodove (Ml 7,18). Moda e rei tree: htjeti dobro i trati za kreposnim pripada meu neodreene datosti. Niti je dobro niti zlo. Na to valja odvratiti: aiko je htjeti dobro i ii za dobrim neto neodreeno, neodreeno je i ono to se tome protivi, to jest htjeti zlo i trati za zlim. Ali htjeti zlo i ii za zlim nije neto neodreeno. Stoga ni htjeti dobro i hitjeti za kreposnim nije udoredno neodreeno. 19. Drim, prema tome, da za reenicu ne stoji do onoga tko hoe ni do onoga tko tri ve do Boga koji iskazuje milost (Rim 9,16) moemo pruiti slijedee opravdanje. Salamon od koga potjee Himan uzlaska, iz kojega emo navesti rijei, kae u knjizi

Psalama: Aiko Gospodin ne gradi kuu, uzalud se mue koji ziu. Ako Gospodin ne uva grad, uzalud uvar bdi (Ps 126, 1). On to ne kaza kalko bi nas odvratio da ne gradimo. Takoer nas ne ui da ne bdijemo i ne uvamo grad koji je u naoj dui. Salamon htjede istaknuti da se ono to se bez Boga gradi i to nije pod njegovom zatitom uzalud zida i beskorisno uva. Bog se, naime, s pravom opisuje kao Gospodar graevine. Gospodin svemira je voa gradske posade. Ako bismo rekli: to zdanje nije zidarevo ve Boje djelo ili da nije uvarev uspjeh to neki grad nije nita pretrpio od neprijatelja ve da je to in Boga koji je povrh svega (Rim 9,5) ne bismo pogrijeili. Tvrdnja je tona uz uvijet, razumije se, da je i ovjek reenome neto doprinio. Ipak valja sa zahvalnou pothvat pripisati Bogu koji je sve dovrio (Heb 12,2). Tako je i s mjestom koje tumaimo. Budui da ljudsko htijenje nije dostatno da se dokopamo cilja niti je dovoljno da poput sportaa trimo kako bismo postignuli dragulj vinjega poziva koji dolazi od Boga u Kristu Isusu (Fil 3,14) to se zaista dovrava uz Boju pomo tono je kazano: Ne stoji, dakle, do ovjeka koji hoe ni do onoga tko tri nego do Boga koji iskazuje milosre (Rim 9,16). S obzirom je na ratarstvo kazano ovo to pie: Ja sam posadio, Apolon je zalio, a Bog dao da uzraste. Prema tome, niti je to onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva ve Bog koji daje rast (1 Kor 3,67). Ne bi bilo pobono rei da je poljodjelevo ili zaljevaevo djelo to su plodovi dosegnuli puninu (Mk 4, 28). To je Boje djelo. Tako je i s naom savrenou. Ne ostvaruje se bez nekoga naeg udjela. Ipak je mi ne privodimo punini. U njezinu ostvarenju najvei dio obavlja Bog. Da bi se oitije vjerovalo ono to velimo, posluit emo se kormilarovim primjerom. Pita se koji udio uz duvanje vjetrova, ravnovjesje zraka i sjaj zvijezda sve to doprinosi spasu onih koji plove za povratak u luku ima kormilarsko umijee. Ni sami se kormilari iz opreznosti esto ne usuuju priznati da su oni spasili

brod. Sve pripisuju Bogu. To ipak ne znai da oni nisu nita uinili. Tek pokazuje da je dio Providnosti neusporedivo mnogo vei nego kormilarslke vjetine. Tako je i s naim spasenjem. Boji je udio kudikamo vei nego doprinos nae slobodne volje. Stoga je, po mome sudu, reeno: Ne stoji ni do ovjeka koji hoe ni do onoga tko tri ve do Boga koji se smiluje (Rim 9,16). Ako izreku ni do onoga tko hoe ni do onoga tko tri ve do Boga koji se umilostivljuje valja shvatiti kaiko je poimlju krivovjernici, tada su zapovijedi suvine. Tada i sam Pavao uzalud neke kori kao prestupnike dok druge hvali jer su dobro inili. Takoer utaman crkvama propisuje zakone. Uzalud i mi nastojimo htjeti ono najbolje. Zaludu trimo. Pavao ipak ne dijeli suvino savjete. Nije bez razloga ito neke kori, a druge hvali. Ni mi uzalud ne prihvaamo htjeti najbolje. Ne hitimo uzalud za vinjim. Prema tome, krivovjernici nisu pravilno shvatili ono to se odnosi na navedeno mjesto. 20. Uz spomenute tvrdnje bijae i izreka: Od Boga dolazi i htjeti i initi (Fil 2,13). Neki ovako umuju: poto od Boga izlazi htjeti i budui da je od Boga djelovati, ako elimo zlo i ako inimo zlo, to nam dolazi od Boga. Ako je to istina, mi tada nismo slobodni. Takoer tvrde: ako elimo ono to je najbolje i ako uinimo neto sjajno, budui da od Boga dolazi htjeti i initi, nismo mi uinili dobro. To se tako samo ini. To nam je poklonio Bog. Nismo, prema tome, ni u tom sluaju slobodni u volji. Na to treba odgovoriti: Apostolova rije ne kae da htjeti zlo dolazi od Boga niti da od Boga dolazi htjeti dobro. Isto vrijedi u odnosu na initi dobro odnosno zlo. Apostol ima pred oima openito htjeti i openito djelovati. Kao to od Boga posjedujemo da smo iva bia i da smo ljudi, tako i to rekoh da, openito govorei, hoemo i da se gibamo. Gibamo se ukoliko smo iva stvorenja. Tako, na primjer, pomiemo stanovite udove ruke ili noge. Ne bi, prema tome, bilo pametno kada bismo kazali da nam Bog daje neto posve odreeno pokretati se, ali da bismo

udarili, ubili ili tue oteli. Od Boga dobismo openito gibati se. Mi se pak pomicanjem sluimo na dobro ili zlo. Tako ukoliko smo iva bia od Boga smo primili mo djelovanja i od Stvoritelja dobili mo htjenja. Ali mi se htjenjem sluimo na dobro odnosno zlo. Tako je i s mou djelovanja. 21. Da ne posjedujemo slobodnu volju, uz navedeno, dade se kako izgleda navesti i onu Apostolom tvrdnju gdje sam sebi protuslovi pa kae: Bog, dakle, iskazuje milosre kome hoe, a koga hoe ini okorjelim. Ti e mi stoga rei zato onda prekorava? Tko se igda odupro njegovoj volji? Ali, ovjee, tko si ti da odgovara Bogu? Da li stvor veli Stvoritelju s ega si me talkvim uinio? Zar lonar ne posjeduje vlast nad glinom te od istoga grumena oblikuje asnu i neasnu posudu (Rim 9,1921)? Netko e kazati: aiko i Bog, poput lonara koji od istoga grumena ini posude za asnu i neasnu uporabu, jedne spaava, a druge alje u propast, spasenje i propast ne poivaju na temelju nae volje. Nismo, prema tome, slobodni. Protiv onoga tko se navedenim ulomkom slui u tome smislu moramo postaviti pitanje: da li moe zamisliti Apostola kao ovjelka koji govori neto to se protivi njemu samome? Drim da se nitko nee usuditi takva to tvrditi. Pavao, dakle, ne veli nita to bi njemu protuslovilo. Kako po onome koji to tako poima Apostol s pravom okrivljuje i prekorava korintskoga preljubnika (1 Kor 5,15) ili one koji su grijeili, a nisu tse ostavili raskalaenosti i razvrata koji poinie (2 Kor 12,21)? Kako moe one koje hvali veliati kao ljude koji su dobro postupili? Tako je uinio s Onezimovom kuom. Pavao biljei: Neka Gospodin iskae milosre Onezimovu domu. Onezim me je esto okrijepio i nije se stidio mojih lanaca. Doavi u Rim, briljivo me traio i naao. Neka mu Gospod dade da u onaj dan nae milosre u Gospodina (2 Tim 1,1618). Ne ide da jedan te isti Apostol grenika prekorava kao ovjek vrijedna ukora i da onoga koji je dobro postupio hvali kao dostojna velianja, a da istodobno izjavljuje kao da nita ne bi o nama ovisilo da je Stvoritelj zapravo uzrok to

je jedan sud nainjen za asnu, a drugi neasnu uporabu. Pavao takoer pie: Treba da se svi naemo pred Kristovim suditem da bi svaki dobio na osnovu onoga to je uinio po tijelu bilo dobro ili zlo (2 Kor 5,10). Ali kako ta reenica moe biti razumna ako su oni koji inie zlo na zlo djelo doli radi toga to su stvoreni posudom neasti i ako su oni koji su kreposno ivjeli inili dobro jer su od samoga poetka oblikovani u tu svrhu i nainjeni kao po'suda asti? Zar injenica to po Stvoritelj evo j volji postoji astan i neastan sud nije u suprotnosti ako se rijei koje navedosmo poimlju kako trae protivnici s onim to je kazano drugdje: U velikoj kui ne postoje samo zlatne i srebrne posude ve drvene i zemljane. Jedne su za asnu, druge neasnu uporabu. Ako, dakle, netko sebe oisti, bit e astan sud posveen i koristan gospodaru, spreman za svaiko dobro djelo (2 Tim 2,2021). Onaj, dakle, tko se oisti, postaje astan sud. Onaj pak koji nije vodio rauna to je neist, neastan je sud. to je, prema tome, do tih rijei, Stvoritelj uope nije za nita odgovoran. Stvoritelj, naime, ne ini snagom svoga predznanja od samoga poetka asni i neasni sud. On unaprijed niti osuuje niti opravdava. Stvoritelj asnom posudom ini one koji su se oistili, a sudom neasti one koji su zanemarili da se oiste. Prema tome, na temelju uzroka koji prethode oblikovanju za asne i neasne posude netko bijae sazdan za ast, a netko za sramotu. 22. Ako jednom dopustimo da postoje stanoviti uzroci koji predhode injenici da je netko asna posuda odnosno neasni sud, zato je nerazumno misliti ako jo jednom segnemo za pitanjem o dui da su neki razlozi prethodili zbilji to je Jakov bio ljubljen prije dolaska u tijelo i to je Ezav bio mren prije nego se naao u Rebekinu krilu (Rim 9,13)? Evo to je s obzirom na narav koja je osnov istodobno oito pokazano: kao to lonaru stoji na raspolaganju samo jedna te ista glina iz ijega grumena nastaju asne i neasne posude, tako je

kao podloga za svaku duu pred Bogom stajala jedna te ista narav. Moemo ak govoriti o jednome te istom tijestu za razumna bia. Prethodni su pa'k uzroci uinili da neka budu na ast, a druga na sramotu. Alko Apostol kudi kada kae: Zaista, tiko si ti, ovjee, da odvraa Bogu (Rim 9,20), moda nas ui da ovjek koji u svojoj slobodi razgovara s Bogom ni ,nee jer je vjeran i jer je kreposno ivio uti: Tko si ti to uzvraa Bogu (Rim 9,20). Takav je bio Mojsije. Bogu je govorio i Bog mu je uzvraao rije (Izl 19,19). Kao to Bog odgovara Mojsiju, tako i svet ovjek odgovara Bogu. Zamislimo pak ovjeka koji nije stekao talkvu slobodu govora jer je izgubi jenik ili jer spomenuto nije istraivao iz elje za znanjem ve zbog sklonosti na prepiranje pa radi toga izjavljuje: to jo prekorava? Tko se suprotstavio negovoj volji (Rim 9,19)? Takav bi zasluio prigovor koji glasi: Uistinu, tko si ti, ovjee, da odgovara Bogu (Rim 9,20)? 23. Onima koji izmiljaju naulk o naravima i slue se Pavlovom izrekom, moramo kazati to slijedi. Ako ostaju pri tvrdnji da izgubljeni i spaeni potjeu od jednoga te istoga tijesta (Rim 9,21) te da je Stvoritelj spaenika sazdao one koji odlaze u propast i ako smatraju da je dobar onaj koji stvara ne samo duhovne ve i zemljane ljude, u tome se s njima slaemo. Jedno ide s drugim. Meutim, jamano je mogue da onaj tko je na temelju nekih ranijih dobrih djela sada asna posuda (Rim, 9,21), ali ne nastavlja initi to dolikuje i to je u skladu s posudom asti, u nekom drugom vijeku postane sud neasti (Rim 9,21). Ali opet je mogue da se netko tko je radi uzroka koji prethode ovome ivotu bio u ovome vijeku neasna posuda popravi i u ovome stvorenju (Gal 6,15) postane astan sud posveen i koristan Gospodinu, spreman za sv^ko dobro djelo (2 Tim 2,21). Moda e sadanji Izraelci, poto nisu ivjeli dostojno svoga plemenitoga podrijetla, otpasti iz toga plemena i od asnih posuda postati neastan sud.

Mnogi koji su sada Egipani i Idumejci pristupit e Izraelu jer e uroditi obilnim plodom. Unii e u ciikvu Gospodnju (Pnz 23,89). Nee se vie ubrajati meu Egipane i Idumejce. Bit e Izraelci. Tako, u tome smislu, na temelju svojih nakana, neki napreduju od zla u bolje. Drugi pak iz dobra ponovno padaju u zlo. Trei ostaju u dobru ili se iz dobra uspinju u bolje. Neki pak ostaju u zlu ili poveanjem svoje zloe od zlih postaju jo gori. 24. Apostol na jednome mjestu uope ne spominje Boji udio u tome to se postaje astan ili neastan sud. Tu sve pripisuje nama. Biljei: Ako netko sebe oisti, bit e astan sud posveen i koristan Gospodinu, spreman za svako dobro djelo (2 Tim 2,21). Drugdje pak ne spominje nau slobodnu volju. Sve, kako se ini, pripisuje Bogu. Kae: Lonar ima vlast nad glinom. Od istoga grumena ini sad astan, sad neastan sud (Rim 9, 21). Meutim, to to Pavao kaza nije proturjeno. Oboje treba sjediniti i od dvoga nainiti jednu savrenu izreku. Nae djelovanje nije nita bez Bojega znanja. Ali nas ni Boje znanje ne sili napredovati ako i sami neto od sebe ne doprinesemo s obzirom na dobro. Naa nas slobodna volja bez Bojega znanja i bez dostojne uporabe slobode ne moe uiniti asnima ili neasnima. Meutim, ni iskljuivo Boje djelovanje ne odreuje da netko postane astan ili neastan. Bog se slui naom slobodnom voljom kao kakvom raznovrsnom tvari. On nje dolazi razliitost ve prema tome da li naginje boljem ili gorem. Neka to bude dosta kao dokaz da u nama postoji slobodna volja.

Drugo poglavlje

Protivne moi 1. Sada treba razmotriti kako se po Pismima suprotne moi ili sami avao bore protiv ljudskoga roda. One ga izazivaju i potiu na grijeh. Pie, u prvome redu, u Postanku da je zmija zavela Evu (Post 3,16). 0 toj zmiji u knjizi Mojsijevo uzaae3, koju i apostol Juda spominje u svojoj Poslanici Jud 9), arhaineo Mihovil u sporu s avlom Oko Mojsijeva tijela napominje da je zmija nadahnuta aVlom postala uzrokom Adamova i Evina prekraja. Ali neki istraivaju i to tko je aneo koji s neba govori Abrahamu velei: Sada sam spoznao da se boji Boga i da zbog mene nisi potedio sina koga si ljubio (Post 22,12). Pie, oito, da aneo izjavljuje kako je tek tada spoznao da se Abraham boji Boga i da nije tedio svoga ljubljenoga sina. Tako se izraava Pismo. Ipak aneo nije naznaio da je Abraham onako postupio zbog Boga ve radi njega, to jest radi onoga koji je ono govorio. Takoer moramo ispitati o kome se u Izlasku kae da je htio pogubiti Mojsija jer je kanio otii u Egipat (Izl 4,24). Pitanje je, uz to, tko je aneo za koga se kasnije spominje da je istrebitelj (Izl 12,23). Jednako se pita tko je onaj o kome u Levitskoj knjizi pie da je odnositelj (Lev 16,8). 0 njemu Pisano ovako zbori: Jedan dio pripada Gospodinu, a drugi odnositelju (Lev 16,8). U Prvoj kraljevskoj knjizi stoji da je najgori duh udavio Saula
3 Rije je o apokrifnome djelu. Danas je nepoznat) ulomak koii Ongen tu navodi. Usp. H. GORGEMANS H. KARPP, Vier, 561 bilj. 2.

(1 Sam 18,10). U Treoj kraljevskoj prorok Miheja kae: Vidjeh Boga Izraelova. Sjedi na svome prijestolju. Sva pak nebeska vojska stajae oko njega desno i lijevo. I Gospodin ree tko e navesti izraelskoga kralja Ahaba da uzie i padne kod Remmat Galaat? Ovaj ree ovo, onaj ono. Tada istupi duh. Stade pred lice Gospodnje i progovori ja u ga namamiti. I ree mu Gospodin ime? Duh kaza izii u i bit u laljivi duh u ustima svih njegovih proroka. Bog ree zavest e ga. Uspjet e. Izii, dakle, i tako uini. Sada Gospodin dade lanoga duha u usta svih tvojih proroka. I Gospodin je zlo govorio protiv tebe (1 Kr 22, 1923). To pokazuje posve oito da je neki duh od svoje volje i svojom odlukom odabrao zavoditi i biti laac. Bog se njime posluio da pogubi Ahaba koji je zavrijedio da ga to snae. U Prvoj knjizi ljetopisa pie: avao je potaknuo Sotonu u Izraelu. On ponuka Davida da popie narod (1 Kron 21,1). U Psalmima se kae da neke tlai zli aneo (Ps 34,5). U Propovjedniku Salamon tvrdi: Ako na te nasrne duh monika, ne naputaj svoje mjesto jer e ozdravljenje zaustaviti mnoge grijehe (Prop 10,4). U Zaharije itamo da je avao stajao s desne Jozuine strane i da mu se odupirao (Zah 3,1). Izaija pak veli da se Boji ma die protiv zmaja, pokvarene zmije (Iz 27,1). to pak rei o Ezekijelu koji u drugome vienju najoevidnije prorokuje tirskome knezu o suprotnoj sili i koji takoer napominje da zmaj boravi u egipatskim rijekama (Ez 29,3)? to drugo sadri itav spis napisan o Jobu doli raspravu o avlu koji trai da mu se dade vlast nad svime to Job ima i nad njegovim sinovima pa ak i nad njegovim tijelom? Job pak avla svladava svojom strpljivou. U toj nas je knjizi Gospodin svojim odgovorima u mnogome pouio o moi zmaja koji nam se protivi (Job 1,11; 2,4). Toliko iz Staroga zavjeta. To nam je u ovome trenutku moglo pasti na pamet. Utvrdili smo da su iprotivne sile u Pismima spomenute, da se suprot-

stavljaju ljudskome rodu i da e na kraju biti kanjene. Pogledajmo i u Novome zavjetu mjesto gdje Sotona pristupa Spasitelju da ga kua (Mt 4,111). Neki su posjedovali zle duhove i neiste demone. Ali ih je Spasitelj prognao iz bolesnikih tjelesa. Stoga se i kae da ih je Gospodin od njih oslobodio (Mk 1,23). Judin je sluaj ovakav: avao je najprije stavio u njegovo srce nakanu da izda Krista (Iv 13,2). Izdajica je tek kasnije u se prihvatio itava Sotonu. Pie: Nakon zalogaja u nj unie Sotona (Iv 13,27). Apostol Pavao nas ui da ne smijemo "dati mjesta avlu (Ej 4, 27). Kae: Obucite Boje oruje da biste se mogli oprijeti aVlovim zasjedama. Naznauje da se svetima nije boriti protiv tijela i krvi ve protiv prvatava, sila i ravnatelja ovosvjetskih tmina protiv zlih duhovnih bia na nebesima (Ef 6,1112). Pavao takoer dodaje da su Spasitelja raspeli knezovi ovoga svijeta koji e biti uniteni. Naglasuje da on ne navijeta njihovu mudrost (1 Kor 2,8.6). Boansko nas Pismo svime time pouava da postoje ndki nevidljivi neprijatelji koji se bore protiv nas. Nareuje nam da se moramo protiv njih naoruati. Stoga neki od jednostavnijih krana koji vjeruju u Gospodina Krista smatraju da svi grijesi koje poinie ljudi dolaze od tih suprotnih sila. One navaljuju na prekriteljev duh. U toj su nevidljivoj bitci moniji od ljudi. Zato kada, na primjer, ne bi bilo avla, nitko od ljudi ne bi uope grijeio. 2. Mi pak pitanje promatramo pomnije. Smatramo da s tim jedva stoji tako ako se ima pred oima ono to oito potjee od tjelesne nunosti. Zar zaista treba drati da je avao razlog to u sebi osjeamo glad i e? Misilim da nema nikoga tko bi se usudio to tvrditi. Ako nam, dakle, avao nije uzrok to utimo glad i e, to je onda s onim kada dob svakoga pojedinog ovjeka prispije do vremena muevnosti te namee poticaje prirodne vruine? Bez sumnje slijedi ovaj zakljuak: kao to avao nije uzrok jelu i piu, tako ni onome porivu koji se od naravi namee zreloj dobi. Rije je o enji i elji za

tjelesnim sjedinjenjem. Sigurno je, zacijelo, da taj poticaj ne dolazi uvijek od avla te bi se moralo smatrati da tjelesa ne bi poznavala udnju za takvim spajanjem kada avla ne bi bilo. Ve sprijeda pokazasmo da ljudi ne eznu za jelom zbog avla ve od nekoga naravnog nagnua. Zato takoer valja pogledati da li bi se, kada avao ne bi postojao, ljudsko iskustvo pri uzimanju hrane dralo takve stege da ne bi gotovo nikada prekorailo Oblik, to jest da se ne bi drukije jelo nego to se trai niti vie nego doputa razbor. Talko se ne bi nikada dogodilo da ljudi pri hranjenju grijee u nainu i mjeri. Osobno drim da ljudi to ne mogu tako opsluivati iako posrijedi ne bilo nikakva avolskoga nutkanja. Nemogue je da nitko uzimanjem hrane ne prevri oblik i zapt. Uvjet bi bio da su se ljudi dugom uporabom i iskustvom na to naviknuli. to dakle? Bilo bi mogue da u jelu i piu grijeimo i bez avolskih poticaja alko smo manje suzdrijivi i manje revni. Zar onda smijemo misliti da se nee isto dogoditi kada je rije o elji za tjelesnim sjedinjenjem i ako treba ravnati ostale naravne elje? Smatram da se isti slijed u sudu moe primijeniti i na druge naravne porive kao to su: pohlepa, srdba, alost i uope sve to zbog mane neumjerenosti premauje nain prirodne mjere. Razlog je oevidan: ljudska je odluka s obzirom na dobro od sebe nedovoljna da se uini dobro. Sve se do savrenosti dovodi tek boanskom pomoi. Tako je i sa zlom. Zaetke i kao neko sjemenje grijeha dobivamo od onoga to nam je po naravi u uporabi. Kada popustimo vie nego je dovoljno i ako se ne odupremo prvim porivima neumjerenosti, neprijateljska sila prihvati prigodu toga grijeha, ponuka nas na zlo i ivo na nas nasrne. Na sve naine nastoji obilnije umnoiti grijehe. Ljudi pruaju okolnosti i poetke za grijehe. Neprijateljske ih moi ire na dugo i iroko i ako je mogue preko svake mee. Do pada lakomosti dolazi se ovako: ljudi najprije ude za neto malo ncvvca. Kada se mana uvea, pohlepa raste. Zatim, poto pod namamom i

pritiskom protivnih sila sljepoa zbog strasti nadomjesti pamet, vie se novac ne eli samo ve se otima i stjee silom. ak i prolijevanjem ljudske krvi. Jo se bolje osvjedoimo da sve te golemosti mana dolaze od zlih duhova. To se lako dade otuda razabrati to nita manje od onih koje zli dusi tjelesno mue trpe i oni koje pritiu pretjerane ljubavi, neumjerenost u srdbi i golemost tuge. ak se u stanovitim pripovijestima iznosi da su neki od ljubavi zapali u ludost. Nekima se to dogodilo zbog srdbe. Treima pak od alosti ili prevelikoga veselja. Mislim da se to zato zbiva to ove suprotne moi ili zlodusi posve obuzmu misao kada im se u tim ljudima prui mjesto koje je ranije otvorila neumjerenost. To se naroito onda dogaa ako ljude nikakvo bJjetavilo kreposti nije nikada poticalo da se odupru. 3. Da ipak postoje neki grijesi koji ne potjeu od neprijateljskih sila ve su im uzrok prirodni tjelesni porivi, posve oito izjavljuje apostol Pavao kada kae: Tijelo udi protiv duha, a duh protiv tijela. To se meusobno sukobi ju je pa ne inite to biste htjeli (Gal 5,17). Ako, dakle, tijelo udi protiv duha, a duh protiv tijela, moramo se katkada boriti protiv tijela i krvi (Ef 6,12). To je dok smo ljudi (1 Kor 3,4) i dok hodamo u tijelu (2 Kor 10,2). Tada nas ne mogu pogoditi vee kunje nego to su ljudske. O nama je, naime, kazano: Nee vas spopasti iskuenje doli ljudsko. Bog je vjeran. Nee dopustiti da budete kuani iznad onoga to moete podnijeti (1 Kor 10, 13). Oni koji predsjedaju takmienjima ne doputaju ljudima koji dolaze na natjecanje da se bilo kako i bez razluenja meusobno takmie. Natjecatelje pomno odmjeruju s obzirom na tijelo i dob i najpravinije usporeuju. Sparuju ovoga s ovim, a onoga s onim mladie s mladiima, mueve s muevima ve kako jedni drugima odgovaraju po dobi i snazi. Slino moramo shvatiti i boansku Providnost. Ona sve one koji silaze u borilita ovoga ljudskoga ivota ravna svojim najpravednijim upravljanjem prema

mjeri kreposti koja je u svakome pojedincu. Mjeru pak pozna jedino onaj koji motri ljudska srca (Lk 16,15). Tako se netko bori protiv ovakvoga, netko protiv onakvoga tijela. Jedan kroz ovoliko, a drugi onoliko vrijeme. Jednoga tijelo podraava na ovo i ovo, drugoga na ono. Jedan se nadalje odupire ovoj ili onoj neprijateljskoj moi, drugi dvjema ili trima odjednom ili sad ovoj, a kasnije onoj. Neko se vrijeme odupire jednoj sili pa opet drugoj ili nakon ovih djela ovim silama, a nakon drugih drugima. Promotri da li moda otprilike to ,ne naznauje Apostol kada biljei: Bog je vjeran. Nee dopustiti da budete kuani vie nego moete (1 Kor 10,13). To e rei: pojedinci se iskuavaju po koliini ili moi vlastite vrline. Rekosmo da se svatko kua po pravednoj Bojoj rasudbi prema kolikoi svoje kreposti. Ipak se zbog toga ne smije misliti da iskuanik mora pobijediti u svakome sluaju. Ni onaj koji ulazi u borilite ne moe u svakome sluaju pobijediti iako je s protivnikom izravnan jednakim odreenjem. Ali kada mo takmiara ne bi uistinu bila jednaka, ni poibjednilkov lovor ne bi bio pravedan niti bi se pobijeeni s pravom okrivljivao. Stoga, dodue, Bog doputa da smo kuani, ali ne povrh onoga to moemo podnijeti. Kuani smo po svojim silama. Ipak ne pie da e Bog dati da u kunji do kraja izdrimo. Pie da Bog daje da moemo podnijeti (1 Kor 10,13). To znai: pomae da moemo izdrati. Da pak mo koju nam je Bog dao ostvarimo kako valja ili bez ara, to stoji do nas. Nema, naime, dvojbe da nam je u svakoj kunji na raspolaganju snaga da podnesemo, ako se na dolian nain posluimo dalom moi. Ipalk nije jedno te isto posjedovati mo da se pobijedi i pobijediti. To je i sam Apostol veoma pomnim izrazom naznaio jer ree: Bog e dati takav kraj da moete izdrati (1 Kor 10,13). Nije rekao: [...] izdrat ete. Ta, mnogi ne podnesu ve ih iskuenje svlada. Bog pak ne daje da podnesemo. Inae bitke ne bi ni bilo. On daje da moemo izdrati. Mou koja nam je poklonjena da moemo pobijediti sluimo se snagom slobodne volje. Ako je to

revno, pobjeujemo. Ako je bez ara, tad smo nadvladani. Kada bi nam sve bilo dano da u svakome sluaju nadjaamo i da na nikakav nain ne moemo biti pobijeeni, gdje je tada razlog da se onaj bori koji ne moe biti svladan? Gdje je zasluga za lovor alko je protivniku oduzeta mogunost da pobijedi? Ako nam je svima jednako ponuena mogunost pobjede i ako se u naoj moi nalazi da se s marom ili mlitavo sluimo s tom mogunou, bit e pravedna i krivica pobijeenoga i palma pobjednika. Drim da se na temelju onoga to smo po svojim sposobnostima rastumaili oito ukazalo da postoje grijesi koje nikako ne inimo potaknuti zlim silama. Ipak ima i takvih koji njihovim poticajem dopiru do neke ogromnosti i nesrazmjera. Zato je nuno sada istraiti kako te protivne sile u nama stvaraju dotine poticaje. 4. S obzirom na misli to izlaze iz naega srca (Mt 15,19) bilo da je rije o sjeanju na neke ine ili o razmatranju kakvih zbilja i uzroka opaamo da nekada potjeu od nas samih, da ih kadgod pokreu protivne moi, a nekada ih u nas stavlja Bog ili sveti aneli. Moda bi se to kaemo zaista uinilo izmiljenim da nije potvreno svjedoanstvima boanskoga Pisma. David svjedoi da se misao zainje u nama. U Psalmima kae: Jer misao e te ovjeja slaviti i ostaci misli upriliit e ti sveani dan (Ps 75,11). Salomon u Crkvenjaku na ovaj nain pokazuje da misao zna potei i od protivnih sila. Veli: Ako duh monika pristupi k tebi, ne naputaj svoje mjesto jer ozdravljenje oprata mnoge grijehe (Prop 10,4). I Apostol e Pavao posvjedoiti isto kada kae: Razaramo misli i svaku oholost koja se uznosi protiv Kristova spoznanja (2 Kor 10,5). Da misao dolazi i od Boga, David na ovaj nain napominje u Psalmu: Blaen ovjek koga uza se vee, Gospodine, jer u svome srcu ima uzdignue (Ps 83,6). I Apostol izjavljuje: Bog je stavio u Titovo srce (2 Kor 8,16). Da neke misli ljudskim srcima mogu natuknuti dobri ili zli aneli, naznauje aneo koji prati Tobiju (Tob 5,5). Jednako vrijedi za rije proroka koji zbori: I aneo koji je u meni govorio odgovori (Zah 1,14). Isto istie

knjiga Pastir. Ui da svakoga ovjeka prate dva anela. Ako nekada dobre misli obuzmu nae srce, spis veli da ih prua dobri aneo. Ali kada su u pitanju zle misli, kae da su poticaj zloga anela. Isto izjavljuje i Barnaba u svojoj Poslanici4. Tvrdi da postoje dva puta: put svjetla i staza tame. Dodaje da im na elu stoje odreeni aneli putu svjetla Boji aneli, a stazi tame aneli Sotone. Ipak valja misliti da se nita drugo ne dogaa kada se pred nae srce stavlja dobro ili zlo osim to se prua pobuda i poticaj koji nas sokoli ili vue na zlo. Ali nama je mogue, ako nas zla sila stane zvati na zlo, od sebe odbaciti zle ponude i oduprijeti se najloijim nagovorima i ne poiniti ba nita grena. Takoer je, opet, mogue da ne posluamo kada nas boanska mo pozove na dobro. U oba je sluaja ouvana mo slobodne volje. Ve ranije kazasmo da boanska Providnost ili neprijateljske moi u nama bude neka sjeanja na dobro ili zlo. To se pokazuje u Esterinoj knjizi. Artakserkse se nije sjeao dobrih djela veoma pravednoga mua Mardoheja. Dok se muio nonim besanicama, Bog je stavio u njegovo sjeanje elju da potrai uspomene na junake podvige zabiljeene na papirima. One su ga sjetile Mardohejevih dobroinstava te je naredio da objese njegova neprijatelja Amona. Mardoheju je iskazao sjajne poasti, a cijelome svetome narodu pribavio izbavljenje kada je pogibao bila ve blizu (Est 68). Mislimo da je avlova neprijateljska sila doapnula sjeanju sveenika i pismoznanaca ono to kazae kada pristupie Pilatu. Rekoe: Sjetili smo se, gospodaru, da je onaj zavodnik izjavio, dok je jo ivio, da e nakon tri dana uskrsnuti (Mt 27,63). Isto je i s Judom. to je smislio u svezi s Gospodinovom izdajom, nije dolo samo od njegove zle due. Svjedoi to Pismo. Veli: avao je stavio u njegovo srce da ga izda (Iv 13, 2). Zato i Salamon s pravom nareuje kad upozorava: Srce svoje uvaj svom pomnjom (Izr
4 Rije je o spisu koji se u ranome kranstvu pripisivao apostolu Barnabi, ali je oito da ga on nije napisao. Djelo je nastalo izmeu g. 70. i 140.

4,23). I apostol Pavao ui: Obilnije moramo paziti na ono to usmo da se ne bismo skliznuli (Heb 2,1). Takoer pripominje: Ne dajte mjesta avlu (Ef 4, 27). Time pokazuje da se odreenim djelom i stanovitim duhovnim besposlienjem daje avlu mjesto. Kada avao ve jednom unie u nae srce, zaposjedne nas ili uprlja duu ako nas nije mogao posve osvojiti. Na nas baci svoje ognjene strijele (Ef 6,16). One nais nekada rane jer rana zahvati duboko. Nekada nas jedino uegu. Rijetko, i tek neki, ugase ove avlove strijele. One ne nau mjesta za ranu. To je onda kada ovjeka zaklanja najtvri i najsnaniji tit vjera (Ef 6,16). U Poslanici Ef elanima pie: Jer nama se nije boriti protiv tijela i krvi ve protiv prvatava, protiv moi, protiv ravnatelja ovoga tamnoga svijeta i protiv zlih duhova meu nebesnicima (Ef 6,12). Rije nama treba ovako shvatiti: meni, to jest Pavlu, vama Efeanima i svima koji se nemaju boriti s tijelom i krvlju. Navedeni se moraju boriti protiv iprvatava i vlasti, protiv ravnatelja ovosvjetslkih tmina. Tako nije bilo u Korintu. Korinanima se jo trebalo boriti protiv tijela i krvi. Njih nije dohvaala druga kunja doli ljudska (1 Kor 10,13). 5. Ipak ne smijemo misliti da se svaiki pojedini ovjek bori protiv svega nabrojenoga. Drim da je nemogue ijednome ovjeku, mada bio svet, da istodobno vodi boj protiv svega toga. Ako bi se to kojim sluajem dogodilo to se jamano ne moe zbiti nije mogue da to ljudska narav podnese, a da se uvelike ne uniti. Recimo, na primjer, da pedeset vojnika izjavi da im predstoji rat protiv druge pedesetorice. Njihova se rije ne smije tako razumjeti da e se svaki pojedini boriti protiv pedesetorice. Ipak svaki ispravno kae da im je ratovati protiv pedesetorice. Svi se, naime, bore protiv svih. Na isti nain moramo shvatiti Apostol ovu tvrdnju da se svi Kristovi atlete i vojnici moraju sukobiti i boriti protiv svega to je nabrojeno. Pred svima stoji budui rat. Ipak se pojedinci bore s pojedincima ili

kako ve odredi Bog pravedni sudac toga natjecanja. Smatram, naime, da je ljudska narav posve omeena makar postojao onaj Pavao o kome se kae: Taj je moj odabrani sud (Dj 9,15) ili Petar (koga nee nadvladati vrata paklena (Mt 16,18) ili Mojisije koji je Boji prijatelj (Izl 33,11). Nijedan od njih ne bi mogao podnijeti cijelu etu protivnih sila, a da ne pretrpi kakvu tetu, osim ako je moda u njemu na djelu onaj koji kaza: Ja sam, pouzdajte se, pobijedio svijet (Iv 16,33). Zbog njega i Pavao govorae s pouzdanjem: Sve mogu u onome koji me jaa Krist (Fil 4,13). Takoer kaza: Radio sam vie od njih. Ipak ne ja ve Boja milost sa mnom (1 Kor 15,10). Radi te milosti koja, dakako, nije ljudska, a u Pavlu je djelovala i zborila, Apostol govorae: Osvjedoen sam da nas ni smrt ni ivot ni aneli ni prvatva ni sile ni sadanjost ni budunost ni mo ni visina ni dubina ni bilo koji drugi stvor nee uspjeti odijeliti od Boje ljubavi koja je u Kristu Isusu, naemu Gospodinu (Rim 8,3839). Ne smatram da ljudska narav sama po sebi moe povesti rat protiv anela, visina i dubina i drugoga stvorenja. Ali kada osjeti da je u njoj nazoan Gospodin i da u njoj stanuje, rei e pouzdaj ui se u boansku pomo: Gospodin je moja svjetlost i moj Spasitelj. Koga u se bojati? Gospod je zatitnik moga ivota. Koga u se straiti? Kada mi se priblie koditelji da proderu moje tijelo i kada me uznemire moji neprijatelji, oni slabe i padaju. Ako protiv mene podignu tabor, srce se moje nee prepasti. Povede li se protiv mene rat, nadat u se u Boga (Ps 26,13). Zato mislim da ovjek moda nikada sam po sebi ne moe svladati protivniku mo ako se ne poslui boanskom pomoi. Radi toga i pie da se aneo borio s Jakovom (Post 32,24). To shvaamo ovako: ne znai isto aneo se borio zajedno s Jakovom i protiv Jakova. Onaj se borio zajedno s Jakovom koji je zbog njegova spasenja bio uza nj i koji mu, znajui njegove napretke, dade ime Izrael (Post 32,28). Taj je s njime u boju i pomae mu u bitki. Nema, naime, dvojbe da je netko drugi protiv koga se Jakov borio i s kime je ratovao.

Ali na koncu ni Pavao nije kazao da nam je vojevati s prvatvima ili moima ve protiv prvatava i protiv moi (Ef 6,12). Zato, ako se i Jakov borio, nema sumnje da je ratovao protiv jedne od onih sila koje Pavao nabraja kao moi to se protive i zapoijevaju sukobe s ljudskim rodom i poglavito sa svetim. Zato o Jakovu i kae Pismo: Borio se s anelom (Post 32,24). Takoer: Ojaao je idui prema Bogu (Jo 12,4). Htjelo se naznaiti da je anelova pomo poduprla okraj u boju i da je lovor savrenstva pobjednika doveo k Bogu6. Ne smijemo, dakako, smatrati da se takvi bojevi biju tjelesnom snagom ili vjebama nauene vjetine. Tu se duh bori protiv duha. Slino i Pavao naznauje. Veli da nas eka bitka protiv prvatava, sila i ravnatelja tmina u ovome svijetu (Ef 6,12). Rije je o ovakvim okrajima: nanose nam se gubici, pogibelji, sramoenja i potvore. Ipak protivnike sile ne idu jedino za tim da samo navedeno propatimo ve da nas preko toga izazovu na ogromnu srdbu, preveliku tugu i krajnji oaj. Nastoje ak a to je jo tee da nas, umorene i skrhane gorinama, prisile na tubu protiv Boga jer da ljudski ivot ne ravna jednako i pravedno. Hoe da na taj nain oslabimo u vjeri, otpadnem o od nade, napustimo istiniti nauk te stanemo togod bezbona misliti o Bogu. Neto je takva zapisana o Jobu kada je avao traio od Boga da mu dade vlast nad Jobovim dobrima (Job 1,1112). To nas pouava u ovome: na nas ne nasru neke sluajne navale, ako nas nekada pogodi neki takav gubitak dobra, niti netko od naih sluajno odlazi u ropstvo, niti se sluajno rue kue u kojima prebivaju nai dragi. Kod svega toga svaki vjernik mora rei: Nada mnom ne bi imao vlasti da ti nije dana odozgo (Iv 19,11). Jasno je da Jobova kua ne bi pala po njegovim sinovima da ranije avao nije nad njima stekao vlast. Ne bi ni konjanici nahrupili u troredovima da otmu Jobove deve, volove i ostalo blago (Job 1,17) da ih nije pokrenuo onaj duh kome su se poslunou vlastite odluke prodali za sluge (Rim 6,16). Ali ni oganj koji se vidio i bio uzet za munju ne bi bio pao na Jobove ovce

(Job 1,16) da avao nije prije rekao Bogu: Zar nisi zatitio sve to ima unutra i vani [...]. Ali sada isprui svoju ruku i dotakni se svega to ima zar te nee prokleti u lice (Job 1,1011)? 7. Iz svega navedenoga proizlazi da se sve to se dogaa u ovome svijetu i uzima za udoredno neodreeno bilo da je tuno ili koje druge vrste onako kakvo je ne zbiva po Bogu, ali ni bez Boga. Bog, naime, ne samo to ne sprjeava zle i suprotne sile koje to ele uiniti ve priputa da to uine, ali u odreeno vrijeme i odreenim osobama. O samome se Jobu kae da je u odreeno vrijeme bio spreman pasti pod druge i prihvatiti da bezboni opustoe njegov dom. Zato nas boansko Pismo ui da sve to nam se dogaa primimo kao poslano od Boga jer znamo da bez njega ne biva nita. Kako moemo sumnjati da je tome tako da se nita ne zbiva bez Boga kada Gospodin i Spasitelj oito izjavljuje i kae: Zar se dva vrapca ne prodaju za novi, a nijedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vaega koji je na nebesima (Mt 10,29)? Nunost nas je odvukla malo dalje dok smo raspredali o borbi to je protiv ljudi vode protivnike sile i onome to se kao alost dogaa lj-udslkome rodu, to jest o kunjama ovoga ivota. Na taj se nain izraava Job. Pita: Zar sav ovjekov ivot na zemlji nije iskuenje (Job 7,1)? Taiko smo jasnije protumaili kako se to zbiva i kako moramo o tome pobono misliti. Sada pogledajmo na koji nain ljudi padaju u grijeh kriva nauika i u koju svrhu suprotne sile u tom pogledu zameu bitke protiv nas.

Tree poglavlje

O trostrukoj mudrosti 1. Sveti Apostol, htijui nas o znanju i mudrosti nauiti neto veliko i otajstveno, veli u Prvoj poslanici Korinanima: Meu savrenima govorimo mudrost, ali ne mudrost ovoga svijeta niti ovozemnih prvaka koji e biti uniteni. Kazujemo Boju Mudrost sakrivenu u otajstvo. Nju je Bog predodredio prije vjekova za nau slavu. Nijedan je prvak ovoga svijeta nije spoznao (1 Kor 2,68). Apostol htjede tu naznaiti da su mudrosti razliite. Pie da postoji stanovita mudrost ovoga svijeta, neka mudrost ovozemnih prvaka i Boja Mudrost. Ne drim da rekavi mudrost ovozemnih prvaka tvrdi kako postoji neka jedinstvena mudrost u svih knezova ovoga svijeta. Naznauje, ini mi se, da svaki od tih knezova ima svoju zasebnu mudrost. Isto taiko kada veli kazujemo Boju Mudrost pohranjenu u otajstvo i koju je Bog prije vjekova predodredio za nau slavu valja istraiti da li tu Boju Mudrost koja je skrovita i koju Bog nije oitovao ljudskim sinovima u ranijim vremenima i pokoljenjima, a sada ju je objavio svetim Apostolima i prorocima, poistovjeuje se onom Bojom Mudrou koja postojae prije Spasiteljeva dolaska i po kojoj je mudrim bio Salamon.

Ono to ui Spasitelj vie je od spomenutoga Salamona. To napominje i sami Spasitelj. Izjavljuje: Evo tu je vie od Salamona (Mt 12,42). Otuda se vidi da su oni koje je Spasitelj pouavao nauili neto vie nego je znao Salamon. Ako tko kae da je Spasitelj, dodue, znao vie, ali da na druge nije vie prenio nego je Salamon, kako emo razumjeti da je na mjestu i da je sa svom dosljednou kazano ono to stoji u nastavku ulomka: Kraljica e Juga ustati na sudu. Osudit e ljude ovoga narataja. Ona je, naime, dola s krajeva zemlje da uje Salamonovu mudrost, a ovdje je vie od Salamona (Mt 12,42)? Postoji, dakle, mudrost ovoga svijeta. Moda i pojedini vladari ovoga svijeta imaju mudrost. Mislimo pak da je s obzirom na Mudrost jedinoga Boga ovo naznaeno: u ranijih i drevnijih ljudi ona bijae manje na djelu, ali je obilatije i oitije objavljena po Kristu. Mi emo na vlastitome mjestu govoriti o Bojoj Mudrosti. 2. Budui, dakle, da nam je sada u rukama rasprava o protivnikim silama, pitamo na koji nain one zameu ratove kojima se u ljudske pameti ulijeva krivi nauk i zavode due dok one misle da su pronale mudrost. Drim, prema tome, nunim da se razlikuje i razdvoji to je mudrost ovoga svijeta, a to mudrost prvaka ovoga svijeta. Tako emo moi uvidjeti tko su oci te mudrosti ili jo tonije tih mudrosti. Smatram da je, kako ve rekosmo, mudrost ovoga svijeta razliita od onih mudrosti koje su mudrosti prvaka ovoga svijeta. ini se da mudrost ovoga svijeta shvaa i obuhvaa ono to se odnosi na ovaj svijet. Ona u sebi nema niega ime bi mogla togod spoznati o boanstvu, o smislu svijeta, o bilo kojim vinjim zbiljama ili o nainu kako se dobro i blaeno ivi. Iste je naravi kao, na primjer, pjesniko umijee, gramatika, govornitvo, geometrija i glazba. Moda se tome moe dodati i lijeonitvo. Mislim da se u navedenome nalazi mudrost ovoga svijeta. Pod mudrou prvaka ovoga svijeta poimamo ono to se naziva takozvanim tajnim i skrovitim egipatskim mudroslovljem, kaldejskim i indijskim zvjezdoznanstvom koje obeaje znanje o vinjemu kao

i opirno i raznovrsno grko mnijenje o boanstvu. Ali u Svetim pismima nalazimo da pojedini narodi imaju svoje prvake. Tako u Danijela itamo da postoji odreeni prvak u perzijskome kraljevstvu, a opet neki drugi prvak u grkome kraljevstvu (Dan 10,13.20). itav pak slijed ulomka oito pokazuje da tu nije rije o ljudima ve o nekim moima. U proroku Ezekijelu najjasnije stoji da je tirski prvak (Ez 28) stanovita duhovna mo. Ti, dakle, i slini prvaci ovoga svijeta svaki za se imaju svoje mudrosti i uspostavljaju svoje istine i razliite nauke. Kada vidjee da je na Gospodin i Spasitelj obeao i navijestio (Iv 18,37) da je u ovaj svijet zato doao da uniti sve one istine znanosti s lanim imenom (1 Tim 6,20), smjesta mu stadoe raditi o glavi jer nisu znali tko se unutra skrivao. Uistinu kraljevi se zemlje podigoe i prvaci okupie protiv Gospodina i protiv njegova Pomazanika (Ps 2,2). Apostol je spoznao spomenute spletke i razumio to se smiljalo protiv Bojega Sina kada razapee Gospodina slave. Zato ree: Meu savrenima kazujemo Mudrost, ali ne mudrost ovoga vijeka niti prvaka ovoga svijeta oni e biti uniteni. Tu MudrOst nitko od prvaka ovoga svijeta nije ni spoznao. Da su je spoznali, ne bi bili raspeli Gospodina slave (1 Kor 2,68). 3. S obzirom na spomenute mudrosti ovozemnih prvaka kojima oni nastoje proeti ljude treba pitati da li ih protivnike sile unose meu ljude s namjerom da stave zamke i rane ili ih dovode samo radi zablude. elimo rei da ih ne unose s namjerom da ozlijede ljude ve jer sami prvaci ovoga svijeta smatraju da su te mudrosti istinite. U njima ele i druge pouiti jer sami ih dre za istinu. Mislim da je upravo tako. Uzmimo za primjer grke mislioce ili prvake bilo koje krive nauike. Oni su kao prvi za istinu primili zabludu krive nauke i u sebi odluili da je ona istima. Potom i druge kuaju uvjeriti u oino to povjerovae kao istinito. Tako postupaju, misilimo, i prvaci ovoga svijeta. U ovom su svijetu neke duhovne moi u dio dobile vrhovnitvo nad pojedinim narodima. Stoga nose ime

knezova ovoga svijeta. Ali pored tih Jknezova postoje u ovome svijetu i neke druge posebne sile ili neke duhovne moi. One obavljaju neke zasebne ine. Same su odlukom svoje slobodne volje odabrale da ih izvre. Meu njima su oni dusi koji obavljaju mudrost ovoga svijeta. Tako, na primjer, neka zasebna mo i sila nadahnjuje pjesnitvo, druga geometriju. Tu su takoer sile koje potiu svaku pojedinu umjetnost i stegu talkve vrste. Mnogi su Grci drali da bez ludosti -ne moe biti pjesnikoga umijea. Zato se u njihovim pripovijestima pondkada iznosi da su oni koje nazivaju prorocima odjednom bivali ispunjeni ludou kojega duha. to paik kazati o onima koje nazivaju boanstvenima i koji po djelovanju onih zloduha koji ih predvode izgovaraju prorotva u obliku sjajnih stihova? I oni koje zovu vraima ili vriteljima zlodjela inili su ponekad da djeca, ako je na njih zazvan zloduh, u njenoj dobi kazuju pjesme koje su na svekoliko udivljenje i uenlje. Smatram da se to dogaa na ovaj nain: svete i neokaljane due, poto se svim osjeajem i svom istoom predadu Bogu i ako se uvaju svake avolske zaraze te se oiste mnogom uzdrijivou i ispune pobonim i vjerskim naucima, na taj nain stjeu udio u boanstvu. Tada zavreuju milost prorotva i ostalih boanskih darova. Isto moramo misliti i o onima koji se kao prikladni izruuju suprotnim silama. Svojom djelatnou, ivotom i oduevljenjem za njih to im je drago dobivaju njihova nadahnua i postaju udionii njihove mudrosti i nauka. Otuda dolazi da se napunjaju djelovanjima onih kojima se ranije dadoe u suanjstvo. 4. Stavimo pred oi one koji o Kristu drukije ue nego doputa svetopisamsko pravilo. Nije suvino pogledati da li suprotne sile, oslonjene na himbenu namjeru protiv vjere u Krista, izmiljaju neke istine koje su istodobno bajke i neto bezbono. Te su sile ule Kristovu rije. Meutim, nisu u stanju da je izbace iz dubine svoje savjesti hiti da je isto i sveto dre. Da li su posredstvom posuda koje su im odane i da se tako izrazim preko svojih proroka uvele

protiv pravila kranske vjere razne zablude? Valja radije misliti da otpale i odbjegle sile koje odstupie od Boga zbog same zloe svoje pameti i volje ili iz zavisti prema onima za koje se spoznanjem istine priprema uzlazak na onaj stupanj s kojega su one pale sastavljaju ove zablude i prijevare kriva nauka da bi sprijeile spomenuta promaknua. Mnogi dokazi oito pokazuju da se ljudska dua, dOk je u ovom tijelu, moe podloiti raznim utjecajima i djelovanjima razliitih dobrih i zlih duhova. Utjecaj je zlih duhova dvovrstan. Zlodusi mogu u cijelosti i potpuno zaposjesti pamet. Tada ne doputaju da opsjednuti uope ita razumiju ili misle. Za to su primjer oni to se puki nazivaju energumenima i za koje opaamo da su ludi i bezumni. Takvi su i oni o kojima u Evanelju stoji da ih je Spasitelj iscijelio. Zlodusi, uz to, mogu pustiti da pamet misli i shvaa, ali je raznim mislima, zlokobnim nagovaranjem i neprijateljskim doaptavanjem izopauju. Primjer je Juda koga je na zlodjelo izdajstva izazvao avolski nagovor. Tako izjavljuje Pismo kada veli: Poto je pak avao stavio u srce Jude Ikariotsikoga da ga izda [...] (Iv 13,2). Netko prihvaa utjecaj i djelovanje dobroga duha kada se pokree i poziva na dobro i nadahnjuje za nebesko i boansko. Tako su sveti aneli i sami Bog djelovali u prorocima. Pozivali su i sokolili na bolje po svetim savjetima. Ipak su to inili tako da se ostavilo ovjekovu sudu i slobodnoj volji da li hoe ili nee slijediti pozivatelja na nebesko i boansko. Otuda se razabire oita razlika kada nazonost boljega duha potie duu ako se ovjek zbog nastaloga nadahnua ne izlae ba nikakvu umnome poremeen ju ili otuenju niti gubi sllobodnu rasudbu svoje volje. Takvi su, primjerice, bili svi proroci i apostoli. Sluili su boanslkim proricanjima bez ikakvoga umnoga poremeaja. Ve sprijeda pouismo primjerom, kada spomenusmo Mardoheja i Artakserksa, da dobri duhovi savjetima pozivaju ljudsko pamenje na sjeanje onoga to je bolje. 5. Drim da nas nutarnja povezanost navodi istraiti iz kojih razloga ljudsku duu pokreu sad

dobri, sad zli dusi. Nasluujem da su tome uzroci drevniji i od ovoga tjelesnog roenja. To pokazuje Ivan koji se poigrava i raduje u majinoj utrobi kada glas Marijina pozdrava dolazi do uiju njegove majke Elizabete (Lk 1,4441). Isto izjavljuje i prorok Jeremija koga je Bog pomazao prije nego je oblikovan u majinu krilu i posvetio ga prije nego to je iziao iz utrobe. Milost je prorotva primio dok je bio jo djeakom (Jer 1, 56). I suprotno je opet oito pokazano. Protiv,ni dusi neke posjeduju odmah od najranije dobi. To znai da se pojedinci raaju sa samim avlom. O drugima vjerodostojne prie kazuju da su od djetinjstva proricali. Trei su od njene dobi trpjeli zloduha koji se naziva piton progovara iz trbuha. Oni koji tvrde kao to sadri i naa vjera da Boja Providnost ravna svime to je u ovome svijetu, na navedeno nee moi, ini mi se, tako odgovoriti da se u odgovoru vidi kako je boanska Providnost bez ikakve krivnje nepravednosti osim ako reknu da za spomenuto postoje neki raniji uzroci. Due poinie prije nego se rodie u tjelesima neto greno u svojim mislima i pokretima. Zato ih je boanska Providnost s pravom osudila da navedeno trpe. Dua je, naime, uvijek slobodna izbora bi'la u ovome tijelu ili izvan njega. Slobodna se pak volja neprestance giba prema dobru ili zlu. Osjetilo za miljenje pamet ili dua nikada ne moe biti bez nekoga dobrog ili zlog gibanja. Vjerojatno je da su ovi pokreti uzroci zasluga i prije nego bilo to uine u ovome svijetu. Boanska Providnost zbog tih uzroka i zasluga ve od samoga roenja pa ak da tako kaem i prije roenja odreuje da se trpi neto dobra ili zla. 6. Toliko smo htjeli rei o onome to se imamo dojam dogaa ljudima ve od samoga roenja ili ak prije nego izioe na ovo svjetlo. S obzirom pak na ono to razliiti duhovi natuknjuju dui, to jest ljudskim mislima, da bi izazivali na dobro ili zlo, moramo drati da ponekad i u tome postoje 'stanoviti uzroci koji prethode tjelesnome roenju. Budna pamet koja od sebe odbacuje zlo, ponekada na se privlai pomoi dobrih duhova. Vrijedi i suprotno.

Alko je pamet nemarna i lijena i kada je manje oprezna, daje mjesta onim duhovima koji poput razbojnika vrebaju iz potaje i nastoje uskoiti u ljudske pameti. To ine kada primijete da im je mlitavost nainila mjesto. U tome smislu govori apostol Petar: Va protivnik obilazi kao razrikani lav i trai da nekoga prodere (1 Pt 5,8). Radi toga moramo svoje srce uvati sa svom pomnjom danju i nou. Ne smijemo dati mjesta avlu (Ef 4,27). Sve treba uiniti kako bi Boji slubenici oni dusi koji su poslani na slubu ljudi to su pozvani na batinu spasenja (Heb 1,14) nali u nama mjesta i s uitkom unili u gostinjac nae due i stanovali u nama, to jest u naem srcu, te nas ravnali dobrim savjetima ako obitava]ite naega srca nau ureeno (Mt 12,44) nakitom kreposti i svetosti. Neka je to zaista dosta kao rasprava o onim moima koje se protive ljudskome rodu. Toliko prema naim silama.

etvrto poglavlje

Neki tvrde da svaki ovjek ima dvije due. Je li to istina? 1. Drim da sada ne smijemo utjeti ni o ljudsikim iskuenjima koja ponekada nastaju zbog puti i krvi (Ef 6,12) odnosno tjelesne razboritosti i krvi koja je kae se Boja neprijateljica (Rim 8,78). To inimo razloivi one kunje koje su, kako se veli, vie nego ljudske (1 Kor 10,13). Mislimo na bitke koje vodimo protiv prvatava i vlasti i protiv ravnatelja ovosvjetskih tanina i zlih duhova u nebesima (Ef 6,12). Pred oima su nam bojevi koje dovrujemo nasuprot zlih duhova i neistih avola. Smatram da je u skladu s ovom prigodom ako ispitamo da li u nama ljudima sastavljenima od due, tijela i ivotnoga daha (1 Sol 5,23) postoji jo neto to posjeduje vlastiti nadraaj i poriv koji izaziva na zlo. Neki obino na slijedei nain postavljaju pitanje. Pitaju da li moramo kazati da su u nama dvije due jedna bi bi'la boanski ja i nebeska, a druga nia. Da li smo ve stoga to se nalazimo u tijelima tjelesa su po svojoj naravi mrtva i skroz bez duha jer tvarno tijelo oivljuje po nama, to jest po dui, dok je tijelo suprotno i neprijateljsko duhu povueni i zazvani na ona zla koja su draga tijelu? Je li moda po srijedi tree rjeenje? Neki su, naime, Grci mislili da se dua, mada jedna kao bitnost, sastoji od vie dijelova razumnoga dijela i nerazumne esti. Onaj pak dio koji zovu nerazumnim opet bi se dijelio na dva uvstva pohlepu i srdbu.

To su ta tri gore navedena miljenja o dui Znamo da ih neki zastupaju. U svezi s miljenjem za koje rekosmo da ga dijele neki grki umnici i po kojem je dua trodjelna drim da se nikako ne da potkrijepiti svjedoanstvom boanskoga Pisma. S obzirom na druga dva preostala moemo, ini se, togod nai u boanskim spisima i na njih primijeniti. 2. Od nabrojenoga najprije raspravimo o miljenju neki ga obiavaju dokazivati da u nama postoji jedna dobra i nebeska dua i jedna druga, nia i zemaljska. Takoer ue da se bolja dua ulijeva s neba. Takva je dua to je Jakovu, dok je jo bio u utrobi i kada je oborio brata (Post 25, 25 26), omoguila protiv Ezava vijenac pobjede. Takva je i Jeremijina dua posveena u utrobi (Jer 1,5). Jednako je Ivanova od utrobe ispunjena Duhom Svetim (Lk 1,41). O dui koju zovu niom tvrde da nastaje zajedno s tijelom od tjelesnoga sjemena. Nijeu da moe ivjeti i opstojati bez tijela. Kau da se u tu svrhu esto naziva tijelom. Pavao pie: Tijelo udi protiv duha (Gal 5, 17). Tu izreku spomenuti tumai ne shvaaju kao tvrdnju o ipiiti ve o dui koja je u strogome smislu tjelesna dua. To takoer nastoje ukrijepiti i onim to je ovako izraeno u Levitskoj knjizi: Dua je svakoga tijela njegova krv (Lev 17, 14). Otuda, naime, to krv, razlita po cijelome tijelu, puti donosi ivot zakljuuju da se u krvi nalazi dua koja se naziva duom itavoga tijela. Isti vele da izreke piit se protivi duhu, a duh se bori protiv tijela (Gal 5,17) i dua je svake puti sama njezina krv (Lev 17,14), drugim rijeima izraavaju tjelesnu mudrost (Rim 8,7), to jest tvarni duh koji nije niti moe biti podloan Bojemu zakonu jer posjeduje zemaljska htijenja i tjelesne elje. Smatraju da je Apostol na to mislio kada ree: U svojim udovima vidim drugi zakon koji se bori protiv zakona moga duha i vodi me u ropstvo zakona grijeha koji je u mojim udovima {Rim 7,23). Ali netko e im predbaciti da je to kazano o naravi tijela koje je, dodue, po vlastitosti svoje inaravi mrtvo, ali se veli da ima osjeaj i mudrost

koja je Bogu neprijateljska (Rim 8,7) i bori se protiv duha (Gal 5,17). S tim je kao kada netko kae da na neki nain glas samoga tijela izviikuje da ne eli gladovati, edati, zepsti i da uope ne eli u niemu trpjeti tegobu bilo s izobilja ili nedostatka. Oni e nastojati potekou razrijeiti i opovrgnuti. Pokazat e da postoje brojne druge duine strasti koje uope nemaju izvora u tijelu, a ipak im se duh protivi. Tu su: astohleplje, krtost, ljubomora, zavist, oholost i tome slino. Videi da se ljudski um ili duh bori s time, kao uzrok svemu tome ne postavljaju nita drugo doli onu tjelesnu duu o kojoj sprijeda govorasmo i koja nastaje s prenoenjem sjemena. Da bi navedeno potvrdili, obino navode i ono Apostolovo svjedoanstvo gdje veli: Oevidna su tjelesna djela bludnitvo, neistoa, besramnost, idolopoklonstvo, opinjavan]a, neprijateljstva, svae, ljubomore, srdbe, prepirke, razmirice, podjele, zavisti, pijanevanja, banenja i tome slino (Gal 5,1921). Kau da sve to ne dolazi od tjelesne uporabe ili naslade te bi se mislilo da sva ta gibanja postoje zbog biti koja nema due, to jest zbog tijela. Ali Apostol kae: Pogledajte, brao, svoj saziv. Meu vama ih nema mnogo koji su po tijelu mudri (1 Kor 1,26). Tvrdnja, ini se, naginje na to da se misli kako postoji neka zasebna tjelesna i tvarna mudrost i da je razliita od mudrosti po duhu. Razumije se da je ne moemo zvati mudrou ako ne postoji putena dua koja moe biti mudra onom mudrou to se naziva tjelesnom. Reenome dodaju i ovo: Ako se tijelo bori protiv duha, a duh protiv tijela te ne inimo to hoemo (Gal 5,17), tko su oni o kojima Pavao tvrdi da ne inimo to hoemo? Sigurno je, kau, da to nije naznaeno o duhu jer volja se duha ne da sputati. Ali nije kazano ni o tijelu. Ako, naime, ono nema vlastite due, nee, bez sumnje, posjedovati ni volje. Preostaje, dakle, da je napisano o volji one due koja moe imati vlastitu volju i koja se, jamano, protivi volji duha. Ako je tako, slijedi da je volja te due neto u sredini izmeu tijela i duha i da slui i pokorava se, bez dvojbe, jednome od dvoga ve koga

odabere da mu se podloi. Ako se prikloni tjelesnim uicima, ljude ini tjelesnima. Ako se povee s duhom, ini da ovjek bude u duhu i da se zato naziva duhovnim. Apostol, ini se, to naznauje kada biljei: Vi niste u tijelu nego u duhu (Rim 8,9). Treba, dakle, istraiti to je uope sama ta volja koja je izmeu tijela i duha i koja je mimo one volje za koju se kae da je volja tijela ili duha. Sigurno je, naime, da sve o emu se veli da pripada duhu dolazi od volje duha i da sva takozvana tjelesna djela (Gal 5,1921) potjeu od putene volje. to je ta volja due mimo onih dviju koja se zasebice spominje te i Apostol, ne elei da vrimo tu volju, kae: [...] da ne biste inili to elite [. . .]. Time, ini se, naznauje da ta volja ne smije prijanjati ni za jedno ni uz drugo ni uz tijelo ni uz duh. Ali netko e rei: kao to je za duu bolje da vri vlastitu volju nego da vri putenu volju, tako je dui bolje vriti volju duha nego svoju vlastitu. Kako, dakle, Apostol veli: [...] da ne biste inili to hoete [...]. U onoj, naime, bitci koja se vodi izmeu puti i duha, nije u svakome sluaju pobjeda zajamena duhu. Oito je da u mnogim prigodama pobjeuje tijelo. 3. Mi, evo, zapadosmo u duboku raspravu. U njoj se namee nunost da razloimo sve dokaze dole s bilo kojih strana. Pogledajmo stoga da li se moda na ovome mjestu moe napisati da je za duu bolje slijediti duh kada on pobijedi tijelo. Mada se ini da je za duu gore ako se povodi za tijelom koje se opire duhu (Gal 5.17) i koje nastoji k sebi domamiti duu, ipak imamo dojam da je korisnije da tijelo ovlada duom nego da ona ostane u Vlastitim htijenjima. Dok, naime, boravi u svojim voljama, nije, veli se, ni vrua ni hladna (Otk 3,15). Ostaje u nekoj osrednjoj mlakosti. Zato e moi kasno i veoma teko doprijeti do obraenja. Ako se paik podaje tijelu, nekada e se radi onih zala to ih trpi od tjelesnih poroka zasititi i prepuniti. Umorit e se od pretekih tereta razvrata i poude. Tako e se bre moi odvratiti od tvarnih neistoa i usmjeriti prema elji za nebeskim i duhovnoj milosti. Mislim da je to htio rei Apostol kada tvrdi da duh ratuje

protiv tijela i tijelo protiv duha te da inimo to ne bismo htjeli (Gal 5, 17). Time, nema sumnje, naznauje ono to je tue volji duha i volji tijela. Drugim rijeima: ovjeku je bolje biti u kreposti ili u zloi nego u nijednome od toga dvoje. Prije nego se dua obrati k duhu i s njime postane jedno i dok prijanja uz tijelo i misli o tjelesnome, niti je u dobru stanju niti u naroito zlu ve relkao bih slii ivotinji. Tako se makar ini. Bolje je, ako je mogue, da prijanja uz duh i postane duhovnom. Ali ako to ne moe, kudikamo je korisnije da se povodi za tjelesnom zlloom nego da ostaje pri svojoj volji i tako zadri poloaj nerazumne ivotinje. 0 tome, dakako, raspravljasmo jer elimo razloiti miljenja svake pojedine tvrdnje. Krenuli smo duom zaobilaznicom nego smo kanili. Taiko se nee misliti da nam je skrito ono to obino istiu oni koji istrauju da li u nama postoji dua koja je razliita od nebeske i razumne te joj se po naravi protivi, a naziva se tijelo, tjelesna mudrost ili dua tijela. 4. Pogledajmo sada to redovito protiv navedenoga odgovaraju oni koji dre da u nama postoji jedno gibanlje i jedan ivot jedne te iste due kojoj u strogome smislu rijei valja pripisati njezino spasenje ili propast ve prema njezinim djelima. Ispitajmo najprije kakve su duine strasti koje trpimo kada u sebi osjeamo da nas svaka pojedinost odvlai na razne strane i kada se u naim srcima zametne kakva bitka misli te se pred nama pojave odreene vjerojatnosti koje nas nagiriju as na ovo as na ono i koje nas navode da se sad korimo, a sad sami sebe prihvatimo. Uope nije nita naroito, reknemo li da zle udi posjeduju prevrtljiv sud koji sam sebi protuslovi te je sa samim sobom u raskoraku. Slino se zbiva sa svim ljudima ako na prosudbu doe odluka o neem nesigurnom i ako se nastoji odgonetnuti ili pronai to je najispravnije i najkorisnije. Nije, dakle, nimalo udno ako se najave dvije meusobno protivne vjerojatnosti pa se suprotno stave pred nas i duh vuku na razliite strane. Ako, na primjer, misao nekoga zove na vjeru i strah Boji, ne moemo rei da

ise tijelo bori protiv duha. Duh se onda vue na razliita podruja kada je nesigurno to je istinito i korisno. Obino mislimo da tijelo zove na poudu dok se bolji savjet odupire takvim inadraajima. Ipak ne smijemo drati da je tu rije o nelkom drugom ivotu koji se odupire razliitom ivotu. Poziv dolazi od tjelesne naravi. Ona nastoji odstraniti i isprazniti udove napunjene sjemenom tekuinom. Isto tako ne treba zamiljati neku protivniku silu ili neku drugu ivu duu koja u nama pobuuje e i potie da se pije ili koja raa glad i poziva da se jede. Kao to ta nagnua ili pranjenja dolaze od prirodnih tjelesnih pokreta, isto je i s tekuinom koja po naravi sadri^sjeinej Poto se ve stanovito vrijeme skupila na svoje mjesto, tei da se istisne i izbaci. To ne uvjetuje djelovanje nekoga izvanjskoga utjecaja. Ponekada se dogaa samo od sebe. Kada se, dakle, veli da se tijelo bori protiv duha (Gal 5,17), zastupnici toga miljenja ovako shvaaju izreku: uporaba, nuda i tjelesni uitak izazivaju ovjeka. Tako ga odvraaju i odvode od boanskoga i duhovnoga. Povueni tjelesnom potrebom, ne bavimo se vie boanskim i onim to e nam koristiti za vjenost. Ali, kau, vrijedi i obratno. Dua koja se predaje boanskim i duhovnim zbiljama i sjedinjuje s Bojim Duhom, bori se protiv tijela. Tako pie. Dua ne doputa da omlitavi u uicima i da pliva u poudama u kojima se po naravi naslauje. Isti e na jednak nain protumaiti i ovu izreku: Tjelesna je mudrost Bogu neprijatelj (.Rim 8,7). Ne misle da tijelo zaista ima duu i vlastitu mudrost. Redovito se u prenesenome smislu kae da zemlja ea i da eli piti vode. Relkosmo, daikle, eli. Ne mislimo to u doslovnome ve u prenesenome smislu. Jednako kaemo da kua trai opravak. Jo je mnogo takvih izreka. Slino treba shvatiti tjelesnu mudrost i tvrdnju da tijelo udi protiv duha (Gal 5,17). Ljudi koje spominjemo obino dodaju i ovu reenicu: Glas krvi tvoga brata vie k meni sa zemlje (Post 4,10). Ali Bogu u pravome smislu ne krii krv to je prolivena. Samo se u prenesenome znaenju kae da krv uzvikuje. Od Boga se, naime, trai da osveti

onoga koji je prolio krv. Meutim, i ono to Apostol ree: Vidim u svojim udima drugi zakon (Rim 7,23) oni razumiju tako kao da je Pavao kazao da onoga koji se eli posvetiti Bojoj rijei tjelesne potreptine i uporabe koje su u tijelu neka vrst zakona otcjepljuju, odvajaju i prijee te se ne moe predati Bojoj Mudrosti (1 Kor 1,21.24) i pozornije razmatrati boanska otajstva. 5. injenicu da se meu tjelesna djela broje takoer stranarenja, zavisti, razmirice i ostalo, ovako obrazlau: kada dua, podlozena tjelesnim strastima, postane grubljega osjeaja i kada je pritisne breme mana te ne osjea nita istanana ni duhovna, veli se da je postala tijelom. Odonuda izvlai naziv emu poklanja vie panje i volje. Ovo dodaju kao pitanje: tko je i koga drati za stvoritelja ovoga zlog osjeanja koje se naziva tjelesna misao? Oni, naime, smatraju da se ne smije vjerovati da je itko drugi stvoriteljem due i tijela nego Bog. Ako bismo kazali da je dobri Bog pri samome stvaranju sazdao neto to je njemu samome neprijateljsko, uinilo bi se jasno nerazumnim. Pie: Tjelesna je mudrost s Bogom u neprijateljstvu (Rim 8,7). Ako se rekne da to dolazi od samoga stvaranja, uspostavit e se da je sami Bog stvorio neku narav koja mu je neprijateljska i koja se ne moe podloiti (Rim 8,7) ni njemu ni njegovu zakonu. To vai ako je ono o emu je to kazano ivo bie koje ima duu. Shvati li se tako, gdje je razlika u odnosu na one koji ue da su stvorene razliite naravi dua koje se snagom svoje naravi spaavaju ili upropaouju? To se oito dopada samo krivovjernicima koji ne mogu zbiljski i u svoj estitosti prigrliti Boju pravednost. Zato smiljaju lai takve bezbomosti. Mi pak, kako smo mogli, iznijesmo na sredinu to se, kreui s raznih polazita, u okviru rasprave dalo rei o raznim miljenjima. itatelj e od svega odabrati sud za koji misli da je prihvatljiviji.

Peto poglavlje

Svijet je poeo u vremenu 1. Krenimo dalje. Jedna toka u crkvenome uenju posebice tvrdi na temelju vjere nae povijesti da je ovaj svijet nainjen. Poeo je od odreenoga trenutka. Zbog svoje e raspadljivosti u skladu sa svretkom vremena kako to svatko veoma dobro zna biti uniten. Ne ini se, prema tome, neumjesnim da se i na to jo jednom vratimo. to je do svetopisamskoga svjedoanstva, dokaz je, mislim, veoma lak. ak i krivovjernici koji inae u mnogo emu drugome zalutae, u toj se toki izriito slau. Poputaju pred ugledom Pisma. Ali koje bi nas Pismo moglo bolje pouiti o stvaranju svijeta doli ono u kojem je Mojsije opisao njegov nastanak (Post 1,1 25)? Opis pak u sebi -sadri mnogo vie nego to, ini se, pokazuje nizanje injenica. Na mnogim mjestima ima duhovno znaenje. U otajstvenim se i dubokim zbiljama slui velom slova (2 Kor 3,14). Uza sve to pripovjedaeva rije naznauje da je sve to se vidi sazdano u odreeno vrijeme. Svretak svijeta prvi napominje Jakov. On se slijedeim rijeima obraa svojim sinovima: Doite k meni, Jakovljevi sinovi, da vam navijestim to e se zbiti u posljednje dane. Ali moe se i ovako prevesti: [...] nakon posljednjih dana [...] (Post 49,12). Postoje, dakle, zadnji dani ili nakon zadnjih dana. Prema tome je nuno da prestanu dani koji su poeli.

I David ree: Nebesa e proi, a ti e ostati. Svi e otarjeti poput haljine i izmijenit e sve kao pokriva i promijenit e se. Ti si pak uvijek isti. Tvojih godina nee nestati (Ps 101,2728). Sam na Gospodin i Spasitelj kae: Tko stvori od poetka, uini ih muko i ensko (Mt 19,4). Tako svjedoi da je svijet nastao. Opet veli: Nebo e proi, a moje rijei nee proi (Mt 24,35). Time naznauje da je svijet raspadijiv i da e svriti. I Apostol napomenu: Stvorenje je podloeno ispraznosti,, ali ne od svoje volje ve radi onoga koji podlae u nadi. I samo e se stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti za slobodu Bojih sinova (Rim 8,2021). Tu oito nazire konac svijeta. Isto ini izrekom: Proi e lik ovoga svijeta (1 Kor 7,31). Ali samim time to kaza da je stvorenje podvrgnuto ispraznosti, naznaio je da ono ima poetak. Ako je, naime, stvorenje podvrgnuto ispraznosti zbog neke nade, razumije se da je potinjeno iz stanovitoga razloga. to je pak od uzroka, nuno je da ima poetak. Stvorenje nije moglo bez ikakva poetka biti podloeno ispraznosti. Osloboenju od suanjstva raspadljivosti ne moe se nadati to nije poelo sluiti raspadljivosti. Ako tko u dokolici trai po boanskim Pismima takve izriaje, nai e ih u velikome broju. U njima se kae da svijet pozna poetak i da se nada koncu. 2. Ako ima netko tko se u toj toki protivi vlasti naega Pisma i nae vjere, od njega emo traiti da li smatra da Bog moe ili ne moe sve obuhvatiti. Oito je bezbono kazati da ne moe. Rekne li kao to je nuno da Bog sve obasiie, preostaje misliti da neto to se moe obujmiti ve time ima i poetak i kraj. Ono, naime, to je posve bez ikakva poetka, uope se ne da ogrliti. Koliko god se razum protezao, sposobnost se obasizanja gdje nema poetka bez prestanka povlai i uzmie. 3. Ali pred nas obino stavljaju ovu primjedbu: alko je svijet poeo u vremenu, to je Bog inio prije nego je nastao svijet? Rei da je Boja narav dokona i nepokretna, istovremeno je bezlbono i ludo. Jednako je ako se misli da dobrota nije negda inila dobro i da svemogunost nije nekada mo provodila u djelo. To

nam redovito predbacuju kada velimo da je ovaj svijet poeo u odreeno vrijeme i kada aik po svetopisamskome osvjedoenju brojimo godine njegove 'dobi. Smatram da nema krivovjernika koji je u stanju l^ko odgovoriti na te postavke i ostati u skladu sa svojim naukom. Mi emo pruiti prikladan odgovor. uvajui pravilo pravovjerja kazat emo da Bog nije tek onda poeo djelovati kada je nainio ovaj vidljivi svijet. Kao to e postojati drugi svijet, poto se raspane ovaj, tako je, drimo, bilo i drugih svjetova prije nego je ovaj nastao. Jedno i drugo e ukrijepiti vlast boanskoga Pisma. Da e poslije ovoga nastati drugi svijet ui Izaija kada kae: Bit e novo nebo i nova zemlja. Ja u uiniti da traje pred mojim licem. Tako zbori Gospodin (Iz 66,22). Propovjednik pak pokazuje da je bilo drugih svjetova prije ovoga. Pita: to je to je nastalo? Ono to e opet biti. A to je to je stvoreno? Ba ono to e biti stvoreno. I uope nema niega nova pod suncem. Ako tko progovori i rekne evo, ovo je novo. Ali to je ve bilo u stoljeima koja su bila pred nama (Prop 1,910). Ta svjedoanstva u isti mah potvruju oboje da je svjetova bilo i prije i da e ih opet biti. Ipak se ne smije smatrati da istodobno postoji vie svjetova nego da e iza ovoga nastati drugi. Ali nije nuno da o tome sada podrobno raspredamo. To smo ve sprijeda uinili. 4. Drim da ne smijemo preutjeti da su Sveta pisma stvaranje svijeta izrazila jednom novom i zasebnom rijeju. Govore o katabole svijeta. Tako u Ivanovu evanelju Spasitelj veli: Onih e dana biti pometnja kakve ne bijae od katabole svijeta (Iv 17,24; usp. Mt 24,21). Meutim, i Apostol se posluio istom rijeju u Poslanici Efezanima. Ree Odabrao nas je prije katabole svijeta (Ef 1,4). Vrijedi, ini se, istraiti to zapravo izraava ta nova rije. Smatram da e onaj kraj i dovrenje svetih biti u zbiljama koje se ne vide i koje su vjene (2 Kor 4,18). Na temelju pak promatranja samoga konca moe se zakljuiti kako to sprijeda ee

pokazivasmo da su razumna stvorenja imala slian poetak. Ako su imala onakav poetak kakvom se koncu nadaju, nema dvojbe da 'su ve od poetka bila u onome to se ne vidi i to je vljeno. Ako je to tako, tada padanje s viega na nie nije zateklo samo one due koje to zasluie razliitou svojih pokreta ve i one koje su, ia'ko to nisu htjele, zbog sluenja itavome svijetu svedene s onoga vinjega i nevidljivoga na ovo nie i vidljivo. Stvorenje je podloeno ispraznosti mimo svoje volje. Pokoreno je zbog onoga koji ga podloi u nadi (Rim 8,20). Sunce, mjesec, zvijezde i Boji aneli slue svijetu i onim duama kojima su zbog ogromnih nedostataka njihova duha potrebita ova gruba i kruta tijela. Ovaj je vidljivi svijet uspostavl jen radi onih kojima je to bilo potrebito. Zbog toga je znaenjem rijei katabole oznaeno s'ilaenje svekolikih bia s viega na nie. Razumije se da itavo stvorenje gaji nadu da e se osloboditi robovanja raspadljivosti (Rim 8,21). Bit e to kada se Boji sinovi (Rim 8,21) koji su pali i rasprili opet okupe u jedno i kada obave ostale poslove u ovome svijetu koje pozna samo Bog koji je Stvoritelj svega. Treba misliti da je stvoren toliki i takav svijet kako bi mogao obujmiti sve one due koje su poslane u svijet da se vjebaju i sve one moi koje su spremne da duama budu pri ruci. One se za njih brinu i pritjeu im u pomo. Mnogi dokazi pokazuju da sva razumna stvorenja posjeduju jednu narav. Samo se na taj nain moe braniti Boja pravednost to se brine za sve. Svaka pak dua sama u sebi posjeduje uzroke zbog kojih je stavljena u ovaj ili onaj ivotni red. 5. Bog je naknadno uspostavio sadanji raspored. Ipak ga je ve od osnutka svijeta zasnovao. Predvidio je razloge i uzroke kod onih koji su s nedostatka duha zasluili doi u tjelesa, ali i u onih koje je pouda vukla za vidljivim. Isto vrijedi i za bia koja je prisilio onaj to podlae u nadi (.Rim 8,20). Ta bia s voljom ili na silu iskazuju slubu onima koji su pali u ovo stanje. To, meutim, neki nisu razumjeli. Nisu primijetili da je ovu razliku u rasporedbi Bog ustanovio na osnovu prethodnih uzroka slobodne

volje. Zato su smatrali da se sve to je u ovome svijetu dogaa po sluajnim pomacima ili usudskom nunou te da nita ne ovisi o naoj slobodnoj vdliji. Stoga nisu ni Boju Providnost mogli oznaiti besprijekornom. 6. Rekosmo da je svim duama koje su boravile u ovome svijetu trebalo mnogo posluitelja, ravnatelja i pomonika. Tako bi u zadnjim vremenima. Kada se ve stao bliiti kraj svijeta i itavi se ljudski rad primicao zadnjoj propasti, jer su oslabili ne samo oni kojima se upravljalo ve i oni kojima se povjerila ravnateljska skrb, ljudskome rodu nije vie trebala takva pomo niti su mu trebali branitelji koji su mu slini. Traio je in samoga Utemeljitelja i svoga Stvoritelja koji je imao uspostaviti iskvarenu i oneienu stegu to se kod jednih odnosila na poslunost, a kod drugih na upravljanje. Stoga je jedinoroeni Boji Sin Oeva Rije i Mudrost koja bijae kod Oca u onoj slavi koju imae prije nego je postao svijet (Iv 17,5) samoga sebe ponizio, uzeo lik sluge i postao posluan sve do smrti (Fil 2,78). Poslunosti je uio one koji nisu mogli stei spasenje osim po poslunosti. Obnovio je zakone kojima se ravna i vlada. Bili su iskvareni. Sve je neprijatelje podloio svojim nogama jer je nuno da on vlada dok ne stavi svoje neprijatelje pod svoje noge i dok ne uniti smrt koja je zadnji neprijatelj (1 Kor 15, 25 26). Tako je same ravnatelje pouio nainu kako se upravlja. Budui, dakle, da je, kako kazasmo, doao uspostaviti zapt s obzirom na ravnanje, vladanje i sluanje, najprije je u sebi izvrio to htjede da drugi ine. Zato nije postao posluan Ocu samo do smrti na kriu (Fil 2,8), ve i na koncu svijeta u sebi obuhvaa sve koje podlae Ocu (1 Kor 15, 28) i koji po njemu dolaze do spasenja. Kae se da se sam s njima i u njima podastire Ocu. Sve postoji u njemu. On je glava svega. U njemu je punina onih koji postiu spasenje (Kol 1, 17_19; Ef 1,2223). To o njemu veli Apostol gdje kae: Kada mu sve bude podloeno, i sam e Sin biti onomu podvrgnut koji mu je sve podloio. Tako e Bog biti sve u svima (1 Kor 15, 28).

7. Nije mi uistinu jasno kako krivovjernici ne shvaaju smisao to se nalazi u tim Apostolovim rijeima. Oni ozloglauju izriaj podlonosti kada je primijenjen na Sina. Ako se trai pravo znaenje za taj izraz, lako ga moemo nai poemo li od protivnoga. Ako, naime, nije dobro biti podloan, preostaje da je ono to je suprotno ne biti podloan dobro. Apostol pak kae: Kada mu sve bude podlono, i sam e se Sin podvri onome koji mu je sve podloio (1 Kor 15,28). Time kako se krivovjernicima ini pokazuje da e onaj koji sada nije Ocu podvrgnut biti podloan poto mu prije toga Otac sve podloi. Ipak se udim kako se navod moe tako shvatiti da e onaj koji nije podloan jer mu nije sve podloeno biti onda podloen kada mu bude sve podvrgnuto poto postane sveopi kralj i zauzme vlast nad svime. Prije, naime, nije bio podloan. Krivovjernici ne shvaaju da Kristovo podlaganje Ocu izraava blaenstvo nae savrenosti i oituje lovor djela to ga je on poduzeo. Krist, naime, ne prinosi Ocu samo vrhunac ravnan ja i vladanja koje je ispravljeno u svekolikome stvorenju ve mu takoer prinosi ispravljena i obnovljena pravila to se odnose na poslunost i podlonost u ljudskome rodu. Ako, dakle, podlijeganje kojim se Sin pokorava Oou poimamo kao dobro i spasonosno, otud posve dosljedno i skladno slijedi da i ono to se naziva podlaganje neprijatelja Bojemu Sinu uzmemo za spasonosno i korisno. Kada se veli da je Sin podloan Ocu, naznauje se savrena uspostava svekolikoga stvorenja. Isto tako kada se kae da su neprijatelji podvrgnuti Sinu Bojemu, misli se na spasenje pokorenih i na popravak izgubljenih. 8. Ovo e se podloenje uistinu zbiti na utvrene naine, po odreenim pravilima i vremenima. Znai da cijeli svijet nee biti prisiljen nekom nunou da se pokori niti e se na silu podloiti Bogu. To e se, naprotiv, zbiti po rijei, razboritosti, pozivanjem na bolje, odlinim obiajima, ali i primjerenim i prikladnim prijetnjama to s pravom spadaju na one koji preziru skrb, istou i korist svoga spasenja. Tako je i s nama ljudima. Kada pouavamo robove ili

djecu dok su zbog dobi jo nesposobni za razumnost, silimo ih prijetnjama i strahom. Poto stanu shvaati dobro, korisno i asno, prestaje strah od iba. Tada osvjedoeni rijeju i razlogom prijanjaju uz sve to je dobro. Ali na koji nain treba upravljati sa svakim pojedincem ako se svim razumnim biima ostavlja sloboda izbora? Koji su oni koje kao ve spremne i sposobne zatie Boja Rije i pouava? Koje odgaa za kasnije? Od kojih se Rije posve skriva inei da su im ui daleko od nje? Koji su oni koje, mada su prezreli najavljenu i propovijedanu Boju Rije, po stanovitim popravcima i kaznama sili na spasenje te na neki nain utjeruje i iznua njihovo obraenje? Kojima Rije prua neke povode za spasenje kako bi koji put tkogod po jednostavnom odgovoru, nadahnutom samom vjerom, stekao nesumnjivi spas? Iz kojih se uzroka i kojih Okolnosti sve to zbiva? to boanska Mudrost u tima vidi iznutra? Koja gibanja nazire u odlukama bia dok svime ravna? Sve to zna samo Bog, njegov Jedinoroenac po kome je sve stvoreno i obnovljeno i Duh Sveti koji sve posveuje i koji izlazi od samoga Oca (Iv 15,26). Njemu slava u vjene vjekove. Amen.

esto poglavlje

Konac svijeta 1. Ve smo sprijeda, po svojim mogunostima, i kako je dopustila vlast boanskoga Pisma raspravljali o kraju i dovrenju svega. Smatramo da je izneseno kao podulka dovoljno. Ipak emo prisjetiti na jo togod kada nas je ve red raspravljanja doveo na taj predmet. Veoma brojni mudraci na slijedei nain obiljeuju vrhovno dobro koje se takoer naziva opom svrhom kojoj tei svako razumno bie: vrhovno se dobro sastoji u tome da Bogu postanemo slini koliko je mogue. Ipak drim da to nije prvenstveno njihov izum. Oni su to uzeli iz boanskih knjiga. To prije svih naznauje Mojsije. Dok pripovijeda o prvome ovjekovu stvaranju veli: I kaza Bog nainimo ovjeka na svoju sliku i slinost. Potom dodaje: I sazda Bog ovjeka. Naini ga na Boju sliku. Uini ih muko i ensko i blagoslovi ih (Post 1,2728). Dakle, ree naini ga na Boju sliku. Slinost je preutio. To nita drugo ne dokazuje doli da je ovjek pri prvome stvaranju dobio dostojanstvo slike, dok je njegovo dovrenje u slinosti ostavljeno za konac. To znai da ovjek mora sam sebi po nasljedovanju Boga naporima vlastite marljivosti stei slinost. Na poetku mu je data mogunost usavrenja na temelju dostojanstva slike.

Na koncu pak po ispunjenju djela sam za se ostvaruje savrenu slinost. Apostol Ivan jo oitije i jasnije naznauje da je to taiko. On se na ovaj nain izraava: Djeice, jo ne znamo to emo biti. Kada nam se on objavi to bez dvojbe veli o Spasitelju , bit emo mu slini (1 Iv 3,2). Time najoevidnije naznauje i svretak svega. Za kraj veli da mu jo nije poznat. Istie i nadu u slinost s Bogom. Ona e se dati po savrenosti zasluga. Sam Gospodin ne objavljuje u Evanelju jedino da e se to zbiti ve takoer da e se dogoditi po njegovu posredovanju. Gospodin se osobno udostojao u Oca moliti za svoje uenike ovo: Oe, elim da i ovi budu sa mnom gdje sam ja. Taikoer je molio: Kao to smo ti i ja jedno, tako neka i ovi budu u nama jedno (Iv 17,24.21). Tu je,ini se, sama slinost ako se smije rei uznapredovala. Ve se od slinoga postalo jedno. Bog e, bez sumnje, na kraju i svretku biti sve i u svima (1 Kor 15.28). Kod toga neki pitaju zar se bit tjelesne naravi, mada do prozirnosti oiena i postala skroz duhovnom, ne protivi reklo bi se dostojanstvu slinosti i vlastitosti jedinstva? Ono se, naime, to je po naravi tijelo ne bi smjelo nazvati slinim s boanskom naravi niti bi se s punim pravom moglo s njome oznaiti jednim jer je Boja narav u biti netjelesna. To vrijedi tim vie to nas istina vjere ui da tvrdnju Sin je jedno s Ocem (Iv 10,30) valja svesti na vlastitost njihove naravi. 2. Obeano je, dakle, da e na svretku Bog biti sve u svima. Ipak ne smijemo misliiti to je i u naravi zbilje da e toj svrsi prispjeti ivotinje, zvijeri i blago. Tako nam nee trebati rei da se Bog nalazi u ivotinjama, zvijerima i stoci. Isto vrijedi za drvo i kamen. Inae bi se kazalo da je Bog i u tome. Takoer nije doputeno drati da e do onoga svretka doprijeti ikakva zloa. U protivnome bi se reklo da se Bog nalazi u nekoj zloi ako se kae da je u svemu. Iako, naime, tvrdimo da je Bog i sada posvuda i u svima (1 Kor 15,28), jer nita ne moe biti prazno Boga, ipak ne velimo da je zbilja takva te je Bog sada sve u onima u kojima se nalazi. Zato treba izbliega razmotriti to znai savrenost

blaenstva i konac zbilja. Ne kae se samo da je Bog u svemu ve takoer da je sve. Istraimo, prema tome, to je sve koje e Bog biti u svima. 3. I ja, dakle, drim da navedena tvrdnja Bog je u svima sve znai da e Bog biti sve u svakome biu. U svakom e biu biti sve na nie naznaeni nain. Sve to razumni duh, oien od svih ostataka zala i posve otjeravi svaki oblak zloe, moe osjetiti, shvatiti i misliti sve e to biti Bog. Takav duh nee unaprijed nita drugo initi osim Boga osjeati, Boga misliti, Boga gledati i Boga posjedovati. Bog e biti svi njegovi pokreti. Tako e Bog biti za nj sve. Nee vie postojati dioba izmeu zla i dobra jer vie nee biti zla Bog je zaista spomenutome sve, a u Bogu nema zla. Spomenuti nee vie nikada eznuti da jede sa stabla spoznaje dobra i zla (Post 2,17). On je uvijek u dobru. Za nj je Bog sve. Konac se, dakle, obnavlja poetkom. Kraj se zbilja ureuje u skladu sa zaecima. Tako se uspostavlja ono stanje koje je razumna narav imala kada joj nije trebalo jesti sa stabla spoznaje dobra i zla (Post 2,17). Poto ovjek odstrani svaki osjeaj zloe i izbrie ga sve do neoskvrnjenosti i istoe, za nj postaje sve onaj jedini koji je sam dobri Bog. To pak ne vrijedi samo za nekolicinu ili za veliki broj ve za sve. Bog e, kada vie ne bude smrti ni smrtnoga alca (1 Kor 15,5556), biti u svima sve. Kada uope vie ne bude zla, Bog e zaista biti sve u svemu. Neki ipak misle da ova savrenost i blaenstvo razumnih naravi traje u onome stanju o kojem smo govorili, to jest da sve posjeduje Boga i da je Bog svim biima sve. Podrazumijeva se ako ta bia od toga ne udalji zdruenost s tjelesnom naravi. Inae, smatraju, slava se vrhunskoga blaenstva spreava ako se pridoda smjesa tvarne bitnosti. Mi simo ranije punije izloili i raspravili to nam je o tome predmetu moglo pasti na pamet. 4. Budui pak da u apostola Pavla nalazimo spomen o duhovnome tijelu (1 Kor 15,44), istrait emo, kako moemo, to, polazei od tuda, moramo

misliti o naem pitanju. Evo, dakle, koliko moe pojmiti naa pamet: smatramo da je kakvoa duhovnoga tijela takva da dolikuje da u njemu dolino prebivaju ne samo svete i savrene due ve i svako ono stvorenje koje e se osloboditi od robovanja raspadljivosti (Rim 8,21). O tome tijelu Apostol kaza i ovo: Posjedujemo dom koji nije rukom nainjen. Vjean je i na nebesima (2 Kor 5,1). Rije je o obitavalitima svetih. Otuda se dade naslutiti koje je istoe, koje protananosti i kolike slave kakvoa spomenutoga tijela alko ga usporedimo s tjelesima koja su, mada nebeska i veoma sjajna, ipak nainjena rukom i vidljiva. O onome se veli da je kua koju nije uinila ruka ve je vjena na nebesima (2 Kor 5,1). Ono je to se vidi vremenito, a to se ne vidi vjeito (2 Kor 4,18). Stoga sva tjelesa koja vidimo i koja se mogu vidjeti na zemlji i na nebu te su rukom nainjena i nisu vjena, izdaleka nadvisuje velikom vrsnoom tijelo koje nije vidljivo ni rukom nainjeno, ali je vjeno. Iz te se usporedbe dade zakljuiti kakvoga je uresa, kakva sjaja i kalkva bljeska duhovno tijelo. Istina je to bi reeno: Oko nije vidjelo ni uho ulo niti je doprlo do ovjejega srca to je Bos pripremio za one koji ga ljube (1 Kor 2, 9). Ne sumnjamo da Stvoritelj moe dovesti narav ovoga naega tijela ona je po Bojoj volji jer ju je Bog takvom stvorio do one kakvoe najprotananijega, najiega i najsjajnijega tijela kako to ve zahtijeva stanje zbilje i trai zasluga razumne naravi. Kada je svijetu bila potrebita razliitost i raznovrsnost, tvar je sa svim sluenjem bila na raspoloenju Stvoritelju kao svome gospodaru i ustanovitelju. Iz nje je nainio razne vrste i razrade bia. Otuda je izveo svakovrsne oblike nebeskih i zemaljskih stvorenja. Ali stvorovi ure da >xsvi postanu jedno kao to je Otac jedno sa Sinom (Iv 17,21). To u svoj dosljednosti daje na znanje da ondje gdje su svi jedno vie nee biti razlike. 5. Stoga se takoer kae da e biti uniten i zadnji neprijatelj koji se zove smrt (1 Kor 15, 26). Tako unaprijed nee vie biti nita alosna niti ta protivna jer vie nema ni smrti ni neprijatelja. Evo

kako treba shvatiti unitenje posljednjega neprijatelja: nee propasti njegova bit jer je stvorena po Bogu ve e nestati neprijateljska nakana i volja koja ne dolazi od Boga nego od neprijatelja. Neprijatelj se, dakle, unitava, ali ne da bi ieznuo ve da ne bude neprijatelj i smrt. Svemoguemu, naime, nije nita nemogue (Job 42, 2) niti je to neizljeivo za onoga tko je Stvoritelj. Bog je sve sazdao da opstoji. Ono to je nainjeno da bude, ne moe da ne postoji. Podlijee izmjeni i razliitosti da bi se po zaslugama nalo u boljem ili loijem stanju. Ali ono to je Bog stvorio da bude i traje, ne moe s obzirom na bit podlei unitenju. Pravilo vjere i istine ne kae smjesta da je propalo ono to puko miljenje dri unitenim. Neuki i nevjernici poimlju da nae tijelo tako nakon smrti ugiba da gotovo nita ne zadrava od svoje biti. Mi pak koji vjerujemo u njegovo uskrsnue smatramo da se tijelo u smrti samo mijenja. Sigurni smo da njegova bit traje i da je volja njezina Stvoritelja u odreeno vrijeme doziva u ivot. Potom se u tijelu opet dogaa promjena. Ono to je s poetka zemaljsko tijelo iz zemlje (1 Kor 15,47), u smrti se rastvara. Iznova postaje prah i pepeo (Post 18,27). Reeno je: Jer si zemlja, u zemlju e ii (Post 3,19). A'li jo e jednom uskrsnu ti iz zemlje. Poslije toga e po zasluzi due koja je u tijelu boravila doprijeti do slave duhovnoga tijela (1 Kor 15,44). 6. Treba, dakle, smatrati da e se sva ova naa tjelesna narav privesti u to stanje kada se sve uspostavi i bude jedno te Bog bude sve u svima (1 Kor 15,28). To se shvatimo! nee dogoditi odjednom ve polako i dio po dio tijekom beskonanih i beskrajnih vjekova. Popravak i poboljanje prenositi e se neosjetno s jednoga bia na drugo. Jedni e prethoditi i urnijim koraikom kroiti prema vrhuncu. Drugi e s malim razmalkom koracati za njima. Trei e ii daleko pozadi. Tako se kroz mnoge i nebrojene redove onih 'koji stupaju i koji se kao bivi neprijatelji pomiruju s Bogom dolazi do konanoga neprijatelja koji se naziva smrt da bi i on bio

uniten te vie ne bi bio neprijatelj (1 Kor 15,54 57). Kada se, dakle, sve razumne due vrate u oznaeno stanje, tada e i narav ovoga naega tijela prijei u duhovno tijelo. Vidimo da meu razumnim biima nisu ona koja su zbog grijeha ivjela u nedostojnosti jedno, dok bi ona koja su radi zasluga pozvana na blaenstvo bila neto drugo. Rije je zapravo o jednakim naravima. Ranije su bile grene, a potom se obratile i pomirile s Bogom. Zato su pozvane na blaenstvo. Isto moramo misliti i o tjelesnoj naravi. Nije tijelo kojim se sada sluimo u neuglednosti, raspadljivosti i slabosti jedno, dok e drugo biti ono kojim emo se sluiti u neraspadljivosti, moi i slavi (1 Kor 15,4243). Rije je o istome tijelu. Ono e se, kada se otklone slabosti u kojima je sada, preobraziti u slavu. Bit e duhovno. Tako e ono to bijae nedostojni sud postati, kada se oisti, asni sud (Rim 9,21) i obitavalite blaenstva. Vjerujemo da e po Stvoritelj evo j volji uvijek i nepromijenjeno ostati u tome stanju. To svjedoi Pavlova izreka kada Apostol kae: Imamo nerukotvorenu kuu, vjenu na nebesima (2 Kor 5,1). Neki grki umnici misle da osim ovoga tijela to se sastoji od etiri poela postoji neko peto koje je u svemu drukije i razliito od ovoga naega tijela. Crikvena vjera to ne prihvaa jer nitko o tome ne moe iz svetih Pisama iznijeti nikakvu slutnju. Ali ni sami slijed meu zbiljama ne priputa da se prihvati spomenuto miljenje. Posebice stoga to sveti Apostol oito tvrdi da se uskrsnulima od mrtvih nee dati neka nova tijela ve e primiti ona ista to su ih imali za ivota samo preobraena iz slabijega u bolje. On kae: Sije se duevno tijelo, uskrsnut e duhovno tijelo (1 Kor 15,44). Takoer biljei: Sije se u raspadljivosti, uskrsnut e u neraspadljivosti; sije se u slabosti, uskrsnut e u slici; sije se u runoi, uskrsnut e u slavi (1 Kor 4243). U ovome je za ovjeka koji je ranije bio duevni ovjek i nije poimao to pripada Bojemu Duhu (1 Kor 2,14) napredak po naobrazbi dopire dotle da postaje duhovan i rasuuje sve, a njega nitko ne prosuuje (1 Kor 2,15). Tako valja misliti i o

tjelesnome stanju. Ovo isto tijelo koje zbog sluenja dui sada nazivamo duinim, doivljava stanovito unapreenje. Kada dua, sjedinjena s Bogom, s Bogom postaje jedan duh (1 Kor 6,17), tijelo tada posluuje duh. Tako zakorauje u duhovno stanje i duhovnu kakvou. To tim vie vrijedi to je kako esto pokazivasmo Stvoritelj tjelesnu narav tako sazdao da se lako moe izmijeniti u onu kakvou koju on hoe ili koju trae posebne okolnosti. 7. Sve nae razlaganje polazi otuda da je Bog sazdao dvije ope naravi vidljivu, to jest tjelesnu narav i nevidljivu, to jest netjelesnu. Te dvije naravi podlijeu dvjema razliitim promjenama. Nevidljiva koja je i razumna mijenja se s duom i nakanom jer je obdarena slobodnom voljom. Zato se nekada nalazi u dobru, a nekada u zlu. Tjelesna pak narav podlijee bitnoj promijeni. Stoga kada Bog, Stvoritelj svega, nakani neto uiniti, napraviti i izraditi, za svako mu djelo u svemu stoji na usluzi ta tvar. Bog tjelesnu narav preinauje i preobrazuje u najraziliitije oblike i vrste ve kako to trae zasluge bia. To oito naznauje i prorok jer kae: Bog sve stvara i mijenja (Ara 5,8). 8. Upravo je trenutak ispitati da li e se u dovrenju svega kada Bog bude sve u svima cjelokupna tjelesna narav sastojati od jedne vrste i da li e sva tjelesna kakvoa biti samo ona koja e sjati u onoj neizrecivoj slavi koju e, mislimo, posjedovati duhovno tijelo. Ako, naime, tono poimamo to Mojsije pie na poetku svoje knjige govorei: U poetku naini Bog nebo i zemlju (Post 1,1) rije je o iskonu svega stvorenja , dolikuje da se na koncu i pri dovrenju sve vrati tome poetku. To znai da e ono nebo i ona zemlja biti obitavalitem i pokojem pobonih. Prvi e u batinu dobiti onu zemlju sveti i blagi. Tako ui Zakon (Pnz 4,38), Proroci (Ps 36,11) i Evanelje (Mt 5,45). U toj se zemlji, drim, nalaze istinski i ivi uzori onoga opsluivanja to ga je Mojsije predao kroz sjenu Zakona (.Heb 10,17). O njima je kazano da slue slici i sjeni nebeskoga (Heb 8,5). Rije je o onima koji su sluili pod Zakonom. Ali reeno je i samome Mojsiju: Pripazi da sve ini po liku i prilici koja ti je pokazana na brdu (Izl 25,40).

Stoga mi se ovo ini: kao to Zakon na ovoj zemlji bijae nekakav odgojitelj (Gal 3,24) za one koje je imao privesti Kristu da bi, poueni i upueni Zakonom, poslije naputka iz Zakona mogli lake prigrliti savrenija Kristova uenja, tako je i s onom zemljom koja prihvaa svete. Najprije ih pronie i ui uputama pravoga i vjenoga zakona. Tako e mnogo lake moi prigrliti one savrene nebeske naredbe kojima se vie ne moe nita dodati. Tu e nai ono vjeno Evanelje (Otk 14, 6) i vjeno novi savez (Heb 9,15) koji nee nikada zastarjeti (Heb 8,13). 9. Valja stoga drati da e ovo biti oblik dovrenja i uspostave svega: sveti se s nainom i redom polako penju i napreduju. Najprije dopiru do one zemlje i pouke koja je na njoj. Tu se spremaju za one bolje nauke kojima se vie ne da nita dometnuti. Poslije upravnika i skrbnika (Gal 4,2) sam e Gospodin Krist, kralj svemira, uzeti vlast. Nakon svetakih poduka datih po svetim moima sam e Krist uiti one koji ga mogu shvatiti kao Mudrost. On e meu njima vladati dok ih ne podloi Oou koji je sve njemu podloio (1 Kor 15,2728). Tako e Bog, kada bia postanu sposobna primiti Boga, biti sve u svima. Tada e, dosljedno, i tjelesna narav zadobiti ono vrhunsko stanje kojem se vie nita ne moe dodati. Dovle smo raspravljali o naravi tjelesne biti i o duhovnome tijelu. itaevu sudu ostavljamo da izmeu dvoga odabere to smatra boljim. Mi pak time zavravamo treu knjigu.

ETVRTA KNJIGA

Prvo poglavlje Bogoduhost boanskoga Pisma 1. Pri istraivanju veoma vanih pitanja ne zadovoljavamo se kojekakvim opim pojavama ni oitou onoga to se vidi. Uz to kao dokaz kojim dokazujemo jasnost reenoga uzimamo svjedoanstva iz spisa za koje vjerujemo da su boanska. Siemo za Savezom koji se oslovljava starim i za Zavjetom nazvanim novi. Vjeru takoer kuamo utvrditi razumom. Ali kako Pisma jo nismo pretresali kao boanska, daj da i o tome reknemo koju krau besjedu. Razloimo to nas navodi da Pisma drimo boanskim spisima. Meutim, prije nego se posluimo samim spisima i onim to je u njima izraeno, valja nam raspraviti o Mojsiju, idovskome zakonodavcu, i Isusu Kristu, tvorcu kranskih spasenjsikih istina. Meu Grcima i barbarima bilo je uistinu mnogo zakonodavaca i puno uitelja. Oni su navijetali uenja koja su obeavala istinu. Ipak nismo upoznali nijednoga zakonodavca koji je uspio da se u drugim narodima zane elja da se prihvate njegovi nazori. Oni koji obeavahu da e do istine dolaziti razmiljanjem, iako su u to unosili itav jedan dokazni sustav s obrazlaganjem naoko razumnim, usprkos tome nijedan od njih nije mogao ono to je drao istinom rairiti meu razne narode ili meu mnotvo jednoga puka. Razumije se da su zakono-

davci eljeli, ako je mogue, da zakoni koji su im se uinili dobrima zavladaju itavim ljudskim rodom. Uitelji su pak htjeli da se istina koja je njima sinula proiri posvuda po itavome svijetu. Ali kako nisu mogli pozvati ljude drugih jezika i mnogih naroda da opsluuju njihove zakone i da prigrle njihova uenja, nisu ak ni nastojali to poduzeti. Razborito su uoili da im je nemogue u tome uspjeti. Nasuprot tome itava Grka i barbarski svijet cjelokupnoga kruga zemaljskoga pozna nebrojene nae pristae. Oni ostavie oinske zakone i tobonje bogove da bi opsluivali Mojsijeve naredbe i kao uenici slijedili rijei Isusa Krista. Uinie tako premda one koji pristupaju Mojsijevu zakonu mrze oni to se klanjaju kipovima. Oni pak koji prihvatie rije Isusa Krista, uz to to ih mrze, izlau se smrtnoj pogibelji. 2. Ali zamijetimo kako je samo kroz veoma mali broj godina polo za rukom da se Rije iako se pristaama kranstva radilo o glavi, a neki su zbog njega i poginuli odnosno izgubili posjede i s neznatnom koliinom uitelja posvuda u svijetu navijesti. Grci i barbari, umnici i neuki prikljuili su se vjeri koju je navijestio Isus. Imajui navedeno pred oima, neemo sumnjati da to djelo nadvisuje ljudsku mo. Isus je sa svom vlau i osvjedoenjem uio da e njegova rije zavladati. Zato s pravom njegove rijei uzimamo za prorotva kada veli: Izvodit e vas zbog mene pred kraljeve i upravitelje, njima i narodima za svjedoanstvo (Mt 10,18). Podjednako kada kaza: U onaj e mi dan mnogi rei Gospodine Gospodine, zar nismo u tvoje ime jeli, u tvoje ime pili i u tvoje ime izgonili avle? Ja u im odgovoriti udaljite se od mene vi to inite bezakonje. Nisam vas nigda poznavao (Mt 7,22). Moglo se moda initi da je to kazano uzalud te da nee nikada postati istinom. Ali kada se to to je reeno s tolikom sigurnou zbilo, postade jasno da se Bog uistinu utjelovio i ljudima dao spasonosne nauke. 3. to treba rei to je Krist bio proreen? Pie: Iz Jude e nestati oni koje nazivaju voama i vladari iz njegovih bedara kada doe onaj kome je namijenjeno

kraljevstvo i kada nastupi iekivanje naroda (Post 49,10). Povijest to oito pokazuje. Ali takoer je jasno i iz onoga to danas gledamo od Isusovih vremena nikada vie nisu vijeali idovski kraljevi. Sva su idovska blaga kojima su se idovi diili unitena. Tu mislim na hram, rtvenik, bogosluje i odjeu Velikoga sveenika. Ispunilo se, naime, prorotvo koje kaza: Mnoge e dane Izraelovi sinovi sjedjeti bez kralja i voe. Nee imati rtve, ni rtvenika, sveenstva ni proricalita (Ho 3,4). Tim se rijeima sluimo protiv onih koje uznemiruje ono to u Postanku Jakov kaza Jucli (Post 49,10). Ti ljudi tvrde da e knez koji dolazi iz Judina plemena Vladati nad narodom i da nee prestati oni koji dolaze iz njegova sjemena ve e trajati do Pomazanikova dolaska. Spomenuti Pomazanikov dolazak zamiljaju na svoj nain. Ali alko e Izraelovi sinovi mnoge dane sjedjeti bez kralja, bez voe te nee imati rtve ni rtvenika ni sveenstva ni proricalita (Ho 3,4) a otlkada je sruen hram, nije bilo rtve, rtvenika ni sveenstva oito je da je ieznuo voa iz Jude i vladar iz njegovih bedara. Prorotvo kae: Nee prestati vladar iz Jude ni voa iz njegovih bokova dok ne doe to mu je namijenjeno (Post 49,10). Otuda se vidi da je doao onaj kome pripada to mu je namijenjeno i koji je oekivanje naroda (Post 49,10). O tome svjedoe mnogi puci koji su po Kristu povjerovali u Boga. 4. U pjesmi Ponovljenoga zakona proroki se pokazuje da budue odabran je nerazumnih naroda zbog grijeha preanjega naroda nije obistinio nitko drugi doli sam Isus. Ondje pie: Uinili su me ljubomornim na ono to nije bog. Rasrdili su me svojim kumirima. I ja u njih uiniti ljubomornima zbog onih koji nisu narod. Razgnjevit u ih radi nerazumnoga naroda (Pnz 32,21). Moda se dosta lako dade razumjeti na koji su se nain Zidovi za koje se kae da su Boga uinili ljubomornim s obzirom na ono to nije bog i da su Boga razbjesnili svojim kumirima razljutili do ljubomore zbog onih koji nisu narod i zbog nerazumnoga naroda koji je Bog odabrao dolaskom Krista Isusa i po njegovim uenicima. Mi pak vidimo

svoj poziv. Mudrih po tijelu nema mnogo. Nema puno ni monih. Nije veliik broj ni plemenitaa. Bog je odabrao to je glupo u svijetu da posrami mudre. Odabrao je rodom neplemenite, prezrene i ono to nije da uniti ono to je ranije bilo pa da se pred Bogom ne uznosi Izrael po tijelu (1 Kor 1,2629). Apostol pak Izraela naziva put (1 Kor 10,18). 5. to tek treba rei o psalamskim prorotvima s obzirom na Krista? to o pjesmi s naslovom Za Ljubljenoga? O jeziku je Ljubljenoga kazano da je trska pisara brzopisca. Ljubljeni je najljepi od sinova ljudskih jer se ljupkost prosula po njegovim usnama (Ps 44,13). Dokaz da se milina razlila po njegovim usnama jest to to se nakon to je minulo kratko vrijeme njegova pouavanja pouavao je koju godinu i nekoliko mjeseci sav svijet ispunio njegovim uenjem i bogotovljem koje je on donio. U njegovim je danima niknula pravednost i obilje mira. To traje do konca koji se naziva unitenje mjeseca. Pomazanik ostaje kao onaj koji gospoduje od mora do mora i od rijeka do mea itavoga nastanjenoga svijeta (Ps 71,7). I Davidovoj je kui dat znak. Djevica je postala trudnom. Rodila je sina kome je ime Emanuel. To znai Bog s nama (Iz 7,14). Takoer se ispunilo to kaza prorok kada ree: Bog je s nama. Narodi, znajte to. Budite pobijeeni. Vi koji ste snani, budite svladani (Iz 8,8). Mi smo bili pobijeeni i svladani. Nas je, naime, koji dolazimo iz naroda osvojila milost njegove Rijei. ak je u Mi'heji nagovijeteno i mjesto Isusova roenja. Tu stoji: Ni ti, Betleheme, Judima zemljo, podnipoto nisi najmanji meu Judinim kneevstvima jer iz tebe e izai vladar koji e pasti Izraela, moj narod (Mih 5,1). Ispuni se i sedamdeset sedmica koje po Danijelu traju do vladara Krista (Dn 9,24). Doao je onaj za koga Job ree: Nadvladao je ogromnu morsku neman (Job 3,8). Dao je svojim pravim uenicima mo da nogama gaze zmije, korpione i svaku neprijateljevu silu. Oni im pak uope ne mogu nauditi (Lk 10,10).

Neka se razmotri posvudanja nazonost Apostola koje je Isus poslao navijestiti Evanelje. Vidjet e se da njihova odvanost nadilazi ovjeka i da je njihov pothvat bio boanski. Ako istraujemo kako su se ljudi, sluajui nova uenja i udne rijei, povezali s muevima kojima su htjeli postaviti zamke i bili pobijeeni od neke boanske moi koja je bdjela nad tim muevima, neemo dvojiti da li su Apostoli inili udesa. Bog je svjedoio za njihove rijei znacima, udesima i razliitim moima (Heb 2,4). 6. Pokazujui posve kratko Isusovo boanstvo sluei se proroanskim rijeima o njemu, ujedno smo dokazali da su Pisma u kojima se o Isusu proricalo bogoduha. Utvrdili smo da su spisi koji su navijetali Kristov dolazak i koji donose njegov nauk napisani sa svom silom i moi. Stoga je taj naiik zavladao onima koji su izabrani meu poganima. Moramo istaknuti da se ipak tek s Isusovim dolaskom oitovalo boansko nadahnue prorokih rijei i duhovnost Moj sijeva zakona. Nije, naime, nipoto bilo mogue da se prije Kristova dolaska pribave jasni primjeri za bogoduhost drevnih Pisama. Isusov je dolazak doveo one koji su mogli pretpostaviti da Zakon i Proroci nisu boanski do jasnoe, da su napisani po nebeskoj milosti. Tko s panjom i pomnjom izuava proroke knjige, na osnovu e samoga itanja osjetiti mlaz ushienosti. Taj e ga osjeaj uvjeriti da knjige za koje mi vjerujemo da su boanske rijei nisu ljudska djela. Svjetlo koje se nalazi u Mojsijevu Zakonu i koje bijae prekrito velom, zasjalo je Kristovim dolaskom. Krist je otkrio zastor. Tako su se dobra kojima je slovo bilo sjena (2 Kor 3,15) mallo po malo upoznala. 7. Previe bi bilo kada bismo sada skupljali davna prorotva o svakom pojedinom buduem dogaaju, kako bi sumnjivac, pogoen njihovim nadahnuem, otklonio svaku neodlunost i kolebanje te se svom duom predao Bojim izrekama. ak nije ni udno ako se neupuenima nadljudsko u svetopisamskim mislima ne oituje pri svakoj biblijskoj rijei. Tako je i kod djela Providnosti koja se protee na itavi svemir. Neka najoitije pokazuju da su providnosna djela. Druga su pak tako tajanstvena te se ini da pruaju mogunost da se ne vjeruje u Boga koji svime ravna

neisikazivim umijeem i mou. Zemaljske zbilje ne pokazuju kao sunce, mjesec i zvijezde posve jasno vjeti nacrt onoga koji se za sve brine. Taj nacrt nije onako oevidan u ljudskim sudbinama kao kod ivotinjskih dua i tjelesa. Oni, naime, koji istrauju koju svrhu imaju i zbog ega postoje ivotinjski nagoni, njihove predodbe i naravi ili koji ispituju ustrojstvo ivotinjskih tjelesa, lako nalaze odgovore. Razumije se da Providnost nee nastradati kod onih koji su je jednom zasigurno prigrlili pa makar ima mnogo nepoznatoga. Tako je i s boanstvom Pisma koje se protee na cijelu Bibliju. To ostaje iako naa slabost nije u stanju u svakoj slovci doprijeti do skritoga sjaja nauka pohranjena u prosto i prezrivo slovo. Imamo, naime, blago u gtlinenim posudama da bi zasjala prekomjernost Boje moi te se ne bi mislilo da mo dolazi od nas ljudi (2 Kor 4,7). Kada bi uistinu dokazni putovi koje su ljudi utrli i koji se nalaze u knjigama ljude osvjedoili, s pravom bi se pretpostavilo da naa vjera dolazi od ljudske mudrosti, a ne od Boje sile (1 Kor 2,5).' Ali tko sada pomno podigne oi, jasno vidi da rije i propovijed nisu zavladali mnogima zbog sjajnih i mudrih besjeda ve dokazom Duha i Sile (1 Kor 2,4). Stoga, budui da nas je nebeska ili ak nadnebeska mo pogodila i nutka nas da astimo samo svoga Stvoritelja, trudimo se ostaviti poetni govor o Kristu to jest osnove da bismo bili upueni prema savrenosti (Heb 6,1). Tako e nam biti priopena mudrost koja se kazuje meu savrenima. Onaj koji posjeduje tu mudrost obeaje da e je navijestiti savrenima. Ta je mudrost neto drugo nego mudrost ovoga razdoblja ili unitena mudrost vladara ovoga vijeka (1 Kor 2,6). Ona e u nas biti jasno utisnuta. To e se zbiti po objavi otajstva koje je preueno kroz beskonana vremena, ali je sada oitovano kroz proroka Pisma i po oitovanju naega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Njemu neka je slava u svekolike vjekove. Amen (Rim 16,2527).

Drugo poglavlje

Kako moramo itati i shvaati boansko Pismo 1. Poto ukratko govorasmo o tome da su boanska Pisma nadahnuta, nuno je protumaiti na koji ih nain treiba itati i shvaati. Puno je, naime, uinjeno krivoga jer mnogi nisu nali put kojim valja istraivati svete knjige. Tvrdokorni i neznalice meu ljudima obrezanja nisu povjerovali u naega Spasitelja. Drali su da moraju doslovce slijediti prorotva koja se na nj odnose. Nisu vidjeli da Spasitelj na osjetan nain zarobljenicima navijeta osloboenje (Lk 4,18) niti da podie grad koji oni smatraju zaista Bojim (Ps 45,5). Takoer nisu zamijetili da je iz Efraima uklonio bojna kola i konje iz Jeruzalema (Zah 9,10) niti da jede maslac i med, ni da je odabrao dobro prije nego je upoznao i prigrlio zlo (Iz 7,15). Smatrali su da e, po prorotvu, vuk, etveronona ivotinja, pasti s janjetom i pantera se odmarati s kozliem te da e teli, bik i lav zajedno pasti i da e ih voditi malo dijete. Isto tako da e zajedno na pau ii krava, medvjedica i da e se njihova mladunad skupa uzgajati te da e lav jesti pljevu poput vola (Iz 11,6). Budui, dakle, da nisu vidjeli da se ita od toga na osjetan nain obistinilo kada se pojavio onaj za koga mi vjerujemo da je Krist, nisu prihvatili naega

Gospodina Isusa. Raspeli su ga jer se proglasio Pomazanikom, a to nije smio. Krivovjernici se pak pozivaju na slijedee zabiljebe: Oganj je planuo iz moga gnjeva (Jer 15,14); ja sam ljubomorni Bog koji za oinske grijehe uzvraa djeci do treega i etvrtoga koljena (Izl 20,5); pokajah se to Saula pomazah za kralja (l Sam 15,11); ja sam Bog koji uspostavlja mir i stvara zlo (Iz 45,7); nema u gradu nesree koju nije uinio Gospodin (Am 3,6); od Gospodina zlo sie na Jeruzalemska vrata (Mih 1,12); neisti duh koji od Boga doe udavio je Saula (1 Sam 18,10). Dre se i mnogih drugih izreka koje su sline navedenima. Nisu se ipak usudili da ne vjeruju da Pisma potjeu od Boga. Smatrali su da dolaze od Stvoritelja kome se klanjaju idovi. Budui da je Stvoritelj nesavren i kako nije dobar, uili su da je Spasitelj doao navijestiti savrenijega Boga za koga kau da nije Stvoritelj. I o njemu sude razliito. Poto su se jednom udaljili od Stvoritelja koji je jedini neroeni Bog, predali su se izmiljotinama. U mati su oblikovali pretpostavke po kojima su, kako dre, nastale vidljive i nevidljive zbilje. Njihova ih je dua sebi predoila slikama. Priprostiji pak meu onima koji se die to pripadaju Crkvi nisu, dodue, prihvatili nikoga tko bi bio vei od Stvoritelja i to je zdrav postupak , ali o Stvoritelju imaju takve sudove kakve nemaju ni o najsurovijem i najnepravednijem ovjeku. 2. ini se da za sva navedena kriva miljenja, bezbonosti i lude rijei o Bogu ne postoji drugi razlog doli Pismo koje se ne shvaa na duhovan nain nego tumai u doslovnome smislu. Zato onima koji su osvjedoeni da svete knjige nisu ljudski spisi ve da su napisane nadahnuem Duha Svetoga po volji Oca svega svemira i posredstvom Isusa Krista te tako do nas doprle, valja pokazati prave pu'teve izlaganja. Pri tome emo se drati pravila nebeske Crkve Isusa Krista koja je utemeljena na nasljedstvu Apostola. Zacijelo postoje neke otajstvene rasporedbe. Naznaene su u boanskim Pismima. U to su povjerovali svi koji su pristali uz Rije. To vrijedi i za

one naj priprosti je. Ali o kojim je rasporedbama govor, pametni i skromni priznaju da to ne znaju. Ako tko postavi neugodna pitanja o Lotovu openju s vlastitim kerima, dvjema Abrahamovim suprugama, dvjema sestrama udatima za Jakova i o dvjema slukinjama koje su s njime rodile (Post 19,30; 16; 29,1530,24), nita drugo nee rei nego da su to otajstva koja ne shvaamo. Kada pametni i ponizni itaju o podizanju atora (Izl 2531), osvjedoeni su da je zabiljeeno slika i trae na koga bi mogli primijeniti svaku pojedinost kazanu o atoru. Ne varaju ise ukoliko dre da je ator neemu slika. Ipak ponekada ne postiu cilj kada u slkladu s dostojanstvom Pisma ele rije primijeniti na poneku zbilju kojoj je ator slika. Svaki izvjetaj koji naoko pripovijeda o brakovima, raanju djece, ratovima ili o onome to e inae velika veina uzeti za povijesni dogaaj, oni oznauju kao slike. Ali emu su slike? Katkad zbog nedovoljno uvjebane sposobnosti, negda radi naglosti koji put usprkos tome to je netko uen i to razmilja uope se ne da protumaiti smisao svake pojedinosti. Ljudima je preko mjere oteano istraivanje zbilja. 3. to pak treba rei o prorotvima koja su kako svi znamo puna zagonetka i nejasnih rijei (Mudr 1,1)? Prijeimo, uostalom, na Evanelja i njihov toni smisao. Da ga shvatimo potrebna je jer oin je Kristova misao milost koja je bila data onome to ree: Mi posjedujemo Kristovu misao da bismo znali to nam je Bog dao. Ono to govorimo, ne velimo rijeima nauenima od ljudske mudrosti ve rijeima nauenima od Duha (1 Kor 2,16.12.13). Koji ita nije s obzirom na ono to je objavljeno Ivanu zauen to se tu kriju neis'kaziva otajstva? I onaj ih zamjeuje koji ne razumije napisano. Kome e se od onih koji inae znaju istraivati spise Apostolske poslanice priiniti jasne i lako shvatljive? Ta i tu bezbrojna mjesta pruaju tek neznatno polazite da se kao kroz neku pukotinu nazru velike i brojne misli. S tim, dakle, stoji tako. Ali budui da ima veoma mnogo ljudi koji se varaju, nije bez pogibli lako rei dok itamo Pisma da razumijemo ono za to je potrebit klju spoznavanja. Njega ree Spasitelj

 posjeduju zakonoznanoi. Oni koji nee da prihvate da se prije Kristova dolaska istina nalazila kod uitelja Zakona, neka kau kako na Gospodin Isus Krist tvrdi da je kod njih klju spoznaje. Nai, naime, subesjednici vele da zakonoznanci nemaju knjiiga koje sadre neiskazive i savrene tajne. Spasiteljeve rijei pak ovako glase: Jao vama, uitelji Zakona. Klju spoznaje ste prigrabili. Sami niste unili, a sprijeili ste one koji su kanili unii (Lk 11,52). 4. Put, dakle, koji se namee kako treba izuavati Pisma i nalaziti njihov smisao jest onaj to ga naznaie sami biblijski spisi. U Salamonovim Izrekama nalazimo u svezi sa zabiljeenim boanskim naucima ovo nareenje: Ti to tri puta zapii u savjet i spoznaju da bi na postavljena pitanja odgovorio rijeima istine (Izr 22,20). Treba, prema tome, triput u svoju duu upisati misli svetih Pisama da bi se jednostavniji izgradio onim to je tako rei tijelo u Pismu. Tako, naime, nazivamo neposredno poimanje. Tko se neto na vie popeo, izgrauje se moemo kazati onim to je dua u Pismu. Savreni i onaj koji nalikuje ljudima 0 kojima vrijedi navedena Apostolova rije mudrost zborimo meu savrenima, ali ne mudrost ovoga svijeta niti ovosvjetovnih vladara koji su uniteni ve govorimo Boju Mudrost skrivenu u otajstvo i po Bogu odreenu prije vjekova za nau slavu (1 Kor 2,6) izgrauje se duhovnim zakonom (Rim 7,14) koji sadri sjenu buduih dobara (Heb 10,1). Kao to se, naime, ovjek sastoji od tijela, due i duha (1 Sol 5,23), jednako je i s Pismom koje je Bog dao po svome odreenju za ljudsko spasenje. Na spomenuti emo nain protumaiti i jedan ulomak iz knjige Pastir, iako je neki preziru. Hermi, naime, bi zapovjeeno pisati u dva primjerka 1 nakon toga osobno navijestiti crkvenim prezbiterima to ga je Duh nauio. Ulomak glasi ovako: Napisat e u dva primjerka. Jedan e dati Klementu, drugi Grapti. Grapta e izvijestiti udovice i siroad, a Klement e svoju knjigu poslati u izvanjske gradove. Ti e pak govoriti crkvenim prezbiterima.

Grapta koja pouava udovice i siroad jest puko slovo to upuuje one koji su duom djeca te su jo uvijek nesposobni Boga nazvati Ocem. Zato se zovu siroad. Slovo, dodue, pouava i one koj i se vie ne drue s nezakonitim zarunikom, ali su ipak udovice. Nisu postali dostojni nebeskoga zarunika (Mt 25,1). Klement je ve odstupio od slova. Kae se da je spis poslao u izvanjske gradove, to jest duama koje se nalaze izvan tjelesnoga i niskih misli. Uenik pak Duha dobiva naredbu da ivim rijeima, a ne spisima, navijeta prezbiterima cijele Boje Crkve koji su postali sijedi od razmiljanja. 5. Budui da neka Pisma kako emo nie vidjeti uope nemaju tjelesni smisao, na mnogim mjestima treba tako rei traiti iskljuivo duu i duh Pisma. Moda zbog toga ona vjedra o kojima se kae da stoje idovima za pranje sadre dvije ili tri metrete. Tako itamo u Evanelju, po Ivanu (2,6). Rije time na skrovit nain veli za one koje Apostol naziva idovima u tajnosti (Rim 2,29) da se iste takvim svetopisamskim izrekama koje negdje imaju recimo dvije metrete, to jest duin i duhovni smisao, a negdje tri. Neka, naime, mjesta uz dva navedena smisla posjeduju i tjelesni koji takoer moe izgraivati. S pravom se est vjedara primjenjuje na one koja su oieni u svijetu jer je svijet nainjen kroz est dana, a est je savreni broj. 6. Postoji veliki broj onih to vjeruju ispravno i na najjednostavniji nain. Svi oni svjedoe da je mogue okoristiti se prvim biblijskim smislom koji je zbog toga koristan. Kao primjer pak tumaenja koje se odnosi na duu moemo navesti Pavlov ulomak iz Prve Korinanima. Apostol kae: Pie da nee staviti brnjicu volu koji vre (Pnz 25,4). U nastavku tumai taj propis pa biljei: Brine li se Bog za volove? Ili ono ne kaza samo zbog nas? To bi napisano radi nas. Ratar mora orati s nadom u dio. Tako i onaj koji vre (1 Kor 9,9). Takvih izreka ima pomalo posvuda. Zgodno se prilagouju velikome mnotvu. Izgrauju ljude koji nisu sposobni razumjeti uzvieni je zbilje. Te izreke imaju nekako isto obiljeje.

Duhovno je tumaenje za onoga tko moe pokazati ikojim se nebeskim datostima znamenja i sjene nalaze u bogosluju idova po tijelu (Rim 8,5) i ikojim buduim dobrima Zakon posjeduje sjenu (Heb 10,1). Moramo, openito govorei, po apostolskom nareenju, u svemu traiti mudrost koja je skrivena u otajstvo i koju je Bog prije vjekova unaprijed odredio za slavu pravednika te je nijedan vladar ovoga svijeta nije spoznao (1 Kor 2,7). Apostol, sluei se rijeima Izlaska i Brojeva negdje veli: Njima se to zbilo u slici. Ali zabiljeeno je za nas jer je za nas doao kraj vjekova (1 Kor 10,11). Pavao prua polaznu toku da se shvati ono emu su raniji dogaaji bili slika. Istie: Pili su iz duhovne stijene koja je ila za njima. Stijena pak bijae Krist (1 Kor 10, 4). Da bi ono naznaio to se odnosi na ator, Pavao u jednoj drugoj poslanici navodi ovo: Sve e nainiti po uzorku koji ti je pokazan na brdu (Heb 8,5). Meutim, u Poslanici Galaanima kori vjernike koji redovito itaju Zakon, ali ga ne razumiju. Smatra da ga ne shvaaju jer dre da u zapisanome nema usporedaba. Zato primjeuje: Vi koji elite biti pod Zakonom, recite mi da li ne ujete Zakon? Zapisano je da je Abraham imao dva sina. Jednoga od sluavke, a drugoga od slobodne ene. Onaj od sluavke bijae roen po tijelu, a sin slobodne po obeanju. To pak ima znamenito znaenje. To su, naime, dva Zavjeta (Gal 4,2124). Svaku Pavlovu rije treba pomno motriti. On kae: Vi koji hoete biti pod Zakonom. Nije kazao : [...] koji jeste pod Zakonom. Takoer je napisao: Zar ne ujete Zakon? Rije uti za nj znai shvatiti i poznavati. Apostol u Poslanici Koloanima saima volju cjelokupnoga zakonodavstva pa tvrdi: Neka vas, dakle, nitko ne sudi po jelu, piu, svetkovinama, mlaacima i subotama s njihovom djelominou. Sve je to sjena buduega (Kol 2,16). U Poslanici Hebrejima raspravljajui o ljudima obrezan ja pie: Oni slue slici i sjeni nebeskoga (Heb 8,5). Oni koji Pavla jednom uzee za Bojega ovjeka vjerojatno zbog svega toga nee sumnjati u pet knjiga

koje se pripisuju Mojisiju. Ali s obzirom na ostalu povijest eljet e nauiti da li se i ona slikovito zbila (1 Kor 10,11). Treba zamijetiti ovaj ulomak u Poslanici Rimljanima: Za se ostavih sedam tisua mueva koji ne savie koljena pred Balom (.Rim 11,4). To se nalazi u Treoj knjizi kraljeva (19,18). Ali Pavao je izreku primijenio na Izraelce po odabranju (Rim 11,5), jer od Kristova dolaska nisu imali korist jedino Narodi ve i pojedinci iz Bojega puka. 7. Budui da s time stoji tako, treba da iznesemo svoje misli o biljezima toga shvaanja. U prvome redu valja pokazati da Duh koji Bojom providnou posredstvom Rijei koja je od poetka kod Boga (Iv 1,2) prosvjetljuje slubenike istine proroke i apostole ima u prvome redu za cilj neizreciva otajstva koja se odnose na ljudske sudbine. Ljudima ovdje nazivam due koje se slue tjelesima. Tako e onaj koji se dade pouiti ispitivati ulomke i predati se istraivanju njihova dubokoga smisla (1 Kor 2,10). Na taj e nain postati dionik nauka koje taj smisao eli izraziti. Da se upoznaju otajstva to se odnose na due koje ne mogu drukije doprijeti do savrenosti osim po bogatstvu i mudrosti istine o Bogu, nuno moramo na prvo mjesto kao najvanije staviti pitanja o Bogu i njegovu Jedinoroencu. Pitanja su ova: koje je naravi Jedinoroenac; na koji je nain Sin Boji; koji su razlozi to je siao sve do ljudske puti; kakva je njegova djelatnost te na koga se odnosi i kada obavlja. Bilo bi nuno iprigiiiti to boanska podiika ui o ostalim razumnim biima koja su nam srodna. Isto vrijedi i za bia koja su boanskija, ali i ona koja su otpala od blaenstva. Tu su takoer pitanja o uzrooima njihova pada. Jednako je i s razliitostima meu duama zato su te razlike nastupile? U svezi sa svemirom: to je svemir i zbog ega je nastao? Podjednako je nuno nauiti otkuda tako razliito i tako brojno zlo na zemlji i da li se pojavljuje samo na zemlji ili jo i drugdje.

8. To, i tome slino, imae za svrhu Duh koji prosvjetljuje due svetih slubenika istine. Njegov je drugi cilj bio da zbog onih koji ne mogu poduzeti napor da bi takva to pronali sakrije nauk koji se odnosi na ono to upravo navedosmo. Skrio ga je u odlomke koji se ukazuju kao opisi gdje se izlae nastanak osjetilnih bia, stvaranje ovjeka i mnoenje ljudi koji putem nasljedstva, poevi od prvoga para, postaju mnotvo. U ostalim se pripovijestima donose pothvati pravednika. Ponekad se govori i o grijesima koje oni kao ljudi poinie. Opisuju se i zloe, razuzdanosti i lakomstva bezakoni'ka i bezbonika. Evo to je nadasve udno: izvjetaji o ratovima pobjednicima i pobijeenima kazuju onima koji ih umiju istraiti neka otajstva. Ali jo je divnije da su po svetopisamslkome zakonodavstvu proreeni zakoni istine. Sve je to napisano s ulananou i silom koja zaista dolikuje Bojoj Mudrosti. Nakana bijae da se na mnogim mjestima odjea duhovnoga mislim na tjelesni smisao Pisama uini korisnom i sposobnom da mnoge pobolja po mjeri njihovih mogunosti. 9. Kada bi otprve na vidjelo izlazila korisnost zakonodavstva kao i lanana povezanost i glatkost povijesnoga pripovijedanja, ne bismo mislili da se u Pismima moe nai neki drugi smisao osim onoga to je neposredno pri ruci. Zato je Boja Rije posred Zakona i povijesnoga opisa namjerice umetnula stanovite recimo sablazni, spoticanja i nemogunosti da nas ne bi posve zavela besprijekorna privlanost koja se nalazi u rijeima. U tome sluaju ne bismo nauili nita to je dostojno Boga. Skroz bismo se udaljili od nauka. Ali isto tako, ako se ne udaljimo od slova, neemo nauiti nita boanskijega. Treba i ovo zrnati: Duhu je glavna namjera bila da posredstvom dogaaja i onoga to se mora initi izrekne nutarnju susljednost u duhovnim zbiljama. Ondje gdje je Rije nala da se povijesna zbivanja dadu uskladiti s tim otajstvima, s njima se je posluila. Ali je dublji smisao sakrila od velike veine. Ondje pak gdje se za izlaganje slijeda meu duhovnim zbiljama djelovanje ovoga ili onoga to smo sprijeda iznijeli nije zbog jo veih otajstava slagalo s Pismom, Pismo je u opis umetalo to se nije zbilo. Nije

se moglo dogoditi ili ako se moglo zbiti, u zbilji se nije dogodilo. Ponekad je malo tako umetnutih rijei koje nisu doslovno istinite. Nekada ih je vie. Slino valja promatrati i zakonodavstvo. U njemu esto nalazimo ono to je po sebi korisno i zgodno prilagoeno zakonodavstvu. Ali ponekad se korisni smisao uope ne vidi. Katkada se ak nareuje nemogue. To je zbog najumnijih koji su sposobni istraivati. Tako e, ako se posvete ispitivanju i izuavanju napisanoga, stei ozbiljno uvjerenje kako je i tu nuno traiti smisao koji je dostojan Boga. Duh pak nije tako postupio samo s knjigama napisanima prije Kristova dolaska. On je jedan te isti i dolazi od jednoga Boga. Zato je Slino postupio i s Evaneljima i Apostolskim spisima. Ni tu se ne nalazi gola povijesnost. Nije bez umetaka koji su utkani kao tjelesni dodatak, ali koji se nisu doslovce zbili. Isto vrijedi za zakonodavstvo i zapovijedi. Ne izrazu ju uvijek posve razumne zahtjeve.

Tree poglavlje

O razlogu nerazumljivosti u bozanskome Pismu i o tome zato je na nekim mjestima doslovnost nemogua ili nerazumna 1. Tko e, dakle, ako ima pameti, misliti da je bez sunca, mjeseca i zvijezda mogao postojati prvi, drugi i trei dan te veer i jutro (Post 1,513)?' Uz to bi za prvi dan trebalo rei da je bio i bez nebesa! Tko je tako lud pa e smatrati da je Bog poput ovjeka ratara zasadio vrt u Edenu na istoku (Post 2,8) i u njemu nainio vidljivo i osjetno drvo ivota Post 2,9) i da ivot dobiva tko tjelesnim zubima s njega uiva plod? Udjela bi pak u dobru i zlu (Post 2,9) imao tko jede to ubere s toga stabla. Pie, dodue, da se Bog uveer etao po vrtu i da se Adam sakrio pod stablo (Post 3,8). Ipak ne drim da itko sumnja da to pomou povijesti koja se ini povijeu, ali se nije zbila tjelesno, na slikovit nain naznauje stanovita otajstva. S obzirom na Kaina koji bjei od Bojega lica (Post 4,16) ulomak e, po sudu upuenih, itatelja ponukati da trai to je Boje Lice i to znai pred njim pobjei. to jo treba kazati? Oni koji nisu posve tupi mogu navesti cijelu pregrt toga to je zabiljeeno kao da se dogodilo, ali se nije doslovce zbilo. Meutim, i Evanelja su puna izreka iste vrste. Tako je avao vodio Isusa na visoku goru da mu

otuda pOkae kraljevstva svega svijeta i njihovu slavu (Mt 4,8). Svaki e italac koji to ne ita povrno osuditi one koji smatraju da se tjelesnim okom, kome je potrebita planina da vidi to je poloeno nie, dade vidjeti perzijsko, skitsko, indijsko i partsko carstvo kao i slava koju od ljudi primaju vladari tih kraljevstava. Poman e itatelj moi u Evaneljima zamijetiti bezbroj slinih mjesta. Stoga e se sloiti da je u dogaaje koji su se do rijei zbili uvrteno i drugo to se nije dogodilo. 2. Prijeimo sada na Mojsijevo zakonodavstvo. Mnogi zakoni ako bi ih trebalo doslovce opsluivati u sebi kriju nerazumnosti, a drugi nemogunosti. Evo nerazumnosti: zabranjeno je jesti jastrebove (Lev 11,14). Ali ni u vrijeme najveih gladi nuda nikoga ne moe prisiliti da pohrli k toj ivotinji. Nareeno je da se osmodnevni neobrezani djeaci unite iz svoga plemena. Meutim, ako se uope moralo o tome to doslovce propisati, valjalo je zapovjediti da se ubiju njihovi oevi ili hranitelji. Pismo ipak kae: Svaki neobrezani djeak koji se ne obree osmoga dana, bit e istrijebljen iz svoga plemena (Post 17,14). Ako elite vidjeti i ono to je nareeno, ali je nemogue, svratimo pozornost na to da je tragelaf ivotinja koja uope ne moe postojati, a Mojsije uza sve to nareuje da tragelafa5 kao ista prinosimo za rtvu (Pnz 14,5). Zakonodavac brani jesti grifa (Lev 11,13). Meutim, ne pamti ise da je grif6 ikada dospio u ovjekovu ruku. Isto vrijedi i za glasovitu subotu. Tko bi elio tono izvriti nareenje: Svatko e od vas sjediti u svojoj kui i nitko neka se ne makne sa svoga mjesta sedmoga dana (Izl 16,29) nemogue je da ga doslovce opslui jer nijedno ivo bie nije u stanju cijeli dan sjediti, a da se, poto je sjelo, ne pomakne. Stoga obrezani i oni koji dre da u Pismu nije naznaeno nita vie od slova nisu nigda stali istraivati tvrdnje kao one to se odnose na tragelafa,

5 Tragelaf je mitoloka ivotinja zamiljena kao polujarac i polu jelen. 6 Grift je mitska ptica. Imala je etiri noge.

grifa i jastreba. U svezi s drugim postavkama naklapaju i mnogo brblju u prazno. Navode glupe predaje. Tako je i u pitanju subote. Jedni vele da svakome ovjeku pripada mjesto od dvije tisue lakata. Drugi meu njima je i Dositej Samarianin9 osuuju taj nain tumaenja. Smatraju da se mora ostati sve do veeri u onome stanju u kome se tko zatekao na subota j i dan. Meutim, i ovo je nemogue opisiluiti: U subotnji dan ne podii nikakav teret (Jer 17,21). I u tome su pitanju idovski uitelji zapali u beskrajnu brbljavost. Govorili su: teret je ovakva, a ne onakva Obua; teret je sandala s avlima, ali ne bez avala; teret je to se nosi na jednome ramenu, ali ne i ono to se nosi na oba ramena. 3. Prijeimo sada na Evanelje i potraimo sline izreke. Ima li to nerazumni je od ovoga: Na putu ne pozdravljajte nikoga (Lk 10,4)? Ipak jednostavni dre da je Spasitelj to naloio Apostolima. Isto vrijedi i za opasku: Udariti desni obraz (Mt 5,39). Posve je nevjerojatna, jer tko udara tue, ako nije po prirodi bolestan, desnom rukom lijevi obraz. Nemogue je, premda stoji u Evanelju, odstraniti desno oko koje sablanjuje (Mt 5,29). Pretpostavimo da je mogue da se tko sablazni gledanjem. Ali ako oba oka motre izvor sablazni, kako to pripisati samo desnome? Tko bi, korei sebe to je pogledao enu i poelio je (Mt 5,28), krivnju svalio jedino na desno Oko i zato ga s pravom iupao?! je to mogue da mu se ponovo navue koica kada minogi obrezan je smatraju neim sramotnim? 4. Sve to pak kazasmo kako bismo pokazali da cilj boanske Sile koja nam je darovala Sveto pismo nije da se prihvati samo orno to je naznaeno pod neposrednom rijei. Ako se to uzme doslovno, poneikada nije istinito ve nerazumno i nemogue. U dogoenu povijest i zakonodavstvo koje je korisno u doslovnome smislu jo je poneto utkano. Ipak neka se ne poopuje. Neka nikome ne padne na pamet misao da smo htjeli tvrditi da se ni'je nita povijesno zbilo budui da se neto nije dogodilo. Isto tako da nikakav zakon ne treba doslovce opsluivati je

Ali i Apostol slino nareuje kada veli: Je li tko obrezan pozvan? Neka ne navlai koicu (1 Kor 7,18)! Tko hoe, moe kao prvo opaziti da to Apostol kaza ne vodei rauna o svojoj prethodnoj pouci. Budui da tu postavlja zakon o enidbi i djevianstvu, kako se onda ne bi inilo da je spomenuto sluajno umetnuto? Drugo: tko e rei da onaj ini krivo tko dopusti u sluaju da grad Judeje i da je u njemu Salamon podigao Bogu hram. Takvih datosti ima na pretek. Kudikamo je, naime, brojnije ono to je povijesno istinito od onoga to je umetnuto i za sadraj ima samo duhovno. Tlko nee kazati da je naredba: Potuj oca i majku da ti bude ddbro (Izl 20,12) korisna mimo svakoga tumaenja i da je moramo opsluivati pogotovu kada se njome doslovce i Pavao sluio (Ef 6,2)? to pak treba kazati o ovome: Nee ubiti, nee preljubiti, nee krasti, nee krivo svjedoili (Izl 20,1316) ? Uz to ima u Evanelju zabiljeenih nareenja za koje se ne pita da li ih treba ili ne treba doslovce vriti. Tako na primjer: Ja vam kaem tiko se gnjevi na svoga brata [...] (Mt 5, 22). Takoer: Ja vam kaem da se uope ne zaklinjete (Mt 5,34). I Apostolovu rije treba vriti: Opominjite one koji se ne dre reda. Sokolite malodune, podupimite slabe, budite sa svima velikoduni (1 Sol 5,14). Revniji u svakoj kazanoj rijei mogu traiti dubine Boje mudrosti (Rim 11,33). Ipak je uvjet da se doslovni smisao naredbe ne stavi po strani, ukoliko potogod, promatrano doslovce, nerazumno ili nemogue te da ono to je zamjetljivo napisano o Spasitelju ne bi bilo istina ili da nikakvu njegovu zapovijed ili naredbu ne bi trebalo opsluivati. Moramo rei da je povijesna istina nekih injenica pred nama kao posve oita nazona. Tako: da je Abraham poput Izaka, Jakova i po jedne od njihovih ena zakopan u dvostrukoj spilji na Hebronu; da je Josip dobio u batinu Sihem; da je Jeruzalem glavni 5. Poman e istraiva kod nekih ulomaka oklijevati. Bez velika ispitivanja nee moi otkriti da li se to se uzima za povijest dogodilo doslovce ili ne. Isto tako da li ovaj ili onaj zakon treba ili ne treba vriti do

rijei. Zbog toga briljiv ita mora voditi rauna o Gospodnjoj odredbi koja glasi: Ispitujte Pisma (Iv 5,39)! Revno e traiti gdje je to istinito u doslovnome smislu, a gdje je nemogue. Svim e raspoloivim silama na temelju slinih izriaja porazbacanima posvuda po Pismu tragati za smislom onoga to je u svoj doslovnoSti nemogue. Evo to e onima koji itaju postati jasno: povezanost je tiva, ako se ostane pri Slovu, nemogua. Samo pak tivo ne samo to nije nemogue ve je, kada je u pitanju osnovni smisao, istinito. Zato treba nastojati da se shvati itavi smisao. Smisao onoga to je doslovce nemogue moramo razumno vezati s onim to ne samo to nije nemogue nego je povijesno istinito. Ono to se nije zbilo doslovno valja tumaiti u prenesenome smislu. S obzirom na itavo boansko Pismo drimo da u cjelini ima duhovni smisao, ali da itavo nema tjelesni smisao. ak je esto oito da je tjelesni smisao nemogu. Stoga tko s pomnjom izuava boanske knjlige kao boanske spise, mora segnuti za velikim oprezom. Nama se ini da je navedeno biljeg njihova shvaanja. 6. Pisma izvjeuju da je Bog na zemlji odabrao jedan narod. Nazivaju ga raznim imenima. itav se taj narod zove Izrael, ali i Jakov. Kada se u vrijeme Nabatova sina Jeroboama narod podijelio, deset je plemena pod njegovom Vlau dobilo ime Izrael. Preostala se dva plemena s Levijem zovu Juda. Njima Vladaju vladari iz Davidova sjemena. Sav predio to ga obitavaju lanovi ovoga naroda i koji im dade Bog naziva se Judeja. Glavni je grad Jeruzalem. On je grad majka za mnoge gradove kojima su imena rasuta po mnogim i raznim svet opis a mslkim mjestima. Redom su palk nabrojena u knjizi Nunova sina Jozue. S time, dakle, stoji tako. Pavao, uzdiui nau pamet, negdje veli: Gledajte Izraela po tijelu (1, Kor 10,18)! To pretpostavlja da postoji Izrael po duhu. Drugdje kae: Boji sinovi nisu tjelesna djeca (Rim 9,8). Isto tako: Nisu svi Izraelci Izrael (Rim 9,6). Takoer tvrdi: Nije idov onaj koji je izvana idov niti je obrezanje ono to se vri vidljivo na tijelu. idov je

onaj koji je iznutra idov. I obrezanje je obrezanje srca u duhu, a ne po slovu (Rim 2,28). Aiko se rasudba o idovu zasniva na neem tajnovitom, treba shvatiti da kao to postoji narod tjelesnih idova postoji i narod potajnih idova. Dua, naime, stjee to plemstvo na temelju neizrecivih razloga. Mnoga prorotva proriu o Izraelu i Judi. Navjeuju to e im se dogoditi. U Pismima su za njih zabiljeena iznimno velika obeanja. Ali ih ima i niskih ako se uzmu doslovce. Takva ne predstavljaju nita uzviena ni dostojna Bojega obeanja. Ali zar ih ne moramo tumaiti otajstveno? Rije je o duhovnim obeanjima koja su izraena posredstvom osjetnih zbilja. Meutim, nisu tjelesni oni kojima su ta obeanja nagovijetena. 7. Ipak se vie ne zadravamo na govoru o idovu u nutrini i Izraelianinu kao nutarnjem ovjeku (Rim 7,22). Sto kazasmo dostaje onima koji nisu bez otroumlja. Vraamo se stoga svome predmetu. Velimo da je Jakov otac dvanaestorice patrijarha. Oni su pak oevi plemenskim voama, a ovi preostaloga Izraela. Tjelesni, dakle, Izraelci svoje podrijetlo svode na plemenske predstojnike, plemenski predstojnici na patrijarhe, patrijarsi na Jakova i njegove pretke. Zar duhovni Izraelci kojima su tjelesni billi slika ne potjeu od naroda, narodi od plemena, a plemena od jednoga pojedinca? Taj nije imao obian tjelesni postanak ve vrjedniji. I on, dodue, potjee od Izaka koji dolazi iz Abrahama. Svi se pak svode na Adama. Apostol tvrdi da je Adam Krist (1 Kor 15,45). Posvemanji poetak plemena koja dolaze od Boga svemira poinje od Krista. Krist je, poslije Boga i Oca svemira, otac svake due kao to je Adam otac svih ljudi. Ako je Pavao uzeo Evu za sliku Crkve (Ef 5,31), nije udno. Eva je rodila Kaina (Post 4,1). Tako se svi budui narataji svode na Evu. Zato se u Evi vidi slika Grkve. Svi, naime, u prvome redu potjeemo od Crkve. 8. Ono to nam je kazano o Izraelu, njegovim rodovima i plemenima, uvjerava. Ipak Spasitelj ree: Poslan sam samo izgubljenim ovcama Izraelove kue (Mt 15,24). Ali to neemo shvatiti kao ebioniti koji su

siromani u pameti. Tako su i nazvani zbog oskudice pameti. Hebreji, naime, siromaan kau ebion. Ne mislimo da je Krist prvenstveno doao zbog tjelesnih Izraelaca. Tjelesna djeca nisu isto to i Boja djeca (Rim 9,8). Pavao u svezi s Jeruzalemom ui ovo: Onaj je vinji Jeruzalem slobodan. On je naa majka (Gal 4,26). U drugoj poslanici itamo: Pristupili ste brdu Sion i gradu ivoga Boga, nebeskome Jeruzalemu i bezbroju anela, sveanome skupu i Crkvi prvoroenaca koji su upisani u nebesima (Heb 12,22). Ako, dakle, postoji Izrael kao vrsta dua i ako u nebu ima jedan grad Jeruzalem, slijedi da je za izraelske gradove glavni grad nebeski Jeruzalem. Isto, dosljedno, vrijedi za itavu Judeju. Mi Pavla sluamo kao da Bog govori. Sluamo ga kao onoga koji besjedi istinu. Stoga sve to je proreeno i kazano o Jeruzalemu valja smatrati kao svetopisamsko navjetenje o nebeskome gradu i o svemu prostoru to obuhvaa gradove svete zemlje. Moda nas Spasitelj upuuje na te gradove kada onima koji su se odlikovali u ravnanju s minama daje na upravljanje deset ili pet gradova (Lk 19,1719). 9. Ako, dakle, prorotva o Judeji, Jeruzalemu, Izraelu, Judi i Jakovu pretpostavljaju stanovita otajistva kada ih ne shvaamo tjelesno, slijedi da ni prorotva o Egiptu i Egipanima, Babilonu i Babiloncima, Tiru i Tircima, Sodomi i Sodomianima ili drugim narodima ne govore o tim tjelesnim Egipanima, Babiloncima, Tiranima i Sodomianima. Postoje, naime, duhovni Izraelci. Slijedi, prema tome, da posto je i duhovni Egipani i Babilonci. Uope se ne moe primijeniti ono to je kazano u Ezekijelovoj knjizi (Ez 2932) o Faraonu, egipatskome vladaru, na bilo kojega ovjeka koji je vladao iili e gospodariti Egiptom. To je oito pomnu motritelju. Isto vrijedi za ono to je kazano o vladaru u Tiru (Ez 2628). Ne moe se misliti o nekome ovjeku koji je gospodario Tirom. Ali ono to se o Nabuikodonosoru govori na mnogim mjestima, posebice u Izaiji, kako shvatiti kao reeno o tome ovjeku? ovjek Nabukodonsor nije pao s neba niti je bio donositelj jutra. Nije zorom izlazio (Lk 14,12) nad zemljom. Ni

ono to je u Ezekijelu kazano o Egiptu da e biti etrdeset godina pustoen; da se u njemu nee nai ljudska noga; da e se u njemu voditi takav rat te e u itavoj zemlji krv narasti do koljena (Ez 29, U; 30,7 12, 32,512) nitko razuman nee shvatiti kao reeno o Egiptu koji granii s Etiopljanima kojima je sunce potamnjelo tjelesa. 10. Oni koji na zemlji umiru opom smru, stjeu odreenje na temelju ovdje poinjenih djela. Ako budu ocijenjeni ljudima to zavreuju mjesto koje se zove Had, dobivaju, u skladu s grijesima, razliita boravita. Tako je, smije se rei, i s onima odozgo. Kada umru, silaze u ovaj Had. Naeni su dostojnima razliitih boljih ili gorih obitavalista na itavome zemaljskom prostoru i to kod ovih odnosno onih roditelja. Na taj nain moe nekada Izraelianin dospjeti meu Skite, a Egipanin sii u Judeju. Meutim, Spasitelj je doao skupiti izgubljene ovce Izraelove kue (Mt 15,24). Ali kako mnogi u Izraelu nisu prihvatili njegov nauk, pozvani su pogani. 11. To je smatrano, skriveno u povijesnim izvjetajima. Nebesko je kraljevstvo slino blagu zatrpanu u njivi. Kada ga tko nae, sakrije ga te u svome veselju otie. Sve to ima proda pa kupi tu njivu (Mt 13,44). Pitajmo se da li cijela ona njiva, puna svakovrsna bilja, nije ono to se u Pismima vidi, to je na povrini i neposredno pri ruci dok je ono sikrito i to svi ne vide ve je zatrpano vidljivim biljem sakriveno blago mudrosti i znanja (Kol 2,3). Njega Duh, po Izaiji, naziva tamnim, nevidljivim i skrivenim (Iz 45,23). Da bismo to blago nali, potrebit je Bog. On je jedini u stanju razbiti mjedena vrata koja ga kriju i polomiti eljezjne zasune to lee na vratima (Iz 45,2). Tako e se nai sve to je u Postanku kazano o raznim rasama ili da se tako izrazim o istinitom sjemenju dua koje su blizu ili daleko od Izraela. Isto tako o silasku sedamdeset dua u Egipat (Pnz 10,22) da bi tu postale tako brojne kao to su nebeske zvijezde (Post 22,17). Ipak nisu svi koji potjeu od njih svjetlost svijeta (Mt 5,14) jer nisu svi Izrael koji su od Izraela (Rim 9,6). Od

sedamdesetorice su oni koji su kao nepobrojivi pijesak na morskome rubu (Post 22,17). 12. Moe se drati da je boanska Providnost ovaj silazak svetih Otaca u Egipat to jest u ovaj svijet dopustila da bi bio prosvjetljenje drugih i pouka ljudskome rodu. Po tim se Oima putem prosvjetljenja pritjee u pomo ostalim duama. Najprije su idovima dane Boje rijei (Rim 3,2). Oni su jedini narod za koji se kae da glleda Boga. To, naime, u prijevodu znai ime Izrael. Dosljedno je to s time moramo uskladiti i u tome okviru tumaiti injenicu da je Egipat kanjen s pet rana i tako Bojemu narodu dopustio otputovati. Isto vrijedi za ono to se s narodom zbilo u pustinji kao i za to to se doprinosom cijeloga puka gradio ator, ila sveenika odjea i za sve to se iznosi o bogoslunim posudama. Sve to kako pie u sebi zaista sadri sjenu i lik nebeskoga. Oito, naime, Pavao o tome navodi: Slue sjeni i slici nebeskoga (Heb 8,5). U tome se istom Zakonu takoer nailaze propisi i uredbe po kojima se imalo ivjeti u Svetoj zemlji. Tu su i prijetnje za one koji budu krili Zakon. ak su, uz to, za one kojima je trebalo ienje, jer su esto imali upasti u neistou, predane razne vrste istilita da bi po njima jednom doprli do onoga jednoga oienja kada vie nije mogue da se prljamo. Meutim, narod je, iako ne sav, popisan. Djeake, naime, due jo nemaju, po boanskome nareenju, dobi za popis. Ali ne popisuju se ni one due koje ne mogu postati glavom drugome ve su same drugima podlone kao glava (1 Kor 11,3). Pismo ih naziva enama. One se ne zavode u onaj broj koji nalae Bog. Samo se popisuju ljudi koji zovu muevima. Time se htjelo pokazati da se ene ne mogu zasebice popisati. One su obuhvaene u onima koji se imenuju muevima. Na prvo palk mjesto u tome svetom popisu dolaze osobe koje su spremne krenuti u izraelske ratove. One se mogu boriti protiv onih protivnika i neprijatelja koje Otac podlae Sinu koji sjedi s njegove desne da bi

unitio svaku siliu i vlast (Ef 1,2022; 1 Kor 15,27.24). Sin po tim odjeljenjima svojih vojnika koji se bore za Boga i ne upliu u svjetovne poslove (2 Tim 2,4) razara Protivnikova kraljevstva. Spomenuti vojnici nose tit vjere i mau strelicama mudrosti. U njih se kao 'kaciga bljeska nada u spas. Njihove grudi koje su pune Boga titi Oklop ljubavi (Ef 6,16; 1 Sol 5,8). Takvi su to ti ratnici. Meni se ukazuju takvima. Na opisane se ratove spremaju oni za koje Boje nareenje zapovijeda u boanskim knjigama da se popiu. Ali meu njima su naznaeni kao kudikamo znaajniji i savreniji oni o kojima se kae da su im vlasi pobrojene na glavi (Mt 10,30). Oni pak koji su kanjeni za grijehe te im tjelesa padoe u pustinji slika su, ini se, ljudi koji nisu, dodue, prevalili mali dio puta, adi ipak iz raznih razloga nisu mogli doprijeti do vrhunca savrenosti. Kae ise da su mrmljali, tovali kumire, bludno grijeili i inili to ne bi smjelo ni pasti na pamet. Drim, k tome, da nije posve lieno otajstva ni to to su neki koji su imali puno ovaca i pumo blaga doli prije i ugrabili predio prikladan za pau i ivotinjsku ishranu. Predio je najprije branila odvanost izraelske vojske. Napomenuti su od Mojsija zatraili taj prostor, odijelili se s druge strane rijeke Jordana i iskljuili iz posjeda Svete zemlje. Ovaj Jordan moemo kao sliku nebeskoga (Heb 8,5) drati za Onoga koji plae i natapa iednjele due i duhove koji su mu blizu. Tu nam se nee initi suvikom ni to to Mojsije od Boga saznaje ono to je zabiljeeno u Levitskoj knjizi. Isto vrijedi za injenicu da narod u Ponovljenome zakonu slua Mojsija. Od Mojsija ui to nije mogao uti od Boga (Pnz 5,2331). Stoga se drugi zakon i naziva Ponovljeni zakon. ini se da to, po nekima, znai ovo: poto je prestao prvi Zakon koji je donio Mojsije (Iv 1,17), nastalo je drugo zakonodavstvo koje Mojsije na poseban nain predaje svome nasljedniku Jozui. Tako se misli. Vjeruje se da Jozua predstavlja lik naega Spasitelja. Spasitelj ev pak novi zakon evaneoske naredbe sve dovodi do savrenstva.

13. Ipak valja pogledati da li se time moda radije eli naznaiti ovo: kako se u Ponovljenome zakonu obznanjuje oitije i jasnije zakonodavstvo nego ono to je prvotno bilo zabiljeeno, tako se i od Gospodinova dolaska koji je Krist ispunio u poniznosti kada je prigrlio lik sluge (Fil 2,7) jasnije i slavnije naznauje drugi dolazak u Oevoj slavi (Mt 16,27). Tada e se obistiniti slika koju prua Ponovljeni zakon. Svi e ivjeti u nebeskome kraljevstvu po zakonima vjenoga evanelja (Otk 14,6). Kao to je Isus ovozemnim dolaskom ispunio onaj Zakon koji posjedovae sjenu buduih dobara (Heb 8,5), tako e u onome slavnom dolasku ispuniti i do savrenosti dovesti sjenu onoga povijesnoga dolaska. Tako, naime, o njemu ree prorok: Krist Gospodin je dah naega lica. O njemu rekosmo ivjet emo meu narodima u njegovoj sjeni (Tu 4,20). Krist e sve svete prenijeti na dostojniji nain iz vremenitoga Evanelja u vjeno Evanelje. Na taj se, nain Ivan izraava o Evanelju u Otkrivenju (14,6). 14. Ali neika nam, uistinu, u svemu tome bude dovoljno svoje shvaanje upriliiti pravilu pobonosti i misliti da rijei Duha Svetoga nisu sastavljene od sjajnih govora koji potjeu od ljudske krhkosti. Pie, naime, da je sva kraljeva slava iznutra (Ps 44,14). Blago boanskih znaenja nalazi se pohranjeno i zatvoreno u lomnoj posudici (2 Kor 4,7) prostoga slova. Ako je pak netko znatieljniji te istrauje smisao pojedinosti, neka pristupi i zajedno s nama uje kako apostol Pavao po Duhu Svetome koji pretrauje Boje bezdane (1 Kor 2,10) ispituje uzvienost boanske mudrosti i znanja. Budui da s time ne uspijeva izai na kraj i doprijeti recimo do najprisnijega spoananja, iz oaja da nee uspjeti zadivljen uzvikuje: O bogatstvo Boje mudrosti i znanja (Rim 11,33)1 Posluaj kako sam kae u kojoj je dvojbi pred savrenom spoznajom to izjavio. Uzviknuo je: Kako su Boji sudovi neistraivi i kako su njegovi putovi nenalazivi (Rim 11,33). Apostol, dakle, nije rekao da Boje sudove moemo teko promicati ve da to uope nije mogue. Takoer

nije izjavio da se Bojim putevima teko ulazi u trag ve da je to nemogue postignuti. Koliko god ovjek pokroio u istraivanju i napredovao u snanome nastojanju ak ako mu pomogne Boja milost i rasvijetli mu pamet nee moi traenome doi do posljednjega kraja. Nijedan stvoreni duh uope nije u stanju sve shvatiti. im neto nae od onoga to trai, oipet nazire togod to treba traiti. Ako i do toga doe, iznova e mnogo toga opaziti to se mora ispitati. Stoga nadasve pametni Salamon, motrei u mudrosti narav svemira, veli: Rekoh postat u uman. Ali sama se mudrost daleko udaljila od mene: dalje nego je bila. Tko e istraiti golemost njezine dubine (Prop 7,23)? Ali i Izaija je znao da smrtna narav ne moe zbiljama otkriti poetke. Isto vrijedi i za one naravi koje su mada boanskije od ljudske ipak nainjene i stvorene. Znajui, dakle, da nijedna od njih ne moe nai ni poetak ni kraj, Izaija biljei: Recite sto je bilo ranije i znat emo da ste bogovi ili najavite to je na ishodu i tada emo uvidjeti da ste bogovi (Iz 41,22). I idovski je uitelj ovako uio: nitko osim Gospodina Isusa Krista i Duha Svetoga ne moe shvatiti poetak i konac svega. Stoga je, govorae, Izaija u slici vienja, rekao da postoje samo dva serafa koji dvojim krilima pokrivaju Boje lice, dvojima noge, dok drugim dvojim lete i jedan drugome Miui govore svet, svet, svet Gospodin Sabaot. Puna je svekolika zemlja slave tvoje (Iz 6,2). Budui, dakle, da samo dva serafa dre svoja krila na Bojemu licu i njegovim nogama, usuujemo se izjaviti da ni vojske svetih anela (Lk 2,13) ni sveta sijela, vlasti, prvatva i moi (Kol 1,16) ne mogu u potpunositi znati iskon svega i svretak svemira. Ipak drimo da su svi nebrojeni sveti dusi i moi blii tim poecima. Bolje ih promiu nego drugi mogu to uiniti. Ali, ma koliko ove moi nauile po objavi Bojega Sina i Duha Svetoga i koliko god bila opsena spoznaja koju su mogle postignuti ona je zacijelo mnogo vea za vie sile

nego to je za nie , ipak im je nemogue sve shvatiti. Pie: Najvei je broj Bojih djela u tajnosti (Sir 16,21). Zato je poeljno da svatko, po svojim silama, neprestance tei prema onome to predstoji i zaboravlja ono to je za leima (Fil 3,14). Tu moe biti rije o boljim djelima ili ioj spoznaji i razumijevanju koje dolazi od Isusa Krista, naega Spasitelja (Tit 3,8.6). Njemu pripada slava u vjekove (Rim 16,27). 15. Svatko, dakle, kome je do istine, malo e voditi rauna o rijeima i izriajima (Dj 18,15) jer su u pojedinim narodima rjeoniki obiaji razliiti. Takav e vie nastojati oko naznaenoga nego do izraza kojima je kazano. To pogotovo vrijedi za pitanja koja su jako krupna i teka. Tako, ,na primjer, kada se pita da li postoji neka bit u kojoj nema ni boje ni oblika ni doticaja ni veliine ve se dade pojmiti samo pameu. Nju svatko zove kako hoe. Grci je oslovie inetjelesino. Boainsika je Pisma nazivaju nevidljivo. Apostol, naime, tvrdi da je Bog nevidljiv (Kol 1,15). Otuda se vidi da meu stvorenjima ima bia koja su po Vlastitoj obiljebi nevidljiva. Ona, po sebi netjelesna, slue se tjelesima mada su povrh tjelesne bitnosti. Onaj bitak Trojstvo koji je poelo i uzrok svemu i iz kojega je sve i po komu je sve i u kome je sve (Rim 11,36) nije, vjerujemo, tijelo niti je u tijelu ve je posve netjelesan. To je zaista ukratko reeno. Neka je vrst zagrade. Bilo je uvjetovano redoslijedom same rasprave. Ipak neka bude dovoljno da se pokae kako postoji neto emu se znaenje ne moe u strogome smislu protumaiti nikakvim rijeima ljudskoga jezika (1 Kor 2,4). Ono se bolje obznanjuje obinim inom razmiljanja nego ikakvim naroitim rijeima. Toga se pravila mora drati i shvaanje boanskih Pisama. Ono to je u njima kazano ne valja procjenjivati po neznatnosti slovke ve po boanstvu Duha Svetoga koji je potaknuo da se Pisma napisu.

etvrto poglavlje

Zaglavak o Ocu, Sinu i Duhu Svetome i ostalom to je sprijeda kazano 1. Poto smo, kako smo mogli, izloili to gore kazasmo, sada je ve vrijeme da u smislu potsjetniika podrobno samemo to odvojeno rekosmo. Na prvome se mjestu navraamo na Oca, Sina i Duha Svetoga. Budui da je Bog Otac nevidljiv i od Sina nerastavljiv, Sina nije kako ndki misle rodio izvoenjem. Ako je, naime, Sin Oev izdanak, a izbaenje oznauje onakvo nastajanje kakvim se obino umnoavaju ivotinje i ljudi, nuno slijedi da je tijelo i onaj koji je proizveo i onaj koji je proizveden. Mi ne kaemo, kako inae misle krivovjernici, da se jedan dio Boje biti pretvorio u Sina. Oni takoer dre da je Otac Sina stvorio iz niega. To znai izvan vlastite biti. Zato je bilo vremena kada Sina nije bilo. Mi otklanjamo svaku tjelesnu pomisao. Velimo da se Rije i Mudrost rodila iz nevidljivoga i netjelesnoga Boga bez ikakve tjelesne promjene kao to volja izlazi iz uma. Budui da se Rije naziva Sinom ljubavi (Kol 1,13), nee se uiniti ludim ako se misli da je na isti nain Sin volje. Ivan takoer naznauje da je Bog svjetlo (1 Iv 1,5). Pavao pokazuje da je Sin sjaj vjenoga svjetla (Heb 1,3). Kao to, dakle, svjetlost nije nikada mogla

biti bez sjaja, tako se ni Sin ne moe zamisliti bez Oca. Sin se naziva izraenim likom njegove biti (Heb 1,3), Rijeju (Iv 1,1) i Mudrou (1 Kor 1,24). Kako se, prema tome, moe rei da je bilo vremena kada Sina nije bilo? Isto kao kada bi se kazalo da bijae vremena kada nije bilo Istine, kada Mudrost nije postojala i kada nije bilo ivota. Ipak se u svemu tome savreno nalazi Oeva bit. To se od Oca ne da rastaviti niti igda odvojiti od njegove biti. Premda se veli da je spomenuto za misao mnoina, u zbilji i biti je jedno jer u tome je punina boanstva (Kol 2,9). ak i to to rekosmo da nikada ne bi vremena kada Sina nije bilo valja uti s doputenjem. Same, naime, upotrebljene rijei kada i nikada imaju znaenje vremenskih izriaja. 0,no pak to se kae o Ocu, Sinu i Duhu Svetome moramo shvatiti povrh svakoga vremena, povrh svih stoljea i povrh itave vjenosti. Samo je ovo Trojstvo zbilja koja nadvisuje ne samo svako poimanje vremenskoga ve i vjenoga shvaanja. Ostalo pak to je izvan Trojstva, mjeri se stoljeima i vremenima. Nitko, dosljedno, nee misliti da neko mjesto obujima ovoga Sina Bojega ukoliko je Rije, Bog te na poetku bijae kod Boga (Iv 1,2) ili ukoliko je Mudrost, Istina, ivot, Pravednost, Posveenje i Otkupljenje. Nijednome od tih imena nije potrebit prostor da moe neto initi ili djelovati. Svako naznaeno ime moramo shvatiti u odnosu na one koji imaju dijela u Sinovoj moi i djelovanju. 2. Ako tko rekne da je po onima koji imaju dijela na Bojoj Rijei odnosno Bojoj Mudrosti, Istini i ivotu sama Rije i Mudrost toboe u prostoru, valja mu odgovoriti da nema sumnje da je Krist kao Rije, Mudrost i ostalo bio u Pavlu. Apostol je stoga i pitao: Zar traite dokaz onoga koji Krist u meni govori (2 Kor 13,3)? Takoer je kazao: ivim, dakako, ali ne vie ja ve u meni ivi Krist (Gal 2,20). Tko e sumnjati da je u trenutku kada je Krist bio u Pavlu jednako bio u Petru, Ivanu i u svakom pojedinome od svetih i to ne samo u onima koji su na zemlji nego i u onima koji su na nebesima? Ludo je, naime, rei da je

Gospodin bio u Petru i Pavlu, a da nije bio u arhanelu Mihaelu i Gabrijelu. To oevidno pokazuje da nikakvo mjesto nije zatvaralo boanstvo Bojega Sina. Inae bi bilo na jednome mjestu, dok na drugome ne bi. Budui da nijedan prostor ne zatvara Kristovo boanstvo zbog velianstva netjelesne naravi, valja shvatiti da ono nije odsutno s nijednoga mjesta. Ipak moramo zamijetiti ovu razliku: iako je Sin u najrazliitijim biima kao to rekosmo da je u Petru, Pavlu, Mihaelu i Gabrijelu, ipak nije u svim na isti nain. Punije se, jasnije i oitije recimo nalazi u arhanelima nego u drugim svetim muevima. Vidi se to otuda to se za sve svete, kada prispiju do vrhunca savrenosti, kae da postaju slini odnosno jednaki anelima. Tako evaneoska tvrdnja (Mt 22,30; Lk 20,36). Otuda je oito da je Krist u pojedincima toliko nazoan koliko je dopustila mjera njihovih zasluga. 3. To ukratko ponovismo u svezi s Trojstvom. U skladu je da isto tako dozovemo u pamet kako je kazano da je po Sinu stvoreno sve to je na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, prijestolja, vlasti, prvatva i moi. Sve je stvoreno po njemu i u njemu. On je prije svega. Sve stoji u njemu koji je glava (Kol 1,1618). S time je u suglasju i Ivan u Evanelju. Veli: Sve je nastalo po njemu i bez njega nije nita postalo (Iv 1,3). David pak, izrazujui otajstvo svega Trojstva u stvaranju svemira, biljei: Nebesa su ovrsnula Gospodnjom Rijei, a sva njihova mo Dahom njegovih usta (Ps 32,6). Poslije toga emo spomenuti kako i dolikuje tjelesni dolazak i utjelovljenje jedinoroenoga Bojega Sina. Pri tome ne smijemo misliti da se u zatvor posve malenoga tijela zatvorilo svekoliko velianstvo njegova boanstva. Nije se svekolika Boja Rije njegova Mudrost, bitna Istina i ivot odvojila od Oca. Nije se stisnula i omeila siunou onoga tijela. Ne mora se drati da Rije inae vie nigdje nije bila na djelu. Postojana ispovijed vjere mora razborito stajati izmeu ovoga dvoje: vjerujemo da Kristovu boanstvu nije nita nedostajalo, ali isto tako smatramo da uope nije nastalo nikakvo odvajanje od Oeve biti koja je

posvuda. Takva ta izrazuije Ivan Krstitelj. On, iako je Isus bio tjelesno odsutan govorae mnotvu: Posred vas stoji koga ne poznajete. On dolazi nakon mene. Ja nisam dostojan da mu odrijeim remenje na obui (Iv 1,26). S obzirom na tjelesnu nazonost nije se moglo rei o onome koji je bio odsutan da stoji posred onih meu kojima se tijelom nije nalazio. To potkazuje da je Sin Boji bio sav u tijelu i itav posvuda. 4. Neka ipak nitko ne misli da time tvrdimo kako je u Kristu bio samo stanoviti dio boanstva Sina Bojega, dok drugi dio bijae drugdje ili posvuda. Tako mogu drati ljudi koji ne poznaju narav netjelesnoga i nevidljivoga. Nemogue je, naime, kada je rije o netjelesnome, govoriti o dijelu ili da u njemu biva ikakva dioba. Netjelesni je, na nain ranije oznaen, u svemu, po svemu i povrh svega. Poima se kao Mudrost, Rije, ivot i Istina. To pak shvaanje bez sumnje iskljuuje svako zatvaranje u prostor. Sin Boji je htio da se zbog spasenja ljudskoga roda oituje ljudima. Htio je meu njima i ivjeti. Zato nije kako neki misle uzeo samo ljudsko tijelo ve i duu. Ona je, dakako, po naravi jednaka naim duama, ali je vladanjem i mou slina Sinu. Takva je da moe bez nedostatka ispuniti sva htijenja i spasenjske nakane Rijei i Mudrosti. Sam Spasitelj posve oito naznauje u Evaneljima da je imao duu. Kae: Nitko od mene ne uzima moju duu ve je sam od sebe polaem. Imam vlast predati je i opet imam mo da je uzmem (Iv 10,18). Takoer veli: Moja je dua tuna do smrti (Mt 26,38). I opet: Sada mi je dua potresena (Iv 12,27). Ne smijemo shvatiti da je alosna i uznemirena dua Boja Rije koja snagom boanstva tvrdi: Imam vlast poloiti svoju duu (Iv 10,18). Ipak ne kaemo da je Sin Boji bio u svojoj dui kako je bio u Pavlovoj i Petrovoj dui i u dui ostalih svetih u kojima je Krist govorio, vjerujemo, kao i u Pavlu. O svima navedenima moramo misliti ono to Pismo tvrdi: Nitko nije ist od ljage pa makar njegov ivot trajao jedan dan (Job 14,4).

Dua pak to bijae u Isusu odabrala je dobro prije nego je spoznala zlo (Iz 7,15). Budui da je ljubila pravednost i mrzila nepravdu, Bog ju je pomazao uljem radosti vie od njezinih druga (Ps 44,8). Uljem je veselja pomazana kada je neokaljanim vezom sjedinjena s Bojom Rijei i stoga kao jedina od dua bila nesposobna za grijeh. Bila je, naime, savreho i potpuno puna Sina Bojega. Zato i jest jedno s njime te se naziva njegovim imenima. Zove se Isusom Kristom po kome je, veli se, sve postalo (Iv 1,3). Mislim da je o toj dui, jer je u se primila svu Boju Mudrost, Istinu i ivot, Apostol izjavio i ovo: Va je ivot sakriven s Kristom u Bogu. Ali kada se Krist va ivot pojavi, i vi ete se s njime pojaviti u slavi (Kol 3,3). Kojega, naime, drugoga Krista pojmiti koji je, kae se, u Bogu skriven, a poslije e se oitovati, doli onoga koji je po Pismu pomazan uljem radosti, to jest u biti bio ispunjen Bogom u kome je, velimo, sada sakriven? Stoga se Krist i stavlja na izgled svim vjernicima. On je oduvijek, i prije nego je uope spoznao zlo, odabrao dobro. Ljubio je pravednost, a mrzio bezakonje. Zato ga je Bog pomazao uljem veselja. Neka se tako svatko nakon pada ili poslije zablude oisti od mrlja po pruenom primjeru. Neka pokroi vnletnom stazom kreposti. Vodia na putu ima. Na taj e nain koliko je mogue po njegovu nasljedovanju postati dionik boanske naravi (2 Pt 1,4). Pie: Tko veli da vjeruje Kristu, mora se i sam ponaati kako se on vladao (1 Iv 2,6). Ova, dakle, Rije i ova Mudrost koju nasljedujemo kada se veli da smo mudri i razumni postaje svima sve da sve dobije. Ona slabima postaje slaba da slabe pridobije (1 Kor 9,22). Budui da biva slabom, o njoj se kae: Iaiko je raspeta zbog slabosti, ivi po Bojoj snazi (2 Kor 13,4). Korinasni su, napokon, bili slabi. Pavao dri da meu njima nita ne zna osim Isusa Krista i to raspetoga (1 Kor 2,2). 5. Neki hoe da na Isusovu duu, dok iz Marije uzima tijelo, primijene i ono to Apostol kae: On, mada je bio u Bojemu bitku, nije smatrao da je

otimaina to je jednak Bogu. Sam je sebe ponizio uzimljui slugin lik (Fil 2,6). To je, bez sumnje, uinio da bi duu po boljim primjerima i uenjima vratio u Boji lik i uspostavio u onu puninu koje se liila. Mi se udionitvom na Bojemu Sinu posinovIjujemo. Sudjelovanjem pak na Mudrosti postajemo u Bogu mudrima. Tako nas i zajednitvo na Duhu Svetome ini svetima i duhovnima. Ipak je jedno te isto imati dijela na Duhu Svetome to i na Ocu i Sinu jer je u Trojstvu jedna te ista narav. Ono pak to kazasmo o udionitvu due, isto kao o duama valja misliti i o anelima i nebeskim silama jer je svakome razumnom stvorenju potreban udio na Trojstvu. Ranije takoer rekosmo to smo mogli i o biti ovoga vidljivoga svijeta. O tome se redovito raspravlja. Imali smo pred oima ljude svoje vjere. Oni obino trae razloge za vjerovanje. Taikoer smo mislili na one koji protiv nas zameu krivovjerne bojeve te veoma esto pretresaju izraz tvar iako ga ni sami do sada nisu mogli shvatiti. Drim, dakle, nunim da se i na to ukratko navratimo. 6. Na prvome miestu treba znati da samu rije tvar za onu bit koja je, kako se kae, podloga tijelima sve do sada nismo nigdje nali upotrebIjenu u kanonskim spisima. Ono pak to Izaija veli: Jest e tvar kao sijeno (Iz 10,17), on to ree o onima koji se nalaze u mukama te je umjesto izraza grijeh napisao tvar. Ako je moda na kojem drugom mjestu napisana imenica tvar, nigdje se, mislim, ne nalazi u smislu o kojem sada raspravljamo. Iznimka je jedino takozvana Salamonova Mudrost. Ali toj knjizi svi ne priznaju vlast. Ipak tu na ovaj nain stoji zabiljeeno: Svemoguoj tvojoj ruci koja je svijet stvorila iz bezobline tvari nije nedostajalo krdo medvjeda i divljih lavova da ih na njih poalje (Mudr 11,17). Tako Salamom. Mnogi, dodue, misle da Mojsije s onim to je naznaio na poetku Postanka ima pred oima samu tvar stvari. Ree: U poetku naini Bog nebo i zemlju. Zemlja je bila nevidljiva i bezoblina (Post 1,1). Dre da Mojsije izriajem nevidljiva i bezoblina zemlja

nije nita drugo izrazio doli bezoblinu tvar. Ako je tu uistinu rije o tvari, otuda slijedi da tjelesna poela nisu nepromjenljiva. Oni, naime, koji za poela tjelesnih stvorenja stavie atome bila rije o ornome to se ne da dijeliti na djelove ili o onome to se dijeli na jednake dijelove odnosno samo neke od njih, meu poela nisu mogli staviti pojam tvari. Tu mislim na ono to u strogome smislu oznauje tvar. Kada pod svako tijelo podlau tvar kao bit koja je na svaki nain promjenljiva, izmjenjiva i djeljiva, nee to moi initi u Skladu s njezinom vlastitom naravi bez njezinih kakvoa. I mi se s tima Slaemo jer u svakome pogledu otklanjamo rei da tvar nije nastala ili da nije stvorena. To se slae s onim to smo ranije, kako smo mogli, pokazali. Tada naznaismo da razne vrste stabala donose iz vode, zemlje, zraika i topline razliite plodove. Uili smo da se vatra, zrak, voda i zemlja meusobno jedno u drugo mijenja. Na temelju uzajamne srodnosti jedno se poelo rastvara u drugo. Dokazali smo da iz ljudske i ivotinjske hrane nastaje tjelesna bit odnosno da se sluz prirodnoga sjemena pretvara u vrsto tijelo i kosti. Sve to svjedoi da je tjelesna bit izmjenljiva i da iz bilo koje kakvoe prelazi u svaku drugu. 7. Ipak treba znati da bitak nikada ne postoji bez kakvoa i da se jedino razumom razdvaja ono to je tjelesna podloga od onoga to je sposobno za kakvou, a to je tvar. Nelki su htjeli i dublje u to proniknuti. Usudili su se kazati da tjelesna narav nije nita drugo nego kakvoa. Aiko su, naime, kakvoa, krutost i mekoa, hladnoa i toplina, vlano i suho pa se to i tome slino odstrani, uoujemo da vie nema podloge. Tako se kakvoe ukazuju kao sve. Stoga isu oni koji to tvrde kuali to i dokazati. Svi koji kau da je tvar nestvorena, priznaju da je Bog sazdao kakvoe. U tome je sluaju, i po njima, tvar nestvorena jer kakvoe su sve, a njih je nainio Bog. Tako svi dre. I u tome nema protuslovlja. Oni pak koji ele dokazati da se nekoj tvari kao podlozi izvana dodaju kakvoe, posiu za primjerima. Takav je ovaj: Pavao, bez sumnje, uti ili govori, bdi ili

spava. Nalazi se u odreenome tjelesnom poloaju. Sjedi, stoji ili lei. To su, dodue, za ljude dodaci. Ipak bez njih ne mogu nikada biti. Pojam pak koji imamo o ovjeku, ne odreuje, oito, nijedan od tih biljega. ovjeka shvaamo i poimamo, a da ne vodimo u nikakvome sluaju rauna o njegovu stanju. Ne pitamo da li je budan ili spava, da li govori ili uti. Ne zanima nas ni ostalo to se inae nuno zbiva s ljudima. Kao to, daJkle, netko moe PaVla promatrati bez svega onoga to mu se moe dodati, tako netko moe pojmiti podlogu bez kakvoa. Kada, prema tome, na um, odstranivi s pameti svaku kakvou, promatra da se tako izrazim samu toku iskljuive podloge i uz nju prione te ne vodi rauna o tvrdoi ili mekoi, hladnoi ili toplini, vlanosti ili suhoi biti, tada, ini se, na neki nain u nepravome razmatranju promatra tvar lienu svih tih kakvoa. 8. Ali e moda netko pitati da li iz Pisama moemo dobiti kakvo uporite za to poimanje. ini mi se da je takva to naznaeno u Psalmima. Prorok kae: Moje oci vidjee tvoju nepotpunost (Ps 138,16). Imamo dojam da je tu prorokov duh prodornijim znanjem pretraivao zaetke stvari. Tvar je razdvajao samim umom i razumom od kakvoa i osjetio Boju nepotpunost koja, valja shvatiti, po dodatnim kakvoama postaje dovrena. Ali i Henoh u svojoj knjizi govori ovako: Putovao sam sve do onoga to je nesavreno. I to se, mislim, moe shvatiti na isti nain. Prorokov se duh etao, traio i razmatrao o svakoj pojedinoj zbilji. Tako je doao do onoga poetka u kome je nazreo nesavrenu tvar bez kakvoa. U istome spisu stoji sama Henohova rije: Promatrao sam sve tvari. To znai ovo: istraivao sam sve tvarne podjele koje se od samo jedne tvari ravaju na pojedinane vrste kao to su ovjek, ivotinje, nebesa, sunce i sve ostalo to je na ovome svijetu. Potom smo u prethodnome pokazali, koliko smo mogli, da je Bog nainio sve to postoji i da osim naravi Oca, Sina i Duha Svetoga nema niega to nije

stvoreno. Nadalje: da je Bog po naravi dobar i da hoe da ima bia kojima e initi dobro i koja e se radovati kada dobiju njegova dobroinstva. Stoga je nainio stvorenja koja su ga dostojna, to jest koja ga mogu dostojno shvatiti. 0 njima Bog veli da je rodio sinove (Iz 1,2). Sve je pak uinio po broju i mjeri. Nita, naime, u Boga nije bez granice ili bez mjere. Bog svojom moi sve obasie. Njega pak ne obuhvaa misao nijednoga stvorenja. Boje je bie samo sebi poznato. Jedino Otac pozna Sina i samo Sin pozna Oca (Mt 11.27). Iskljuivo Duh Sveti pretrauje Boje dubine (1 Kor 2,10). Svako, dakle, stvorenje kod Boga razlikuje broj i mjera. Broj je za razumna bia, a mjera za tjelesinu tvar. Bilo je nuno da se razumna narav slui tijelom jer je promjenljiva i izmjenjiva ve samim time to je stvorena. Ono, naime, to nije postojalo nego je poelo biti ve otuda nosi znamen promjenjive naravi. Stoga ne posjeduje ni krepost ni zlou koje bi dolazile iz biti. To je dodatak. Kazasmo, dakle, da je razumno bie bilo promjenljivo i preobrativo. Imalo se na temelju zasluga sluiti razliitim pokrivaem ove ili one kakvoe. Bog je pak predvidio budue razlike izmeu dua i duhovnih moi. U tu je svrhu tjelesnu narav nuno nainio ta'kvom da se po Stvoriteljevoj volji, svekolikom izmjenom kakvoa, preinaouje prema potrebama. Tjelesna je narav tako dugo nuna i tako dugo traje koliko ostaju bia kojima je potrebit njezin pokriva. Razumnih e naravi kojima je potrebito tjelesno odijelo biti uvijek. Zato e tjelesna narav ostati za vazda. Nuno je, naime, da se njome kao pokrivalom slue razumna stvorenja. Ili netko smatra da moe nekim dokazima pokazati da je razumna narav sposobna ivjeti bez ikakva tijela?! Mi smo ranije kada smo o tome podrobno raspredali kazali koliko je to teko ili gotovo nemogue naemu razumu. 9. Drim, dakako, da nije u protuslovlju s ovim naim djelom ako se navratimo to se krae moe i na besmrtnost razumnih naravi. Svako bie koje ima dijela na neemu, bez sumnje je jedne biti i jedne

naravi s onim tko je dionik iste zbilje. Tako, na primjer, sve oi imaju dijela na svjetlosti. Zato su sve oi koje sudjeluju na isvjetlu jedne naravi. Ali, iako svako oko ima dijela na svjetlu, ipak svako ne sudjeluje jednako na svjetlu. Jedno vidi otrije, drugo tuplje. Isto tako svako uho primjeuje glas ili zvuk. Stoga je svako uho jedne naravi. Ipak pojedinac zbog kakvoe uha koje moe biti ie i bistrije uje bre odnosno sporije. Prijeimo s tih osjetilnih primjera na promatranje razumnih bia. Svaki duh koji ima dijela na razumnome svjetlu mora bez sumnje biti sa svakim duhom koji na jednak nain sudjeluje na razumnome svjetlu jedne naravi. Nebeske moi imaju stoga to su udionici Mudrosti i posveenja dijela na razumnome svjetlu, to jest boanskoj naravi. Ali i ljudska dua ima dio na istoj svjetlosti i Mudrosti. To znai da e te zbilje i meusobno biti jedne naravi i jedine biti. Nebeske su pak sile neraspadljive i besmrtne. Zato e, bez dvojbe, biti neraspadljiva i besmrtna i narav ljudske due. Ipak nije jedino to u pitanju. Dodajmo da je stoga to je narav Oca, Sina i Duha Svetoga neraspadljiva i vjena i to svekoliko stvorenje ima dijela samo na tome razumnome svjetlu posve dosIjedno i nuno da i svako bie koje je u zajednitvu s tom vjenom naravi uvijek traje kao neraspadljivo i vjeno. Tako se vjenost boanske dobrote razaznaje i u tome to su i ona bia vjena koja primaju njezina dobroinstva. Meutim, kao to je u primanju svjetla ouvana razliitost u navedenim primjerima, jer gledanje motritelja oznaujemo tupijim i otrijim, tako je i sa zajednitvom kada je rije o Ocu, Sinu i Duhu Svetome. Razliitost jami jaina .spoznaje i obujam duha. Promotrimo da li se ne ini bezbonim rei da duh koji je sposoban spoznati Boga moe pretrpjeti smrt s obzirom na bit. Kao da mu ne bi moglo dostajati za trajnost to moe shvaati i poimati Boga! To tim vie vrijedi to duh, iako zbog nemarnosti moe dotle pasti te vie nije u stanju da

u se isto i potpuno primi Boga, ipak u sebi uvijek ima neko sjemenje koje mu omoguuje da iznova uspostavi i stekne bolje shvaanje. Nutarnji je ovjek koji se takoer naziva razumnim obnovljen na sliku i priliku Boga koji ga je stvorio (2 Kor 4,16; Kol 3,10). Radi toga kae prorok: Sjetit e se i vratit Gospodinu svi krajevi zemlje. Pred licem e se njegovim klanjati sve obitelji naroda (Ps 21,28). 10. Ako se netko usudi pripisati sutinsku raspadljivost onome koji je nainjen po Bojoj slici i slinosti (Post 1,2627), razlog bezlbonosti protee, mislim, i na samoga Bojega Sina jer je i om u Pismima nazvan Bojom slikom (Kol 1,15). Onaj koji tako hoe, optuuje vlast Pisma koje kae da je ovjek uinjen ma Boju sliku (Post 1,27). U ovjeku se, oito, raspoznaju biljei boanske slike, ali ne na tjelesnome liku koji se raspada ve u duinoj razboritosti, pravednosti, umjerenosti, jakosti, mudrosti, obrazovanju i ukratko po cijelome zboru vrlina koje su u Bogu kao bit, a u ovjeku mogu biti po trudu i Bojemu nasljedovanju. Tako i Gospodin naznauje u Evanelju kada kae: Budite milosrdni kao to je milosrdan i va Otac (Lk 6,36). Takoer veli: Budite savreni kao to je savren i va Otac (Mt 5,48). To jasno pokazuje da sve te kreposti u Bogu postoje uvijek. Nikada se ne mogu uveati ni opasti. Ljudi ih polako i svaku pojedinano stjeu. Stoga po njima i imaju, ini se, stanovitu srodnost s Bogom. Bog zna sve. Njemu, po sebi, nije nijedna razumna zbilja skrivena. Jedino Bog Otac i njegov jedinoroeni Sin kao i Duh Sveti poznaju ne samo to je stvoreno ve i sami sebe. Ali i razumni duh, idui od sitna prema veemu i od vidljivoga do nevidljivoga, moe doprijeti do savrenijega spoznanja. Duh se nalazi u tijelu. Mora putovati od osjetilnoga koje je tjelesno do spoznatijivoga koje je netjelesno i razumno. Ali da se nikome ne bi priinilo nedolinim to rekosmo da su razumna bia spoznatljiva, posluit emo se primjerom Salamonova miljenja.

Salamon ree: Nai e boansku osjetilinost (Izr 2,5). To pokazuje da razumna bia ne istraujemo tjelesnim utilom ve nekim drugim koji Salamon naziva boaniskim. Tim osjetilom moramo motriti svako pojedino razumno bie o kome smo ranije govorili. Istim osjetilom valja sluati ono o emu govorimo i promatrati to piemo. Boansko, naime, bie zna i ono to u sebi utke razmiljamo. O onome to smo kazali i ostalome to otuda slijedi treba suditi po pravilu koje smo gore izloili. KRAJ

www.pouke.org

'09.