Prvi afriki benzin 29/04/2012, 03:20

Dvije tri rijei iz Afrike

Leim u krevetu u Chambres de Gite Nadia neto junije od Casablance sa svojom najboljom suputnicom pored sebe, dok u susjednoj sobi Davor samuje nakon to smo dvije noi i dva dana svi troje dijelili katuljicu na trajektu Majestic. Put do Genove je bio uobiajen kao i svaki puta prije, tih nepunih 800 km. smo odradili po lijepom vremenu, bez potekoa, sve dok se nismo zapiknuli u sam centar Genove kako bi pronali ba odreeni hotel koji smo, po prvi put ikad od kako putujemo, rezervirali unaprijed putem interneta. Davorov mobitel pria jedno, na drugo, i spletkasmo se po sitnim uliicama pjeakog centra Genove, da bi nas konano domai, na tenom talijanskom- engleskom, upozorili da ju ud not drajv hir bikoz ov d polis, kao i da je na odabran jeftin hotel " not veri gud. It iz otel for d biiz". Tad smo se poeli ponaati normalno kao i uvijek do sada kad smo putovali bez rezervacija i slinih gluposti, te ubrzo pronali drugi hotel - " La Primavera". Dodue, isto izgledao kao da je " for d biiz", ali je bar okolina bila malo pitomija. Vlasnica/recepcionerka/sobarica/kuharica/konobarica/vjerojatno ex bitch i njezin prastari oravi njemaki ovar su, ustvari, bili vrlo ljubazni i gostoljubivi. Sobe i cijeli timung hotela "La Primavera" su odavali dojam da bi mu puno bolje odgovaralo ime ,recimo, " Il Bordello". Kako se Davor zabavljao te noi u svom jacuzziju i sa svojim stropnim ogledalom, morate pitati njega. Mi smo se ponaali kao i svaki par s tridesetak godina staa. Oni koji imaju toliki sta, znaju kako. A oni drugi e jednom ve saznati. Motori su sigurno prenoili pred bordelom, ovaj, hotelom vezani lanugom jedan za drugoga. Slijedeeg jutra smo , BEZ navigacije i BEZ problema pronali luku i stali u red za ukrcaj. U Genovi se za Maroko ukrcalo 9 motora. Od toga 9 BMW-a. Od toga 6 GS-a. I 3 R-a. Bila je jo jedna grupa od 6-7 BMW-a i 2 Triumpha, ali oni su ili za Barcelonu. A u Barceloni se ukrcalo jo neto motora za Maroko, opet ti dosadni BMW-i i jedan KTM i 2-3 Yamahe Tenere 600. Brod k'o brod. Neto ludih turista, neto manje jo luih motorista, a najvie Marokanaca koji u nevjerojatno pretovarenim autima, kombijima i kamionetima vuku kojekakvu kramariju iz Europe. Prema njima je Jakuevac mila majka. Zanimljivo je kako ekipica Afrikanaca, koja je na poetku plovidbe vrlo tiha i nezamjetna, iako ine veliku veinu putnika, s prilaenjem domaji postaje sve bunija i sigurna u sebe i pred kraj puta potpuno preuzme brod. Na sve strane se uje arapski i eu zamotane ene te mukarci u natikaama sa zdrobljenim crnim noktima na nogama. ia mirii u prostoriji za puenje.

Ukrcaj u Genovi Plovidba je prola vrlo mirno, ak i kad smo proli Gibraltarski tjesnac gdje nam se zadnji put Atlantik bio vrlo uzjogunio i lijepo ljuljao brodinu, valjda 5 puta veu od ovog trajekta. Pristali smo u minutu tono i po kii stupili na afriko tlo.Ve smo na brodu obavili dio carinskih i policijskih formalnosti, tako da smo za 20-tak minuta po izlasku iz broda, po jakom pljusku, vozili prema Rabatu.

Mjenjanica u luci Tanger Do Rabata smo ili autocestom koja se naplauje i ima dvije trake vamo i tamo i zaustavne trake i lijepe biljke u sredini i ogradu sa strane ,ustvari stupove za ogradu sa strane, a ogradu ba i ne, pa ima i neke neobine sadraje za autocestu. Na primjer krave, cucke, ovce, koze, pjeake, zaprena kola, bicikliste i sline nepodoptine. I este organe reda i sigurnosti. Dobio sam dojam da je na mnogim mjestima nekakvom Ahmedu autocesta prola izmeu kue i njive ili tora, ali to njega nije puno tangiralo, te svi oni autocestu i dalje smatraju dijelom svog dvorita. Na tih 250-tak km. do Rabata izmijenila se kia sa suncem, tuom, pjeanom olujom, a jedina konstanta danas je jak vjetar koji i uzrokuje sva ta mini godinja doba. U Rabatu smo napravili ir po gradu, pa po obiaju fino ruali u pajzlu gdje ima puno domaih ljudi, provezli se pored kraljevske palae i nastavili prema Casablanci. U Casablancu nismo ulazili, mi smo ju ve

ranije posjetili, a Davora ne zanima, pa smo se juno od nje zavlaili po selima, na alost, ve po mraku i ponovo po kii, pa nita od slika niti videa. A to je bila prava arapska Afrika. I zbog takvih doivljaja idemo na put, a ne da gledamo Hiltone i muzeje. Sutra je plan dalje prema jugu, pa dokle stignemo. Danas smo preli 485 km, bilo je puno autoceste, ali smo i krenuli dosta kasno, pa se nadam da emo opet uspjeti tako nekako. Daleko je Tan Tan.... Pozdrav svima, Boris p.s. ovi dvoje ve davno hru 29/04/2012, 23:00

to junije to...

Uz Atlantik ....veselije! Naime, izgleda (kuc,kuc) da smo zavrili s kiom. Jutros sam ustao umoran i nenaspavan jer sam sino pisao nekakvu poduu e-potu do sitnih sati,a onda me jo ujutro doekalo olovno nebo koje je jedva propustilo par sunevih zraka, taman za nekoliko fotografija naeg lijepog prenoita. Zatim se ponovo sruila kia tako da sam

El Jadida

se, tek kad je neto oslabila, odvaio glave umotane u runik ,kao pravi Arap, i u kinom kombinezonu, nakrcati stvari na motor. Krenuli smo oko 11 i kisnuli slijedeih stotinjak km do El Jadide. Dalje je vrijeme posluilo. Sunano i ugodne temperature izmeu 15 i 19 stupnjeva. U El Jadidi smo pogledali staru portugalsku utvrdu te nastavili panoramskom cestom uz Atlantik prema jugu. Ruali smo u Oualidiji gdje se Ksenija veselila njihovom specijalitetu - rakovima. Naalost, nismo ih nali niti u jednom restoranu, tako da je Davor zaglavio s nekakvom koatom ribom, ja sam navalio na lokalnu varijantu evapa, a Ksenija je maznula tain s ovetinom, neto kao peka s ovcom i povrem. Nije bilo loe, a kamo li dobro, a i odrae nas za 120 dirhama (11 eura), to je za ovdanje cijene vrlo skupo. Recimo, juer smo u centru Rabata pojeli izvrsnu avurmu za 40 dirhama i najeli se puno bolje nego danas. avurma je slina kebabu, ali s komadiima piletine i krasno pikantno zainjena. Uz povremene pauze putem radi fotografiranja, stali smo na piu u Safiju, te jo za dana stigli u Essaouiru. Tamo smo odmah nali ajde-de hotel u samom centru za 350 dirhama, manje no pola cijene od sino. Ksenija maltretira Davora da eu gradom, a ja zaleg'o i ravnam lea. Motori su u dvoritu hotela, Davor bi ih prao, a ja se taman navikavam da imam uti motor.

Essaouira
01/05/2012, 01:10

Papkari
Papkari su podvrsta sisavaca, poznata po tome to u skupinama zvanim krdo, vrebaju pokraj ceste i ekaju povoljnu priliku da se nekontrolirano bace pred motor. U Maroku s papkarima postoji dodatni problem. U stvari dva. Prvi je to je proroka Muhameda jednom davno ugrizao pas i od tad su uke u nemilosti u muslimanskom svijetu. Tako se niti obani muslimani ne slue pseim uslugama pri uvanju stada, nego su im jedina sredstva za rad tap i kamenje, pa tu injenicu papkari nemilice koriste za to veu nedisciplinu. Drugi, jo vei, i to doslovno vei problem, je taj to osim uobiajenih papkara, vrste ovca i koza, u ovim krajevima obitava i ovea podvrsta papkara, poznata kao deva. Kod papkara je izgleda inteligencija obrnuto proporcionalna s veliinom, pa su tako deve, makar se to ini nemoguim, gluplje od ovaca ili koza. Dodatni problem s devama je to su toliko perfidne, da su poprimile boju okoline, pa se u mirovanju teko razlikuju od okolnih stijena. Dodatni problem broj dva je to su oito i obani digli ruke od

deva, pa krda uglavnom slobodno etkaju naokolo inei pri tom pomor meu neiskusnim motoristima. Kako se mi ne ubrajamo u takve, do sad smo uspjeno izbjegavali sve podmukle napade na na integritet i suverenitet.

Rt Ghir

Papkari u svom elementu

A sad neto o papanima u okruenju papkara. Ve u 11 smo bili na motorima i po sunanom vremenu nastavili osvajanje atlantske obale, sve do Agadira. Usput smo napravili teferi na plai meu grupom francuskih surfera iji hobi mi je jednako stran kao i njima, vjerojatno, moj. Mislim hobi. Moja poludalmatinka, im je sila na plau, nije izdrala da ponovno ne provjeri vodonepropusnost Daytona. Ovaj put je val bio bri, a Daytone ipak nisu do koljena.....

U Agadiru smo se koristili provjerenom navigacijom "Kartu itaj policajca pitaj" i, bez i jednog pogrenog skretanja, pronali eljenu cestu prema Anti Atlasu. Inae, Agadir nas nije zanimao, jer smo proitali da je grad cijeli nanovo moderno izgraen nakon potresa prije pedesetak godina. I tako i izgleda. Kao Novi Zagreb na arapski nain.

Na Anti Atlasu Nakon dosadanje vonje blizu obale, iza Agadira smo, kroz polupustinjske crvene doline, stigli na obronke Anti Atlasa. Bit e da je nekad davno ovdje obitavao neki Ante, kad ovaj dio Atlasa ima takvo ime. Planine su prelijepe. Od oaza prepunih palmi i zelenila, preko visoravni s jo svjeom proljetnom travom, do gudura sa surovom atmosferom golih crvenih stijena. Neki pejsai kao da su preslikani iz Kolorada ili Ptice Trkaice. Nakon Tafraoutea ponovno smo krenuli u smjeru oceana i usput proaskali s dva Nijemca na K1200RS-u i Adventureu. Dananji posljednji kilometri prije Tiznita su bili ista zen vonja, kod koje se savreno poklopila cesta, nisko osvjetljenje koje je naglasilo blagi breuljkasti krajolik, crvenilo sunca koje je dodatno zainilo ionako crvenu zemlju, i savreni sklad papana, motora i papkara.

Anti Atlas 03/05/2012, 01:19

Tan Tan

Ulaz u Tan Tan Ponekad na putovanju dan zavri na skoro istom mjestu na kojem je i poeo. To ne mora znaiti nita loe ako taj dan proveze 500tinjak km., od toga pola po Sahara Highway i ako benzin kota cca 7 kn. Ne znam zato sam zapeo za taj Tan Tan. Moda zbog egzotinog imena? Moda zato to je Tan Tan prva postaja na cesti koja preko Zapadne Sahare vodi do Mauritanije i Senegala? Moda zato to sam na internetu vidio slike nekih motora ispred skulptura dvije deve? Moda zato to..... Uostalom, nije ni bitno. Ovaj put sam, osim nas dvoje, sa sobom dovukao i Davora. Well, he asked for it. Sam si je kriv.

Guelmin Ali, prije no to se osvrnem na dananji dan, jo malo o papkarima. Za vrijeme jueranje vonje po Antinom Atlasu uoili smo da su koze vulgaris u tom okoliu mutirale u koze drvus acrobaticus i da se cijela stada koza penju na vrhove drvea, gdje brste sve to stignu i jedva ekaju da padnu na glavu nevinog motorista. Kao da deve koje vau lie arganovog drveta od kojeg se dobija poznato ulje koje lijei sve bolesti nisu dovoljno neobian prizor. Na Anti Atlasu je takoer bilo na stotine nekakvih vjeverica ili upavorepih takora koji su stalno pretravali cestu. To su sigurno papkarski pijuni. Prema Tan Tanu

Kafi uz cestu

Kozus drvus acrobaticus Od ostalih ivotinja este su ugave make i jo gori psi koji su preuzeli funkciju takora i recikliraju smee. Marokanci imaju prilino utilitaran odnos prema ivotinjama. Slue im ili za rad ili za jelo. Kopitare neu ni spominjati da se Draenka ne rasplae... S druge strane, danas smo svjedoili zastoju na cesti kad je grupa odraslih mukaraca spaavala nekoliko maia i nosila ih na sigurno dalje od prometa...

Tijekom ovih nekoliko zajednikih dana kolega Butorac nam je toliko omilio, da smo mu spjevali i haiku osmerac: Na vrh brda Davor hrda pri tom mu se brada mrda oko njega pasu krda. Pet je sati mora jesti nita njega nee smesti stati emo svi na cesti. Naveer se pije piva na' je ovdje muka iva. Ali ipak svako vee ima Davor malo sree. Pivu vel'ku ili malu popije uz smijeh i alu.

16:57 - vrijeme je ruku Sidi Ifni,

Prema Tan Tanu smo iz Tiznita krenuli zaobilazno, zelenom cestom, preko Sidi Ifnija. Kad god planiram putovanje motorom nastojim to vie voziti zeleno oznaenim panoramskim cestama, kako bi to vie uivali u kraju kojim prolazimo. Sidi Ifni je posljednje mjesto na Atlantiku kroz koje smo proli na ovom putu. Inae, u mnogim gradovima na obali, postoje veliki pogoni za preradu ribe, to se u vonji jako osjeti. Cijeli predjeli smrde po ribi. Kod Guelmina smo se ukljuili na cestu prema Tan Tanu i tih 125 km. saharske ceste sredili u roku keks. Predio je polupustinjski, breuljkast, sav u pastelnim tonovima crvene, ute, be, oker i naranaste boje. Prevladava kamenje, sasuena zemlja i malene pjeane dine, koje je vjetar ponegdje nanio na cestu. Ima neto krljavog bunja i kaktusa, i tu i tamo kakva ruevna graevina. U Tan Tanu smo, nakon fotografiranja kod kipova deva, bili prvi put zaustavljeni na policijskoj kontrolnoj toki. Takve kontrole su vrlo este, ali nas do tad jo nikad nisu zaustavili. Sreom smo dobro odradili domau zadau i jo u Zagrebu otprintali listie "Fiche d' etat civil" sa svim potrebnim podacima. U centru Tan Tana smo ruali, naravno tain, i to u vrlo autentinom ugostiteljskom objektu s maksimalnim moguim brojem muha po tanjuru i gostu. Direktnim putem vratili smo se do Tiznita i odsjeli u hotelu udnog imena ,Tiznit, tono preko puta hotela gdje smo sino spavali. Ovaj hotel ima bazen ,ali nema internet, pa u ovo poslati kad uzmognem.

Dobar tek

Tan Tan

Sahara Highway

03/05/2012, 01:24

Strah

Tizi n Test Svatko ima svoj strah. Neki su strahovi dobri, ine nas opreznijima, te na taj nain moda sigurnijima u odreenim situacijama. Mene je posljednjih godina, osim svih realnih i korisnih strahova da se moe na putu desiti ovo i ono, itd,. primio jo i strah da mi ponovo ne zakau lea, da me opet ne primi vrtoglavica i slini strahovi, koji mi ba i ne koriste. Lijeim ih tako da idem na put. Svaki puta malo dalje. I Davor ima svoje strahove. Jedan smo otkrili prije par dana na litici na Atlantskoj obali. Boji se visine. Nakon blagih prijevoja Anti Atlasa, danas je za Davora bio pravi test. Prijevoj Tizi n Test. Visoki Atlas. Ispod 4167 metara visokog Jebel Toubkala. Poznatiji je prijevoj Tizi n Tichka. Ali na njega se popne svaka ... .....osoba koja iz Marakea ide u Ouarzazate.

Visoki Atlas Mi smo iz Tiznita krenuli prema Marakeu. Prvih 200 km. vozili smo prometnom i zaguenom dosadnom cestom uz Agadir i Taroudant. Zatim je poeo uspon. A prestala cesta. Hajde dobro, nije ba prestala, ali kao da jeste. Ona povremena trakica asfalta prekrivena oderom i izbuena rupama ne zasluuje naziv cesta. Na karti je oznaena kao "very dangerous and difficult road". Ali je i osjenana zelenom bojom. Panoramska cesta. I to kakve panorame. Uobiajene nijanse Maroka - crvena, uta, oker, na Visokom Atlasu eksplodiraju u kompletan spektar boja. Nevjerojatne kombinacije zelenih, crvenih, metalnosivoplavih i smeih stijena ispresijecane utobijelim vododerinama i koritima rijeka. Vegetacija u nemoguim kombinacijama, palme meu crnogoricom, kaktusi uz areno gorsko cvijee, grmovi s crvenim plodovima, pitoreskne zelene doline... I naravno sveprisutni

papkari. Visoki Atlas

Uz nekoliko bliskih susreta s autima iz suprotnog smjera, koji su zahvaljujui strahu i opreznoj vonji proli bez posljedica, svi smo poloili Tizi n Test. Moda u ja pasti na testu ivaca kad u kod kue prati motor od posljedica vonje po cesti popravljanoj smjesom odera i bitumena. Sav je sljepljen s crnim kameniima. U Marake smo uli na vrijeme da se pohrvamo sa, po prvi puta u Maroku, zaista kaotinim prometom. Nakon malo traenja, smjestili smo se u lijepom hotelu i sutra je dan otkrivanja ovog vjerojatno najznaajnijeg marokanskog grada. A prekosutra na Tizi n Tichka kao i svaka...

03/05/2012, 09:47

Idiot
Ovaj mail nema veze s putovanjem. Nego s modernom komunikacijskom tehnologijom. I starim ljudima koji se njome slabo koriste. Na primjer, sa mnom. Tan Tan sam pisao kao i uvijek na kraju tekueg dana, kad ve zaspu svi, osim vampira i starih ljudi koji piu poruke. Tad ak i papkari spavaju. Poruku sam napisao pun impresija tog dana i samo tad mogu napisati takvu poruku. Ne slijedeeg dana, kad novi doivljaji donekle zasjene jueranje. Problem je bio to nije bilo internetske veze, pa sam poruku Tan Tan spremio u telefon, kako bi je kasnije poslao. Kad sam je slijedei dan, odnosno sino, elio poslati, nije je bilo. Nigdje. Niti u nacrtima. Niti u porukama. Stiskao sam sve gumbe. Vadio bateriju. Gledao pod krevet. Nigdje Tan Tana. Optuio sam Kseniju. Optuio sam Davora. Optuio sam papkare. Poruke nema. Sigurno sam stisnuo krivi gumb i ode ... I tako, Jovo nanovo. I napisao novi Tan Tan. Koji jeste slian originalu, ali je samo kopija. I zatim sam napisao Strah. I poslao obje poruke. im su otile u nacrtima se pojavio originalni Tan Tan. Papkarska urota. Original je bolji, ali ga neete itati jer je vrijeme za Marake.

03/05/2012 Ode Davor kui

Sasvim neoekivano. Jutros nam je pokucao na vrata, kako smo se sino dogovorili. Trebali smo zajedno istraivati Marake. Rekao je da mora kui. Ima svoje razloge. Mi volimo putovati sami. Ali, ne volimo na putu ostati bez suputnika. Tuni smo. Ba nam je bilo lijepo. Super smo se uhodali i druili. Neka mu je sretan put kui. I nama na ostatak planiranog puta. Nee biti isto.

03/05/2012, 21:54

Marake
Nakon to smo jutros otpratili Davora, pregrupirali smo snage i krenuli u invaziju Marakea. Hotel Le Grand Imchil, u kojem smo smjeteni, zgodno je lociran, tako da smo se pjeice zaputili prema srcu grada, trgu Jamaa el Fna. Marake je prepun parkova i zelenila, pa smo uivali etajui kroz rajski vrt prema centru. Usput je ipak bilo pomalo frkovito zbog prometala svih vrsta i podvrsta, koja bez ikakvog reda i smisla dolaze iz svih smjerova. Sreom, promet nije prebrz, pa smo vidjeli samo jedan sudar u kojem su sudjelovali auto, kamion, bicikl i motori. A mi se vozili pokraj, u koiji.

Marake

Prolaskom pokraj damije Koutoubia, pribliili smo se trgu Jamaa el Fna, koji nas je doekao svojom vrevom, zvucima i mirisima. Na sve strane udaraju zurle i talambasi, skau majmuni, krotitelji zmija se zabavljaju sa svojim ljubimicama, od kojih neke ba opako izgledaju. Prodaje se sve i svata. Naalost i dosta krame koja je ovamo stigla na nekom od onih kombija s poetka prie. Ali, veinom je to izvorna roba, zaini,

voe, povre, meso, odnosno komadi ivotinja ili cijele ivotinje. Kokoi tuno gledaju, a slijedei tren ih ve erupaju. Sa svih strana dolijeu mopedi, bicikli,, kamioneti, konji, magarci, auti i stvarno se mora oprezno kretati kroz svu tu guvu. Mora postojati nekakvo pravilo u tom kaosu, ali mi smo prekratko ovdje da bi ga shvatili. Posjetili smo palau Badi koju je u 16-om stoljeu izgradio Ahmed. Imao je 4 ene i 24 konkubine. Mo' mislit kokoinjca ! Siroti Ahmed ! Da ne nabrajam poput turistikog vodia sve znamenitosti Marakea koje smo posjetili, vratio bih se malo na papkare. Sjeate se onih koza to rastu na drveu? Kozus drvus acrobaticus? E, ja sam pogreno mislio da su one neki udan hir prirode, neka izopaena anomalija. Ne. One su plod stoljetnog paljivog uzgoja. Takorei ueberkoze. One imaju vanu ulogu u proizvodnji arganovog ulja. One kenjaju.

Marake

Arganovo ulje je vaan marokanski proizvod. Svjetski priznati kozmetiki preparat. Radi se od sjemenki oraia, koje ueberkoze prerade u svom probavnom traktu. Poseru. A onda to dame mau po tijelu. I licu. Da bi bile lijepe. I moja dama si je danas kupila arganovo ulje. I kremicu. Tako da ja mogu ljubiti ueberkozje brabonjke. Koje e moja ljubav razmazivati po licu. Za ljepotu. I zdravlje. Naravno da nije kupila arganovo ulje kad smo bili prolazili kroz plantae, i kad se uz cestu mogla vjerojatno kupiti bava za 10 dirhama. Ne. Moja ljubav je u naaajjjjjskupljem duanu u Marakeu kupila pol deci za 90 dirhama. Samo skupo govno je dobro govno. Mi sad imamo najskuplja kozja govna na svijetu. Ma, u stvari sretan sam da ne pije onu kavu to se radi od cibetkinih govana. Koliko to tek kota ! Nakon to smo se opskrbili skromnom zalihom govanceta, ogladnili smo. Vratili smo se na Jamaa el Fna koji je cijeli okruen restoranima na vrhu zgrada. Iz tih restorana prua se lijepi pogled na trg i veliki dio grada, te snijegom pokrivene vrhove Atlasa u daljini. U jednom od njih smo ruali. Harira juhu od slanutka, pilee i kebab ranjie i kus kus s janjetinom. Raun je bio papren. S jedne strane naplauju pogled, a s druge strane, zbog Ksenijine ljepote, shvatili su da smo kupili supergovna i da za nas lova nije u pitanju.

Marake, Jamaa el Fna Koijom smo se vratili u hotel da malo zalegnem i ispruim lea nakon dananjeg hodanja. Ovo je bio dan odmora, a umorili smo se vie nego kad se vozimo. Cijenu vonje smo spustili sa 200 na 60 dirhama. Kao kad kupujem motor. S istim koijaem smo dogovorili i veernju vonju po cijelom Marakeu. Bio je toan. Krug koijom po Marakeu je poseban doivljaj. Sve se lijepo vidi, a koija na polurazumljivoj mjeavini francuskog, engleskog i arapskog jezika glumi turistikog vodia. Koijom smo proli vei dio grada i jo uivali u bugenvilijama svih boja, palmama i nebrojenim drugim biljkama za koje nemam pojma kako se zovu. areno je i budali drago. Zgodno je to u Marakeu nema, bar mi nismo vidjeli, visokih zgrada, pa ne izgleda tako velik, a navodno ima skoro 2 milijuna stanovnika. Taj podatak smo dobili od naeg koijaa, pa ga vjerojatno treba uzeti s rezervom.

Marake

Poto sutra ujutro ne trebamo ekati Davora da se probudi, sigurno emo ve u cik zore, oko 11, krenuti dalje prema Ouarzazateu. Ali, prvo moramo prijei preko prijevoja Tizi n Tichka, na koji Davor nee ii jer je...

....otiao za panjolsku.

06. 05/2012, 01:34

Kontrola
ne postoji. Kontrola je privid. Na ivot u svakom trenutku ovisi o tisuu sluajnosti. Cesta iza Ouarzazatea veeras. Zlatne minute dana. Monumentalne crvene stijene. Nisko osvjetljenje naglaava reljef terena. Dah pustinje u daljini. Idemo prema istoku i vidljivost je odlina. Naa dugaka sjena tono pred nama. Vozim okruglo, mekano, gotovo bez upotrebe konica. Bokser zadovoljno prede. Znade sve moje misli. Sve rjeavam gasom, mjenjaem i meugasom kako Ksenija ne bi osjetila kad mijenjam brzine. askamo o ljepoti koja nas okruuje. Schuberth radi dobro pri ovim brzinama. Vjetra nema, osim od vonje. Ksenija neusporedivo bolje od mene vidi krajolik. Ja moram istovremeno gledati u retrovizore i 300 i 100 i 1 metar ispred i pokraj sebe. Biram najsigurnije putanje. Imam kontrolu. Gledam cestu. Osjeam cestu. Imam stotine tisua kilometara iskustva. Imam kontrolu. Znam to je iza slijedeeg zavoja, makar tu nikad nisam bio. Znam to e uiniti auto ispred mene. Znam kad e kamion iz suprotnog smjera prijei na moju stranu. Imam iskustvo. Imam kontrolu. Pazim na rupe, oder, nepravilne nagibe, promjenu boje asfalta. Predviam postupke drugih korisnika ceste. I onih pokraj ceste. itam cestu. ivim cestu. U tim trenucima sve ovisi o meni i cesti. Moja ena. Moja ki. Moja obitelj. Moji prijatelji. Ja. Imam kontrolu. Cesta je dobra. Crna. Asfalt je hrapav i grub. Imam kontrolu. Sami smo na cesti. Ve dulje vrijeme nitko nije proao ni u naem, niti u suprotnom smjeru. Lijevi zavoj kroz usjek u stijeni. Pregledan. Na sredini zavoja udna mrlja. Javlja se Strah. Strah je dobar kad ja kontroliram njega, a ne on mene. Bez panike smanjujem brzinu koliko mogu. Pogledom traim izlaz. Nema ga. Mrlja je prevelika. Negdje u morati prijei preko nje. Kontrola je privid. Prolazimo zavoj uz proklizavanje oba kotaa. Bjelko se rita. Ksenija zaudeno pita to je to bilo. Odgovaram: ulje na cesti. Vjerojatno je nekom kamionu iscurio dizel. Spasio nas Strah. Ili Srea. Ili Iskustvo. Kad mi se takva stvar dogodi na sljemenskoj cesti kaem ups jebiga. Ovdje mi nije svejedno. Na rubu smo Sahare. Kontrola ne postoji. Iz Marakea smo krenuli oko 10 kroz kaotian promet u kojem ipak postoji jedno pravilo. Nikad ne smije stati. Dobro, nevoljko se ipak staje na crveno, ali nikako ne smije stati ako se vozilo ispred tebe zaustavlja, jer e te odmah s obje strane poeti preticati oni iza tebe. Promet tee kao voda, a tko god se zaustavi oko sebe pravi opasne virove. Najsigurnije je uvijek kretati se u svom pravcu i na zaudan nain prolaz se uvijek otvori. Na pravac iz Marakea je prema prijevoju Tichka na koji Davor ne ide jer je... znate ve. Za razliku od slabe ceste preko prijevoja Test koji smo prekjue preli, preko prijevoja Tichka vodi glavna prometnica iz Marakea prema Ouarzazateu i Sahari. Prepuna je kamiona, autobusa, minibusa i unajmljenih automobila koji prevoze gomile turista.

Visoki Atlas, Tizi n Tichka

Tizi n Tichka nam se kao prava dama prvo koketno skrivala ispod koprene magle i oblaka, no kako smo joj se pribliavali pomalo se razgoliivala, da bi se, kad smo se popeli na vrh, pokazala u svoj svojoj ljepoti koja nimalo ne zaostaje za ostalim dijelovima Atlasa. Naalost, tu ljepotu je donekle zasjenila ogromna koliina turista, pa smo vrlo brzo produili do nedalekog odmorita, gdje smo zamezili. Prohladan vjetar se svojski trudio da nam pokvari ruak ali ljepota beskrajnih planina je sve nadoknadila.

Prema Telouetu Nakon ruka skrenuli smo s glavne ceste za Ouarzazate na drndavu zelenu cestu, koja do Ouarzazatea vodi preko starih gradova-kazbi Teloueta i Ait ben Haddoua. Planirali smo posjetiti samo Ait ben Haddou koji je poznat po tome to su u njemu snimani deseci holivudskih uspjenica, ali dok smo izvana gledali Telouet jako simpatian vodi nas je nagovorio da ga pogledamo i iznutra. Pun pogodak. Telouet je uz Alhambru najouvaniji primjer takve arhitekture na svijetu. Prekrasni mozaici, intarzije na stropovima i ornamenti na zidovima. Zanimljivo je da je materijal za ureenje interijera gotovo u potpunosti organski. Boje na zidovima i vratima su na bazi umanjka s dodacima maka, kane, safrana... To je dobro, jer ako nou ogladni, nalie se zida i rijei problem... Telouet je izgradio neki paa za sebe, svojih 5 ena i 70 konkubina. To nije bio kokoinjac ve itava farma kokoi.

Telouet Nakon to smo pogledali i Ait ben Haddou stigli smo do Ouarzazatea, koji je veliki grad poznat najvie kao polazna toka za putovanja u pustinju i po najveem filmskom studiju u Maroku. Za film nismo, a put si sami organiziramo, pa smo nastavili u smjeru Zagore. Na toj cesti promet je ve vrlo slab. I papkari posustaju. Moda to ima neke veze sa zmijom velike glave, a debele kao ruka, koju smo vidjeli kako prelazi cestu. Vjerojatno nije

jedina u kvartu. Pred mrak smo stigli u Agdz gdje smo odsjeli u najboljem hotelu. Da citiram samog sebe od prije puno godina, najbolji je jer je jedini. Ima bazen, ali nema internet pa u ovo poslati kad uzmognem.

Telouet

Prema Ait ben Haddouu

Ait ben Haddou p.s. Ne znam da li su u najboljem hotelu u Agdzu mravi veliki kao ohari ili ohari imaju oblik mrava. Srea to Ksenija spava pa joj je promakla ta injenica. Ali joj nije promakla istoa jastunica zbog koje je na jastuke navukla nae zmazane majice, jer bi se iste zaprljale. A vlastiti, ili smrad suprunika jo nikome nije nakodio.

Ait ben Haddou

06/05/2012, 01:35

Klimakterij

Sahara
je ivotno razdoblje kojeg bi svi trebali doivjeti i zatim ivjeti jo barem toliko. To bi bio jedan dug ivot. Meutim, postoje mjesta i situacije u kojima mukarci, a naroito ene koje se nalaze blizu tog ivotnog razdoblja, nikako ne bi trebali biti. Recimo u Africi. Na rubu Sahare. Pri temperaturi debelo preko 30 stupnjeva. Obueni u zatitna motoristika odijela, izme i rukavice. S podstavom od Gore Texa. To ne bi izdrao ni Tex Viler u najboljim godinama. Moda Chuck Norris. Slaba je utjeha to su kacige bijele boje pa se griju najmanje mogue. I to je tu sad u stvari friko, jer e za mjesec-dva temperatura porasti za 20-tak stupnjeva. Agdz je jedno od onih mjesta kakva su neizbjena na svakom putu, a bez kojih se moe, pa smo u ranu zoru produili dolinom rijeke Draa. Trebam li rei koliko je sati bilo u ranu zoru? Voda je izvor ivota i to nigdje nije vidljivije nego u pustinji. Nekoliko desetaka metara od svake obale protee se bujan zeleni pojas, prepun palmi i zelenila, uzdu kojeg stoljeima ljudi preivljavaju u ovom, inae, okrutnom i beivotnom okoliu. Kilometrima se uz rijeku niu kazbe, vie ili manje ouvane. Pravo je udo kako te ponekad velike graevine, graene od relativno mekanog materijala - nepeene gline i obukane smjesom zemlje, slame i oblutaka, u stvari dobro odolijevaju zubu vremena. Gotovo sve su naseljena mjesta, pa ak i ispred onih koje izgledaju potpuno derutno netko ui i konta. Ili samo ui. Na obali rijeke areno obuene Berberke peru rublje. Nekima se vide lica, a nekima samo oi, a sve drugo je pokriveno ivopisnom nonjom. Ipak lijepe su, gracioznih pokreta. Ne ele da ih fotografiramo i potujemo njihovu elju. Kasnije na drugom mjestu slikamo izdaleka drugu grupu. Nisu nas primijetile, pa se nisu ni naljutile.

Sahara

Pranje rublja

Cesta za nigdje

Kazbe su bezbrojne, ali kako rijeka gubi snagu i one polako nestaju. Cesta vodi dalje sve dublje u pustinju do Mhamida. Iza toga nema nieg osim pijeska. Bankine se polako osipaju i uskoro od asfalta ostaje traka po sredini ceste iroka jedva da se mimoiu motor i auto. S kamionom nema anse. Auti se veinom desnim kotaima sklanjaju u stranu, pa mi moemo ostati na asfaltu, ali kamioni i autobusi nemaju milosti i gaze sredinom pa moram esto na makadam. Sreom je cesta ravna i daleko se vidi pa nije problem. Pojavljuju se prve dine. Sahara kao s razglednice. Od ceste su udaljene 2-3 km, ali nikakav put ne vodi do njih. Malo dalje vidim odvojak, ali to nije put, ve samo hrpicama kamenja oznaene staze. Biram smjer koji mi se ini najlaki. Put je izbrazdan poprenim neravninama i posut kamenjem veliine ake. Vozim polako i, iako ovjes odrauje svoj posao, zubi nam se tresu. Sreom dobar prijatelj nam je zubar, pa ako to zatreba nema frke. Kako se pribiavamo dinama tlo postaje meke. iroke cestovne gume dre sve slabije. Pred dinama, kako sporije vozim, sve dublje upadam u pijesak. Dosta je bilo. Stajemo na malo tvrem terenu. Sa etiri strane prema nama uurbano dolaze beduini. Mi smo im lovina. Nai dirhami njihov plijen. Doli su. Dva s devama. Bon ur msje. Ja njima dobar dan. ? ju spik ingli? Velim ne. Sad su zbunjeni. Odbili smo prvi napad. Kree drugi. Alemanj? Italia? Ja samo hrvatski. Panika na pustinjskom licu. Ali, pametni su oni. Prepoznaju slavenski jezik... Rusija? Polska? Odmahujemo glavom. Oajni su. Dajem im slamku spasa. Kaem Kruatia. Oi im se ire. Veza se uspostavlja. Lovina se predaje, misle oni. Kruatija gud fudbol. Suker. Buban. Veri gud. Ju tejk foto kamel mister? Ja opet ne. Ju rajd kamel mister? Ma nemoj tko zna kako je ti jae nou a ja da je sad rajd? No. Oajan je. Bitka je izgubljena. Zadnji pokuaj. Mister ju hev sigaret. Smilio mi se. Gledam enu koja ima pol vagona Ronhilla u koferu. ena nema milosti. Dangerous mother. Da nije takva ve bi ja davno bankrotirao i od svakog kupio sve gluposti. Sjedamo na motor i ostavljamo uplakane beduine i sretne deve koje ovaj put nisu objahane. Vozimo polako nazad. Sunce pri. Pored puta napuhnuta leina velikog utog psa. Muhe imaju pir. Malo dalje crknuta deva. Sunce joj popilo oi. Samo kosti, koa i dlaka. I uti zubi iscereni prema nama. Vraamo se istim putem. Prolazimo Zagoru. U jednoj oazi stajemo i u hladu palmi ruamo. Prekrasno je. Lokalci nas za divno udo ostavljaju na miru. Prolazimo ponovno Agdz, jednako bezlian kao i ranije. Na putu izmeu Agdza i Ouarzazatea prepoznajemo zavoj od juer. Mrlja je jo tu. Ni sunce joj nita ne moe. Nije to dobro. Netko moe nastradati. Mi smo imali sree.

Odmor u oazi Prije Ouarzazatea cesta prolazi kroz deponij smea. Ako se gleda samo gore, prizor je nevjerojatan. Tisue plastinih vreica svih boja vjetar kovitla stotinama metara visoko u plavo nebo. Smrad nas grubo podsjea o emu se u stvari radi. U Ouarzazateu veeramo. Dobro. I ne preskupo. Ponovno po najljepem veernjem svjetlu vozimo prema klancu Dades. Stigli do El Kelaa M Gouna. U gradu je nekakav sajam. Pola grada zatvoreno. Sreom policija ljubazna, kao i uvijek. Pokazuju nam put do hotela. Lijep hotel. I ima internet.

Kako sam se popeo tako sam i siao

Malo ivota uz rijeku

Fatima, Ali Baba i Bjelko

07/05/2012, 09:06

Edelweiss
Bike Travel je jedan od najpoznatijih organizatora moto putovanja na svijetu. Godinama su razvijali svoju ponudu i sad vjerojatno pokrivaju cijeli svijet. Zvui primamljivo. Plati i odleti na odabranu destinaciju i tamo se vozika novim BMWom. Sve je to super ali.... El Kelaa M Gouna, gdje smo sino spavali, centar je industrije rua i onaj kermes zbog kojeg je pola grada zatvoreno, godinji je festival rua. Iako zvui vrlo poetino to je ipak veliki sajam svega i svaega, a ne samo ruinih vodica parfema i tojaznamtosesveradiodrua. Dananji cilj su nam poznati kanjoni Dades i Todra. Serpentine kanjona Dades se nalaze na svakom prospektu Maroka, pa ne aljem njihovu sliku, ve jednu vizuru uzvodno od njih gdje rijetko tko zalazi. Na putu prema Dadesu dostigli smo novog GS-a 1200. Voza u Rallye 3 i sve po peesu. Alu koferi i sve skupa. Nekako mi se udno klimao po zavojima, ali dobro, moda gleda naokolo pa malo vrluda. Pri preticanju ga pozdravimo, on nita. Nema veze. Vozimo dalje. Malo kasnije stanemo na odmoritu, a tamo veliki kombi Edelweiss Bike Travel. Iz kombija izvuen itav ank. Hladna pia, prut i dinja nema to nema. Stie lik na GSu. Niti nas ne gleda. Izgleda kao da je iziao iz prospekta. Niti tokice na njemu. Motor iz salona. Bjelko proao tri svjetska rata. Jako vano se parkira kraj kombija. Stjuardesa se ustrala oko njega. On nema pojma ni o emu. Pije hladnu kolu. Jede sa vedskog stola. Sve sterilno. Nestvarno. Nema veze s Marokom. Doletio je ovdje odnekud. Dali mu opremu. Stavili ga na motor i rekli mu vozi se vamo tamo. Doivljaj mu je isti kao da gleda reportau na TV. Nema odgovornosti. Nema rizika. Nema niega. Da ga zaboli mali prst, samo zakmei i za minutu iza oka stie Rettungswagen. Mi pijemo toplu kolu iz top casea. Hladna je samo u lokalu ili friko iz duana. Jedemo to si kupimo. Moramo paziti na svaku sitnicu. Odgovaramo za svaku odluku koju donesemo. Ne znamo gdje emo spavati slijedee noi. Ali, idemo kud elimo. Tamo gdje Edelweisskunde nee otii niti da ivi tisuu ivota. Idemo kad elimo. Kako elimo. Omnia mea mecum porto. Upoznajemo Maroko kao i svaku zemlju koju smo ranije posjetili. Za ovog Teletubbija mi smo Xena i Rambo. Jebe Edelweiss.

Edelweisswagen

Dades je lijep. Da li je ba toliko lijep da zasluuje toliku panju, treba svatko sam prosuditi. Na vidikovcu iznad poznatih serpentina alimo se s grupom motorista iz Portugala. Slikamo jedni druge. Mi smo braa po motorima. Ne onaj Teletubbie. Nakon vidikovca klanac se iri, a cesta kvari. Prelazi u poznatu kategoriju Al Rupah Al Grabbah. Odluujemo ii do kraja. Tamo ne idu Edelweisskunden. Na kraju cesta nestaje. Poinje puteljak. Pista. Tamo ne idu niti Advenri. Tamo vladaju papkari. Tamo bi mogao ii sa mojim FL125. Ali ne znam kako bi s njim stigao do tamo. Jedino da ga stavim u top case. Vraamo se istim putem, kroz klanac. Lijep je i s ove strane. 50t-ak km vozimo kroz ravnicu. ena neda da se slikamo s devama. Dosta joj je papkara. Papka nema, ma to Mario mislio o tome. Stiemo do Todre. Sasvim druga pria od Dadesa. Vie me se dojmio jer cesta ide dnom klanca i litice su velianstvene. Problem je to festival rua traje u cijelom kraju. I nedjelja je. Svi su u Todri. Guva vea no u centru Marakea. Muzika, pjesma, ples. Motorii poput mog Suzukija lete meu pjeacima. Mercedesu W124 pukao karter. Ulje na sve strane. lepa ga Renault 18 s tri remena za hlae, vezana jedan za drugog. Voza Mercedesa se ljuti to Ksenija snima. Taini se pripremaju na vatrama na sprudovima rijeke. Kroz guvu se probijaju pretovareni kamioni. Grupice mladia uz malu dozu meusobne agresivnosti nastoje privui panju djevojaka koje eu. Jedan ima kaubojski eir i hoda kao John Wayne. Policajac stoji u guvi i ee si jaja. Ima dosta Crnaca. Traim Darka, ali ga ne vidim. Bit e da je negdje na evapima. Ovo je danas korzo svih okolnih gradova. I jo turisti pride. Po esti put od Marakea sreemo Poljake na K75S. Umara me ova vreva. Smjetamo se u zgodnom hotelu u Tinerhiru na poetku klanca. Sutra opet u pustinju.

Dades

Dades

I jo Dades

Todra

08/05/2012, 18:49

Predatori
Iz Tinerhira smo, nakon ugodne noi, krenuli prema Merzougi, naem posljednjem pustinjskom odreditu na ovom putu. Cesta je uobiajena za Maroko, a uobiajeni su i kamikaze koji se takmie koji e nam se bolje baciti pod kotae. Haragei radi, pa problema nema. Tko ne zna to je Haragei sam si je kriv to nije itao pustolovine Lesli Eldrida, Sumiko i Tabasko Pita. Pulp Fiction moje mladosti. Put prema Merzougi

Putem nailazimo na devored s obje strane ceste. Ksenija ih danas trpi pa stajemo i fotografiramo ih. U daljini ih devar na motoriu pokuava skupiti na hrpu. Deve ni' ne kue. Dobrom asfaltiranom cestom pribliavamo se dinama koje u rano poslijepodne svijetle crvenkasto. Teren prije njih je siv i posut kamenjem. Pedesetak cm dug plavorepi guter pretrava cestu. Vidimo ih jo nekoliko, ali prebrzi su za slikanje. Kod Hassilabieda skreemo s asfalta na oznaeni put. Izgleda bolje i manje je neravan od onog iza Zagore kojim smo nekidan prilazili dinama. Vozim u drugoj oko 30 kmh. Sve izgleda pod kontrolom. Kontrola ne postoji. Bez ikakvog upozorenja i promjene izgleda i boje tla, iznenada nailazimo na duboki pijesak. Volan leti lijevo - desno Motor kao da je od tijesta. Dajem gas i stabiliziram ga. Stajemo na ponovo vrstom terenu. to sad? Nazad ne mogu, a naprijed ne znam kako je. Odluujem se vratiti na asfalt naokolo, izvan puta, gdje tlo djeluje tvre. Problem je to tamo ima puno kamenja, pa vozim polako kako ne bih pjevao "oferska je tuga pregolema pue guma a rezerve nema". Znojni se vraamo na asfalt. Na ulazu u Merzougu je svojevrsni "Arc de Triomphe", kakve Marokanci vole izgraditi na ulazu u svako selo. Iza njega asfalt prestaje, a poinje najloiji makadam. Okolinom dominiraju dine s nekoliko kua u podnoju. U kuama predatori. Bacaju se na nas. Preuzimam inicijativu i zasipam ih brdom rijei: " Hello, we are from Croatia. We play very good football. You remember World Cup 98? uker, Boban? Morocco is a very beautiful country with very friendly and polite people. Our holiday is over, and we are going to Tanger to catch a ferry back home, otherwise we would enjoy a stay in your hotel and a ride on your camel. As we travel on a motorcycle we do not have any extra space and we can't buy any souvenirs. Beside that, we have spent all our money and we have no dirhams left. Only Mastercard..." Predator rairio oi na zamotanoj glavi. Iz otvorenih usta ute mu se devini zubi. Ovo nije oekivao. Obino on govori, a turisti se brane. Zbunjeno odgovara: "Okej velkom to Maroko" i odlazi podvijena repa. Dalje vozimo najgorim makadamom na svijetu. Ovjes metalno lupa, ali ne mogu voziti sporije. Iza zadnjih kua cesta prestaje. Ponovo vozimo po sivom tlu. Iako znam to me eka, vozim dalje. ena guna da emo opet upasti u pijesak. Ne sluam enu. elim prii to blie dinama. enu treba

sluati. Sad je kasno. Do felgi smo u sipkom pijesku. Ksenija silazi s motora. Pokuavam se pokrenuti, ali zadnji kota se vrti u prazno koliko mu ASC doputa, a prednji ni da mrdne. E da su mi sad enduro gume! Nekako jedva kreem i, uz guranje nogama, u velikom luku se vraam na vrsto tlo. To bi bilo to. Bjelko dalje ne moe. Jedino da ga vozi Hubert Auriol. Ili Gaston Rahier. Fotografiramo se i glupiramo u pijesku. Neki turisti se Land Cruiserom zabijaju u dinu. To ih jako zabavlja. Gledamo ih kako se otkopavaju. Izgleda da se meu predatorima proirio glas da smo mi neki udni, pa nas putaju na miru. Na mobitelu putam Dvorakovu 9. simfoniju. Pozdrav mojoj baki i Radovanu. Postaje nam vrue i odlazimo s dina. Usput susreemo grupu enduraa u arenim odijelima koji nas udno gledaju. Kao da se pitaju to mi tu radimo. Ustvari, pitanje je na mjestu.

Opet Sahara

Bez komentara Na putu za Errachidiju pokuavamo snimiti velike vrtloge pijeska. Brzo nastaju i jo bre nestaju, pa ne uspijevamo. Stajemo u Muzeju fosila i minerala. Ulaz je besplatan. Tko zna koliko kota izlaz ! Traim prikrivene predatore. Mlada djevojka nam na skromnom engleskom objanjava trilobite, amonite, trijas, juru, kredu. Meni je zanimljivo, ali sam na oprezu. Donose nam aj. Dolazi novi vodi. Predator? Vodi nas u radionice muzeja. Pod sjenicom odrpanci s mini builicama i drugim alatom nevjerojatnom preciznou vade fosile iz stijenja. Prema ovima su urari, zubari i filigrani poput buldoera. Vodi s tolikom predanou govori o svemu da mu poinjemo vjerovati. On jednostavno voli te prastare lignje i ohare. Poto nema pritiska, u muzeju kupujemo par sitnica. Ne fosile. Toliko su stvarni da bi nou mogli oivjeti na polici. Pijemo aj s muzejskom ekipicom. Rastajemo se kao prijatelji.

Zubo i ja

Prije Errachidije skreemo u Plavu oazu. Ime je dobila po indigo boji Touarega. Prilazi nam simpatian Berber. Ulaz je 5 dirhama. Nije puno. Ukljuen je i aj. Oaza je prekrasna. ista voda s mnotvom riba. Ima i kupaa. I turista iz kampa koji se tu nalazi. Hrpa djeurlije trai novac. Na Berber ih tjera. Odlazimo na aj. Zavedeni dobrim iskustvom iz muzeja nismo prepoznali predatora. Poinje masaa. Vratovi nam plavi. Nudi tepihe i razne ie- mie. Branimo se, ali ne uspijevamo. Primio nas kao pitbull i ne puta. Nudi trampu. Konano kupujemo nekakvu inu za 100 dirhama i pol kutije Lekadola. Dobio je i Septolete. im smo zavrili posao, izgubili smo njegovu zatitu od icara. Hrpa tinejera trai lovu. Za uvanje motora. Imam par dirhama u ruci, ali ne znam kojem da dam. Skoro da se meusobno tuku. U guvu ulijee jednonogi ilavi krezubi Crnac. Tue i rastjeruje djeake. Gaa ih kamenjem. Sad on hoe novac. Pokazuje batrljak i vie. Naslanja se na mene, na motor. Ne moemo krenuti. U jednom trenutku gubi koncentraciju, pada i valja se po podu. Odlazimo. Ovo je bila do sad jedina neugodna situacija na putu.

Teki pregovori

Od Errachidije do kanjona Ziz vozimo po prvoj pravoj vozakoj cesti u Maroku. Pravilni zavoji, nagib,i novi asfalt. Dopingiran s milion ajeva vozim kao da me sto predatora goni. Pada mrak i stajemo u hotelu u kanjonu. Hotel nije niti ajde-de. Vie je majko moja, e sam za'o. Jedini smo gosti u hotelu. Ali je priroda prekrasna. Visoke crvene litice oko nas. Iz rijeke Ziz krekeu abe dok me pun mjesec sa ruba kanjona obasjava kako samo u gaama skaem po terasi na krovu hotela suei kosu nakon tuiranja. Ali Baba plee posljednji pustinjski ples u Maroku. Probajte zamisliti taj prizor. Ako se usuujete. P.s naravno da u ovoj vukojebini nema interneta pa u ovo poslati kad uzmognem

i jo malo papkara 09/05/2012, 09:00

Legenda o Ali Babi

Nakon mistine noi u kanjonu Ziz jutro nas je doekalo s pjevom ptica. Jedna je ptiica bila toliko prijateljski raspoloena da nam se pridruila na doruku u hotelskom restoranu cvrkuui i leprajui po stolovima i zidnim ukrasima. Iako su sva vrata i prozori bili otvoreni, pravila nam je drutvo tijekom itavog doruka. Nai domaini nisu znali niti jedan jezik kojim se mi sluimo, niti mi njihove, pa smo se sporazumijevali uz malo potekoa. Ta jezina barijera je donekle oteala potpuno razumijevanje jedne od najveih legendi Maroka.

Ptiica iz prie

Svaki narod ima svoje junake iz pria i mitova. Norveani imaju Thora, Grci Odiseja, Srbi kraljevia Marka, Slovenci Kekeca, a Hrvati kneza Zdrpka . Sve su to junaci za koje nema dokaza da su postojali, ali nitko ne moe tvrditi da nisu, jer je u narodu duboko usaeno vjerovanje u njihovo postojanje. Tako je u Maroku takav junak Ali Baba. Nisam siguran da sam sasvim dobro razumio legendu, jer moj sugovornik je govorio samo staroberberskim, a ja ga ba ne razumijem najbolje, ali ptiica je bila od velike pomoi te svojim cvrkutom pojanjavala priu. Probati u prepriati to mislim da sam uo. Legenda kae da je u ono doba Ali Baba sa svojom voljenom Fatimom obilazio cijeli Maroko na svojem ponosnom njemakom konju Bjelku inei pri tom razna dobra i junaka djela. Putovao je skromno i tajno, ne elei pri tom nikome smetati. Ali tu i tamo netko bi ga i prepoznao. Pria kae da je jednom neki oban vikao na Ali Babu i Fatimu, jer su gledali kako taj oban poduava svoje koze umijeima penjanja i kenjanja koja su kozama potrebna kako bi postale ueberkoze, koje se u Maroku koriste kao pomona radna snaga pri proizvodnji nekih arobnih pripravaka za ene. Nakon to je oban pretjerao s vikom i uvredama, Ali Baba je skinuo svoj bijeli turban i oban ga je prepoznao i prestraen pao na koljena, pritom zapomaui.

Snijeni vrhovi Visokog Atlasa O, Ali Baba, Ali Baba, oprosti to sam vikao na tebe i tvoju Fatimu. uo sam prie koje krue vrhovima Atlasa o tebi i tvojoj Fatimi kako na Bjelku plemenitom inite ast naim krajevima, ali avaj, Bjelko plemeniti sad izgleda kao onaj ejtanov papkar kojeg nema u zemljama muslimanskim, a ne kao at junaki, pa vas nisam prepoznao. Ali, inalah, Bjelka e svojom rukom snanom a njenom okupati, pa nee vie na papkara poganog koji groke po zemljama nevjernikim sliiti, ve e opet at plemeniti na suncu blistati, a na mjeseini svijetliti, dok ti nou tajanstvene plesove plee. Sve berberske djevice ude za tvojom bradom od srebra i kosom dugakom poput repa ata plemenitog, a njihove majke i oevi mole Fatimu tvoju da ih pusti u tvoj harem. Zna se da ti uvijek slua Fatimu tvoju, koja je ljepa od prorokove keri, a za to su i koze moje zaslune, a da je ne slua samo kod jahanja Bjelka po pijesku saharskom. Ah ljepote nezemaljske kad ti Bjelka lakonogog preko pijeska saharskog vjetinom takvom tjera da niti jedno zrnce pijeska ne pomakne i kad poput vjetra pustinjskog u tren oka s kraja na kraj pustinje stie. Rijetki su imali ast, sreu, slavu i zadovoljstvo u drutvu tvom i Fatime tvoje Marokom putovati i nitko te nikad na putu tvom napustio nije. Pod pustinjskim atorima pjesme se pjevaju o epskoj borbi kod Merzouge kad si nadjaao najveeg gonia deva i otimaa dirhama turistikih, Stranog Mehmeda utozubog. O, kako si ga samo lako nadjaao rijeima tvojim brojnim mudrim i plemenitim, tako pametnim da ih nitko ne razumije. Svojim okom sokolovim ti vidi i po bljetavom danu i kao sova po noi i u sumrak kad svima ona stakla na nosu trebaju. Strah i bol ti ne poznaje i nikada bolestan ti bio nisi. Moj Ali Baba moram ti rei da jezici pogani neki lau da ti je neki Berber uvalio neku iu za tvoje svete dirhame i ljekarije udotvorne tvoje, ali moj Ali Baba ja znam da to istina biti ne moe i laima tim ne vjerujem. Moj Ali

Baba ja keri nemam da ti dam, ali biraj kozu moju bilo koju, ja u preporuit ti najbolju ako Fatima tvoja privolu dade svoju. A Fatimi tvojoj nudim na dar da izabere brabonjaka par i da raspiri va ljubavni ar. Nakon ovako lijepih obanovih rijei, Ali Baba se smilovao i ne samo da je obanu potedio ivot, ve ga je i darovao s nekoliko svojih svetih dirhama i uputio ga da vie ne noiva sa svojim kozama pod istim atorom jer koze to ne vole i svako jutro mekeu izbuljenih oiju i zbunjena izraza, te ne mogu valjano obavljati svoj vaan posao pripreme arobnih pripravaka za ene, to bi moglo razljutiti Fatimu. A kad je Fatima ljuta, mii joj se s puta. oban je posluao mudre rijei Ali Babe i od tada Marokom tee med i mlijeko, jer sve koze sudjeluju u proizvodnji tog nekakvog udotvornog pripravka i osvajaju svjetsko trite. I vie nemaju toliko izbuljene oi. Eto toliko sam razumio o Ali Babi. A moda taj nikad nije ni postojao. Put do Meknesa nastavili smo preko Srednjeg Atlasa koji je dosta drugaiji od dosadanjih planina. Prilino je slian Velebitu. Slinost je donekle pod upitnik stavio majmun kojeg smo vidjeli na rubu ume. Majmuna na Velebitu nema. Bar ne ove vrste. U Meknesu smo po obiaju pronali hotel u centru. Pred hotelom smo kod ulinog istaa cipela tako sredili Daytone, da je i voza Edelweiss kombija na trenutak usporio prolazei pokraj nas. Tad nas je odmjerio pogledom i povrh Daytona, te odmahnuo glavom i odjurio dalje u smjeru nekakvog kmeanja. Podveer smo proetali gradom. Medina, sukovi i sve ve puno puta vieno. Marake mi je ljepi. U lijepom restoranu blizu hotela finom veerom zasladili smo si dan. Poto nismo imali plan grada, kroz medinu nam je put pokazivao djeak, kojeg sam za njegov trud nagradio s nekoliko dirhama i na trenutak se pomalo osjetio kao Ali Baba. Ali taj Ali Baba nikad nije postojao.

Trnica u Meknesu

Fes

10/05/2012, 00:55

Ne mogu
ja ba svaki dan pisati gluposti. Vrue je. Klima ne pomae, iako smo u apsolutno najboljem i najskupljem hotelu do sada. Toliko je dobar i skup da tu odsjedaju ak i Edelweisskunden. Nismo mi namjerno izabrali hotel Les Merinides u Fesu. On je odabrao nas. Nismo danas puno vozili, 80tak km. od Meknesa do Fesa. Ali je jako vrue. 35+. Na otvorenoj cesti jo se moe izdrati kad otvorimo sve ventilacijske ciferluse. U gradu krepa za minutu. Trai prvi hotel. Les Merinides ne moe ne primijetiti. Na brdu iznad grada. Najbolji pogled na Fes. Nalazimo prilaz do hotela, kroz malo zbrkane uliice. Ulaz kao u palau. Straar nam salutira. Vozimo kroz park, natkrivena parkiralita, fontane. Ovo si vjerojatno ne moemo i ne elimo priutiti, ali vrue je. Osim toga, dok naemo drugi hotel proi e nam vrijeme koje smo planirali provesti u Fesu. U najveoj medini. ivoj povijesti. Noenje u ovakvom hotelu ne moe biti ispod 400 Eura. Ali, ovo je ipak Maroko. Ksenija se vraa s recepcije. Ima neodreen izraz lica. 1280 dirhama. S dorukom. Jest tri put vie nego nae prosjeno noenje u Maroku, ali ovo je 5 zvjezdica. Mukte. Nije beg cicija. Begu je vrue. 3 nosaa nose nam prtljagu. Pie dobrodolice u lobbyu od milion kvadrata. Bjelko pod krovom da ne izgori na suncu. A da smo ipak ponijeli kupae gae? Soba iz snova. A kakva druga da bude? Najbolji pogled na grad. Radimo nered kao i uvijek. Tuiramo se dok vodi ne doe po nas da nas provede medinom. Tek sad obraam panju na obavijest na vratima sobe. Prix 2980 Dh. Tax 35 Dh. X 2. Petit dejeuner 165 Dh. X 2. Alescuzamen 3380 Dh. Cca 310 Eura. Ne treba mi laksativ. Ksenija blijedo gleda. Ali rekao je vantauzndtuhandrdandejti. to emo sad. Nema nazad, ve smo razvalili sobu. ekamo da proe ok. Ovo bitno mijenja financije. To su nam bar tri prosjena dana. Silazimo na recepciju gdje nas eka vodi za medinu. Za svaki sluaj, iako smo prihvatili da smo pukli tri glave, provjeramo jo jednom cijenu. Recepcioner kae: Lajk aj told ju. Vantauzndtuhandrdandejti. Vit brekfst. Aj giv ju spel prajs. Les Merinides je odabrao nas.

Fes

Vodi pria engleski s grlenim arapskim naglaskom. Izbjegava na fotoaparat. Kao i veina Marokanaca ne voli biti fotografiran. Poto je na osobni vodi prilagoava obilazak naim eljama. Malo je nagluh to i nije toliki problem jer uglavnom on pria a mi sluamo. Vrlo efikasno obilazimo sva zanimljiva mjesta. Medrese, palae, damije, trnice. Koji put nas uvaljuje u predatorske jazbine. Mi smo iskusnjare i ne podlijeemo ni ilimima, ni maramama, ni upiima, niti bilo kakvim inama koje nam nude, pa vodi uskoro odustaje od daljnjih pokuaja. Vodi nas kroz cijelu medinu. Kad vidi kako ljudi ive zahvalan si na svemu to ima. I moe. Ali i oni su sretni. Valjda. Neki ipak nisu. Pa ne moe biti sretan ako kljast u smrdljivim prnjama lei izmeu konjskog govna i neodreene sluzi koja polako tee sredinom prljave uliice i od turista trai dirham. Koji ti rijetko koji daje, jer takvih kao to si ti je u par sati vidio na stotine. Moda tisue. Djecu. Starce. ene. Mukarce. I turist moda i eli dati svakome. Ali ne moe. Nije toliko bogat. Makar spava u Les Merinidesu. Na Maroko se primie kraju. Sutra palimo prema Ceuti, panjolskoj enklavi u Africi. Za Marokance je to Sebta. Ceuta je okupatorski naziv. Vjerojatno neemo sutra uhvatiti lau za Algeciras, nego emo prekosutra ujutro prijei Gibraltarska vrata. Vidjeti emo kako dalje.

Fes, tisuljetna tavionica koe

Fes

11/05/2012 Rupica

12/05/2012, 01:26

Rupica (ispoetka)
Po tko zna koji put mi nestade poruka. To se redovno deava kad nemam wi-fi i napiem poruku i spremim je u nacrte. Kad kasnije, obino slijedei dan, pokuam poslati poruku,nema je nigdje. Ovaj put je Rupica bila tu, ali prazna. To sam naalost vidio tek kad sam je poslao. Pa ste svi dobili praznu Rupicu. Pa da je ne bi sami punili, probati u je ja iz glave napuniti. Ne sa glavom, nego iz glave. Tko je jo vidio s glavom puniti rupicu. No-no. A poto je od Rupice proao jo jedan dan, onda e ovo biti jedna proirena Rupica. Takorei dvije rupice. Daklem, ispoetka.... Rupica je jedini naziv koji hotel Le Petit Merou u Cabo Negru moe dobiti od nas hohtaplera koji spavaju u luksuznim hotelima poput Les Merinidesa. Bez obzira na svoju poziciju u prvom redu do mora sa smirujuim pogledom na puinu. Bez obzira na simpatino ureene sobe u maurskom stilu sa iljatim voltama i bez obzira na kombinaciju plave i bijele boje fasade i prozora. Nakon sinonjeg luksuza sve je rupetina. Hotel Le Petit Merou je sladak i simpatian pa je zato Rupica.

gorje Rif A povratak u stvarni ivot nakon luksuza Les Merinidesa bio je brutalan. Cesta od Fesa preko Chefchauena prema Ceuti je na karti oznaena zelenom bojom. Znai, panoramska cesta koja prolazi kroz lijepe predjele gorja Rif. Moda su i lijepi, ali ja nisam vidio nita, osim rupa i zakrpa. U stvari zakrpa nema. Samo rupe, grabe, ljunak i ostale nedae. Cesta kao preko prijevoja Test s gustoom prometa iz moda ne ba centra, nego ireg centra Marakea. Pretovareni kamioni i ostala antikna diesel vozila, koja ostavljaju oblake crnog dima za sobom. O preticanju po takvoj cesti nema ni govora. Ruski rulet ne igram.

Vonja na pulferu Najgore nam je pala vruina. 37 stupnjeva u smradu kamiona pri brzinama do 40-50 kmh ne elim nikome. I to su bile maksimalne kratkotrajne brzine. Ne moe se niti odmoriti pokraj ceste ili u nekoj birtiji, jer se nalazi u podruju gdje je marihuana glavni proizvod. Ovoliku ponudu droge nikad nismo vidjeli. Niti na Jamajci gdje je

marihuana stvar obiaja i religije nisu nam niti jednom ponudili. Niti u Nizozemskoj. Ovdje smo mogli napraviti dil stoljea. Dok smo vozili stalno su mahali i vikali za nama smouk hai mesje. Gestikulirali i pokazivali rukama kao da pue. Na svakoj pauzi pokraj nas bi stalo nekoliko auta i nudili bi nam paketie ili gotove jointe. Vrhunac apsurda bio je kolski uitelj s razredom djeice koji nam je nudio drogu. On je bar bio pristojan i nakon to smo odbili nastavio s djecom dalje, a ne kao ostali udavi kojih smo se jedva rjeavali. Makar sam moda trebao prvi put u ivotu povui jedan dim. S obzirom da me pol radlera zaljulja, vjerojatno bih nakon tog dima do kraja ivota bulaznio o Ali Babi. Nakon Chefchauena cesta postaje bolja, te smo se nekako dovukli do Cabo Negra, nedaleko Ceute. Tako nekako je glasila Rupica.

Cabo Negro

Viva Espana
Na trajekt Ceuta-Algeciras smo se ukrcali u 12 i 30 nakon relativno brzog i neproblematinog prelaska granice Maroka i panjolske. Brzi trajekt, katamaran, smae Gibraltarski tjesnac za manje od sata. Izvana je poput svemirskog broda, a unutranjost kao mjeavina luksuznog salona i aviona. Nema vanjskih paluba, nego se sjedi u klimatiziranom prostoru izoliranom od vanjskog svijeta. Ipak, i u toj tiini kroz tihe tonove glazbe s brodskog razglasa u daljini se ulo sudaranje kamikaza vozaa kamiona, motoria, bicikala, pjeaka, autobusa, trokolica, zaprenih i inih moguih i nemoguih vozila koji su se, ljutiti to nam nitko od njih nije uspio podletiti pod kotae, u nemonom bijesu meusobno bjesomuno sudarali. Papkari su tuno meketali i blejali, jedni drugima si briui suze papcima. Samo su deve glupo gledale i nita im nije bilo jasno. Prodavaica arganovog ulja je zatvorila duan zauvijek. Vodi deva je uhvatio nove rtve i nasadio ih na deve, koje i dalje nita nisu kuile. Jednonogi Crnac u oazi je ponovo tukao djeake, kamenjem ih tjerao od turista koje je elio za svoj plijen. Recepcioner Les Merinidesa je sobu 214 uredio kao muzej Ali Babe. Mi smo plovili nazad u Europu, a visoko iznad nas u bussiness klasi Lufthanse Edelweisskunde je letio kui. Jedva se ekao pohvaliti svojom afrikom avanturom. Malo ga bole rukice i nogice. I guza. Puno je vozio bmvja. Mi smo kroz Maroko za dva tjedna proputovali 4374 km. Priroda je prekrasna. Ljudi i gradovi nas nisu iznenadili. Ovo je etvrta arapska zemlja koju smo posjetili. Kultura, naini i obiaji su slini. Netko se moe prilagoditi, a netko ne. Putovali smo po cestama puno loijim od onih na kakve smo svi skupa navikli. Neto malo i izvan cesta. Neto malkice i tamo gdje nismo trebali. Ali, uz malo vie panje i mrvicu sree svatko to moe odvozati. Ne treba mu Advenr.

Stari Marokanci Po iskrcavanju s trajekta skrenuli smo do Gibraltara. Da Ksenija vidi majmune. Ja joj kaem da svakog dana gleda jednog. Smije se. Ja kaem u ogledalu. Vie se ne smije. Za gledanje majmuna uzeli nam 31 euro. Sad i ja u ogledalu vidim majmuna. Od Coste del Sol skreemo na sjever prema Rondi, lijepom gradiu sagraenom oko klanca. Cesta vodi preko prijevoja visokog 1065 metara. Nije naroito visok, ali cesta je prekrasna. Zavoji raeni estarom. Asfalt ravan kao staklo, a hrapav kao mirgl. Svakim prijeenim zavojem gasim po jedan osigura u glavi koji sam imao dodatno ukljuen u Maroku. Svakim prijeenim zavojem briem afriku prainu s guma sve blie rubovima. Nakon dva tjedna nain vonje vie ne odreuju rupe, oder i pijesak, nego promjeri i kombinacije zavoja. Mogu voziti i uivati u vonji, a ne strijepiti to je na pola ili iza zavoja. Ksenija, Bjelko i ja smo jedno bie koje bez napora putuje kroz prostor i vrijeme. Viva Espana!

Gibraltar

A tko je to?

14/05/2012, 11:04

Nisam kriv
Ne, stvarno nisam kriv to se ne javljam. Ne da mi se pisati ako nemam wi fi, jer se redovito poruka izgubi. A svaki put kad je ponovno piem ini mi se bitno loija od izvorne. Tan Tan, Kontrola, Ali Baba, Rupica i jo neke nisu originali, ve ponovno pisane. Naroito mi je ao Kontrole. Original je bio kao iz Twilight Zone. Ksenija nije htjela da je aljem Tini i mojoj mami, da se ne prestrae. Ali, evo javljate mi da vam se svia. Drago mi je to uti, odnosno proitati. Ovaj put u probati drugaije odigrati igru s Nokijom i stisnuti send im napiem poruku pa kako ispadne. Moda bude sve u redu i im se spoji s internetom ode kud treba. A ako se izgubi kao i ranije, to mogu. Nitko je nee proitati.

Ronda

O ova dva dana u stvari nemam to puno priati. Lijepe ceste i jo ljepa vonja po njima. Andaluzija je prekrasna, pa nismo ba direktno krenuli za Barcelonu. Birali smo sporedne ceste i tijekom jueranjeg dana preli neto preko 600 km., do iznad Valencije. Ne bi mi ni ili ka obali, nego bi i dalje ostali dublje u kopnu, da nas ljetna nevera nije potjerala na istok. Dobar sat je trajala ta igra make i mia gdje je bijeli mi bjeao od ogromne crne make. Na kraju je maka uhvatila mia, ali je bila milostiva i ubrzo ga pustila. Istina, mokrog ko mia, ali je svoje ledene pande ipak ostavila malo dalje od nas. I ovako je na samom rubu oluje koja nas je zahvatila temperatura u minutu, dvije pala sa 35 na 20 stupnjeva. U centru crnog zida kojem smo zamalo pobjegli je zasigurno padala tua. Kad smo ve kod brojeva Ksenija najvie voli kad je 22 do 25. 20 jo moe proi, 18 joj je malo, a 15 joj nikako nije dosta. S druge strane 27 joj je puno, kad je 30 znojna se mekolji, a kad je 35 pati. A i meni je neugodno kad vidim 35. Na termometru na instrument tabli. Sram vas bilo. Danas smo odradili preoslalih 400-tinjak km do Barcelone. U gradu je, iako je nedjelja sve prepuno ljudi, ali promet je ipak slabiji. Po njuhu smo pronali luku, te se parkirali u blizini najpoznatije ulice La Rambla. Poastili se tapasima i paellom, te se do ukrcaja na brod etali meu gomilom turista. Nakon dvoje mladih Beograana koje smo sreli u Marakeu, a koji su putovali Marokom vlakom i autobusom, ovdje smo ponovno sreli bive Jugovie. Gomila Bosanaca je okupirala Barcelonu. I to su jedini normalni ljudi, osim nas naravno, meu brdom retardinja koje smo susreli. Ali najspaljenijeg smo susreli na samom ukrcaju. 61godinji Amerikanac koji putuje Europom na totalnoj kri od Harley Davidsona. Tip je lud do daske, ali nam je u razgovoru s njim vrijeme proletilo, pa smo bez problema doekali polazak broda. Imamo krasnu kabinu i uivamo gledajui kroz prozor svjetla Barcelone kako se gube u daljini. Sutra emo preko dana opet ubiti neto vremena s Amerikancem koji je jedan od nekoliko motorista na brodu.

14/05/2012, 11:04

Slika uz Nisam kriv

koja prikazuje neobian prometni znak na panjolskim cestama.

Barcelona
14/05/2012, 11:27

Wi fi
radi na brodu. Neto kota, ali radi. Jedino ga nema u kabini, pa sjedim na recepciji. Vidim da je Nisam kriv prola. Nadam se da je to nain da mi ubudue poruke ne nestanu. Umjesto u Nacrte odmah je poaljem, makar nemam vezu. No je bila zanimljiva. Prvo prekrasan pogled na kompletno osvijetljenu panjolsku i francusku obalu. Zatim smo, debelo obueni, zaspali jer klima hladi ko luda. Zatim nas je oko 5 probudila oluja koja je tako bacala brod da se pitam da li su gurtne kojima su motori vezani izdrale. Sad etamo brodom. More je mirno. Trebali bi stii u Genovu u 17 i zatim voziti koliko stignemo. A sutra stii doma.

U kabini

Verona

15/05/2012,, 11:02

Romeo i Julija stigli iz Verone

Kod kue

Brod je kasnio pa smo iz Genove krenuli oko 18:00 i do mraka se doklepetali do Verone. Uobiajeno, hotel, etnja, veera, te jutros odradili tih preostalih 500 km. do doma. Bilo je malo svjeije nego prijanjih dana, ali ne prehladno. Sunano sve do hrvatske granice. Znam da bih sad trebao napisati nekakvu strano pametnu i duhovitu zavrnu poruku. I to je problem. Koju posluku porati? Nekako mi ne ide kad neto trebam ili moram. Ajmo za poetak statistiku. 21 dan, 7118 km., od toga po Maroku 4374. Ostatak tranzit kroz Sloveniju, Italiju i panjolsku. I malo majmuniranja po Gibraltaru. Na tu kilometrau dodajte jo i ukupno 4 dana na brodu, to nam je utedjelo oko 3200 km. Prosjena potronja po kompu 5,2 l/100 km. U rasponu od 4,00 do 6,7 po pojedinanom tankanju. Spavanje po svim kategorijama, od vrhunske (jednom), ostale uglavnom pristojne i tu i tamo malo skromnije. Kako nam se koji put posreilo. Ako smo ita nauili na naim putovanjima, onda je to da je prvi hotel koji nae i najbolji hotel. Naravno, izbjegavamo skupi luksuz, ali koji put je bolje platiti malo vie i utedjeti si trapac i gubljenje vremena koje se moe pametnije iskoristiti. Vidjeli smo i doivjeli prekrasne stvari. Praktiki nita loe. Puno toga smo s vama podijelili. Neto nismo, ne zato to nismo htjeli, nego nismo stigli, ili se nismo sjetili. Ili je pojela Nokia. Ni u kakve rizike nismo ulazili, osim neizbjean rizik 7000 km. na motoru. Ali to radim i inae, pa nekako ne raunam. Puno sam se vie bojao da se u Africi ne useremo. to nam se desilo i u Egiptu i u Jordanu. U Tunisu i sad u Maroku smo proli lio. Tj. tvrdo. I to je dobro, jer ti nita ne zasere put gore nego sranje. Pogotovo na motoru. Dok skine sve sa sebe.... kasno je. Tri tjedna nismo jeli nita to nije kuhano ili peeno tako da sam se sad doma napucao frikog zelja i jagoda i ba me briga za reakciju. Imamo dva zahoda. I vrt. Fotografija ima 1500, videa desetak sati. To je prokletstvo ove digitalne tehnologije koju i dalje ne volim. Nekad, dok se plaao svaki film i svaka razvijena fotografija, dobro smo razmiljali o svakom kliku na fotoaparatu i to emo snimiti i kako kadrirati. Sad samo lupaj. Da bi zatim kod kue, jednog lijepog dana, moda iz te gomile uglavnom loih fotografija i drhtavih snimaka sloio neto to se moe pogledati. I to u napraviti. Jednog lijepog dana. Sad moramo ponovno ui u svakodnevicu, za kojom kasnimo tri tjedna. Volio bih rei, poto nam je u Maroku bilo zaista prekrasno, da smo na odlasku iz njega rekli, s austrijskim naglaskom: "I'll be back", ali nismo. Mislim da neemo. Bilo je prelijepo i tako neka nam i ostane. Motorom smo Ksenija i ja do sad posjetili etrdesetak zemalja. Netko e rei puno. Ja u rei, moda, ali ima ih jo preko sto pedeset u kojima nismo bili. Znam da ih nikad neemo sve vidjeti. Ali neke jo hoemo. I emu onda troiti vrijeme, novac i snagu da bi ponovno slino doivjeli. Namjerno kaem slino, a ne isto, jer nikad se ne mogu ponoviti dva ista putovanja. ak i jedan te isti put svatko doivljava na svoj nain. Davor e priati svoju priu o naem zajednikom dijelu putovanja. I ona je jednako vrijedna i istinita kao i moja i Ksenijina. Evo, ja sve ne znam to bih rekao, pa navrljah stranu. Pozdrav svima, Ksenija i Boris