F. David Peat SINKRONICITET () Sljedeih mjeseci, Jung je putovao sve dublje i dublje u skrivena podruja svoga uma.

Tako je u jednom snu njegovu um simboliziran kuom sa skrivenim podrumom u kojem se nalaze tajna vrata i koja vode jo dalje u pretpovijesnu peinu. Jung je poeo otkrivati duboko i univerzalno podruje uma kojeg e kasnije nazvati kolektivnim ili objektivnim nesvjesnim. Unutar te stvarnosti, za koju e dokazati da je zajednika cijelom ovjeanstvu, otkriva raznolike simbole koje naziva mandalama, kao i odreeni broj autonomnih osobnosti. Tijekom njegova sloma Jung je razgovarao s tim unutarnjim i na izgled neovisnim biima, ukljuujui Filemona, mudrog starca i Animu, mladu enu, koja je jednom sluila Simonu Magusu kao duhovni vodi, te Lao-Tsea i Klingsora. to se tie ovog posljednje, Jung je napisao: na trenutke mi se inio potpuno stvarnim, kao da je bio iva osoba. etao sam s njim po vrtu gore-dolje i bio mi je ono to Indijci nazivaju guruom Rekao je stvari o kojima nisam svjesno razmiljao. Jasno sam vidio da je on taj koji govori, a ne ja. () No, to se tono Carlu Jungu dogodilo za vrijeme sloma? Rei da je poludio nita nam ne govori, jer cijela bit njegovog putovanja u nesvjesno lei u tome da ono nikako nije kaotino, ve je pokazalo svoj unutarnji red. Svijet kojeg je Jung otkrio nije lud i besmislen, nego visoko strukturiran, tako da se je psiholog bio u stanju vratiti do povrine zdravog razuma donosei duboke uvide i otkria koji su uobliili osnovu za sav njegov daljnji rad. () Kao to je Jung ranije naglasio, u samoj je prirodi sinkroniciteta da ima smisao, a osobito da se povezuje s dubokom aktivacijom energije iz dubine psihe. Kao da je sklop obrazaca unutar nesvjesnog uma praen fizikim obrascima iz vanjskog svijeta. Posebice, kada su psihiki obrasci na rubu prijelaza u svijest tada sinkroniciteti doseu svoj vrhunac. Osim toga, oni uglavnom nestaju kako osoba postaje svjesna nove povezanosti sila unutar svoje osobnosti. Zbog toga su sinkroniciteti esto povezani s razdobljima preobrazbe; primjerice, roenja, smrti, zaljubljivanja, psihoterapije, snanog stvaralakog rada, te ak i kod promjene zanimanja. Kao da unutarnje preslagivanje uzrokuje vanjske odjeke ili kao da se proboj mentalne energije iri prema van u fiziki svijet. () Neki sinkroniciteti zapoinju u vanjskom svijetu i tada, kako se otkriva njihov smisao, idu prema unutra. Takvi sinkroniciteti ovise o otkrivanju dubljeg znaenja obrazaca i skupine pojava koji se oko nas zbivaju. Oni mogu ukljuivati nae povezivanje s okolinom na poseban nain, predosjeajui dogaaje ili osjeajui neki pozadinski obrazac svijeta. Jedan od primjera je Jungov sluaj s motivom ribe. Netko takoer moe izdvojiti sluajeve u kojima se ini da su umjetnici i pisci predosjetili vee dogaaje ili drutvene promjene puno prije nego to su se dogodili. Zanimljiva podudarnost zbila se astronomima iz knjige Guliverova putovanja Jonathana Swifta, koji su znali da Mars ima dva mjeseca i to davno prije nego to su zvjezdoznanci bili u stanju izvriti takva promatranja. Jo je kobniji roman M. F. Mansfielda iz 1889. o golemom prekooceanskom brodu Titan, najveem ikad izgraenom, koji je plovio Atlantikom s bogatim i poznatim putnicima. Poto je bio opskrbljen nedovoljnim brojem amaca za spaavanje, Titan, kao i pravi Titanik koju godinu kasnije, udario je u ledenjak i potonuo. ()

Meutim, postoje takoer sinkroniciteti za koje se ini da su samo iznutra i nemaju znaajna fizika oitovanja. U to, primjerice, mogu biti ukljueni neuzroni obrasci snova, sjeanja, misli, simbola i opaanja koji se izraavaju kroz podudarnosti ili skupine dogaanja izmeu razliitih ljudi. () () Dok Freudovo nesvjesno sadri osobna iskustva i elje koje su bile potisnute iz svjesnosti, Jungovo kolektivno nesvjesno sastoji se od materijala koje nikada prije nije doseglo svijest u umu pojedinca. Dublje razine uma su stoga objektivne, jer pripadaju cijeloj ljudskoj rasi, a ne osobnom i subjektivnom vlasnitvu odreene osobe. One su nesvjesne, ne zbog toga to su zaboravljene ili potisnute, ve zato to postoje u skrivenom i uvijenom obliku koji nije normalno dostupan aktivnoj panji. () Na slian nain, prema Jungovom miljenju, najdublje nesvjesne razine ne mogu izravno izai na povrinu. Samo onda kada su izvjesni vidovi kolektivnog uma projicirani u panju, obueni u slike i simbole nae posebne kulture, tada postajemo svjesni neeg univerzalnog to je dolo u na um. () to se struktura materije detaljnije istrauje to se vie rasplinjava u neodreenostima kvantnog svijeta. Iza svakodnevne materijalne pojavnosti, u kojoj znanstvenik djeluje kao nepristran promatra, susreu se kvantni procesi u kojima su promatra i promatrano blisko povezani. () Openito se smatra da kvantna teorija i osnovne estice ili neki jo neotkriveni supkvantni entiteti izgrauju najosnovniju razinu prirode i da se svi opisi na kraju mogu svesti na tu kvantnu razinu. Meutim, to se pokazalo pogrenim nakon to su se stvari ispitale. Rei da se sve moe analizirati u smislu osnovnih estica podrazumijeva da se sve razine opisa mogu svesti na najniu kvantnu razinu. to je to tono kvantna razina i koji su to osnovni entiteti od kojih se sastoji? Svaki pokuaj da se izmjere ili odrede svojstva kvantnog stanja, susree se s Heisenbergovim osnovnim ogranienjem, kod kojeg je promatra neizostavno povezan s kvantnim sustavom, a svaki in promatranja nepovratno remeti taj sustav. Da bi se izmjerilo kvantno stanje i odredila njegova svojstva potrebna je nazonost makroskopskog promatraa koji e samim time poremetiti promatrano stanje. Dakle, makro razina se moe analizirati u terminima kvantne razine, a ova je pak kvantna razina uvjetovana makro razinom. Pojam stvarnosti postaje neto kao slika koja se promatra u dva paralelna ogledala u kojem svaka slika obuhvaa sljedeu i gotovo postaje samoodravajuom, bez konane granice. () Povezanost izmeu misli i tjelesnog mozga beskrajno je tanahnija od jednostavne podudarnosti izmeu ponaanja i krute materijalne strukture. Jedan od vodeih istraivaa ivane mree, Eric Kandel, je napisao: ak i za vrijeme jednostavnog drutvenog doivljaja, kada dvoje ljudi razgovara, djelovanje neuronskog stroja u mozgu jedne osobe sposobno je napraviti izravan i dugotrajan uinak na promjenjive sinaptike sveze u mozgu druge osobe. Mozak nije neto statino i vrsto to odreuje nae ponaanje. On je prije tekui i stalno promjenjiv instrument iznimne osjetljivosti. Svako iskustvo, radnja ili misao ima povratnu reakciju u mozgu i time se mijenjaju sinaptike sveze i stvaraju promjene u ivanoj mrei. Kandel kae da tijekom razgovora, dvije vrlo sloene i prilagodljive ivane mree meusobno djeluju i mijenjaju jedna drugu. () I zaista, isto kao to u kvantnoj teoriji postoji neraskidiva veza izmeu promatraa i promatranog, tako i unutar svijesti postoji neraskidiva veza izmeu mislioca i misli. Uistinu, mislilac jest misao.

Misao raa mislioca koji zauzvrat stvara iznova misao. Stoga je vea vjerojatnost da je misao ta koja stvara mozak nego da mozak stvara misao. Ili, jo bolje, mozak i njegove aktivnosti su neodvojivi i kroz njihovu stalnu aktivnost stvara se i odrava i um i mozak. () ak je mogue ii dalje i rei da postoje meudjelovanja na generativnoj razini objektivne inteligencije, tako da svjesno djelovanje moe imati krajnji uinak na evolucijsku strukturu samog mozga. Na ovoj razini osobna svijest dotie neto to je doslovno kolektivno i univerzalno. Zaroniti u simbole i slike kolektivnog nesvjesnog znai ui u podruje koje lei izvan prostora, vremena i materije. To je kao silazni tamni prolaz kroz lice stijene i uranjanje u podzemni ocean iz kojeg izviru svi umovi. Unutar tog skrivenog podruja mogu se nai ritmovi itavog svemira i oploujua mo za sve to predstavlja um i materiju vrelo sinkroniciteta je otkriveno. () Zamisao implicitnog poretka mogue je jo i dalje proiriti da bi ukljuila drugi implicitni poredak i, zaista, da bi se ukazalo kako cjelokupno kretanje sadri jo dublje obuhvatne razine i jo tanahnije razine organizacije. Pokazano je da se eksplicitni oblici prirode razvijaju iz implicitnog poretka, ali to otvara mogunost da pokretake sile i ustrojstvo samog implicitnog poretka izranja iz dubljeg drugog implicitnog poretka. S druge strane, ustrojstvo i odnosi eksplicitnog poretka mogu osigurati obavijest ovom drugom implicitnom poretku, tako da se uspostavi povratna sprega ili kruni odnos. Na taj nain eksplicitne oblike prirode podrava neprekidno kretanje implicitnog poretka. Ali ti eksplicitni oblici opskrbljuju obavijestima drugi implicitni poredak koji oblikuje prvi implicitni poredak. Drugim rijeima, iako misao i eksplicitni materijalni oblici svijeta svi svoje postojanje duguju skrivenom, obuhvatnom poretku, bez obzira na to, sposobni su za povratnu spregu s temeljnim kretanjem i za njegovo novo oblikovanje. To ukazuje da se stvarnost moe dosegnuti putem dvojnog kretanja. Na neki je nain cjelokupni svemir obuhvaen unutar svakog pojedinca i unutar svakog podruja prostora. Prirodu te stvarnosti stoga se moe dotai i posezanjem prema van u eksplicitne oblike (koji odravaju povratnu spregu s drugim implicitnim poretkom) ili prema unutra, prema samom implicitnom poretku. () Ako je ovaj izvor zaista stvaralako podrijetlo cjelokupne stvarnosti, kako je tada mogue govoriti o njemu ili, kad smo ve kod toga, uope i misliti o njemu? Jer za ono to je potpuno neuvjetovano i vjeno stvaralako, moglo bi se uiniti da postoji sasvim izvan iskustva bilo koga od nas. Meutim, stari su ljudi rekli kako je ovjek mjera sviju stvari. U mistinim se tradicijama to tumailo da je ovjek mikrokozmos u kojem se odraava cjelokupni svemir. Nalik tome, zamisao jednog obuhvatnog implicitnog poretka podrazumijeva da je cjelokupna stvarnost obuhvaena u svakom pojedincu. Tako mikrokozmos moe stajati kao beskonaan niz analogija cjelokupnog svemira, koji ukljuuje svijest i materiju, pa ipak zalazi i onkraj njih. Obuhvaeno u svakome od nas je implicitno tlo koje podrava vjeno proljee, izranjajui iz neimenovanog izvora stvarnosti. Stoga je jasno kako taj stvaralaki izvor postoji u svakome od nas, a njegova se oitovanja razvijaju ne samo u svijesti i fizikom tijelu, nego u cjelokupnoj kulturu, civilizaciji i cjelokupnom svemiru. Stvaralatvo je sama bit svakog vida stvarnosti. Ali to je stvaralatvo koje ni na koji nain nije suzdrano ili uvjetovano; nije ogranieno niim

to bi mu bilo vanjsko. Nalik istom proljeu koje iz stijene izvire nepozvano, stvaralatvo nema potreba, nema kraja i proima cjelokupno postojanje. () Prema ovoj posljednjoj teoriji, elementarne su estice u neprestanom stanju oblikovanja i rastvaranja u onome to se naziva temeljno ili vakuum stanje. U odreenom smislu, elementarna estica, nalik viru u rijeci, postoji tako to ju neprestano podrava djelatnost njezine pozadine. Elektron se neprestano oblikuje i podrava, dok se u isto vrijeme rastvara u svoju pozadinu, gdje se preobraava u druge elementarne estice, samo da bi ponovno izronio u samom sebi. Da pojmove posudimo od Davida Bohma, eksplicitni se poredak elektrona uzdie dok se razvija i obuhvaa unutar implicitnog poretka cjeline. Neobino je da je nitavnost temeljnog stanja, koje podrava svemir, ujedno i prazni i ispunjeni prostor. Prazan je stoga to je materija u stanju kretati se kroz prazan prostor, bez prekida, kao u svagdanjoj zamisli praznog prostora. Ali je isto tako i ispunjeno stanje, jer je beskonano ispunjeno energijom. Zapravo materijalni svemir kojeg se moe promatrati nije nita vie od manjeg kolebanja na ovom ogromnom moru energije. I, ne smijemo zaboraviti, upravo kao to se ova beskonana energija koristi u stvaranju materije, isto je tako pristupana i umu, putem dubljeg tla svog izvora. () Klju Jungove kozmogonije bila je pleroma, drevni pojam koji svoje podrijetlo ima u gnostikim mitovima stvaranja i oznaava temelj ili boanstvo iz kojeg je roena cjelokupna stvarnost: Posluajte: poinjem s nitavilom. Nitavilo je isto kao i punoa. U vjenosti, ispunjeno nije bolje od praznog. Nitavilo je i prazno i ispunjeno Ono to je beskonano i vjeno nema kakvoa, budui ima sve kakvoe. Nitavilo punoe nazivamo pleroma. U njoj nestaju i razmiljanje i postojanje. (C. G. Jung) Nalik vakuum stanju iz fizike, pleroma je ujedno i prazna i savreno ispunjena i kao u Bohmovu implicitnom poretku, svemir je obuhvaen u svakoj svojoj toki jer ak je i u najmanjoj toki pleroma beskonana. Iz tog bezoblinog, beskonanog temelja izranja creatura, svijet poretka i razlika. Kreatura je svijet stvorenih stvari za: Meutim, ono to je promjenjivo je creatura. Svojstvenost je kreatura. Ona je razliita. Svojstvenost je njezina bit i stoga se ona razlikuje. (C. G. Jung) Tako u Jungovoj teoriji svemira uma i materije cjelokupna stvarnost lei u kreaturi, koja je utemeljena u punoi plerome. Nalik tome, u drevnim mitovima Srednjeg Istoka, oivljavajua mo svijeta izrasta unutar kretanja dvojnosti. U svijetu plerome koji je ujedno i prazan i ispunjen, nema razlikovanja. Razlikovanja ili dvojnosti svjetla i tame, praznog i punog, dobra i zla, jednog i mnotva, pojavljuju se u kreaturi gdje izrastaju iz onog to bi se moglo nazvati neuvjetovan in zamjedbe. Meutim, kreatura nije vjeni svijet, nego svijet neprestane promjene. Isto tako ni dvojnosti ne mogu biti stalne, nego se, nalik oprenostima, moraju zdruiti u magijskom braku u kojem se razrjeuju sve razlike. () To je nalik Bojem uzviku: Neka bude svjetlo! u Starom Zavjetu, u kojem dioba svjetlosti od mraka uspostavlja prvu dvojnost iz istog stvaralakog ina.

Logika Spenser-Browna, Junga ili mitova postanka stoga nije statiki oblik, nego slika stvaralakog ina zamjedbe unutar jednog praznog prostora bez konteksta. Stvoreno razlikovanje tada poinje stvarati svoj vlastiti kontekst, koji sa svoje strane djeluje uzvratno na preobrazbu samih dvojnosti. Na taj nain prvi in zamjedbe poinje cijelim kretanjem odlika i sloenih razina. Ovaj osjeaj hitnosti isto se tako moe pronai u zapisima mistika. Bezoblini temelj u kojem djeluje zamjedba za Tibetance je stanje Bardo, u kojem kozmike sile ostvaruju svoj usavrenu ravnoteu. U trenutku smrti, lice se Tibetanca mora nai pred Jasnim Svjetlom: a ti to nee iskusiti u njegovoj Stvarnosti u stanju Bardo, gdje su sve stvari nalik praznom i bezoblanom nebu, a gol i ist razum nalik je prozirnom zrakopraznom stanju, bez opsega ili sredita. (Tibetanska knjiga mrtvih) Stanje Bardo praznina je u kojoj se postavlja prvo razlikovanje, opseg kruga kojeg se prelazi tamo i natrag dok se razlikovanja oblikuju i rastvaraju. U petnaestom je stoljeu matematiar i mistik Nikola Kuzanski ocrtao pojavljivanje svijeta kao kretanja dvojnosti ili oprenosti: Odakle da ponem, Gospode, da Te opazim na vratima podudaranja oprenosti, koje motri aneo to je postavljen ponad ulaza u Raj. Jer ti si ondje gdje su govor, vid, sluh, okus, dodir, razum, spoznaja i razumijevanje jedno isto, i gdje je gledanje jedno s onim to se gleda, a sluanje je jedno s onim to se uje, a dodir s onim to se dodiruje, govor s onim to se uje, stvaranje s onim to se govori. Ovdje je rastvaranje sluajnosti ili dvojnosti nazad u njihov temelj izjednaeno s jedinstvom promatraa i promatranog, gledanja i vienog, onog koji razlikuje od ina razlikovanja. U tom temelju sve djelatnosti i ustrojstva uma postaju kao jedno, tako da jedino stvaralatvo moe djelovati. () Taj stvaralaki izvor, koji se nalazi ispod razina sve vee tanahnosti iz kojih izranjaju poreci uma i materije, stoga je jasna i neuvjetovana zamjedba. To je zamjedba bez konteksta koja lei onkraj svih razlikovanja. Postoji prije sekvencijalnih poredaka vremena i nije ograniena podrujima misli i jezika. To je zamjedba bez potreba i ciljeva i djeluje iskljuivo sama od sebe. () Ali zapravo niti jedno podruje svijesti nije istinski zatvoreno svjesnosti. Um je u stanju kretati se prema van, u drutvo i prirodu, a isto tako i posegnuti prema dolje, u svoja sve dublja i sve istananije podruja, koja je Jung nazivao kolektivnim nesvjesnim. Usprkos vladajuoj ulozi koju je preuzelo ja, i usprkos mehanikim porecima drutva i uzastopnim kretanjima vremena, stvaralatvo jo uvijek djeluje u ogranienim podrujima i tamo je pristupano svakome od nas u jednom neusredotoenom smislu dublje svjesnosti. Dok slua glazbu, promatra umjetniko djelo, dok ju oarava priroda ili dok se ukljuuje u novi odnos, osoba moe biti duboko dirnuta i moe imati osjeaj da je dotakla neto to je skriveno izvan ja. U takvim trenucima moe se ak pojaviti osjeaj rastvaranja vrstih poredaka, privremeno nestajanje vremena i gubitak ja. To se isto tako moe dogoditi kada je upornost mehanikih poredaka unutarnjih i vanjskih svjetova oslabljena tijekom spavanja, halucinacija ili napornog stvaralakog posla. U takvim sluajevima svjesnost postaje mnogo ira i dublja i stvaralatvo moe djelovati iz

pokretljivijeg i energinijeg poretka. Sinkroniciteti su oigledno upravo takvi jer oni rastvaraju brane dubljih razina svijesti i materije koje tijekom stvaralakog trenutak opustoe um i iscijele razlikovanje izmeu unutarnjeg i vanjskog. Neto bi se slino moglo dogaati i u onome to psiholog Abraham Maslow naziva vrhunskim iskustvima odnosno nenadanim zanosnim trenucima velike radosti, strahopotovanja i osjeaja jedinstva koji dovodi do spokojstva i kontemplacije. Sinkroniciteti, objavljenja, vrhunci i mistina iskustva sve su to sluajevi u kojima se stvaralatvo probilo kroz prepreke ja i svjesnosti dozvolilo da preplavi cjelokupno podruje svijesti. Tada ljudski um na trenutak djeluje u svom istinskom poretku i proiruje se na cjelokupno drutvo i prirodu, kreui se kroz poretke sve vee i vee istananosti, doseui preko izvora uma i materije, sve do samog stvaralatva. Takva iskustva oslobaaju povelike koliine znaenja, energiju i stvaralatvo, te daju najavu potpune preobrazbe koja je mogua i za pojedinca i za drutvo.